Hrvatska vjernost

ČASOPIS ZA HRVATSKI MARTIROLOGIJ Kolovoz 2014., God. IX., br 10 

Udbina i Srb - Križ i puška 

Po kojim notama uskladiti raštimano hrvatsko društvo? 

Još u ovom broju: 

Popis žrtava Drugog svjetskog rata i poraća 

Svehrvatski grob za neidentificirane žrtve 

Neprimjereno iskapanje žrtava komunističkog režima 

Mučeništvo i mučenički tragovi u hrvatskoj prošlosti 

Oproštajne poruke hrvatskih mučenika

Što još treba završiti iz projekta Svetišta hrvatskih mučenika na Udbini (2) 

Svehrvatski grob na Udbni 

(kako ga vidi Ivan Vukić iz Gospića) 

Tehnički opis 

Po zamisli gospićko-senjskog 

biskupa mons dr. Mile Bogovića 

svehrvatski grob izgradio bi se u 

Podudbini na prostoru oko crkve 

Sv. Marka Groba. Projekt je opće 

hrvatskog značenja u koji bi se 

trebali uključiti svi slojevi društva. 

U a r h i t e k t u r i g r a đ e v i n e 

prepoznaje se hrvatski slog 

građenja od starohrvatskih crkava 

do današnjih dana. 

Natkriven trijem polukružnog 

je oblika i simbolizira hrvatski grb. 

Kripta oblikom podsjeća na 

hrvatske srednjovjekovne utvrde. 

U kripti je smješten sarkofag koji 

oblikom podsjeća na sarkofage 

prvih arheoloških otkrića pokopanih 

Hrvata. 

Cjelovit arhitektonski izražaj 

simbolizira glagoljsko slovo A, tri 

božanske osobe: Oca, Sina i Duha 

svetoga. 

Uz građevinu svehrvatskog 

groba prva je postaja križnog puta, 

a zadnja je uz CHM na Udbini. 

Na prostoru oko građevine bit 

će uređeno više mjesta za paljenje 

svijeća za duše pokojnika, što će se 

riješiti posebnim projektom. 

Premda se građevina izgledom 

oslanja na hrvatsku tradiciju 

građenja, te iz nje zrači patina 

minule dobi, zbog cijene neće biti 

građena klasično od kamena, 

drveta i opekarskih proizvoda, već 

od suvremenih materijala: betona, 

hidro i termičke izolacije, aluminija 

i sl. i u gradnji će se primijeniti 

suvremena tehnologija. 

U natkrivenom trijemu na 

punim zidnim plohama bit će 

naslikani prizori iz hrvatske 

povijesti, ili će biti postavljene slike 

na kojima su slični prizori. U 

o t v o r i m a k o l o n a d a b i t ć e 

postavljeni kipovi hrvatskih 

vitezova duha i čvrste pesnice. 

Parapetni zid na krovu trijema 

može se izgraditi u obliku kruništa 

na tvrđavama, a na unutarnjem 

rubu krovišta do dvorišta postavili 

bi se kipovi svetaca ili kipovi 

hrvatskih ratnika od prvih 

hrvatskih tragova postojanja do 

danas, pa se i preko ovih motiva 

simbolizira naše hrvatsko trajanje i 

opstanak na ovim prostorima. 

Prozori kripte bili bi ostakljeni 

vitrajima tamno crvene i plave 

boje, pa bi zagasito crveno plava 

svijetlost stvarala posebno 

mističan ugođaj kod posjetitelja. U 

takvom ozračju popraćenom 

zvučnim efektima posjetitelj bi 

duboko proniknuo u sebe, osjetio 

d u ž n o p o š t o v a n j e p r e m a 

mučeništvu i smisao u putu, a ne u 

prolaznosti ispraznog ovozemaljskog 

života. 

Na trijem i dvorište uspinje se 

stepenicama. Pristup osobama s 

invaliditetom omogućen je preko 

rampe do dvorišta, pa dalje bez 

prepreka u trijem i kriptu. 

Na sredini puta u dvorištu 

p o s t a v l j e n a j e p i e t a , k o j a 

najrječitije govori o ljubavi, muci, 

patnji i smislu žrtve, pa je 

najprimjernije da tu i bude. 

Temelji su iskopani u zemljištu 

IV. i V. kategorije. Betonirani su 

betonom marke MB 15. u potrebnoj 

o p l a t i . N a d t e m e l j n i z i d o v i 

betonirani su betonom MB 20 u 

dvostranoj oplati. Nosivi zidovi, 

a r m i r a n o b e t o n s k e g r e d e , 

horizontalni i vertikalni a. b. 

serklaži, nadvoji, armirano 

betonski stupovi i puna armiranobetonska 

ploča trijema i kupola 

kripte betonirani su betonom MB 

25 i 30 u potrebnoj oplati. 

Unutarnji zidovi ožbukani su 

grubo i fino produžnim vapnenim 

mortom 1:2:6. Na zidove pročelja 

postavit će se toplinska izolacija od 

kamene vune d =10 cm, završno 

obrađena odgovarajućim mortom i 

obojena silikatnom bojom. 

Podnožje-sokl obložen je 

kamenim pločama cijepanim ili 

štokanim. Kamen mora biti otporan 

na smrzavanje zbog oštre ličke 

zime. 

Na ravni krov trijema postavljena 

je parozaporna brana, toplinska 

izolacija, hidroizolacija, a. b. 

betonska podloga kao zaštitni sloj i 

z a v r š n o k v a l i t e t n e p o d n e 

keramičke pločice. 

Na pod trijema i kripte položene 

su rustikalno obrađene kamene 

ploče debljine 5 cm vodoodbojne i 

Tlocrt prizemlja 

otporne na habanje. 

Pristupna staza u dvorištu 

popločana je kvalitetnim kamenim 

štokanim pločama debljine 5 cm. 

Istovjetnim kamenim pločama 

opločene su i stepenice. Klupice na 

parapetima i prozorima predviđene 

su od fino brušenih i poliranih 

kamenih ploča debljine 3 cm. 

Stolarija će biti izrađena od 

aluminijskih termički izoliranih 

profila obojenih u tonu po izboru 

projektanta i investitora. 

Pokrov, radi lakšeg održavanja, 

bit će od profiliranog aluminijskog 

lima u boji, koji svojim izgledom 

mora biti nenametljiv. 

Elektroinstalacija, gromobranska 

instalacija, vatrodojava, 

ozvučenje i video nadzor bit će 

izrađeni po propisima struke i od 

najkvalitetnijih materijala. 

K a n a l i z a c i j a j e p o s e b a n 

problem, koji će se riješiti u skladu s 

k o m u n a l n i m m o g u ć n o s t i m a 

n a s e l j a U d b i n a i v a ž e ć i m 

propisima.

HRVATSKA VJERNOST Kolovoz 2014., God. IX., br. 10 

GLASILO KOMISIJE HBK i BK BiH ZA HRVATSKI MARTIROLOGIJ 

Izdavač: 

Komisija HBK i BK BiH 

za hrvatski martirologij 

Za izdavača: 

Mons. Mile Bogović 

Glasilo izlazi povremeno. 

Odgovorni urednik: 

dr. sc. Mile Bogović 

Glavni urednik: 

dr. sc. Ante Bežen 

Uredništvo: 

dr. sc. Ante Bežen, Zagreb 

dr. sc. Mile Bogović, Gospić 

dr. sc. Mario Jareb, Zagreb 

dr. sc. Anto Orlovac, Banja Luka 

mr. sc. Tomislav Rogić, Udbina 

Korektor: 

s. Robertina Medven 

Uredništvo i uprava: 

Gospić, Ul. Senjskih žrtava 36 

tel. 053/746-400; 

fax 053/746-402 

www.chm-udbina.com.hr 

http://hrvatski-mucenici.net 

Sadržaj 

Uvodnik: Udbina i(li) Srb 2 

HRVATSKI MARTIROLOGIJ 

Aktivnosti Komisije HBK i BK BiH za hrvatski martirologij 3 

Kronika Komisije za hrvatski martirologij 

9 

Međunarodni znanstveni skup "Mučeništvo i mučenički 

tragovi kroz hrvatsku prošlost" 

13 

Utvrđene žrtve zločina u Brotnji (Donji Lapac) 

Slave „ustanak“ u Srbu usprkos strahotama 

Boričevca i Brotnje 

15 

Misa u spomen na žrtve Boričevca i Brotnja 

18 

UPUTE o iskapanju posmrtnih ostataka žrtava 

iz drugog svjetskog rata i poraća 

20 

CRKVA HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI 

Proslava Dana hrvatskih mučenika na Udbini 31. kolovoza 2013. 

Obilježavanje 1700. obljetnice Milanskog edikta 

i legaliziranja kršćanstva 22 

Oltarni reljef 27 

S/udbinski razgovori o pobjedi i slobodi 28 

Iz Knjige dojmova u Crkvi hrvatskih mučenika 

„Neka naši mučenici čuvaju i blagoslove naš hrvatski narod“ 32 

Kronika Crkve hrvatskih mučenika na Udbini 

(od 25. srpnja 2013. do 31. srpnja 2014.) 33 

Popis darovatelja za izgradnju Crkve 

hrvatskih mučenika na Udbini 36 

Cijena jednog primjerka: 

10,00 kuna 

Broj žiro računa: 

kunski kod Hrvatske poštanske banke: 

2390001-1100333894 

devizni kod Hrvatske poštanske banke 

7030-01505912 

SWIFT HPBZHR2X 

Računalni slog: 

Og grafika d.o.o, Ogulin 

Tisak: 

Og-grafika d.o.o., Ogulin 

Rukopisi i fotografije se ne 

vraćaju. 

VIJESTI IZ VICE/POSTULATURA 37 

IZDANJA O ŽRTVAMA 

Boričevac - mitsko mjesto: 

Josip Pavičić (ur.), DOSSIER BORIČEVAC 

41 

Izvorna s vjedočanstva i dokumenti o zločinima u 

Domovinskom ratu: Andrija Hebrang, Zločini nad civilima 

u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku 44 

„Tolle et lege!“ – Uzmite i čitajte! 

Mile BOGOVIĆ, Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti 45 

U Gospiću predstavljena najnovija knjiga biskupa Bogovića: 

Nuncij D'Errico predao biskupu poruku pape Franje 48 

KALENDAR ZA 2015. GODINU: Pisma mučenika 49 

Uz obljetnice biskupa Mile Bogovića 

DOSLJEDNO U SLUŽBI CRKVE I HRVATSKOGA NARODA 56 

HRVATSKA VJERNOST br. 10 

1

Uvodnik 

Udbina i(li) Srb 

Hoćemo li slijediti europski put ili „prvu ustaničku pušku“? 


2 

Piše: dr. sc. Ante Bežen 

glavni urednik 

Mnoge zaprepašćuje stupanj 

upornosti kojom apologeti 

„ a n t i f a š i z m a “ , a z a p r a v o 

komunističke interpretacije 

nedavne povijesti, negiraju ili 

omalovažavaju zločine nad 

Hrvatima u Drugom svjetskom 

ratu i poraću. Iako su svjedočanstva 

preživjelih i povijesni 

dokumenti o Boričevcu te 

najnovija otkrića ostataka 

umorenih nedužnih ljudi iz 

Brotnje opipljiva i dokazana, iako 

je posve jasno da su Boričevac 

spalili a ljude poubijali i rastjerali 

te stanovnike Brotnje u jamu 

pobacali srpski „ustanici“ (četnici 

i k o m u n i s t i u s u r a d n j i s 

talijanskim fašistima) s područja 

Donjeg Lapca i Srba (o tome 

objavljujemo nekoliko tekstova u 

ovom broju), ipak su srpske 

udruge i „antifašisti“ te zločine i 

ove, 2014. godine, slavili kao „dan 

ustanka“ naroda Like protiv 

fašizma. I to u prisutnosti 

izaslanika Predsjednika Republike 

Hrvatske i hrvatske Vlade te 

uz počast pripadnika Hrvatske 

vojske. Država Hrvatska, dakle, 23 

godine nakon svoga proglašenja, i 

dalje slavi zločine nad vlastitim 

narodom kao svoj (polu)praznik 

naslijeđen iz komunističke 

Jugoslavije. To pokazuje i tko 

zapravo upravlja državom. 

„Antifašističko“- četničko – 

komunistička liga u svojoj 

predstavi 27. srpnja u Srbu izvrgla 

je još jednom ruglu elementarne 

osjećaje humanosti i sućuti, 

agresivno optužujući „reviziju 

povijesti“, a osobito Crkvu. Kako 

razumjeti to sumanuto sudaranje 

„antifašista“ s elementarnom 

ljudskom logikom i naravnim 

moralom? Pozivati se na zdravu 

pamet očito je posve beskorisno. 

Radi se o psihosocijalnom 

f e n o m e n u k o j i j e s v i j e t u , 

razotkrivanjem strukture komunističkog 

poretka, najbolje 

objasnio engleski pisac George 

Orwell u kultnom romanu „1984.“ 

U vrijeme željeznog jednoumlja i 

sveprisutnog „Velikog Brata“ 

vlast je postupala po parolama 

„Neznanje je moć“ i „Tko vlada 

prošlošću, vlada budućnošću“. 

Upravo tu je političku filozofiju 

prakticirala i komunistička 

Jugoslavija, pa je prešućivala 

B l e i b u r g , k r i ž n i p u t , a i 

pojedinačno Boričevac, Brotnju, 

Udbinu i mnoga druga stradalnička 

mjesta u Hrvatskoj. Zabranjivali 

su o tim svojim zločinima 

javno govoriti gotovo pola 

stoljeća pišući svoju inačicu 

povijesti gdje postoje samo 

njihova stradanja. A iza toga se 

jedva mogla naslutiti „prikrivena 

povijest“ o tome da su komunisti 

u Jugoslaviji, a osobito u 

Hrvatskoj, zapravo prometnuli 

antifašistički pokret u svoj 

totalitarni sustav koji je pogubio 

više nedužnih Hrvata nego što ih 

je stradalo na obje strane u 

Drugom svjetskom ratu. Današnji 

„antifašisti“ i dalje se drže te svoje 

povijesti, ne zato što ne znaju 

pravu istinu, nego stoga što 

„vlašću nad poviješću“ brane 

stare pozicije i privilegije iz 

jugoslavenskog vremena. Oni se 

ne žele suočiti s istinskom 

prošlošću Drugog svjetskog rata i 

poraća. 

Ipak, ta laganja o prošlosti sve 

su nemoćnija. „Lex Perković“, za 

koji se lani zauzeo kompletan 

d r ž a v n i v r h , p o k a z a o s e 

uzaludnim u čuvanju zločinačkih 

tajni još uvijek moćne Udbe. 

„Antifašističkih“ laži odriču se 

danas pomalo i u vlastitim 

redovima. Tako analitičar 

Puhovski piše: „Ako se išta iz 

Jugoslavije može naučiti, onda je 

to koliko je katastrofalno lagati o 

prošlosti, u kojoj mjeri je zapravo 

Jugoslavija propala zato što je 

sustavno 45 godina lagala o svojoj 

prošlosti.“ Te je laži, u koje se 

može ubrojiti i mit o antifašističkom 

ustanku u Srbu, 

nazvao „moralnim idiotizmom“. 

A predsjednik Josipović, u 

polemici s prvakom srpske 

manjine Pupovcem zbog drugih 

razloga, njegove priče o ugroženosti 

Srba u Hrvatskoj imenovao 

je etnobiznisom, tj. sramotnom 

zaradom na bolnim emocijama 

vlastitog naroda. 

Hrvatska očito proživljava 

povijesno iskušenje: hoće li 

prihvatiti zov današnjih „antifašista“ 

i ostati pod simbolom 

prijeteće „prve ustaničke puške“ 

u Srbu koja danas brani tek 

„moralni idiotizam“ i „etnobiznis“ 

(što podržava aktualna 

vlast), ili će se, poput svetog pape 

Ivana Pavla Drugog ispred Crkve 

hrvatskih mučenika na Udbini, 

riješiti besmislenih podjela, 

konačno napustiti krvavo 20. 

stoljeće i prekoračiti prag 21. 

stoljeća u potrazi za mirom i 

nenasiljem. I punom istinom o 

žrtvama koje svojim nezadovoljenim 

moralnim imperativom ne 

prestaju razdirati njezino biće? O 

tome ovisi i hoće li raštimani 

sastav današnje vlasti, kako reče 

biskup Bogović na misi u Boričevcu, 

zamijeniti neki ugođeniji 

orkestar koji će iz repertoara 

izbaciti prečeste rekvijeme i 

pucnjeve „prve puške“ i doista 

slijediti europsku Odu radosti.

HRVATSKI MARTIROLOGIJ 

Aktivnosti Komisije HBK i BK BiH 

za hrvatski martirologij 

IX. sjednica Komisije 

Popis katoličkih žrtava 

u Drugom svjetskom 

ratu i poraću 

U prostorijama Hrvatske 

biskupske konferencije održana 

j e 2 8 . l i s t o p a d a , p o d 

p r e d s j e d a n j e m g o s p i ć k o - 

senjskog biskupa mons. Mile 

Bogovića, deveta sjednica 

Komisije HBK i BK BiH za 

hrvatski martirologij. 

Na početku je Predsjednik 

upoznao članove s aktivnostima 

n a k o n p r o š l e s j e d n i c e , 

istaknuvši posebno da rad 

Komisije i njezine projekte 

podržavaju obje biskupske 

konferencije: hrvatska (HBK) i 

bosansko-hercegovačka (BK 

BiH). 

Glavne točke ove sjednice 

bile su popis katoličkih žrtava u 

Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini 

u Drugom svjetskom ratu i 

poraću, zatim znanstveni skup 

Članovi komisije i biskupijski povjerenici 

Mučeništvo i mučenički tragovi kroz 

hrvatsku prošlost. 

Što se tiče prve točke 

definirana je metodologija rada. 

P o p i s ć e u s m j e r a v a t i i 

koordinirati Središnji odbor 

zajedno s tehničkom službom, a 

svaka nad/biskupija imat će 

s v o j e p o v j e r e n s t v o . U z 

predsjednika Komisije i glavnog 

tajnika HBK, u Središnji odbor 

ušli su Jure Krišto, Josip Jurčević 

i Stjepan Razum. Postojeće baze 

podataka i druge žrtvoslove 

nacionalne razine Središnji 

o d b o r ć e r a s p o r e d i t i p o 

n a d / b i s k u p i j a m a , a 

povjerenstva će postojeće 

podatke raspoređivati po 

župama. 

Da bi se što bolje dignulo na 

razinu pamćenja ono što je dugo 

gurano u zaborav i da bi se narod 

oslobodio straha da se o 

komunističkim zločinima uopće 

usudi govoriti, na cijelom 

području obiju konferencija, uz 

predstavljanje Zbornika o 

žrtvama i mučenicima iz 

v r e m e n a k o m u n i s t i č k e 

vladavine (objavljeni radovi 

prošlogodišnjeg znanstvenog 

skupa), predstavljat će se i 

projekt popisa kao i lokalni 

žrtvoslovi. To treba učiniti u 

svakom nad/biskupijskom 

središtu, a po mogućnosti i u 

svim većim nad/biskupijskim 

središtima. 

Kada se dosegne određena 

brojnost upisa i postigne 

relativna njihova točnost, cijeli 

projekt bit će dostupan svima na 

portalu Hrvatski martirologij kako 

bi svatko mogao provjeriti 

cjelovitost i točnost unesenih 

podataka te dati svoje ispravke i 

dopune. Dakako, neće svatko 

moći izravno unositi svoje 

ispravke i dopune, nego će to 

m o ć i u č i n i t i p r e k o 

Nad/biskupijskog povjerenstva 

ili preko Središnjeg odbora 

(tehničke službe). Prema 

formularima Saborske komisije 

za žrtve rata (1991.-1999.), čiju 

bazu podataka koristimo, bit će 

popisani oni koji još nisu ni u 

bazi podataka ni u poznatim 

žrtvoslovima. U te formulare 

unesene su kategorije biskupija i 

župa, jer su to osnovni kriteriji 

po kojima se žrtve razvrstavaju . 

Ovome treba dodati da su 

poslije sjednice Komisije 

nad/biskupijski povjerenici za 

popis dobili usmene i pisane 

upute o načinu korištenja baze 

podataka i o unosu novih 

podataka. Zašto nam je potreban 

p o p i s , p r o t u m a č i o i m j e 

predsjednik Komisije, a tehničke 

upute priredio i tumačio Toni 

Rodinis, voditelj Tehničke 

službe pri Središnjem odboru. 

Druga glavna točka sjednice 

bila je znanstveni skup za ožujak 

i d u ć e g o d i n e n a t e m u : 

Mučeništvo i mučenički tragovi u 

hrvatskoj prošlosti. U pripremi tog 


3


4 

skupa sudjeluju i naša visoka 

teološka učilišta. Pokazalo se da 

je to novi način promišljanja 

naše povijesti i da su izvori i 

literatura o tome veoma 

siromašni. Do sada je bilo 

uvriježeno mišljenje da su 

mučenička vremena bila za 

Dioklecijana, za vrijeme turskih 

napada i u vrijeme komunističke 

v l a d a v i n e . M e đ u t i m , 

„mučenička nit“ provlači se od 

početaka kršćanstva na našem 

području pa do danas. Zato će to 

biti pionirski rad koji će otvoriti 

novi način prosuđivanja naše 

povijesti, koju će pod tim vidom 

trebati u cijelosti premisliti. U 

tom radu, kao i u radu na 

istraživanju žrtava dvadesetog 

stoljeća, naglašena je potreba 

tijesne veze između Komisije i 

H r v a t s k o g k a t o l i č k o g 

sveučilišta. Već je pokrenuta 

inicijativa da se pri tom 

Sveučilištu osnuje istraživački 

centar za mučenike i žrtve 20. 

stoljeća na našem prostoru. U 

tom smislu govorio je i rektor 

Sveučilišta, dr. Željko Tanjić, na 

prošlom zasjedanju Hrvatske 

biskupske konferencije. 

Primijećeno je da se projekti 

o v o g a t i p a s v e s l a b i j e 

sufinanciraju iz državnih 

sredstava, pače, financiraju se 

takvi projekti koji i dalje 

stavljaju naglasak na zločine ne 

partizanske strane, što je bila 

vlastitost historiografije prije 

1990. godine. Kao da se „kotač 

povijesti“ želi okrenuti natrag. U 

tom smislu su članovi Komisije 

protumačili i predsjednikovu 

obavijest da je u Sincu kraj 

Otočca otvoreno bagerima jedno 

grobište iz 1946. godine i da su 

bez prisutnosti javnosti ostatci 

žrtava zajedno sa zemljom 

utovareni na kamione i odvezeni 

do otočkog groblja, bez jasnog 

tumačenja što će s tim kostima 

konačno biti. U tim kamionima 

su, naime, odvezene kosti uže 

rodbine mještana iz Sinca i 

okolice. Bilo je i mišljenja da je 

o v o o t v a r a n j e g r o b i š t a 

partizanskih zločina najava veće 

takve akcije u Lici i Hrvatskoj, 

što bi svi pozdravili. 

Dogovoreni su i zadatci 

pojedinih članova Komisije. 

X. sjednica Komisije 

Neprimjeren način 

iskapanja na 

grobištima žrtava 

komunističkog režima 


biskupske konferencije u 

Zagrebu, pod predsjedanjem 

gospićko-senjskog biskupa Mile 

Bogovića, održana je 29. siječnja 

deseta sjednica Komisije HBK i 

BK BiH za hrvatski martirologij. 

Komisija je veliku pozornost 

posvetila događanjima vezanim 

uz iskapanja pobijenih u rujnu 

1946. na lokalitetu Tupale kraj 

Sinca (Ličko-senjska županija) i 

Vrgorac (Splitsko-dalmatinska 

županija). Poslove iskapanja 

v o d i l o j e P o v j e r e n s t v o z a 

istraživanje, uređenje i održavanje 

vojnih groblja žrtava Drugog 

svjetskog rata i groblja poslijeratnog 

razdoblja. Povjerenstvo djeluje u 

sklopu Ministarstva branitelja. 

Predsjednik je obavijestio 

članove o tijeku događanja od 

početka iskapanja pa do 

o t k r i v a n j a s p o m e n i k a u 

Tupalama te izložio kako je sve 

to predstavljeno u medijima. U 

raspravu se veoma aktivno 

uključio i Franjo Talan, član 

spomenutog Povjerenstva, u ime 

Hrvatske biskupske konferencije. 

Jednodušan je stav članova 

Komisije da iskapanje žrtava u 

tim mjestima nije bilo izvedeno 

sukladno civilizacijskim i 

pravnim standardima, prvenstveno 

zato što je povrijeđeno 

dostojanstvo žrtve, pravo 

rodbine i pravo naroda na istinu. 

Žrtva je tretirana kao puki 

statistički podatak; sve je 

obavljeno na brzinu, čak se nije 

ispitao ni broj ubijenih, a kamo li 

njihova imena, razlog i način 

ubijanja. 

Iako su na grobištu bila dva 

križa s imenima pobijenih, iako 

su se na tom mjestu na 

godišnjicu stradanja održavala 

spomen slavlja, nitko od 

mještana nije o iskapanju 

obaviješten, pa čak ni najbližoj 

rodbini nije bio dopušten 

pristup. A neki su s prozora 

svojih kuća mogli vidjeti bagere 

koji raskapaju grobište i 

kamione koji odvoze iskopani 

materijal. Dosta razloga za 

uznemirenost i zaprepaštenost! 

Narod ima pravo na istinu o 

stradanjima jer se u vrijeme 

ubijanja i dugo poslije nije 

smjelo o tom zločinu javno 

govoriti, nego se samo skrivećki 

moglo doći do grobišta. I sada je 

iskapanje obavljeno bez pristupa 

javnosti, kao da i dalje netko želi 

da se ne otkrije istina o 

stradanju. Nije čudno onda da se 

narod listom pobunio protiv 

takva načina i svoje neslaganje 

potvrdio prosvjedom s 986 

potpisa. 

Takav način pristupa tim više 

začuđuje što su neki od članova 

„radne ekipe“ korektno obavili 

više iskapanja grobišta stradalih 

u Domovinskom ratu. Nije, 

dakle, riječ o neupućenosti. 

Bojimo se da je riječ o stvaranju 

jedne loše prakse koja bi 

vrijedila za žrtve komunističkog 

terora, da se i dalje drži pod 

embargom istina o komunističkom 

teroru i njegovim 

zločinima, da se i dalje nastavi s 

uništavanjem memorije o toj 

vrsti žrtava. To nas tim više 

zabrinjava jer je isti način 

iskapanja primijenjen i u 

Vrgorcu, opet s isključenjem 

javnosti. 

Istaknuta je potreba da se 

p o s l o v i i s k a p a n j a ž r t a v a

komunističkih zločina povjere 

nepolitičkim ustanovama, a 

nipošto onima koji su bili 

aktivno uključeni u represivni 

komunistički sustav. 

Zaključeno je da će se 

Komisija u tom smislu pismeno 

obratiti spomenutom Povjerenstvu 

te da će o tome obavijestiti i 

druge ustanove, nacionalne i 

međunarodne. 

Z a t i m j e p r e d s j e d n i k 

obavijestio da je s nekim 

članovima Komisije bio u devet 

biskupijskih središta u kojima je 

predstavljen zbornik Mučenici i 

žrtve iz vremena komunističke 

v l a d a v i n e . T o m p r i l i k o m 

predstavljen je i projekt popisa 

svih stradalih katolika u 

Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini 

u Drugom svjetskom ratu i 

poraću, a posebno na području 

biskupije u kojoj je bilo 

predstavljanje. U ostalim 

biskupijama predstavljanje će 

b i t i u v e l j a č i ( R i j e č k a 

metropolija) i ožujku (Zagrebačka 

metropolija) ove godine. Za 

pomoć u prikupljanju podataka 

od živućih svjedoka ili rodbine 

predviđen je i obrazac koji će se 

dostaviti župnicima. Mogućnost 

p r i j a v e s v o j i h p o g i n u l i h 

omogućena je i pozivom na 

telefonski broj 01/563 5036 

(tajnica Komisije). Kod prikupljanja 

podataka naglašena je 

važnost bilježenja okolnosti 

smrti kako bi se utvrdile sve 

žrtve uz koje je vezano vjerničko 

svjedočenje. 

Jure Krišto izložio je mogućnost 

suradnje s Hrvatskim 

katoličkim sveučilištem na 

projektu: Totalitarni sustavi u 20. 

stoljeću i njihove žrtve – tragovi 

mučeništva komunističkog sustava 

u Hrvatskoj i BiH. Projekt će biti 

predstavljen objema biskupskim 

konferencijama na zajedničkom 

zasjedanju u veljači ove godine. 

U nastavku bilo je riječi o 

n e k i m o r g a n i z a c i j s k i m 

pitanjima povodom predstojećeg 

simpozija Mučeništvo i 

mučenički tragovi kroz hrvatsku 

Ministar Matić i pukovnik Grujić na Tupalama 

prošlost koji će se održati 13. 

ožujka 2014. u Zagrebu, a 

koji Komisija organizira u 

suradnji s visokim teološkim 

učilištima u Hrvatskoj i Bosni i 

Hercegovini. 

Govoreći o medijskom 

praćenju tema hrvatskog 

martirologija, naglašena je 

potreba bolje prezentacije i 

komunikacije s medijima, 

posebice vjerskima. Komisija 

uređuje portal http://hrvatskimucenici.net/ 

koji nastoji pratiti 

sva događanja s područja svog 

djelovanja. 

Pojedini članovi Komisije 

izložili su zapažanja iz svojih 

područja praćenja: arhivi, 

literatura, obilježavanje grobišta, 

organiziranje hodočašća 

i dr. 

U smislu gore rečenoga, 1. veljače 2014. upućeno je pismo državnom Povjerenstvu za 

istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja 

poslijeratnog razdoblja sljedećeg sadržaja: 

Na sastanku Komisije za Hrvatski martirologij, održanom 29. siječnja 2014., odlučeno je da se 

tome Povjerenstvu pošalje pismo u povodu uznemirenosti javnosti, napose mještana naselja Sinac i 

Tupale u Ličko-senjskoj županiji te u Vrgorcu u Splitsko-dalmatinskoj županiji. 

Na temelju pouzdanih izvora ustanovili smo da iskapanje žrtava u tim mjestima nije bilo 

izvedeno sukladno civilizacijskim i pravnim standardima niti se prema posmrtnim ostatcima žrtava 

odnosilo s dužnim poštovanjem. Povjerenstvo koje je vršilo iskapanja nije se s poštovanjem odnosilo 

ni prema rodbini pobijenih i svima onima koji su čuvali spomen na njih, što dokazuje i 986 potpisa 

rodbine i mještana naselja Sinac i okolnih mjesta. 

Poznato Vam je kako se u takvim slučajevima redovito radi. Treba prije premještaja ostataka 

vidjeti sve što ukazuje na način stradanja (strijeljanje, vezanje žicom, udaranje tupim predmetima, i 

sl.). Od svega toga sada je samo zabilježeno na spomeniku da je od komunističkog terora ondje 


5

stradalo 15 osoba (što nije točno!). Tko ih je ubio, zašto ih je ubio, kako ih je ubi(ja)o, pa čak su nestala 

i imena stradalih – ništa o tome. 

Istina, ne može se sve staviti na spomenik, ali postoje drugi načini kako se o svemu tome može 

obavijestiti javnost, napose rodbina i mještani. Narod ima pravo na istinu o stradanjima, jer se u 

vrijeme ubijanja i dugo poslije nije smjelo o tom zločinu govoriti i moglo se do grobišta doći samo 

kriomice. I sada je iskapanje obavljeno bez pristupa javnosti, kao da i dalje netko želi da se ne otkrije 

istina o stradanju. Nije čudno onda da se narod listom pobunio protiv takva načina. Organizatori su 

dosta nevješto skrivali činjenicu pa su rodbina i mještani zbog svega rečenoga bojkotirali otkrivanje 

spomenika, odnosno, da je pored brojnih „dužnosnika“ izvana bilo tek nekoliko domaćih 

znatiželjnika. 

Takav način pristupa tim više začuđuje što su neki od članova „radne ekipe“ korektno obavili više 

iskapanja grobišta stradalih u Domovinskom ratu, pa čak i onda kada su u organizaciji dokinutog 

Ureda iskapali žrtve Drugog svjetskog rata. Nije, dakle, riječ o neupućenosti. Bojimo se da je riječ o 

stvaranju jedne loše prakse koja bi vrijedila za žrtve komunističkog terora, da se i dalje drži pod 

embargom istina o komunističkom teroru i njegovim zločinima, da se i dalje nastavi s uništavanjem 

memorije o jednoj vrsti žrtava. To nas tim više zabrinjava jer je poslije Tupala isti način iskapanja 

primijenjen i u Vrgorcu, opet s isključenjem javnosti. 

Smatramo da se pri iskapanju žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća moraju primijeniti isti 

profesionalni kriteriji koji važe pri iskapanju žrtava Domovinskog rata. Također smatramo da bi 

trebalo prirediti svečani pokop neidentificiranih posmrtnih ostataka, a identificirane predati 

njihovim obiteljima. 

U svakom slučaju neprihvatljivo je da se posmrtni ostatci pokapaju u običnu rupu, pa ni 

privremeno. 

Nadamo se da će Povjerenstvo usvojiti naše preporuke. 

Pismo je dostavljeno: predsjedniku Hrvatskoga sabora, predsjedniku Vlade, potpredsjedniku 

Vlade za društvene djelatnosti, ministru branitelja, vladinu Uredu za ljudska prava. 


6 

XI. sjednica Komisije 

„Svehrvatski grob“ ili 

o potrebi groblja za 

neidentificirane žrtve 

rata i poraća 


biskupske konferencije, pod 

p r e d s j e d a n j e m g o s p i ć k o - 

senjskog biskupa mons. dr. Mile 

Bogovića, održana je 26. lipnja 

jedanaesta sjednica Komisije 

HBK i BK BiH za hrvatski 

martirologij. Predsjednik 

Komisije je na početku izvijestio 

prisutne članove o ekshumacijama 

na području Gospićkosenjske 

biskupije s posebnim 

naglaskom na lokalitet Brotnja 

te o ishodu sudskog procesa koji 

je protiv njega pokrenuo 

pukovnik Ivan Grujić. Tužba 

protiv biskupa Bogovića je 

odbačena, iako se u nekim 

medijima pojavila vijest da je 

pukovnik Grujić oprostio 

biskupu Bogoviću. Biskup 

Bogović je obišao sva biskupijska 

središta s područja HBK i BK BiH, 

osim Požeške biskupije, i 

zajedno s drugim predstavljačima 

predstavio zbornik 

„Hrvatski mučenici i žrtve iz 

vremena komunističke vladavine“, 

izdan prošle godine. 

Jure Krišto je izvijestio o 

razvoju projekta Centra za 

istraživanje totalitarnih sustava 

koji je osnovan pri Hrvatskom 

katoličkom sveučilištu. Biskup 

Bogović je zatim, predstavio 

ideju „Svehrvatskog groba“ u 

kojem bi se pokapali posmrtni 

ostaci neidentificiranih žrtava, 

otkopani u prikrivenim grobištima. 

Taj grob mogao bi se nalaziti 

na Krbavskom polju, podno 

Crkve hrvatskih mučenika na 

Udbini. Dopis o toj ideji bit će 

p o s l a n V l a d i R e p u b l i k e 

Hrvatske, Povjerenstvu za istraživanje, 

uređenje i održavanje 

vojnih groblja žrtava Drugog 

s v j e t s k o g r a t a i g r o b l j a 

p o s l i j e r a t n o g r a z d o b l j a ,

Hrvatskom saboru, predstavniku 

Europske unije i Europskog 

parlamenta te svim povjerenicima 

za hrvatski martirologij. 

Franjo Talan, koji je ujedno 

član spomenutog Povjerenstva 

za istraživanje, uređenje i 

održavanje vojnih groblja, 

izvijestio je ukratko, o izvršenim 

ekshumacijama u Brotnji 6. 

svibnja, u jami Golubinka kod 

Donjeg Lapca 14. svibnja, zatim u 

jami Pišćetak u Jezeranama te u 

Kršu kod Gornjeg Kosinja 29. 

s v i b nja. Održano j e v i š e 

komemoracija u spomen na 

žrtve Drugog svjetskog rata i 

poraća. U planu su ekshumacije 

na nekoliko lokaliteta na 

području Varaždinske biskupije, 

među kojima i grob dubrovačkog 

biskupa Josipa Marije Carevića. 

Predsjednik je iznio mišljenje 

da se ove godine, na dan 

Krbavske bitke, 9. rujna na 

Udbinu, pozovu hrvatski 

intelektualci koji će održati 

pogovor na temu „Udba“- 

njezini korijeni i način rada od 

početaka do danas. Drugi 

prijedlog bio je da se sljedeće 

godine, povodom 70. obljetnice 

završetka Drugog svjetskog rata, 

organizira i simpozij na ovu 

temu. Planira se također tiskati 

z b o r n i k u kojem će biti 

objavljeni radovi s ovogodišnjeg 

znanstvenog skupa Mučeništvo i 

mučenički tragovi kroz hrvatsku 

prošlost, održanog u Zagrebu, 13. 

ožujka. 

Na kraju su članovi Komisije 

p o z a d u ž e n j i m a ( a r h i v a , 

praćenje literature, portal 

Hrvatskog martirologija…) 

iznijeli svoja kratka izvješća. 

U poslijepodnevnim satima, 

također u prostorijama Hrvatske 

biskupske konferencije i pod 

p r e d s j e d a n j e m b i s k u p a 

Bogovića, održana je druga 

sjednica biskupijskih povjerenika 

za hrvatski martirologij. Na 

početku je biskup Bogović 

Izgled „Svehrvatskog groba kako ga zamišlja Ive Vukić 

pozdravio povjerenike, a potom 

su povjerenici iznijeli izvješća o 

tome što je učinjeno u njihovoj 

biskupiji po pitanju prikupljanja 

i unošenja u žrtvoslov podataka 

o žrtvama Drugog svjetskog rata 

i poraća. Primjećuje se napredak 

u radu sa žrtvoslovom. Nažalost, 

prisutni su i neki problemi, npr. 

nedostatak župnih matica, 

nedovoljna zainteresiranost 

svećenika za projekt popisivanja 

žrtava, duplikati u žrtvoslovu 

itd. Potrebno je na ovome 

području više i kontinuirano 

raditi. Toni Rodinis i tajnica 

K o m i s i j e z a h r v a t s k i 

martirologij Marija Žebec 

odgovorili su na pitanja tehničke 

naravi. Biskup Bogović se 

zahvalio povjerenicima na 

onome što je do sada učinjeno te 

pozvao na daljnju suradnju. 

U smislu gore rečenoga upućen je na predsjednike Države, Vlade i Sabora te na Ministarstvo 

branitelja, Ured za zatočene i nestale, sljedeći dopis: 

Na sjednici Komisije Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i 

Hercegovine za hrvatski martirologij, održanoj 26. lipnja 2014. u prostorijama Hrvatske biskupske 

konferencije, zaključeno je da se obavijesti javnost, ugledni pojedinci iz političkog, kulturnog i 

društvenog života nacije te najvažnije nacionalne ustanove o potrebi grobišta ili groblja u koje bi bili 

pokopani ostaci neidenti-ficiranih žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća. 

Naime, s istraživanjem prikrivenih grobišta iz navedenog vremena pojavio se već na početku 

problem koji do danas ne samo da nije riješen, nego se nije ni pokušalo tražiti trajno rješenje. Riječ je 

o neidentificiranim ostatcima ljudskih tijela (kostiju) za koje nije moguće provesti DNK analize i 

predati ostatke rodbini za ukop na vlastitome groblju. Pogotovo je to slučaj kod masovnih iskapanja, 

kao što je to bilo u Macelju. Mnoge kosti stavljane su u vreće i poslije završile u podrumima, 

tavanima, grabama i kontejnerima. 

Slično je bilo i s ostatcima žrtava u Markovića jami kraj Trilja. 

Inicijativom pojedinih svećenika i zainteresiranih pojedinaca ta dva slučaja su nekako riješena, 

ali nije teško predvidjeti da će se isti problemi javljati i poslije ako se na vrijeme ne nađe trajno 

rješenje. Svima je poznato da ima još stotine masovnih grobišta i da osjećaj pijeteta prema 

stradalima traži da se grobišta istraže, da se identificirane preda njihovoj rodbini a neidentificirani 


7

da se pokopaju na doličan način na određeno mjesto. Nije više primjereno odgovarati da su iskopane 

ljudske kosti u procesu identifikacije. 

Mislimo da rješenje treba tražiti na nacionalnoj razini i to za sve slučajeve. Na lokalnoj razini ne 

može se osigurati doličan način ni pokopa ni održavanja grobišta. Jednako tako ne može se osigurati 

dužni pijetet prema ostatcima neidentificiranih žrtava, jer nema obitelji koja bi im ga iskazivala, a 

ni lokalna zajednica ne bi mogla omogućiti trajan i prikladan pijetet. Potrebno je, dakle, da se na 

tome angažira šira, nacionalna zajednica. 

Potrebno je istaknuti da sve države imaju neku vrstu nacionalnog groblja ili grobišta, pogotovo 

za ratne stradalnike, kako vojnike tako i civile, te bi i to trebalo biti poticaj za uspostavu nacionalnog 

groblja za sve neidentificirane hrvatske žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća. Mogli bismo ga 

nazvati „Svehrvatski grob“ u koji bi bili na doličan način sahranjeni svi zemni ostatci 

neidentificiranih osoba iz navedenog vremena. 

Čini nam se da bi najpogodnije mjesto za takav ukop bilo Krbavsko polje, podno Crkve hrvatskih 

mučenika. To polje je već u svijesti naroda kao neko nacionalno grobište, jer je ondje 9. rujna 1493. u 

kratko vrijeme i na dosta uskom prostoru stradalo oko 10.000 branitelja. To je bio jedan od razloga za 

izgradnju Crkve hrvatskih mučenika iznad toga polja. Ondje bi „Svehrvatski grob“ bio na oku svih 

koji hodočaste u Crkvu hrvatskih mučenika i prigoda za posjet groblju i za odavanje počasti. Potomci 

stradalnika i svi poštovatelji njihove žrtve bili bi zadovoljni što na doličnom mjestu mogu zapaliti 

svijeću za nekoga svog „neznanoga“ među žrtvama. To bi bilo i humano vraćanje duga nas živih 

mrtvima. Zato vas uljudno molimo da poduprete ovaj prijedlog i doprinesete njegovu ostvarenju. 

Na znanje dopis je poslan: Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Matici hrvatskoj, 

Hrvatskom helsinškom odboru, hrvatskim zastupnicima u Europskom parlamentu i članovima 

Povjerenstva za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog 

rata i poslijeratnog razdoblja. 

Ministarstvo branitelja, uz potpis pomoćnika Ministra Ivana Grujića, odgovorilo je na dopis 28. 

srpnja 2014. godine ovim dopisom: 

“Poštovani gospodine predsjedniče Komisije, 


Ministarstvo branitelja, Uprava za zatočene i nestale (dalje: Ministarstvo) je zaprimila Vaš dopis 

od 19. srpnja 2014. godine, kojim ukazujete na potrebu nacionalnog groblja na kojem bi se 

sahranjivali ekshumirani posmrtni ostaci žrtava rata i poraća, koje nije moguće identificirati. 

Ovim putem želim se zahvaliti na Vašem promišljanju o ovoj problematici, kao i na Vašem 

prijedlogu, kojim bi se pitanje dostojnog sahranjivanja ekshumiranih posmrtnih ostataka žrtava 

rata i poslijeratnog razdoblja riješilo na jedinstven i nadasve primjeran način. 

Međutim, kako Ministarstvo ne može samostalno odlučivati o ovom prijedlogu, ovim putem Vas 

želim obavijestiti da će Vaš prijedlog biti predstavljen Povjerenstvu za istraživanje, uređenje i 

održvanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja 

(dalje: Povjerenstvo) na njegovoj prvoj sljedećoj sjednici. 

Ujedno koristim ovu priliku, kako bi Vam predložio sastanak u terminu koji će Vama odgovarati, 

a kojim bismo što kvalitetnije pripremili i razmotrili određena pitanja i okolonosti s kojima ćemo se 

susretati u našem radu vezanom za predmetnu problematiku.” 

8

Kronika Komisije za hrvatski martirologij 

4. srpnja 2013. (objavljeno) 

Banjalučki biskup dr. Franjo 

Komarica pomolio se na mjestu 

stradanja drvarskog župnika 

Valdemara Maksimilijana 

Nestora i vjernika hodočasnika 

iz iste župe. Izmoljene su po prvi 

put molitve za njih nad samim 

mjestom njihova stradanja, nad 

jamom Golubinjačom u kojoj su 

pronađeni posmrtni ostatci tih 

nedužnih katolika, koje su 

„ustanici“ nasilno izveli iz vlaka 

u stanici Vaganj i likvidirali. 

12. srpnja 2013. na sjednici 

Općinskog vijeća općine Kupres 

utemeljeno je Povjerenstvo za 

obilježavanje i uređivanje 

grobišta iz Drugog svjetskog rata 

i poraća na području općine 

Kupres. 

14. srpnja 2013. održan je u 

Krapini i Gornjem Jesenju 

spomen na 70. obljetnicu 

mučeničke smrti župnika Matije 

Žigrovića. 

27. srpnja 2013. gospićkosenjski 

biskup Mile Bogović 

predvodio je 27. srpnja u 

Boričevcu misu za žrtve 

Boričevca kao i svih žrtava u II. 

svjetskom i Domovinskom ratu. 

27. srpnja 2013. u spomen na 

mučeničku smrt svećenika Jurja 

Gospodnetića iz Postira na 

Braču, svećenika Banjolučke 

biskupije kojega su 27. srpnja 

1941. godine četnici okrutno 

mučili i ubili, upriličen je 

spomen na toga svećenika pred 

njegovom rodnom kućom. 

27. srpnja 2013. proslavljen je 

Dan molitvenog sjećanja na 

mučenike i žrtve Banjalučke 

biskupije u župi sv. Josipa u 

Drvaru. Naime, ove godine župa 

Drvar obilježila je 72. obljetnicu 

stradanja drvarskog župnika 

W a l d e m a r a M a x i m i l i a n a 

Nestora i župljana župe Drvar. 

1. kolovoza 2013. u daljskoj 

župnoj crkvi sv. Josipa misu 

zadušnicu za tridesetdevetoricu 

poginulih u okupacijskom 

napadu na Dalj i policijsku 

postaju 1. kolovoza 1991. godine 

predvodio je vojni biskup u RH 

Juraj Jezerinac. 

17. kolovoza 2013. sisački 

biskup Vlado Košić organizirao 

j e , z a j e d n o s b r o j n i m 

svećenicima biskupije te više od 

deset tisuća vjernika biskupije, 

hodočašće u Mariju Bistricu. 

Tom prigodom proglasio je 

sljedeću godinu u Sisačkoj 

biskupiji Godinom hrvatskih 

mučenika. Ona će započeti 

b e a t i f i k a c i j o m M i r o s l a v a 

Bulešića, a trajat će do posljednje 

subotu u kolovozu 2014. godine, 

kada se na Udbini slavi misa za 

sve hrvatske mučenike. 

14. rujna 2013., u povodu 

obilježavanja 20. obljetnice 

masakra nad 41 uzdolskim 

H r v a t o m k a t o l i k o m , 

euharistijsko slavlje u župi sv. 

Ivana Krstitelja u Uzdolu 

p r e d v o d i o j e z a g r e b a č k i 

nadbiskup kardinal Josip 

Bozanić. 

28. rujna 2013. u Puli je 

proglašen blaženim Miroslav 

Bulešić. 

10. listopada 2013. održan 

sastanak članova Odbora za 

popis žrtava s glavnim tajnikom 

HBK mons. Encom Rodinisom 

radi pripreme izvješća za 

sjednicu HBK. 

18. listopada 2013. predsjednik 

K o m i s i j e z a h r v a t s k i 

martirologij biskup Mile Bogović 

podnio je izvješće na plenarnoj 

sjednici HBK o popisu žrtava. 

Predsjedatelj HBK nije dao 

v r e m e n a z a r a s p r a v u i 

formuliranje mišljenja pa je sve 

ostalo nedovršeno. U izvješću sa 

zasjedanja pitanje uopće nije 

spomenuto. 

20. listopada 2014. varaždinski 

biskup Josip Mrzljak pohodio je 

Hrvatsku katoličku misiju bl. 

Alojzija Stepinca u Mariboru u 

susjednoj Sloveniji te tom 

prigodom u crkvi sv. Alojzija 

Gonzage predvodio misu za sve 

žrtve komunističkog režima iz 

svibnja 1945. godine. 

24. listopada 2013. predsjednik 

Komisije biskup Mile Bogović 

s a s t a o s e u Z a d r u s 

predsjednikom HBK-a i tom 

prigodom zacrtane su smjernice 

za rad na popisu žrtava Drugog 

svjetskog rata i poraća. 

28. listopada 2013. održana je 9. 

sjednica Komisije za hrvatski 

martirologij (O tome više na 

drugom mjestu u ovom broju.). 

18. studenoga 2013. euharistijsko 

slavlje za sve poginule u 

obrani Vukovara i Hrvatske u 

crkvi Svete Mati slobode na 

zagrebačkom Jarunu predvodio 

je zagrebački pomoćni biskup 

Ivan Šaško. 

18. studenoga 2013. nadbiskup 

zadarski Želimir Puljić slavio je u 

Škabrnji misu na 22. obljetnicu 

stradanja Škabrnje u spomen na 

8 6 ž r t a v a Š k a b r n j a n a u 

Domovinskom ratu. Koncelebrirao 

je šibenski biskup Ante Ivas i 

brojni svećenici, a nazočni su bili 

predstavnici Vlade i Hrvatskog 

sabora, vojske i policije. 

19. studenoga 2013. sisački 

biskup Vlado Košić predvodio je 

u crkvi Gospe Fatimske, u 


9


10 

vukovarskom Borovom naselju, 

misu zadušnicu za ubijene i 

nestale žrtve iz nekadašnje 

zgrade "Borovo Commerc", u 

kojoj je bio odjel Ratne bolnice 

Vukovar s 800 ranjenika. 

27. studenoga 2013. održano je 

u Sarajevu, u dvorani Bogoslovskog 

sjemeništa, predstavljanje 

Zbornika o komunističkim 

žrtvama. Govorili su Mile 

Bogović, fra Miljenko Stojić i 

Pero Brajko. 

28. studenoga 2013. predsjednik 

Komisije biskup Mile 

Bogović predstavio je u Jajcu, u 

okviru znanstvenog skupa o 

Drugom svjetskom ratu, projekt 

popisa žrtava. 

29. studenoga 2013. održano je 

u Banjaluci, u dvorani biskupije, 


k o m u n i s t i č k i m ž r t v a m a . 

Govorili su Mile Bogović, Josip 

Jurčević i Anto Orlovac. 

4. prosinca 2013. održan je u 

Zagrebu sastanak Odbora za 

popis žrtava. 

10. prosinca 2013. održano je u 

Dubrovniku, u dvorani pastoralnog 

centra, predstavljanje 



Bogović, Josip Dukić i Ivan Šimić. 

Drugog dana predstavljanje je 

održano samo za svećenike. 


H v a r u , u g r a d s k o j l o ž i , 




Dukić i fra Stipo Marčinković. 


S p l i t u , u B o g o s l o v n o m 

sjemeništu, predstavljanje 



Bogović, Josip Dukić i Ivan 

Kozlica. 


Šibeniku, u gradskoj dvorani, 




Dukić i Ante Skračić. Moderirao 

je Stipe Perko. 


Zadru, u sjemenišnoj dvorani, 




Dukić i profesor Begonja. 

30. prosinca 2013. na lokalitetu 

Tupale, u župi Sinac pokraj 

Otočca u Lici, otkriven je prvi 

spomenik nevino ubijenim 

civilima od strane komunističkih 

vlasti iz 1946. godine. Sve 

do otkrivanja spomenika radilo 

se u tajnosti pa je narod 

prosvjedovao protiv načina 

rada, a biskup Bogović je izjavio 

za medije kako je u narodu 

zavladao strah da Udba još nije 

bivša. 

12. siječnja 2014. organizirano 

je u nedjelju u župnoj crkvi sv. 

Filipa i Jakova u Gvozdanskom 

sjećanje na žrtve u obrani 

domovine. Misu je predvodio 

šibenski biskup Ante Ivas u 

z a j e d n i š t v u s d o m a ć i m 

biskupom Vladom Košićem. 

24. siječnja 2014. sastao se u 

Zagrebu Odbor za popis žrtava 

(Bogović, Krišto, Razum, 

Rodinis, Žebec). Potrebno je 

biskupijskim povjerenicima dati 

napisane kratke upute za rad. 

29. siječnja 2014. održana je 

deseta sjednica Komisije za 

hrvatski martirologij. (Vidi o 

tome na drugom mjestu u ovom 

broju.). 

30. siječnja 2014. biskup Mile 

Bogović sastao se s Schnablom u 

svezi s orguljama na Udbini. 

Dobra je ideja da se svirale stave 

po korskoj ogradi da se razbije 

loš estetski izgled kora. 

1. veljače 2014. u zgradi HBK 

održan je sastanka odbora za 

Tupale i Vrgorac. Zaključeno je 

da se uputi dopis Povjerenstvu 

za nestale. 

5. veljače 2014. na Trgu 

širokobrijeških žrtava, u sklopu 

obilježavanja Dana sjećanja na 

pobijene franjevce i puk, 

položen je vijenac i zapaljene 

svijeće za sve pobijene franjevce 

i puk. 

10. veljače 2014. predsjednik je 

predstavio rad K o m i s i j e , 

posebno projekt popisa žrtava, 

na Hrvatskom radiju, prvi 

program u emisiji „Susret u 

dijalogu“. Emisiju je vodila Tanja 

Baran. 

12. veljače 2014. održano je u 

Mostaru, u dvorani Kosača, 



Govorili su Mile Bogović, Tomo 

Vukšić i Marko Tokić. Moderirao 

je fra Miljenko Stojić. 

15. veljače 2014. poslano pismo 

o slučaju Tupale i Vrgorac 

Davoru Stieru, hrvatskom 

zastupniku u E uropskom 

p a r l a m e n t u . P r e d s j e d n i k 

Komisije je Stieru detaljno 

obrazložio problem na sastanku 

u Gospiću 14. ožujka. 


Pazinu, u dvorani Pazinskog 

k o l e g i j a , p r e d s t a v l j a n j e 



Bogović, Ivica Mataija i Ilija 

Jakovljević. Predstavljanje je 

upriličeno za svećenike, ali je 

bilo i nekoliko zainteresiranih 

laika. 

Uvečer je bilo predstavljanje u 

Rijeci u dvorani nadbiskupije. 

Zbornik su predstavili, za širi 

krug slušateljstva, Mile Bogović, 

V e r o n i k a P o p i ć i G o r a n 

Crnković.


Krku, u dvorani pastoralnog 

centra, predstavljanje Zbornika 

o komunističkim žrtvama. 

Govorili su Mile Bogović, 

Veronika Popić i Franjo Velčić. 

6. ožujka 2014. u Zagrebu je 

p r e d s t a v l j e n Z b o r n i k o 


Predstavili su ga Mile Bogović, 

Ivan Miklenić i Stjepan Razum. 

11. ožujka 2014. u Jasenovcu je 

održano središnje pokorničkomolitveno 

slavlje Požeške 

biskupije prigodom Dana 

obnove čišćenja pamćenja i 

spomena mučenika. Domaćem 

biskupu Antun Škvorčeviću 

pridružili su se i drugi biskupi 

Đakovačko-osječke metropolije. 

Biskup Škvorčević je istaknuo 

da žele pokorom, molitvom, 

k a j a n j e m i p r a š t a n j e m 

o d g o v o r i t i n a p r o g o n e , 

zatvaranja i ubojstva koja su se 

dogodila u vrijeme totalitarnih 

sustava 20. stoljeća, napose u 

Jasenovcu. 

13. ožujka 2014. bio je 

cjelodnevni simpozij u HBK pod 

naslovom: Mučeništvo i mučenički 

tragovi kroz hrvatsku prošlost (Vidi 

o tome na drugom mjestu u 

ovom broju.). 

26. ožujka 2014. u povodu 70. 

Na predstavljanju Zbornika u Varaždinu 

obljetnice pokolja 272 mještana 

Doca Donjeg, među kojima i 103 

djeteta, koje su 26. ožujka 1944. 

godine ubili pripadnici 7. SS 

divizije "Prinz Eugen", u mjestu 

stradanja održana je svečana 

komemoracija. 

4. travnja 2014. obilježen je dan 

gospićkih žrtava koje su stradale 

nakon ulaska partizana u Gospić, 

4. travnja 1945. Molitvu je kod 

nekadašnje vojarne predvodio 

gospićki župnik mons. Mile 

Čančar, a svetu misu u katedrali 

predvodio je biskup dr. Mile 

Bogović. Gospićko-senjska 

biskupija nedavno je pokrenula 

inicijativu da se u znak 

poštovanja 4. travnja proglasi 

Danom gospićkih žrtava. 

8. travnja 2014. u Varaždinu 

predstavljen je Zbornik o 



Jure Krišto i Franjo Talan. 

9. travnja 2014. u Sisku 

predstavljen je Zbornik o 



Jure Krišto i Mile Marinčić. 

Moderirala je Spomenka Jurić. 

10. travnja 2014. požeški 

biskup Antun Škvorčević 

p r e d v o d i o j e m o l i t v e n o - 

pokorničko slavlje u Staroj 

Gradiški. Molitveni program 

počeo je ispred glavnog ulaza u 

nekadašnji zatvor gdje je biskup 

podsjetio kako je 1945. u Staroj 

Gradiški ubijen župnik Ferdo 

Maretić, a 1948. po nalogu 

komunističkih vlasti porušena 

župna crkva. 

10. travnja 2014. u Bjelovaru je 

p r e d s t a v l j e n Z b o r n i k o 



Jure Krišto i Anita Blažeković. 

Moderirao je mons. Ptiček. 

6. svibnja 2014. predsjednik 

Komisije biskup Mile Bogović i 

član Franjo Talan bili su nazočni 

kod iskapanja žrtava seljana iz 

Brotnje, kraj Srba, koje su 

stradale nakon „prve puške“ 27. 

srpnja 1941. Na tiskovnoj 

konferenciji biskup je istaknuo 

da treba jasno govoriti o 

uzrocima, okolnostima i načinu 

stradanja žrtava. Franjo Talan je 

u Povjerenstvu za zatočene i 

n e s t a l e p r i M i n i s t a r s t v u 

branitelja zastupnik HBK. 

(Opširnije vidi na drugom 

mjestu u ovom broju.) 

7. svibnja 2014. voditelj 

Povjerenstva za zatočene i 

nestale, pukovnik Ivan Grujić, 

tužio je predsjednika Komisije 

biskupa Milu Bogovića za 

sramoćenje jer je za Dnevnik 

HRT-a izjavio da se narod u 

Gackoj dolini pribojava da Udba 

još uvijek nije bivša budući da je 

na čelu državnog povjerenstva 

za žrtve pukovnik Udbe Ivan 

Grujić. Općinski sud u Zagrebu, 

gdje su se danas našli tužitelj i 

tuženik, odbacio je tu tužbu kao 

neosnovanu. Odvjetnik I. Grujića 

bio je Veljko Miljević, a 

odvjetnik predsjednika Komisije 

Zvonimir Hodak. 

12. svibnja 2014. u crkvi sv. 

Male Terezije u banjalučkoj župi 

Presnače obilježena je 19. 

obljetnica nasilnog stradanja 


11

župnika, redovnice, svetišta i 

župne kuće. Misno slavlje 

predvodio je biskup banjalučki 

Franjo Komarica. 


12 

17. svibnja 2014. u sklopu 

manifestacije Stolačko kulturno 

proljeće organizirana je na 

Radimlji kod Stoca svečana 

komemoracija i sv. misa za sve 

pobijene katolike hrvatskog 

naroda u Drugom svjetskom 

ratu. Na početku je župnik don 

Rajko Marković naglasio svrhu 

ovog okupljanja i zahvalio svima 

koji su osjetili potrebu doći na 

ovaj hercegovački Bleiburg u 

Stocu . 

24. svibnja 2014. u kapelici koju 

je na Jadovnu, u župi Trnovac 

kod Gospića, prije 50 godina 

sagradio vlč. Josip Kapš i ove 

godine je svečano proslavljen 

blagdan Marije Pomoćnice kojoj 

je kapelica posvećena. Svečanu 

svetu misu predvodio je 

gospićko-senjski biskup mons. 

dr. Mile Bogović u zajedništvu s 

d o m a ć i m ž u p n i k o m v l č . 

Nikolom Turkaljem i župnim 

vikarom gospićkim vlč. Josipom 

Šimatovićem. Biskup je na 

početku prisutne pozvao da 

odaju poštovanje svim žrtvama 

koje su na prostoru Jadovna 

mučene i ubijene u Drugom 

svjetskom ratu i poraću te 

pozvao na molitvu, kajanje i 

opraštanje da bi kao pravi 

kršćani mogli proslaviti sveta 

misna otajstva. 

24. svibnja 2014. sisački biskup 

Vlado Košić predvodio je u 

subotu u župnoj crkvi Sv. Ivana 

Nepomuka u Glini misu za vlč. 

Slavka Rukavinu, katehetu i 

vojnog dušobrižnika, rođenog u 

G l i n i i s t r a d a l o g o d 

komunističkih vlasti 1945. 

godine na Križnom putu. Tom 

prigodom biskup je i blagoslovio 

na župnoj kući novopostavljenu 

s p o m e n - p l o č u z a o v o g 

svećenika. 

24. svibnja 2014. u Cerovniku 

(Općina Josipdol) obilježena je 

71. obljetnica mučeničke smrti 

v l č . D r a g u t i n a F i f k e , 

cerovničkog župnika stradalog u 

Drugom svjetskom ratu. Župnik 

Cerovnika i Oštarija te čuvar 

svetišta Gospe od Čudesa pop 

Antun Luketić je u župnoj crkvi 

Uzašašća Isusova predvodio 

svečano euharistijsko slavlje na 

kojem su sudjelovali vatrogasci i 

njihovi gosti te župljani 

Cerovnika i okolnih župa. 


Komisije biskup Mile Bogović bio 

je u Trilju, gdje je predstavio 

k n j i g u I v a n a K o z l i c e o 

Markovića jami. Govorio je uz 

autora i član Komisije Josip 

Dukić. 


Komisije biskup Mile Bogović i 

zastupnik BBK Franjo Talan 

sudjelovakli su u Kršu kraj 

Kosinja iskapanju žrtava Drugog 

svjetskog rata. Bio je ondje i Ive 

Vukić, predsjednik Društva 

političkih zatvorenika – ogranak 

Gospić. 


Komisije biskup Mile Bogović je 

zajedno s članom Jurom Krištom 

r a z g o v a r a o s u p r a v o m 

Hrvatskog katoličkog sveučilišta 

Misa u Šajfarovom gaju za nevine žrtve 

o suradnji na istraživanju žrtava 

Drugog svjetskog rata i poraća. 

19. lipnja 2014. u mjestu 

Šajfarov gaj, u župi Lađevac kod 

Slunja, održana je komemoracija 

i misno slavlje u spomen na 70. 

obljetnicu zločinačkog ubojstva 

68 civila Lađevca i okolice, koje 

su tada pobili partizani. 

26. lipnja 2014. održana je 11. 

sjednica Komisije za hrvatski 

martirologij (Opširnije vidi na 

drugom mjestu u ovom broju.) 

Poslije sjednice predsjednik 

biskup Mile Bogović dao je 

intervju Nadi Prkačin za 

dokumentarni film o Boričevcu. 

13. srpnja 2014. obitelji su na 

gradskom groblju Jabuka u 

Ljubuškom preuzele posmrtne 

ostatke 3 žrtve komunističkog 

zločina iz Drugog svjetskog rata i 

poraća. Pronađene su u skupini 

od njih 12 prilikom iskapanja iza 

zgrade županijskog MUP-a u 

kolovozu i rujnu 2011. Općina 

Ljubuški, kao ni bilo tko drugi u 

državi, ni u čemu nije pomogla. 

Ne samo da nije dala nikakav 

novac, nego do sada nije podigla 

ni kaznenu prijavu barem protiv 

nepoznatog počinitelja, niti je 

sudac istražitelj ikada izišao na 

očevid, iako je sve bilo uredno 

prijavljeno.

Međunarodni znanstveni skup 

"Mučeništvo i mučenički tragovi 

kroz hrvatsku prošlost" 


biskupske konferencije održan 

je u Zagrebu 13. ožujka 2014. 

Međunarodni znanstveni skup 

Mučeništvo i mučenički tragovi kroz 

hrvatsku prošlost. Priredila ga je 

Komisija Hrvatske biskupske 

konferencije i Biskupske 

konferencije Bosne i Hercegovine 

za hrvatski martirologij. 

Predavanja su održana u dva 

bloka "Mučeništvo općenito" i 

"Mučenički tragovi u hrvatskoj 

prošlosti". 

U predavanju "Mučeništvo 

kao općenita pojava (univerzalnost 

mučeništva)" dr. Ivica 

Raguž istaknuo je kako se 

mučeništvo kao kategorija 

ljudskoga života moglo pojaviti 

samo u religijskoj slici u kojoj 

postoje bogovi, božanstvo, Bog, 

a gdje je to sve nestalo ili nestaje 

kao što je vrijeme u kojem sada 

živimo, mučeništvo je postalo 

neshvatljiva i neprihvatljiva 

kategorija za razumijevanje 

ljudskog života. Govoreći u 

kontekstu kršćanskog mučeništva, 

rekao je kako se ono 

razlikuje od svih ostalih, ne 

samo u odnosu prema Kristu, 

nego po odnosu i ljubavi prema 

Kristu. Kršćanski mučenik je 

mučenik ljubavi, on ne daje život 

za Krista da bi pokazao svoju 

hrabrost. Kršćanstvo je vrlo 

kritički raspoloženo za pojam 

herojstva, stoga govor o 

mučeništvu treba biti lišen 

dokazivanja, treba biti poticaj na 

nasljedovanje mučenika, tj. 

nasljedovanje ljubavi prema 

Kristu. 

U predavanju "Razvoj kulta 

mučenika u Crkvi (povijesnoliturgijski 

vid)" zagrebački 

pomoćni biskup Ivan Šaško dao 

je kraći povijesni presjek od 

prvih oblika čašćenja mučenika 

koji potječu iz 354. godine, a 

pomoću tih podataka sežemo 

dublje u povijest do pape Kalista 

i skupine od sedam đakona 

mučenih zajedno s papom 

Sikstom II. tijekom progona 258. 

godine. Također je ukazao na 

povezanost krvi mučenika s 

euharistijom, što je vidljivo u 

oltaru u kojem su od starine 

trebale biti relikvije. One su 

svečano nošene u procesiji i 

položene pri posveti oltara. 

"Teološko poimanje mučeništva" 

bila je tema predavanja dr. 

Nele Gašpar. Istaknula je kako je 

s v j e d o č a n s t v o m u č e n i k a 

uspijevalo kroz čitavu povijest, a 

često uspijeva i danas, dodatno 

odškrinuti vrata Božjega 

otajstva, a time i osvijetliti srž 

kršćanske, ali i ljudske egzistencije 

poput Isusa, kako čitamo u 

Gaudium et spes, koji otkrivajući 

misterij Oca i njegove ljubavi 

potpuno otkriva i čovjeka njemu 

samome i objašnjava mu 

uzvišenost poziva. Teologija 

mučeništva je neodvojiva od 

teologije žrtve, obje mogu biti 

promišljane u svjetlu Isusova 

svjedočanstva njegove žrtve. 

Kršćanska kultura spomena 

može se razumjeti samo u 

otajstvu Isusova svjedočenja. 

Događaj Isusove žrtve na križu 

ima nesumnjivo, značenje za 

kršćansku praksu i danas. 

Govoreći iz perspektive 

kanonskog prava, vojni biskup u 

BiH Tomo Vukšić u predavanju 

"Crkveno-pravni aspekt mučeništva 

i kanonizacija (pravni 

vid)" upozorio je kako je 

definicija kršćanskoga mučeništva 

vrlo složena, jer "crkveno 

p r a v o p o z n a j e r a z l i č i t e 

elemente mučeništva: osobu 

mučenika, osobu progonitelja, 

fizičku smrt i razloge nasilno 

nanesene smrti: mržnju prema 

vjeri sa strane progonitelja 

(odium fidei) i ljubav prema vjeri 

sa strane mučenika (amor fidei), 

koje treba dokazati tijekom 

zakonitog istraživanja u kauzi 

sluge Božjega. Postupak, koji se 

najprije vodi u biskupiji u kojoj je 

sluga Božji umro, a zatim u Rimu 

pri Kongregaciji za kauze 

svetaca, završava Papinom 

o d l u k o m , a k o j e i s h o d 

i s t r a živanja pozitivan, o 

proglašenju mučenika (sveca). 

Ta odluka je izraz crkvenog 

učiteljstva i ima dogmatski 

karakter." Mons. Vukšić je u 

p r e d a v a n j u p o d s j e t i o n a 

različite načine proglašavanja 

blaženim i svetim kroz povijest 

Crkve te dao prikaz suvremenoga 

crkvenog zakonodavstva, 

objavljenoga nakon 1983. 

godine, koje uređuje ta pitanja. 

U prvom dijelu predavanja 

"Teologija mučeništva u svijetlu 

Drugoga vatikanskog sabora i 

učenja Ivana Pavla II." dr. Ivan 

Bodrožić ukazao je na mjesta u 

saborskim dokumentima gdje se 

spominju mučenici i mučeništvo. 

Naime, predavač smatra 

kako je Sabor želio skrenuti 

pozornost na mučeništvo u 

Crkvi, pa tako o tome čitamo u 

Lumen gentium, Dignitatis 

humanae, Gaudium et spes. Na 

tom tragu Ivan Pavao II. je tumač 

Sabora. Predavač je ilustrirao 

"politiku" glede beatifikacija i 

k a n o n i z a c i j a z a n j e g o v a 


13


14 

p o n t i f i k a t a . Z a n j e g o v a 

pontifikata od 1345 proglašenih 

blaženika njih 1032 su mučenici, 

š t o č i n i 7 6 % , a o d 4 8 3 

kanonizirana sveca 402 su 

mučenici, tj. 83%. Oni koji to 

analiziraju tu pronalaze i 

pastoralnu inicijativu te ukazuju 

kako on želi ponovno kršćanima 

posvijestiti važnost mučeništva i 

pozvati ih na spremnost svjedočenja 

i spremnost nasljedovanja. 

Dr. Jure Krišto u predavanju 

" K r š ć a n s k i m u č e n i c i u 

totalitarnim režimima XX. 

stoljeća" govorio je općenito o 

mučenicima, a potom se 

usredotočio na mučenike 

k o m u n i z m a . P o s e b n o s e 

koncentrirao na problem 

n e p r i z n a v a n j a , n i j e k a n j a 

mučenika. U tom kontekstu 

istaknuo je kako se danas u 

republikama Hrvatskoj i Bosni i 

Hercegovini susrećemo s 

činjenicom nijekanja da su žrtve 

komunističkog sustava tijekom 

II. svjetskog rata i nakon njega 

uopće žrtve, a kamoli mučenici. 

Kad je pak riječ o prepoznavanju 

m u č e n i k a u t o t a l i t a r n i m 

režimima, npr. komunizmu, 

istaknuo je važnim podsjetiti 

kako je Crkva već proglasila 

brojne mučenike koji su pali od 

ruke sustava koji se inspirirao 

komunističkom doktrinom i 

praksom. 

U odsutnosti mostarskoduvanjskoga 

biskupa Ratka 

Perića pročitano je predavanje 

"Mučeništvo u pravoslavnoj i 

protestantskoj tradiciji". U 

predavanju se pojašnjava proces 

kanonizacije u Pravoslavnoj 

crkvi, odnos prema toj problematici 

kod raznih denominacija 

protestanata te naposljetku kod 

starokatolika. 

Drugi blok predavanja dao je 

pregled povijesti mučeništva na 

h r v a t s k o m t l u . O t e m i 

"Mučenički tragovi od Dioklecijana 

do 15. stoljeća" govorio je 

fra Hrvatin Gabrijel Jurišić, 

koji je ukazao na niz svetaca 

kojima se diče drugi narodi, a 

koji su bili rodom s hrvatskog tla. 

Don Miljenko Krešić govorio je 

o temi "Prodor islama i vjernost 

kršćanstvu" te iznio niz zornih 

povijesnih činjenica za razdoblje 

od 16.-18. st. 

Na zanemareno vrjednovanje 

mučeništva od "kršćanske 

ruke" u predavanju "Borci 

protiv nepravde u kršćanskoj 

državi" ukazao je dr. Stjepan 

Razum koji je u tom kontekstu 

podsjetio na povijesne ličnosti 

poput Matije Gupca, Petra 

Z r i n s k o g i F r a n a K r s t e 

Frankopana. 

Dva posljednja predavanja 

bila su tematski vezana uz 

stradanja na području Splitskomakarske 

biskupije u vrijeme II. 

svjetskog rata. O svjedočanstvu 

Skup su pratili i biskupi na čelu s kardinalom Josipom Bozanićem 

vjere osoba stradalih od 

p r i p a d n i k a n j e m a č k e i 

partizansko-komunističke 

vojske govorio je dr. Josip 

Dukić. Mr. Ivan Kozlica govorio 

je o svjedočanstvu vjere osoba 

s t r a d a l i h o d p r i p a d n i k a 

talijanske i četničke vojske. Oba 

izlaganja bila su ilustrirana i 

pisanim svjedočenjima iz kojih 

je razvidna odanost Crkvi. 

U završnom dijelu, nakon 

rasprave, uslijedilo je prihvaćanje 

zaključaka skupa. Između 

ostaloga, istaknuta je potreba 

nastavka postupaka za proglašenje 

svetim i blaženima istaknutih 

pojedinaca, ali i provođenje 

postupaka proglašenja mučenicima 

i skupina stradalnika u 

istim uvjetima. U tom kontekstu 

naveden je primjer stradanja 

drvarskog župnika i skupine 

župljana. Također je naglašeno 

d a s e v i š e p o z o r n o s t i u 

budućnosti posveti istraživanju 

mučeništva laika, a župnike se 

p o t i č e n a p r i k u p l j a n j e 

svjedočanstva živućih svjedoka. 

Komisija HBK i BK BiH za 

hrvatski martirologij potiče sve 

z n a n s t v e n e u s t a n o v e z a 

povijest, a poglavito Hrvatsko 

katoličko sveučilište, da sustavno 

proučavaju nasilje i žrtve 

totalitarnih sustava 20. stoljeća. 

U zaključcima se pozivaju i 

vlasti u državama Hrvatskoj i 

Bosni i Hercegovini da žurno 

pristupe popisu svih žrtava iz II. 

svjetskog rata i poraća kako bi se 

onemogućile manipulacije 

žrtvama, kao i da odlučnije 

djeluju u osudi zločinačke 

komunističke ideologije te 

promiču demokraciju i slobodu 

svake osobe. Na koncu se 

izražava potpora izgradnji 

groblja na Krbavskom polju 

nedaleko od Crkve hrvatskih 

mučenika za zemne ostatke 

stradalnika koji ne pripadaju 

nijednom obilježenom groblju.

Utvrđene žrtve zločina u Brotnji (Donji Lapac) 

Slave „ustanak“ u Srbu 

usprkos strahotama Boričevca i Brotnje 

Dana 6. svibnja 2014. iz 

Dabine jame iznad sela Brotnja 

na ličkoj Plješevici izvađeni su, u 

organizaciji mjerodavnih 

državnih ustanova, ostatci 21 

stanovnika sela Brotnja, svi s 

prezimenom Ivezić, koje su tamo 

žive bacili sudionici tzv. 

a n t i f a š i s t i č k o g u s t a n k a 

započetog 27. srpnja 1941. u 

obližnjem Srbu. Taj dan, usprkos 

tome, slavio se za vrijeme 

komunističke Jugoslavije kao 

Dan ustanka naroda Hrvatske jer 

ga je komunistička historiografija, 

kako bi sakrila zlodjela 

vlastodržaca, glorificirala kao 

početak otpora fašizmu i 

okupaciji zemlje. Međutim, 

sudbina stanovnika Brotnje i 

drugi tadašnji slični događaji, 

posebno uništenje obližnjeg 

hrvatskoga sela Boričevac, koji 

su javnosti otkriveni u novije 

vrijeme usprkos komunističkim 

zataškavanjima i obmanama, 

nepobitni su dokaz da se nije 

radilo o moralno opravdanom 

ratnom djelovanju, nego o 

šovinističkom, namjernom 

istrjebljenju civilnog hrvatskog 

stanovništva tog dijela Like u 

organizaciji komunista i četnika. 

Ipak, taj dan „prve ustaničke 

puške“ komunisti (današnji 

Kod jame na Dabinom vrhu 

„antifašisti“) i srpske organizacije 

u Hrvatskoj i danas 

obilježavaju i slave kao dan 

antifašističkog ustanka naroda 

Like iskazujući tako krajnji 

cinizam prema surovo ubijenim 

n e d u ž n i m l j u d i m a , a l i i 

hrvatskom narodu i državi u 

kojoj žive. Javnost se pita što se 

još treba dogoditi pa da se 

prestane slaviti ovaj stravični 

zločin, još uvijek uz pristanak i 

pod pokroviteljstvom najviših 

državnih institucija Republike 

Hrvatske. 

Kako su nedužne žrtve iz 

Brotnje upravo pronađene, a 

proslava „prve puške“ u Srbu i 

ove godine nastavlja njihovo 

s r a m o t n o i g n o r i r a n j e , 

prenosimo za naše čitatelje s 

mrežnog portala Lika online dva 

priloga koji potvrđuju naše 

viđenje ove teme (u tekstovima 

su provedene nužne prilagodbe i 

kraćenja). 

Pobijeno i bačeno u jamu 

cijelo selo 

Biskup Mile Bogović: Došlo 

je vrijeme da se prestane 

lagati i skrivati o čemu je 

ovdje bilo riječi. Istina će nas 

osloboditi. 

Nakon što je prije mjesec 

dana otkrivena Dabina jama, 

m o g u ć e m j e s t o g d j e s u 

partizanski ustanici u ljeto 1941. 

g o d i n e b a c i l i j o š u v i j e k 

neutvrđen broj civila iz plemena 

Ivezići, započela je 6. svibnja 

ekshumacija. Iz dubine od oko 20 

metara speleolozi i stručne 

e k i p e Z a v o d a z a s u d s k u 

medicinu izvukli su posmrtne 

ostatke više od 20 osoba, među 

njima je bilo najmanje petero 

djece. Na ekshumaciji su bili 

ministar branitelja Predrag 

Matić, biskup dr. Mile Bogović i 

kao vođa tima za ekshumacije 

pukovnik Ivan Grujić. Kako je 

rekao pukovnik Grujić, sve je 

p o k r e n u t o n a p r i j e d l o g 

Državnog odvjetništva, a 

pretpostavlja se da je riječ o 

obiteljima iz plemena Ivezića 

koji su pobijeni tijekom tzv. 

ustanka u Srbu. 

Selo Ivezići tada je nestalo, a 

ubijeno je 37 osoba, među kojima 

12 djece u dobi od 3-14 godina. 

Pretpostavlja se da su u jamu 

bačene i trudnice. Spasila su se 

samo dvojica mladića i jedna 

d j e v o j k a k o j a s e n a k o n 

zatočeništva udala za jednog od 

„ustanika“. Ministar Predrag 

Matić istaknuo je kako se 

ekshumacija vrši sukladno 

odredbama Zakona o održavanju 

groblja žrtava II. svjetskog rata i 

poraća. „Prema neslužbenim 

podatcima, ovdje se nalaze 

posmrtni ostaci 30-ak civilnih 

žrtava. Radovi su u tijeku i za 

sada je rano govoriti o detaljima, 

tim prije što tek slijede 

f o r e n z i č k i p o s l o v i i 

uspoređivanje po DNK analizi. 

Ovo je dio Vladine politike po 

kojoj je žrtva žrtva, a da svaka 


15


16 

ž r t v a z a s l u ž u j e d o s t o j n o 

počivalište. Nadam se da ćemo 

moći identificirati što više ovih 

žrtava jer su članovi obitelji 

žrtava već dali uzorke krvi za 

identifikaciju“, kazao je ministar 

Matić. Odmah po dolasku kod 

Dabine jame biskup dr. Mile 

Bogović najprije je nad grotlom 

pročitao imena ubijenih Ivezića. 

Sablasno su zvučala imena ljudi 

pobijenih bez razloga, bez suda, 

bez krivnje… Bačeni su u jamu i 

istina o tom neshvatljivom 

zločinu pomno je skrivana 73 

godine. Biskup je kazivao imena i 

starost djece, od kojih su dvojica 

dječaka, Jure i Jakov, u času smrti 

imali jedva 3 godine. Nakon 

molitve biskup se obratio 

novinarima. 

„Ja nisam forenzičar, nego 

biskup i povjesničar pa na sve 

ovo gledam kao cjelinu. Teško je 

danas zamisliti kako su nedužne 

civile krvnici gurali i bacali u 

smrt kroz ovo usko grotlo. U 

ljeto 1941. znade se da je bilo 

odlučeno da se to cijelo selo s 

katoličkim življem pobije. To je 

bio nalet te prve ustaničke puške 

koja je opalila 27. srpnja '41. 

Valjda je sada došlo vrijeme da se 

naša država jasno odredi prema 

tim događajima i da se više ne 

govori kao da se ništa ne zna. 

Vrijeme je da barem ne slavimo 

dan kada je počelo etničko 

čišćenje istočne Like. Da tu prvu 

pušku ne veličamo. Ne mogu reći 

da nakon toga nije bilo i dobrih 

poteza, ali je došlo vrijeme da se 

prestane lagati i skrivati o čemu 

je ovdje bilo riječi. Istina će nas 

osloboditi. Mene kao čovjeka i 

povjesničara zanima tko je ubio 

sve te ljude i djecu, na koji su 

način umrli, je li netko preživio 

pad na tijela ispod sebe? Tko god 

da je pobio ove nedužne ljude, 

žene i djecu on je zločinac, 

krvnik i stvari treba nazvati 

pravim imenom“, rekao je 

biskup Bogović. 

Iako se tajna genocida i 

dosega tzv. ustanka čuvala 

desetljećima, obitelji ubijenih su 

zadnjih godina sastavile popis 

od gotovo 430 ubijenih civila 

hrvatske nacionalnosti na širem 

području Donjeg Lapca, Velikog 

Bubnja, Boričevca i Brotnje. 

Tajnu Dabine jame otkrio je na 

samrti jedan od sudionika 

zločina, koji se nije mogao 

p o m i r i t i s a p o č i n j e n i m 

masakrom. Potvrda etničkog 

čišćenja istočne Like pokazala se 

u pravom svjetlu nakon svršetka 

II. svjetskog rata kada su 

partizanske vlasti „preporučivale“ 

partizanima hrvatske 

nacionalnosti da se ne vraćaju na 

svoja zapaljena imanja u Donji 

Lapac i Srb. Pouzdano se zna da 

prilikom etničkog čišćenja ovog 

dijela Hrvatske u tom prvom 

smrtonosnom naletu nije ubijen 

ni jedan vojnik tadašnje NDH. Ni 

danas se ne zna tko je pobio 

Iveziće, ali i još gotovo 400 

Hrvata toga područja. Lider 

komunista onoga doba u tome je 

kraju bio Đoko Jovanić, kasnije 

general JNA. Upravo je on na 

sebe preuzeo obvezu čuvanja 

Ivezića. Kako ih je sačuvao, 

javnost je djelomično vidjela 

ekshumacijom Dabine jame. 

Forenzička ekipa koja je 

ekshumirala posmrtne ostatke 

iz Dabine jame kod sela Brotnja 

6 . s v i b n j a p o t v r d i l a j e 

pronalazak ukupno više od 

dvadeset kostura, s tim da je 

jedna izvučena vreća puna 

posmrtnih ostataka koji nisu 

razvrstani. Dio mještana ubijen 

je prilikom upada “ustanika“ u 

selo, a dio je nakon mučenja 

pobijen i pobacan u jame iznad 

Srba. 

(Preuzeto s mrežne stranice 

Lika online) 

Ples po kostima nedužnih 

Je li u pitanju neznanje, 

neuskus, političko i moralno 

sljepilo ili jednostavno žal za 

nepovratno nestalim 

vremenim? 

(…) Od 1945. godine taj se dan 

u ex-Jugoslaviji slavio kao Dan 

ustanka naroda i narodnosti 

Hrvatske. Nakon uspostave 

suverene Hrvatske počele su se 

javljati neke nove istine o 

takvom ustanku, a zapravo 

prvom etničkom čišćenju u II. 

s v j e t s k o m r a t u n a o v i m 

prostorima. To etničko čišćenje 

dalo je dugoročne rezultate. 

Tada su iz istočne Like sasvim 

nestali Hrvati, a godinama 

nakon onoga rata preživjelima je 

bilo “preporučeno” da se ne 

vraćaju na svoje. Nakon strašnog

zločina iz ljeta '41. iza takvih 

“ustanika”, koji su ubili i svoga 

Marka Oreškovića (opet jedan 

Hrvat!!!), ostalo je oko 430 leševa 

civila. Masovna grobnica u 

Dabinoj jami pomno se skrivala, 

pa je čak i kamenjem zazidano 

usko grotlo jame. Selo Ivezići 

tada je nestalo, a ubijeno je 37 

osoba, među kojima 12 djece u 

d o b i o d 3 - 1 4 g o d i n a . 

Pretpostavlja se da su u jamu 

bačene i trudnice. Spasila su se 

samo dvojica mladića i jedna 

d j e v o j k a k o j a s e n a k o n 

zatočeništva udala za jednog od 

„ustanika“. S vremenom se 

doznalo kako su tzv. ustanici u 

ovu jamu pobacali one koji su 

teže hodali, odnosno djecu, 

starije ljude i žene. One jače 

poveli su u Srb. Mučili su ih, žene 

silovali, a potom ih sve osim 

jedne djevojke pobili i pobacali u 

jame kod Srpskog klanca. (…) 

Rodbina i prijatelji još traže 

istinu o stotinama Hrvata 

ubijenih u tome “ustanku”. Gdje 

su pobacani svi ti ljudi iz 

Boričevca, Brotnje, Srba, Donjeg 

i Gornjeg Lapca, Velikog 

Bubnja… O velikom zločinu, 

nikako o “velikom ustanku”, 

pisali su i sami akteri toga 

krvavog nereda i masovnih 

egzekucija. Tako npr. lider 

komunista onoga doba u tome 

kraju, Đoko Jovanić, kasnije 

general JNA, piše kako je oko 180 

ustanika ušlo u Srb 27. srpnja u 

jutarnjima satima. 

- Ustaše nismo zatekli jer je 

njih 4-5 noću pobjeglo prema 

Gospiću. 

Protiv koga su se onda borili 

ti “ustanici”? Njih ukupno 600- 

tinjak u cijelom potezu od Srba 

do Donjeg Lapca. Ekipa 

p r e d v o đ e n a č e t n i č k i 

nastrojenim Gojkom Polovinom, 

kasnije također generalom JNA, 

poubijala je sve Hrvate zatečene 

u Lapačkom kraju. Boričevac su 

potom opljačkali i spalili do 

temelja. Kasnije je na red došao 

Kulen Vakuf. U knjizi “Kotar 

Donji Lapac u NOR-u” stoji da su 

se “neki drugovi pri tome 

dočepali alkohola, pa su se 

n e d o l i č n o p o n a š a l i ” . T a 

“ n e d o l i č n o s t ” z n a č i l a j e 

masovna ubojstva, silovanja, 

pljačku i palež, dok su leševi 

nedužnih žrtava plutali Unom ili 

su s njima popunjene brojne 

jame. Iako je i sam bio zločinac, 

general Polovina je dobio od 

Partije zadaću da strijelja Đoku 

Jovanića. Zbog Ivezića. Polovina 

to nije učinio jer se požalio 

Partiji kako bi “takav postupak 

l o š e d j e l o v a o n a m o r a l 

ustanika”. Kada je proglašena 

samostalna Hrvatska, general 

Jovanić je utekao iz Zagreba u 

Beograd i tamo je živio do konca 

života u vojnom stanu bez 

natpisa na vratima. 

Veličanje genocida iz ljeta 

1941. dogodit će se ove nedjelje u 

Srbu. U obilježavanje ove 

krivotvorine zadnjih se godina, 

osim političkih stranaka, 

umiješalo i Srpsko narodno 

vijeće. Istoga dana preživjeli 

Hrvati toga kraja i njihovi 

potomci opet će tražiti punu 

istinu o ovome pogromu. 

Nedavno otkrivena masovna 

grobnica kod Brotnje, ta zvjerski 

likvidirana djeca, starci i žene, 

nedovoljan su razlog da bi se 

prestao slaviti taj zločinački 

pothvat. Veličanje te “prve 

puške” nastavlja se. Koliko još 

jama s posmrtnim ostatcima 

civila Hrvata treba biti otkriveno 

i ekshumirano da bi nekom od 

sudionika slavljenja “prve 

puške” postalo jasno o čemu je 

zapravo riječ?!? Tih prvih dana 

“ustanka” nije u cijelome kraju 

ubijen niti jedan neprijateljski 

vojnik. Takav su ustanak platili 

isključivo civili, isključivo 

Hrvati. Stvari se kreću polagano, 

ali se kreću. Zadnjih su godina u 

Srbu počele izostajati velike 

face. Ipak prešutno podupiru 

veličanje toga genocida šaljući 

o n a m o s v o j e i z a s l a n i k e . 

Hrvatska još uvijek na određeni 

način ratuje sa samom sobom. 

Prekopavaju se i svako malo 

pronalaze kosti nedužnih, 

otkrivaju se masovne grobnice. 

Još uvijek nismo na čisto tko su 

naši antifašisti, temeljac 

moderne Europske unije. 

Svrstavaju li se u tu elitu i 

nositelji četničkih obilježja koji 

su počinili masovna ubojstva, a 

svježe obrijani promijenili 

stranu kada je 1943. godine 

kapitulirala Italija, njihov 

fašistički saveznik u političkom i 

logističkom smislu?!? Biskup 

Bogović je javno zatražio da se 

naša država konačno javno 

odredi prema zločinima toga 

vremena. Da ne veliča “prvu 

pušku” koja je ubijala isključivo 

civile hrvatske nacionalnosti. 

Kako sada stvari stoje, nastavlja 

se praksa stara 73 godine: ples po 

kostima potpuno nedužnih 

žrtava. Je li u pitanju neznanje, 

neuskus, političko ili moralno 

sljepilo ili jednostavno žal za 

nekim nepovratno nestalim 

vremenim???. I beneficijama, 

dakako. 

(Preuzeto s mrežne stranice 

Lika online, objavljeno 25. srpnja 

2014.) 


17

Misa u spomen na žrtve Boričevca i Brotnje 

Kako uskladiti raštimanu naciju i državu? 

Na dan kada se u Srbu slavila 

„prva puška“ u nedalekom 

Boričevcu komemorirale su se 

žrtve te puške. Misu je u punoj 

crkvi služio gospićko-senjski 

biskup mons. Mile Bogović a 

koncelebrirao je upravitelj župe 

vlč. Stipe Zeba. Zeba upravlja 

Boričevcem iz Korenice. Svake 

nedjelje ima misu u Donjem 

Lapcu za katolike protjerane 

nakon „Oluje“ iz Bosne. U župnoj 

crkvi u Boričevcu služi se misa 

samo na Malu Gospu, zaštitnicu 

župe, a odnedavno i na 27. 

srpnja. Tako se i ove godine na taj 

dan skupilo dosta protjeranih 

B o r i č e v l j a n a i n j i h o v i h 

potomaka, a pridružili su im se 

ovaj put Vukovarci, Ogulinci i 

Malošinjani i još poneki iz drugih 

krajeva, oni koji žele odati 

poštovanje žrtvama spomenute 

„prve puške“ . Biskup je u svojoj 

propovijedi među ostalim rekao: 

Svakako je najbolnija rana, 

koja ne boli samo vas nego 

cijelo tijelo Hrvatske, jest ono 

što dolazi najjasnije do 

izražaja i danas: u nedalekom 

Srbu i dalje se slavi ona „prva 

puška“ koja vas je protjerala, 

koja je mnoge od vaših pobila, 

koja je vaše kuće popalila, 

koja vam nije dala da se 

vratite na zgarišta svojih 

kuća. Nije tu samo različiti 

pogled na ono što se dogodilo 

u Boričevcu, nego to je 

različiti pogled na prošlost i 

budućnost naše domovine. 

S u d o d o g a đ a j i m a u 

Drugom svjetskom ratu i 

d a n a s j e r a z l i č i t , 

neujednačen, neuštiman, do 

te mjere da možemo reći da su 

nam zbog toga i nacija i 

država raštimane. Neki i 

danas žele da se sve uštima u 

skladu s tonovima prve puške 

iz Srba. Tamošnji uštimovači 

nisu dopuštali tako dugo da se 

čuju glasovi žrtava Boričevca, 

glas trogodišnjeg Jakova 

Ivezića, glas 82-godišnjeg 

guslara Luke, i mnogih 

drugih. Dosta nam je kulta 

ičije puške, pogotovo one iz 

Srba, jer smo njezin pucanj 

dobro čuli i u vrijeme 


18 

Misa u Boričevcu 27. srpnja 2014. godine

Oko crkve 27. srpnja 2014. bilo je i šatora a onda će do Male Gospe biti pustoš 

Domovinskog rata. Akteri iz 

1991. drukčije se zovu, ali su 

se događale iste stvari kao i 

prije 50 godina. Po plodovima 

su prepoznatljivi. 

Molimo se Bogu da nestane 

te spremnosti za pucanje u 

neke druge „Iveziće“, tj. na 

nevine i goloruke, čim se 

pruži prilika. To se ne smije 

raditi ni u ime otadžbine ni u 

ime domovine, ni u ime 

naroda ili ideologije, ni u ime 

vjere ili nevjere. Ono što mi 

odavde s pravom tražimo jest 

da nas konačno počnu 

okupljati žrtve a ne mučitelji, 

da se žrtve vrednuju i njihov 

glas čuje, da ih se prepozna i 

da ih se poštuje. 

Nedavno sam bio na 

ekshumaciji jame u Dabinom 

vrhu u koji su bačeni članovi 

Ivezića iz Brotnje. Niti ih je 

tko sudio, niti ih je imao zašto 

suditi. Pa ipak su tako okrutno 

ubijani. Bilo je dovoljno da su 

Hrvati i katolici pa da ih se 

makne između živih. Istina je 

da su neki od sljedbenika 

„prve puške“ osudili to 

ubojstvo. No, nije li to 

u b o j s t v o s a m o l o g i č n a 

posljedica onoga što je davno 

bilo pripremano Hrvatima i 

katolicima, što je bio glavni 

zadatak ustanika i puške koja 

se i danas slavi? Nedavno 

netko reče da bi tada ubili i 

Boga da je sišao s neba i rekao 

da je Hrvat. 

Slušao sam ovih dana 

snimku razgovora s jednom 

Boričevljankom koja je kao 

djevojčica bježala 1941. iz 

svog mjesta. Pričala je što je 

sve preživjela upravo zato što 

je iz Boričevca. Ali ni na 

njezinu licu ni u njezinim 

riječima nisu se osjećali 

tragovi mržnje; velika patnja 

kao da je pročistila i još više 

oplemenila njezinu dušu u 

njezine osjećaje. Bilo mi je 

drago gledati tu gospođu, a 

takvih sam osoba susretao 

među drugim Boričevljanima, 

kao i među drugim koji su bili 

proganjani; ali ne među 

onima koji su druge progonili. 

Danas se s poštovanjem 

sjećamo imena poginulih 

Ivezića, ali časno ime svakako 

n e p r i p a d a n j i h o v i m 

mučiteljima. Ljudi pak 

o p l e m e n j e n i ž i v o t n o m 

patnjom i progonstvom ne 

o s u đ u j u n i n a r o d e n i 

pojedince; oni osuđuju zlo 

gdje god ono bilo. Takvih je 

ljudi izgradila tragedija 

Boričevca. 

Zar nije potrebno našem 

d r u š t v u d a t a k v i d a j u 

intonaciju za uštimavanje 

naše nacije i naše države?“ 


19

U P U T E 

o iskapanju posmrtnih ostataka žrtava 

iz Drugog svjetskog rata i poraća 


20 

U skladu s odredbama 

međunarodnog prava da 

svaka osoba ima pravo na ime 

i prezime te dostojan pokop, 

treba pristupiti i pobijenima u 

Drugom svjetskom ratu i 

poraću bez obzira kojoj strani 

pripadali. Pritom bi se trebalo 

r u k o v o d i t i s l j e d e ć i m 

odredbama propisanima 

m e đ u n a r o d n i m 

dokumentima i provjerenima 

u praksi na ozemlju Hrvatske i 

BiH. 

- O pojedinom lokalitetu 

prikupiti što više svjedočenja 

tako da ostanu za povijest, ali i 

da se lakše utvrdi gdje su 

točno pobijeni pokopani. 

- Utvrđivanje točnog 

mjesta pokopa pobijenih i 

n j i h o v o g o t k o p a v a n j a 

prepustiti arheologu. U 

lociranju grobišta moguća je 

p r i m j e n a i s u v r e m e n e 

tehnologije, primjerice 

georadar. 

- Ako se zna ili s velikom 

vjerojatnošću pretpostavlja 

da su u grobištu posmrtni 

ostatci vjernika, onda se 

vjerski službenik treba 

pomoliti prije početka 

radova. 

- Kopači trebaju već imati 

i s k u s t v a s a s l i č n i m 

poslovima, a ako nemaju 

potrebno ih je prethodno, 

odnosno kroz rad, pozorno 

obučiti da ne bi, unatoč dobroj 

želji, uništili sačuvane 

ostatke. 

- Služiti se prikladnim 

alatom, ovisno o terenu, koji 

nipošto ne će uništavati 

ostatke u samom grobištu. 

- Teren prije kopanja, na 

početku kopanja i tijek samog 

k o p a n j a , s p o s e b n o m 

p o z o r n o š ć u n a s v a k u 

z a n i m l j i v o s t , s n i m a t i 

fotografski i na video da bi se 

tako stvorio materijal za arhiv 

i za kasniju objavu. 

- Policija treba osigurati 

grobište da bi se radovi mogli 

nesmetano obavljati i da 

nakon njihova prekida 

nepozvani ne bi mogli 

prilaziti grobištu. 

- Rodbina ubijenih, i 

svatko tko to želi, može 

nazočiti iskapanju, ali na 

propisanoj udaljenosti i bez 

miješanja u tijek rada. 

- K a d a k o p a č i p o d 

vodstvom arheologa dođu do 

prvih posmrtnih ostataka, 

treba pozvati i sudskog 

medicinara. On će tada 

preuzeti vodstvo i pripremiti 

posmrtne ostatke za vađenje. 

- Nakon što su pronađeni 

prvi posmrtni ostatci, istražni 

sudac treba napraviti očevid 

da bi kasnije tužitelj mogao 

podići optužnicu protiv 

poznatih ili nepoznatih 

počinitelja. 

- P o s m r t n i o s t a t c i 

otkopavaju se i podižu iz 

ležišta prema pravilima 

sudsko-medicinske struke, a 

s v a k a k o u z n a s t o j a n j e 

međusobnog odvajanja tijela 

(ne jednostavnim sakupljanjem 

ili devastiranjem 

nalazišta čupanjem kostiju iz 

ležišta prije nego što su one do 

kraja prikazane i očišćene od 

zemlje i njihovim kasnijim 

razvrstavanjem prema vrsti). 

Otkriveni posmrtni ostatci, 

dijagnosticirani kao ljudski, 

označuju se brojevima, 

fotografiraju, skiciraju u 

svom položaju te se bilježi 

stanje tijela / kostura / 

ostataka i svega što se uz to 

nalazi (odjeća, predmeti). 

- Razdvojeni posmrtni 

ostatci pojedinih osoba 

stavljaju se u posebne limene 

sandučiće. U njima postoji 

mjesto gdje se bilježi gdje je 

tijelo pronađeno, kada i pod 

kojim brojem. Nakon toga se 

p r e b a c u j u n a m j e s t o 

sudskomedicinske obrade i 

identifikacije, u baze na 

terenu ili u najbliži zavod za 

sudsku medicinu. 

- U k o l i k o p o s t o j e 

odgovarajuće materijalne 

mogućnosti, a uz osnovanu 

pretpostavku o mogućim 

žrtvama pokopanima u 

d o t i č n o m g r o b i š t u ( t e 

pripadajuće članove živuće ili 

p r e m i n u l e r o d b i n e ) , 

potrebno je obaviti i DNK 

analizu. 

- U p o s e b n e k u t i j e 

pohranjuju se i predmeti

pronađeni u grobištu. Pomno 

se pazi da budu pripisani 

pripadajućem tijelu, jer mogu 

puno toga reći o dotičnom. 

- Predmeti pronađeni u 

grobištu trebaju nakon 

obavljenog iskapanja biti 

dostavljeni na restauraciju da 

bi jednog dana mogli biti 

odloženi u muzej, spomen 

sobu ili nešto slično. 

- O početku i o tijeku 

iskapanja mediji trebaju 

neprestano izvješćivati na 

takav način da ne nastoje 

ništa prikriti. U tu svrhu 

najbolje je imati svakodnevna 

službena priopćenja. 

- N a k o n o b a v l j e n a 

iskapanja grobište se dolično 

sanira i ako već postoji 

dogovoreno obilježje, onda se 

ono njime obilježi. Ako to 

obilježje ne postoji, treba se o 

njemu što prije dogovoriti. 

- Obrađene posmrtne 

ostatke treba u limenim 

sandučićima privremeno 

odložiti u mjesnu mrtvačnicu 

ili na neko drugo prikladno 

mjesto. 

- Po završetku navedenih 

r a d n j i t r e b a p r i s t u p i t i 

doličnom pokopu pronađenih. 

To se obavlja ili u 

zajedničku grobnicu ili u 

obiteljske grobnice. 

- Vrijeme pokopa treba 

biti tako izabrano da bude 

nazočno što više ljudi i da 

mediji o njemu mogu dolično 

izvijestiti. Ako je ikako 

moguće, sprovodna povorka s 

kovčežićima prekrivenim 

hrvatskim zastavama treba 

proći kroz mjesto, jer to čisti 

podsvijest naroda. 

- P o s m r t n i o s t a t c i 

nepoznatih osoba polažu se u 

zajedničku grobnicu, a 

posmrtni ostatci poznatih 

predaju se svečano obitelji 

prije samog pristupa pokopu 

nepoznatih. 

- U z s v e ć e n i k a , n a 

sprovodu su nazočni i 

politički predstavnici koji 

trebaju održati govor, ali ne u 

ime svoje stranke, nego u ime 

službe koju obnašaju. 

Dostojanstvo treba 

pratiti sav tijek 

nabrojenog. Radi se o 

ljudskim kostima i o 

prošlosti koja itekako 

utječe na našu 

sadašnjost i budućnost. 

LITERATURA 

- Ubelaker DH. Human 

skeletal remains: excavation, 

analysis, interpretation. 3rd 

ed. Washington: Taraxacum, 

1999. 

- Carver M. Archeological 

Investigation. London, New 

York: Routledge, 2009. 

- Kimmerle EH, Baraybar 

J P . S k e l e t a l t r a u m a – 

identification of injuries 

resulting from human rights 

abuse and armed conflict. 

Boca Raton: CRC Press, 2008. 

- Definis-Gojanović M. 

Značaj i obilježja ekshumacija 

i identifikacija žrtava rata. 

Vladavina prava 2001:21:127- 

35. 

- Strinović D, Škavić J, 

Žečević D i sur. Experiencebased 

identification model 

f o r m a s s d i s a s t e r s . 

Proceedings of the 10lh 

International Meeting on 

Forensic Medicine Alpe- 

Adria-Pannonia; 2001 May 23- 

26; Opatija. Department of 

Forensic Medicine and 

Criminologv, School of 

Medicine, Universitv of 

Zagreb; 2001. 

- Definis Gojanović M, 

Sutlović D. Skeletal Remains 

from World War II Mass 

Grave: from Discovery to 

Identification. Croat Med J 

2007; 48:520-7. 

- Ženevske konvencije za 

z a š t i t u ž r t a v a r a t a s 

dopunskim protokolima. 

Zagreb: Narodne novine, 

1997.6. 

- I n t e r p o l ' s D i s a s t e r 

Victim Identification Guide, 

2005. 

- Protocol for Preventing 

Arbitrary Killings through 

Adequate Death Investigation 

and Autopsy (“Minnesota 

protocol”), 1988. 

- UN Manual on the 

Effective Prevention and 

Investigation of Extra-Legal, 

Arbitrary and Summary 

Executions, 1991. 

- G u i d e l i n e s f o r t h e 

Conduct of the United 

N a t i o n s I n q u i r i e s i n t o 

Allegations of Massacres, 

1997. 

- Istanbul Protocol – UN 

Manual on the Effective 

I n v e s t i g a t i o n a n d 

Documentation of Torture 

and Other Cruel, Inhuman or 

Degrading Treatment or 

Punishment, 2001. 

Prof. dr. sc. Marija Definis 

Gojanović, liječnik forenzičar 


21

CRKVA HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI 

Proslava Dana hrvatskih mučenika na Udbini 31. kolovoza 2013. 

Obilježavanje 1700. obljetnice Milanskog 

edikta i legaliziranja kršćanstva 


22 

Ovogodišnja proslava Dana 

hrvatskih mučenika na Udbini 

održana je u znaku 1700. 

obljetnice Milanskog edikta, 

u r e d b e r i m s k o g c a r a 

Konstantina Velikog (272. – 

337.), donijete u Milanu, kojom 

s e u R i m s k o m C a r s t v u 

ozakonjuje vjerska tolerancija, 

tj. kršćanstvu se priznaje jednaki 

status kao i do tada jedino 

d o p u š t e n o m p o g a n s k o m 

vjerovanju. Time prestaju 

državni progoni u kojima su za 

vrijeme prethodnih rimskih 

careva kao žrtve stradali mnogi 

kršćani te se otvara slobodan put 

širenju kršćanstva u samom 

Carstvu, a kasnije i po ostatku 

Europe i cijelom svijetu. 

P r o s l a v i j e p r e t h o d i l a 

trodnevna priprema, a glavna 

s v e č a n o s t s a s r e d i š n j i m 

euharistijskim slavljem održana 

je 31. kolovoza 2013. 

Trodnevnica 

Proslavi Dana hrvatskih 

m u č e n i k a p r e t h o d i l a j e 

trodnevnica. 

Prvi dan trodnevnice misu je predvodio vlč. Josip Šimatović 

Prvi dan, 28. 

kolovoza, misu u 

19 sati predvodio je 

v l č , M a r i n k o 

Miličević. Nakon 

mise biskup Mile 

Bogović predstavio 

j e o v o g o d i š n j i 

kalendar obilježen 

t e m o m : G o v o r 

Crkve hrvatskih mučenika. U 

ovom kalendaru, istaknuo je 

biskup, želimo vam riječju i 

slikom prikazati poruku Crkve 

hrvatskih mučenika. To ćemo 

učiniti tako da opišemo neke 

njezine ključne dijelove. 

D r u g o g d n a m i s u j e 

predvodio vlč. Josip Šimatović 

koji je govorio o važnosti 

pjevanja i sviranja u crkvi. Na 

kraju je blagoslovio nove 

elektronske orgulje koje je CHM 

nedavno nabavila (do sada smo 

za svaki Dan hrvatskih mučenika 

posuđivali orgulje od drugih iz 

Brinja). 

Treći dan, 30. kolovoza, 

predvodio je misu biskup 

Slavlje je predvodio predsjednik Biskupske 

sinode u Rimu nadbiskup Nikola Eterović 

domaćin, mons. Mile Bogović. 

Na kraju mise blagoslovio je 

postaje križnog puta koje je za 

Crkvu hrvatskih mučenika 

izradila Marija Drašković iz 

Varaždina. Biskup je u svojoj 

propovijedi govorio o tome kako 

je nastao križni put. 

Euharistijsko slavlje 

Središnje euharistijsko slavlje 

31. kolovoza 2013. u 11sati 

predvodio je tadašnji glavni 

t a j n i k B i s k u p s k e s i n o d e 

nadbiskup Nikola Eterović (sada 

apostolski nuncij u Njemačkoj) u 

zajedništvu s predsjednikom 

HBK zadarskim nadbiskupom 

Želimirom Puljićem, riječkim 

nadbiskupom Ivanom Devčićem, 

s p l i t s k o - m a k a r s k i m 

n a d b i s k u p o m M a r i n o m 

Barišićem, vojnim biskupom 

Jurjom Jezerincem, domaćim 

gospićko-senjskim biskupom 

Milom Bogovićem, šibenskim 

biskupom Antom Ivasom, 

sisačkim biskupom Vladom 

Košićem, križevačkim vladikom 

Nikolom Kekićem, bjelovarskok 

r i ž e v a č k i m b i s k u p o m 

Vjekoslavom Huzjakom, pulskoporečkim 

biskupom Draženom 

Kutleša i biskupom u miru 

I v a n o m M i l o v a n o m t e 

provincijalima fra Joškom 

Kodžomanom, OFM i don Pejom 

Orkićem, SDB.

Vjernički puk nije stao unutar crkvenih ograda 

Na početku mise riječ 

pozdrava uputio je kao domaćin 

biskup Mile Bogović. Nadbiskup 

Nikola Eterović održao je 

propovijed. Na kraju mise 

porečki i pulski biskup Dražen 

Kutleša pozvao je vjernike na 

skori čin beatifikacije sluge 

Božjega Miroslava Bulešića u 

pulsku Arenu, a nadbiskup 

Eterović je prije blagoslova 

vjernicima prenio Papine 

pozdrave i njegov apostolski 

blagoslov. 

Misno slavlje pjevanjem su 

uzveličali udruženi zborovi 

Gospićko-senjske biskupije pod 

ravnanjem Ivana Prpića Špike i 

u z o r g u l j s k u p r a t n j u 

m l a d o m i s n i k a J o s i p a 

Šimatovića. 

Na slavlju su uz mnogobrojne 

Hrvatski biskupi su predvodili hrvatski puk 

hodočasnike bili nazočni i 

hrvatski branitelji koji su pješice 

hodočastili od Gvozdanskog. 

Pozdrav domaćina, 

gospićko-senjskog 

biskupa Mile Bogovića 

U križu je pobjeda 

Od srca s ovoga mjesta, uz 

Crkvu hrvatskih mučenika, 

pozdravljam sve vas koji ste na 

razne načine i s raznih strana 

stigli u hodočasničkom duhu do 

ovog svetišta. Drago mi je što 

dobrotom Hrvatske televizije i 

radio postaja Hrvatski radio, 

Hrvatski katolički radio, Radio 

Marija i Radio Mir Međugorje 

mogu pozdraviti i vas koji ste s 

nama povezani preko tv-ekrana 

i radiovalova. 

Posebnosti ovogodišnje 

proslave je u tome što je u godini 

obilježavanja 1700. obljetnice 

Milanskog edikta tolerancije iz 

313., što je ovo godina 

p r o g l a š e n j a j o š j e d n o g 

hrvatskog mučenika blaženim – 

Miroslava Bulešića, što je prošlo 

520 godina od hrvatske tragedije 

ovdje na Krbavskom polju i 10 

godina od blagoslova kamena 

temeljca za CHM. 

Kada je riječ o slobodi 

kršćana, valja reći da do nje nije 

došlo carskim oružjem, nego 

križem Kristovim. En touto nika 

– u tome (križu-Kristu) / je 

pobjeda - i u tom znaku treba je 

tražiti i provoditi. Tim govorom 

govorili su mučenici, a car 

Konstantin je velik što je taj 

govor Crkve čuo i razumio. Taj 

govor je prisutan u Crkvi 

Kristovoj kroz sve vjekove, ali ga 

ne čuju i ne razumiju svi 

jednako. Miroslav Bulešić je taj 

govor dobro razumio i proveo ga 

do svoga križa – pobjedničkoga. 

Samo u gramatici takvoga 

govora shvatljive su njegove 

riječi: „Moja osveta je oprost!“ 

Na 500. obljetnicu krbavske 

tragedije (1993.) odavde su na 

slobodni hrvatski teritorij slani 

tenkovi i granate. Dva VBR-a bila 

su ukopana upravo na temeljima 

krbavske katedrale. Deset 

godina kasnije počeli smo se mi 

ukapati u ovo brdo, ovdje u 

zemljopisno i povijesno središte 

Hrvatske, da na sve strane 

šaljemo osvetničke granate tipa 

onih Miroslava Bulešića – „Moja 

je osveta oprost!“ Vjerujemo 

pritom, u snažnu podršku 

brojnih četa hrvatskih mučenika 

i žrtava. Dakako, i onih koji su 

pali od hrvatske katoličke ruke. 

Sve žrtve zaslužuju poštovanje 

bez obzira na vjeru i naciju. 


23

U temelje smo stavili kamen 

iz stare krbavske katedrale koji 

je blagoslovio u Rijeci papa Ivan 

Pavao II., koji je svojim učenjem i 

radom učvrstio mučeničke 

temelje Crkve. On je na pragu 

t r e ć e g t i s u ć l j e ć a j a s n o 

formulirao pobjedničku snagu 

križa Kristova. Zato smo njegov 

k i p s t a v i l i i s p r e d C r k v e 

hrvatskih mučenika. 

M n o g i b r a n i t e l j i v e ć 

usmjeruju svoje korake prema 

ovom svetištu, što su simbolički i 

stvarno izrazili i oni koji su 

pješačili od Gvozdanskoga do 

Udbine, 176 kilometara u pet 

d a n a . O n i u s t i l u 

srednjovjekovnih hodočasnika 

trasiraju hodočasničke staze 

prema CHM. Gvozdansko- 

Udbina je već peta takva staza 

koju je prema CHM trasirala 

Udruga „Damir Tomljanović 

Gavran“ iz Zadra. Čestitamo! 

Pozdravljam i druge branitelje i 

njihove udruge da se pridruže. 

Iz propovijedi nadbiskupa 

Nikole Eterovića 

Svi moramo i možemo 

biti svakodnevni 

mučenici 

Okupili smo se danas oko 

Crkve hrvatskih mučenika u 

Udbini kako bismo zahvalili 

Gospodinu za dar života, 

osobnoga i narodnoga, kojim nas 

je u svojoj vječnoj ljubavi 

obdario. 

U zahvali Gospodinu za 

današnje molitveno okupljanje 

te na temelju biblijskih čitanja 

htio bih se zadržati kratko na 

četirima čimbenicima: okviru 

našega okupljanja; spason 

o s n o m z n a č e n j u k r i ž a ; 

mučeništvu kroz povijest 

hrvatskih krajeva; pozivu danas 

na mučeništvo. 

Okvir našega molitvenog 

zajedništva obilježava znak 

križa. Ove se godine slavi 1700. 

obljetnica Milanskoga edikta 

kojim je car Konstantin 313. 

godine osigurao vjersku slobodu 

i kršćanima koje su do tada 

rimske vlasti progonile. Prije te 

važne odluke car Konstantin je 

vidio križ s napisanim riječima: 

“u ovom ćeš znaku pobijediti”. U 

Isusovu križu, znaku poniženja i 

smrti, Konstantin je milošću 

Božjom otkrio simbol pobjede i 

života, preobrazbe koja je 

n a s t a l a G o s p o d i n o v i m 

uskrsnućem. Za nas Hrvate 

važno je spomenuti i 520. 

obljetnicu Krbavske bitke kada 

su upravo na ovom mjestu 

izginuli brojni pripadnici našega 

naroda. Bilo je to tragično 

razdoblje naše povijesti, kada su 

vojnici i stanovnici ovih pitomih 

krajeva bili prisiljeni oružjem 

štititi svoje domove i zaustavljati 

prodor otomanskoga carstva. 

Krbavska bitka nas povezuje i s 

drugim borbama, porazima i 

pobjedama u koje su ugrađeni 

brojni ljudski životi ne samo 


24 

Nadbiskup Eterović propovijeda

Hrvata nego i drugih naroda. 

Značenje križa. Isus udjeljuje 

dar života putem križa. Sveti 

Otac Franjo često naglašava 

važnost križa za kršćanina. Bez 

križa, naime, nema istinskoga 

kršćanstva, jer bez križa nema ni 

Isusa Krista. Čuli smo u 

Evanđelju Isusovo proroštvo 

kako će biti uzdignut kao Sin 

Čovječji, tj. raspet na križ i na taj 

način spasiti svijet (usp. Iv 12, 

32). Još je po Božjoj riječi Mojsije 

u pustinji bio podigao mjedenu 

zmiju, simbol križa. Svi oni koji 

su s vjerom u nju pogledali bili bi 

spašeni od ujeda otrovnih zmija 

(usp. Br 21, 8-9). Isus Krist je 

pozvao svoje prijatelje da uzmu 

križ i da ga slijede (usp. Mt 16, 

24). Oni koji su prigrlili Kristov 

križ i koji ga slijede na 

životnome putu jesu njegovi 

svjedoci. Svjedok na grčom znači 

martyr, mučenik. To znači da je 

svaki kršćanin pozvan biti 

svjedokom, mučenikom. Na 

poseban način mučenici su 

vjernici koji su posvjedočili 

v j e r u s v o j i m k r š ć a n s k i m 

životom, koji su prolili krv 

ostavši vjerni Isusu i njegovoj 

Crkvi. Oni su povjerovali Božjoj 

ljubavi. Doista, “Bog je tako 

ljubio svijet te je dao svoga Sina 

Jedinorođenoga da nijedan koji u 

njega vjeruje ne propadne, nego 

da ima život vječni” (Iv 3, 16). 

Milosrdni Bog ne želi suditi 

svijet “nego da se svijet spasi po 

njemu” (Iv 3, 17) i po njegovu 

križu. Križ postaje dakle, znak 

neiscrpne Božje ljubavi, Božjega 

milosrđa prema svim ljudima te 

jedini put spasenja. 

M u č e n i š t v o u h r v a t s k i m 

krajevima. Širenje kršćanstva u 

ovim krajevima bilo je u znaku 

k r i ž a i m u č e n i š t v a . 

Pokrštavanjem Hrvati su postali 

djeca Božja, djelatni članovi 

Crkve, te su rado slijedili Krista 

raspetoga. Oni su prihvatili kao 

s v o j e m u č e n i k e p r v i h 

kršćanskih stoljeća. Dovoljno je 

sjetiti se zaštitnika naših 

biskupija i katedrala: sv. Dujma, 

sv. Vlaha, sv. Anastazije, sv. 

Kvirina, sv. Vida, sv. Stjepana 

Pape, itd. Ti su svjedoci 

postojano poticali i naše pretke 

na vjernost Isusu Kristu sve do 

smrti. Prvi hrvatski kanonizirani 

svetac je mučenik, sv. Nikola 

Tavelić, ubijen u Jeruzalemu, 

skupa s nekolicinom subraće 

franjevaca, u vrijeme sukoba 

kršćana i muslimana. Sveti 

Marko Križevčanin svjedok je 

vjernosti Kristu do kraja u doba 

sukoba s protestantima. Naša 

novija povijest također poznaje 

mučenike čije je herojsko 

svjedočanstvo Crkva službeno 

priznala. U prvom redu to je 

blaženi kardinal Alojzije 

Stepinac, zagrebački nadbiskup. 

Njemu će se uskoro pridružiti i 

vlč. Miroslav Bulešić, svećenik 

Porečke i Pulske biskupije. Osim 

tih službeno proglašenih 

blaženika vjerojatno ima mnogo 

drugih koji bi zadovoljili stroge 

crkvene kriterije, ali su iz raznih 

razloga ostali skriveni ljudima. 

Ipak, Bogu je svaka žrtva 

poznata, on jedini pravedni znat 

će nagraditi svakoga koji mu je 

ostao vjeran do konca… 

Blaženi Papa Ivan Pavao II. 

puno se zauzimao za očuvanje 

sjećanja na mučenike, posebno 

XX. stoljeća. Tijekom Velikoga 

jubileja 2000., kod Koloseja u 

Rimu je predsjedao ekumensku 

svečanost sjećanja na kršćanske 

mučenike, dakle i na mučenike 

drugih kršćanskih crkava i 

crkvenih zajednica. On je 

poticao i biskupe pojedinih 

država, posebno onih koje su se 

oslobodile komunističkoga 

režima, da popišu imena svojih 

mučenika te da oni koji su umrli 

zbog mržnje na vjeru budu i 

službeno proglašeni blaženima, 

prema crkvenim propisima. Taj 

poziv je još uvijek aktualan i u 

H r v a t s k o j i u B o s n i i 

Hercegovini. Bogu hvala da je na 

tom polju dosta učinjeno, ali 

zadaća je još uvijek velika i 

zahtjevna, posebno u odnosu na 

popis laika žrtava totalitarnih 

sistema, kako bi se i među njima 

pronašli kandidati za proces 

proglašenja blaženima. 

Aktualnost mučeništva. Papa 

Franjo je nedavno govorio o 

dvije vrste mučeništva kojim se 

ostvaruje Isusova riječ: “Tko 

hoće život svoj spasiti, izgubit će 

ga; a tko izgubi život svoj poradi 

mene, taj će ga spasiti” (Lk 9, 24). 

Život se može izgubiti za Krista 

izravnim svjedočenjem vjere ili 

posredno braneći istinu. Prvi 

smisao se odnosi na one koji su 

prolili svoju krv za Krista. Prema 

vjerodostojnim podatcima 

svake godine u svijetu biva 

ubijeno oko 100.000 osoba zbog 

kršćanske vjere. Taj zastrašujući 

podatak pokazuje da su kršćani 

danas u svijetu najnezaštićeniji 

od svih vjerskih zajednica. On 

ukazuje ne samo na nepoštivanje, 

nego i na grubo kršenje 

vjerske slobode i nakon 1700 

g o d i n a o d p r o g l a š e n j a 

Milanskoga edikta. Pored toga, 

ta nam brojka poručuje da su 

mučenici u punom smislu među 

nama. To moramo cijeniti 

posebno kao nadahnuće za naš 

autentični kršćanski život. Drugi 

n a č i n , t z v . s v a k o d n e v n o 

mučeništvo, vjerojatno je 

aktualnije nama u Hrvatskoj i u 

d r u g i m d e m o k r a t s k i m 

zemljama Europe. U tom se 

svakodnevnom mučeništvu 

“gubi život” za Isusa Krista 

“vršeći vlastitu obvezu s 

ljubavlju, prema logici Isusa, 

logici dara i žrtve. Mislimo: 

koliki očevi i majke svaki dan 

p r i m j e n j u j u s v o j u v j e r u 

prinoseći na konkretan način 

svoj život za dobro obitelji! […]. 

Koliki svećenici, redovnici, 

redovnice obavljaju velikodušno 

s v o j u s l u ž b u z a B o ž j e 

kraljevstvo! Koliki se mladi 

odriču svojih interesa kako bi se 

posvetili djeci, nemoćnima, 

starima“ (Anđeo Gospodnji, 23. 06. 

2013.). Ovo su riječi Pape Franje 

koji vas preko mene svih 


25


26 

pozdravlja, upućujući svima svoj 

Apostolski blagoslov. Prema 

Svetome Ocu, svi možemo i 

moramo biti svakodnevni 

mučenici. Pored toga, Papa 

Franjo je spomenuo i primjer 

Ivana Krstitelja koji se nije 

ustezao kritizirati moćnoga 

Heroda jer je živio u preljubu s 

Herodijadom. Ivanu Krstitelju, 

Kristovom preteči koji je 

postupao po Božjem zakonu, 

mogu biti pribrojeni brojni ljudi 

koji se bore za istinu često u 

veoma složenim društvenim i 

političkim okolnostima. “Kolike 

osobe plaćaju skupom cijenom 

zauzetost za istinu! Koliki časni 

ljudi više vole ići protiv struje 

nego pogaziti glas svoje savjesti, 

glas istine!” Takvi ljudi dobre 

volje, koji se bore za istinu i 

pravdu, nisu daleko od Božjega 

kraljevstva. Oni su prvi i 

pouzdani saveznici kršćana u 

borbi za obranu ljudskoga i 

narodnoga dostojanstva te za 

promicanje općega dobra i svih 

ljudskih vrijednosti. 

D r a g a b r a ć o i s e s t r e , 

podignimo i mi pogled tijela i 

duše na Isusa Krista raspetoga, 

čije nam probodeno Srce trajno 

naviješta neiscrpnu Božju ljubav 

i n e o g r a n i č e n o N j e g o v o 

milosrđe. Tom Božanskom 

m i l o s r đ u p o v j e r i m o s v e 

hrvatske mučenike, predvođene 

mučenicima iz našega naroda 

čije je mučeništvo Crkva 

službeno priznala. Po zagovoru 

Blažene Djevice Marije, Kraljice 

mučenika, molimo također 

Gospodina da nam svima udijeli 

s n a g u s v a k o d n e v n o g a 

mučeništva te u posebnim 

trenutcima i odvažnost javno 

braniti ugrožena Božja i ljudska 

prava. Amen. 

Među hodočasnicima bio je i 

general Mladen Markač 

Iz zahvale biskupa 

domaćina Mile Bogovića 

Ponavljam: izgradimo 

„Svehrvatski grob“! 

U ime Odbora za proslavu 

Dana hrvatskih mučenika i u ime 

čuvara Svetišta mons. Tomislava 

Rogića zahvaljujem svima koji su 

dali svoj doprinos u pripremi i 

organizaciji ovog molitvenog 

susreta. 

Naučili ste svaki put vidjeti 

mnogo novoga učinjenog. Sada 

ne možemo ići tako brzo. 

Vjerujem da ste primijetili nove 

postaje križnog puta u Crkvi. To 

je rad Mirjane i Ivana Draškovića 

i z V a r a ž d i n a . O d r e đ e n i 

napredak primijetit ćete i u 

Spomen-parku koji radimo po 

projektu Ante Pađena. Rad na 

glavnoj slici/reljefu iza oltara 

dobro napreduje u radionici 

Kuzme Kovačića. Obavijesti o 

tome možete vidjeti na mrežnoj 

stranici Svetišta. 

Poruke Crkve hrvatskih 

mučenika formulirali smo u 

kalendaru koji će iduće godine 

svaki mjesec u naše kršćanske 

obitelji unositi neku od tih 

poruka. Daljnja pojašnjenja moći 

ćete naći i u glasilu Komisije za 

hrvatski martirologij „Hrvatsku 

vjernost“, a to znači i glasilu 

ovog Svetišta, što vam je također 

na raspolaganju. 

Stalo nam je da se CHM i 

njezine poruke što bolje 

upoznaju i ispravno shvate; neki 

su na ovoj preslici vidjeli mač, a 

to je prvo glagoljsko slovo (a) 

koje je u obliku križa jer je 

misionar htio reći – a glagoljica 

je misionarsko pismo – da je u 

križu Kristovu izvor prave 

mudrosti. 

Umjesto ostalih zahvala 

želim poslati poruku svim 

slušateljima, i ovdje i preko 

medija, da smo u Komisiji HBK i 

BK BiH čvrsto odlučili napraviti 

popis svih stradalih katolika na 

našim prostorima u Drugom 

svjetskom ratu i poraću. Molimo 

sve pojedince i ustanove da nam 

u tome pomognu: prvenstveno 

biskupe da uspostave ured u 

biskupijama, zatim župnike da 

se dodatno zauzmu kako bi 

praznine koje u dosadašnjim 

p o p i s i m a p o s t o j e b i l e 

popunjene. Naime, mnogo toga 

je već učinjeno unutar ukinute 

saborske Komisije za žrtve rata, 

ali ima praznina koje su u nekim 

krajevima jako velike. Poslat 

ć e m o b i s k u p i j s k i m 

povjerenicima ono što imamo 

p o p i s a n o o p o j e d i n i m 

biskupijama, a oni neka vide gdje 

im je potrebna pomoć župnika i 

stručnih popisivača. Gdjegod je 

to moguće, neka se zapiše 

vjernički izraz pojedinih žrtava. 

Skupljajmo biserje u svom 

narodu kao što je činila Crkva 

prvih vjekova popisujući svoje 

mučenike - i dočekala pobjedu u 

znaku križa. 

Nismo kompetentni niti 

imamo snage popisivati vjernike 

drugih vjerskih pripadnosti, ali 

želimo svima poručiti da ne 

želimo bez pokrića govoriti o 

broju žrtava, niti umanjivati niti 

uveličavati, kako se to nažalost, i 

danas često čini da se uvećava 

tuđa krivnja. Žrtve zasluže da im 

se spasi ime i prezime i kućni 

broj. Onda se neće moći broj 

uveličavati prema političkim 

potrebama. 

I na kraju, moj „ceterum 

censeo“: potrebno je sagraditi 

Svehrvatski grob u koji ćemo 

sahraniti razbacane kosti 

hrvatskih žrtava za koje se ne 

zna kojem groblju pripadaju. To 

ću vam reći i dogodine na Dan 

hrvatskih mučenika, ako me Bog 

poživi! Želim vas jednostavno 

zaraziti svojim nemirom koji će 

trajati sve dok taj posao ne 

obavimo, dok taj svoj dug ne 

isplatimo. Počnimo što prije jer 

je on velik. 

Neka nas dobri Bog poveže sa 

žrtvama naših mučenika!

Oltarni reljef 

Hrvatski umjetnik Kuzma Kovačić iznio je zamisao oltarnog reljefa Crkve hrvatskih 

mučenika. Njegov tekst objavljujemo u cijelosti. 

Čitava velika zidna ploha iza oltara zamišljena je kao kameni plitki reljef, svojevrsni triptih koji 

„govori“ o smislu hrvatske mučeničke povijesti, spasenjske po Kristu, o mučenicima za vjeru – u 

slavi s Kristom uskrslim. 

Površina cijeloga zida (d = 12,90 m, v = 9,26 m), s polukružnim lukom u gornjem dijelu, podijeljena 

je u tri polja – reljefa (u drugom planu) koje dijeli zidna ploha sa stupovima (u prvom planu) te 

zajedno čine jedinstvenu cjelinu – scenu. 

Središnji reljef širok je oko 4 m i visok 7,40 m, a dva bočna, malo uža, visoka su oko 5 m. Sva tri 

reljefa u svome gornjem dijelu imaju polukružni luk, a nad bočnim reljefima dvije su kružne 

kompozicije s likovima svetaca – zaštitnika, sv. Nikolom i sv. Jakovom (promjer oko 1 m). Središnjim 

reljefom dominira figura Uskrsloga u visokom reljefu, u zajedništvu Presv. Trojstva. Kroz sva tri 

reljefa u gornjem, „nebeskom“ prostoru nižu se likovi svetaca – mučenika koji dolaze Kristu. Oni 

njemu bliži, prepoznatljivi, proglašeni su mučenici i kandidati za proglašenje, sve do nacionalnih 

junaka – mučenika. U donjem dijelu, prostoru „zemaljske zbilje“, prikazana su tri velika događaja 

hrvatske mučeničke povijesti – Krbavska bitka s Turcima (1493.) na središnjem reljefu, Bleiburška 

stradanja s konca II. svjetskog rata na lijevom i stradanje Vukovara u Domovinskom ratu na desnom 

reljefu. Isus uskrsava na Krbavskom polju na kojem se vidi njegov grob (ili, pak, crkva), a nad poljem 

se vide obrisi velebitskih vrhunaca. Na Bleiburškom polju hrvatski su mučenici u četveroredu, a nad 

poljem diže se planina s olovnim oblacima. Vukovar, sav u plamenu, i njegovi prognanici. 

Kuzma Kovačić tumači skicu oltarnog reljefa 

Morfološki, ova reljefna forma oslanja se kreativno na tradiciju i modernitet te na sugestivne 

kamene oblike iz prirode – velike, široke plohe na kojima se nižu prizori bogati detaljima što 

„izranjaju“ iz slojeva stijene. 

Cijeli reljef isklesao bi se od velikih debljih kamenih ploča i postavio-uzidao u plohu zida. 

Split, 27. 8. 2013. 

Kuzma Kovačić 


27

S/udbinski razgovori o pobjedi i slobodi 


28 

Dana 9. rujna 2013., u 

organizaciji Svetišta hrvatskih 

mučenika na Udbini, održan je 

pogovor na temu: Sloboda i 

pobjeda. Time su otvoreni 

„S/udbinski razgovori“ koji će se 

svake godine održavati u 

prostorijama Svetišta na Udbini. 

U vrijeme gradnje Crkve 

hrvatskih mučenika održavani 

su „Gospićki razgovori“ koji su 

okupljali razne struke da dadu 

svoj umjetnički i stručni 

doprinos toj gradnji. Nakon što 

je Crkva građevinski dovršena, 

odlučeno je da se na dan 

Krbavske bitke, 9. rujna, 

organiziraju slični razgovori na 

Udbini. Ova godina je bila 

poseban izazov jer je 520. 

obljetnica Krbavske tragedije i 

10. obljetnica kako je papa Ivan 

Pavao II. u Rijeci blagoslovio 

kamen temeljac za Crkvu 

hrvatskih mučenika. Razgovori 

su nazvani i S/udbinskim jer je 

cilj organizatora svake godine 

okupiti na Udbini hrvatsku 

pamet oko jednog sudbinskog 

pitanja za naš narod. 

Ove godine je 1700. obljetnica 

Milanskog edikta tolerancije, 

kojim je Crkva nakon tri stoljeća 

progonstva dobila slobodu i na 

neki način izišla kao pobjednica. 

Zato se nametnula tema slobode 

i pobjede. O tome je, nakon 

uvodnih riječi biskupa domaćina 

Mile Bogovića, raspravljalo 12 

hrvatskih mislilaca: Stjepan 

Baloban, Ante Bežen, Ivan 

Bodrožić, Gordan Črpić, Ivan 

Devčić, Vlatko Dugalić, Josip 

Grbac, Hrvoje Hitrec, Jure Krišto, 

Tonči Matulić, Ivan Miklenić i 

Ivan Rogić. U raspravi su, uz gore 

spomenute, sudjelovali načelnik 

Općine Udbina Ivan Pešut, 

čuvar Svetišta Tomislav Rogić i 

još neki sudionici. 

Aktualnost teme je u tome što 

j e M i l a n s k i m e d i k t o m 

tolerancije tijek povijesti dobio 

usmjerenje koje se i danas 

osjeća. Uz to se i danas počesto 

slobodom i oslobođenjem naziva 

p o j e d i n a č n o i n a r o d n o 

zarobljavanje, a pobjedom se 

opravdavaju postupci koji 

ponižavaju čovjeka i društvo. 

Tako se oslobođenjem nazivalo i 

ono što se našem narodu 

dogodilo 1945. godine, ili još 

j a s n i j e : o s l o b o đ e n j e m i 

pobjedom nazvali su agresori 

okupaciju Vukovara 1991. kada 

su pjevali svoje „oslobodilačke 

pjesme“. 

Kako smo iskoristili 

slobodu? 

Kršćanstvo je 313. dobilo 

slobodu i nakon dugo vremena 

na općedruštvenom planu 

osjetilo slast pobjede. Kada bi 

posljedice 313. godine bile samo 

dobre, ne bi trebalo taj događaj 

problematizirati. No činjenica je 

da su mnogi prigovarali Crkvi da 

s u t a d a p o č e l a b r o j n a 

zakazivanja u njezinoj duhovnoj 

misiji, a i državi da je sklopila 

štetan kompromis pa ga je čak 

brutalnom silom dopušteno 

raskinuti. Valja stoga, prigodom 

ove obljetnice vidjeti koliko su ti 

prigovori utemeljeni i koliko su 

oni uopće opravdani. 

Prilika je to da se posebno 

razmotri što je sloboda u sebi i 

k a k o j e o n a s h v a ć e n a u 

pojedinim vremenima i u 

pojedinim ideologijama, vidjeti 

koliko je u ljudskim pobjedama 

odlučujuća bila sila, a koliko 

etički i moralni ciljevi. Bez 

sumnje da bi potanja analiza 

uporabe pojmova slobode i 

pobjede pokazala da se one 

upotrebljavaju katkada u svojem 

najčišćem i izvornom obliku, a 

katkada se koriste za najniže 

ljudske prljavštine. Kao što je 

p o j a m l j u b a v n e š t o 

najuzvišenije, ali se tom istom 

riječju nerijetko naziva i 

pornografija. I sloboda i pobjeda 

imaju svoje pornografske oblike. 

Ž e l j a o r g a n i z a t o r a 

S/udbinskih razgovora bila je da 

se povuku neke paralele između 

događanja 313. godine i poslije, s 

događanjima u suvremenim 

hrvatskim zbivanjima. Sličnost 

je prvenstveno u tome što u 

jednom i drugom slučaju dolazi 

do velikih promjena u odnosima 

u društvu, što se na prošlost i na 

suvremenost gleda na novi 

n a č i n . D a k a k o , d a s v a k a 

u s p o r e d b a š e p a ( o m n i s 

comparatio claudicat), tako i 

ova, ali se nekim usporedbama 

može mnoge današnje događaje 

p r o t u m a č i t i p o v i j e s n o m 

logikom koja ima trajnu 

vrijednost, tj. da slični uzroci u 

prošlosti imaju slične posljedice 

u sadašnjosti. Na sličnim 

povijesnim prijelazima može se 

mnogo naučiti, samo pitanje je 

koliko vjerujemo da je povijest 

„učiteljica života“ pa da od nje 

nešto naučimo. Jasno je da iz 

onoga što se dogodilo ne 

možemo naučiti sve što danas 

treba znati, ali se svakako 

nećemo ni danas znati dobro 

postaviti ako zanemarimo 

povijesna iskustva. Ovdje se 

pitamo koje su sličnosti naše 

hrvatske suvremenosti s 

vremenom u kojem su kršćani 

stekli slobodu javnog djelovanja, 

kada je društvo obilježeno 

njihovim pobjedničkim znakom 

( „ U o v o m ć e š z n a k u 

pobijediti!“). 

Nema sumnje da postoje i 

velike razlike, ali one nas sada ne

zanimaju, nemamo ih sada u 

vidu. Svakako, treba imati u vidu 

d a j e u n a s p o b j e d o m 

demokracije prihvaćeno novo 

društveno uređenje, a obranom 

od velikosrpskog imperijalizma 

stvorena samostalna hrvatska 

država. Već same promjene 

otvorile su joj nove prostore 

djelovanja i nove zadatke što je i 

sama u njima sudjelovala. 

Smatramo da je obljetnica 

veoma inspirativna i sugestivna 

za prosuđivanje naše hrvatske 

s u v r e m e n e z b i l j e . P a č e , 

smatramo da se poniranjem u 

njihov smisao može približiti 

odgovorima na neka sudbinska 

pitanja našega naroda. (Ovdje se 

riječ Udbina namjerno povezuje 

s pojmom sudbina jer je već 

odavna skovana uzrečica: 

Udbina /stradanje/ je naša 

sudbina.) Zato smo okupili 

misleće snage našega naroda da 

vide što sve možemo iz onoga što 

se dogodilo i događalo tako 

davno izvući kao pouku za ovu 

našu suvremenu zbilju. Iako 

povlačenje paralela između 

događaja iz 313. i naše zbilje nije 

bilo u pozivu spomenuto, više 

sudionika otkrilo je sličnosti i na 

njima gradilo svoje razmišljanje. 

Uspoređujući slobodu i pobjedu 

iz 313. godine i način kako su se 

one koristile nakon toga, 

sudionici su pokušali odgovoriti 

na pitanje kako se Crkva u 

Hrvata i cijelo hrvatsko društvo 

koristi slobodom i pobjedom 

postignutim u Domovinskom 

ratu, odnosno, ostvarenim 

u s p o s t a v o m s a m o s t a l n e 

hrvatske države. Koliko se 

Hrvatima i hrvatskom društvu 

općenito može prigovoriti da su 

znali pobijediti i steći željnu 

slobodu, ali da se nisu znali u 

pravom smislu postignutim 

dobro okoristiti? Budući da su 

pretežno sudjelovali teolozi, 

više se govorilo pod vidom 

snalaženja Crkve, ali bilo je dosta 

razmišljanja i o snalaženju 

društva općenito i posebno 

hrvatske države. 

Višeznačnost pojmova 

sloboda i pobjeda 

Istinska sloboda (unutarnja) 

preduvjet je prave pobjede, gdje 

je dobro donijelo pobjedu i nije 

ni u čemu poraženo. Takva je 

pobjeda Kristova. Nju grješni 

čovjek može postići samo 

snagom milosti koju nam je Krist 

zaslužio. Krist nas osposobljava 

za pobjedu dobra (ljubavi). 

Oslobađajući nas od zla (grijeha), 

oslobađa nas za pravu slobodu 

koja nije sputana nikakvim 

sponama zloće. Takva sloboda je 

unutarnja i ona može opstojati i 

bez vanjske slobode; ona može 

cvjetati i u zatvoru, a biti 

ugušena u neograničenoj 

vanjskoj slobodi. Ipak, vanjska 

sloboda, ona koju je car 

Konstantin dao kršćanima, može 

dati snažan poticaj za rast 

unutarnje slobode, odnosno 

otvoriti joj vrata za jaču 

prisutnost i uspješnost u 

društvu. To se i ostvarilo u 

velikoj mjeri nakon 313. godine. 

Opasna je redukcija slobode 

kada se ona svede na pravo 

izbora, bilo dobra bilo zla. Biti 

slobodan izabrati zlo, znači 

stvarati mogućnosti za pobjedu 

zla. Svaki izbor zla i njegova 

pobjeda uvijek su poraz za 

pojedinca i društvo. Kao što je 

čovjek društveno biće, tako je i 

njegova sloboda društvena 

kategorija, ima društvenu 

dimenziju. Ona se ostvaruje u 

društvu. 

Prava sloboda i prava 

pobjeda je ona Kristova: 

postaviti za cilj podizanje 

čovjeka na razinu svojega 

bivanja i u to uložiti svu svoju 

„ u t j e l o v l j e n u “ ( l j u d s k u ) 

e g z i s t e n c i j u . U n u t a r t e 

egzistencije on je uklonio sve 

prepreke da bude potpuni dar 

bratu čovjeku, kao što je unutar 

Presvetog Trojstva, kao druga 

božanska osoba, savršeni i 

potpuni dar Ocu i Duhu. Njegov 

put je put u punoj slobodi prema 

konačnoj pobjedi svake ljudske 

egzistencije, svakoga čovjeka. 

Nove mogućnosti i 

obveze 

a. Milanski edikt i njegove 

posljedice 

Kršćanstvo je tretirano tri 

stoljeća kao religio illicita 

(nedopuštena religija), a 

Milanskim ediktom tolerancije 

ono je licita (dopušteno i 

jednakopravno). Svi su građani 

jednakopravno uključeni u 

društvo. Znatno se proširuje 

polje rada za Crkvu i njezinu 

djelatnost te uzdržavanje klera i 

ustanova ima potporu države. 

Članovi Crkve sudjeluju u vlasti. 

Za novi posao Crkva ima 

mogućnost osposobljavati svoje 

kadrove. Javno se iskazuje 

poštovanje onima o kojima se 

nije smjelo govoriti, koje je 

država progonila i smaknula. 

Crkva može stjecati imovinu i 

graditi potrebne zgrade za kult, 

naobrazbu i druge potrebe. 

b. Uspostava hrvatske države 

Ima u gore rečenome dosta 

sličnosti s prilikama u Hrvatskoj 

nakon pobjede demokracije i 

uspostave samostalne hrvatske 

države. Ideja samostalne 

hrvatske države tretirana je od 

početka 20. stoljeća kao illicita, 

kao krimen, a sada je ona 

pobijedila i postala stvarnost. Za 

novu stvarnost upotrebljavaju 

se riječi pobjeda i sloboda, ali svi 

pod tim pojmovima ne misle 

isto. Sada se službena priznanja 

u društvu mjere po tome tko je 

više doprinio ostvarenju 

„hrvatskog sna“, tj. hrvatske 

države. Oni koji su tu ideju gajili 

u prošlosti, ili su čak za nju 


29


30 

stradavali, posebno su u cijeni. 

Crkva nije bila u vrijeme 

komunističke vladavine illicita 

( n e d o p u š t e n a ) , a l i j e u 

mnogočemu bila ograničena u 

s v o m r a d u . U s p o r e d b o m 

Protokola iz 1966. i ugovora koje 

je Sveta Stolica potpisala s 

hrvatskom državom može se 

vidjeti koliko je Crkva u Hrvata 

tim ugovorima dobila veće 

ovlasti i prava od onih koje je 

imala do 1991. godine. Svima je 

jasno da je i Protokol mnogo 

uljepšao stvarnost u kojoj su se 

nalazili vjernici i njihova Crkva, 

a može se reći da je ona prije toga 

bila još teža. Svakako je Crkva 

uspostavu samostalne hrvatske 

države doživjela kao svojevrsnu 

pobjedu i oslobođenje. Država je 

pokazala volju da Katolička 

crkva u svojim pravima ne bude 

povlaštena, pa je slične ugovore 

sklopila i s drugim crkvama i 

vjerskim zajednicama. 

Recidivi prošlosti 

a. Sloboda i pobjeda nakon 

Milanskog edikta 

Neki su u Milanskom ediktu i 

u s u s l j e d n i m e d i k t i m a i 

događajima vidjeli definitivnu 

pobjedu i ostvarenje Božjega 

kraljevstva na zemlji. Među 

njima je biskup i crkveni 

povjesničar Euzebije. Kršćanska 

Sudionici prvih S/udbinskih razgovora na Udbini 

zajednica više nije par-oikia 

(privremeni boravak u stranoj 

zemlji), nego oikia, vlastita kuća. 

Sve se događa tu i sada. No, bila je 

jaka druga tendencija koja je 

u o č a v a l a o p a s n o s t 

poistovjećivanja državne i 

crkvene zajednice. Mnogi odlaze 

u osamu i pustinju te tako 

n a s t a j e r e d o v n i š t v o , s 

naglašenom distancom od 

svijeta. Redovništvo će svojim 

p o s t o j a n j e m b i t i t r a j n o 

osporavanje stava da se sve ne 

događa tu i sada, da ne treba 

tražiti vječne stanove. 

Pokazalo se da su bila 

prevelika očekivanja od vanjske 

slobode i prevelike su se nade 

stavljale u državni aparat da će 

on vidjeti računa da se spase sve 

v r i j e d n o s t i i z v r e m e n a 

neslobode. 

N o v i d r u š t v e n i o d n o s 

započet 313. godine imao je svoje 

protivnike i s obzirom na nove 

društvene odnose u državi 

općenito i na ulogu Crkve u njoj. 

Najjasnije se to vidi u pokušaju 

Julijana Apostate, koji je 

pokušao okrenuti proces u 

smjeru Dioklecijana. Ipak je to 

bila preslaba reakcija da bi se 

zaustavio razvoj u smjeru 

Teodozija. 

Nakon Milanskog edikta varirao 

je odnos između Crkve i države. 

Negdje se on odrazio kao 

državna Crkva, a u nekim 

slučajevima kao crkvena država. 

Najčešći su bili kompromisi u 

mnogo varijacija. S Francuskom 

revolucijom započelo je novo 

razdoblje u tim odnosima, ali i tu 

s u v a r i j a c i j e b r o j n e . 

Nesnalaženja i krivih poteza bilo 

je i na crkvenoj strani. 

b. Sloboda i pobjeda nakon 

uspostave samostalne 

hrvatske države 

K o d v e ć i n e h r v a t s k i h 

građana osjeća s e d a n a s 

nezadovoljstvo i rezignacija. 

Pokušali smo razmotriti gdje su 

tome korijeni i koje bi mogle biti 

posljedice. Pitamo se u čemu su 

zakazale država Hrvatska i 

Crkva u Hrvata te što bi trebalo 

u č i n i t i z a o z d r a v l j e n j e 

hrvatskoga društva? 

Kao da ne znamo što bismo s 

p o b j e d o m i p o s t i g n u t o m 

slobodom; u stilu prigovora 

poznatom vojskovođi: Znadeš 

pobijediti, ali se ne znaš pobjedom 

okoristiti. Nije čudno da smo i 

p r i j e i m a l i p o b j e d n i č k e 

generale, ali bez veće koristi za 

narod jer nismo imali svoju 

d r ž a v u . S a d a s m o i m a l i 

pobjedničke generale u korist 

naše države, pa opet se ne znamo 

okoristiti pobjedom jer imamo 

loše političare. 

I u novoj hrvatskoj državi ima 

tendencija zaokreta prema 

natrag tipa cara Julijana. Jaki su 

otpori recidiva totalitarnog 

k o m u n i s t i č k o g s u s t a v a , 

j u g o n o s t a l g i č a r a i 

a(nti)nacionalnih tendencija, 

p r e d s t a v n i k a p r i j a š n j i h 

ideologija i sustava. To se može 

vidjeti i u čuvanju spomena na 

Tita i u sprječavanju da se otkriju 

zločini iz vremena komunističke 

vladavine. Pače, kriminalizira se 

početke hrvatske države i 

zaslužne za njezino stvaranje. 

Oživljava stara paradigma i jača 

totalitarni način korištenja

vlasti. Domoljublju se daje u 

medijima negativni prizvuk, 

nastojanje oko čistoće hrvatskog 

jezika kao nešto retrogradno. 

O d n a r o đ e n o s t p o l i t i k e 

očituje se jasno za vrijeme 

raznih državnih slavlja. Posebno 

na Dan pobjede, kada se u Kninu 

okupljaju političari, a narod 

odlazi u Čavoglave. Ne vodi se 

računa o tome što narod misli i 

želi, nego se potezi opravdavaju 

izbornom pobjedom. 

U svom radu sadašnje vlasti 

se distanciraju od naroda, 

promovirajući svoja politička i 

i d e o l o š k a o p r e d j e l j e n j a , 

zaobilazeći druge važne faktore 

u državi i odbijajući svaki dijalog 

s njima, kao što je slučaj s 

pravom roditelja na odgoj 

vlastite djece. 

Ni ova Vlada ni one prije nisu 

se pobrinule da se dođe do 

nacionalnog konsenzusa oko 

bitnih stvari, kao što su 

Domovinski rat, početak države 

Hrvatske, hrvatski jezik, odnos 

prema iseljenoj Hrvatskoj i 

prema Hrvatima u Bosni i 

Hercegovini. 

Hrvatske vlasti nisu dovoljno 

stupile u obranu države i 

istaknutih protagonista njezina 

stvaranja kada su postali 

predmet međunarodnog suda. 

Dugo vremena hrvatska država 

bila je talac Haškoga tribunala. 

Ključna mjesta u hrvatskoj 

državi zauzimaju i danas mnogi 

od onih koji su se protivili 

njezinu ostvarenju, a neki čak i 

progonili one koji su se za nju 

zauzimali i borili. 

Osjeća se jak otpor traženju i 

isticanju žrtava komunističkog 

režima, i pored toga što su 

otkrivene mnoge jame, dokazi 

zločina tog režima, i da „krv viče 

iz zemlje“. U dva navrata vlada 

je mijenjala već prihvaćene 

zakone samo da se taj posao 

spriječi. U najnovije vrijeme 

pokušala je svoje stavove 

nametnuti i Europskoj uniji. 

„Partijašenje“, kako netko 

reče, tako je jako da članovi 

Hrvatskog sabora nisu slobodni 

glasovati po savjesti, nego onako 

kako „partija“ odluči. Ne 

zabranjuje se ići na misu. 

Sloboda savjesti svedena je u 

slobodu kulta. Politički sektor 

postaje „nadsektor“, koji se 

stavlja iznad svih drugih. 

U odnosu prema Crkvi, 

p o l i t i k a i m e d i j i č e s t o 

p o s t a v l j a j u u p i t a n j e 

međudržavne ugovore koje je 

Sveta Stolica sklopila s državom 

Hrvatskom. Obnavlja se i 

„barbarizacija“ u smislu borbe 

protiv svega što je kršćansko. 

Crkva je dobila vanjsku 

slobodu, ali onu unutarnju ona je 

i prije živjela. 

Crkva nije na vrijeme i u 

dovoljnoj mjeri pripremila nove 

kadrove za novu odgovornost 

katolika u politici, u školstvu, u 

odgoju. 

Kasni formacija zrelih 

građana, prvenstveno iz mladih 

pokoljenja, koji nisu inficirani 

komunističkom ideologijom. 

N e ć e m o i z m i j e n i t i t i j e k 

događanja dok ne počnemo 

liječiti društvo, dok za to ne 

stvorimo nove kadrove. 

Potrebno je širiti katoličko 

školstvo, otvaranjem novih 

osnovnih i srednjih škola te 

novih fakulteta u okviru 

H r v a t s k o g a k a t o l i č k o g 

sveučilišta. Pomoći najširim 

krugovima ljudi da se oslobode 

komunističkoga mentaliteta i da 

usvoje demokratske standarde 

ponašanja u društvenom životu 

Patnju Crkva nije uspjela u 

širim slojevima predstaviti kao 

pojačanje, pa je ona uglavnom 

shvaćena kao ranjenost koja 

ljude čini bespomoćnima. Žrtva 

je sinonim za ljubav. Zato ne 

valja ostati na ranjivosti, nego je 

treba pretvoriti u pobjedu. 

Kristova patnja je svjesno bila 

izabrana i pretvorena u pobjedu. 

Potrebno je da Crkva još više 

produbi i vjernicima navijesti 

evanđeoski nauk o patnji kao 

putu u uskrsnuće, u pobjedu 

dobra 

Ipak je u našoj Crkvi prisutna 

jaka osjetljivost za žrtvu, što 

pokazuje izgradnja Crkve 

hrvatskih mučenika na Udbini, 

djelatnost njezine Komisije za 

hrvatski martirologij, a zacijelo 

ć e p o d r ž a t i i i n i c i j a t i v u 

„Svehrvatskog groba“ u kojem 

trebaju naći svoj smiraj kosti 

pokojnika čije grobište ne može 

biti obilježeno, a ne zna se 

kojemu groblju pripadaju da ih 

se ondje sahrani. Potrebno je 

također podržati inicijativu da 

se svi katolici stradali u Drugom 

svjetskom ratu i poraću popišu 

po biskupijama i župama kojima 

su pripadali. 

Kler u novim prilikama nema 

više problema s materijalnim 

uzdržavanjem pa se već time 

umanjivala osjetljivost za 

p o t r e b e d r u g i h . M a n j a 

materijalna ovisnost od naroda 

urodila je i slabijom povezanosti 

s n a r o d o m i n j e g o v i m 

problemima. Prisutan je i neki 

strah govora o osiromašenju 

naroda jer kler tu teškoću ne živi 

u mjeri kako je prije živio. 

Karitas je pojedincima postao 

izlika za neosjetljivost: „Ondje se 

to rješava!“ Sve se to može 

osjetiti i danas u usporedbi s 

vremenom prije 1991. godine. 

Zato je veća opasnost da se ne 

primijete današnji siromasi. 

Očekuje se bolja osjetljivost za 

potrebe unutar kršćanske 

zajednice. 

Udbinski razgovori žele biti 

novo mjesto dijaloga unutar 

Crkve kao i između Crkve i 

društva, odnosno države. 

Pribilježio Mile Bogović 


31

Iz Knjige dojmova u Crkvi hrvatskih mučenika 

„Neka naši mučenici čuvaju i 

blagoslove naš hrvatski narod“ 


Odmah na ulazu u Crkvu 

hrvatskih mučenika postavljena 

je prije tri godine knjiga 

dojmova u koju hodočasnici 

upisuju svoje dojmove, molitve, 

preporuke i želje. Knjiga je 

podebela, s puno stranica, ali će 

svejedno uskoro biti postavljena 

nova jer je prva već gotovo 

i s p i s a n a . M o ž d a j e o n a 

ponajbolji dokaz i pokazatelj što 

ljudi osjećaju kad navrate u ovo 

svetište. Može se tu doista naći 

s v a k o j a k i h z a p i s a , i p a k 

ponajčešće divljenje i molitva. 

M n o g i i m a j u p o t r e b u 

zahvaliti za ovo svetište i ne 

kriju svoje oduševljenje. Neki 

znadu upisati i neku svoju muku, 

nakanu, žarku molitvu koju 

preporučuju u zagovor svetim 

hrvatskim mučenicima. Drugi 

pak ostave svjedočanstvo svoga 

oduševljenja pa se u komentaru 

uhvate i daleke povijesti. Knjiga 

dojmova ostaje pisani svjedok 

tko je sve navratio u crkvu, 

ponekad čak i neprimjetno, pa 

ipak ostavio zapis da je i on tu bio 

sa svojom obitelji, župom, 

udrugom, prijateljima i slično. 

Da nije ove knjige, često ne 

bismo znali odakle su sve 

hodočasnici navratili: Kina, 

Koreja, Japan, Kanada, SAD, 

V e n e z u e l a , A u s t r a l i j a , 

Francuska, Španjolska, Portugal, 

Italija… 

M e đ u m n o g i m 

hodočasnicima u srpnju 2014. 

navratio je s našim biskupom 

mons. Milom Bogovićem i nuncij 

u Republici Hrvatskoj mons. 

Alessandro D'Errico. On je 

zapisao: 

„S velikom sam radošću 

posjetio ovo lijepo svetište. 

Doista je ovo znakovit 

spomenik gdje je svaka stvar 

na pravom mjestu, sa svojom 

p o s e b n o m s i m b o l i k o m . 

Čestitke! Želim da se dovrši i 

ono što je još ostalo da se učini 

kako bi se izrazila dužna 

zahvalnost i poštovanje prema 

hrvatskim mučenicima. 

A l e s s a n d r o D ' E r r i c o , 

apostolski nuncij.“ 

Donosimo još nekoliko 

zanimljivih zapisa, nasumice 

odabranih. 

„Prekrasna crkva u divnom 

dijelu naše lijepe Hrvatske. Neka 

naši mučenici čuvaju i blagoslove 

naš hrvatski narod u Domovini i 

dijaspori. Ovdje smo iz daleke 

Kanade, ali nam je srce uvijek u 

Domovini Hrvatskoj….“ 

„ Hvala Ti, dragi moj Bože, 

hvala Ti što sam mogao navratiti 

sa svojom suprugom. Molim te, 

dobri Bože, da svaki Očenaš 

izmoljen u ovoj crkvi bude na 

korist i spas Hrvatskog naroda. 

Svi dobri i hrabri mučenici ove 

napaćene domovine skupa s 

našom odvjetnicom Marijom, 

svetim apostolima i svim 

svetima….“ 

„Narod koji ne upozna svoju 

povijest, svoju vjeru, svoju 

kulturu, još uvijek živi svoju 

prošlost, a ne budućnost. Bože, 

hvala Ti na Tvome daru kojim si 

zagrlio sve one koji kroz povijest 

preminuše u Tvoje ime…“ 

„Bože, čuvaj nas od zlih sila. 

Podari Hrvatima mir i dobro. Uđi 

u njihove duše, istjeraj iz njih sve 

loše, pa neka konačno postanemo 

dobra djeca Tvoja…“ 

„Hvala Ti, Isuse, na ovome 

nenadanom susretu s Tobom, na 

mom proputovanju kroz Liku, 

gdje sam s Tvojom milošću 

prisustvovala sv. misi i klanjanju 

Tebi, jedinom mome Bogu. 

Amen…“ 

„Rođena sam u Udbini 1928. 

godine. Od 1942. godine živim u 

Sisku. Danas sam posjetila svoje 

rodno mjesto. Imam 86 godina i 

uvijek (svake godine u ljetu) 

dolazim posjetiti svoje mjesto i 

ovo prekasno zdanje….“ 

„Dragi Bože, sačuvaj našu 

obitelj i sve dobre ljude! Obitelji 

sa Zavalja i Velikog Skočaja…“ 

32 

trs

Kronika Crkve hrvatskih mučenika na Udbini 

(od 25. srpnja 2013. do 31. srpnja 2014.) 

Nacionalno svetište svim hrvatskim mučenicima, Crkva 

hrvatskih mučenika na Udbini, pomalo plijeni svojom ljepotom i 

značenjem hodočasnike s raznih strana. Polako, ali ustrajno raste 

broj grupa koje organizirano dolaze u ovo svetište, no sve je više i 

putnika namjernika koji slučajno dolaze vidjeti kakva se to crkva 

uzdiže ponad Krbavskog polja. Među njima ima i sve više stranaca s 

raznih krajeva svijeta, dakako i mnoštvo naših iseljenika koji svoje 

godišnje odmore u Hrvatskoj iskoriste i za pohod ovom svetištu. Od 

Dana hrvatskih mučenika prošle godine do srpnja 2014. svetište je 

pohodilo više od dvadeset tisuća hodočasnika. Donosimo pregled 

važnijih događaja. 

25. srpnja 2013. misa u CHM 

na Udbini. Poslije mise s 

bogoslovima posjet ostatcima 

katedrale sv. Jakova. U 16 sati 

sastanak Odbora za proslavu na 

Udbini. 

23. kolovoza 2013., na 

Europski dan sjećanja na žrtve, 

u Biskupiji je održana tiskovna 

k o n f e r e n c i j a p r e d D a n 

h r v a t s k i h m u č e n i k a . 

Predstavljen je novi broj 

Hrvatske vjernosti, Kalendar za 

2 0 1 4 . i Z b o r n i k r a d o v a o 

komunističkim žrtvama. Vlč. 

Rogić predstavio je mrežnu 

stranicu CHM. Popodne od 17 

do 21 biskup i vlč. Rogić sastali 

s u s e s p r e d s t a v n i c i m a 

branitelja. Među njima bio je 

general Tomo Medved i još 

d e s e t a k č e l n i k a r a z n i h 

braniteljskih udruga. Vlč. Rogić 

je spomenuo mogućnosti da 

braniteljske udruge imaju svoje 

dane kada dolaze u CHM, da 

preuzmu donošenje spomen 

k a m e n j a i d a u C H M 

organiziraju razne braniteljske 

seminare. Biskup je dodao da će 

kripta biti uređena kao 

„učionica hrvatske povijesti“, a 

kat niže bit će knjižnica o 

h r v a t s k i m s t r a d a n j i m a . 

P r o t u m a č i o j e i d e j u 

„Svehrvatskog groba“. Ilija 

Vučemilović govorio je o 

mogućnosti održavanja u 

Udbini festivala domoljubne 

glazbe, što je moguće. Branitelji 

žele da se iz Udbine pošalje 

snažna poruka zajedništva 

braniteljima. Teškoće su što su 

branitelji podijeljeni po 

b r o j n i m b r a n i t e l j s k i m 

udrugama koje često malo što 

povezuje. 

24. kolovoza 2013. izašao 

novi broj Hrvatske vjernosti (br. 

9). 

26. do 31. kolovoza 2013. 

pripadnici udruge „Damir 

Tomljanović Gavran“ iz Zadra, 

koja uključuje zbor veterana 

gardijskih brigada, Udruge 

specijalne policije i HVIDRA-e 

Zadar, uoči proslave Dana 

hrvatskih mučenika, petu 

godinu z redom, hodočastili su 

prema nacionalnom svetištu na 

Udbini. Ovogodišnje hodočašće 

u trajanju od pet dana, na kome 

je dvadeset pet pripadnika 

udruge propješačilo blizu 200 

kilometara, započelo je 26. 

kolovoza u Gvozdanskom, 

mjestu legendarnog otpora 

turskim osvajačima 1577. 

Godine, do Gline, nastavilo se 

drugog dana do Cetingrada, 

trećeg dana do Smoljanca, 

četvrtog do Korenice i konačno 

do Udbine. 

28. do 30. kolovoza 2013. 

o d r ž a n a j e u U d b i n i 

t r o d n e v n i c a p r e d D a n 

hrvatskih mučenika. Treći dan 

predvoditelj je bio biskup Mile 

Bogović koji je blagoslovio sam 

novi križni put koji je napravila 

M a r i j a n a D r a š k o v i ć i z 

Varaždina. Postaje križnog 

puta, koje je svojevremeno u 

drvu izradio Mile Mudrovčić, a 

sada ih je poklonio CHM njegov 

Članovi udruge „Damir Tomljanović Gavran“ oko Višeslavove krstionice 


33

Kuzmi Kovačiću. 

7. siječnja 2013. biskup 

Bogović primio o b i t e l j 

Hećimović iz Kanade čiji su mu 

članovi predstavili organizaciju 

akcije za pomoć CHM. 

8. siječnja 2014. proradilo 

grijanje na plin u CHM. 

13. veljače 2014. u Splitu, u 

ateljeu Kuzme Kovačića, 

obavljen dogovor o izradi 

oltarnog reljefa za CHM. 


34 

Pješice do Udbine 

rođak fra Šito Ćorić, bit će u 

dnevnoj kapeli. Biskup je 

upravitelju Svetišta predao 

zlatni kalež koji je poklonio 

zagrebački kanonik Milan 

Balenović. 

3 1 . k o l o v o z a 2 0 1 3 . 

proslavljen Dan hrvatskih 

mučenik (v. opširnije u ovom 

broju Hrvatske vjernosti). 

9. runa 2013. održani su u 

prostorijama CHM S/udbinski 

razgovori na temu: sloboda i 

pobjeda (v. opširnije u ovom 

broju Hrvatske vjernosti). 

27. rujna 2013. hodočasnici 

iz Vukovara, predvođeni fra 

Gordanom, posjetili su Crkvu 

hrvatskih mučenika. Vukovar i 

Udbina po mnogočemu su 

povezani kao mjesta stradanja u 

Domovinskom ratu i Drugom 

svjetskom ratu. U Spomenparku 

pokraj svetišta izdiže se 

veliki bijeli Vukovarski križ, rad 

istog majstora koji je napravio i 

križ u Vukovaru. Hodočasnici 

su obišli svetište i znamenitosti 

u njemu i oko njega te slavili 

svetu misu. I ne bi to bilo nešto 

posebno, osim mučeničkih veza 

ova dva mjesta, da nisu upravo 

Vukovarci prvi u Crkvu 

hrvatskih mučenika donijeli sa 

sobom veliki drveni reljef 

u s k o r o n o v o g b l a ž e n i k a 

Miroslava Bulešića. Za vrijeme 

mise lik blaženog Bulešića bio je 

pred oltarom. Čudesni su putovi 

Božji, pa i ovaj, da je novi 

blaženik navratio ovamo i prije 

samog proglašenja upravo po 

rukama Vukovaraca. U nizu 

svetih i blaženih mučenika 

Miroslav Bulešić je novo lice 

Crkve hrvatskih mučenika, koje 

će uskoro osvanuti u obliku 

vitraja na dnevnoj kapeli BDM 

Kraljice mučenika. 

22. listopada 2013. Biskup 

Mile Bogović i čuvar Svetišta 

sastali su se u Udbini s preč. 

Jurjom Jerneićem, koji zajedno 

s Antonom Škrablom gradi 

orgulje za CHM. 

3 0 . l i s t o p a d a 2 0 1 3 . u 

Biskupiji održan sastanak o 

grijanju CHM. 

30. studenoga 2013. na 

Udbini predstavljena knjiga o 

25. veljače 2014. Biskup Mile 

Bogović i čuvar Svetišta CHM, 

zajedno s Jurjem Jerneićem, 

posjetili su u Škofjoj Liko 

graditelja orgulja Antona 

Škrabla i dogovorili se za izradu 

orgulja za CHM. Svi su se oni 

našli zajedno 5. ožujka na 

Udbini. 

9. ožujka 2014. na 1. 

korizmenu nedjelju hodočastio 

je u Udbinu Gospićki dekanat. 

16. ožujka 2014. na 2. 


je u Udbinu Otočki dekanat. 

23. ožujka 2014. na 3. 


je u Udbinu Slunjski dekanat. 

30. ožujka 2014. na 4. 


je u Udbinu Otočki dekanat. 

6. travnja 2014. na 1. 

korizmenu nedjelju hodočastili 

su u Udbinu Senjski i Udbinski 

dekanat. 

Na misi na Dan obitelji u CHM

Vjeroučitelji u Crkvi hrvatskih mučenika 

26. travnja 2014. Crkvu 

hrvatskih mučenika posjetili su 

hodočasnici na susret naše 

mladeži u Dubrovnik. Kad smo 

ispratili mlade Udbinskog 

dekanata, počeli su pristizati 

autobusi iz Pazina, Karlovca, 

Duge Rese, Vrapča i Trešnjevke 

u Zagrebu te na koncu mladi iz 

Križevaca. Cijelu noć Svetište 

mučenika ispraćalo je mlade. 

Posljednji su se zaputili prema 

Dubrovniku u svitanje. 

27. travnja 2014. na povratku 

iz Dubrovnika navratile su se 

grupe iz Zagreba, s Jaruna, 

Međimurja, Siska, Varaždina, 

Istre, Karlovca, Čakovca, 

Preloga (ne zamjerite ako smo 

koga ispustili). U svemu oko 25 

grupa. 

30. travnja 2014. u CHM 

održan je susret političkih 

zatvorenika. Misno slavlje 

predvodio je biskup Mile 

Bogović uz više svećenika i oko 

3 0 0 b i v š i h p o l i t i č k i h 

zatvorenika. 

1. – 3. svibnja 2014. Kao žrtvu 

z a n a š e o b i t e l j i g r u p a 

hodočasnika pješice će prevaliti 

put od 70-ak kilometara do 

Udbine kako bi stigli na Prvi 

biskupijski dan obitelji, koji je 

upriličen u Udbini 3. svibnja. 

3. svibnja 2014. na Udbini je 

u prostorijama CHM održan 

Dan obitelji Gospićko-senjske 

biskupije. 

25. lipnja 2014. na Udbini je 

održan Metropolijski susret 

vjeroučitelja. 

18. srpnja 2014. apostolski 

nuncij u Republici Hrvatskoj 

Alessandro D' Errico posjetio je 

Udbinu i nacionalno svetište 

Crkve hrvatskih mučenika u 

društvu mjesnog ordinarija 

gospićko-senjskog biskupa 

mons. dr. Mile Bogovića. 

U društvu prvog savjetnika 

nuncijature u Zagrebu mons. 

Jeana Francoisa Lantheaumea 

visoke goste dočekao je 

domaćin, upravitelj svetišta i 

župnik i dekan udbinski mons. 

mr. Tomilsav Rogić. Biskup 

Bogović nuncija je proveo 

kompleksom svetišta te mu 

pojasnio tijek nastanka ideje 

motivirane porukom pape 

Ivana Pavla II. na prijelazu u 

treće tisućljeće da svi narodi 

popišu svoje mučenike kroz 

povijest koji su dali svoje živote 

za suvremenike, čime bi im se 

dao pijetet ali i ideja vodilja za 

n o v e g e n e r a c i j e . B i s k u p 

Bogović tu je ideju oživotvorio 

na Udbini, u što se nuncij D 

Errico osobno uvjerio obišavši 

c r k v u , k r i p t u , m u z e j i 

m e m o r i j a l n i p a r k . S a 

zadovoljstvom se uvjerio da je 

ovo svetište u novije vrijeme 

p o s t a l a p r a v a m e k a z a 

hodočasnike koji su prepoznali 

značenje i snagu koje Udbina 

daje Crkvi u Hrvata. 

Nuncij Alessandro D'Errico sa svojim suradnicima posjetio je CHM 


35

POPIS DAROVATELJA ZA IZGRADNJU CRKVE HRVATSKIH MUČENIKA NA UDBINI 

od 14. srpnja 2013. do 27. srpnja 2014. 


36 

1. U popisu su navedeni novčani prilozi u vrijednosti 1.000 kuna i više. Za 

darove u drugim valutama uzeta je kao osnovica također protuvrijednost od 

1.000 kuna. Ako je neka osoba ili ustanova od zadnjeg objavljivanja darovala 

u više navrata, donosi se zbir ukupnog dara. 

2. U rubrici: Nad/biskupije uključeni su svi prilozi svih župa s područja 

nad/biskupije bez obzira jesu li svoj doprinos poslale preko svoga 

ordinarijata ili izravno na našu adresu. 

3. I društvene ustanove i privatne osobe navedene su abecednim redom. 

4. U rubrici Ostali darovatelji zbrojeni su svi prilozi manji od 1.000 kuna 

vrijednosti. Na kraju je naveden puni iznos primljen od 14. srpnja 2013. do 

27. srpnja 2014. 

5. Darovatelji koji nisu dali novčani doprinos, nego su darovali u nekoj 

drugoj vrijednosti, navedeni su u pojedinim tekstovima u Glasilu. Unaprijed 

se ispričavamo svima koji nisu spomenuti, a zaslužili su, jer se tu lako 

potkrade pogrješka.. 

6. Ponekad je teško doći do prave adrese darovatelja, stoga su mogući 

propusti. Rado ćemo ih ispraviti za sve koji se jave. 

I. IZ HRVATSKE 

1. Nad/biskupije 

Gospićko-senjska 

biskupija 

Družba Kćeri Božje 

ljubavi, Zagreb 

UKUPNO 

2. Pojedinci 

Arapović Šimun, 

Sumartin (iz 2010.) 

Berljak Matija, Zagreb 

Cindrić Zdravka, Ogulin 

Crnković Anka, Šilo 

Ćurić Anto 

Degmečić Branimir, 

Zagreb 

Golubić Renata 

Hrebak Slavko i Marija, 

Zagreb 

Mady dr. Laura, Rijeka 

Obitelj Petra Junušica, 

Osijek 

Pađen s. Pia 

Pavičić Kata, Zagreb 

Remetin Katica, Zagreb 

Rukavina Miro i Silva, 

Zagreb 

Sarić Marko, Zagreb 

Starčević 

Švob Ana i Vladimir, 

Zagreb 

Tiljak Štefanija, 

Vojnović Branko, 

Zagreb (od početka) 

1.328.778,74 kn 

1.000,00 kn 

1.329.778,74 kn 

1.000,00 kn 

5.000,00 kn 

3.961,72 kn 

( 100 €) 

5.500,00 kn 

1.200,00 kn 

5.000,00 kn 

1.200,00 kn 

1.000,00 kn 

1.000,00 kn 

2.000,00 kn 

6.267,79 kn 

(1.000 CHF) 

30.469,00 kn 

(4.000,00 €) 

2.000,00 kn 

2.000,00 kn 

30.000,00 kn 

2.000,00 kn 

3.000,00 kn 

2.500,00 kn 

3.300,00 kn 

Primici manji 

od 1.000,00 kn: 

nepoznati darovatelji 

– ukupno : 

UKUPNO 

3. Društvene i privatne org. i razno 

JL METAL d.o.o., 1.300,00 kn 

Zagreb 

Ličko-senjska županija 22.000,00 kn 

PLAMEN, Basioli Milan, 2.000,00 kn 

Zadar 

UKUPNO: 

4. RAZNO 

prodaja kalen. suv. knj. 

tiska, Križni put i dr.na 

Udbini - Dan hrv. 

muč. 2013. 

od prodaje kalendara, 

Hrv.vjer. 

od kamata 

razno 

4.860,00 kn 

200,00 kn 

112.458,51 kn 

25.300,00 kn 

19.598,50 kn 

48.764,00 kn 

1.419,64 kn 

10.000,00 kn 

UKUPNO: 

79.782,14 kn 

UKUPNO U OVOM RAZDOBLJU - 

HRVATSKA: 1.547.319,39 kn 

II. INOZEMSTVO 

1. Hrvatske katoličke misije i župe 

Hrv.župa Presv. 5.262,35 kn 

Trojstva,Oakville, (1.000,00 CAD) 

Hrv.druš.Lika u spom. 

+I.Hećimović 

The Roman Catholic 21.024,46 kn 

Archbishop OF P, 

Australija 

DEVIZNI RAČUN 

HPB Hrvatska poštanska banka 

d.d. 

Jurišićeva 4, HR-10000 Zagreb 

MB: 3777928 

OIB: 87939104217 

SWIFT: HPBZHR2X 

Klijent 

GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA 

Senjskih žrtava 36 

53000 Gospić 

MB: 1505912 

OIB: 78514984452 

IBAN: HR5023900011100333894 

BROJ: 7030-01505912 

(s naznakom: Za Crkvu hrvatskih 

mučenika 

Identifikacijska šifra banke 

ESBCHR22) 

KUNSKI RAČUN 

Gospićko-senjska biskupija, 

kod 

Hrvatske poštanske banke 

br. 2390001-1100333894 

(s naznakom): Za Crkvu hrvatskih 

mučenika 

Crkva hrv. muč. 

Mississauga, Kanada 

UKUPNO: 

2. Pojedicni 

Canjar Ivan, 

Mississauga, Kanada 

UKUPNO: 

3. Razno 

pripis pasivnih kamata 

i kamate na oročenje 

(deviza) 

kalendari, Hrv. vjer. 

uplate manje od 

1.000,00 kn 

UKUPNO: 

31.152,57 kn 

UKUPNO U OVOM RAZDOBLJU 

- INOZEMSTVO: 75.804,98 kn 

Ukupno, Hrvatska i 

inozemstvo: 1. 623.124, 37 kn 

7.840,90 kn 

(1.490,00CAD) 

34.127,71 kn 

10.524,70 kn 

(2.000,00 CAD) 

10.524,70 kn 

11.124,19 kn 

10.028,38 kn

VIJESTI IZ VICE/POSTULATURA 

Alojzije Stepinac 

Kauza za kardinala Franju 

Kuharića još nije otvorena 

U sklopu predstavljanja 

knjige "Bogorodica – zaštitnica u 

Hrvata; teološki i povijesnoumjetnički 

pristup" 26. ožujka 

2014. u zadarskom sjemeništu 

Zmajević, mons. dr. Juraj Batelja, 

postulator kauze za proglašenje 

svetim blaženog kardinala 

Alojzija Stepinca, osvrnuo se i na 

tijek postupka Stepinčeve kauze, 

kao i na mogući početak kauze 

z a g r e b a č k o g n a d b i s k u p a 

kardinala Franje Kuharića, 

želeći ukloniti nejasnoće koje su 

se pojavile u javnosti. 

U slučaju kardinala Stepinca, 

kardinal Angelo Amato, prefekt 

Kongregacije za kauze svetaca, 

primio je od liječničke komisije 

njihovo mišljenje o jednom 

izvanrednom događaju, koje su u 

javnosti neki kvalificirali 

čudom. "Međutim, ne radi se još 

o čudu. Ne može kardinal 

proglasiti čudo. Nego, nakon što 

se nalaz medicinske komisije 

suoči sa svjedočanstvom ljudi 

koji su molili, koji su u tome 

sudjelovali, da se vidi uzročnop 

o s l j e d i č n a v e z a , d a j e 

ozdravljenje cjelovito, potpuno, 

Blaženi Alojzije Stepinac 

trajno, da nema recidiva, da se 

izlječenje dogodilo, s jedne 

strane; istodobno, i molitelji da 

su na to utjecali. Tumačenje toga 

učinit će teolozi. Nakon teologa, 

slučaj ide na kardinalsku 

komisiju, a tek onda ide Papi na 

potpis i dekret. To može trajati 

kraće ili duže vrijeme. Svakako, 

bez obzira na to, bit će 

kanonizacija. Nije 'problem' u 

kanonizaciji. Međutim, mi 

m o r a m o i n a r o d i s e b e 

pripremiti za jedan takav veliki 

čin! Preporučamo u vaše molitve 

daljnji rad postulatora i sretan 

završetak kauze", rekao je mons. 

Batelja. 

Nije to tako jednostavno ni 

tako brzo. Uostalom, kauze se 

rade sto, dvjesto, tristo godina. 

Ivan Pavao II. nas je "razmazio", 

pa je to malo požurio. Ali sve 

neka prođe svoj dio vremena, 

zaključio je mons. Juraj Batelja, 

protumačivši time očekivanja 

nekih u javnosti koji su prije 

dvije godine govorili da će 

kardinal Kuharić za dvije godine 

b i t i p r o g l a š e n s v e t i m . 

"Preporuka je svakako da se i 

dalje utječemo molitvenom 

zagovoru Stepinca i Kuharića, 

uzornih pastira Zagrebačke 

nadbiskupije, voljenih od puka iz 

cijele domovine, koji su u teškim 

Proglašenje blaženim Mirslava Bulešića ispunilo je pulsku Arenu 

vremenima služili cijelom 

hrvatskom narodu", rekao je 

mons. Juraj Batelja. 

Miroslav Bulešić 

proglašen blaženim 

Na svečanom misnom slavlju 

28. rujna 2013. u pulskoj Areni, 

koje je predvodio Papin izaslanik 

prefekt Kongregacije za kauze 

svetih kardinal Angelo Amato, 

blaženim je proglašen hrvatski 

svećenik i mučenik za vjeru 

sluga Božji Miroslav Bulešić. 

Nakon pjesme “Gospodine 

smiluj se” biskup porečki i pulski 

Dražen Kutleša zamolio je 

Papinog izaslanika da proglasi 

blaženim Miroslava Bulešića, 

n a k o n č e g a j e u k r a t k o 

predstavljen lik i životopis toga 

hrvatskoga mučenika kandidata 

za beatifikaciju. Biskup Kutleša 

je istaknuo kako je jedini povod 

za nasilje koje je dovelo do 

Bulešićeve smrti bila činjenica 

da je Sluga Božji bio kršćanin i 

svećenik. Drugih objašnjenja 

nema, ni političkih, ni etničkih. 

Stoga njegovi progonitelji nisu 

imali nikakav drugi povod za 

opravdanje svoga zlodjela. Sveto 

je umro praštajući iz sveg srca 

svim svojim neprijateljima i 

p r o g o n i t e l j i m a . S v o j j e 

mučenički život prikazao kao 


37

D r i n s k i h m u č e n i c a , r a d 

akademskog slikara Zorana 

Homena iz Križevaca. 


38 

S proslave proglašenja Drinskih mučenica 

dragovoljnu žrtvu za Crkvu 

Božju, rekao je biskup Kutleša. 

Kardinal Amato svečano je 

zatim pročitao apostolsko pismo 

pape Franje i proglasio vlč. 

Miroslava Bulešića blaženim. 

Nakon čitanja bule na latinskom 

i na hrvatskom jeziku otkrivena 

je velika slika Miroslava 

Bulešića. Relikvijar novoga 

blaženika, tkanina natopljena 

krvlju, na liturgijski prostor 

donio je blaženikov brat Josip 

Bulešić. Relikvijar je predao 

porečko-pulskom biskupu u 

miru Ivanu Milovanu, za čijeg je 

mandata dovršen postupak za 

proglašenje blaženim Sluge 

Božjega Miroslava Bulešića. 

Biskup Milovan relikvijar je 

predao kardinalu Amatu, koji ga 

je potom blagoslovio te mu 

iskazao čast, a narod je pjevao 

svečanu zahvalnu pjesmu “Budi 

hvaljeno”. Blaženikovu sliku je 

otkrio Petar Matika iz Žminja, a 

Marko Grgić, župljanin župe sv. 

Antuna na čijem se teritoriju i 

događa proslava beatifikacije, 

podignuo je zastavu u čast 

novom blaženiku. 

U koncelebraciji na svečanoj 

misi beatifikacije sudjelovali su 

svi hrvatski biskupi, biskupi iz 

susjednih zemalja, redovnički 

poglavari te više od 670 

svećenika. Na misi su pjevali 

zborovi grada Pule, zatim zbor iz 

rodne župe Miroslava Bulešića te 

pjevači iz župa Trviž, Žminj i 

Umag. Ukupno je bilo oko 210 

pjevača kojima je ravnao preč. 

R u d i K o r a c a , p r o č e l n i k 

dijecezanskog vijeća za liturgiju 

i crkvenu glazbu. Na kraju mise, 

nakon završetka popričesne 

p j e s m e , i z v e d e n a j e i 

novoskladana himna blaženome 

M i r o s l a v u B u l e š i ć u . 

U liturgiji u Areni dominirala je 

c r v e n a b o j a – s i m b o l 

mučeništva, te motiv ljiljana koji 

je preuzet s mladomisničke štole 

Miroslava Bulešića – kao simbol 

čistoće i nevinosti. (IKA) 

Drinske mučenice 

25. studenoga 2013. župljani 

župe sv. Antuna Padovanskog u 

Starom Petrovom Selu obilježili 

su spomen na blaženu Julu 

Ivanišević koja je prije 120 

godina rođena u Godinjaku i 

sljedećeg dana krštena u župnoj 

crkvi. 

15. prosinca 2013. u župnoj 

crkvi u Velikom Grdovcu, 

rodnom mjestu i župi blažene 

Bernardete Banja, svečano je 

proslavljen spomendan s. Jule i 

susestara. Svetu misu predvodio 

je bjelovarsko-križevački biskup 

m o n s . V j e k o s l a v H u z j a k . 

Svečanosti su prisustvovale i 

sestre Kćeri Božje ljubavi te 

brojni župljani. 

15. prosinca 2013. Alojzije 

Burja, župnik u nacionalnom 

svetištu Sv. Josipa u Karlovcu, 

blagoslovio je sliku blaženih 

16. ožujka 2014. Mladen 

Benko, župnik u Velikom 

Grdovcu, blagoslovio je novu 

s l i k u b l a ž e n i h D r i n s k i h 

mučenica te ju je, umjesto 

prethodne, stavio na istaknuto 

mjesto u crkvi. Pozvao je 

v j e r n i k e d a s e u s v o j i m 

potrebama utječu zagovoru 

blažene župljanke s. Bernardete 

i njezinih sestara. Reprodukciju 

slike Ante Mamuše izradio je 

slikar Tomislav Šerić, a crkvi su 

je darovali veliki štovatelji 

Drinskih mučenica obitelj Josipa 

i Jelke Horine. 

30. ožujka 2014., na četvrtu 

korizmenu nedjelju, u crkvi 

Rođenja Blažene Djevice Marije 

u zagrebačkoj Granešini, župnik 

Josip Balog blagoslovio je nakon 

večernje svete mise sliku 

blaženih Drinskih mučenica, 

postavljenu uz ostale „domaće“ 

svece i blaženike. 

Fra Leo Petrović i 65 

subraće 

1 7 . s t u d e n o g a 2 0 1 3 . 

povjerenstva za obilježavanje i 

uređivanje grobišta iz Drugog 

svjetskog rata i poraća na 

prostoru općina Ljubuški i Čitluk 

te Vicepostulatura postupka 

mučeništva »Fra Leo Petrović i 

6 5 s u b r a ć e « u p u t i l i s u 

Ministarstvu branitelja države 

Hrvatske otvoreno pismo, 

nezadovoljni načinom iskapanja 

partizanskih žrtava u Vrgorcu. 

18. lipnja 2014. mostarski 

biskup Ratko Perić imenovao je 

f r a M i l j e n k a S t o j i ć a , 

vicepostulatora postupka 

mučeništva »Fra Leo Petrović i 

65 subraće«, povjerenikom za 

i s t r a ž i v a n j e p o d a t a k a o 

katolicima koji su nestali, 

nastradali, poginuli s područja 

M o s t a r s k o - d u v a n j s k e i

Trebinjsko-mrkanske biskupije 

u vrijeme Drugoga svjetskog rata 

i u poraću. 

8. veljače 2014. Ovogodišnji 

I V . d a n i p o b i j e n i h 

hercegovačkih franjevaca sa 

Širokog Brijega, što se dogodilo 

prije 69. godina, započeli su u 

utorak, 4. veljače, molitvom 

krunice u 17.30 te sv. misom u 

18.00. sati. Isti program nastavio 

se u srijedu i četvrtak. U četvrtak 

je, nakon sv. mise, još bilo i 

klanjanje Isusu u Presvetom 

oltarskom sakramentu. Ovom 

prigodom dodijeljene su i 

nagrade i prigodne plakete 

nagrađenima u III. nagradnom 

natječaju na temu „Pobijeni 

h e r c e g o v a č k i f r a n j e v c i “ . 

Zadnjeg dana sv. misu predvodio 

je provincijal hercegovačkih 

franjevaca fra Miljenko Šteko, uz 

sumisništvo vicepostulatora fra 

Miljenka Stojića i većeg broja 

fratara iz cijele Hercegovine. 

Vrijedi istaknuti da je misno 

čitanje pročitao fra Rade 

Dragićević, učenik ubijenog fra 

Martina Sopte. 

Prije početka programa u 

c r k v i s u , u l j e s o v i m a 

p r e k r i v e n i m h r v a t s k o m 

z a s t a v o m , b i l i i z l o ž e n i 

posmrtni ostatci fra Martina 

Sopte i fra Slobodana Lončara, 

koji su pronađeni u Ljubuškom, 

na Tomića njivi, i prošle godine 

su identificirani. Nakon sv. mise 

uslijedio je njihov pokop. Od 

u k u p n o 6 6 u b i j e n i h 

hercegovačkih fratara za sada su 

znani grobovi njih 33, a od toga 

su 24 pokopana u širokobriješkoj 

samostanskoj crkvi. Nadamo se 

da će, uz Božju pomoć, biti 

pronađeni i ostali ubijeni fratri i 

Spomen na 69. obljetnicu mučeništva 

dostojno pokopani. Stoga, svi 

oni koji imaju bilo kakve 

informacije koje bi u tome mogle 

pomoći, neka se što prije jave u 

Vicepostulaturu. 

16. srpnja 2014. u izdanju 

Vicepostulature postupka 

mučeništva „Fra Leo Petrović i 

65 subraće“ izišao je novi broj 

glasila Stopama pobijenih (VII, 

2 (13). U ovom broju među 

pstalim nalazi se i intervju s 

p r e d s j e d n i k o m K o m i s i j e 

biskupom Milom Bogovićem 

pod naslovom: Gradimo novo 

društvo, drukčije od onog 

komunističkog (54-59). Glasilo 

izlazi polugodišnje i donosi 

novosti u istraživanju okolnosti 

u b o j s t v a h e r c e g o v a č k i h 

franjevaca te odjek u puku. 

Glavni i odgovorni urednik je 

vicepostulator fra Miljenko 

Stojić. 

O g l a s i l u i o d r u g i m 

i z d a v a č k i m p o t h v a t i m a 

Vicepostulature najlakše se 

može obavijestiti preko portala - 

pobijeni.info. Tu se ono može i 

naručiti, a može ga se pronaći i 

na kioscima u Herceg Bosni ili 

zatražiti kod svećenika 

(Ivana Karačić) 

Setra Žarka 

Poveznice s. Žarke i sv. Ivana 

Nepomuka 

Župa Gospić svake godine 16. 

svibnja slavi svog suzaštitnika 

sv. Ivana Nepomuka, kome je 

posvećena i jedna gospićka 

crkva te obilježava godišnjicu 

mučeničke smrti redovnice 

časne sestre Žarke Ivasić koju su 

z l o č i n a č k e p a r t i z a n s k e 

komunističke ruke strijeljale u 

Gospiću, na groblju Sv. Marije 


39


40 

Magdalene, 16. svibnja 1946., bez 

ikakve krivnje. Strijeljanju su 

p r e t h o d i l i n a m j e š t e n o 

komunističko suđenje i 275 dana 

provedenih u zatvorima OZNE u 

Osijeku, Zagrebu i Gospiću. I ove 

godine 2014. su se povodom 68. 

obljetnice smrti na grobu s. 

Žarke u molitvi i zahvali za 

mučeničko svjedočanstvo, 

okupili njezini štovatelji i sestre 

milosrdnice iz Zagreba, Rijeke, 

Ogulina, predvođeni biskupom 

gospićko-senjskim mons. dr. 

Milom Bogovićem i župnikom 

gospićkim mons. Milom 

Čančarom. 

Nakon molitve na groblju, u 

gospićkoj katedrali euharistijsko 

slavlje predvodio je biskup Mile 

Bogović zajedno sa župnikom 

Č a n č a r o m . B i s k u p j e u 

propovijedi usporedio sv. Ivana 

Nepomuka i s. Žarku Ivasić. 

„Mnogo toga bilo im je različito, 

ali i slično: Nepomuk je živio u 

14. stoljeću u Češkoj, a s. Žarka u 

20. st. u Hrvatskoj. Nepomuk je 

bio svećenik, a s. Žarka 

redovnica. Crkva posvećena sv. 

Ivanu Nepomuku bila je u blizini 

staroga gospićkog mosta. Ivan je 

završio tako da je bačen 

s mosta u rijeku Vltavu u 

Pragu i kao mučenik 

postao je zaštitnik od 

poplava, poglavito u 

gradovima na rijekama, 

pa se njegovi kipovi 

č e s t o n a l a z e n a 

mostovima. Poslije je 

njegova crkva u Gospiću 

premještena na današnje 

mjesto. U blizini 

nove crkve sagrađen je 

kasnije i novi most. Ivan 

Nepomuk živio je u 

vrijeme kada se državna 

v l a s t o k o m i l a n a 

svećenike i redovnike. 

Po zapovijedi kralja 

Vjenceslava više je svećenika i 

redovnika mučeno u Češkoj. 

Slično možemo reći i za vrijeme 

s. Žarke. Poznato nam je koliko je 

u njezino vrijeme ubijeno 

s v e ć e n i k a , r e d o v n i k a i 

redovnica i ona je među njima. 

Jedno i drugo vezani su uz 

Gospić, jedno i drugo završili su 

mučenički svoj život. Iz njihova 

života mogu se vidjeti mnoge 

sličnosti, napose u njihovoj 

mučeničkoj smrti. Progonjeni, 

Nakon posjeta grobu, u gospićkoj katedrali služena je misa povodom obljetnice mučeništva 

nisu težili za silom da se osvete 

progonitelju. Prihvatili su svoju 

patnju i osmislili je. Bilo je to 

umiranje slično Kristovom 

umiranju. Zato njihovo umiranje 

zaslužuje naše sjećanje. Crkva 

takve - koji na Kristov način 

umiru - želi sačuvati u sjećanju, u 

memoriji, na Kristov spomen. 

Jedna osoba koja je sa s. Žarkom 

bila u gospićkom zatvoru 

svjedočila je da ju je s. Žarka 

tješila i ohrabrivala. Ona, koja je 

bila više ugrožena, tješila je 

manje ugroženu. To je snaga 

koja se crpi iz otvorenog neba 

koje je vidio prvomučenik 

Stjepan. S. Žarka je tu snagu 

imala. Moći prihvatiti i osmisliti 

nametnutu patnju, to je pred 

B o g o m i p r e d v j e č n o š ć u 

ostvarenje najveće vrijednosti i 

zato su takvi nama uzori i 

učitelji. Dakako, najveći uzor i 

učitelj je sam Krist“ – zaključio je 

biskup. 

Za s. Žarku pripravlja se 

kanonski postupak proglašenja 

blaženom i svetom. Po toj nakani 

mole se rado vjernici Gospića i 

cijele biskupije u kojoj je ona bila 

dostojna primiti od Gospodina 

mučenički vijenac slave. 

s. Robertina Medven

Izdanja o žrtvama 

Boričevac - mitsko mjesto 

Josip Pavičić (ur.), 

DOSSIER BORIČEVAC, 

Zagreb, Naklada P.I.P., 2012. 

Jednom u doba kad je 

nestajao Boričevac, 2. kolovoza 

1941. godine, jedan od idejnih 

a k t e r a t o g a s l a v n o g 

"oslobodilačkoga " pothvata 

Milovan Đilas napisao je u listu 

Borba svoj čuveni pamflet 

"Plemenita mržnja". Pozivao se s 

puno otrovnoga zadovoljstva na 

riječi svoga duhovnog učitelja 

druga Staljina, koji je za njega 

bio "veliki vođa naprednog 

Naslovna stranica knjige 

čovječanstva" i citirao ga: 

"Neprijatelja se ne može pobijediti 

dok se ne nauči mrziti ga... Jedino 

mjerilo veličine ljubavi za narod jest 

danas dubina mržnje prema 

neprijatelju..." 

S t r a š n o o k s i m o r o n s k o 

stoljeće dvaju svjetskih i našega 

Domovinskoga rata donijelo je 

tri krvoločna ideološka sustava 

bazirana na istim principima: 

fašizam, nacizam i komunizam. 

Laž, ubojstva i pljačka temelji su 

na kojima je trebalo sagraditi 

sretan novi svijet. Važan 

ontološki stup bila je ta mržnja 

koju toliko slavi drug Đilas. 

Mržnja u kojoj su odgajani 

g o j e n c i t a k o z v a n i h 

"osloboditelja", a u biti melasa 

s a s t a v l j e n a o d č e t n i k a , 

komunista i svih onih koji nisu 

željeli postojanje države 

Hrvatske, kao što je to i danas. 

Jer, toga strašnoga dana, kad su 

borci za "pravdu" navalili na 

nebranjeni Boričevac, toga 

toploga kolovoza na samom 

početku rata za jugoslavenske 

prostore, nije ih vodila strast na 

mah, osveta za neko od 

Boričevljana počinjeno zlodjelo, 

ne. Njih je vodila neobjašnjiva 

metafizička sotonska mržnja 

koja se uzgajala na ovakvim 

ideološkim temeljima. Uništiti 

sve što je hrvatsko! Tako se 

t r a g e d i j a p o p u t o n i h i z 

Sofoklovih drama obrušila na 

selo koje su svi poznavali po 

radišnosti, urednosti, bjelini 

ženskih haljina i dostojanstvu 

vjerskoga života. 

I zapisuje Nikola Vidaković 

Nikac: " Njive na vrijeme i 

uredno obrađene, usjevi uzorno 

n j e g o v a n i , s t o k a u v i j e k 

istimarena, nastambe čiste i 

okrečene, gospodarska dvorišta 

i ratarsko oruđe uredno 

spremljeno, čeljad čista i lijepo 

odjevena. Nikcu nekom prilikom 

reče Srpkinja Milica: " Na 

njihovim njivama kukuruz i žito 

bolje od našega, a njiva jedna 

kraj druge, kako to može biti." 

Onaj tko toga kolovoškoga 

jutra nije već odmakao od sela, 

bio je ubijen, a onda je slijedilo 

sve što možemo vidjeti i u 

Domovinskom ratu: ponajprije 


41

pljačka, onda palež. I kaže 

svjedok tih događaja Nikola 

Vidaković Nikac: "Paljenje je 

trajalo mjesec dana, tražili su 

h r v a t s k e k u ć e , p a l i l i i 

dopaljivali, nije ostao kamen na 

kamenu. Onda su išli rušiti 

groblje. Dali su si truda i minirali 

spomenike. Crkvu nisu odmah 

zapalili, nego kasnije 1942. U 

Boričevcu je ostalo desetak 

starih ljudi koji nisu htjeli otići 

(jednog od njih spalili su u 

sjeniku)." Ostale su ubili. 

Tako su se isticali i rasli 

drugovi koji će kasnije, zajedno 

sa svojim potomcima do danas, 

uživati glas junaka, povlašteni i 

dobro zbrinuti: razni đujići, 

rokvići, polovine, obradovići, 

đoke jovanići, popovići, počuče, 

dakići, blaževići, pualići i niz 

drugih čija prezimena nalazimo i 

u Domovinskom ratu kao 

istaknute "krajinare". I kao što 

Rimljani poraziše Kartagu i 

zaoraše zlu brazdu da se nikada 

ne oporavi, tako i "plemenitom 

mržnjom" napojeni drugovi 

z a b r a n i š e p r e ž i v j e l o m 

stanovništvu Boričevca da se 

ikada vrati na pustoline svojih 

d o m o v a . Z a b r a n i š e j o š 

"onomad" 1941., a zabrana je 

trajala sve do 1995. godine! Pune 

54 godine! 

pretvori u priču i sjećanje tamo 

n e g d j e u p r o g o n s t v u , u 

Hrvatskoj ili izvan nje. Tako 

Josip Pavičić, urednik i glavni 

promotor čitavoga projekta ove 

goleme knjige, zapisuje: "Lika, to 

je i ličko zelje, krumpir kuhan 

ucilo, nadivenice od krvi, 

masnoće i kukuruznog brašna 

(koje mama i danas ponekad 

pravi), suho meso s našeg 

tavana, jelo na kojem smo se 

othranili. Eto, sve je to moj 

zavičaj, sve je to upleteno u moje 

bjelovarsko djetinjstvo. To je 

popudbina s kojom sam 1962. 

krenuo na studij u Zagreb, 

zavičajna zaliha koju još nisam 

potrošio i koja, dakako, utječe na 

sve što radim." 

Preda mnom je golema 

knjiga-kamenolom DOSSIER 

BORIČEVAC (700 stranica!) koju 

je priredio Josip Pavičić. Taj 

arheološki poduhvat u kojem je 

okupio mnoštvo suradnika, 

s v j e d o k a , s p i s a t e l j a , 

povjesničara, a pri tom se 

koristio sa stotinu (100) 

znanstvenih knjiga (koje navodi 

u literaturi), kao što u kazalu 

navodi mnoštvo imena, postat 

će nezaobilazno polazno mjesto 

svakome tko se odvaži pisati o 

ovom ličkom prostoru Lijepe 

naše. Mješavina tekstova 

memoarskoga tipa, znanstvene 

rasprave, literarna djela, pisma, 

potvrde, krsni listovi i slični 

dokumenti, karte i statistike 

r a z n i h p r o v e n i j e n c i j a , 

komunističke i one s druge 

strane, znanstvene bilješke 

ispod tekstovlja, pa onda ono što 

je čudesnost ove knjige-diva 

u z d i g l o n a p r i v l a č n u 

uznesenost- fotografije. Od onih 

požutjelih iz udaljenih vremena 

do novih u koloru snimljenih u 

novim danima pohađanja 

Boričevca. Koliko sjete u 

n e p o m i č n i m s m e ć k a s t i m 

fotografijama od kojih jedna 

stoji na naslovnim koricama 

knjige: svatovi prije rata a ispod 

slike karta Boričevca! Koliko 

živih, koliko mrtvih! Ili ona sa 

stranice 354. snimljena u 

progonstvu u Suhopolju- petero 

djece i žena- spašene žrtve od 

pokolja u Krnjeuši. Najljepši i 

najtužniji tonovi tamne smeđe 

boje, već je jesen na pragu, a 

jedan dječak nema cipele. Stoji 

bos, miran i tužna pogleda, 

usmjerena prividno u kameru, a 

to je ipak pogled unutra, u 

dubinu sjećanja. Što li je vidjelo i 

čulo to dijete onoga kobnoga 

dana u selu Krnjeuši?! 

A kako je poginuo kao 

hrvatski vojnik onaj potomak 


42 

Ali, nasilnici i krvnici 

zaboravljaju da postoji mitsko 

mjesto za svakog čovjeka - to je 

mjesto rođenja, djedovina, 

korijen bivanja na zemlji. Možeš 

ti lagati, kao razni zatezala u 

svojim tzv. spomenicama nob-u, 

možeš organizirati kojekakve 

brbljarije i nazvati to simpozij o 

ustanku, uvijek će istina negdje 

naći svoj put do površine, kao 

rijeka ponornica. Prognanici 

uvijek gaje nadu da će se vratiti u 

to mitsko mjesto u kojem su 

ostavili duše svojih predaka, kao 

i svoje. I nema malih bezazlenih i 

beznačajnih stvari kad se život 

Crkva u Boričvcu 27. srpnja 2013. godine

Boričevljana Krešimir, sin 

Nikolin, rođen 7. rujna 1965. 

poginuo 12. rujna 1992., čije 

dječje lice gleda u nas sa str. 

654.? Drugovi i sudrugovi svoju 

su "plemenitu mržnju" koljući i 

pljačkajući širili sve dalje i dalje, 

gdje god su mogli: ne samo 

Boričevac, Brotnja, Krnjeuša, 

Vakuf, Kliška Poljica, Španovica, 

Srb...Pounje u krvi, nebrojene 

jame. To su naše Dakse, Lidice, 

Oradur, Guernica, Katinske 

šume i livade na kojima trava 

ima boju usirene krvi. 

Valja štogod reći o estetskom 

izgledu knjige. Urednička ruka 

koja je knjigu ovakvih dimenzija 

učinila preglednom i čitljivom, 

podijelila ju na pet velikih i niz 

malih odjeljaka, naslovima jasno 

markirala tekstove, istakla 

njihove auktore, opskrbila 

knjigu stotinama fotografija 

koje nam ne daju da zaboravimo 

likove ni pejzaže, rasporedila 

karte i dokumentaciju, sve to 

p o s l a g a l a n a b j e l i n u 

kvalitetnoga papira, stvorila je 

knjigu-bibliju Boričevac, tešku i 

lijepu. 

Knjiga DOSSIER BORIČEVAC 

je zastrašujuća po svojoj 

sveobuhvatnosti. Ona je podvig 

silnih dimenzija, ona je zanos 

koji Josip Pavičić nije crpio samo 

iz sebe sama, nego i svih 

p r e ž i v j e l i h i r a s e l j e n i h 

Boričevljana, ona je dub iz 

začarane šume gdje se, kao u 

bajci Ivane Brlić Mažuranić, 

čuva Istina i Ljubav, ona je 

nepregledna dubina boli i nade, 

ona je osobna i intimna jednako 

koliko i narodnosna sudbina, 

ona je iskrena i vjerodostojna - 

jednakom se točnošću opisuje 

ustaški zločin kao i partizanski 

ili četnički. Ta vjerodostojnost, 

bez obzira na vrstu teksta koji 

u kolažu ispunjavaju ovu 

knjigu, njena je vrhunska 

vrlina. Ona je autobiografski 

rukopis (iako se Josip Pavičić 

s k r o m n o p o j a v l j u j e i z a 

napomene urednik) stoga ima i 

onu nezapisanu a utkanu 

metafizičku i simboličku 

značajku djela koja govori o 

sukobu dobra i zla. Sav literarni 

ures arkadijskih scena mirnoga 

predratnoga života stoji u knjizi 

kao kontrapunkt mržnji i zlu 

koje se cijelo dvadeseto stoljeće 

i s k a l j i v a l o n a H r v a t i m a 

(ponajčešće). Knjiga je apokrifni 

ikonički krik u pustinji svijeta i, 

ne posve na kraju, ona sadrži 

duboku sakralnu kršćansku 

misao. Najprije po povratku 

ponovno su obnovili crkvu Male 

Gospe. 

Ne ćete se nikada vratiti u 

Boričevac! Tako su rekli ONI koji 

su ga sravnili sa zemljom, tako 

potajno misle i danas jer 

Bibliografija radova Nevenke Nekić o hrvatskim žrtvama i mučenicima 

1) Vukovarske elegije, pripovijetke, Zagreb, 1999. 

2) Croatia petraea, pjesme, Mostar, 2000. 

3) Anđeo tame, pjesme, Vukovar, 2004. 

5) Kardinalovo srce, roman, Split, više izdanja 

6) Demon i Sveta Krv, roman, Split, 2009. 

7) Burik, roman, Zagreb-Tovarnik, 2009. 

8) Svjedoci života i smrti Ivana Burika, dokumenti, Zagreb-Tovarnik, 2011. 

9) Zbornik Vukovar, dokumenti, Zagreb, 2011. 

10) Jean ili miris smrti, roman, Zagreb-Tovarnik, 2012. 

11) Omerta, Zakleta šutnja o našim mrtvima, roman, Zagreb, 2014. 

Boričevljani pišu često uzaludne 

dopise o povratu imovine. 

Takvom peticijom završava i ova 

knjiga kojom 282 potpisnika 

traže svoju pradjedovinu. Dolaze 

u Boričevac od Oluje, stavljaju na 

ulaz u Boričevac natpis naziva 

mjesta, da bi još iste noći nestao. 

Tako se i dalje dijelimo na ONI i 

MI. Oni još drže vlast, još su suci, 

još su u privilegijama koje su 

"onomad" izvukli, još šute o 

grobovima naših mrtvih ne 

samo iz onoga rata, nego i iz 

Domovinskoga. 

Troja je imala devet razora i 

podigla se uvijek iznova da bi 

jednoga dana ostala samo 

arheološki pojam. Troja više nije 

imala potomstva. Ovo je pokušaj 

da se četvrti Boričevac digne 

rukama potomstva. Zemlja će 

biti onoga tko bude imao djecu. 

Pa nemoj, čitatelju, zatvoriti 

knjigu, a da ne zapamtiš ona dva 

mlada vitka bora, sa str. 660 - 

Tomislava i Hrvoja. Oni lebde 

nad zelenim proplancima 

Boričevca, nad plavetnim 

planinama, mladi i lijepi, 

dostojni svojih pradjedova, i sva 

je nada u njima, svi snovi 

njihovih predaka, oni su sjeme 

četvrtoga Boričevca. U njima je 

o d v a j k a d n o z a m e t n u t a 

plemenita biljka ljubavi prema 

domovini. 

Nevenka Nekić 


43


44 

Izvorna svjedočanstva i dokumenti 

o zločinima u Domovinskom ratu 

Andrija Hebrang, 

Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj 

agresiji na Republiku Hrvatsku, 

Zagreb – Zadar, 2013., 336 str. +35 slika 

Nova knjiga dr. sc. Andrije 

Hebranga, uglednog liječnika, 

političara, bivšeg ministra 

zdravstva i obrane u vladama 

HDZ-a i saborskog zastupnika te 

visokog stranačkog dužnosnika 

zavrjeđuje punu pozornost svih 

koji proučavaju Domovinski rat 

te zločine i žrtve srpskoc 

r n o g o r s k e a g r e s i j e n a 

Hrvatsku. Ovdje donosimo 

izvod iz predgovora te iz 

recenzija trojice u recenzenata. 

Svaki oduzeti ljudski život je 

najveći zločin. Bez obzira na 

pripadnost bilo kojoj etničkoj, 

vjerskoj, političkoj ili drugoj 

skupini, svaki čovjek je jedinka 

koja zaslužuje poštovanje, pravo 

na život kao i na korištenje svih 

pozitivnih tekovina moderne 

civilizacije. Zataškavanje istine o 

ratnim zločinima, a svako 

ubojstvo civila jest takav zločin, 


pokušaj je izjednačavanja žrtve i 

agresora. Nema pomirenja bez 

istine, kao što nema ni jamstva 

trajnoga mira bez kažnjavanja 

zločinaca. Proces kažnjavanja 

onih koji su ubili preko sedam 

tisuća hrvatskih civila u srpskoc 

r n o g o r s k o j a g r e s i j i n a 

Hrvatsku, jednako kao i onih koji 

su uništavali hrvatske bolnice, 

silovali tisuće žena i odveli u 

zarobljeništvo tisuće osoba, nije 

ni počeo. Brojni počinitelji još 

uvijek su među nama. 

Hoće li oni biti milostivi i ne 

ponoviti zločin, onako kako smo 

mi milostivi prema njima? 

Imamo li pravo nad žrtvom 

prešutjeti zločin i krivca? Imamo 

li to pravo pred poviješću, želeći 

da se ona više nikada i nigdje ne 

ponovi? 

Iz recenzija: 

(Iz predgovora) 

Knjiga ima posebnu 

vrijednost s obzirom na to 

da je autor dionik i 

svjedok događanja, kao i 

o r g a n i z a t o r s u s t a v a 

dokumentacije. Podatci o 

zločinima nad hrvatskim 

civilima temelje se na 

objektivnoj i strogo 

kontroliranoj dokumentaciji 

svakog pojedinačnog 

slučaja koje je 

prikupio Odjel za informiranje 

Ministarstva zdravstva, 

Glavnog stožera 

saniteta i u suradnji s 

p o s e b n o o s n o v n i m 

centrima Medicinskog 

fakulteta u Zagrebu 

(Centar za ljudska prava, Centar 

za razvoj informacijskog sustava 

za krizna stanja). 

Knjiga je vrijedan doprinos 

dokumentaciji stradanja civila, a 

napisana je od vrlo posebnog 

autora koji ima precizan uvid u 

sva događanja i s tim povezana 

stradanja civila tijekom srpskoc 

r n o g o r s k e a g r e s i j e n a 

Republiku Hrvatsku. Sadrži i 

osobne stavove o politikama 

koje su odgovorne da su ti zločini 

nekažnjeni. Ostaje nepobitna 

činjenica da za sve silne zločine 

koji su počinjeni nad civilnim 

p u č a n s t v o m u v r i j e m e 

Domovinskog rata nije bilo 

odgovarajućeg postupka u 

pravosudno-kaznenom sustavu, 

a izostale su i osude tih zločina. 

Ivica Kostović 

Knjiga je sjajna, prepuna je 

iznimno dragocjenih podataka 

koje treba širiti kad god i gdje 

god je to moguće. U tom smislu 

onih mojih par riječi za korice 

knjige su sljedeće: "Bez ove 

knjige nemoguće je trijezno i 

objektivno analizirati stvaranje 

hrvatske države niti shvatiti do 

kraja bit srpske agresije. 

Akribičnost prof. dr. Hebranga 

pokazuje se u miru podjednako 

važna za afirmaciju istine o 

srpskoj agresiji kao i njegova 

hrabrost i požrtvovnost kao 

ministra zdravstva u ratu. U 

riječ, ovo je obvezna literatura 

za sve koje zanima kako je 

nastajala hrvatska država." 

Tihomir Dujmović 

Izvanredna knjiga za koju 

možemo reći da ima jedan 

nedostatak – što nije prije 

objavljena. Hebrang je na 

početku Domovinskog rata bio 

svjestan da je riječ o povijesnoj 

prekretnici – doduše punoj 

rizika. Kao hrvatski domoljub 

dobro je znao kako su bacane u 

zaborav žrtve poražene strane u 

Drugom svjetskom ratu pa se kao 

ministar zdravstva zauzeo da se 

tako nešto ne dogodi i hrvatskim

žrtvama u ratu u kojem je i sam 

sudjelovao. No, osjetio je da 

postoji jaka struja koja nema 

osjećaja ni za nove hrvatske 

žrtve. Prepoznaje „sličnost 

zatajenih žrtava komunističkih 

zločina i iskrivljene istine o 

žrtvama u Domovinskom ratu“, 

pače kaže da je tu „zapanjujuća 

sličnost“. Osjetio je kako je 

značajan bio otpor obrani 

Hrvatske u samoj Hrvatskoj. I 

pored toga što se hrvatska 

povijest ne samo u mnogočemu 

ne ispravlja, nego joj se 

pridodaju nove krivotvorine, pa 

čak od prošlih i aktualnih 

nositelja vlasti, on marno slaže 

nepobitne činjenice uvjeren 

kako je „prirodni put istine da 

dođe na vidjelo“. Radujemo se i 

mi toj nadi, ali ipak valja uvijek 

imati na umu da će biti moćni oni 

koji i dalje smatraju da je to gore 

po činjenice ako se ne slažu s 

njihovim mišljenjem. Vjerujemo 

Knjiga je predstavljena u Požegi 30. svibnja 2014. 

da ga takvi neće obeshrabriti i da 

će nam podariti još koju knjigu, 

aktualnu i potrebnu kao što je 

ova. 

Mile Bogović 

„Tolle et lege!“ – Uzmite i čitajte! 

Mile BOGOVIĆ, 

Lika i njezina Crkva u prošlosti i sadašnjosti, 

Gospić, 2014., 263 str. 

Ako postoji, osim Biblije, 

ikoja knjiga koju bi trebala imati 

i čitati svaka lička obitelj, onda je 

to svakako najnovija knjiga 

biskupa i povjesničara dr. Mile 

Bogovića koju ovdje kratko 

prikazujemo. 

U uvodnom dijelu pod 

naslovom Usponi i uzmicanja 

Crkve u Lici i Krbavi od početka do 

danas, autor zapravo, daje 

pregled cijele knjige te mu 

dodaje vlastito razmišljanje o 

identitetu Like (str. 11-20). 

U predgovoru knjige, nakon 

prigodnih riječi ličko-senjskoga 

ž u p a n a i g o s p i ć k o g a 

gradonačelnika, Bogović kratko 

opisuje kako je došlo do ove 

knjige. Naime, jednog dana 1992. 

pozvao ga je urednik kršćanskoga 

mjesečnika Kana Albert 

Turčinović i predložio mu da u 

nekoliko nastavaka obradi 

povijest Crkve u Lici i Kordunu. 

On se prihvatio te zadaće i 

napisao devet nastavaka o toj 

temi. Poslije je u Zvonima, 

mjesečniku za kulturu Riječkosenjske 

nadbiskupije, obradio 

temu Pravoslavci u Lici. 

Navedeni radovi - 10 od ukupno 

13 poglavlja (str. 21-116) - čine 

okosnicu ove knjige, kojoj je bliži 

povod zlatni jubilej autorova 

misništva. 

Od spomenutih poglavlja, 

koja su razrada osnovne teme, 

razložno je za ovaj prikaz 

posebno izdvojiti zadnja tri: 

Biskupija „iza Velebita“ (str. 

117-128), Župe (129-198) i Ratni 

zapisi i stradanja (199-225). Evo 

kratko obrazloženje tog odabira. 

Biskupija „iza Velebita“ sa 

sjedištem u Gospiću, odnosno 

Gospićko-senjska biskupija, 

jedan je od plodova Domovinskoga 

rata i uspostave samostalne 

hrvatske države. O njoj kao o 

stvarnosti počelo se ozbiljno 

raspravljati tek nakon 1991. 

godine. Naime, na širokom 

prostoru između Zagreba i 

Zadra, Rijeke i Banjaluke nije 

postojala nijedna katolička 

biskupija, a u prijašnjim 

v r e m e n i m a p o s t o j a l a s u 

biskupijska sjedišta u Senju, 

Krbavi (Udbini), Modrušu i 

Otočcu. Ta praznina se odavna 

osjećala, ali prilike nisu bile 

naklonjene ostvarenju inicijativa 

za osnivanje biskupije. No 

okolnosti su se promijenile 

upravo uspostavom samostalne 

hrvatske države. Postojalo je 

suglasje i na razini biskupske 

k o n f e r e n c i j e i n a r a z i n i 

struktura državne vlasti, a 

inicijativu je podržavao i 

riječko-senjski nadbiskup i samo 

je njegova bolest priječila da se 

inicijativa i prije ostvari. 

Biskupija je uspostavljena 

jubilarne 2000. godine, a za 

sjedište je izabran Gospić, što je 


45

odredilo i njezin naziv - 

Gospićko-senjska biskupija. O 

tome je Bogović napisao jedan 

studiozni rad za Spomenicu 

Gospićko-senjske biskupije koja 

je objavljena 2010. u povodu 10. 

obljetnice postojanja Biskupije 

(str. 9-102). U ovoj knjizi su 

sažeti rezultati toga njegova 

rada. 

U 12. poglavlju „Župe“ nisu 

obrađene s v e ž u p e nove 

biskupije, nego samo njih šest: 

Gospić, Boričevac, Korenica, 

Krasno, Plitvice i Udbina. Njima 

se Autor posebno bavio upravo 

zato što su i te župe imale 

posebno značenje u vrijeme 

stvaranja nove biskupije. 

Gospić je izabran za sjedište 

biskupije, a njegova župna crkva 

postala je stolna ili katedralna 

crkva. 


46 

Boričevac je mučenička župa 

kojoj je bilo određeno uništenje 

pokretom i planom koji je 

započeo s tzv. „prvom puškom“ 

u Srbu 27. srpnja 1941. Mjesto je 

doslovce uništeno. A kao simbol 

novog vrjemena, koje je nastalo 

uspostavom hrvatske države, 

jest obnova crkve u tome mjestu, 

ali obnova naselja pokazala se 

neostvarivom ne samo zato što 

naša država još nije našla načina 

da vrati nasljednicima ono što je 

otela prijašnja država, nego i 

zbog toga što ti nasljednici 

nemaju snage za obnovu 

zgarišta svojih roditelja. 

Korenica je također nakon 

„ O l u j e “ p o s t a l a v e ć i n s k i 

katoličko mjesto. Ondje je 

sagrađena nova crkva, veća od 

o n e s r u š e n e u D r u g o m 

svjetskom ratu, a katoličko 

s t a n o v n i š t v o s a č i n j a v a j u 

pretežito prognani katolici iz 

Bosne. 


Krasno je našlo mjesta u ovoj 

knjizi zato što je Gospa od Krasna 

uzeta za zaštitnicu nove 

biskupije. 

Osnivanje župe Plitvice 

( 2 0 1 3 . ) t a k o đ e r j e p l o d 

Domovinskog rata. Bilo je još od 

kraja 19. stoljeća inicijativa da se 

ondje sagradi crkva, ali svaki 

pokušaj imao je loš završetak. 

Izgledalo je da su uspostavom 

samostalne hrvatske države 

konačno nastale povoljne prilike 

- uspostavljena je posebna župa i 

već je izgrađen pastoralni 

centar, ali je biskup nedavno 

dobio odgovor u ravnateljstvu 

parka da je Nacionalni park 

mogao do sada bez crkve pa 

može i dalje (!). 

Najveće promjene doživjela 

je Udbina. Katolici su odande 

rastjerani i prognani još 1942. 

godine. Župna crkva ne samo da 

je srušena, nego je na njezinim 

temeljima niknula druga 

građevina. No nakon „Oluje“, 

kao i Korenicu, Udbinu su 

naselili prognani katolici iz 

Bosne. Vjernička zajednica je 

oživjela pa je, vodeći računa o 

povijesnom značenju toga 

mjesta, biskup Bogović, autor 

ove knjige, pokrenuo inicijativu 

da se ondje izgradi Crkva 

hrvatskih mučenika. Ne samo da 

je projekt ostvaren i ondje je 

stalni svećenik, nego je, štoviše, 

C H M p o s t a l a n a c i o n a l n o 

s v e t i š t e . U o v o j k n j i z i 

zabilježene su glavne faze 

nastanka toga Svetišta i što sve 

ono u sebi uključuje.

Zadnje, 13. poglavlje knjige, 

svojim sadržajem također ulazi u 

teme kojima se bavi „Hrvatska 

vjernost“: Ratni zapisi i 

stradanja. Tu su izražena tri 

vida. Autor najprije donosi 

arhivsko gradivo iz Biskupskog 

arhiva u Senju: župnici iz Like 

javljaju 1942. i 1943. što se zbiva 

na području njihovih župa. To 

izgleda kao svojevrstan dodatak 

onome što je rečeno u 9. 

poglavlju (Crkva u Lici i Krbavi 

od 1941. do 1969.), gdje je riječ i o 

ubijenim svećenicima – to su: 

Fran Binički, Stjepan Gabrić, 

Vladimir Kargačin, Ladislav 

K o l a r i ć , B o g u m i l K r u š i ć , 

Dragutin Kukalj, Mate Moguš, 

V l a d i m i r S t u p a r i ć , B l a ž 

Tomljanović, Bruno Vernazza i 

Anton Žilavec. 

Nakon toga autor prilaže dva 

s v o j a p u t o v a n j a k r o z 

„presječenu“ Liku u vrijeme 

Domovinskog rata. To su 

njegova osobna svjedočanstva, 

ali je očito da kao povjesničar 

dobro uočava što je potrebno 

zabilježiti. 

objavljena u sunakladništvu 

Gospićko-senjske biskupije i 

Državnog arhiva u Gospiću. 

Recenzenti su dr. Ante Bežen i 

dr. Željko Holjevac. 

Na kraju, usuđujem se dodati 

da je ovo dosad najvažnija knjiga 

za stjecanje znanja ne samo o 

Crkvi u Lici, nego i o Lici 

općenito pa i o Hrvatskoj te se 

p o t p u n o s l a ž e m s 

gradonačelnikovom željom da 

ova knjiga uđe u svaku gospićku 

kuću. Štoviše, ponavljam 

tvrdnju s početka ovoga teksta, 

ovu knjigu bi trebala imati i čitati 

ne samo svaka obitelj u Lici, nego 

i svaki Ličanin ma gdje bio diljem 

svijeta, ali također bi bilo 

korisno kada bi je pročitalo što 

više Hrvata, pa i ostalih građana 

Hrvatske. Time bi se kod mnogih 

razbile razne predrasude i 

proširile njihove spoznaje i o Lici 

i o cijeloj Hrvatskoj. Isto tako 

lakše bi razumjeli neke prošle 

d o g a đ a j e p a i n a j n o v i j a 

dramatična zbivanja s Hrvatima 

i u Hrvatskoj i u Bosni i 

Hercegovini. 

Anđelko Kaćunko 

Zatim, kao važan doprinos 

ove knjige, iako on nije ovdje 

prvi put objavljen, je popis šteta 

na crkvenim objektima u 

Gospićkom i Otočkom dekanatu 

u vrijeme Domovinskog rata. Uz 

relevantne podatke o stradanju, 

priložene su i fotografije kao 

trajno svjedočanstvo veličine 

nanesene štete. 

Autor je priložio i naslove 

svojih ovdje neobjavljenih 

radova o Lici, a urednik knjige 

Ivica Mataija u Pogovoru je tome 

dodao ključnu literaturu za 

povijest Like. Korištenje knjige i 

čitatelju i istraživaču bit će 

značajno olakšano zajedničkim 

Popisom imena osoba, mjesta i 

glavnih pojmova. Knjiga je 


47

U Gospiću predstavljena 

najnovija knjiga biskupa 

Bogovića 


48 

Nuncij D'Errico predao 

biskupu poruku 

pape Franje 

U Pučkom otvorenom učilištu 

„Dr. Ante Starčević" u 

Gospiću održano je predstavljanje 

najnovije knjige biskupa 

Mile Bogovića „Lika i njezina 

Crkva u prošlosti i sadašnjosti". 

To je inače 13. naslov edicije 

Prilozi za povijest Like koju 

izdaje Državni arhiv u Gospiću, a 

koji je bio, uz Gospićko-senjsku 

biskupiju, jedan od organizatora 

predstavljanja. 

U z k a t e d r a l n i z b o r i z 

Gospića, koji je bio zadužen za 

umjetničko-glazbeni dio predstavljanja 

knjige, moderator 

skupa bio je don Anđelko 

Kaćunko, a uz čelnike Grada 

Gospića i Ličko-senjske županije 

predstavljanju je nazočio i 

n u n c i j u R H n a d b i s k u p 

Alessandro D'Errico. Predstavljači 

knjige bili su povjesničar 

dr. Milan Kruhek, sveuč. 

profesor dr. Ante Bežen, 

ravnatelj Državnog arhiva u 

Gospiću prof. Ivica Mataija i sam 

biskup. 

Dr. Milan Kruhek, povjesničar 

i jedan od eksperata za 

srednjovjekovnu povijest Like i 

Hrvatske, istaknuo je posebno 

značenje biskupa kao povjesničara 

koji povijest spoznaje u 

samom prostoru terenskim 

obilascima, što je od njega i sam 

naučio. Knjiga predstavlja 

sintetski pogled na važnost 

Crkve u Hrvata, a za znanstvenike 

se o povijesti Like postavljaju 

tri dodatne teme vezane za 

oslobađanje Like od Turaka 

1689. godine koje treba istražiti: 

lički Vlasi, ponovna uspostava 

krajiške kontrole i ponovna 

uspostava Crkve u Lici. 

Dr. Ante Bežen istakao je da je 

knjiga ukazala kako je Lika 

najranjiviji dio Hrvatske, što je 

biskup uočio i pripomogao da 

Crkva među prvima revitalizira 

Liku nakon komunističkog 

razdoblja i Domovinskog rata. 

Izgradivši CHM biskup je 

pokazao i da devastirana Lika 

može dati doprinos nacionalnoj 

stvari. Ivica Mataija navodi da je 

povijest Crkve neraskidivo 

vezana i za povijest Like koja je 

do sada obrađena dosta fragmentirano. 

Ova knjiga popunjava 

neka do sada neistražena 

razdoblja. 

Sam autor biskup Bogović je 

podsjetio da je motiv za pisanje 

knjige bio da se na jednom 

mjestu nađu njegovi do sada 

objavljeni tekstovi o povijesti 

Crkve u Lici. Uvršteno je 9 

tekstova objavljenih u Kani te 

kasnije napisano poglavlje o 

pravoslavlju u Lici, a dodana su i 

tri nova - o nastanku biskupije, o 

6 posebno značajnih župa koje 

simboliziraju lički prostor te 

ratni zapisi o stradanjima. Motiv 

i izazov za ukoričenje tih članaka 

bio je jubilej zlatomisništva. 

Na predstavljanju knjige govorio je papinski nuncij nadbiskup D'Errico 

Biskupu još ostaje zadatak da 

napiše povijest Crkve na 

Kordunu. 

Nuncij D'Errico se zatim 

obratio biskupu izrazivši svoje 

oduševljenje njegovim radom 

kao povjesničara koji pokazuje 

ljubav za svoj kraj, ali i kao 

biskupa s doprinosom u pastoralu, 

a posebno Komisiji za 

martirologij, zbog čega mu je 

osobno došao iskazati zahvalu. 

Tom prilikom mu je uručio 

pisanu poruku pape Franje koji 

izražava poštovanje biskupu za 

njegov rad povodom 50 godina 

misništva i 15 godina biskupstva 

te upućuje posebni papinski 

blagoslov svećenstvu i narodu 

biskupije. Nuncij je izrazio 

žaljenje što zbog biskupovih 

godina treba razmišljati o 

njegovu nasljedniku, što će biti 

vrlo delikatan zadatak. Na kraju 

je izrazio zahvalnost nuncijature 

za sve što je biskup učinio, 

osobito za institucije koje je 

biskup stvorio zadnjih 15 godina 

u Crkvi u Lici. 

Tijekom popodneva nuncij 

D'Errico je, zajedno s kancelarom 

biskupije mr. Marinkom 

Miličevićem, obišao katedralu 

Navještenja BDM u Gospiću i 

ostale crkvene objekte. 

Zvonimir Ranogajec

Poziv i upozorenje svijetu 

s praga trećeg tisućljeća 


49

Siječanj 

ANTE GADŽE 

Rođen je 1919. u Ljubuškom. 

Talijani su ga nevina strijeljali 

u Mostaru, 19. rujna 1941. 

Prije toga napisao je ovo pismo: 


Veljača 

MIME ROSANDIĆ 

Rođen je u Gospiću 1900., 

a strijeljan u Zagrebu 1948., na 

nepoznatom mjestu. Bio je inženjer 

šumarstva, hrvatski časnik, svjestan 

opasnosti da svakog časa životno strada; 

pisao je ovako svojim malenim kćerima: 

50

Ožujak 

Fra JURO RADMAN, bogoslov 

Komunističke vlasti su ga ubile 8.12.1946., 

u logoru, u Zenici u 22. god. života. 

Na zidu ćelije svojom krvlju nacrtao je 

veliki križ, a ispod križa napisao je: „Ovdje je 

strijeljan za Boga i Hrvatsku Juro Radman, 

bogoslov iz Svilaja – Odžak“ 

PETAR ZRINSKI 

Zajedno s Franom Krstom Frankopanom 

osuđen je 30. travnja 1671. na smrt od cara 

Leopolda. Donosimo pismo koje je Petar 

uvečer, prije dana pogubljenja uputio svojoj 

ženi Katarini: 

Travanj 


51

Svibanj 

FRAN KRSTO FRANKOPAN 

Pogubljen je zajedno s Petrom Zrinskim, 30. 

travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. 

Donosimo pismo koje je uputio supruzi Juliji 

dan prije svoje smrti: 


Lipanj 

MARKO HRANILOVIĆ 

Rođen je 1908. u Sošicama (Žumberak). 

U vrijeme diktature kralja Aleksandra 

osuđen je nevin na smrt strijeljanjem, 

1931., u Zagrebu. Prije strijeljanja 

poslao je ovo pismo: 

52

Srpanj 

JURE KEŽIĆ 

Rođen 1905., u Pasičini (Opuzen). Osuđen 

na smrt strijeljanjem zajedno s don 

Marijanom Vujnovićem, 14. 12. 1944., u 

Trebinju. Prije presude uputio je ovo pismo 

supruzi Anki: 

SLAVKO BRAJKOVIĆ 

Rođen je u Novoj Gradiški 5. travnja 1916. 

Za svećenika Đakovačko-srijemske biskupije 

zaređen je na Petrovo 1941. Bio je upravitelj 

župe u Donjim Andrijevcima gdje se 

istaknuo u radu s mladima. Bez suda osuđen 

je na smrt. Osuda je provedena 13. svibnja 

1946. Dva dana prije napisao je u svoj 

brevijar, na latinskom, ovu poruku svome 

biskupu Akšamoviću: 

Kolovoz 


53

Rujan 

IVICA (NIKOLA) KATALINIĆ 

Strijeljan u Senju 

27. rujna 1943. 


Listopad 

Don LJUBO MAGAŠ 

Bio je župnik u Barbatu na Pagu, Zadarska 

nadbiskupija. S 28 godina osuđen je na 

smrt. Iz zatvora je poslao sljedeće pismo: 

54

Studeni 

MARTIN BUBANJ 

Rođen je 1898. u Križišću kraj Rijeke. Za 

svećenika Senjsko-modruške biskupije 

zaređen je u Senju. Bio je kateheta u 

Ogulinu, Sušaku i Gospiću te na kraju župnik 

novoosnovane župe na Sušaku. Partizani su 

ga u travnju 1944. ubili i bacili u jamu 

Bezdan u Kostreni. Predosjećajući svoju 

smrt, 11. travnja uputio je ovo pismo svojim 

roditeljima: 

IVO MAŠINA 

Mladi povjesničar, rođen u Preku na otoku 

Ugljanu 1927. Ubijen je u tamnici u Staroj 

Gradiški 1961. u svojoj 33. godini. 

Donosimo njegovo oproštajno pismo majci 

iz zloglasne tamnice u Đorđićevoj ulici u 

Zagrebu, uoči Božića 1954.: 

Prosinac 


55

Uz obljetnice biskupa Mile Bogovića 

Dosljedno u službi Crkve i hrvatskoga naroda 

75 godina života, 50 godina svećeništva, 15 godina biskupske službe 


Ovaj broj Hrvatske vjernosti 

simbolički zaključujemo stranicom 

o značajnim obljetnicama našeg 

biskupa Mile Bogovića koje su se 

navršile 2014. godine, skromno po 

njegovoj želji. 

Prva je 75. obljetnica života 

koja se navršila 7. kolovoza jer je 

biskup rođen, po službenim 

dokumentima, toga dana 1939. u 

selu Cerovcu, u općini Slunj, od oca 

Mije i majke Mande, rođ. Piršić. 

Važno je reći da to piše u službenim 

papirima jer je stvarni nadnevak 

njegova rođenja 8. siječnja, a do 

različitih podataka došlo je 

činovničkom pogreškom. Naime, 

kako su matične knjige slunjske 

župe izgorjele u Drugom svjetskom 

ratu, majka je naknadnom 

popisivaču rekla da je sin rođen 

sedmog – osmog misleći na 

siječanj, a on je zapisao da je to bilo 

7. kolovoza. Kasnije to nije 

ispravljeno. No, to biskupu nije bilo 

osobito važno jer, kaže, tijekom 

života ionako nije obilježavao 

rođendan, nego samo imendan, a to 

je dan sv. Mihovila, 29. rujna. 

Druga je 50. obljetnica ređenja 

za svećenika. Bilo je to 28. lipnja 

1964. Mladu misu imao je 5. srpnja 

iste godine u Slunju, u crkvi 

Presvetoga Trojstva. 

Treća je 15. obljetnica ređenja 

za biskupa, što se dogodilo na dan 

sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 2000. u 

riječkoj katedrali sv. Vida. 

Svoju zlatnu misu za 50. 

obljetnicu svećenstva i 15. obljetnicu 

biskupske službe obilježio je sv. 

misama u Gospiću (29. lipnja 2014.) 

i Slunju koje je održao na poziv 

mjesnih župnika. Skromno kaže da 

osobno nikoga na slavlje nije 

pozivao. Ipak, glas se proširio pa su 

u oba mjesta svećenici i župljani 

priredili male svečanosti. Tako su 

ove značajne obljetnice obilježene 

u znaku biskupova duhovnog 

poziva i pastirske uloge - euharistijom 

i skromnim susretima, bez 

pompe i medija. 

Ipak, nije izostala svečanost 

intelektualnog stvaralaštva. Bilo je 

to predstavljanje njegove najnovije 

knjige Lika i njezina crkva u prošlosti i 

sadašnjosti u sklopu proslave Dana 

Grada Gospića. Tom knjigom 

biskup zaokružuje svoja znanstvena 

istraživanja povijesti Crkve u 

Lici te je knjiga osnažila i duhovno 

proširila značenje njegovih 

obljetnica. Osobito je to bilo 

uočljivo u obraćanju papinskog 

nuncija D'Errica koji je osobno 

prisustvovao predstavljanju 

knjige, ocijenio biskupov doprinos 

Crkvi i narodu najbiranijim 

riječima i zahvalio mu u ime samog 

pape Franje uručivši mu njegovu 

osobnu poruku. Ovom je knjigom 

biskup sintetizirao spoznaje o 

prošlosti Like i cijele svoje 

biskupije i njihovoj ulozi u 

hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti. 

Ostaje mu da to isto učini i za svoj 

uži zavičaj, Kordun i Slunj, o kojima 

je knjigu obećao izdati sljedeće 

godine. 

U više prigodnih izlaganja u 

povodu biskupovih obljetnica 

višestruko je ukazano na dosadašnji 

biskupov doprinos općem 

dobru. Kao prvi biskup Gospićkosenjske 

biskupije, a time i 

obnovitelj drevne biskupske službe 

u Lici, kao graditelj Crkve hrvatskih 

mučenika na Udbini - simbola 

duhovne obnove hrvatskoga 

naroda utemeljene na poštovanju 

mučenika za njegovu slobodu, kao 

inicijator sustavnog utvrđivanja 

hrvatskih žrtava u Drugom 

svjetskom ratu i poraću, kao hrabri 

pokretač niza inicijativa čiju javnu 

kritičku riječ rado slušaju vrhunski 

intelektualci i široki puk (spomenimo 

ovdje i pokretanje glasila 

Hrvatska vjernost koja također 

bilježi malu obljetnicu – deseti 

broj), biskup Mile Bogović već je 

sada povijesna ličnost. Čovjek 

apostolske osobnosti, stvaralačke 

individualnosti i akribije, začasni 

sin Crkve i hrvatskoga naroda o 

čijim će se zaslugama tek pisati. To 

je osobno mišljenje potpisnika 

ovog teksta, ali i mnogih drugih. 

Nedavno je biskup izjavio: 

„Navršivši 75 godina, po službenom 

računanju, zamolio sam 

Svetog Oca da me stavi u mirovinu, 

kako to nalaže članak 401. 

Zakonika kanonskog prava. Ne 

miče me nitko drugi nego godine. A 

i sam osjećam da je vrijeme. Na 

službi ostajem dok se ne nađe 

nasljednik. A i nakon toga sam 

biskup i koristim preostale snage 

za iste ciljeve za koje sam živio kao 

svećenik i biskup, samo što od 

mene to ne traži upravna služba 

nego moje zvanje i zanimanje.“ 

Znamo da je pred biskupom još 

mnogo planova, izazova, započetih 

važnih poslova. Neka mu Bog da 

još dug i plodan daljnji život i rad. 

Ante Bežen 

56

Krbavska bitka

Hrvatska vjernost

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?