Glasnik MBV 2-17

ŽIVOT ŽUPE 

Kardinal Josip Bozanić 

pohodio Vinagoru 

INTERVJU 

Mons. Vlado Košić, 

sisački biskup 

DA SE NE ZABORAVI 

Uspomena na 

vinagorske tronarice

Tron Majke Božje Vinagorske u kapelici sv. Barbare uoči procesije

RIJEČ UREDNIKA 

SADRŽAJ 

Dragi čitatelji! 

Ljetni broj “Glasnika Majke Božje 

Vinagorske” donosi pregršt zanimljivih 

članaka i vijesti iz našeg Svetišta. Govorimo 

o prekrasnim vinagorskim oltarima i kipu 

Majke Božje Vinagorske. U rubrici “Da 

se ne zaboravi”, sjećamo se vinagorskih 

tronarica, nezaobilaznih sudionica naših 

procesija. Nošenjem trona u procesijama, 

želimo doista istaknutu Blaženu Djevicu 

Mariju kao našu kraljicu. 

Za ove ljetne dane pripremili smo intervju 

s mons. Vladom Košićem, sisačkim 

biskupom koji je na Uskrsni ponedjeljak 

pohodio Vinagoru i predvodio misno 

slavlje na III. Zavjetnom hodočašću 

kuburaša. 

Svakako najvažniji i najradosniji događaj 

bio je dolazak kardinala Josipa Bozanića 

u našu župu, prilikom kojeg je podijelio 

sakrament Svete Potvrde te učvrstio našu 

zajednicu u svakidašnjem življenju vjere. 

Od ovog broja uveli smo novu rubriku 

“Povjesnica”, želeći posvjestiti kakvu 

bogatu povijest baštinimo, a koliko je 

malo poznajemo. Ona prati istaknute 

članove obitelj Rattkay koji su imali važnu 

povijesnu ulogu za Vinagoru i vinagorsku 

crkvu te na svjetskoj pozornici u širenju 

vjere. Ovaj broj posvećen je Nikoli 

Rattkayju, misionaru u zapadnoj Indiji. 

Kratko se osvrćemo na naša sudjelovanja 

u životu crkve na nacionalnoj razini i 

prekrasno hodočašće u Svetište bl. Marije 

Propetog Isusa Petković na njezin grob u 

rodno Blato na otoku Korčuli. 

Kako se nalazimo u ljetu, godišnjem dobu, 

koje je “rezervirano” za odmor, pokušajmo 

uz odmor tijela, odmoriti i našu dušu. Neka 

vam u tome pomogne “Glasnik”, koji vas 

svojim sadržajem i slikama želi povezati s 

našom Majkom Božjom Vinagorskom, ma 

gdje god se nalazili ovog ljeta. 

LITURGIJSKI PROSTOR 

Oltar kao simbol Krista ....................................4 

MARIJANSKA POBOŽNOST 

Trodnevnice i devetnice .................................10 


Vinagorske tronarice ......................................14 

VRIJEDNO SPOMENA 

Intervju: mons. Vlado Košić .............................18 

UZORI VJERE 

Sv. Francisco i Jacinta ......................................24 

POVJESNICA 

Nikola Rattkay .................................................26 

ŽIVOT ŽUPE I SVETIŠTA 

Uskrsni ponedjeljak .......................................30 

Krizma ..............................................................34 

Prva sveta pričest .............................................36 

Hodočašće na Svete gore ................................37 

Hodočašće u Blato ...........................................38 

I MI SMO SUDJELOVALI 

SHKM u Vukovaru .........................................42 

SUSJEDNE ŽUPE 

Blagoslov motora u Pregradi ............................46 

IZ DRUŠTVENOG ŽIVOTA 

Projekt “Zagorska ruža” ..................................48 

LJETO 

Moja ljetna asocijacija ....................................50 

KRONIKA SVETIŠTA ...................................52 

SJEĆANJA .......................................................53


Milan Dančuo 

JEDAN SPASITELJ I JEDNA EUHARISTIJA CRKVE 

Oltar kao prostorni simbol 

Krista 

Oltar je središte i temelj svih ostalih elemenata u prostoru jer predstavlja 

prostorni simbol Krista. Jedan oltar označuje jednog Spasitelja i jednu 

euharistiju Crkve. 

Ako se razmišlja o tome zašto je važna 

jedinstvenost i postojanje samo jednog 

oltara danas, u odnosu na mnoštvo oltara 

koji su sačuvani u starijim crkvama, 

potrebno je otvoriti liturgijske knjige 

proizašle iz obnove Drugog vatikanskog 

koncila, posljednjeg velikog koncila u 

povijesti Crkve. Rimski misal, knjiga koju 

koristi svećenik za vrijeme mise, u uvodu 

govori o uređenju prezbiterija te kaže: 

„U novim crkvama koje se grade, bolje je 

da se postavi samo jedan oltar, koji će u 

zajednici vjernika biti znak jednoga Krista 

i jedne euharistije Crkve“. Na jednak način, 

obrednik Red posvete crkve i oltara koji se 

koristi pri posveti jedne nove crkve ili pri 

posveti ili blagoslovu novog ili obnovljenog 

oltara, kaže vrlo slično: „Svaka crkva treba 

imati nepomični oltar. U novim crkvama 

dolikuje da se podigne samo jedan oltar, 

da u jednome skupu vjernika jedan oltar 

označuje jednoga Spasitelja našega Isusa 

Krista i jednu euharistiju Crkve“. 

Krist je središte naše euharistije jer njegova 

žrtva na križu ujedinjuje sve ljude kao 

Božju djecu: svi su otkupljeni od grijeha i 

4 Glasnik MBV 

4


pozvani na spasenje. Stoga je i razumljivo 

da je središnjost jednog i jedinog oltara od 

neizmjerne važnosti za današnju kršćansku 

teologiju i euharistijsko slavlje. Riječ „oltar“ 

(lat. altare) neodoljivo podsjeća na kamene 

žrtvenike starih poganskih hramova raznih 

religija, poput rimskih i grčkih, gdje su se 

palili i prinosili razni darovi i spaljivali kao 

žrtva bogovima. Prve kršćanske zajednice 

ne koriste riječ oltar, nego rabe riječ 

„mensa“, u jednostavnom značenju stol, jer 

je euharistija, kao lomljenje i blagovanje 

kruha, prvenstveno okupljanje zajednice 

oko euharistijskog stola. Ipak, poznata je i 

riječ „oltar“ pa tako u poslanici Hebrejima 

13,10 autor kaže: „Mi imamo žrtvenik. Krist 

Krist je središte naše euharistije 

jer njegova žrtva na križu 

ujedinjuje sve ljude kao Božju 

djecu: svi su otkupljeni od grijeha 

i pozvani na spasenje. 

je središte naše euharistije jer njegova 

žrtva na križu ujedinjuje sve ljude kao 

Božju djecu: svi su otkupljeni od grijeha 

i pozvani na spasenje. od kojega nemaju 

prava jesti službenici Šatora“. 

Kameni žrtvenik 

Ovaj tekst u blagom polemičnom ozračju 

protiv hebrejskog načina prinosa žrtve na 

hramskom oltaru ipak koristi riječ oltar, 

ali ne više u smislu žrtvenika na kojem se 

spaljuju razne žrtve, već je kršćanski oltar 

mjesto gdje se kao žrtva nebeskom Ocu 

prinose molitve. Na taj način neke zajednice 

i dalje koriste riječ oltar u govornom 

smislu, ali s novim značenjem: žrtve više 

nisu krvne, ne spaljuju se životinje, nego 

je žrtva sama molitva koja se uzdiže poput 

tamjana ili miomirisa u nebesa jer Krist 

ukida stare žrtve svojom smrću na križu. 

Nakon što kršćanstvo postaje službena 

religija u Rimskom carstvu, mnoštvo se 

hramova pretvara u kršćanske crkve te i 

oltar kao kameni žrtvenik, a ne više stol, 

postaje postepeno uobičajena praksa i 

pravilo. Kameni oltar postaje dio kršćanske 

liturgije i nadasve euharistije, ali sa svojim 

novim značenjem koje poprima kroz 

stoljeća. Na njemu se više ne prinose žrtve 

bogovima, na njemu se slavi jedina žrtva, 

ona Kristova na križu, kojom su otkupljeni 

svi ljudi. Ako se u euharistiji spominjemo 

Kristove žrtve, onda je od presudne 

srpanj 2017. 5 

5


važnosti i središnjost jednog oltara, jer je 

i jedna bila Kristova žrtva. S kršćanstvom 

se ukidaju krvne i sve ostale poganske 

žrtve jer se na oltaru svaki put kada se slavi 

euharistija uprisutnjuje Kristova žrtva 

na križu, ona jedna i jedina. Ponavljajući 

Isusove riječi s Posljednje večeri, lomeći 

i blagujući kruh te pijući vino, kršćani se 

spominju upravo Kristove smrti na križu 

jer kroz njegovu smrt postaju 

jedno tijelo i jedan Duh. Kroz 

povijest se u rimskoj Crkvi 

broj oltara značajno 

povećao umanjujući 

na taj način važnost 

i simboliku 

jednog oltara 

koji predstavlja 

središnjost i 

jedinstvenost 

Kristove žrtve 

na križu. Tome 

pridonosi i 

činjenica da se 

glavni oltar u 

prezbiteriju s 

vremenom sve 

više približava 

zidu apside da 

bi se na kraju 

potpuno naslonio na 

zid. Razni umjetnički 

stilovi poput baroka 

iznad takvih oltara na zidu 

apside kao produžetak samog 

oltara izgrađuju veličanstvene 

umjetničke slike, kipove i razne 

ornamente. Promatrajući pretkoncilski 

oltar u vinagorskoj župnoj crkvi, ističe se 

na poseban način kip Majke Božje, okružen 

svecima i anđelima. Ta poveznica između 

oltara kao središta crkve i pobožnosti 

prema Blaženoj Djevici Mariji, dovela je 

do stapanja teologije i pučke pobožnosti. 

Pobožnost vjernika prema Mariji na ovim 

prostorima danas je sačuvana upravo u 

glavnom baroknom oltaru župne crkve. 

Čudotvorni kip Majke Božje, koji ima svoju 

zanimljivu i specifičnu povijest, odraz je 

te vjere, a kao produžetak štovanja Isusa 

u euharistiji na oltaru dodan je oltaru koji 

se oblikuje s mnoštvom elemenata i detalja 

oko samog kipa. Time se slavi i Marijin 

spomen i moli njezin zagovor u 

slavlju euharistije s kojom je 

Marija povezana. Iako taj oltar 

danas nije u središtu, zbog 

novog oltara u prezbiteriju 

te se koristi za čuvanje 

Oltarskog sakramenta, 

njegova povijest, 

pobožnost i duhovnost 

i dalje su aktualni 

vjernicima na svakom 

euharistijskom 

slavlju. Istovremeno s 

gubitkom središnjosti 

glavnog oltara, javljaju 

se i pokrajnji oltari, isto 

tako naslonjeni na zid 

te smješteni duž glavne 

lađe ili u pokrajnjim 

lađama, ako ih je crkva 

imala. Nije jednostavno 

odrediti koji su glavni 

razlozi njihova nastanka. 

Najvjerojatnije razloge potrebno 

je tražiti u povijesti monaštva. 

Monasi i redovnici žive na tipičan način 

evanđeoske vrijednost, odvajajući se od 

svijeta i posvećujući molitvi i radu. Dovoljno 

je podsjetiti na velikog sv. Benedikta, koji 

u 6. stoljeću osniva red benediktinaca, kao 

i na mnoge druge. Monasi i redovnici u 

početku su bili jednostavni laici, posvećene 

osobe koje su se posvetile više osobnoj 


6


O Isuse naš premili 

K’ službi tvojoj evo nas, 

Daj poslušni da bi bili, 

Tebi vjerni u taj čas. 

Tvoj svećenik kod oltara, 

Svetu službu započe, 

Tajne spasa nam otvara 

Koje Isus podade. 

(...) 

Oče mili gledaj s neba, 

Evo žrtve dragi dar: 

Na oltaru vina, kruha, 

A u našem srcu žar. 

Blagoslovi naše čine, 

Da nam ovo bude svim, 

Oproštenje od krivice, 

I spas duši darom tim. 

molitvi, zajedničkoj molitvi psalama i 

meditaciji te ručnom radu, radu na zemlji i 

sl. Samo bi nedjeljom slavili euharistiju koju 

bi predvodio opat ili netko od svećenika 

izvan zajednice. S vremenom su i monasi 

i redovnici postajali svećenici, naročito u 

vrijeme procvata redovništa s prijelaza iz 

12. u 13. stoljeće, kada je Crkva doživjela 

nastanak velikih redova, poput franjevaca i 

dominikanaca. 

Pokrajnji oltari 

Redovnici su putovali, širili Radosnu vijest, 

pa je nastala potreba da i oni budu zaređeni 

za svećenike, da bi lakše mogli obavljati 

svoje misijsko poslanje. Na kraju su velika 

većina svih redovnika i monaha bivali 

ređeni za svećenike i tu se polako počeo 

manifestirati problem nedostatka oltara. 

Treba napomenuti da u ona vremena nije 

bilo koncelebracije, tj. euharistijskog slavlja 


7


Zavjetne kapele ili oltari davale 

su graditi velikaške i bogate 

obitelji (...) , a svećenik bi onda 

slavio mise posebno za tu obitelj 

ili iz kojeg drugog razloga. 

U takvim slučajevima, pokrajnji 

oltari bili su posvećeni nekom 

svecu koji je bio posebno štovan 

od neke plemenitaške obitelji ili 

nekom svecu koji je bio posebno 

štovan u tom kraju. 

u kojem je više svećenika moglo slaviti 

zajedno euharistiju s jednim svećenikom 

koji je predvodio, nego je svaki svećenik 

trebao sam slaviti misu. Budući da je u 

jednoj monaškoj ili redovničkoj zajednici 

bilo mnogo svećenika i samo jedan oltar 

na kojem bi se mogla slaviti euharistija, 

javila se potreba za novim oltarima u crkvi. 

Kao početak takvog običaja, može se uzeti 

12. ili 13. stoljeće na prostorima današnje 

Francuske i Italije, jer već mnoge gotičke 

crkve iz 13. stoljeća poznaju mnoštvo 

oltara u pokrajnjim lađama koji su nastali 

više iz konkretne potrebe za slavljenjem 

euharistije, a ne toliko iz ozbiljnog teološkog 

promišljanja. U tim stoljećima i sama 

eshatologija doživjela je velike promjene: 

veliki naglasak se stavio na posljednji 

sud, na potrebu oprosta od grijeha da bi 

se nakon smrti moglo uživati u vječnom 

blaženstvu. Vjerovalo se da slavljenjem 

mise za određene nakane i osobe može 

umanjiti vrijeme u čistilištu ako je ta osoba 

imala grijeha na ovome svijetu. Iz tih i 

ostalih razloga, broj slavljenih misa je naglo 

porastao, porastao je broj i svećenika, tzv. 

altarista čija je jedina služba bila da slave 

samo mise za pokojne. Takvi bi svećenici 

tijekom cijelog dana slavili sami svete mise 

na jednom od pokrajnjih oltara. 

Kroz stoljeća, praksa pokrajnjih oltara se 

nastavila i prošila i na mnoge druge crkve 

koje nisu bile redovničke ili monaške. Tako 

su, naprimjer, katedrale i zborne crkve 

dobile mnoštvo pokrajnjih oltara jer su u 

njima pastoralno djelovali mnogi svećenici 

kanonici te je stoga bilo potrebno i mnogo 

oltara, da se osigura mogućnost slavljenja 

mise svim svećenicima. Iako u župnim 

crkvama nisu bili potrebni pokrajnji oltari, 

jer nije bilo toliko svećenika koji bi trebali 

slaviti misu, ipak se i u takvim crkvama 

počinju pojavljivati. Za to postoji mnoštvo 


8


razloga: katedralne i zborne crkve su 

uvijek bile model za ostale crkve u jednoj 

biskupiji, pa ako su one imale pokrajnje 

oltare, dobivale su ih i župne crkve u 

jednom procesu izjednačenja liturgijske 

arhitekture. Jedan od razloga su svakako, 

ovisno o području, zavjetne kapele ili oltari 

koje su davale graditi velikaške i bogate 

obitelji, običaj koji se ustalio u ondašnja 

vremena, a svećenik bi onda slavio mise 

posebno za tu obitelj ili iz kojeg drugog 

razloga. U takvim slučajevima, pokrajnji 

oltari bili su posvećeni nekom svecu koji je 

bio posebno štovan od neke plemenitaške 

obitelji ili nekom svecu koji je bio posebno 

štovan u tom kraju. Mogu se naći mnogi 

oltari posvećeni Gospodinu, Djevici Mariji, 

sv. Josipu, apostolima ili važnim svecima 

iz povijesti Crkve ili važnima za pučku 

pobožnost, ovisno o vremenu u kojem su 

nastali. 

Promatrajući pokrajnje oltare vinagorske 

župne crkve, uočava se pobožnost 

prema Svim Svetima te Trojici kraljeva 

koji se klanjanju novorođenom Kralju. 

Nadalje, oltari u pokrajnjim kapelama 

sačuvali su pobožnost prema Presvetom 

Trojstvu i mučeniku sv. Valentinu. U svojoj 

jednostavnosti i svečanosti, spomen su 

vjere i ozbiljne duhovnosti ovoga prostora 

i poziv da se i u današnjim vremenima ta 

vjera obnovi. Gledajući oltare i diveći se 

njihovoj ljepoti te upravljajući pred njima 

molitve Gospodinu, vjernici se stavljaju 

u nepregledni niz onih koji su svoju 

vjeru manifestirali svojom pobožnošću 

i konkretnim kršćanskim djelima. 

Pobožnost prema Presvetom Trojstvu kao 

središtu našeg kršćanskog života koje se 

objavljuje kao sama ljubav, zatim klanjanje 

Kristu poput Trojice kraljeva u duhu i 

istini, pobožni poput Marije slaveći velika 

otajstva njezina života te diveći su žrtvi 

života mučenika poput sv. Valentina, put je 

kojim je svaki vjernik potaknut poći. Oltari 

u crkvi spomen su te vjere, ali i putokaz 

nama da obnovljenom vjerom stavimo naš 

život na Božje staze. 


9


Mario Kralj 

Devetnice i 

trodnevnice 

Marijansku pobožnost utemeljuje posebno mjesto koje Blažena Djevica 

Marija zauzima u povijesti spasenja. To je mjesto Majke Božje, one koja 

je pod svojim srcem nosila Otkupitelja svijeta. U srcu te pobožnosti nalaze 

se dva događaja koje Crkva posebno obilježava i slavi. To su blagdan rođenja 

Blažene Djevice Marije (Mala Gospa), koju slavimo 8. rujna, te svetkovina 

Uznesenja Blažene Djevice Marije (Velika Gospa), koju slavimo 15. kolovoza. 

Za Veliku i Malu Gospu, kršćanski puk 

priprema se kroz slavlje devetnice ili 

trodnevnice. One služe kao priprava srca i 

duše za proslavu blagdana. Najčešći oblik 

jednog dana trodnevnice ili devetnice 

sastoji se od molitve krunice, lauretanskih 

litanija, Euharistijskog slavlja te klanjanja 

Presvetom Oltarskom Sakramentu. 

Krunica jest sažetak cijelog Evanđelja. 

Zajedno s Marijom, kroz molitvu Zdravo 

Marijo, razmatramo o otajstvima Isusova 

života. Lauretanske litanije, kroz ritmičnu 

izmjenu zaziva i prošnji, smještaju nas 

u odnos prema Isusovoj i našoj Majci, u 

kojemu bivamo osviješteni da nismo sami 

u ovoj našoj surovoj stvarnosti. Marija je 

ona koja, kao nekoć Isusa, i svakoga od 

nas nosi pod srcem. Euharistijsko slavlje 

smješta nas u središnji događaj našeg 

spasenja – a to je život, smrt i uskrsnuće 

našeg Gospodina Isusa Krista. Klanjanje 

Presvetom Oltarskom Sakramentu 

pokazuje nam cilj našeg života – biti u 

zajedništvu s Gospodinom, u stavu slušanja 

i zahvaljivanja. 

Kroz dane priprave, razmatramo otajstva 

života našeg Gospodina, klanjamo mu se u 

Presvetom Oltarskom Sakramentu, u nama 

se sve više budi svijest naše grešnosti. 

Svakodnevica često izvlači ono najgore iz 

nas. Ne pazimo na svoje misli, riječi, djela, 

propuste. Mislimo ružno o drugima, želimo 

drugome naškoditi, možda to i nekako 

učinimo kroz naše riječi, vrijeđamo, 

pakostimo jedni drugima. Najgore od svega 

jest što propuštamo činiti dobro. Kada i 

možemo nekome pomoći, možda izdvojiti 

nešto novca ili pokloniti nekome smješak, 

uputiti dobru riječ, posjetiti nekoga, nazvati 

onoga do koga nam je stalo – ne činimo 

to. Zatvorili smo se milosti Božjoj. A gdje 

je milost Božja neplodna, gdje ne nalazi 

svoje otvoreno srce da rodi plodovima 

dobra, ona umire besplodna. Tako bivamo 

uvučeni u prostor grijeha. U prostor u 

kojemu je đavao onaj koji vodi glavnu 

riječ, hrani naše ambicije, pohlepu, ego te 

čini da zaboravimo da smo Sinovi Svjetla, 

a ne tame. Zaboravljamo da se trebamo 

ravnati prema Svjetlu, biti uistinu sol 

zemlje i svijetlost svijeta. Đavao oponaša 

Gospodina, on se prerušava u anđela 

svjetla. Stavlja ispred nas mnoštvo razloga 

da opravda grijeh. U današnjem svijetu 


10


najteže je uistinu biti čovjek. Devetnice i 

trodnevnice posebno su vrijeme u kojem 

možemo i trebamo otići na ispovijed. 

Samo ljubav Božja koja je razlivena u srca 

naša po Sinu Božjemu, može od nas učiniti 

ljude koji žive prema Zakonu Gospodnjem. 

Ljubav je jedini odgovor na tamu grijeha. 

Potrebno je obraćenje. Okrenuti se od 

zla prema dobru. Prvi korak nalazi se u 

prepoznavanju grijeha, drugi u priznavanju 

i kajanju u sakramentu ispovijedi, a treći 

u konkretnoj promjeni svojih misli, riječi 

i djela. Potrebno je otvoriti se milosrđu 

Gospodnjem i pronaći u Njemu snagu za 

život. 

To je ono što je Blažena Djevica Marija 

činila – ona je, promatrajući događaje 

svojeg života, sve tumačila u odnosu prema 

Gospodinu. On je bio i jest centar njezina 

života. Najkonkretniji oblik pripreme 

za Veliku i Malu Gospu, uz molitvu i 

sudjelovanje na devetnici ili trodnevnici, 

jest naše obraćenje od grijeha, odlazak na 

ispovijed i pričest te činjenje dobra svojim 

bližnjima. 

Mala Gospa 

Blaženoj Djevici Mariji, u Božjem planu 

zacrtano je posebno mjesto – mjesto majke 

Sina Božjega. To je bio Božji dar Mariji. 

S druge strane, Gospodin joj je povjerio 

zadatak, da zajedno sa svetim Josipom, 

pripremi Isusa za život. Pouči ga tome kako 

biti čovjek, kako štovati Gospodina, kako 

raditi svojim rukama, kako biti iskren, 

srdačan i bogobojazan. 

Gospodin je Mariji prepustio odluku o tome 

želi li prihvatiti ovaj zadatak ili ne. Ona, u 

potpunoj slobodi izriče svoj „Da“ na poziv 

arkanđela Gabriela. To je odgovor koji 

proizlazi iz vjere. Mariji nije bilo otkriveno 

što i kako će se sve zbiti. Ona, poput nas, nije 

imala potpunu viziju povijesti i događaja 

koji će se odviti. Ona je imala vjeru. Zato i s 

pravom govorimo da je Marija prva učenica 

Gospodnja. Ona, koja je nosila Isusa pod 

srcem, prva je prepoznala veličinu Božje 

milosti i snagu Duha Svetoga koja boravi u 

Sinu Božjemu. 

U susretu s realnošću u kojoj je morala 

zajedno sa sv. Josipom odgojiti i podići 

Isusa, mora biti da je bila puna sumnji i 

pitanja. Promatramo li Marijin put kroz 

život, vidimo da je ona sva ta pitanja 

razabirala u svojem srcu. Ona je otvorila 

prostor za djelovanje Duha Svetoga. Sumnje 

oko patnje i bolova nadvlada je vjera, nada i 

ljubav. Vjera da je Isus uistinu Mesija, onaj 

koji će spasiti Izraela, nada da je Bog onaj 

koji vodi povijest i koji može jedini svladati 

zlo te na koncu ljubav koja jedina čini 

smisao cjelokupnog života i egzistenicije 

svakog pojedinog čovjeka. 

Poslušnost vjere i traženje Božje volje u 

šutnji dva su elementa koja Marija prenosi 

svakome od nas. Poslušnost vjere odnosi 

se na ustrajnost u kušnjama i problemima. 

Osloniti se na Boga u potpunosti, to je 

poziv kršćanina. Biti ustrajan u molitvi 


11


– to je obilježje Marije. To je odgovor na 

teškoće, patnje, izgubljenost, nejasnoću. 

Molitva jest susret s Gospodinom. Marija je 

to znala, znala je kako uspostaviti odnos s 

Gospodinom. Odnos se uspostavlja u šutnji. 

Šutnja nije isključenje iz stvarnosti. Upravo 

suprutno! Šutnja je prostor koji oslobađam 

u sebi da bih pronašao Gospodina. 

Biti poslušan, znati slušati, tražiti 

Gospodina i imati otvoreno srce za dobra 

djela – to je put u vječnost. Marija je to 

činila. Ona je kroz poslušnost Gospodinu, 

kroz šutnju, pronašla ispunjenje života. 

Nije bila pasivna prema problemu i životu 

drugih, već je davala živo svjedočanstvo 

vjere. Vjere da je Isus onaj koji može 

uistinu ispuniti očekivanja spasenja. To je 

poziv svakoga od nas – biti svjedočanstvo i 

blagoslov svojim bližnjima. U Mariji nam je 

dan primjer da ga nasljedujemu. Oblikujmo 

tako svoje živote. 

Nemojmo dar svojeg života uzeti tek tako, 

već budimo pozorni na poziv Gospodnji. A 

On nas zove da budemo njegovi suradnici 

u stvaranju kraljevstva Božjega. To je 

poziv koji je prva od svih Marija prihvatila. 

To je srž slavljenja njezina rođenja. Ona 

je izabrana da bude posljednja koja će 

pripraviti dolazak Sina Božjega na svijet. 

Poznato nam je što je Isus navještao - 

Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo 

Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju! (Mk 

1, 15) Sada je na nama da se pripremimo 

da se i u našim životima utjelovi Gospodin 

kroz naše nasljedovanje Isusa tako što 

ćemo ljubiti Gospodina Boga svojega iz 

svega srca svoga, i svom dušom svojom, i 

svom snagom svojom, i svim umom svojim; 

i svoga bližnjega kao sebe samoga! (Lk 10, 

27) Ljubav znači dati drugome sve. Ljubav 

znači dati Gospodinu sve. Ljubav jest 

smisao života. A znamo što je ljubav. Bog je 

ljubav. (1 Iv 4, 8) 

Velika Gospa 

Na Malu Gospu naš pogled je upućen na 

početak i cjelokupni život Blažene Djevice 

Marije. Na Veliku Gospu naš pogled se 

upućuje u njezinu budućnost. Ta budućnost 

otkivena nam je u uskrsno jutro. Isus koji 

je bio mučen, raspet i pokopan, uskrsnuo 

je. On je otvorio vrata vječnosti. Smrt 

više nije obavijena tamom, ona nije samo 

prostor iza kojega se skriva praznina. Iza 

smrti nalazi se uskrsnuće mrtvih. To je ono 

što je srž naše kršćanske vjere. Uskrsnuće 

Isusa Krista jest ispunjenje Božjega 

plana spasenja. Isus je novi Adam, koji je, 

preko drva križa pobijedio grijeh, a kroz 

uskrsnuće i uzašašće na nebo zdesna Bogu, 

pokazao veličinu Božje ljubavi. To je ljubav 

koja nema granice. 

U životu Blažene Djevice Marije 

primjećujemo rast u vjeri. Ona prihvaća 

poziv da bude majka Sina Božjega. Vjeruje 

Gospodinu, i prihvaća sudjelovanje u djelu 

otkupljenja kao majka Otkupiteljeva. Ona 

kroz molitvu promišlja o ispunjenju toga 

obećanja. Dijeli svoju radost sa svojom 

rođakinjom Elizabetom, prisutna je na 

svadbi u Kani, gdje se čini, kao da požuruje 

Isusa da djeluje. Ona je uvijek prisutna kao 

majka puna razumijevanja i ljubavi. 

Nadasve je njezina poslušnost došla do 

izražaja pod križem. Ona je ostala do 

zadnjeg trenutka pod križem. Tu vidimo 

najveću poslušnost vjere. Ona, koja je 

pristala sudjelovati u Božjem planu 

spasenja, promatra svoga vlastitog sina 

kako umire. Vidimo što čini. Ona ne očajava. 

Nedugo nakon Isusove smrti, pronalazimo 

je kako s apostolima moli. Tko zna, možda 

su se apostoli i okupili oko Isusove majke? 

Možda je ona upravo i potaknula apostole 

na molitvu? To nikad nećemo znati. Ostaje 

nam činjenica da je bila s njima i molila. To je 

obilježje istinskog vjernika. Vjerovati u nadi 


12


protiv svake nade. Voditi se poslušnošću, 

vjerovati obećanjima Gospodnjim. Biti 

vjeran. To je Marijina karakteristika. Ona 

ustraje u vjeri. Ne očajava, ne proklinje, 

ne zaboravlja na Gospodina. To nije bez 

teškoća i muka. Vidimo i sami, da su naši 

vlastiti životi puni problema i patnji. Ne 

očajavajmo! Ne gubimo nadu! U Mariji nam 

je dan primjer kako se nositi s najvećim 

teškoćama života. 

Gospodin ju je uzeo na nebo. Ona, prva 

učenica Gospodnja, biva uznesena na 

nebo! Ona je prešla iz ove naše stvarnosti 

u vječnost. Vječnost koja je cilj svakoga 

od nas. Sam Gospodin računa na to kada 

kaže: U domu Oca mojega ima mnogo 

stanova. Da nema, zar bih vam rekao: `Idem 

pripraviti vam mjesto`? (Iv 14 , 2). Nije li to 

predivno? Nije li upravo ovo utjeha za naše 

životne patnje. One vrijede! Vrijedi biti 

Isusov! Marija nam to potvrđuje. Gospodin 

ju je uzeo na nebo kako bi nam pokazao 

ostvarenje kršćanske nade. Marijino 

proslavljenje odredište je svih onih kojie 

je Krist učinio svojom braćom i sestrama. 

Divno nam je to opisao papa Pavao VI, u 

Apostolskoj pobudnici Marialis Cultus, br 6, 

gdje kaže o uznesenju Marijinu: „Jamstvo je 

Gospodinove vjernosti svojim obećanjima: 

on daje obilatu naknadu svojoj poniznoj 

Službenici zbog njezina vjernog prianjanja 

uz božanski plan, tj. odredište punine i 

blaženstva, proslave bezgrešne duše i 

djevičanskog tijela, savršene suobličenosti 

uskrslomu Sinu.“ 

Suobličiti se Kristu kroz molitvu, vjeru, 

patnju, radost i bol, sastavni je dio života 

Blažene Djevice Marije. Zato nam je i dana 

za uzor vjere. Dana nam je kao primjer 

da naš život ima smisla, sa svim svojim 

radostima i žalostima, ukoliko je usmjeren 

prema Vječnosti – zajedništvu s Ocem, 

Sinom i Duhom Svetim. 


13


NEIZMJERNA ČAST KOJA SE PAMTI DO KRAJA ŽIVOTA 

Ivana Lazički 

Vinagorske tronarice 

Od malih nogu, roditelji su mi usađivali ljubav i poštovanje prema kipu 

Majke Božje Vinagorske na našem oltaru. Mama je uvijek znala reći: 

„Dovoljan je samo pogled na Majčicu i kratki razgovor s njom, i već mi je lakše.“ 

Vjerujem kako u svakome od nas Djevica 

Marija zauzima posebno mjesto. Prema 

njoj s jedne strane osjećamo neku vrstu 

strahopoštovanja, jer ipak je ona bezgrešno 

začela i rodila našeg Spasitelja, a sa druge 

strane prisnost, jer je gledamo i kao vlastitu 

majku. Gledamo je kao svoje utočište, kao 

braniteljicu, svoju zagovornicu i zaštitnicu. 

Često se nađemo u situaciji kako se upravo 

njoj obraćamo za pomoć, vjerujemo kako 

nas u svakom trenutku sluša i nadamo se 

da će nam molbe biti uslišane. Svatko je od 

nas štuje na poseban način, a naša je župa 

Pohoda Blažene Djevice Marije oduvijek 

pravi i živući primjer velikog štovanja. 

Svatko tko je odrastao na Vinagori, 

Tron se nosio nekoliko 

puta na godinu - na 

Uskrsni ponedjeljak, 

Duhovski ponedjeljak, 

obavezno na kraju 

svibnja, kako bi 

se označilo kraj 

marijanskih pobožnosti, 

2. srpnja, kada se 

slavio Pohod Blažene 

Djevice Marije te na dan 

posvećenja crkve. 

Glasnik MBV 

1414


odrastao je uz Majku Božju. Na našem se 

bregu posebno slave marijanske svetkovine 

i u te je dane naša Majčica okružena s 

najviše ljudi. Vinagorčanima je usađeno da 

cijene muku, rad i trud predaka, pa samim 

time nisu prestajali štovati stare običaje 

vezane uz župu. Kada bi se mene osobno 

pitalo koji mi je običaj najljepši, rekla 

bih kako je to nošenje trona Majke Božje 

Vinagorske. Baka Terezija Špoljar (81) iz 

Vrha Vinagorskih, nekadašnja vinagorska 

tronarica, vjerojatno bi se sa mnom složila. 

- Za svaku je proslavu bilo puno posla oko 

crkve i u samoj crkvi, ali sam znala kako 

će se sav trud i napor isplatiti, jer ću na 

sam dan slavlja imati čast nositi tron - s 

osmijehom na licu prisjeća se baka Terezija. 

Zadaće tronarica 

Obaveza tronarice nije bila samo nošenje 

trona, već su se one brinule i o cijeloj 

crkvi, pomažući časnim sestrama, koje 

su u to vrijeme djelovale u župi. Tron se 

nosio nekoliko puta na godinu - na Uskrsni 

ponedjeljak, Duhovski ponedjeljak, 

obavezno na kraju svibnja, kako bi se 

označilo kraj marijanskih pobožnosti, 2. 

srpnja, kada se po starom kalendaru slavio 

Pohod Blažene Djevice Marije te na dan 

posvećenja crkve. Te dane vinagorska je 

crkva vrvjela ljudima, što domaćim, što 

stranim, i za te su dane tronarice oduvijek 

imale najviše posla. Svaki su dan tog 

tjedna koji je prethodio proslavi provodile 

na Vinagori. Čistilo se oko crkve, kosila 

trava, uređivali cvjetnjaci, pleli vijenci 

od bršljana kojima se ukrašavala crkva, 

brisala se prašina unutar cijele crkve, a na 

oltare su se stavljali čisti oltarnici i veliki 

buketi cvijeća. Na oltaru nikad nije bilo 

kupovne ruže jer su svo cvijeće ljudi sami 

donosili iz svojih vrtova. Bila im je čast 

da baš njihovo cvijeće krasi oltar. Dani su 

tako odmicali, dan proslave se bližio, a 

tronarice su zajedno s časnama privodile 

poslove kraju. Završivši radove, svoje su 

vrijeme posvetile probama pjevanja, zato 

se oduvijek u vinagorskoj crkvi i orila 

prekrasna pjesma. Pjevalo se iz duše i srca 

i niti jedna se djevojka nikad nije žalila na 

umor uzrokovan radnim danima koji su bili 

iza njih. Večer prije same proslave, posao 

tronarica bio je pripremiti tron. Kip je 

uvijek stajao kod bočnog oltara Presvetog 

Trojstva, na posebnom postolju. Djevojke 

su si pripremile kolce pomoću kojih su 

nosile tron, cijeli kip ukrasile bijelim 

ružama i osjećale sreću i zadovoljstvo svim 

učinjenim. Na sam dan slavlja, praksa je bila 

dolaziti sat vremena prije početka misnog 

slavlja. Jest da je sve bilo pripremljeno, ali 

trebale su se tronarice još adekvatno obući. 

oblačile su na sebe bijele haljine s crvenim 

srpanj prosinac 2017. 2016. 15 

15

pojasom oko struka, na glavu stavljale 

bijeli veo, a oko vrata šal s medaljicom 

na sredini. Tako obučene, stale bi uz tron, 

svaka na svoje mjesto, čekajući da procesija 

krene. Procesija je za svaku svetkovinu išla 

oko crkve, osim kad se obilježavao kraj 

marijanskih pobožnosti, tada se s tronom 

išlo samo po cinktoru crkve. 

- Nositi tron u procesiji bio je poseban 

osjećaj sam po sebi, a limena glazba koja 

nas je u stopu pratila svirajući marijanske 

pjesme, činila je sam taj čin još posebnijim 

– priča baka i dodaje kako su se djevojke 

znale prepirati oko toga koja će nositi tron. 

Procesija je počinjala i završavala u crkvi, 

a djevojke su po dolasku u crkvu spustile 

tron na postolje i ostale uz njega tako 

stajati tijekom cijele mise. 

Povijest tronarica 

Tronarice su bile članice društva „Marijina 

kongregacija“, osnovanog 12. svibnja 

1917. godine uz pomoć tadašnjeg župnika 

Ivana Jakovine, a na inicijativu nekolicine 

djevojaka koje su vidjele da slična društva 

djeluju na području grada Zagreba. Isprva 

se, čuvši ideju, župnik branio kako je već 

star, kako on to ne može, te da je s tim puno 

posla, ali nije mogao ostati ravnodušan na 

molitve i prošnje mladih djevojaka koje 

su samo htjele veličati Majku Mariju. U 

društvo su mogle ući sve djevojke od 15 

do 30 godina starosti, a dva mjeseca nakon 

osnutka već se broj članica povećao na 40. 

Bilo je to prvo osnovano društvo u cijeloj 

okolici i vjerojatno je iz tog razloga privuklo 

toliku zainteresiranost. Svake su nedjelje 

održavale sastanke da se dogovore što raditi 

u tjednu koji slijedi. Bile su zauzete i borile 

se da budu što bolja djeca Marijina. Najteža 

godina za kongregaciju bila je 1929., kada 

župa nije osam mjeseci imala svećenika, 

a time niti upravitelja kongregacije, 

budući da je svećenik obnašao tu dužnost. 

Disciplina je popustila, a pao je i broj 

članica te se narušio ugled kongregacije. 

Dolaskom novog svećenika, sve je ponovno 

oživjelo. Vrijednost kongregacije pokazala 


1616


se više puta, a osobito u organiziranju 

duhovnih vježbi za djevojke na Vinagori te 

vođenju Marijinog zbora. Nakon 15 godina 

postojanja, kongregacija je imala 103 

članice, s time da su veliki interes pokazale 

i djevojke mlađe od 15 godina, pa se za njih 

osnovao takozvani pomladak kongregacije. 

Svaka je članica kongregacije znala koja 

su joj zaduženja i to se poštovalo, s time 

da se ulazak svake nove članice posebno 

obilježavao. Tronarice su se postavljale 

na tri godine, a bilo ih je najviše 12, kako 

bi se uvijek mogle izmjenjivati. Spominje 

se u jednom broju „Glasnika Majke Božje 

Vinagorske“ kako je predsjednica Marijinih 

kongregistica izjavila kako su tronarice u 

župi imale posebnu čast. Sve su one bile 

svjesne kako ništa ne bi uspjele bez Božje 

pomoći, pa su svaki dan uzele vremena za 

molitvu, a posebnu su molitvu upućivale 

svetoj Tereziji Malog Isusa, koju su uzele za 

svoju zaštitnicu. 

Terezijo, daj da žudim 

i ne tražim drugo ništa, 

već raspetog samo Krista, 

i da žarko njega ljubim! 

Terezijo, daj da šutim, 

kad mi duša i tijelo pati, 

kad me križ za križem prati, 

da trpeći Krista ljubim! 

Terezijo, još te molim, 

doprinesi mojoj sreći, 

da na smrti mogu reći: 

O moj Bože, ja te volim! 

srpanj prosinac 2017. 2016. 17 

17


Valerija Kovačić 

Žlabur 

INTERVJU - MONS. VLADO KOŠIĆ, SISAČKI BISKUP: 

Komunizam je mrtav, 

ali ne počiva u miru 

„Vi ste učinili fatalnu pogrješku, što ste pobili svećenike. Narod vam 

to nikad neće zaboraviti“, rekao je bl. Alojzije Stepinac 3. listopada 

1946., prilikom montiranog sudskog procesa. 

Nedavno je obilježena 72. godišnjica 

komunističkih zločina u Maclju - do sada 

najvećem stratištu Titovih partizana i 

jugokomunističkog režima u Republici 

Hrvatskoj - o čemu se i dalje šuti, dok se nije 

zaobišlo veličanje druga Tita u Kumrovcu. 

Pitam se, znaju li ti ljudi, koji svake godine 

„hodočaste“ u Kumrovec, kome se klanjaju? 

Jesu li čuli za Macelj i da je tamo najveće 

skupno stratište svećenstva u RH? Ako 

nisu, neka pročitaju monografiju Damira 

Borovčaka „U spomen žrtvama MACELJ 

1945“. 

Vjerojatno mnogi znaju i vjerovali su da se 

za ovaj vješto zataškan zločin nikad neće 

znati, ali demantira ih rečenica zagrebačkog 

nadbiskupa blaženog Alojzija Stepinca na 

montiranom procesu protiv njega, kada 

je 3. listopada 1946. rekao: „Vi ste učinili 

fatalnu pogrješku, što ste pobili svećenike. 

Narod vam to nikad neće zaboraviti“. 

I nije zaboravio. Polako se, javno, sjeća 

svojih ubijenih svećenika, poput Ivana 

Lazičkog, koji će dobiti trajan spomen na 

Vinagori u obliku biste, budući da mu je 

grob nepoznat. Uz pomoć svojih svećenika, 


1818


molio se narod Bogu i utjecao Blaženoj 

Djevici Mariji, kako bi ostao vjeran Onomu 

koji je spremno dao život za svakoga od 

nas. Onomu koji je uskrsnuo od mrtvih, da 

bi mi zadobili život u vječnosti. 

Zbog ove velike istine, gromoglasni 

pucnjevi kubura orili su se zagorskim 

bregima a napose vinagorskim krajem. 

Tu istinu uskrsnuća s nama je na Vinagori 

proslavio dragi gost, biskup sisački Vlado 

Košić. Bila je to prigoda da poslijepodne 

Uskrsnog ponedjeljka provedemo u 

razgovoru s njime. 

Što bi slavljenje Uskrsa trebalo značiti 

današnjem čovjeku? Koju poruku 

Kristovo uskrsnuće šalje ljudima, jer 

mnogi, „slijepi pored zdravih očiju“, kao 

što ste rekli na misi, ne vide ono bitno? 

Ako bismo se u slavlju Uskrsa zadržali 

samo na vanjskim znakovima probuđenog 

proljeća, ljepote cvijeća, te pisanicama 

- jajima i zečićima, to ne bi bilo dovoljno. 

Uskrs je proslava Isusove pobjede nad 

smrću, njegov, ali i naš novi život, život 

uskrsnuli, vječni, koji nam je on zaslužio 

svojom mukom i smrću na križu. To je 

puno važnije i u svakom slučaju na prvom 

mjestu u kršćanskom slavlju Uskrsa. Zato 

je to naš najveći kršćanski blagdan, jer 

njime slavimo i našu novost, perspektivu 

vječnosti koju naš život dobiva Kristovom 

pobjedom nad smrću. Za tu stvarnost treba 

otvoriti oči duše. 

Majka Božja u Vašem je životu jako 

važna. Štuje li je naš narod koliko bi 

trebao? Je li hrvatski puk zaboravio 

utjecati se svojoj Kraljici Hrvata? 

Ne, nipošto! Mi, hrvatski katolici, doista 

smo marijanski narod. Naša marijanska 

svetišta su diljem naše domovine: u 

Aljmašu, na Mariji Bistrici, kod nas u 

Gori i Kloštar Ivaniću, u Remetama, na 

Kamenitim Vratima u Zagrebu, na Trsatu, 

u Sinju, u Olovu, Komušini… A mogli bismo 

spomenuti i Međugorje. Hrvatsko zagorje 

ima brojne marijanske crkve i kapele, 

pa je s pravom nazvano „marijanskim 

perivojem“. Svakako u te crkve, prošteništa 

Majke Božje, spada i Vinagora. Sigurno da 

bi se ta pobožnost prema Mariji mogla i 

kvantitativno i kvalitativno poboljšati, ali 

to je zadatak sviju nas, pastira i vjernika, 

no možemo reći da je naš hrvatski puk 

svjestan koliko je bila i jest važna Marija 

u našoj povijesti i u našem sadašnjem 


19


životu. Recimo, u Domovinskom ratu naši 

su branitelji nosili krunicu oko vrata, a 

vjernici su se posvuda molili za mir. I po 

Mariji je došao mir i sloboda. 

U propovijedi ste naglasili da se vjernici 

ne bi trebali bojati svjedočiti za Krista 

niti pod cijenu vlastita života. Je li taj 

strah doveo hrvatski narod u ovo čudno, 

konfuzno stanje duha koje imamo 

danas? 

konfuzno stanje duha. Naime, neobično je 

da je toliko naših ljudi ubijeno i da je tolike 

patnje proživio naš narod, a danas, kad 

bismo mogli u miru živjeti drukčije, nismo 

sposobni okrenuti novu stranicu, da se 

tako izrazim. Riječ je o tome da bismo se 

trebali odreći tog zla i prestati se bojati. No, 

činjenica je da je još uvijek puno onih koji 

su održavali onaj sustav te se može reći: 

komunizam je mrtav, ali ne počiva u miru. 

Činjenica jest da je još mnogo straha u 

ljudima, što ga je ostavio bivši totalitarni 

komunistički režim koji je progonio 

vjernike, koji je uveo strahovladu, ubijao 

i zatvarao sve neistomišljenike. Mislim 

da je strah samo način obrane od toga što 

je dovelo naš narod u to, kako vi kažete, 

Vaša Sisačka biskupija, mučenička je 

biskupija. Pretrpjela je ratna razaranja 

te prevelika ljudska stradanja od 

II. Svjetskog rata do Domovinskog 

rata. Vinagorčani su zahvalni što je 

našem domaćem sinu svećeniku Ivanu 

Lazičkom u Petrinji podignuta spomen- 


2020


ploča koju ste Vi blagoslovili. Koliko je 

važno dati spomen mučenicima naše 

crkve? 

Smatram da je to veoma važno, ali to je 

tek mali znak naše zahvalnost i sjećanja 

da se naši mučenici ne zaborave. Bilo bi 

još važnije upoznati te mučenike, tolike 

svećenike koji su ubijeni, posvuda, ne samo 

u mojoj biskupiji. Recimo ovdje, u Maclju, 

ubijena su šesnaestorica svećenika i još 

šest bogoslova, među tisućama hrvatskim 

zarobljenih vojnika i civila koji su od 

Bleiburga bili dio tzv. Križnog puta, kolone 

izmučenih i gladnih ljudi koje su partizani 

tjerali od Slovenije preko Hrvatske do 

Makedonije, te ih putem ubijali. Samo u 

Maclju se pretpostavlja da je u jamama 

po tim šumama više od 12 tisuća ljudskih 

kostura, od kojih je izvađeno i 2005. 

pokopano 1.568 u kosturnici podno križa 

uz maceljsku kapelu Ranjenoj Isusu. Mi u 

Sisačkoj biskupiji imamo sada 63 župe, sa 

70 svećenika, a samo u Drugom svjetskom 

ratu i poraću ubijeno je 22 svećenika, 

mnogo zatvorenih i mučenih. Među 

njima je i Ivan Lazički, koji je za vrijeme 

rata službovao u Petrinji, a onda otišao 

u Zagreb za vojnog kapelana, gdje ga je 

zatekao kraj rata, poslije kojeg je izgleda 

strijeljan od partizana negdje u Sloveniji. 

Sada u Domovinskom ratu mi svećenika 

Antuna Grahovara, župnika Svete Marije 

u Sisku, smatramo prvom žrtvom, jer je 

ubijen 9. studenoga 1990. On je rodom 

iz Taborskog, vama susjedne župe, i tu je 

pokopan, a mi u Sisku njegujemo njegov 

spomen i redovito na godišnjicu njegove 

smrti slavimo misu. Inače, naša biskupija 

ima za svoga zaštitnika sv. Kvirina, biskupa 

i mučenika (+308./309.). Od rimskih dakle 

vremena pa do najnovijih, u Crkvi je bilo 

uvijek mučenika koji su hrabro svjedočili 

svoju vjeru i nisu se htjeli odreći Krista ni 

pod cijenu života. 

O ubijenim svećenicima, redovnicima 

i redovnicama u II. Svjetskom ratu 

napisano je nekoliko vrijednih knjiga 

koje do šire javnosti nisu doprle, ali 

ipak se nešto zna. Ubijeni svećenici 

u Domovinskom ratu potpuna su 

nepoznanica. Stječe se dojam kako je 

stradanje hrvatskog svećenstva manje 

vrijedno od ostalih ratnih stradalnika. 

Kako komentirate ovu činjenicu? 

To je točno. Ne znam ni ja točan broj 

ubijenih svećenika u Domovinskom ratu, 

svakako u Hrvatskoj ih je bilo manje negoli 

u Bosni i Hercegovini, ali i oni su dio našeg 

hrvatskog katoličkog puka. U Hrvatskoj je 

na početku rata, kako sam rekao, ubijen 

Antun Grahovar. Kažem na početku rata, jer 

su balvan-revoluciju započeli Srbi u Kninu 

već u kolovozu 1990., a njegovo je ubojstvo 

bilo u studenome te godine. Ubojica je 

poslije zločina pobjegao u Knin. Poznat je 

i vlč. Ivan Burik, župnik u Tovarniku koji 

je poslije okupacije ostao u svojoj župi i 

ubijen je od četnika. U Bosni i Hercegovini 

ubijeno je sedam svećenika: Ivan Grgić, 

Petar Jurendić, Marko Šalić, fra Alojzije 

Atlija, Filip Lukenda, Ratko Grgić, Tomislav 

Matanović, i dvije časne sestre, s.Cecilija 

Grgić i s. Danka Jurčević. Rekao bih da se ne 

samo njih zaboravlja, nego i sve hrvatske 

žrtve. Budući da je međunarodna zajednica 

sukrivac za taj rat, jer nije poduzela ništa da 

ga spriječi ili kasnije zaustavi, da bi sprala 

sa sebe krivnju, ustanovila je međunarodni 

sud za ratne zločine u Haagu, koji ima za cilj 

izjednačiti sve strane „u sukobu“, tako da su 

optuženi i osuđeni i Hrvati i Srbi, i manjim 

dijelom Bošnjaci. Da bi se to postiglo, 

trebalo je preuveličavati žrtve Srba u 


21


Hrvatskoj, a što manje spominjati hrvatske 

žrtve. Žrtva je žrtva, ali je neobično da svi 

znaju tko je Aleksandra Zec, a da ni jedno 

hrvatsko dijete, žrtvu srpskih zločina u 

Hrvatskoj, nitko ne zna po imenu, premda 

ih je ubijeno 402 (samo u Slavonskom 

Brodu 28). Plod je to, dakle, nepravedne 

medijske i političke promidžbe. 

Što je danas najveći problem hrvatskog 

naroda? Financijska, duhovna, moralna 

kriza ili nešto treće? 

Imamo više problema, no meni se čini da 

je naš najveći problem što smo dopustili 

da se ne govori istina, što se ne ponosimo 

svojim braniteljima i istinom o našoj teškoj 

povijesti, te što još uvijek nismo odbacili 

sluganski mentalitet i ksenofiliju, tj. to da 

više volimo sve što je tuđe negoli svoje. 

To su sve pokazatelji duhovnih pukotina 

u našem nacionalnom biću ili bi se bolje 

moglo reći da su to posljedice višestoljetnog 

vladanja tuđinaca nad hrvatskim narodom. 

A kad govorimo o financijskoj krizi, ona je 

svakako proistekla iz duhovne i moralne 

krize, budući da su se moćnici ovoga svijeta 

vodili više profitom negoli poštivanjem 

čovjeka i njegovih prava i dostojanstva. 

„Kad nije Bog na prvom mjestu, ništa nije 

na svom mjestu, a kad je Bog na prvom 

mjestu, sve je na svom mjestu“, govorio je 

Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić. 

Bliži se vrijeme godišnjih odmora. Smije 

li se kršćanin duhovno opustiti, bolje 

rečeno, zapustiti u ljetnim mjesecima? 

To je napast ako se ode u druge krajeve i tu 

se ne zna ni gdje je crkva ni kad je misa, a 

želi se samo odmarati. No, najbolji odmor 

je s Bogom i u Bogu. Zato valja potražiti 

crkvu u tom mjestu i u nedjelju poći na 

misu. A u dugom vremenu odmora može se 

i moliti, meditirati, zahvaljivati Bogu, nešto 

duhovno pročitati i svakako se ne zapustiti 

u vjerskom pogledu jer Bog je uvijek s 

nama. 

Koje zamke vrebaju čovjeka sa stavom 

da na godišnjem treba i „Gospodina 

poslati na godišnji“? 

Već sam rekao, to se događa kad se čovjek 

želi odvojiti od redovitog života i zaboraviti 

dužnosti i svoj uobičajeni ritam. No, ritam 

nedjelje i slavlja svete mise, dnevne molitve 

i svega onog što kršćanina čini vjernikom, 

ne može se zaboraviti. Ako je to dio našega 

identiteta, tada smo uvijek kršćani, gdje 

god bili. 

Mnogi, pritisnuti raznim poteškoćama, 

ni ove godine neće biti u mogućnosti 

otići na more niti na putovanje i zbog 

toga očajavaju. Kako to tumačite? Smije 

li vjernik očajavati i kada? 

U svakom slučaju, to nije razlog za zdvajanje 

i očaj. Postoji mnogo načina kako se provodi 

odmor, ne mora se uvijek putovati i ne mora 

se uvijek otići na more. Postoje i lijepe 

planine i gore, a i u vlastitom okruženje 

čovjek može promijeniti svoj način rada 

i svakodnevnih obveza i odmoriti se. 

Svakako, čovjeku je potreban kako dnevni, 

tako tjedni i godišnji odmor. Bez odmora, 

čovjek ne može dobro ni raditi. Ali ni u 

čemu ne valja pretjerivati. 

Ljeto je idealno za čitanje. Koje knjige i 

kakvo štivo preporučate? 

Ja ponesem na odmor one knjige koje bih 

želio pročitati, a nisam ih stigao tijekom 

godine. To su duhovne knjige, teološke, 


2222


knjige intervjua, ali volim i dobar roman. 

Na primjer, knjige pape Benedikta XVI., 

pape Franje, kardinala Müllera, kardinala 

Saraha, životopise o bratu Bonifaciju Ivanu 

Pavletiću, a od beletristike volim romane 

Mire Gavrana. 

Zamolila bih Vas za preporuku 

čitateljima našega „Glasnika“, kako 

provesti ljeto i praznike, a da to 

Gospodinu bude ugodno i Njemu na 

slavu? 

Mislim da je lijep svaki odmor u koji je 

uključen i Gospodin. Jer njegov je dar 

priroda i odmor na moru ili u gorama 

i planinama, na selu. I svako putovanje 

uvijek je šetnja Božjim vrtom. Zato njemu 

trebamo na tome zahvaliti, a to ćemo 

najbolje tako učiniti da ga ne zaboravimo 

u svakodnevnoj, barem kratkoj molitvi i u 

nedjeljnoj svetoj misi. Dobro je da mislimo i 

na druge, a ne samo na sebe, naime, kako da 

druge razveselimo, posjetimo, učinimo im 

ugodnije ljetne dane, poklonimo im svoje 

vrijeme. To je osobito potrebno starijima i 

bolesnima, koji se često osjećaju isključeni, 

a mi kršćani im možemo i moramo biti 

blizi, pa ćemo tako i sami biti sretni kada 

druge učinimo sretnima. 

Vrijeme godišnjih odmora želi osloboditi čitavoga čovjeka. Tišina 

šume, planine ili zaseoka, morska utiha stvaraju oko tebe prostor 

u kojem možeš prepoznati samoga sebe, očistiti svoju prošlost i 

odmoriti svoje tijelo i dušu i duh. 

Tomislav Ivančić 


23

UZORI VJERE 

Marijana Pavlinec 

NAJMLAĐI SVECI CRKVE KOJI NISU UMRLI KAO MUČENICI 

Sv. Francisco i 

Jacinta iz Fatime 

Sv. Franjo i Jacinta, preminuli od 

španjolske groznice u dobi od 

jedanaest i devet godina, postali su 

najmlađi sveci Crkve koji nisu umrli 

kao mučenici. Proglasio ih je svetima 

papa Franjo, 13. svibnja 2017. 

godine, na blagdan Majke Božje 

Fatimske, u portugalskom svetištu 

Fatimi, gdje im se prije točno sto 

godina ukazala Djevica Marija. 

Na misnom slavlju, na kojem je sudjelovalo 

400-tinjak tisuća hodočasnika, papa je 

u poruci mira pozvao vjernike da mu 

pomognu “srušiti sve zidove”. 

“Za svijet, molim za slogu svih naroda”, 

rekao je, pozvavši vjernike da se vode 

“primjerom Francisca i Jacinte”. 

- Tako ćemo srušiti sve zidove i pobijediti 

sve granice, idući prema svim periferijama 

i navješćujući u njima Božju pravdu i mir - 

istaknuo je papa Franjo. 

Franju i Jacintu proglasio je blaženima 

papa Ivan Pavao II., 13. svibnja 2000. 

godine, koji je s Fatimom oduvijek bio 

osobno povezan: Gospinom je čudu, naime, 

pripisivao činjenicu što je preživio atentat 

na Trgu svetoga Petra. Sv. Franjo, Jacinta i 

Lucija bili su siromašni pastiri iz Fatime. 

U Covi da Iria u Portugalu, nakon što im 

se tri puta ukazao Anđeo mira, ukazala 

im se i Gospođa u bijeloj haljini koja je 

sebe nazvala Gospom od Krunice. Javljala 

im se svakog 13. u mjesecu od svibnja do 

listopada 1917. Prvo se Gospino ukazanje 

zbilo 13. svibnja. Gospa se predstavila 

dječici, koja su je u šoku promatrala, 

riječima: „Dolazim s neba. Dolazite ovdje 

šest mjeseci zaredom, svakog 13. Onda ću 

Vam reći tko sam.“ 

13. listopada 1917. godine, pod kišnim 

nebom Cova da Ire, okupilo se šezdeset 

tisuća ljudi, koji su došli tražiti potvrdu 

o ukazanjima Gospe. Na Lucijin zahtjev, 

unatoč kiši, svi su sklopili svoje kišobrane. 

Lucija je izmolila krunicu te joj se u podne 

ukazala Gospa. Bilo je to Gospino posljednje 

ukazanje. 

- Ja sam Gospa od Krunice. Želim da u moju 

čast podignete kapelu – rekla je Gospa. 

U to vrijeme, Europa je bila pogođena 

Prvim svjetskim ratom. Gospa je vidiocima 

uputila riječi utjehe. 

- Rat će završiti i vojnici će se uskoro vratiti 

kućama – objavila je. 

U jednom trenutku, Lucija je pokazala 

prstom prema nebu. Kiša je odjednom 

prestala. Na nebu se pojavio sunčani krug 

nalik na kotač koji je u svim smjerovima 

razlijevao raznobojne zrake svjetlosti. 

Ponovilo se to tri puta. Ljudi su bili zapanjeni 

te su se molili za oproštenje svojih grijeha. 


24

Dok je sunce na nebu plesalo, djeca su 

među oblacima vidjela Gospu. Bila je u 

društvu sv. Josipa i Djeteta Isusa s ručicama 

podignutim na blagoslov. “Ples sunca” bio 

je namijenjen okupljenima, kako bi vidjeli 

i povjerovali te razglasili vijest o 

tome kako je Gospa zaista došla 

ljudima donijeti poruku 

milosrđa i spasenja. 

Kapelica 

koju je Gospa 

zatražila, postala 

je, uz Lourdes, jedno od 

najvećih i najposjećenijih 

marijanskih svetišta, u kojem 

se svakoga dana ponavlja čudo: 

ne ono sunčeva plesa, već 

Međutim, civilne 

vlasti nisu podnosile 

teško shvatljive 

novosti i neugodna 

okupljanja na mjestu 

ukazanja, koja su 

po civilnim vlastima 

bila remećenje javnog 

reda i mira. Mnogi nisu 

bili nimalo blagonakloni 

prema troje djece. Djeca 

su jednu noć čak provela u 

mračnoj i hladnoj ćeliji zatvora. 

Pokušalo ih se navesti na priznanje da 

su ukazanja zapravo izmislili.Sve je to za 

Franju i Jacintu trajalo vrlo kratko. Bijela 

im je Gospođa, naime, bila obećala: „Brzo 

ću doći po vas.“ 23. prosinca 1918. godine, 

Franju i Jacintu pogodila je španjolska 

ogromnog broja ljudi koji 

pronalaze utjehu i prigodu 

za započinjanje novoga 

života. 

groznica. Za Franju se sve okončalo u svega 

nekoliko mjeseci, pa je 4. travnja iduće 

godine, sa svega 11 godina, pošao ponovno 

vidjeti Gospu. Jacintin je kraj bio daleko 

teži, prava kalvarija, koju je ona podnijela 

velikom snagom duha, unatoč strahu 

i tjeskobi, “za obraćenje grešnika 

i kao naknada za uvrede 

koje se nanose Svetom 

i Bezgrešnom Srcu 

Marijinu”. Uvečer 20. 

veljače 1920. godine, 

Gospa je došla po nju, 

baš kao što je i obećala. 

Treća vidjelica, Lucia 

dos Santos, rođakinja 

Francisca i Jacinte, umrla 

je 2005. u 97. godini 

života, a postupak njezine 

beatifikacije je u tijeku. 

Kapelica koju je Gospa zatražila, 

postala je, uz Lourdes, jedno od 

najvećih i najposjećenijih marijanskih 

svetišta, u kojem se svakoga dana ponavlja 

čudo: ne ono sunčeva plesa, već ogromnog 

broja ljudi koji ondje pronalaze utjehu i 

prigodu za započinjanje novoga života u 

znaku ljubavi Božje. 


25

POVJESNICA 

Mijo Korade 

SERIJAL ČLANAKA O PLEMIĆKOJ OBITELJI RATTKAY, IZ KOJE POTJEČU I ČETIRI 

ISTAKNUTA SVEĆENIKA 

Nikola Rattkay, misionar u 

zapadnoj Indiji 

Povijest Vinagore neraskidivo 

je vezana uz plemićku obitelj 

Rattkay i Veliki Tabor. 1524. 

godine oni su, uz Veliki Tabor, 

posjedovali i sva imanja grada 

Vrbovca (Taborsko) te imanja 

i grad Mali Tabor. Taboru su 

pripadale Župa sv. Vida kod 

Vrbovca (današnje Taborsko), 

Župa sv. Jurja u Desiniću i Župa 

sv. Katarine u Zagorskim Selima. 

Danas se na tom području nalaze 

i Vinagora, Sutlanska Poljana i 

Prišlin, i ono je prozvano Ratkajsko, a 

župljani Ratkajci. 

26 

Glasnik MBV

POVJESNICA 

Na vrhu vinagorskog brega, već u 16. 

stoljeću stajao je kip kojeg su Vinagorčani 

prozvali Majka Božja Vinagorska. Kako bi ga 

zaštitili od vremenskih nepogoda, izgradili 

su i improvizirani krović. Najprije su počeli 

dolaziti domaći ljudi, težaci, no ubrzo se 

proširio glas o njegovoj čudotvornosti, pa 

su na Vinagoru počeli pristizati hodočasnici 

iz udaljenijih krajeva i viših staleža. Zato 

su Rattkayji, umjesto improviziranog 

krovića, sagradili kapelu i kip Majke Božje 

Vinagorske stavili u nju. Ubrzo je kapela 

postala premalena za sve hodočasnike 

koji bi pristizali, pa su sagrađene i 

dvije pobočne kapele, sv. Valentina i sv. 

Trojstva. Na taj način, ona je dobila oblik 

križa i svoj današnji izgled i veličinu. Kao 

kapelu desinićke župe posvetio ju je 10. 

rujna 1713. godine senjski biskup Adam 

Benedikt Rattkay, potomak velikotaborskih 

Rattkayja. Najvažniji događaj u starijoj 

vinagorskoj povijesti dogodio se pak 1790. 

godine, tri godine prije smrti zadnjeg 

muškog člana obitelji Rattkay, kada je 

ujedno izumrla ta plemićka obitelj. Tada je 

Vinagora postala samostalna župa, a crkva 

Majke Božje Vinagorske župna crkva. 

Iz obitelji Rattkay potječu četiri zaslužna 

svećenika, od kojih su dvojica bila 

misionari u prekooceanskim zemljama. 

Stjepan (1576. - 1631.) cijeli život djeluje 

kao profesor i kateheta u isusovačkom 

kolegiju u Zagrebu; Nikola (1601. - 1662.) 

je misionar u Indiji; Juraj (1613. - 1666.) je 

isprva isusovac, a kasnije svjetovni svećenik 

i kao zagrebački kanonik sudjelovao je u 

ratovima protiv Turaka i pisao o hrvatskoj 

povijesti. Ivan (1647. - 1683.) je kratko, 

ali plodno djelovao među Indijancima u 

Meksiku, a već spomenuti Adam je najprije 

bio župnik u Stenjevcu, a od 1712. godine 

senjsko - modruški biskup (1678./79. - 

1718.). U sljedećim brojevima „Glasnika 

Majke Božje Vinagorske“, u nastavcima 

ćemo donositi biografije ovih istaknutih 

članova plemićke obitelji Rattkay. 

Majčina pisma 

Roditelji Nikole Rattkayja bili su barun Juraj 

(I.) Rattkay i žena mu Eufrozina, rođena 

grofica Pallfy. Na samu Novu godinu 1601. 

rodilo im se muško dijete kojem su na 

krštenju dali ime Nikola. Otac mu je umro 

godine 1616. godine, a grofica Eufrozina 

nije se preudavala. Poznata je bila po svom 

dubokom kršćanskom životu i po djelima 

ljubavi. Već od svoje desete godine, Nikola 

Najvažniji događaj u starijoj 

vinagorskoj povijesti dogodio 

se pak 1790. godine, tri godine 

prije smrti zadnjeg muškog člana 

obitelji Rattkay, kada je ujedno 

izumrla ta plemićka obitelj. Tada 

je Vinagora postala samostalna 

župa, a crkva Majke Božje 

Vinagorske župna crkva. 

pohađa gimnaziju u isusovačkom kolegiju 

u Zagrebu. Nakon završene gimnazije, 

ulazi u isusovački novicijat. Završivši 

dvije godine novicijata, mladi redovnik 

odlazi na studij filozofije u Graz. Ujesen 

1620. poslan je u Rim na studij teologije, 

vjerojatno zbog toga što je po vlastitoj želji 

bio izabran za misionarski rad, pa je to bio 

prvi korak za ostvarenje tog cilja. Nikola je 

prije završenog studija i ređenja, u proljeće 

1622., dobio obavijest da je određen za 

misije u Indiji. Sav sretan obavijestio je o 

tome svoju majku Eufrozinu. Dva mjeseca 

kasnije, neposredno prije polaska na put 

za Portugal, oprašta se od nje u drugom 

srpanj 2017. 

27 

27

POVJESNICA 

pismu. Kako je majka primila sinovljevu 

odluku, govore nam dva njezina pisma, 

odgovora na njegova pisma (22. travnja i 

24. lipnja 1622. godine) koja su se sačuvala. 

Ta pisma govore o kršćanskoj nesebičnosti 

i ljubavi, te su pravo zrcalo majčine duše. 

Evo nekoliko odlomaka iz tih pisama 

Nikoline majke Eufrozine: 

„Znam, premili Nikola, da se dogodilo 

mimo očekivanja sviju nas to što si stupio u 

ovaj sveti red. To pak što si u njemu do sada 

ustrajao, naucima se posvetio i u svakom 

dobru napredovao, sklon bio kreposti i za 

njom težio, sve je to bio i jest dar Božji. Ja 

vidim, ti hoćeš biti u milosti dragoga Boga. 

Želiš ići njegovom stazom kojom nam on i 

zapovijeda hoditi. Neka je stoga daleko od 

mene i sama pomisao da bih se protivila volji 

Božjoj. I premda mi je teško izreći, ipak ću 

ti kazati: Više me raduje tvoja želja da odeš 

u one strašne krajeve i države negoli kad 

bi želio da se vratiš u ovu našu domovinu 

gdje bi te gledale naše oči, ali bi te barem 

vidjele... Odazovi se draga srca svojem 

pozivu, i nemoj biti kukavica i nevrijedan 

takva poziva... Sada čuj, moj slatki i premili 

sine: Ne štedi tijela u napornom radu, ne boj 

se proliti krv za preslavno Ime Isusovo. A 

znaj, sinko, da se ja nimalo ne žalostim zbog 

tvog odlaska u one krajeve, već se radujem 

iz dna duše što te je dobri Isus odabrao da 

naviještaš njegovo Ime neznabošcima...“ 

Za manje od godinu dana, početkom veljače 

1623., preminula je Eufrozina, dok joj je sin 

još bio u Portugalu, ali je on o tome saznao 

tek 1625. u Indiji jer je pošta u ono vrijeme 

sporo putovala, osobito preko oceana. 

Ukrcao se na lađu 24. ožujka 1623. u 

Lisabonu i ne zna se točno kada je stigao 

u Gou. Ubrzo nakon dolaska bio je zaređen 

za svećenika u isusovačkoj crkvi sv. Pavla 

u Goi, a zaredio ga je naslovni etiopski 

patrijarh Alfonso Medina 26. rujna 1624. 

Glavna tema - Tibet 

Nedugo nakon Nikolinog dolaska u Gou, 

portugalski je isusovac Antonio de Andrade 

bio prvi Europljanin u novom vijeku koji 

je 1624. preko Himalaje dospio na Tibet, 

„krov svijeta“, ondje stekao naklonost 

kralja i počeo širiti kršćansku vjeru. Dok 

je Nikola u Goi čekao priliku da se pridruži 

nekoj ekspediciji, budući da je tek 1625. 

doznao da mu je umrla majka, želio je svoj 

dio imetka ostaviti zagrebačkom kolegiju i 

u tom smislu pisao zagrebačkim rektorima, 

svom stricu isusovcu u Zagrebu Stjepanu, 

braći Žigmundu i Pavlu, hrvatskom banu 

i samom caru u Beč. U pismima poslanim 

u Zagreb, osim o svojoj donaciji i o sporu 

s braćom zbog istog predmeta, Nikola 

spominje kako je određen za tibetske 

misije i da čeka na polazak ekspedicije. 

28 


POVJESNICA 

Zbog toga, uz neke druge sitne vijesti s onih 

strana svijeta, Rattkayjeva glavna tema 

su vijesti o Tibetu i tamošnjim misijama. 

U prvom pismu zagrebačkom rektoru (5. 

veljače 1625.) opisuje zemljopis Tibeta i 

vjerski život i obrede tibetskog budizma. 

Među ostalim, donosi sljedeće: „Riječ je o 

državi što graniči s Kinezima i Mogulima, 

pače smještenoj posred njih a veličajnošću 

ravnoj i jednim i drugima. Žitelji su 

joj polukršćani: ispovijedaju naime 

Trojedinoga Boga, upućenje Sina Božjega, 

štuju djevičansko materinstvo Bogomajke; 

imaju gdje-koji sakrament, npr. ispovijed, 

no samo u određenim prigodama. Njihovi 

lame – tako zovu svećenike što upravljaju 

crkvama odnosno bogomoljama – polažu 

zavjete siromaštva i čistoće; svakoga dana 

nekom vrstom časoslova dva sata prije 

izlaska sunca, pa onda tijekom dana još 

četiri ili pet puta, uz glazbenu pratnju 

kakvom se otprilike mi služimo u našim 

zbornim i stolnim crkvama, Boga – kako oni 

kažu – Trojedinoga štuju i časte. Ipak u te 

znake prave vjere upleću i svu silu lažnih. 

Ta država što ju je sada prvi otkrio jedan 

od naših otaca uz najveće napore i pogibli 

obećaje nam bogatu žetvu.” Prema tim 

pismima dugo se nagađalo u nas je li Nikola 

došao u Tibet i tamo djelovao kao misionar. 

U novije je vrijeme utvrđeno da nikada 

nije bio u Tibetu, jer je već nakon nekoliko 

godina među tibetanskim knezovima 

planuo rat i onemogućio svaki daljnji 

misionarski rad. Tibet i običaje tamošnjih 

ljudi Rattkay je opisao prema Andradeovim 

izvješćima. Bile su to prve vijesti u Zagrebu 

o toj dalekoj i nepoznatoj zemlji. 

Budući da nije dočekao odlazak u Tibet jer 

je tamošnja misija zbog unutarnjih sukoba 

već 1629. bila uništena i sam je Andrade 

poginuo u ponovnom pokušaju da se vrati 

u Tibet (1634.), Nikola je čitav svoj vijek 

proveo kao misionar među Indijcima po 

selima i na školama sjeverozapadne obale 

Indije, a najviše na nekadašnjem otoku 

Salsete, u okolici današnjeg velegrada 

Bombaya. Godišnja izvješća tih godina iz 

salsetskih misija govore o teškom i često 

vrlo opasnom radu tamošnjih misionara 

među miješanim stanovništvom. Većina su 

bili hinduisti, a bilo je i dosta muslimana; 

spominju za svaku godinu koliko su jednih i 

drugih uspjeli u pojedinim misijama obratiti 

na kršćastvo. Od 1660., Nikola je župnik u 

Thani, gdje je proveo zadnje godine svog 

misionarskog rada. Umro je u Thani 25. 

veljače 1662. godine. Iz različitih vijesti i 

u misijskoj periodici 18. stoljeća, često se 

spominje da su ga suvremenici vrlo cijenili 

zbog njegovih kreposti i misionarskog rada, 

i da je umro „na glasu svetosti”. 


29 

29

Na Uskrsni 

ponedjeljak, Majci 

Božjoj Vinagorskoj 

hodočastili članovi 

15-ak kuburaških 

udruga

IZ ŽIVOTA ŽUPE I SVETIŠTA 

Jelena Jazbec 

Uskrsni ponedjeljak članovi 15 kuburaških udruga proveli su na Vinagori, 

gdje su se 17. travnja okupili na tradicionalnom trećem po redu Zavjetnom 

hodočašću kuburaša Majci Božjoj Vinagorskoj. Tradicija pucanja u Hrvatskom 

je zagorju stara gotovo 500 godina, a pet stoljeća Majci Božjoj na slikovit 

vinagorski breg hodočaste i vjernici iz raznih krajeva Hrvatske i Slovenije. 

Kuburaši su se najprije okupili podno zidina 

barokne crkve, gdje su gromoglasnim 

pucnjevima označili početak velikog slavlja. 

Zatim su se uputili do kapelice sv. Barbare, 

svoje drage zaštitnice, odakle su u velikoj 

procesiji, zajedno s okupljenim vjernicima, 

krenuli prema crkvi. Kuburaši, članovi 

„Kostelske pištole – Keglevićeve straže“ 

iz Kostela u procesiji su nosili tron Majke 

Božje Vinagorske. Uz pratnju Vinagorske 

limene glazbe, bregom su se orile uskrsne 

pjesme, sve do ulaska u crkvu, gdje je 

svečano misno slavlje predvodio mons. 

Vlado Košić, sisački biskup. On je u svojoj 

propovijedi progovorio o radosti koju 

Uskrs budi u srcima kršćanskog puka. 

Novost života 

- Isus je doista uskrsnuo i mi smo tome 

svjedoci. I to je jedna novost života. Ovo 

je blagdan nade i radosti, a međusobno si 

čestitamo jer želimo da ta novost zahvati 

sve nas. Okupili smo se na prekrasnoj 

Vinagori kao apostoli koje je Isus pozvao 

po ženama. Kada sam bio prvi puta ovdje, 

prije više od deset godina, rekao sam da 

je to hrvatska Švicarska. Bog kao da nam i 

prirodom želi pokazati da je On donositelj 

života, a ne smrti. No, sva ta ljepota 

krajolika može biti samo znak unutarnjeg 

sadržaja koji slavimo za Uskrs – rekao je 

biskup Košić. 

Osvrnuo se i na višestoljetnu tradiciju 

uskrsnog pucanja, čija je kolijevka upravo 

Hrvatsko zagorje. 

- Kada je Isus uskrsnuo, naviješta Evanđelje, 

dogodio se potres, a tako i nama kuburaši 

donose potres i pozivaju nas da razmislimo 

i probudimo se u duši. A zašto nas treba 

buditi? Da bismo mogli prihvatiti istinu 

da je Isus Kralj života i da vlada u vijeke 


31 

31


vjekova. Isus je danas živ među nama, i to 

svima nama koji smo ovdje daje neizmjernu 

snagu – istaknuo je. 

S obzirom na to da se žitelji vinagorskog 

kraja stoljećima utječu svojoj nebeskoj 

zaštitnici, voljenoj Majci Božjoj Vinagorskoj, 

koja pruža snagu u danima očaja i tuge, 

i blagoslivlja u danima beskrajne sreće i 

životnog zadovoljstva, biskup Košić nije 

mogao zaobići njezin lik i nezamjenjivu 

ulogu koju ona ima u čitavom životu Sina 

Božjeg. 

„Bogu je moguće“ 

- Djevica Marija s Isusom je proživjela 

najradosnije trenutke života, ali je čvrsto 

uz Njega stajala i u onim tamnim trenucima 

križnog puta i raspeća, kada je njezino srce 

bilo probodeno mačem neizmjerne žalosti. 

Marija je živjela taj trenutak teške žalosti, ali 

je u sebi njegovala vjeru, svjesna da je ono 

što se njoj čini nemoguće, Bogu moguće. 

Znala je da Isus ne može biti poražen i 

upravo je ona među prvima doživjela 

radost uskrsnuća – rekao je biskup. 

Osvrnuo se i na sve brojnije odlaske mladih 

iz domovine, nastojeći potaknuti vjernike 

da se mole da i u obiteljima bude prisutna 

pobjeda života te da se mladi ne boje 

zasnovati obitelji. 

- Molimo za naš hrvatski narod, našu 

budućnost i ovu župu, da svima nama Isus 

pokaže put života i pobjede – zaključio je 

biskup Košić. 

Na svečanom misnom slavlju, uz domaćeg 

župnika vlč. Dragutina Gerecija, sudjelovali 

32 



su i bivši vinagorski župnici, vlč. Josip 

Belavić i vlč. Ivan Bogdanović, župnik 

susjedne Župe sv. Jurja mučenika iz 

Desinića, vlč. Franjo Mezak, fra Gordan 

Propadalo iz Klanjca i vlč. Josip Horvat. 

Po završetku svete mise, vjernici su 

tradicionalno obišli oko oltara, a zatim 

se uputili na prigodno druženje s 

kuburašima, čiji su pucnjevi tijekom cijelog 

poslijepodneva odzvanjali vinagorskim 

bregom. 

Majci Božjoj Vinagorskoj 

hodočastili su kuburaši iz udruga: 

„Desinićka kubura“, 

„Stara kubura“ Stipernica, 

„Sloga“ Stipernica, 

„Taborska kubura“, 

„Munja“ Tuhelj, 

„Sveti Petar“ Brezno, 

„Kostelska pištola – Keglevićeva 

straža“, 

„Sveti Leonard“ Pregrada, 

„Sveti Vid“ Klenovec, 

„Složna kubura“ Pregrada, 

„Sveti Pavao“ Prišlin, 

“Kubure“ Mala Erpenja, 

„Sveti Martin“ Sutlanska Poljana, 

„Ban Toma Erdody“ Kačkovec, 

„Grof Keglević“ Pregrada, 

„Vinagorska kubura“, 

i članovi DVD-a Laz. 


33 

33


VINAGORSKIM KRIZMANICIMA SAKRAMENT POTVRDE PODIJELIO KARDINAL 

JOSIP BOZANIĆ: 

„Budite ponosni na svoju 

župu, na svoju lijepu 

crkvu, i na svoju Majku 

Božju Vinagorsku“ 

Krizmanici Župe Pohoda Blažene Djevice 

Marije iz Vinagore, njih 19, imali su posebnu 

čast i privilegiju da im sakrament svete 

potvrde podijeli zagrebački nadbiskup, 

kardinal Josip Bozanić, u subotu, 6. svibnja. 

Pozdravili su ga krizmanici i predstavnici 

roditelja krizmanika, a on se u svojoj 

propovijedi na poseban način obratio 

upravo mladima koji pristupanjem ovom 

sakramentu postaju punoljetni članovi 

Crkve. 

– Vi ste danas ovdje da biste primili dar 

Duha Svetoga. Kada bih vas pitao tko je 

Duh Sveti, vi biste sigurno rekli da je On 

treća božanska osoba. Duh Sveti je Bog 

među nama. Danas, na dan krizme, vi 

ćete primiti garanciju da će Bog po Duhu 

Svetome biti uvijek nazočan u vašem 

životu, i onda kada ste toga svjesni, i onda 

kada na to zaboravite, i onda kada bježite 

od Boga jer mislite da vam Božji zakoni 

smetaju. Biti u zajedništvu s Bogom i živjeti 

tako svaki dan, to je cilj i svrha života. A 

kako živjeti u zajedništvu s Bogom? Jedno 

od najučinkovitijih sredstava svakako je 

molitva. Molitva nas otvara Bogu koji je 

prisutan u našem životu, zato obećajte 

da ćete se svakog dana otvarati Bogu 

molitvom. Vidjet ćete i osjetiti da će vam 

taj dan biti blagoslovljen i da ćete, unatoč 

svim pritiscima koje život nosi, biti duboko 

u duši mirni – poručio je kardinal Bozanić 

vinagorskim krizmanicima. 

U razgovoru po završetku svečanog misnog 

slavlja, otkrio nam je kako obraćanje 

mladima uvijek u njemu izaziva posebne 

emocije. 

- Vidim da su mladi u našoj Zagrebačkoj 

nadbiskupiji i šire u Hrvatskoj na osobit 

način otvoreni Crkvi, otvoreni za vjerske 

sadržaje, otvoreni Bogu. Oni Boga traže i oni 

se u crkvi osjećaju kao kod kuće. To je ono 

što doživljavam u susretu s mladima i zato 

mogu reći da su mladi naša nada. Pa i Susret 

hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru 

govori da mladi ostaju u Crkvi, i ja vidim i 

po našim župama diljem Nadbiskupije da 

su upravo mladi nositelji raznih aktivnosti. 

I danas na ovom slavlju vidljiva je bila 

prisutnost i angažman mladih ove župe – 

rekao je kardinal. Istaknuo je i kako će s 

Vinagore ponijeti samo pozitivne dojmove. 

- Crkva je lijepa, bilo je svečano, i budite 

ponosni na svoju župu, na svoju lijepu 

crkvu, i na svoju Majku Božju Vinagorsku – 

zaključio je kardinal Bozanić. 

34 



Ovogodišnji krizmanici: David Pavlinec, Denis Filipčić, Kristijan Premužak, Mario Petecin, 

Renato Kores, David Krivec, Lucija Kramar, Helena Kostanjšek, Antonija Mesiček, Nika Antolić, 

Nikolina Kamenski, Lucija Osrečki, Ivana Kramar, Mateja Dravinec, Valentina Ljubić, Magdalena 

Ivanjko, Lorena Bosnar, Valentina Vnučec, Lucija Špiljak 


35 

35

Ovogodišnji prvopričesnici: Marija Jozanović, Lea 

Gluhak, Sara Jagić, Lana Lazar-Antonić, Ivan Karažija, Nika 

Družinec, Sara Bedeniković, Karla Bosnar, Martin Kolarec 

Sakrament Prve Svete 

Pričesti primilo devetero 

prvopričesnika 

Devetero vinagorskih prvopričesnika 

primilo je u nedjelju, 7. svibnja, sakrament 

prve svete pričesti. Radostan je to događaj 

za mališane, jer se time po prvi puta u životu 

susreću s velikom tajnom – posvećenim 

kruhim i vinom koji postaju Tijelo i Krv 

Kristova. O toj je tajni u svojoj propovijedi 

progovorio i vinagorski župnik. 

– Dobri pastir svoje je poslanje na zemlji 

okrunio u dvorani posljednje večere kada je 

ustanovio svetu misu i pričest, dvije velike 

tajne kršćanske vjere, i na Golgoti umirući 

na križu. Svi znamo što se ondje dogodilo. 

Dok su jeli, uzeo je kruh, blagoslovio ga, 

prelomio i dao učenicima da jedu ovim 

riječima: „Uzmite i jediti od ovoga svi, ovo 

je moje tijelo koje će se za vas predati“. Isto 

je tako uzeo i kalež, izrekao molitvu hvale 

i dao učenicima da iz njega piju, govoreći: 

„Ovo je moja krv, novoga i vječnoga saveza 

koja će se proliti za sve vas i sve ljude na 

oproštenje grijeha“. I još je nadodao: „Ovo 

činite meni na spomen“. To se događa 

svaki puta u svetoj misi. Mi vjerujemo 

Isusovoj riječi. Iako nam pogled, opip i 

okus govore da je to kruh i vino, vjera nam 

kaže da je On tu, njegovo tijelo i krv, njegov 

duh i božanstvo. Zato na dan vaše prve 

pričesti na osobit način slavimo Isusovu 

prisutnost u posvećenim darovima kruha 

i vina koje ćete danas prvi put blagovati, 

kako je i rečeno nakon vašega krštenja, 

da ćete „pristupiti k oltaru Gospodnjem, 

postati sudionici njegova žrtvenog stola 

i u zboru vjernika Boga ćete Ocem zvati.“ 

„Blago onima koji su pozvani na gozbu 

jaganjčevu”, govorimo na svakoj svetoj 

misi. Blago i vama, dragi prvopričesnici, 

koji ćete sada prvi puta postati dionici 

Jaganjčeve gozbe, gozbe koja nikada neće 

prestati, jer euharistija je sakrament 

životne prisutnosti – rekao je vlč. Gereci. 

Prvopričesnici su svoje roditelje i ostale 

vjernike razveselili prigodnim programom, 

recitacijama i pjesmama, a cvijećem 

su nagradili župnika, vjeroučiteljicu i 

orguljašice, koji su ih pripremali za ovaj 

veliki dan. 

36 


Lucija Pavlinec 


Već tradicionalno, zadnje subote u svibnju 

hodočaste župljani Pregradsko - tuheljskog 

dekanata na Svete gore ponad Bistrice ob 

Sotli. Kapelica Majke Božje Svetogorske 

smještena je na vrhu brežuljka na 525 

metara nadmorske visine, kamo je i ove 

godine nekolicina župljana župe Vinagora 

i Marinci pristigla pješice. 

Hodočašće od dvadesetak kilometara 

započeli su ispred svetišta Majke Božje 

Vinagorske, a do kipa sv. Roka u Zbilju 

formirao se konačan broj pješaka. Put je 

bio obilježen zajedništvom, molitvom te 

pričama starijih župljana o negdašnjim 

hodočašćima na Svete gore. U ranim 

poslijepodnevnim satima, stigli su Majci 

Božjoj Svetogorskoj, gdje se zajedništvo 

nastavilo pripremom roštilja, igrama te 

Hodočašće Majci 

Božjoj na Svete 

gore 

odmorom. Nakon tjelesne okrjepe, bili su 

spremni za onu duhovnu. Misno slavlje 

predvodio je vinagorski župnik, vlč. Gereci, 

a predmolio ga je zajedno s dekanom vlč. 

Juranićem, vlč. Mezakom, vlč. Režekom 

te domaćim župnikom. U propovijedi je 

usporedio građansku inicijativu „Hod 

za život“, čiji je cilj skretanje pozornosti 

na poštivanje svakoga ljudskog života, 

s pješacima koji su, svatko sa svojim 

molitvama i prošnjama, došli pred kip 

Majke Božje s Isusom u naručju. 

Obilaskom oko oltara s pjesmom na 

usnama, završio je središnji dio hodočašća. 

U starijim je generacijama probudio duh 

prošlosti, a u mlađima želju da postanu 

nosioci ove lijepe tradicije. 


37 

37


HODOČASTILI SMO U SVETIŠTE BL. MARIJE PETKOVIĆ U BLATO 

Marija Propetog 

Isusa Petković 

- prva hrvatska 

blaženica i uzor 

našeg vremena 

Župljani župa Marinci i Vinagora hodočastili su u Blato na otoku 

Korčuli, gdje se nalazi grob bl. Marije Propetog Isusa Petković, koja 

je preko svojih sestara ostavila neizbrisiv trag u našim župama. Bl. 

Marija rođena je 10. prosinca 1892. Na poticaj dr. Josipa Marčelića, 

dubrovačkog biskupa, 4. listopada 1920. godine utemeljila je Družbu 

Kćeri Milosrđa. Njezine su sestre, nakon pismenih kontakata vinagorskog 

župnika Ivana Vukine i sestre Marije Propetog Isusa – tadašnje časne 

majke, 2. siječnja 1935. godine došle na Vinagoru, a kasnije i u Marince. 

38 



Posebno je dojmljiv mali Isus, 

lutka koju je u samostan donijela 

bl. Marija uoči Božića, kako bi 

razveselila svoje sestre. 

Dijete Isusa tada je postavila na 

posebno mjesto u samostanu, a 

sestre bi se na Badnjak okupile 

oko njega i molile, iščekujući u 

zajedništvu radost Božića. 

Bl. Marija rođena je 10. prosinca 1892. Na 

poticaj dr. Josipa Marčelića, dubrovačkog 

biskupa, 4. listopada 1920. godine 

utemeljila je Družbu Kćeri Milosrđa. Njezine 

su sestre, nakon pismenih kontakata 

vinagorskog župnika Ivana Vukine i sestre 

Marije Propetog Isusa – tadašnje časne 

majke, 2. siječnja 1935. godine došle na 

Vinagoru, a kasnije i u Marince. Svoje 

putovanje započeli smo u četvrtak, 22. 

lipnja, rano ujutro. S nama je putovala 

i s. M. Emila Barbarić, provincijalna 

predstojnica Družbe Kćeri Milosrđa, stoga 

smo cijelim putem mogli slušati najvažnije 

crtice iz života bl. Marije Propetog Isusa 

Petković. Po dolasku u Blato, obišli smo 

rodnu kuću blaženice, a potom se uputili u 

samostansku kapelicu, gdje smo imali svetu 

misu i klanjanje. U večernjim satima, jedan 

dio hodočasnika smjestio se u samostan u 

Blato, a preostali u samostan na Prižbu. U 

petak smo se ponovno okupili u Svetištu, 

gdje smo obišli sobu blaženice, u kojoj se 

nalaze njezine osobne stvari. Posebno je 

dojmljiv mali Isus, lutka koju je u samostan 

donijela upravo bl. Marija uoči Božića, 

kako bi razveselila svoje sestre. Dijete 

Isusa tada je postavila na posebno mjesto 

u samostanu, a sestre bi se na Badnjak 

okupile oko njega i molile, iščekujući u 

zajedništvu radost Božića. Taj običaj uspio 

se očuvati sve do danas. 

Presveto Srce Isusovo 

Obišli smo i učionicu u kojoj se odigrao 

jedan vrlo tragičan događaj. Naime, 

upravo je na tom mjestu iznenada, zbog 

zastoja srca, u 26. godini, preminula s. M. 

Adela Petecin, rodom iz Sopota. Posjetili 

smo i mjesno groblje, gdje je, uz s. Adelu, 

pokopana i s. M. Darija Hostić. 

U večernjim satima, sudjelovali smo na 

velikoj proslavi svetkovine Presvetog 


39 

39


Srca Isusova, koja je započela svečanom 

procesijom u kojoj kip Srca Isusova nose 

bratimi iz bratovština Svih Svetih i Sv. 

Vincence pod zaštitom Srca Isusova. 

Slavlje je svojom glazbom uveličala i HGU 

Sv. Vincenca. Misno slavlje u župnoj crkvi 

Svih Svetih predvodio je vlč. Dragec Gereci, 

uz koncelebraciju don Željka Kovačevića, 

dekana Korčulanskog dekanata i župnika 

župe Svih Svetih – Blato. 

Misa na otvorenom 

Subotnje prijepodne proveli smo obilazeći 

muzej uz Svetište u kojem su izložene 

osobne stvari naše blaženice, također je 

izložena i čestitka djece iz Tabor Grada 

(Veliki Tabor) nedaleko od Vinagore 

koju su poslali tada časnoj majci s. Mariji 

Propetog. 

Zatim smo posjetili i Vela Luku, prošetali 

rivom, obišli znamenitosti i župnu crkvu sv. 

40 



Josipa. Bl. Marija u svome djetinjstvu i mladenaštvu 

puno puta je odlazila kod rodbine u Vela Luku. 

Poslijepodne smo proveli u ugodnom druženju uz 

roštilj u samostanu na Prižbi, gdje je bl. Marija pisala 

prva pravila za svoju družbu. U večernjim satima 

pokraj samostanske kapelice, u prekrasnoj prirodi - 

na otvorenom, slavili smo svetu misu. 

Posljednjeg dana našeg hodočašća, u Svetištu bl. 

Marije Propetog Isusa Petkovića, misnim slavljem 

oprostili smo se od srcu drage blaženice, uputivši 

joj svoje molitve i najskrovitije misli i obilazeći oko 

njezina groba. Ispunjeni radošću i zahvalnošću Bogu 

za bl. Mariju Propetog Petković i njezine sestre, 

koje još djeluju u župi Marinci, vratili smo se svojoj 

svakodnevici, moleći zagovor naše prve hrvatske 

blaženice. 

Biseru iz malog Blata 

Tekst: A. Mateljan 

Putem križa krenula si, 

Od svog doma bolnim svijetom, 

Da bi čisto srce dala 

Spasitelju razapetom. 

Biseru iz malog Blata, 

Diko roda hrvatskoga, 

Kod Krista nas zagovaraj 

Marijo od Propetoga. 

Svjetlom vjere, snagom duha, 

Ti obasjaj naše dane. 

Da nosimo glasnim kruha, 

Da nam vječni život svane. 

Biseru iz malog Blata… 

Za svoj narod i sad moli, 

Mira, sloge mu isprosi, 

Da ga ljubav naprijed vodi, 

Da u srcu Boga nosi. 


Svojoj Družbi, svim kćerima, 

Moli vjere i veselja, 

Neka služi malenima, 

Vjerne duhu evanđelja. 



41 

41


SUSRET HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI U VUKOVARU 

Jelena Jazbec 

Iz grada heroja, mladi 

Hrvatskoj prenijeli poruku: 

“Krist je naša nada!” 

Među 30 tisuća mladih koji su se 29. i 30. travnja 2017. okupili na 

jubilarnom 10. Susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru, bili su i 

župljani Župa Marinci, Prišlin, Taborsko i Vinagora. 


42


“Vukovar je prošao svoju Golgotu, ali grob je prazan, jer 

Vukovar živi i dalje.” 

Ivan Penava 

Oni su svoje putovanje započeli u noći s 

petka na subotu, kada su krenuli prema 

Osijeku, u čijoj su neposrednoj blizini 

trebali biti smješteni i dočekati nedjelju, 

kada će se zaputiti prema Vukovaru. 

Subotnje jutro bilo je rezervirano za 

razgled Osijeka, pa su tako posjetili neke 

od znamenitosti tog grada na Dravi, 

poput Osječke katedrale, Starog grada te 

zoološkog vrta. 

U poslijepodnevnim satima krenuli su put 

Tenje, koja je bila njihov domaćin. Ondje su 

ih, u Župi sv. Ane, raširenih ruku dočekale 

obitelji koje su odlučile otvoriti im vrata 

svoga doma, i ugostiti ih na jednu noć. 

Nakon upoznavanja i ručka u obiteljima, u 

Pastoralnom centru pripremljen je program 

koji je započeo svetom misom i klanjanjem 

pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. 

Naši mladi u programu su sudjelovali 

zajedno s mladima iz Župe Imotski. Po 

završetku duhovnog dijela, pripremljena je 

zakuska, u u večernjim satima zajedno su 

pogledali film. Potom su se uputili svatko u 

svoju obitelj na spavanje. 

Sljedeći Susret u Zagrebu 

U nedjelju ujutro, put prema Vukovaru 

započeo je zajedničkom molitvom 

i pjesmom u autobusu. Uslijedilo je 

okupljanje na vukovarskom Memorijalnom 

groblju, gdje je već čekalo na tisuće mladih, 

koji su se nakon molitve uputili prema 

mjestu središnjeg misnog slavlja. U koloni 

su, pjevajući duhovne pjesme, prošli pet 

kilometara do otvorenog prostora dvorca 

Eltz. Ondje je mlade pozdravio vukovarski 

gradonačelnik Ivan Penava, koji je izrazio 

neizmjerno zadovoljstvo što se 10. Susret 

hrvatske katoličke mladeži održava upravo 

u gradu heroju. Osvrnuo se i na geslo 

ovogodišnjeg Susreta, „Krist, nada naša“, 

istaknuvši kako je upravo Vukovar grad 

nade. 

- Vukovar je prošao svoju Golgotu, ali grob 

je prazan, jer Vukovar živi i dalje. Dobro 

došli u Vukovar, grad nade - rekao je Penava. 

Svečano misno slavlje predvodio je mons. 

dr. Đuro Hranić, đakovačko - osječki 

nadbiskup i metropolit, koji se također 

osvrnuo na geslo ovogodišnjeg Susreta. 

- Nadao sam se uspjehu u školi ili na studiju, 

ali sam pao na ispitu, pa čak i izgubio 

godinu. Nadasmo se boljim perspektivama 

za mlade ljude i mlade obitelji, nadasmo 

se političarima i gospodarstvenicima koji 

ne vode prvotno brigu o sebi i o svojim 

interesima, nego prije svega o općem dobru 


43

građana i čitavoga društva. Nadasmo se 

poštenju, etičnosti i istinoljubivosti, društvu 

u kojemu je na najvišoj cijeni savjesnost, 

čestitost, stručnost i kompetentnost, i u 

kojemu se autoritet postiže odgovornošću 

i poštenim radom. Sve nas na različite 

načine nosi nada, no svi smo se i više 

puta razočarali. Znao nas je razočarati ne 

samo tijek događaja oko nas, koji se nisu 

ostvarivali onako kako smo se mi nadali, 

nego su nas nadasve razočarali ljudi koji su 

iznevjerili naša očekivanja, koji su nerijetko 

znali pogaziti naše ideale. Ali, sam je čovjek 

krhko i prolazno stvorenje, i onda kad 

se nađemo pred čestitom osobom, koja 

zavrjeđuje bezuvjetno poštovanje, uvijek 

moramo biti svjesni da je ne smijemo 

apsolutizirati, jer svaki čovjek umire, pa i 

oni najbolji, koji su nam toliko dobra učinili, 

odlaze, a mi ostajemo sami. Samo je Bog 

uvijek s nama: trajno, neprolazno i vječno – 

rekao je mons. dr. Đuro Hranić, i prisjetio se 

puta dvojice učenika u Emaus, kada im se na 

putu pridružio uskrsli Isus. Učenici su u tim 

trenucima bili duboko razočarani onime što 

se dogodilo, kako je Isus morao proći križni 

put i naposlijetku biti razapet na križ. 

- Razočarani su jer se s njim nije dogodilo 

ono što su oni željeli, što su oni očekivali. Nije 

li trebalo da Krist sve to pretrpi i uđe u svoju 

slavu? Uskrsli Isus suočava dvojicu učenika 

s njima samima u svjetlu evanđeoske logike. 

(…) O bezumni i spora srca, da prihvatite 

da svijeća izgarajući svijetli, da se u životu 

ništa vrijedno ne postiže bez muke, bez 

žrtve, bez umiranja sebi, da ovo društvo ne 

može postati bolje, humanije, poštenije i 

pravednije ako nema onih koji su spremni 

samoprijekorno služiti općem dobru, 

umirati sebi, ako nema onih koji su spremni 

ljubiti ljubiti i onda kad treba oprostiti i biti 

veći od tuđih slabosti. Nema i ne može biti 

blagostanja i napretka ako nema vas koji 

ste spremni učiti, studirati, marljivo raditi, 

biti postojani u dobru, odustajati od veze, 

protekcije, mita i korupcije, od grešnih 

obrazaca ponašanja i prizemne logike ovoga 

svijeta i biti zdrava alternativa u ovome 

svijetu. Učenicima su gorjela srca dok im je 

govorio i otkrivao pismo. Kako ih je grijala 

riječ da u svijetu nije prisutna samo snaga 

grijeha, nego i snaga uskrsnuća, da Bog u 

svojoj ljubavi pronalazi put za pobjedu nad 

svakim zlom. Kad je izgledalo da je Bog 

bespomoćan, on je u svom raspetom Sinu 

pokazao kolika je vjera Njegove ljubavi 

4444 



prema nama ljudima. Dopustio je da se 

na njega sruši nasilje, mržnja, grijeh i zlo, 

ali Isus nije uzvratio jednakom mjerom, 

praštanjem i ljubavlju prema neprijateljima, 

prekinuo je lanac zla. Ljubavlju je pobijedio 

zlo, i uskrsnućem istrgnuo kobni žalac 

smrti, navijestio je i darovao put spasenja 

i on je tako postao nada naša, tako bliska i 

duboka, neugasiva i neprolazna – zaključio 

je mons. Hranić. 

Okupljenim mladima obratio se i apostolski 

nuncij u RH, nadbiskup Alessandro D’Errico, 

koji je prenio poruku pape Franje, a na kraju 

svete mise objavljeno je i gdje će se Susret 

Hrvatske katoličke mladeži održati 2020. 

godine. Veliku čast da bude domaćin, imat 

će grad Zagreb. Zagrebački nadbiskup i 

metropolit, kardinal Josip Bozanić, zahvalio 

je domaćinima u Vukovaru, te poželio 

dobrodošlicu mladima u Zagrebačku 

nadbiskupiju, izrazivši nadu da će se ondje 

u još većem broju okupiti za tri godine. 

Održan i koncert 

Susret u Vukovaru nastavljen je tijekom 

cijelog poslijepodneva, a velika završnica 

Isus je ljubavlju pobijedio zlo, i 

uskrsnućem istrgnuo kobni žalac 

smrti, navijestio je i darovao 

put spasenja i on je tako postao 

nada naša, tako bliska i duboka, 

neugasiva i neprolazna. 

bio je koncert na kojem su nastupili Alan 

Hržica, Božja pobjeda, Ivana i Marija Husar, 

Opća opasnost te gost iznenađenja, Miroslav 

Škoro. 

U kasnim večernjim satima, organiziran 

je povratak kućama. Dojmovi koje su iz 

Vukovara ponijeli naši mladi, kako sami 

kažu, neprocjenjivi su. Srdačna dobrodošlica 

obitelji koje su ih dočekale u svojim 

domovima, susret s mladima iz svih krajeva 

Hrvatske i inozemstva, zajedništvo koje ih 

je pratilo tijekom čitava dva dana, vrijedno 

je iskustvo, ali najvažnija od svega svakako 

je poruka koja ne smije ostati zaboravljena 

i koju će, ističu, nastojati prenijeti i u svojim 

župnim zajednicama: “Krist je naša nada”. 

Od srca hvala župljanima 

Župe svete Ane iz Tenje 

pokraj Osijeka, koji su nas 

ugostili u svojim domovima 

i učinili da s ovog Susreta 

kući ponesemo samo lijepe 

uspomene! 


45

Jelena Jazbec 

SUSJEDNE ŽUPE 

MISNO SLAVLJE I OVE JE GODINE PREDVODIO BELGIJSKI SVEĆENIK DIRK 

VANNETELLBOSCH 

Na blagoslovu motora 

u Pregradi okupilo se 

200-tinjak motorista 

policajaca 

Na tradicionalnom blagoslovu motociklista u Pregradi, koji se održava 

na Tijelovo, i ove se godine okupilo 200-tinjak motociklista policajaca. 

Naime, svi su oni članovi međunarodne udruge policajaca pod nazivom 

“Blue Knights Law Enforcement Motorcycle Club”, a blagoslov organizira 

podružnica “Plavi vitezovi Croatia VII”, sa sjedištem u Benkovu pokraj 

Pregrade. Udruga djeluje u 24 zemlje širom svijeta, sa 616 ogranaka i preko 

20 tisuća članova. 


46

Udrugu čine policijski službenici Policijske 

uprave Krapinsko – zagorske koji posjeduju 

motocikle. Članovi udruge mogu biti samo 

policijski službenici, aktivni ili umirovljeni, 

a primarni rad udruge je humanitaran, 

s posebnim naglaskom na financijsku i 

drugu pomoć djeci. No, osim humanitarnog 

rada, Udruga svake godine na blagdan 

Tijelova u župnoj crkvi Uznesenja Blažene 

Djevice Marije organizira blagoslov motora 

i motorista. 

Uči hrvatski 

Posebnost tog blagoslova je u tome što ga 

predvodi kapelan kluba zagorske Moto 

udruge “Plavi vitezovi”, belgijski svećenik 

Dirk Vannetellbosch iz Bruxellesa, član 

belgijskog Chaptera LE MC “Blue Knights 

Belgium VIII”. Vlč. Dirk svake godine svojim 

motorom prelazi 1400 kilometara, kako 

bi predvodio misno slavlje u pregradskoj 

crkvi Uznesenja BDM i udijelio blagoslov 

hrvatskim bikerima. 

Već se toliko povezao s njima, da ga oni od 

milja zovu pater Dirk, a Hrvatsku je tolio 

zavolio da petu godinu zaredom dolazi 

u Zagorje nekoliko puta godišnje kako 

bi u Krapini, na privatnim podukama, 

učio hrvatski jezik. Misno slavlje na 

blagoslovu motora u Pregradi također 

je služio upravo na hrvatskom jeziku. 

Kapelan zagorske podružnice postao je 

zahvaljujući Romeu Vdoviću, predsjedniku 

Moto udruge “Plavi vitezovi”. Zbog toga je 

počeo i učiti hrvatski jezik, za koji kaže 

da je užasno težak, a zagorske brege s 

vremenom je jako zavolio, jer neprestano 

otkriva nove ljepote krajolika. Kao jedan 

od gorućih problema u Belgiji, navodi 

individualističko društvo. 

Čvrsti temelji vjere 

Iako se kao svećenik trudi uspostaviti 

zajedništvo među vjernicima, kojih je, 

kaže, sve manje, to je jako težak zadatak, 

s obzirom na to da privrženost Crkvi sve 

manja, a zbog užurbane svakodnevice, 

ljudi se otuđuju jedni od drugih i nema 

istinske bliskosti među pripadnicima 

župnih zajednica. Pater Dirk ističe kako je 

u Zagorju situacija ponešto drugačija, jer je 

dosta starijeg stanovništva koje je odraslo 

na čvrstim temeljima vjere, no predviđa 

da ćemo se kroz 20 - 30 godina i ovim 

krajevima nositi s jednakim problemima. 

- Upoznat sam i s hrvatskim prilikama, 

teškom gospodarskom situacijom i 

nedostatkom novca, ali mladima bih 

poručio, ostanite u ovom lijepom kraju, jer 

iako se čini kako je u Europi bolje, vjerujte, 

i mi se nosimo sa svakakvim poteškoćama 

– zaključuje pater Dirk. 


47


U DVORU VELIKI TABOR PREDSTAVLJEN PROJEKT “ZAGORSKA RUŽA”: 

Mali Vinagorčani snimili 

radijsku emisiju o Veroniki 

Desinićkoj 

Veronika Desinićka, “Zagorska 

ruža”, djeva je o kojoj se šapuće 

već više od 500 godina. 

Tko je ona zapravo bila? Gdje su joj kosti? 

Jesu li zaista u zidu Velikoga Tabora? 

Odgovore na ova i mnoga druga pitanja 

dali su učenici Osnovne škole Đure Prejca 

iz Desinića i Područne škole Vinagora, 

u svojoj radijskoj emisiji, koja je ujedno 

kruna projekta “Zagorska ruža”, a proveli 

su ga u suradnji sa stručnjacima iz Dvora 

Veliki Tabor. 

Glavna tema emisije bila je Veronika 

Desinićka i njezini brojni identiteti – 

djevojka, žena, majka, ljubavnica, copernica, 

suvremeni brend… Projekt je započeo 

ove zime na edukativno - kreativnim 

radionicama u Velikom Taboru, a, između 

ostalog, uključivao je sudjelovanje članova 

tima na državnoj smotri projekata učenika 

iz područja Nacionalnog programa odgoja i 

obrazovanja za ljudska prava i demokratsko 

građanstvo. Sudjelovalo je 17-ero djece 

nižih i viših razreda osnovnih škola iz 

Desinića i Vinagore. Oni su samostalno 

provodili istraživanja, intervjue na terenu 

s kazivačima, ankete u desinićkom Dječjem 

vrtiću “Tratinčica”, te Mini mljekari 

“Veronika”, a i sjedanje za mikrofon za 

potrebe snimanja radijske emisije bilo im 

je prvo takvo iskustvo. 

U provedbi projekta potporu su pružili 

djelatnici Dvora Veliki Tabor, Krapinsko 

- zagorska županija, Općina Desinić, 

Zagorska razvojna agencija, Radio Hrvatsko 

zagorje Krapina, Mini mljekara “Veronika” 

i mnogi stručni pojedinci, poput dizajnera 

Igora Vranješa i prof. dr. sc. Ljiljane Marks 

s Instituta za etnologiju i folkloristiku 

iz Zagreba. Djecu su organizirale i 

mentorirale učiteljica savjetnica Božica 

Mandić, profesorica Gordana Bartol i 

48 



etnologinja Kristina Pavlović. Jedan od 

sudionika projekta, David Pavlinec, učenik 

sedmog razreda Osnovne škole Đure Prejca 

iz Desinića, inače naš ministrant i aktivni 

član naše zajednice, svoje je iskustvo 

opisao ovako: 

„Još na samom početku, kad smo se tek 

počeli pripremati, jedan od ciljeva bio 

nam je dolazak na županijsko i državno 

natjecanje. Prvo smo proveli istraživanje 

o tome znaju li naši sumještani tko je 

Veronika Desinićka. Pokazalo se da čak ni 

tridesetogodišnjaci ne znaju tko je ona. 

Odlučili smo da ćemo napraviti vlastiti 

projekt i dati mu ime „Zagorska ruža“, po 

romanu Hinka pl. Davile, koji smo obradili 

na satu hrvatskog jezika (u povijesti 

književnosti ostat će upamćen ponajviše 

po romanu o Veroniki Desinićkoj). Sve je 

krenulo kada smo s našim sumještanima 

radili intervjue o copernicama. Bilo je 

zanimljivo slušati ljude i njihove doživljaje 

copernica. Nakon toga je slijedio odabir 

djece koja će predstaviti projekt, a ja sam 

bio jedan od njih. Dva puta tjedno išli smo 

na Vinagoru kod učiteljice Božice Mandić, 

koja je bila naša mentorica, kako bi se 

pripremili i obogatili novim spoznajama 

o Veroniki Desinićkoj. Radili smo plakate, 

posjetili Mini mljekaru Veronika, i upravo 

sam tamo odradio intervju o Veroniki 

Desinićkoj kao brendu. 

Došao je i dan kada smo prvi puta 

predstavili naš projekt u općini Desiniću, 

i to načelniku Desinića Zvonku Škreblinu, 

gradonačelniku Pregrade Marku Vešligaju, 

ravnateljici Osnovne škole Đure Prejca 

Anici Karažija i ravnateljici Muzeja 

Hrvatskog zagorja Nadici Jagarčec. Nakon 

toga, išli smo na Smotru projekata iz 

građanskog odgoja i obrazovanja u Stubicu. 

Sam nastup je prošao dobro, nestrpljivo 

smo čekali rezultate. Naš trud se isplatio i 

rezultati su pokazali da idemo na državno 

natjecanje u Zagreb. Slijedilo je snimanje 

radijske emisije na Radiju Hrvatsko zagorje 

Krapina. Moja kolegica Mišela i ja bili 

smo voditelji radijske emisije. Bilo je jako 

zabavno, jer nam je to bilo prvo iskustvo 

pred mikrofonom. Najvažniji događaj je tek 

slijedio, predstavljanje projekta državnoj 

komisiji u Zagrebu. Susret s komisijom 

koja je trebala procjenjivati i vrednovati 

naš projekt, ostavio me bez daha, a nakon 

što je državna komisija izgovorila svoje 

hvalospjeve o našem projektu, u meni se 

javio osjećaj pobjede. 

Kada su Nikoli rekli da ima nastup i stav kao 

budući župan, bio sam stvarno ponosan 

na nas. 12. lipnja imali smo predstavljanje 

radijske emisije u Velikom Taboru, gdje su 

nas došli podržati roditelji, braća i prijatelji 

te smo ondje ukratko prepričali naš 

cjelokupni rad na projektu. U listopadu nas 

očekuje završno predstavljanje projekta 

„Zagorska ruža“ u Mariboru.” 


49 

49

LJETO 

Valerija Kovačić 

Žlabur 

Moja ljetna asocijacija 

Riječ ljeto asocira nas na more, plaže, razbibrigu, odmor, stoga nema 

potrebe pisati o tome. Moja ljetna asocijacija vezana je uz sve 

one koji će ljeto provesti radno – poljoprivrednike, uslužne i sezonske 

radnike koji crnče cijele dane kako bi drugima omogućili savršen odmor. 

Mi vjernici trebali bismo biti svjesni tih 

činjenica jer i na odmoru smo katolici, a 

ta stvarnost nas obvezuje na mnogo toga. 

Što ne znači da trebamo osjećati sputanost, 

već naprotiv, to bi trebao biti poticaj na 

empatiju, na činjenje dobra. Što pod tim 

mislim? Svi imamo pravo na prekrasno 

ljetovanje koje teško zaradimo. 

Imamo pravo na vrhunsku 

uslugu i sve ono što su nam 

agencije i hoteli pošteno 

naplatili. No, to nam 

ne daje za pravo da 

se prema uslužnom 

osoblju odnosimo kao 

robovlasnici. Nemamo 

pravo izvrijeđati 

konobara jer kava nije po 

našem ukusu… 

Budimo svjesni da većina tih 

ljudi svoju obitelj neće vidjeti 

mjesecima. Nije lako biti daleko 

od supružnika, djece, roditelja. Sezonski 

radnik nije stroj. Zato bi katolik na odmoru 

trebao biti zahvalan što je imao priliku 

otputovati, jer mnogi je nemaju. Pokazati 

obzirnost, ljubaznost, susretljivost, to je 

ono na što nas upućuje Gospodin. Baš kao 

što je Georg R. Knight napisao: „Ljubaznost 

donosi vječne rezultate. Crkva je u svojim 

najboljim danima uvijek vjerovala da ono 

što ima, gubi, a da ono što daje, dobiva! 

Djelovanje ljubaznosti nikada ne propada. 

To su vječna blaga Božjeg kraljevstva, 

to su blaga o kojima Isus govori da ih 

trebamo sakupljati.“ Naravno 

da sve navedeno vrijedi i 

za uslužne djelatnike, 

među kojima ima 

mnogo sezonskih 

radnika. Mnogo 

puta smo čuli kako 

nije dovoljno staviti 

križić oko vrata, već 

je potrebno svojim 

djelima pokazivati 

jesmo li Kristovi 

sljedbenici. Tim više se 

i sezonci trebaju istaknuti 

svojim kršćanskim vrlinama 

i ne doživljavati turiste kao one koji 

su im ukrali ljeto. Vjernici su ti koji trebaju 

zakotrljati kotačić dobrote i poštovanja. 

Ne čekati druge da to čine. Počnimo mi jer 

„neka nam ne dodija činiti dobro jer ćemo 

u svoje vrijeme žeti ako sad ne malakšemo. 


5050

LJETO 

Prema tome, dok imamo povoljnu priliku, 

činimo dobro svima, posebno onima koji 

po ovoj vjeri pripadaju istoj obitelji.“ (Gal 6, 

9-10). Osim što je potrebno odmoriti tijelo, 

ne zaboravimo na dušu. Neka ljeto ne bude 

vrijeme pretjerane buke i razuzdanosti. 

Riječi apostola Pavla upućene Efežanima 

vrijede i za nas: “I ne opijajte se vinom, jer u 

tome leži propast, već se napunite Duhom! 

Govorite jedni drugima u psalmima, 

hvalospjevima i nadahnutim pjesmama. 

Pjevajte Gospodinu u svom srcu i slavite ga! 

Zahvaljujte uvijek za sve Bogu, Ocu, u ime 

našega Gospodina Isusa Krista!“ 

Vama koji se spremate na putovanje, želim 

siguran i sretan put i molim za pridržavanje 

prometne kulture i pravila. Imajte na umu 

da ste i za volanom kršćani, što znači: nema 

psovke jer netko vozi presporo, nema 

ruganja ženama za volanom, nema bjesnila 

zbog zastoja… Idealna prilika za obiteljsku 

molitvu i razgovor upravo je čekanje u 

kolonama. Toliko se dobroga može smisliti 

u naizgled besmislenim situacijama. 

Potrebno je samo posvjestiti si da je Bog 

uvijek uz nas, da nas prati i čuva, a na nama 

je da „pazimo na stazu kojom kročimo i da 

nam svi putevi budu pouzdani“. To je moguće 

jedino onda kad nam je Bog svagdanom i 

blagdanom na prvom mjestu i kad Njega 

prvoga odabiremo za svog suputnika. Ne 

zaboravite na svoje anđele čuvare. I oni idu 

s vama na godišnji, zato i njima zahvalite 

što vas čuvaju. Što se tiče odlaska na misu 

kad smo na godišnjem, o tome nema 

potrebe pisati. To se podrazumijeva! Velika 

većina nas neće otputovati, već će slobodne 

dane iskoristiti za rad u poljima, njivama, 

vrtovima i vinogradima. Mukotrpno je 

to vrijeme koje pouzdanje pronalazi u 

Gospodinu. U ime svih vas poljoprivrednika, 

Njemu upućujem ovu zahvalnu molitvu: 

Ti pohodi zemlju i ti je natopi obogati nju veoma. 

Božja se rijeka vodom napuni, ti pripravi ljudima žito. 

Ovako pripremi zemlju: brazde joj natopi, grude joj poravna; 

kišom je omekša, usjeve joj blagoslovi. 

Ti okruni godinu dobrotom svojom, plodnost niče za stopama tvojim. 

Pustinjski pašnjaci kaplju od obilja, brežuljci se pašu radošću. 

Njive se kite stadima, doline se pokrivaju žitom: 

svagdje klicanje, pjesma. 

(Ps 65, 10-14) 


51

KRONIKA 

17.4.2017. 

III. zavjetno hodočašće kuburaša Majci 

Božjoj Vinagorskoj. 

23.4.2017. 

U sklopu proslave Dana grada, vlč. Dragecu 

Gereciju uručena Zahvalnica Grada 

Pregrade. 


Zagrebački nadbiskup kardinal Josip 

Bozanić pohodio je našu župu i podijelio 

sakrament Svete Potvrde. 


Svećenom svetom misim podijeljen je 

sakrament Svete Pričesti. 


Tradicionalno dekanatsko hodočašće Majci 

Božjoj na Svete gore u Sloveniju. 


Svetkovina Tijelova proslavljena svečanim 

euharistijskim slavljem i procesijom u 

cinktoru. 


Budnicom i svetom misom proslavljen 

spomendan sv. Josipa radnika. 

Vatrogasci proslavili i blagdan svoga 

zaštitnika sv. Florijana. 

22. – 25.6.2017. 

Hodočašće u svetište bl. Marije Propetog 

Isusa Petković u Blato na otoku Korčuli. 


52

SJEĆANJE 

+ č. s. Felicita (Finka) Samardžić 

U petak, 12. svibnja, na groblju u Granešini oprostili smo se od č. 

s. Felicite, vjerne čitateljice i molitvene pratiteljice „Glasnika Majke 

Božje Vinagorske”. Naime, od kada je u svoje ruke primila prvi 

obnovljeni broj “Glasnika” ne tako davne 2015. godine, postala je 

redovna čitateljica. Radovala se svakom novom broju i s velikom 

pažnjom i ljubavlju pratila događanja na Vinagori. Sprovodne 

obrede predvodio je preč. Matija Pavlaković, rektor Dječačkog 

sjemeništa na Šalati u Zagrebu. U svojoj propovijedi, osvrnuo se na 

život pokojne s. Felicite te istaknuo njezine vrline: „Ona nije završila 

tek jedan zadatak, niti tek jednu etapu puta, nego svoju veliku životnu misiju, svoj od Boga darovani 

dugi, skroviti i primjereni život i redovničko služenje.“ 

Prije dvije godine posjetila je Vinagoru, očarana ljepotom prirode, crkvom, a nadasve kipom Majke 

Božje Vinagorske, pred kojim je ponizno uputila svoje molitve. 

Č. s. Felicita rođena je 14. studenoga 1943. u Derventi u Bosni i Hercegovini, od roditelja Ivana 

i Ljubice Samardžić te je krštena imenom Finka - Jozefina. S 19 godina života, 1962., dolazi u 

samostan Kćeri Božje Ljubavi u Novu Ves u Zagrebu, gdje boravi kao kandidatica, kada odlazi u 

novicijat u Brezovicu. Svoje prve zavjete polaže 1967., kada dobiva redovničko ime Felicita. Svoj 

život je posvetila služenju na župama i redovničkim zajednicama. Od gotovo75 godina života, 50 je 

godina posvetila službi u Družbi Kćeri Božje Ljubavi. 

Zbog bolesti premještena je u samostan Granešinu. Okrepljenja svetim sakramentima, preminula 

je u subotu navečer 6. svibnja 2017., uoči nedjelje Dobrog Pastira. 

+ Josip Kamenski 

U subotu, 17. lipnja 2017., okrijepljen svetim sakramentima, nakon 

kratke i teške bolesti, u Klinici za tumore u Zagrebu preminuo je 

Josip Kamenski. Rođen je 24. siječnja 1966. u Pregradi, od roditelja 

Dragice i Dragutina Kamenski, kao drugo dijete u obitelji - ima 

i starijeg brata Dragutina. Osnovnu školu pohađao je u Sopotu i 

Pregradi, a srednju školu za zidara u Krapini i odmah nakon srednje 

škole i odsluženog vojnog roka počeo raditi u struci. 

Sa svojom ženom Pavicom r. Prekratić 1989. osniva obitelj u kojoj se 

rodilo troje djece: Veronika, Katarina i Magdalena. Svoj život proveo 

je u Pavlovcu Pregradskom, a njegov radni vijek bio je usko vezan uz starijeg brata. 

Više od dvadeset godina služio je u našoj župnoj zajednici kao član Crkvenog odbora i Župnog 

pastoralnog vijeća, gotovo do konca svog života. Bio je „Josip radnik“ u našoj župi - svaki veći 

događaj, proštenja u Sopotu i na Vinagori, blagoslov obitelji bili su dio njegovog posebno radosnog 

sudjelovanja u životu župe, na čemu mu zahvaljujemo. 

U velikom broju poznanika, prijatelja, župljana, obitelji i svećenika, oprostili smo se na gradskom 

groblju u Pregradi 20. lipnja 2017. od pokojnog Josipa. 


53

RASPORED SVETIH MISA 

NEDJELJA: 8:30 - Sopot 

11:30 - Vinagora 

UTORAK 

20:00 - Vinagora 

ČETVRTAK 

20:00 - Vinagora: sveta misa i klanjanje 

HODOČASNIČKE SVETE MISE 

možete slaviti u bilo koje vrijeme u dogovoru sa 

župnikom. 

Dragi hodočasnici, 

Misa slavlja Svete Potvrde 

ako ste se zatekli u našem lijepom Zagorju, odvojite 

nekoliko trenutaka i posjetite Majku Božju Vinagorsku 

na slikovitom bregu, nedaleko od Velikog Tabora, s 

kojeg se pruža nezaboravni pogled prema Zagrebačkoj 

gori i susjednoj nam Sloveniji. 

U proštenjarskoj crkvi Majke Božje Vinagorske možete 

u tišini uputiti svoje molitve i uživati u prirodnim 

ljepotama. 

Ukoliko dolazite kao grupa, molimo da se prije 

najavite na broj telefona: 049/343-012 ili na mail: 

zupa.vinagora@zg-nadbiskupija.hr 

Knjige i 

suvenire 

svetišta 

možete 

nabaviti 

u 

župnom 

uredu. 

Izdaje: Župa Pohoda B. D. Marije 

Vinagora 4 

49219, Vinagora 

Tel.: 049/343-012 

e-mail: glasnik.mbv@gmail.com 

Glavna urednica: Jelena Jazbec 

Odgovorni urednik: Dragutin Gereci 

Uredništvo: Dragutin Gereci 

Jelena Jazbec, 

Ivana Lazički, 

Lucija Pavlinec, 

Marijana Pavlinec, 

Valerija Kovačić Žlabur 

List izlazi prigodno. 

Cijena pojedinog primjerka: 10,00 kn 

Žiro-račun: Zagrebačka banka 

IBAN: HR1923600001101586736 

Godišnja pretplata za 2017.: 

Hrvatska: 40, 00 kn 

Zemlje EU: 12, 00 EUR

Pogled na more iz vrta samostana Družbe Kćeri Milosrđa - Prižba, otok Korčula

Glasnik MBV 2-17

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?