Glasnik MBV 1-17

Sretan i blagoslovljen 

Uskrs! 

SJEČANJA 

Vuzmeni 

žegen 

INTERVJU 

Magda Karažija 

- naša stogodišnjakinja 

UZORI VJERE 

Vlč. Ivan Lazički 

- ubijen 1945.

Poklon mudraca - pokrajni oltar u crkvi Majke Božje Vinagorske

RIJEČ UREDNIKA 

SADRŽAJ 

Dragi čitatelji! 

Pred vama je prvi ovogodišnji broj 

“Glasnika Majke Božje Vinagorske”, 

koji izlazi o svetkovini Uskrsa. Zato 

je prvi dio posvećen liturgijskom 

vremenu Vazmenog ciklusa, u kojemu 

razmišljamo o velikom otajstvu Vazma, 

ističući na neki način Cvjetnicu – 

Nedjelju Muke Gospodnje i uskrsni 

blagoslov jela. Zapravo nas tekstovi žele 

potaknuti da sve vrijeme od Uskrsa do 

Duhova proživimo u uskrsnoj radosti 

koja će biti vidljiva i na izvanjski 

način. Do svetkovine Duhova imamo 

i svibanj mjesec, koji je na poseban 

način posvećen Blaženoj Djevici Mariji 

i o tome želimo razmišljati u tekstu koji 

govori o svibanjskim pobožnostima, 

omiljenima u našem narodu. 

Kao uzora vjere u ovom broju istaknuli 

smo vlč. Ivana Lazičkog iz naše župe 

koji je ubijen od strane komunističkih 

vlasti 1945. godine. U rubrici iz života 

župe i svetišta donosimo događaje 

koji su obilježili razdoblje iz nas tj. od 

božićnog broja “Glasnika”. U kratkim 

crtama osvrćemo se na rad Druge 

sinode Zagrebačke nadbiskupije i 

objavljujemo proglas otvaranja Godine 

sv. Josipa, koja traje do svetkovine 

sv. Josipe iduće godine, prateći tako 

važne i aktualne događaje u našoj 

nadbiskupiji. 

Radost Uskrsa koja nas prožima neka u 

našem životu ostavi duboki trag Božje 

ljubavi prema čovjeku. S tim mislima 

želim vam sretan i blagoslovljen Uskrs, 

obilje Božjeg blagoslova i vodstva Duha 

Svetoga kroz život. U svemu tome neka 

vam barem u malom djeliću pomogne 

i ovaj broj “Glasnika Majke Božje 

Vinagorske”. 

AKTUALNO 

Najradosnija proslava Uskrsa ............................4 

LITURGIJSKO VRIJEME 

Cvjetnica.............................................................6 

Vazmeno vrijeme ..............................................8 

Vuzmeni žegn ..................................................10 

Uskrsni blagoslov jela ....................................12 

MARIJANSKA POBOŽNOST 

Rascvjetajmo svoja srca ..................................14 

DA SE NE ZABORAVI 

Najljepši blagdanski ures ................................18 

VRIJEDNO SPOMENA 

Intervju: Magda Karažija ................................20 

Recept za dugovječnost...................................25 

UZORI VJERE 

Vlč. Ivan Lazički ..............................................26 

IZ ŽIVOTA ŽUPE I SVETIŠTA.......................34 

Božićni koncert ...............................................34 

Život s pjesmom ..............................................36 

Žive jaslice u Samoboru .................................38 

Valentinovsko proštenje .................................40 

Pepelnica ..........................................................41 

Cvijetnica .........................................................42 

Spaja nas ljubav prema pjevanju ...................44 

IZ SUSJEDNIH ŽUPA 

Uskrs u samostanu ..........................................46 

Moja k(o)rizma ...............................................48 

KRONIKA SVETIŠTA ...................................49 

IZ DRUŠTVENOG ŽIVOTA .........................50 

Skupšzina DVD-a Stipernica ..........................51 

Skupština DVD-a Vinagora ............................48 

PROGLAS GODINE SV. JOSIPA ..................52 

SINODA ...........................................................56

AKTUALNO 

Dragec Gereci 

NA NAMA JE OMOGUĆITI DOMOVINI RAST, NAPREDAK, 

BLAGOSTANJE 

Najradosnija proslava 

Uskrsa je u domovini 

Uvrijeme Uskrsa i uskrsnih blagdana budi u nama radost na više načina. 

Duhovnu radost, koja se iskazuje vedrinom duha i susretljivošću, za one 

koji su s Crkvom proživljavali Veliki tjedan i sveto Trodnevlje, te njihovo 

posebno ushićenje Božjom proslavom i pobjedom nad smrću. Tjelesnu, na 

razini obilja hrane (i svakovrsnih) pića, lijepe odjeće koja je možda prvi puta 

„pokazana“ na uskrsnoj misi. Socijalnu, kao radosni susret obitelji, prijatelja, 

poznanika, okupljanje oko zajedničkog Kristova i obiteljskog stola, koji je 

uskrsnih dana premali, a kuće su tijesne, ili nisu, ako vlada sklad, mir i zajedništvo, 

kako uostalom kaže i poslovica: „Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna“. 

Socijalna dimenzija Uskrsa, koja izvana 

izgleda pozitivno, pohvalno i prihvatljivo, 

skriva u sebi ključni problem s kojim 

se suočavamo i mi danas. Na trenutak 

ću se vratiti na početak 20. stoljeća, na 

godine prije Prvog svjetskog rata, kada su 

zabilježene prve skupine ljudi, ne samo iz 

Zagorja, nego iz svih krajeva domovine, 

koji napuštaju svoj dom, ali ne u potrazi za 

„boljim životom“, nego za „golim životom“. 

„Glasnik Majke Božje Vinagorske“ 30- 

ih godina 20. stoljeća komunicira s 

Vinagorčanima koji su odselili u Ameriku 

i ostale zemlje. Nakon toga dolazi nesretna 

polovica 20. stoljeća, točnije, 1945., kada 

su oni koji su imali sreće sačuvati život, bili 

primorani otići „trbuhom za kruhom“, jer 

za njih nije bilo kruha u njihovoj domovini, 

iskrenije rečeno, nije bilo života, jer nisu 

bili na „partijskoj liniji“, jer su vjerovali da je 

Bog veći od Staljina, Lenjina, Tita… I kad su 

neki učinili kompromis kako bi omogućili da 

hrvatski narod ostane na svom prostoru od 

Sutle do Dunava, od Međimurja do granica 

plavog Jadrana, i tako podnijeli nemjerljivu 

žrtvu na koju su danas samo rijetki spremni, 

drugi su nastavili „crnu statistiku“ odljeva 

hrvatskoga bića iz domovine, još uvijek 

iz političkih, ali sve više i iz ekonomskih 

razloga. 

Zapravo, taj „ekonomski razlog“ postaje 

maska za puno dublje stanje duha jednog 

naroda. Biti „ekonomski situiran“ mantra je 

materijalističko – konzumerističkog načina 

razmišljanja i pogleda na svijet, kojega je 

lukavo preuzeo sistem u našoj domovini 

4 

Glasnik MBV

AKTUALNO 

Biti hrabar 1990. godine i 27 

godina kasnije, vrlina je svakog 

domoljuba. Isto tako, biti 

kukavica onda i danas, 

jednako je sramotno. 

prije 50 – 60 godina, ne omogućavajući 

čovjeku duhovni i materijalni napredak, 

zbog čega su se mnogi odlučili upravo na 

odlazak. Ti „nesretnici“ koji danas, pod 

stare dane, u vrijeme blagdana dolaze kući, 

čine svojim obiteljima sretan Uskrs, radost 

susreta u ove blagdanske dane koji nam 

predstoje. 

Sada kad smo već u našem vremenu 

življenja, možemo si postaviti pitanje 

kome će učiniti radostan Uskrs oni koji 

ovih godina, mjeseci i dana napuštaju 

svoju domovinu u potrazi za „boljim 

životom“, vođeni nekim, možemo to tako 

reći, hedonističkim željama, da se ostvare 

i da steknu više nego bi to mogli u svojoj 

domovini i obitelji? 

Možemo li i trebamo li nazvati hrabrima 

one koji su 1990. godine stali u obranu 

domovine, a kukavicama one koji su otišli 

u „Minhensku bojnu“? Možemo li i trebamo 

nazvati hrabrima one koji ostaju graditi 

domovinu materijalno i demografski, a 

kukavicama one koji napuštaju domovinu 

za boljim životom? Neka odgovori svatko 

za sebe, bez neke osude. 

Biti hrabar 1990. godine i 27 godina 

kasnije, vrlina je svakog domoljuba. Isto 

tako, biti kukavica onda i danas, jednako 

je sramotno. Poučeni iskustvom onih koji 

se vraćaju svake godine, slušajući njihove 

životne priče, lako možemo zaključiti: da 

je bilo samo malo više mogućnosti, možda 

i osjetljivosti za normalan život, nikada ne 

bi otišli tražeći bolje mogućnosti za sebe 

i svoje obitelji. U pravilu se uvijek vraćaju 

svome korijenu, žele počivati na svome 

groblju, žele biti pokriveni rodnom krugom 

koja ih je iznjedrila. 

Razlog napuštanja rodne grude ne može biti 

„bolji život“, veće ekonomske mogućnosti, 

napredovanje u karijeri, nauštrb svoje 

domovine. Svi koji razmišljaju ili su odlučili 

napustiti domovinu, trebali bi biti svjesni 

činjenice da se za 30, 40 ili 50 godina, s 

obzirom na nepovoljnu demografsku sliku 

Hrvatske i sve veći odljev mladih, neće imati 

kome vratiti na ove zelene rajske brege, 

doći i proslaviti Uskrs… A nigdje Uskrs nije 

tako lijep, radostan, poseban, kao u svojoj 

obitelji, u crkvi koja je obilježila početke 

našeg života, duhovnog i tjelesnog. 

I zapamtite: na nama je da omogućimo 

domovini rast, napredak, blagostanje, kako 

bi iz pepela napokon postala zemlja kojom 

teče med i mlijeko. 

travanj 2017. 

5 

5


Milan Dančuo 

Cvjetnica – nedjelja 

Muke Gospodnje 

Blagdan Uskrsa u prvim kršćanskim vremenima slavio se na puno 

jednostavniji način nego danas. Nakon pashalnog posta od jednog ili 

više dana, slijedilo je noćno okupljanje kršćanske zajednice u molitvi 

i čitanju Božje riječi, te na kraju slavlje euharistije. Iako je u počecima 

naglasak bio stavljen na Krista kao pashalnog Jaganjca, koji svojom krvlju 

donosi otkupljenje svijetu, kasnije taj naglasak prelazi na Kristovo uskrsnuće. 

Pod utjecajem Crkve u Jeruzalemu, koja je s 

dubokom vjerom obilazila mjesta Kristove 

muke i smrti, tijekom 4. stoljeća dolazi do 

procesa tzv. fragmentacije, u kojem različiti 

trenuci i događaji koji tvore Kristovo djelo 

spasenja, postaju oslonac za oblikovanje 

zasebnih liturgijskih slavlja. Liturgijsko 

slavljenje na taj način, uz spomen-čin 

pashalnog otajstva, dobiva i novu dimenziju 

obrednog oponašanja posljednjih događaja 

iz Isusova zemaljskoga života, i to dan po 

dan, a u Trodnevlju, pazeći i na određene 

sate. 

Ophod ili procesija 

Blagdan Cvjetnice uvod je u Veliki tjedan. 

Cvjetnica se još naziva i Nedjeljom Muke 

Gospodnje, jer uz spomen na Kristov ulazak 

u Jeruzalem, uvodi u Kristovu muku i 

vazmeno otajstvo. Već u najstarija vremena, 

vjernici u Jeruzalemu okupljali su se na 

nedjelju uoči blagdana Uskrsa i u procesiji 

prolazili put kojim je prolazio sam Isus. To 

je bio posebno snažan trenutak, kako nam 

govore zapisi toga vremena. Djeca i odrasli 

bi se okupljali te, noseći u rukama palmine i 

maslinove grančice, u tišini hodali i na kraju 

se okupili u bazilici Kristova Uskrsnuća, 

gdje bi se pomolili kod Kristova križa. I u 

Rimu se, nakon nekoliko stoljeća, ustalio 

običaj blagoslova grančica i procesije, kao 

prisjećanje Kristova ulaska u Jeruzalem. 

Ipak, glavna karakteristika rimske Cvjetnice 

bilo je uvođenje u Veliki tjedan, odnosno, 

čitanje Kristove muke iz Evanđelja po 

Mateju. Na taj način bi se već nekoliko dana 

uoči Velikog petka, vjernike na poseban 

način pripravilo na veliko otajstvo koje se 

slavi u vazmenom Trodnevlju. I današnja 

molitva koja se moli na početku mise na 

blagdan Cvjetnice, podsjeća na Kristovo 

poniženje i sramotu križa. U molitvu se 

preporučuju svi kršćani, da i oni slijede 

Kristov uzor i poniženje, kako bi zajedno s 

njime trpjeli i postigli slavu uskrsnuća. To 

je i posljednji cilj korizmenog hoda: vrijeme 

pročišćenja, kroz koje se vlastiti križ 

ugrađuje u križ Kristov, jer se jedino na taj 

način dolazi do slave uskrsnuća, odnosno, 

do novog života kojega Bog daruje. 

Današnji obredi Cvjetnice izrazito su 

bogati i pozivaju vjernike da urone u 

6 



početke slavlja vazmenog otajstva muke i 

uskrsnuća Kristova. Kao što je Krist ušao u 

grad Jeruzalem, da bi mogao ondje trpjeti i 

umrijeti, kako bi ustao od mrtvih, i vjernici 

vrše spomen tog ulaska, ponajprije živom 

vjerom i pobožnošću, a zatim i ophodom 

ili procesijom. Danas se ophod ili procesija 

može vršiti na nekoliko načina. Vjernici 

se uoči mise mogu okupiti u nekoj drugoj 

manjoj crkvi ili prikladnom mjestu izvan 

crkve u koju se ide ophodom. Tamo je 

također i svećenik u ruhu crvene boje, što 

je zanimljiv detalj, jer crvena boja upućuje 

na Kristovu muku, u odnosu na ljubičastu, 

koja je korizmena boja iščekivanja i 

pokore. Vjernici u rukama drže grančice 

i svojom prisutnošću i životom potvrđuju 

da žele klicati Kristu Kralju, kao što kaže 

početna antifona: „Hosana Davidovu sinu: 

Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje. 

Izraelov Kralju: Hosana u visini.“ Nakon 

blagoslova grančica, tradicionalno se 

navješćuje evanđelje o ulasku Gospodnjem 

u Jeruzalem, prema jednom od četiriju 

evanđelja. Svako od njih podsjeća da Isus 

ulazi u Jeruzalem na magarcu kao kralj, dok 

mu narod kliče i putem stavlja svoje haljine 

i grane sa stabala. I vjernici su u procesiji 

pozvani klicati Isusu, kao što su to i činili 

Židovi prije dvije tisuće godina. 

Najsvetiji tjedan 

Postoje još dva jednostavnija načina 

procesije unutar same crkve gdje se slavi 

misa na blagdan Cvjetnice. Svečani ulazak 

predviđa da se vjernici okupe na ulasku u 

crkvu ili nekom prikladnom mjestu. Nakon 

što se navijesti evanđelje te blagoslove 

grančice, svećenik i vjernici se upućuju 

prema svetištu te se pjevaju procesijske 

pjesme iz bogate crkvene baštine. Na kraju, 

i običnim ulaskom može započeti misa 

na blagdan Cvjetnice, u kojem ne postoje 

posebni obredi ili procesija, no ipak se 

vjernike poziva i podsjeća da Velikim 

tjednom započinje najsvetiji tjedan za sve 

kršćane. Krist je dragovoljno trpio nevin 

za sve grešnike i za svakoga od nas te je 

nedužno bio ubrojen u zločince. Kao što je 

njegova smrt uništila sva zlodjela i svaki 

grijeh, tako i Kristovo uskrsnuće donosi 

nama vjernicima opravdanje po kojem 

dobivamo novi životu u Kristovu Uskrsnuću. 

Blagdan Cvjetnice početak je te proslave, ali 

već se i u tom slavlju proslavlja cjelokupna 

Muka Gospodnja i vazmeno otajstvo. Neka 

i naše grančice koje rado čuvamo u našim 

obiteljima i domovima, budu odraz naše 

vjere i našeg klicanja: „Hosana u visini; 

blagoslovljen koji si došao u mnoštvu svoga 

milosrđa.“ 

prosinac travanj 2017. 2016. 7 

7


Vazmeno vrijeme – slavlje 

jednog dana 

Milan Dančuo 

Vrijeme od svetkovine Uskrsa 

do nedjelje Duhova ili 

Pedesetnice naziva se uskrsno 

ili vazmeno vrijeme. To je vrijeme od 

pedeset dana, koji se slave u radosti 

i klicanju kao jedan dan ili blagdan. 

U židovskom kalendaru, točno pedeset 

dana nakon blagdana Pashe slavi se 

blagdan Sjenice ili Pedesetnice (hebr. 

šebuoth) koji je bio blagdan svršetka žetve, 

ali je u židovskoj teologiji, kroz povijest, 

postao spomen na proglas Tore, odnosno 

Sinajskog zakona između Boga i izraelskog 

naroda. Za kršćane, blagdan Pedesetnice, 

točno pedeset dana nakon Uskrsa, označava 

silazak Duha Svetoga na apostole i javno 

djelovanje Crkve. Na taj način, vazmeno 

vrijeme dobiva dvostruku dimenziju: onu 

kristološku, koja proslavlja Krista i njegovo 

Uskrsnuće, te onu pneumatološku, koja 

proslavlja djelovanje i silazak Duha Svetoga. 

Vazmeno vrijeme je stoga period posebne 

kršćanske radosti: svjetlo s vazmenog 

bdjenja obasjava nas posebnom snagom 

jer nas Krist iz tame grijeha i smrti uvodi 

u novi život i svjetlo Božje ljubavi. Ta se 

radost i snaga trebaju protezati na pedeset 

dana vazmenog vremena, ali i na cijeli život. 

U tome smislu, vazmeno vrijeme je vrijeme 

odgajanja i pripreme za dar Duha Svetoga u 

blagdanu Duhova. 

Bijela nedjelja 

Drugom vazmenom nedjeljom, odnosno 

Bijelom nedjeljom, završava vazmena 

osmina, vrijeme od osam dana u kojima 

se, počevši od Uskrsa, slavi na najsvečaniji 

način Kristova pobjeda nad smrću. Nakon 

korizmenog posta i pokore, uskrsni 

dani ispunjeni su kršćanskom radošću i 

blagdanskim veseljem. Takav kršćanski stav 

ispunjenosti i sreće poticaj je i primjer za 

svaku nedjelju u godini, kada se tjedno slavi 

i spominje Kristovo uskrsnuće i pobjeda 

nad smrću. U davna vremena, Crkva je 

intenzivnije živjela katekumenat, kroz koji 

su se odrasli pripremali za sakramente 

kršćanske inicijacije, tj. za krštenje, potvrdu 

i euharistiju. Svi kandidati morali su proći 

određeno vrijeme priprave, za vrijeme 

kojeg su učili o svemu što je bilo potrebno 

da bi mogli postati kršćanima i ispovijedati 

kršćansku vjeru. 

U korizmenom vremenu, kandidati ili 

katekumeni učili su o sadržaju vjere, da bi na 

Veliku subotu, za vrijeme vazmenog bdjenja, 

bili kršteni i postali članovima Crkve. Prije 

sakramenata kršćanske inicijacije, mogli 

su prisustvovati na misnom slavlju samo 

do početka drugog dijela misnog slavlja, a 

onda bi napustili crkvu, jer je euharistijska 

žrtva koja je slijedila za njih tada još bilo 

otajstvo koje nisu mogli razumjeti. Taj 

misterij, najdublje otajstvo vjere, bio im 

je objašnjen u vazmenoj osmini, tjednu 

nakon Uskrsa kako bi, konačno razumjevši 

cjelokupnu tajnu vjere, na Bijelu nedjelju 

8 


USKRSNI CIKLUS 

odložili podno oltara svoje bijele haljine 

koje su obukli na dan krštenja, za vrijeme 

vazmenog bdjenja. Upravo zbog tih bijelih 

odloženih haljina, druga vazmena nedjelja 

naziva se Bijela nedjelja ili Dominica in albis. 

U današnja vremena bijela krsna haljina, 

simbol čistoće i nevinosti, na simbolički je 

način sačuvana kao krsna haljinica koja se 

stavlja djetetu za vrijeme krštenja. Ne treba 

stoga iznenaditi što vazmena osmina i cijelo 

vazmeno vrijeme imaju jedan poseban ton 

svečanosti: oni koji vjeruju, imaju novi 

život u sakramentu krštenja, jer postaju 

djeca Božja, uranjanjem u Kristovu smrt i 

uskrsnuće. 

Duhovi su posljednja nedjelja u vazmenome 

vremenu, a na taj dan se na poseban način 

spominjemo silaska Duha Svetoga na 

apostole, okupljene s Marijom u dvorani 

Posljednje večere na točno pedeseti dan 

nakon uskrsnuća Kristova. Blagdanom 

Duhova slavimo i djelovanja Duha u Crkvi 

i u našim srcima, kao što piše i sv. Pavao 

u poslanici Rimljanima: „Ljubav je Božja 

razlivena u srcima našim po Duhu Svetomu 

koji prebiva u nama.“ U Novom Zavjetu, Duh 

Sveti se manifestira kao glavna pokretačka 

snaga u Božjem djelu otkupljenja, Kristovim 

rođenjem, smrću i uskrsnućem na Zemlji. 

Po Duhu Svetom, Blažena Djevica Marija 

je začela Krista, Ivan Krstitelj navješćuje 

novog Mesiju, koji će krstiti ne samo vodom, 

nego i Duhom Svetim, a Isus povjerava 

apostolima misiju da navješćuju Evanđelje, 

krsteći u Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. 

Djelovanje Duha Svetoga 

Duh Sveti u vazmenome vremenu silazi i 

ispunja naša srca: Bog je onaj koji traži prvi 

čovjeka i daje nam svoju ljubav u srcima 

po Duhu Svetomu. Duh šalje mnoge darove 

koji se manifestiraju na različite načine i 

svi podjednako doprinose da Crkva bude 

jedno tijelo okupljeno oko glave Krista 

i jedan je Duh koji krijepi vodom života 

Crkvu iznutra. Pred tako velikim darom, 

svaka kršćanska zajednica zahvaljuje 

i moli Gospodina da uvijek šalje svoga 

Duha i tako je krijepi i osnažuje. Na kraju, 

vazmeno vrijeme slavi i proslavlja Kristovu 

prisutnost među kršćanima, njegovu 

objavu u znakovima koji nakon Uznesenja 

postaju produžetak njegova slavnoga tijela 

u Riječi, sakramentima i euharistiji. Vjernik 

u vazmenom vremenu prepušta svoj život 

djelovanju Duha Svetoga, jer Kristovo 

otajstvo djeluje u njemu, da može rasti u 

vjeri i bratskom zajedništvu. 


9 

9


Drago Bosnar 

Vuzmeni žegn 

Nema radosti, nema veselja koje bi 

se iz crkve, iz bogoslužja, tako hitro 

širilo u obiteljski dom, za obiteljski 

stol - bilo bogataša, bilo siromaha - do 

veselja i radosti vuzmenega žegna! 

Znam, danas bi se sve htjelo nacifrati za 

tradiciju i folklor. No, kako nacifrati u 

korizmi zaklejene viriče, škrije i ladice na 

dilah? Korizma nije bila samo post odricanja 

od obilja, nego i post kojim se blažila i 

blagoslivljala glad. Jednostavno, nije bilo, 

ili je bilo premalo. Nije dobro zaboraviti 

kako se pri gradnji vinagorskog cintora jeo 

tropinov kruh. Prije stotinu godina nije bilo 

puno bolje. Nakon Drugog svjetskog rata, u 

mojem djetinjstvu, također. 

Ako nije jesen bila rodna, zimi se trpjelo, i 

u korizmi čekalo na belu melu, belu pogaču 

i beli kruh. O, kako su se neke, fala Bogu 

retke gospodije, na vuzmenom žegnu 

štimale z jelom v cekeru ili košari! Puno je 

više bilo onih koje su svoju bokčiju pokrile z 

našlinganim pokrivalom i molile Boga da ih 

nitko ne pita kaj su donesle. Ako je bilo vina, 

prodalo se za obleku, a doma se pila pikula. 

Nisu si za Janušvo donesli na blagoslov vino 

kakvog je Bog dal. I nisu se hiže imale jajca 

za vuzmene pisanice. Moralo se nasaditi 

barem dvije-tri kvočke, moralo se koje jajce 

odnesti i f štacun. Veliki je grijeh bio, ako bi 

moški fkral koje jajce za cigaretlin. Za sve, 

a posebno za takve, bez ispovijedi i pokore 

nije bilo pravoga Vuzma. 

Ako si tak nafarbate svoju pisanicu i poišete 

v dvorišu hren, pa ga skopate i očistite (tak 

da vam suze obliju cijelo lice i vrat!), pa još 

dobite blagoslovljenu priliku da vam stari 

ata otpreju virič i pokažeju par klobaus 

i podimljenu svinsku amicu, vama već 

na Veliku sredu počne dišati Vuzem! Od 

uzbuđenja niste ni vidjeli kako ste se pri 

trebljenju orehov več krat vrdli s kladivcom 

po prstah. Ni bolelo, komaj ste na Vuzem, 

dok ste jeli povjajnku, opazili da vam je pod 

nohteh krvavo! 

Prije stotinu let, kad je i Vinagora imala 

kapelana, k žegnu se šlo na Veliku subotu 

okoli dve vure po polne. Žegni su bili, 

10 



kako sam čuo svoju staru mamu Hanu, 

pri sv. Donatu, v Sopotu pri sv. Mihalju, 

pri Bolarčvom križu, na Košeninah, pri 

Antoničvem križu (na granici s kolstelskom 

farom) i v cintoru Majke Božje Vinagorske. 

Na tim žegnima se znalo dogoditi da bi koji 

muž donio pun košek jela, i za svoje susjede, 

koji nisu mogli doći na žegn, jer nisu meli 

svetečne obleke. Po fari je žegnal kapelan, a 

župnik na Vinagori. Nakon 1920., kad su se 

vuzmeni obredi počeli svetkuvati u subotu 

navečer, vuzmeni žegn je bil na vuzmeno 

jutro. 

Rana meša na Vuzem bila je oko šeste vure. 

Pleh muzika je igrala za budnicu, pri velikoj 

meši i za večernicu. Pokalo se z mužarov 

i pištolah: za početek meše, za evanđelje, 

za podigauvanje i za žegn. Na koncu meše, 

župnik Gustek Holi bi s ministrantima, 

kadionicom i svetom vodom počel žegnati 

od istočnih štengi cintora do kraja, dok 

je bilo cekerof i košar. Pred župnikom 

su išli šekutori Marko Nučecov i Sandek 

Kramarov sa škreblicama. Ako je tko pod 

mešom v škreblicu tutnuo „železo“, za žegn 

se to ni šikalo - davao se „paper“, pedesetak 

današnjih kuna. 

Po žegnu su svi hitali doma. (U nekim su 

se krajevima utrkivali: kero dekle prvo 

dojde v selo, ta bu pridna sneha.) Vuzmena 

froštikla i južina bile su posebne: cijela 

obitelj (bile je onih koji su za Vuzem došli 

iz Slovenije ili Zagreba) je na glas molila i 

svaki si je zel kaj je ftel (či je bilo?!). Zaprav, 

od sega pomalo. Na Vuzem se nije išlo v 

selo za polaužara. Na to se jako pazilo. Igra 

je bila pokaje s karabitom v kanticama od 

kreozana (ondašnje sredstvo za zimsko 

prskanje voćaka). Z mužaorov i pištoulah 

so pokali bogautuši; bokčija si to ni mogla 

privoušiti. 

Ipak, koja je svrha žegna i što poručuje? 

U korijenu je židovska pasha: janje, beskvasni 

kruh i gorko zemlje. Iz toga korijena raste 

otajstvo misnoga, euharistijskoga stola. 

Na Veliki petak Jaganjac žrtvovan na križu, 

pobijedio je smrt i na Uskrs uskrsnuo! 

Ne zaboravimo da jedna od crkvenih 

zapovijedi glasi: „Svake se godine najmanje 

jedanput ispovijedi i o Uskrsu pričesti!“ 

Korizmeni post, molitva, ispovijed i pokora 

- čežnja je duše za pričešću, jelo u košarici 

za vuzmeni žegn - blagoslovljena je okrjepa 

tijelu. Misni, euharistijski stol, žegn je za 

svaki obiteljski stol. 

I vuzmena čestitka svima: Ne 

pozabite da vuzmena pričest 

žegna hižni stol, a ne obrnuto. 

Bez vuzmene pričesti krštenoj 

duši nemre biti tečno jelo, pa 

makar stokrat žegnano! Aleluja! 

prosinac travanj 2017. 2016. 11 

11


Uskrsni blagoslov jela 

Dragec Gereci 

Smisao novosti prožima čitavu vazmenu liturgiju: nova je priroda, budući 

da se na zapadnoj hemisferi Uskrsnuće podudara s proljetnim buđenjem; 

nova je vatra i voda, nova su srca kršćana, obnovljena sakramentom pomirenja 

i, kako se priželjkuje, samim sakramentima inicijacije; (…) Među pobožnim 

vježbama koje se povezuju s događajem Vazma postoji tradicionalni 

blagoslov jaja, simbola života… (Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji) 

U našoj hrvatskoj kršćanskoj tradiciji pučke 

pobožnosti, osobito blagoslovi, zauzimaju 

važno mjesto u životu obitelji i pojedinca. 

Božićni blagoslov obitelji i uskrsni blagoslov 

jela, dva su stupa blagoslova koji su 

prisutni u gotovo svim područjima. 

Već od 8. st. razvijaju se blagoslovi koji se 

odnose na hranu na Nedjelju uskrsnuća, 

ali postoje i izvori koji govore o blagoslovi 

u noći bdijenja. Najstariji blagoslovi vežu 

se uz „med i mlijeko“ i Božje obećanje izabranom 

narodu da će ih izvesti iz Egipta i 

uvesti u zemlju kojom teče med i mlijeko. 

Kroz povijest, blagoslov se proširivao ovisno 

o mjestima i običajima, tako da danas, 

uz neizostavna jaja i kobasice, šunku i luk, 

imamo i ostalu hranu koju obitelji običavaju 

blagovati o Uskrsu. 

Osim hrane koja se blagoslivlja, važno je i 

vrijeme blagoslova koje se nakon II. Vatikanskog 

koncila i obnove obreda polako 

smješta u svoje prirodno mjesto na uskrsno 

jutro ili nakon završetka Vazmenog bdijenja. 

No bez obzira u koje vrijeme prisustvujemo 

blagoslovu, on ne gubi svoj prvotni 

smisao - da je blagoslovljeno jelo prvo jelo 

koje se blaguje u radosti proslave Uskrsa. 

Uskrs je blagdan obnove čovjeka i 

svijeta. 

Kristovom smrću i uskrsnućem 

otkupljen je čovjek i cijeli svemir. 

Počeli je sveto proljeće. Zato 

nam odsada valja živjeti novim 

životom. Odsada nas svaki obrok 

podsjeća i poziva na gozbu tijela 

i krvi Kristove, na ljubav koju je 

Isus pokazao na posljednjoj večeri 

i na lomljenje kruha u kojem su 

ga učenici prepoznali uskrslog 

Gospodina. Pošto smo po svetim 

sakramentima Krštenje, Pomirenja 

i Euharistije s Kristom uskrsnuli 

na novi život, nek nam ovaj 

blagoslov jela bude znak te novine 

da u blagovanju te blagoslovljene 

hrane, u zajedništvu i ljubavi svoga 

obiteljskog stola budemo trajno 

povezani s uskrslim Gospodnom i 

živimo kao novi ljudi. 

Rimski obrednik - Blagoslovi 

12 


Kraljice neba 

(moli se od Vaznenog bdjenja do 

uključivo Duhova) 

Kraljice neba, raduj se, 

aleluja. 

Jer koga si dostojna bila 

nositi, aleluja 

Uskrsnu kako je rekao, 

aleluja. 

Moli za nas Boga, aleluja. 

Veseli se i raduj, djevice 

Marijo, aleluja. 

Jer uskrsnu Gospodin 

uistinu, aleluja. 

Pomolimo se: Bože, koji 

si se dostojao razveseliti 

svijet uskrsnućem svoga 

Sina, Gospodina našega 

Isusa Krista, 

daj, molimo te, da po 

njegovoj majci djevici 

Mariji postignemo radosti 

vječnoga života. 

Po istom Kristu Gospodinu 

našemu. Amen. 

Uskrslomu 

Krv sa vodom se miješa 

u ove svete dane 

i šiklji s probodenog boka 

da nama opere rane. 

Svjetlost ubire tamu, 

radost ublažava boli, 

a Tebi uskrsli Kriste 

svako se biće moli. 

Odnesi Božji Sine 

sve terete i grijehe, 

da vidimo bar jednom 

Galilejske cvjetne lijehe. 

Valentina Babić


SVIBANJ - MJESEC U KOJEM VIŠE I OBILATIJE NA 

NAS SILAZE DAROVI BOŽANSKOG MILOSRĐA 

Mario Kralj 

Rascvjetajmo svoja srca! 

Mjesec svibanj je među narodom poseban zbog svibanjskih pobožnosti, 

koje se uobičajeno sastoje od molitve krunice i lauretanskih litanija, 

pjevanja marijanskih pjesama, mise, te adoracije pred Presvetim 

Oltarskim Sakramentom. Svibanj nam je poseban i po prirodi, jer tada je proljeće 

već u punom zamahu te prirodu krase različite boje cvijeća i zelenila. Nakon 

zime, sve biva oživljeno i obojano. Nebeski umjetnik, sve što je bilo golo i mrtvo, 

ponovno oživljuje. Papa Pavao VI. o svibnju nam ovako govori: „To je, ustvari, 

mjesec u kojemu će kršćani u hramovima i u obiteljskim domovima gorljivije 

i srčanije uzdizati Mariji prinos svojih molitava i pobožnosti. To je ujedno 

mjesec u kome će više i obilatije silaziti na nas darovi božanskog milosrđa.“ 

Kao što priroda biva rascvjetana, tako 

bi se i naša srca trebala rascvjetati pod 

svjetlom uskrsnuća. Da to postignemo, 

siguran i pouzdan put nam je nasljedovanje 

Marije, koja je bila prva učenica Gospodnja. 

Molitvom krunice, svoje srce odgajamo da 

bude poput srca Marijinog – otvoreno za 

vršenje volje Božje, ponizno i ustrajno. Da 

bismo to mogli što bolje ostvariti, promišljat 

ćemo nad četiri naslova po kojima je Marija 

model Crkve, a time i svakog vjernika, koje 

donosi papa Pavao VI. u svojoj enciklici 

Marialis Cultus. To su sljedeći naslovi: 

„Djevica koja sluša“, „Djevica koja moli“, 

„Djevica koja rađa“ i „Djevica koja prinosi“. 

Djevica koja sluša 

Slušanje zahtjeva pozornost srca, stvaranje 

pogodnog emotivnog ambijenta unutar 

14 


osobe da može prihvatiti ono što joj se 

govori, naviješta. Slušanje može biti aktivno 

i pasivno. Aktivno je ukoliko me sadržaj 

koji slušam dotakne, dajem mu prostor u 

svojem srcu. Pasivno slušanje propušta kroz 

mene zvukove riječi ali one ne ostavljaju 

trajan trag na meni. Evanđelje jest radosna 

vijest – vijest koja se najprije prenosi preko 

govora – od strane navjestitelja, i slušanjem 

– od strane primatelja. Početak Evanđelja 

nalazi se u Navještenju poniznoj djevici 

iz Nazareta. Njezin „da“ nije proizašao 

samo iz riječi kojima ju je anđeo pozdravio 

ili zbog veličine poruke koju je primila, 

već i iz vjere koja je bila hranjena Svetim 

Pismom. Naime, kao vjerna Izraelka, Marija 

je morala poznavati iščekivanje Mesije, kao 

i obećanja koja su dana Izraelu od strane 

Gospodina. Svake subote je slušala čitanja 

iz Svetog Pisma, sudjelujući na molitvi u 

sinagogi. Preko slušanja Svetog Pisma, 

dopuštajući da je samo Pismo dotakne, ona 

je uspjela u riječima anđela prepoznati i 

prihvatiti da bude majka Sina Božjega. To 

nam je izravan primjer kako Riječ Božja 

nije mrtva, već ona uistinu mijenja čovjeka, 

ukoliko joj dopustimo da se očituje u našem 

životu. To očitovanje događa se tako da 

povezujemo našu sadašnju situaciju s onim 

o čemu nam Riječ Božja govori. Marija nas 

uči da je Biblija mjesto kojemu se možemo 

uteći kada nam nije sve jasno u vezi našega 

života, jer nam oslikava kako je Gospodin 

vjeran u svojim obećanjima. To je poruka 

koju Biblija želi prenijeti svakom čovjeku 

– da budemo vjerni Gospodinu kako je on 

vjeran nama, a temelj te vjernosti je ljubav. 

Djevica koja moli 

Slušanje nije dovoljno, već ono zahtjeva 

i ljudski odgovor. Taj odgovor nalazi se u 

molitvi. Molitva jest razgovor s Bogom. 

LAURETANSKE LITANIJE 

Gospodine, smiluj se! 

Kriste, smiluj se! 

Kriste, čuj nas! 

Kriste, usliši nas! 

Oče nebeski, Bože, - smiluj nam se 

Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, 

- smiluj nam se 

Duše Sveti, Bože, - smiluj nam se 

Sveto Trojstvo, jedan Bože, 

- smiluj nam se 

Sveta Marijo, - moli za nas! 

Sveta Bogorodice, - moli za nas! 

Sveta Djevo djevica, -II- 

Majko Kristova, 

Majko Crkve, 

Majko Božje milosti, 

Majko prebistra, 

Majko, prečista, 

Majko neoskrvnjena, 

Majko nepovrijeđena, 

Majko ljubezna, 

Majko divna, 

Majko dobrog savjeta, 

Majko Stvoriteljeva, 

Majko Spasiteljeva, - moli za nas! 

Djevice premudra, - moli za nas! 

Djevice časna, 

Djevice hvale dostojna, 

Djevice moguća, 

Djevice milostiva, 

Djevice vjerna, 

moli za nas! 

Ogledalo pravde, 

Prijestolje mudrosti, 

Uzroče naše radosti, 

moli za nas! 

Posudo duhovna, 

Posudo poštovana, 

Posudo uzorna pobožnosti, 

Ružo otajstvena, 

Tornju Davidov, 


15 

15


Kakav bi to bio razgovor? Često nam Bog 

služi kao neki oslonac za koji se hvatamo 

kada u našem životu počinje negdje 

„škripjeti“. To dovodi do krize molitve. 

Postajemo sve manje svjesni da je molitva, 

osim što je razgovor, prije svega odnos s 

Gospodinom. I to odnos o kojemu moramo 

voditi računa. Marija nam daje temelj 

molitve u svojoj molitvi „Veliča“. Ona moli: 

„Veliča duša moja Gospodina, klikće duh 

moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na 

neznatnost službenice svoje: odsad će me, 

evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika 

mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! 

Od koljena do koljena dobrota je njegova 

nad onima što se njega boje. Iskaza snagu 

mišice svoje, rasprši oholice umišljene. 

Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. 

Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti 

prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako 

obeća ocima našim: spomenuti se dobrote 

svoje prema Abrahamu i potomstvu 

njegovu dovijeka.“ (Lk 1, 46 – 55) 

Vidimo kako molitva počinje zahvalom te 

tada prelazi na veličanje silnih djela Božjih. 

Slušanje o djelima Božjim i osvjedočenje 

tih djela u vlastitom životu, jest ono čemu 

treba voditi naša molitva. Molitva vodi 

upoznavanju sebe i Drugoga. Taj Drugi 

jest Isus Krist i njegova uloga u povijesti 

našeg spasenja. Kada se spominje da je 

sve događaje koji su joj se događali Marija 

prebirala u svome srcu, to se odnosi na 

molitvu. Ona je kroz molitvu sve to prebirala. 

Tražila je poveznicu između onoga što 

osjeća i kroz što prolazi te onoga što se 

nalazi u Svetom Pismu. Željela je razumjeti, 

upoznati kako to Gospodin izvodi spasenje. 

To je ono o čemu trebamo voditi računa 

kada molimo. Polazeći od Slave Gospodnje, 

od onoga što je On za nas učinio i što čini, 

doći do vlastitog života i vidjeti kako se u 

njemu ostvaruje Božja prisutnost. 

Djevica koja rađa 

Marija je rodila Sina Božjeg. Na svijet je 

donijela Emanuela – Boga s nama. Nikada 

prije nije Gospodin bio tako blizu jednom 

čovjeku, kao što je to bio Isus Mariji. Ta od 

nje je preuzeo meso, satkao je svoje tijelo 

od njezinog. Ona ga je hranila u svojoj 

utrobi i donijela na svijet. Marijina uloga 

majke tu nije prestala, već je to bio jedan 

veliki početak majčinstva nad čitavim 

čovječanstvom. Na to nas pogotovo upućuje 

scena podno križa: „Kad Isus vidje majku i 

kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: 

‘Ženo! Evo ti sina!’ Zatim reče učeniku: ‘Evo 

ti majke!’“ (Iv 19, 26) 

Možemo se pitati, što nam to sada Marija 

može dati kao naša majka? Ona nas može 

uputiti u vjeru koja je nju samu držala kroz 

cijeli život. Prva je povjerovala i bila prva 

učenica Gospodnja. Nije li to dovoljno? Ona 

je pokazala da Bog ne želi spasiti čovjeka 

bez njega samoga. Njezin „da“ dokaz je toga. 

Djevica koja prinosi 

Marija je ona koja je svoj život prinijela 

Gospodinu, ne samo kroz to što se brinula 

za Isusa u njegovu djetinjstvu, već u vršenju 

volje Božje. Volja Božja jest naše spasenje. 

„Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi 

Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja 

da ga uskrisim u posljednji dan.“ (Iv 6, 40) 

Spasenje koji se postiže kroz predanje 

Isusu. Predanje koje ostvarujemo kroz 

služenje, odnosno, kroz Ljubav. Ljubav 

prema Gospodinu i ljubav prema bližnjemu. 

Ukoliko ljubav zadržavamo samo za sebe, 

ona ne rađa plodom koji joj je namijenjen. 

U naravi je ljubavi da se dijeli, te upravo 

dijeljenje uzrokuje radost i ispunjenje. Sve 

se to čini nekako apstraktno, daleko. To bi 

bilo tako kada ne bismo povezali Gospodnje 

djelovanje sa svojim životom. Naš život 

jest očitovanje Ljubavi Božje. Svaki čovjek 

16 


jest slika Božja. Sv. Irenej govori nam da je 

slava Božja živ čovjek. Slaviti Gospodina 

znači živjeti svoj život po zapovjedi ljubavi. 

Marija je to činila u svakodnevici svojeg 

života. To je mjesto njezinog prikazanja 

Gospodinu. Čine koje je činila, poslove koje 

je obavljala, teškoće koje su je zadesile – 

sve to prikazivala je Gospodinu, tražeći u 

njima volju Gospodnju. To je primjer koji i 

mi moramo nasljedovati. 

Marija – uzor 

Marija je ona koja je u svojem životu u 

potpunosti vršila zaziv koji molimo u „Oče 

Našu“ – budi volja Tvoja. Cijeli njezin život 

bio je usmjeren prema Gospodinu. Od 

svojega života, učinila je bogoslužje. Začevši 

po Duhu Svetom, ona je blagoslovljena 

od Gospodina. Taj blagoslov ona je širila 

oko sebe, kroz molitvu i dobra djela. Djela 

koje je činila iz ljubavi prema Gospodinu. 

Njezino srce rodilo je djela ljubavi. To je 

ono što trebamo nasljedovati kod Marije. 

Otvoriti svoje srce da Duh Sveti uđe u nas i 

osposobi nas za vršenje volje Božje. Činimo 

i mi dobra djela. Učinimo da se i naša srca 

rascvatu poput svibnja od ljubavi prema 

Gospodinu i bližnjemu. Budimo jedni 

drugima dobri, kao što je nama dobar Bog. 

Neka nam nakana za svibanj bude da i mi 

od naših života učinimo bogoslužje – da 

životom odražavamo slavu Božju. To ne 

ide bez napora i teškoća. Upravo one su 

dokaz da idemo prema Gospodinu. Što smo 

bliže Gospodinu, to se susrećemo s više 

teškoća. I Marija nam pokazuje to – kod 

rođenja Isusa bila je radost, pod križem 

žalost, a kod ukazanja ponovno radost. 

To je put kojim mora proći svaki kršćanin 

ukoliko želi uistinu biti Kristov. Ne bojmo 

se preuzeti odgovornost ljubavi na svoja 

leđa. Marija nam pokazuje da je to moguće. 

Rascvjetajmo svoja srca! 

Tornju bjelokosni, 

Kućo zlatna, 

Škrinjo zavjetna, 

Vrata nebeska, 

Zvijezdo jutarnja, 

Zdravlje bolesnih, 

Utočište griješnika, 

Utjeho žalosnih, 

Pomoćnice kršćana, 

Kraljice anđela, 

Kraljice patrijarha, 

Kraljice proroka, 

Kraljice apostola, 

Kraljice mučenika, 

Kraljice ispovjedalaca, 

Kraljice djevica, 

Kraljice svih svetih, 

Kraljice bez grijeha istočnoga začeta, 

Kraljice na nebo uznesena, 

Kraljice svete krunice, 

Kraljice obitelji, 

Kraljice mira, - moli za nas! 

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe 

svijeta, - oprosti nam, Gospodine! 


svijeta, - usliši nas, Gospodine! 


svijeta, - smiluj nam se, Gospodine! 

R. Moli za nas, sveta Bogorodice! 

O. Da dostojni postanemo obećanja 

Kristovih! 

Pomolimo se 

Dopusti nama slugama svojim, molimo, 

Gospodine Bože, da se neprestano 

radujemo duševnom i tjelesnom 

zdravlju i da se slavnim zagovorom 

Blažene Marije, vazda Djevice izbavimo 

od sadašnje žalosti i naužijemo 

vječne radosti! Po Kristu Gospodinu 

našemu! Amen! 


17


VIJENCI OD BRŠLJANA 

Ivana Lazički 

Najljepši blagdanski 

ures od davnina 

U 

našoj se župi oduvijek velika pažnja posvećuje uređenju unutrašnjosti 

crkve. Pogotovo kada se bliži kakva marijanska svetkovina ili koji 

drugi blagdan. Danas se naručuju bogati aranžmani predivnog cvijeća, 

postavljaju se „ljepši“ oltarnici, kupuju se raznolike svijeće. Sve to izgleda 

prekrasno kada uđeš u crkvu i ogledaš se oko sebe, ali zapitala sam se kako 

se to nekad radilo, kako su naši stari činili crkvu ljepšom i oku ugodnijom. 

Slama od raži 

- Satima i satima plela sam vijence od bršljana, 

ali mi nikad nije bilo naporno. Znala 

sam da će ti vijenci učiniti unutrašnjost 

naše crkve još ljepšom – priča baka Milka 

Brezinšćak iz Velike Gore, koja mi je s velikom 

radošću ispričala priču o vijencima. 

Radilo se to za svaki blagdan, a osobito 

kad je bila neka marijanska svetkovina. 

Okupile bi se sve mlade djevojke iz mjesta 

i zajedničkim snagama izradile metre i 

metre vijenaca. Baka Milka bila je u ono 

doba jedna od glavnih pokretačica. Ustajala 

bi rano ujutro, čim bi svanula zora, uzela 

svoju ručno izrađenu košaru i pohitala u 

šumu. Već je znala na kojim mjestima se 

nalazi najbolji i najljepši bršljan koji će 

krasiti crkvu. Iziskivalo je puno vremena 

i napora kako bi se skupio dovoljan broj 

bršljana, ali kaže baka kako je uz molitvu 

usmjerenu našoj Majčici, napor bilo lakše 

podnijeti. Kada se bršljan nabrao, bilo 

je potrebno nabaviti i slamu. Najbolja 

je bila slama od raži, koju je bilo malo 

teže naći, budući da je većina ljudi u ono 

vrijeme sijala samo pšenicu, ali ni to baki 

Milki nije bio problem. Znala je već gdje 

je potražiti. Slamu je trebalo narezati na 

komadiće veličine oko pet centimetara, a u 

tome su baki pomogli njezin sin i suprug. 

Dobili su zaduženje da pripreme slamu 

kako se ne bi na to gubilo vrijeme i kako 

bi se djevojke mogle primiti pletenja. Nije 

njima bio problem pomoći, budući da je 

baka Milka u njih usadila ljubav prema 

crkvi. U trenutku kada je sve bilo spremno 

- bršljan nabran, slama narezana, debeli 

konac pripremljen - nedostajala je još samo 

igla da sve to zajedno poveže i pletenje je 

moglo početi. Iako je baka spomenula kako 

je znala sama doma plesti i gotove vijence 

dopremati u crkvu, ipak joj je draže bilo 

kada je to u društvu ostalih djevojaka radila 

to na Vinagori. Vijenci su se najčešće pleli 

u popodnevnim i večernjim satima, kada 

se vani već obavila većina posla, pa se našlo 

18 



Djevojke su ponekad čak znale 

napraviti međusobno natjecanje 

u tome koja će brže isplesti 

veći vijenac, pogotovo ako im je 

vrijeme za izradu isticalo. 

vremena za opuštanje. Jer tim je djevojkama 

pletenje vijenaca upravo to i bilo. Našle bi se 

na Vinagori, smjestile u jednu prostoriju te 

ispred sebe prostrle bršljan i slamu. Zatim 

bi svaka uzela u ruke svoju iglu i konac i 

pletenje bi krenulo. Uzela su se dva lista 

bršljana, preklopila jedan preko drugog 

tako da vanjski, ljepši dio bude okrenut 

prema van, probola iglom, provukla na 

konac i zatim se odmah provukao i jedan 

komad slame. I to je bio taj redoslijed - red 

bršljana, red slame i nastao bi vijenac. Bilo 

je tu smijeha, veselja, pjesme i molitve. 

Činilo se dobro djelo Bogu na slavu, kako 

onda ne bi bilo veselo? 

Činilo se to na način kako se, nažalost, u današnje 

vrijeme više ne zna. 

Djevojke su ponekad čak znale napraviti 

međusobno natjecanje u tome koja će brže 

isplesti veći vijenac, pogotovo ako im je vrijeme 

za izradu isticalo. 

Postavljanje u crkvi 

No, nakon što su se vijenci ispleli, posao 

nije bio gotov. Trebalo ih je još postaviti u 

crkvu, a tu su u pomoć onda uskakali muškarci. 

Vijenci su se prije samog postavljanja 

raširili duž crkve po podu, dok se jedan od 

muškaraca morao popeti na tavan crkve 

kroz kor, sa sobom ponijevši komade špage 

koje je kroz načinjene otvore spuštao do 

bršljana na podu. Špaga se čvrsto vezala za 

vijence bršljana i vukla prema gore. Tako 

pričvršćeni vijenci rasprostrli su se duž cijele 

crkve i činili unutrašnjost bogatijom. 

Još i danas se mogu vidjeti komadi špage 

na rešetkastim otvorima kao dokaz tih vijenaca. 

Blagdan je došao, narod je hrlio u crkvu 

te se divio ljepoti i svježini kojom je crkva 

odisala. Kako debeli zidovi drže hladnoću, 

bršljan nije venuo, pa su ga znali ostaviti po 

nekoliko tjedana da tako visi. 

U današnje, moderno vrijeme teško da 

ćemo igdje naći nešto slično. Promjene u 

društvu i načinu života učinile su svoje te 

su se ovakvi običaji prepustili prošlosti i 

postali samo jedna lijepa uspomena. Dakako 

da je puno lakše danas otići i naručiti 

cvijeće, postaviti ga u crkvu i reći kako je 

crkva ukrašena i pripremljena za slavlje. 

Ali gdje je u svemu tome ono veselje, radost 

i sreća koju su osjećale te djevojke i baka 

Milka u trenutku pletenja? Gdje je ona zajednička 

pjesma i molitva? Gdje je u svemu 

tome osjećaj topline oko srca, znajući da 

smo nešto lijepo napravili za svoju Majčicu? 

To su stvari koje se ne mogu kupiti ili 

dobiti u cvjećarnici uz gotov aranžman. 

Sretnih li ljudi koji su uspijevali uz sve obaveze 

vjerno stajati i služiti svojoj Majčici, 

vječnoj zaštitnici! 

Blagdan je došao, narod je 

hrlio u crkvu te se divio ljepoti 

i svježini kojom je crkva 

odisala. Kako debeli zidovi drže 

hladnoću, bršljan nije venuo, pa 

su ga znali ostaviti po nekoliko 

tjedana da tako visi. 


19 

19

BAKA MAGDA KARAŽIJA: 

IZ ŽIVOTA ŽUPE I SVETIŠTA 

Vedra stogodišnjakinja i 

dalje zaljubljena u život 

Jelena Jazbec 

U 

selu Sopot živi najstarija župljanka župe Vinagora i najstarija stanovnica 

grada Pregrade, Magda Karažija, koja je 16. siječnja 2017. navršila 

punih sto godina. Baka Magda, djevojačkog prezimena Šoprek, 

rođena je 1917. godine u Mihovljanu, no uz to je mjesto vezan samo djelić 

njezina dugog života. Naime, već s 12 godina otišla je u Zlatar. Iz Mihovljana 

u ovim godinama ima tek rijetke uspomene, poput predivne crkve koju je 

često pohodila, a kasnije je, u vrijeme Drugog svjetskog rata, bila srušena. 

Do devetnaeste godine živjela je u Zlataru, gdje je kod svoje strine izučila 

zanat za kuharicu, a kasnije se preselila u Zagreb. Ondje se zaposlila, i kaže, 

proživjela najljepše godine. Upravo se u Zagrebu i dogodio sudbonosni susret 

koji je u potpunosti promijenio njezin život. Upoznala je svoga budućeg 

supruga, deset godina starijeg Josipa, rodom iz Sopota. Baku Magdu posjetili 

smo uoči stotog rođendana u njezinom domu, gdje svoje dane provodi 

sa sinom Dragutinom. Naš posjet izmamio je na njezinom licu iskren osmijeh, 

koji razotkriva vedar duh, neuništiv i nakon stoljeća života, koji je nije 

baš uvijek mazio, a u razgovoru s njome doznali smo još zanimljivih detalja. 

Gdje ste upoznali svoga supruga? 

Ja sam učena kuharica i bila sam zaposlena 

u Zagrebu. Voljela sam svoj posao i nikad 

nisam mijenjala službu, iako su me mnogi 

zvali da dođem raditi k njima. Moj je suprug 

također tada radio u Zagrebu, pa je dolazio 

jesti u restoran u kojem sam radila, tako 

smo se upoznali, i kasnije uzeli. Bilo nam je 

lijepo. Oženili smo se 1941. godine u crkvi 

sv. Blaža u Zagrebu i prvih nekoliko godina 

živjeli smo u Zagrebu. A onda su njegovi roditelji 

ostarjeli i razboljeli se, pa smo morali 

ići živjeti u Sopot, na grunt. Sjećam se, moja 

je svekrva tada mislila da ja ne znam kuhati 

i da će njezini sinovi biti gladni pored mene, 

no ja sam rekla „Nema gladi kod mene“. 

Koliko ste godina već udovica? 

Suprug mi je umro 2000. godine, znači, već 

gotovo 17 godina. 

Koliko djece imate? 

Šestero. I 11-ero unučadi te 12-ero praunučadi. 

Kakav je bio vaš život kad ste došli u Sopot? 

Slabi. Vladalo je nezadovoljstvo. Ja nisam 

baš prije radila na zemlji, bila sam u zaposlena 

u gradu, nisam bila naučena na kopanje, 

rovanje, rad u vinogradu, košnju… Nije bilo 

mlina, mljeli smo na ruke, u kući nije bilo ni 

struje ni vode. Srećom, voda nije bila dako, 


21 

21

trebalo ju je donijeti iz bunara koji je bio 

blizu. No, najgore od svega bilo je kada 

sam zimi morala prati odjeću na potoku. 

Djeca su mala, trebaš stalno prati. 

Što je radio Vaš suprug? 

Suprug nije bio zaposlen za stalno, ali bi 

si povremeno našao neki posao. On je bio 

cimerman i dosta je radio po vani, a ja bih 

ostajala sama s djecom. 

Što ste najviše voljeli kuhati? 

Ah, što sam imala, to sam kuhala. Ponekad 

pile, svinjsko meso, kiselo zelje. Obavezno 

smo hranili svinje, a najvažnije nam je 

bilo da imamo špeka i masti od fureža do 

fureža. Tu su uvijek bile i dvije krave, tako 

da smo s njima mogli orati. 

Radite li još na njivi? 

Naravno. Koliko mogu. Veseli me biti 

vani, na zraku. A radim i po kući. Ponekad 

skuham nešto, žgance, čušpajz... 

Kako izgleda vaš dan? Idete li rano 

spavati? 

Pa i ne baš. Znam gledati televiziju i do 10, 

11. Ali ujutro uvijek ustajem oko šest. Nije 

mi to rano. Sjećam se vremena kada sam 

ustajala u dva sata u noći i išla kopati na 

njivu, dok još nije bilo vruće. 

Često sam vas viđala i na svetoj misi. 

Naravno. Lijepo je ići na misu i uvijek sam 

voljela ići. A i djecu sam uvijek poticala da 

idu na misu. Već kao male učili su nas deset 

zapovijedi Božjih i Oče naš. I dan - danas 

svaku se večer pomolim prije spavanja. 

Posebno su mi u sjećanju ostala lijepa 

proštenja na Vinagori, kamo smo uvijek 

išli pješice. A sjećam se i velečasnog Ivana 

Vukine, on je bio u službi na Vinagori kad 

sam ja došla ovdje. 

Što biste poručili mladima, koji je 

recept za doživjeti stotu? 

Ne smiju previše jesti. Ja nisam puno jela, 

jer sam imala šestero djece, pa sam hranu 

uvijek više čuvala za njih. A ono što sam 

jela, bila je isključivo domaća hrana. Nisam 

znala za konzerve i salame. Mislim da je 

tajna i u tome što nikad nisam bila bolesna. 

Pazila sam da se ne prehladim, vodila sam 

brigu o svom životu, i tako sam došla do 

stotke. Nisam nikad to mislila. Imala sam 

petoricu braće, sada nemam niti jednoga, 

svi su umrli. Imam još samo jednu sestru, 

a ukupno nas je bilo devet. Sestra je mlađa 

od mene, ja sam bila najstarija. A toliko 

sam radila! Sama se sebi čudim kako sam 

sve to uspjela, bez ičije pomoći. Tako da, 

rekla bih da je recept - jesti malo, i raditi 

puno. 

22 



Veliko slavlje u Područnoj školi Sopot 

Baka Magda rođendan je proslavila 

u Područnoj školi Sopot, zajedno 

sa svojom djecom, unučadi i 

praunučadi. Kao prava slavljenica, sjedila 

je za glavnim stolom, okružena sa svojih 

šestero potomaka - najstarijim sinom 

Vjekoslavom (76), kćerima Josipom (75) 

i Božicom (73), sinom Dragutinom (67), 

s kojim živi, kćeri Marijom (64) te sinom 

Božidarom (60). 

Bilo je tu mnogo čestitara toga dana, 

važnog ne samo za obitelj Karažija, nego 

i za sve Sopotljance, a baka je na poklon 

dobila torte, mnogo cvijeća, te nadasve, 

mnogo lijepih želja. U ime obitelji, 

prisutnima se obratio najstariji sin 

Vjekoslav Karažija, koji je poželio da se 

obitelj ponovno okupi i za 101. rođendan. 

- Gradonačelnik je ispunio svoje obećanje 

da će organizirati slavlje, a mama se tome 

jako veselila. Uzbuđena je i vjerojatno 

još uvijek ne može vjerovati da su svi 

ovi ljudi danas ovdje okupili upravo 

zbog nje - rekao je. Svi gosti nazdravili 

su u čast najstarije stanovnice grada 

Pregrade, a slavlje je potrajalo do kasnih 

poslijepodnevnih sati. 


23 

23


Posebno iznenađenje na proslavi 

Obraćenja sv. Pavla u Sopotu 

Posebnu čast i privilegiju imali su 

Sopotljanci na Pavlovo ove godine, 

da proslave svoje najveće proštenje 

s najstarijom Sopotljankom, stogodišnjom 

bakom Magdom, koja je toga dana također 

pohodila kapelu sv. Mihaela. Ona je izišla 

ispred oltara, a vinagorski joj je župnik 

u ime čitave zajednice poželio sretan 

rođendan, uputivši joj najljepše želje - da 

zadrži dobro zdravlje i vedar duh. Poklonio 

joj je monografiju “Vinagora i okolica”, a 

ganuta baka se od srca zahvalila. 

24 



Valerija Kovačić Žlabur 

Recept za dugovječnost 

Kad bi vas netko upitao želite li doživjeti 

duboku starost, kakav bi bio vaš 

odgovor? 

Imam dojam, mnogi ne bi odgovorili potvrdno, 

pravdajući to argumentima kako 

ne bi željeli biti teret mlađim generacijama. 

Sama pomisao na usamljenost, nepokretnost 

i ostale bolesti starosti, plaši i stvara 

osjećaj nemoći. No, s druge strane, ipak nešto 

u čovjeku teži dugom i zdravom životu. 

Pod uvjetom da je ispunjen raznim radostima. 

Mnogo toga uvjetujemo sebi i drugima, 

a čini mi se, najviše Bogu. Uvjeta je toliko, 

da se čovjek današnjice pogubio u prioritetima. 

Zapravo, život je vrlo jednostavan (i 

lijep), ako se čovjek drži zakonitosti života 

koje nam je Gospodin dao. Naš Spasitelj 

nije živio dugo, ali je svaka stotinka njegova 

postojanja imala smisla. Živio je za druge! 

Smatram da tu leži tajna dobroga života 

(bez obzira koliko dugo on trajao). 

Razna svjetska istraživanja pokazuju kako 

stogodišnjaci (bez obzira na kom kontinentu 

živjeli) imaju iste ili slične životne navike: 

skromno bivstvovanje u jednostavnosti, 

usklađeno s prirodom i popraćeno težačkim 

radom. Kad tako postavimo stvari, mi 

Zagorci imamo gotovo sve uvjete za dug i 

lijep život. Gospodin nam je dao najljepšu 

grudu zemlje za življenje. U jutro čovjeku 

duša procvjeta od ljepote pejzaža. Samo je 

potrebno zastati i uživati u divoti Božjega 

stvaralaštva. Na toj grudi, iako mukotrpno, 

možemo uzgojiti sve što nam je potrebno 

za hranu. Bog se pobrinuo za nas, stvorivši 

sjemenje koje je potrebno čovjeku za život, 

tako da nema potrebe izmišljati nove “kerefeke”, 

već treba zasukati rukave, očistiti sve 

Naš Spasitelj nije živio dugo, ali 

je svaka stotinka njegova postojanja 

imala smisla. Živio je za 

druge! Smatram da tu leži tajna 

dobroga života (bez obzira koliko 

dugo on trajao). 

što je zaraslo u korov i saditi naše (stare) 

sorte voćaka, bilja i povrća. U prilog tome 

ide i činjenica koju je gospođa iz Hrvatskog 

zavoda za javno zdravstvo neku večer izrekla 

u televizijskom programu: „Najzdravija 

prehrana je siromašna prehrana“. 

Kad sam već u povrtnom „điru“, donosim 

vam recept za dugovječnost: 

4 mrkve, 

3 jabuke 

sok od ½ limuna 

komadić oguljenog đumbira (2 cm). 

Priprema je jednostavna: sve sastojke ubacite 

u sokovnik i dobiveni sok odmah popijete. 

Piće, tj. voda, toliko neophodna za život, 

a tako zanemarena – mislim na sve one 

zapuštene bunare koji u sebi nose tekućinu 

života, važan je sastojak dugovječnost. Svi 

naši svjetski stogodišnjaci nisu odrasli na 

gaziranim pićima sumnjivih sastojaka, niti 

na voćnim sokovima koji sadrže sve osim 

voća. Njihova su pića: voda, domaća rakija i 

vino (domaćih sorti, pa nisu imali problem 

sa zlatnom žuticom). 

No, nemojte se zavaravati. Uz zdravu prehranu 

potrebno vam je još nešto. Zdrava 

duša. To ćete postići na ovaj način: „Uvijek 

se radujte! Bez prestanka se molite! U svemu 

zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu 

Isusu!“ (I Sol, 5:16-18) 


25 

25

UZORI VJERE 

VINAGORSKI SIN KOJI JE 1945. GODINE POLOŽIO SVOJ 

ŽIVOT NA OLTAR DOMOVINE 

Valerija Kovačić 

Žlabur 

Vlč. Ivan Lazički, mučenik 

Crkve zagrebačke 

Da su Hrvati prvi u Europi po broju crkvenih žrtava pod 

komunističkim režimom, govore podaci do kojih je došao don 

Anto Baković: mučeništvo je podnijelo 664 svećenika, redovnika, 

redovnica, bogoslova i sjemeništaraca. U tu crnu statistiku ubraja se i 

vinagorski sin, svećenik Ivan Lazički, kojeg su partizani ubili 1945. godine. 

ZAGLAVLJE IZ KNJIGE DON. ANTE BAKOVIĆA, HRVATSKI MARTIROLOGIJ XX. STOLJEĆA 

26 


UZORI VJERE 

Svećenik, satnik, vjeroučitelj 

Zbog opravdanih nemogućnosti dolaska do 

novih spoznaja, većinu podataka o vlč. Ivanu 

Lazičkom donosim na temelju istraživanja 

don A. Bakovića („Hrvatski martirologij 

XX. Stoljeća“, str. 386-387) i dr. Stjepana 

Kožula („Martirologij crkve zagrebačke“, 

Zagreb, 1998., str 83; „Deset godina nakon 

Martirologija Crkve zagrebačke (1998. – 

2008.)“, str. 42-43). 

Vlč. Ivan Lazički rođen je 1. travnja 1913. 

godine u Vinagori, od oca Ivana i majke 

Alojzije r. Kračun. Djetinjstvo je proveo u 

rodnom mjestu, uz roditelje i sestru Sabinu, 

udanu Majcenić. Školovao se u Zagrebu, 

gdje je 27. lipnja 1937. zaređen za svećenika, 

a zaredio ga je nadbiskup Alojzije Stepinac. 

Mladu misu služio je 2. srpnja 1937. 

u Vinagori. U „Glasniku Majke Božje Vinagorske“ 

(god. VI., br. 5, str. 5), uz ovaj događaj 

stoji zabilježeno: „Na god crkve Majke 

Božje Vinagorske 2. srpnja odslužio je sv. 

Misu – mladu misu, naš Vinagorčanin, vlč. 

gospodin Ivo Lazički. Prije 24 godine bio je 

kršten a prije 14 godina primio je prvu svetu 

pričest u crkvi MBV, a evo sada 2. srpnja 

u toj crkvi doživio veliku sreću, veliku čast i 

veliku milost, da je u toj crkvi prikazao prvu 

svetu misu! Velika je to sreća, čast i milost 

i za roditelje i za našu Vinagoru. Bog je evo 

iz naše sredine odabrao jednog sebi za službu. 

Bog ga neka čuva, krijepi, jača i vodi, da 

mu uvijek bude svećenik, svećenik po Srcu 

Isusovom. Svećenik Božji!“ 

Vlč. Lazički služio je vojni rok 1939. godine. 

Bio je kateheta u Petrinji, a zatim kapelan u 

župi sv. Barbare, u bolnici „Rebro“ u Zagrebu 

te od 1942. kateheta „Domobranske zastavničke 

škole“ u Zagrebu, koja 1.11.1944. 

mijenja naziv i postaje „Ustaška časnička 

škola“. (Vrijedi pripomenuti kako su Okružnicom 

br. 1768. iz 1941. godine u Hrvatsko 

O mladoj sv. Misi 

veleč. Ivana Lazičkoga 

Vinagorca 

Naj vinagorski zvoni zvoniju 

Prek bregih, dolih da odjekuje 

Da iz daleka se sim žuriju 

Ar se velika slava svetkuje. 

Lazički Ivek, sinek domaći 

Denes se nad simi nas uznese, 

Prvi put mašno ruho oblači 

Da prvu žrtvu Bogu prinese. 

Blaženstvo ćuti ovega trena 

A obraz mu se od sreće žari, 

Na očmi mu se ovlaži zjena 

Gda ga dragi susreću domari. 

Ze sih je stranah on okupiran, 

Vsaki rad bi da znim se rukuje. 

A on srećen, spokojen i miran 

Ajngelskim smeškom se zafaluje. 

Zagorska draga, dušica mila 

Je mladomašnik kako poznam nega 

Naj saka žrtva lehka mu bila 

Vuz blagoslov Božji povrh sega. 

Vinagorska naj Gospa ga pazi, 

Ar teške žrtve išče to zvanje; 

Naj vuztraje na trnovi stezi 

Vuz lubav Boga, veru, ufanje. 

A vezda pojdi dragi naš mladi 

Božjem stolu do prestolja Gospe; 

Blagoslovek tvoj prvi smo radi 

Z Božjeg oltara da na nas dospe. 

Na Vinagori dneva 2.VII. 1937. 

Rudolf Devide 


27 

27

UZORI VJERE 

domobranstvo primljena 23 rimokatolička, 

dva grkokatolička i 11 islamskih dušobrižnika). 

Partizani su vlč. I. Lazičkog ubili odmah 

nakon rata 1945. godine. O likvidaciji profesora 

i pitomaca te časničke škole, prof. S. 

Kožul zapisao je sljedeće: „Tek u prvim mjesecima 

2007., dok mediji otvoreno govore 

i pišu o podizanju kaznene prijave protiv 

Zijanića, OZN-ina organizatora likvidacija 

ljudi nakon II. Svjetskog rata, od Karlovca 

do Slunja, koji je bio i organizator četničke 

i velikosrpske pobune protiv Hrvatske 

i u Domovinskom ratu, počelo se otvorenije 

govoriti da je na Petrovoj Gori, na Banovini, 

pronađena masovna grobnica iz II. 

Svjetskog rata s 300 žrtava, te se sumnja 

da su ondje završili svoje živote profesori i 

pitomci časničke vojne škole iz Zagreba, te 

još neke druge hrvatske žrtve.“ 

„Iveka su strijeljali!“ 

O mučeničkom putu vlč. Lazičkog, don A. 

Baković doznaje od njegove sestre Sabine 

Majcenić i Janka Boršića iz Vinagore, koji 

je ispričao kako se njegov nećak Ladislav 

Boršić u vrijeme povlačenja hrvatske vojske 

kao domobran, također povlačio prema 

Sloveniji. S vlč. Lazičkim došao je do Dravograda, 

ondje su se predali Englezima, 

koji su ih izvijestili da će se vratiti natrag 

u Zagreb. Međutim, Englezi su ih predali 

partizanima (da ih ne bi morali hraniti). 

Ladislav je tvrdio da su partizani skupinu u 

kojoj je bio vlč. Lazički, odmah strijeljali. To 

je bila skupina hrvatskih časnika, nastavnika 

i profesora. Janko Boršić se prisjetio da 

je Ladislav Boršić, čim je došao kući rekao: 


Ladislav Boršić je također imao lošu sudbinu. 

Ubijen je 1947. godine na Bledu, gdje je 

odsluživao vojnu obvezu. Ubio ga je komesar 

JNA. Janko Boršić je dao otkopati tijelo u 

Ladislav je tvrdio 

da su partizani skupinu 

u kojoj je bio vlč. Lazički, 

odmah strijeljali. 

To je bila skupina 

hrvatskih časnika, nastavnika 

i profesora. 

Janko Boršić se prisjetio 

da je Ladislav Boršić, 

čim je došao kući rekao: 


Sloveniji i pokopao ga u Vinagori. 

Sabina Majcenić, sestra vlč. I. Lazičkog, nije 

imala mnogo podataka o smrti svojega brata, 

a u pismu (1993.) o njemu je napisala: 

„Bio je veseljak, glazbenik, svirao je sve instrumente, 

vrlo talentiran, nadaren. U crkvi 

je svirao orgulje i vodio dječji pjevački zbor 

u Vinagori.“ 

Vlč. Augustin Holi, koji je poslije rata bio 

župnik u Vinagori, u razgovoru s autorom 

„Martirologije“, izjavio je: „Poznavao sam 

pokojnog Ivana Lazičkog. Bio je poletan, 

mlad, radin, glazbenik… Poznavao sam i 

njegovu majku, oca i sestru. Oni su vjerovali 

da je Ivan završio u Jazovki.“ 

Dr. Stjepan Kožul nailazi na bilješku u arhivu 

nadbiskupije, koja svjedoči da je vlč. 

Lazički, dok je bio kateheta u Petrinji, na 

početku rata organizirao jednu grupu 

omladinaca. Kad su oficiri i generali bivše 

Jugoslavije autom bježali iz Zagreba, ti su 

omladinci navodno zaustavili auto, izvukli 

van vojne osobe i predali ih njemačkoj vojsci. 

Vlč. Lazički s tim uopće nije imao veze, 

ali su držali da je on duhovni inspirator 

toga, jer se angažirao za ustaški pokret. Bilješka 

zaključuje: „Odmah nakon rata bio je 

osuđen na smrt strijeljanjem i osuda je bila 

izvršena.“ 

28 


UZORI VJERE 

Spomen-ploča u Petrinji 

Sisački biskup Vlado Košić predvodio je 31. 

svibnja 2014. u župnoj crkvi sv. Lovre u Petrinji 

misu za vlč. Ivana Lazičkog (kapelana 

u Petrinji od 1937. do 1942.). Tom prigodom, 

biskup je blagoslovio na župnoj kući 

novopostavljenu spomen-ploču za svećenika 

mučenika Ivana Lazičkog. Biskup Košić 

tada je naglasio: „Mučenici su bili dio naše 

povijesti, ali i još uvijek su dio života kršćana 

u sadašnjosti. Zašto? Zato što smo mi 

kršćani pozvani svjedočiti istinu i pravednost, 

a mnogima se to ne sviđa. I vlč. Lazički 

nije ništa drugo kriv, nego samo to što je bio 

katolički svećenik. Baš je to smetalo novu 

komunističku vlast te su mnogi mučenici 

poput njega za Krista svjedočili i svojom 

krvlju.“ 

„Skriveno blago“ 

Ovim tekstom, uz želju da damo trajni spomen 

domaćem sinu vlč. Ivanu Lazičkom, 

želim iskazati zahvalnost dr. Stjepanu Kožulu, 

što je utkao sebe u otkrivanje istine 

o zlodjelima komunista, a potkrijepio riječima: 

„Naša crkva u Hrvata, posebice naša 

prostrana i lijepa Zagrebačka nadbiskupija, 

posjeduje ‘skriveno blago’, zakopano na njivi 

Gospodnjoj. Želimo skupiti to skriveno 

i prosuto biserje, kako ne bi bilo zaboravljeno. 

To su okrvavljeni dragulji naše crkve 

posijani u tlo Lijepe Naše, da postane ‘sveta 

zemlja iz koje niče krasan cvijet, donosi 

obilat rod’ (sv. Jeronim) za Domovinu i Crkvu. 

To su, uz stotine tisuća sinova i kćeri 

našega naroda, naši duhovni pastiri, naša 

braća svećenici – koji su, često u cvijetu 

OTKRIVANJE SPOMEN-PLOĆE VLČ. IVANU LAZIČKOM U PETRINJI 

Foto: Sisak.info 


29 

29

UZORI VJERE 

mladosti, položili svoje živote na oltar za 

ideale svoje duše. To je jedna Crkva šutnje, 

koja je trpjela, bila po logorima i išla u smrt. 

Bila je živi svjedok vjere, branitelj pravde, 

širitelj slobode ljubavi, a do danas je skoro 

nepoznata u javnosti. (…) Razni tužitelji 

i ocrnjivači katoličke Crkve i hrvatskoga 

naroda učinili su za svoje žrtve sve odavno 

i to mnogostruko pomnožili; pazimo da ne 

ostanemo skrštenih ruku, bez traga u povijesti 

i dosljedno bez objektivne istine – radi 

naše nepokretnosti i uvjerenja da će to učiniti 

netko drugi“. 

Dr. Stjepan Kožul počeo je (potajno) 1981. 

skupljati materijale o ubojstvima i zatvaranjima 

svećenika Zagrebačke nadbiskupije. 

U spomenutim knjigama donosi podatke: 

ubijeno je 70 svećenika, tri bogoslova, jedan 

sjemeništarac te umirovljeni biskup 

dubrovački mons. dr. Josip Carević (ubijen 

u Vižovlju, župa Veliko Trgovišće). Iz naše 

biskupije, u logorima su završila tri biskupa 

i 152 svećenika. Ukupno su bili osuđeni na 

712 godina zatvora. Zlostavljana, pritvorena 

i progonjena bila su 32 svećenika, dok 

su 24 svećenika naše nadbiskupije morala 

pobjeći u iseljeništvo, poput vinagorskog 

župnika Ivana Vukine. 

„Božja je uvijek zadnja!“ 

Najzaslužniji da istina o mučeništvu hrvatskih 

svećenika ne bude zaboravljena i 

izgubljena, je don Anto Baković (Goražde, 

4.7.1931. – Zagreb, 26.1.2017.), koji je i sam 

deset godina robijao (preporučam njegove 

knjige: „Batinama do oltara“ i „Titov robijaš“). 

17 godina istraživačkog rada sažeo je 

u kolosalno djelo „Hrvatski martirologij XX. 

stoljeća“, čije su stranice poslužile i meni za 

rad o vlč. I. Lazičkom. 

Zbog poštovanja prema nedavno preminulom 

don Anti Bakoviću, tom iznimnom sve 

OTVOR JAME JAZOVKE KROZ KOJU SU BACANA TIJELA POGUBLJENIH 

32 


UZORI VJERE 

papi, „prerevno“ preuzeli na sebe življenje 

duhovnog djela milosrđa: nepravdu strpljivo 

podnositi!? Do kada, pita se glas razuma 

u meni! 

- Dok Gospodin naš Spasitelj ne odluči drugačije! 

– odgovara Božji glas. 

Shvatila sam to čitajući rečenice don Bakovića: 

„Ipak, komunisti su bili slabi povjesničari. 

Nikako nisu mogli shvatiti da Bog piše 

povijest i onda kada svoje izabranike pušta 

u ralje koljača i mučitelja, i konačno, nikako 

nisu mogli naučiti najveću pouku povijesti - 

Božja je uvijek zadnja!“ 

ćeniku i piscu, želim podijeliti s vama njegov 

odgovor na pitanje zašto su partizani i 

četnici ubijali biskupe i svećenike. 

„Ne mogu drukčije odgovoriti na to pitanje, 

nego tezom da su Katolička crkva i hrvatski 

narod bili osuđeni na nestajanje i na istrebljenje. 

Da bi se uništila Katolička crkva, 

trebalo je pobiti svećenike, biskupe, redovnice 

i redovnike, jer su oni bili učitelji, odgajatelji 

i duhovna snaga hrvatskog naroda.“ 

Razmišljajući o ogromnoj žrtvi hrvatskog 

naroda i naše duhovne elite, mučila su me 

pitanja zašto moj narod (i ja skupa s njim) 

tako dugo šuti? Zašto ne diže glas na nepravdu, 

na uništavanje naše domovine? 

Do kad će se izvrtati povijesne činjenice i 

omalovažavati žrtva hrvatskih sinova i kćeri, 

naših branitelja i izmučenog puka? Jesmo 

li, od Branimirovog obećanja vjernosti 

Bista na Vinagori 

Najveći kršćanski blagdan, Uskrs, iduće godine 

slavit ćemo 1. travnja. Toga će se dana 

navršiti 105 godina od rođenja vlč. Ivana 

Lazičkog. Župnik Dragutin Gereci za tada je 

najavio postavljanje biste svećenika Lazičkog, 

koji je ubijen iz mržnje prema hrvatskom 

katoličkom biću. 

Biti uzorom vjere, znači živjeti i umrijeti za 

Gospodina. Da bi novi naraštaji mogli crpsti 

snagu i vjeru po uzoru svojih predaka mučenika, 

potrebno je postaviti trajni spomen, 

kao podsjetnik da svaka žrtva za Gospodina, 

nagradu dobiva u vječnosti. Zato i slavimo 

Uskrs. Uskrs je uvod u vječnost. Vječnost 

uz Gospodina. 

Svi koji bi željeli svojim novčanim 

prilozima sudjelovati u realizaciji 

postavljanja biste, vlč. Ivana Lazičkog 

i vlč. Ivana Vukine, mogu to učiniti 

osobno u župnom uredu ili na žiro 

račun župe Pohoda BDM - Vinagora: 

IBAN HR 1923600001101586736, s 

naznakom “za bistu vlč. Lazičkog”. 

Hvala svima koji ćete na bilo koji 

način pomoći ovaj projekt. 


33 

33


Božićni koncert 

Jelena Jazbec 

Crkva Majke Božje Vinagorske 

ponovno se ispunila prvog dana nove 

2017. godine, kada je održan već 

tradicionalni Božićni koncert na Vinagori. 

Vinagorski župni zbor srca publike ispunio 

je radošću, izvedbama božićnih pjesama 

Kao i svake godine, koncert su uveličali i 

dragi gosti. Po drugi puta, na Vinagori su 

nastupile sestre Dora i Nikolina Topolovec iz 

Laza. Obje djevojčice polaznice su Glazbene 

škole Marija Bistrica, a sviraju bisernicu i 

u KUD-u Laz. Koncert su uveličali i sestra 

i brat Sandra i Luka Halužan, koji dolaze iz 

Desinića, ali ponosni na svoje vinagorske 

korijene, uvijek se rado odazivaju na 

nastupe u Župi Pohoda BDM. Nastupile su 

i sestre Katarina i Kristina Podhraški iz 

Vinagore, inače članice vinagorskog župnog 

zbora. Po prvi puta, na vinagorskom su 

Božićnom koncertu sudjelovali i „Zvončići“, 

dječji zbor iz Pregrade. 

Ovogodišnji koncert bio je poseban po 

tome što je te večeri po prvi puta izvedena 

pjesma „Majko Božja Vinagorska“, čija je 

autorica naša župljanka Milena Kostanjšek. 

Tekst i glazba dirnuli su srca publike, 

koja je uživala u premijeri ovog vrijednog 

umjetničkog dijela koje će zasigurno ostati 

u trajnom naslijeđu Vinagore i Vinagorčana. 

Koncert je završio okupljanjem svih 

izvođača, koji su zajednički izveli pjesmu 

„Narodi nam se“, te uz stihove: „Na tom 

mladom ljetu, veselimo se, mladoga 

Kralja, mi molimo, daj nam Bog zdravlje, k 

tomu veselje, na tom mladom ljetu, svega 

obilja“, poželjeli publici da im nova godina 

protekne upravo onako kao što je i započela 

– uz pjesmu, radost i veselje. 

Svi izvođači zajedno s publikom po 

završetku koncerta preselili su se na terasu 

samostana. Ondje su uživali u zajedničkom 

druženju, uz čaj i kuhano vino, a vrhunac 

večeri bio je raskošni vatromet koji je 

osvijetlio nebo iznad barokne crkve Majke 

Božje Vinagorske i uveličao čitavi događaj. 

34 




35 

35


MILENA KOSTANJŠEK, AUTORICA PJESME „MAJKO BOŽJA 

VINAGORSKA“: 

Moj život s pjesmom 

Došavši jednom na pjevanje 

u našu crkvu prošle godine, 

uoči blagdana Velike Gospe, 

u meni se probudio umjetnički 

duh, pa sam došla na ideju da 

kroz pjesmu dočaram stvaran 

život našeg vinagorskog svetišta. 

Pisanje stihova i osmišljavanje 

glazbe trajalo je desetak dana. 

Pjesmu sam najprije prezentirala tadašnjoj 

voditeljici našeg crkvenog zbora Dijani, 

pitala je za njeno mišljenje i zamolila 

za pomoć. Krenule smo s daljnjom 

obradom pjesme, audio snimka kasnije je 

proslijeđena Vinku Krištiću. Pjesma je prvi 

puta izvedena na Božićnom koncertu u 

našoj župnoj crkvi. Oduševila je posjetitelje, 

a mnoge je dirnula u srce i dušu, pa su 

pustili i suzu. Moram priznati da su se i kod 

mene probudile emocije, koje sam nekako 

uspjela savladati. Najveća nagrada nakon 

izvođenja bio mi je gromoglasni pljesak 

publike i mnogobrojne čestitke koje sam 

primila po završetku koncerta. 

Za mene ova pjesma ima mnogo dublji 

značaj. Ona je svojevrsna osobna zahvala 

Majci Božjoj Vinagorskoj, koja je uz mene 

bila u mnogim teškim trenucima. U ranom 

djetinjstvu imala sam dvije teške operacije 

na oba oka, kako bi mi se povratio tek 

maleni dijelić vida, da mogu uživati u 

ljepotama i svjetlosti ovozemaljskog života. 

S nepunih šesnaest godina, 8. travnja 1987., 

proživjela sam tešku prometnu neseću u 

kojoj je, uz mene, nastradalo još četvero 

školskih prijatelja. Tada su bili srušeni svi 

moji mladenački snovi i moj se život uvelike 

promijenio. Oporavak je trajao jedan duži 

period. Uz zagovor mojih roditelja Blaženoj 

Djevici Mariji, uspjela sam krenuti dalje, 

pronašavši sebe u čvrstoj vjeri, s molitvom i 

pjesmom na usnama. Po prirodi sam vedre 

naravi i imam veliku sklonost za glazbu 

te dar od Boga za lijepo pjevanje. U crkvi 

pjevam od prvog razreda osnovne škole. 

Sjećam se trenutka kada je naš župnik Josip 

Belavić 1979. godine u vjeronaučnoj dvorani 

kapele sv. Mihaela u Sopotu na ploči ispisao 

tekst pjesme „Kraljice neba, raduj se“ i učio 

me pjevati. Godinu dana kasnije, prilikom 

prve svete pričesti, pjevali smo uz časnu 

Valeriju. 1985., satove vjeronauka nam je 

održavala časna Velimira, dugogodišnja 

vinagorska orguljašica koju smo svi jako 

voljeli. Te godine pripremili smo božićnu 

priredbu u sopotskoj kapeli, prije mise 

polnoćke, pa sam ja tada odsvirala nekoliko 

božićnih pjesama na harmonici koju mi je 

poklonio moj djed Milan Šlogar (Vandekar) 

za deveti rođendan. 

Zahvaljujem svima koji su zaslužni za 

nastanak ove pjesme, a vas potičem da 

je naučite, kako bismo zajedno mogli 

zapjevati u našoj vinagorskoj crkvi, na čast 

i u zahvalu Majci Božjoj Vinagorskoj! 

36 



Na vrh brega cirkva stara, 

Stoji tu već dugo let. 

V njoj stanuje naša mati, 

Vinagorski lepi cvet. 

Gda se s turna zvon začuje, 

Mi se k njoj zaputimo. 

Uz popevke i molitve, 

Njeno ime slavimo. 

Majko Božja Vinagorska, 

Mila nam preljubljena. 

Dok nas ima oko tebe, 

Ti nam nebuš zgubljena. 

Kad se najdeš tu v blizini, 

Njoj se mirno pokloni. 

Svoje prošnje u tišini, 

Majci Božjoj izruči. 

Blagoslova bu ti dala, 

Čuvala te dan i noć, 

Kroz živlenje bude znala, 

Tebi biti na pomoć. 

Majko Božja Vinagorska, 




Mnogi ljudi z Vinagore, 

Svud po svetu živiju. 

Al se v tvoje svete dvore, 

Oni radi vrneju. 

Na srcu im leži gruda, 

Rodna vinagorska. 

Jer ih štiti jer ih čuva, 

Mila majčica nebeska. 

Majko božja vinagorska, 





37 

37


Žive jaslice u Samoboru 

Ivana Lazički 

Sam Božić i cijelo božićno vrijeme oduvijek u nama ljudima izaziva neki 

poseban osjećaj sreće i radosti. Svi jedva čekamo Badnjak da se kuglice i 

raznorazni ukrasi stave na bor koji smo pomno odabirali. Veselo skakućemo 

oko štednjaka dok pripremamo kolače a božićne pjesme čuju se sa radija. 

Motamo poklone za svoje najmilije i nadamo se kako ćemo vidjeti smiješak 

na njihovim licima dok će ih na božićno jutro otvarati. Kada je sve gotovo, bor 

okićen, kolači pečeni, pokloni spremni ostaje još jedna, pa usudila bih se reći 

najbitnija stvar za napraviti. Namjestiti pod bor jaslice. Sliku i prikaz onoga što 

zapravo na sam Božić slavimo. Žalosno je što neki ljudi pripreme sve što sam do 

sad spomenula a jaslica nemaju. Na božićno jutro ispod bora ugledaju poklone 

i sretni su a malog Isusa nigdje. Slave rođenje Isusa Krista bez da ga se sjete. 

Upravo iz tog razloga, što nam je nezamislivo 

da se Božić slavi bez Isusa, mi mladi, 

župe Vinagora i Marinci, ove smo se godine 

na svetkovinu Sveta Tri Kralja zaputili u Samobor 

na posljednju izvedbu živih jaslica. 

Radosno smo i nestrpljivo iščekivali polazak 

da bi što prije vidjeli kako su mladi župe 

Svete Anastazije odlučili prikazati rođenje 

našeg Spasitelja. Put do Samobora nije bio 

dugačak ali je bio ispunjen pjesmom, molitvom 

i veseljem. Kako bi drukčije i izgledao 

put tridesetak mladih kršćana. Došavši na 

odredište, dočekali su nas naši domaćini, 

kapelan župe svete Anastazije Josip Čulig i 

bogoslov Antonio Štengl. Vlč. Josip ukratko 

nam je ispričao o povijesti Samobora dok 

nas je sproveo kroz centar grada. U 18 sati 

imali smo priliku prisustvovati svetoj misi 

u župnoj crkvi nakon koje je trebala započeti 

i predstava. Oko 19 sati laganim smo 

se korakom zaputili prema parku Domovinske 

zahvalnosti gdje su glumci već nestrpljivo 

čekali da nam upriliče ono što su 

pripremali. Predstava je započela a mi smo 

automatski zaboravili na hladnoću koja nas 

je konstantno podsjećala u kojem smo vremenskom 

razdoblju. U trenucima izvedbe 

park je odisao onom posebnom božićnom 

radošću, srećom, veseljem, toplinom oko 

srca svakoga prisutnoga. Osjećalo se točno 

ono što bi svatko od nas trebao osjećati za 

Božić. Isus je rođen, i nama je pred očima 

položen na slamu. Slavimo njegov rođendan 

i nije li to i više nego dovoljan razlog 

za slavlje. Predstavom smo bili oduševljeni, 

i mi mladi a i svi ostali posjetitelji grada 

Samobora. Pokazalo se to gromoglasnim 

pljeskom koji je odjekivao parkom na kraju 

predstave. Vidjelo se koliko se truda i napora 

ali sa osmjehom na licu uložilo da žive 

jaslice budu tako lijepo upriličene. Po završetku 

predstave svi smo se skupa zadržali 

još neko vrijeme u parku gdje su domaćini 

kuhali vino i dijelili peciva za okrjepu. Ne- 

38 



opisiv je bio osjećaj prisustvovati takvom 

druženju. Kako sve što je lijepo kratko traje, 

tako je i našoj posjeti Samoboru došao 

kraj. Trebalo je krenuti i vratiti se natrag u 

svoje svakodnevne živote. Ne mogu reći da 

je bilo lako vratiti se, ali je bilo utoliko lakše 

koliko smo se vraćali ispunjeni toplinom i 

srećom koju nam mladi svojom izvedbom 

prenijeli. Vraćali smo se natrag doma sa 

malim, tek rođenim, Isusom u srcu. 

Svetkovina sveta Tri kralja daje nam do 

znanja da su se kraljevi, usprkos svemu, 

odlučili pokloniti rođenom Spasitelju, kao 

što bi se trebao svatko od nas. Moramo 

pronaći u sebi poniznost da padnemo na 

koljena pred Isusom koje nas je otkupio. 

Ništavna je to naša nagrada njemu u usporedbi 

sa onim što je on učinio za sve nas. 

Dokaz koliko su žive jaslice utjecale na nas 

mlade je činjenica, da smo po izlasku iz autobusa 

odlučili pješačiti do svojih domova 

a vinagorskom se cestom u tom vremenu 

orila božićna pjesma. 


39 

39


Jelena Jazbec 

Valentinovsko proštenje 

U 

utorak, 14. veljače, u crkvi Majke 

Božje Vinagorske proslavili smo 

tradicionalno valentinovsko 

proštenje. Uz vinagorskog, na svetoj 

misi sudjelovali su i desinićki župnik, 

vlč. Franjo Mezak, i pregradski župnik, 

vlč. Ivan Mikec, koji je predvodio misno 

slavlje. U svojoj propovijedi, vlč. Mikec 

govorio je o ljubavi, ljubavi prema Bogu, 

koja je mučenike poput sv. Valentina 

stajala života, ali ih je i odvela putem 

svetosti: 

“Sv. Valentin nije se bojao pred carem 

posvjedočiti vjeru u Isusa Krista. Nije 

se bojao priznati vjeru u čovjeka koji je 

umro i uskrsnuo za naše spasenje. Bio 

je spreman na mučeničku smrt, što se i 

dogodilo, i zauvijek svoj život zapečatio 

mučeničkom smrću, da posvjedoči 

svojim suvremenicima, što to znači 

za Krista živjeti, za Krista trpjeti, i za 

Krista umrijeti. Možda se neki kršćanin, 

da bi spasio svoj život, poklonio pred 

poganskim božanstvima, ali sv. Valentin 

znao je da ga ništa ne može rastaviti od 

ljubavi Kristove, kako lijepo nabraja 

sv. Pavao. Što će nas rastaviti od ljubavi 

Kristove? Progonstva? Ratovi? Glad i 

siromaštvo? Sve nas je to ojačalo, kao i 

brojne kršćane, baš kao i sv. Valentina.” 

40 



Čista srijeda - Pepelnica 

Kao što je zabilježeno u broju „Glasnika 

Majke Božje Vinagorske” koji je 

izašao 10. veljače 1934. godine, 

večer uoči Pepelnice „u po noći zvoni veliko 

zvono u znak da počima korizma“. 

Zvono crkve Majke Božje Vinagorske, 

po uzoru na tu dugogodišnju tradiciju, 

oglasilo se i ove godine, točno u ponoć, 

noć uoči Pepelnice, da bi sve naše župljane 

podsjetilo kako počinje korizma, vrijeme 

posta, pokore i molitve, u kojoj smo 

posebno pozvani na sabranost, skrušenost 

i približavanje Bogu, našem Stvoritelju, 

kako bismo se kroz 40 dana istinski 

pripremili za proslavu Uskrsa. Korizma 

vjernike potiče da se u zajedništvu s drugim 

vjernicima priprave za slavlje spomena 

vlastitog krštenja u vazmenoj noći, postom, 

molitvom i djelima ljubavi. 

Na Pepelnicu smo u crkvi Majke Božje 

Vinagorske imali obred pepeljenja. Pepeo 

označava ozbiljnost i pokoru te nadu u 

uskrsnuće, a dobiva se od spaljenih grančica 

prošlogodišnje Cvjetnice. Posipanje pepela 

na Čistu srijedu svojevrsni je podsjetnik 

na Kristovu patnju i odraz vjernikove 

spremnosti na sudjelovanje u djeliću te 

patnje, što će iskazati svojim odricanjima 

i drugim oblicima pobožnosti tijekom 

korizme, kao što su križni put, žalosna 

otajstva krunice, krunica božanskog 

milosrđa, molitva predanja pred križem te 

pokajnički psalmi. 

Posipanje pepela u kršćanskoj tradiciji 

označava i pokoru i spremnost na novi 

život, a upravo nas na to podsjećaju riječi: 

“Obratite se i vjerujte Evanđelju”, dok 

nas formula starijih obrednika („Sjeti se, 

čovječe…”) podsjeća na našu smrtnost 

i prolaznost, kao i na potrebu da se u 

punoj poniznosti podložimo Bogu, svome 

Stvoritelju. 


41 

41


Proslava Cvjetnice 

Jelena Jazbec 

Procesijom od kapele sv. Barbare, 

na Vinagori je započela 

proslava Cvjetnice – Nedjelje 

muke Gospodnje, kada se kršćanski 

puk spominje Isusovog svečanog 

ulaska u Jeruzalem, prilikom kojeg 

ga je narod pozdravljao maslinovim 

i palminim grančicama. 

U spomen na taj događaj, vjernici su na 

blagoslov donijeli grančice, a uz stihove 

„Hosana Davidovu Sinu, blagoslovljen 

koji dolazi u ime Gospodnje, Izraelov 

Kralju, hosana u visini“, uputili su se u 

crkvu Majke Božje Vinagorske. 

Nakon pročitane Muke po Mateju, 

velečasni je u svojoj propovijedi govorio 

o tome kako se svaki vjernik u različitim 

životnim trenucima može prepoznati u 

svakome od likova iz Evanđelja. Također 

je progovorio o važnosti pripreme za 

Uskrs koja će trajati tijekom cijelog 

nadolazećeg Velikog tjedna, a odrazit 

će se u skrušenoj molitvi, pokori i 

prisustvovanju obredima. 

U večernjim satima, započeo je prigodni 

duhovni program. Molila se pobožnost 

svete krunice, a zatim i pobožnost križnog 

puta. Križni put sa svijećama održan je u 

cinktoru crkve, nakon čega su se vjernici 

zajednički uputili u crkvu Majke Božje 

Vinagorske, gdje je održan glazbeni dio 

programa. 

42 



Hrvatsku kulturnu baštinu karakterizira 

bogatstvo korizmenih napjeva, stoga 

je novoosnovana vokalna skupina 

pripremila kratak program u kojem 

su izvedene neke od njih. Radilo se o 

pjesmama posvećenima Mariji, žalosnoj 

Majci koja stoji pod križem i gleda svoga 

raspetoga Sina. Stihovima skladbi „Tužnoj 

Majci“, „Stala Majka pod raspelom“ 

i „Gorko cvili Marija“, djevojke su 

dočarale svu njezinu bol, jad i tugu. 

Tu je i pjesma „Sedam svetih žalosti“, 

na kajkavskom narječju, koja opisuje 

sedam svetih žalosti Majke Marije: 

prva, kada su Isusa ulovili, druga, 

kada su Ga vezali, treća, kada su Ga 

osudili, četvrta, kada su Ga šibali, 

peta, kada su Ga okrunili, šesta, kada 

su Ga raspeli i sedma, kada su Ga 

proboli. 

Korizmeni napjevi oduševili su 

Vinagorčane, koji su ovime na najljepši 

način ušli u Veliki tjedan, razdoblje 

pripreme za najveći blagdan kršćanskoga 

puka, kada će se na uskrsno jutro u 

vinagorskoj baroknoj crkvi zaoriti usklik 

„Gospodin slavno uskrsnu, Na ljudsku 

sreću beskrajnu, On slavno svrši ljuti boj, 

Od grijeha spasi narod svoj“. 


43 

43


OVE GODINE OSNOVANA JE 

ŽENSKA VOKALNA SKUPINA 

Jelena Jazbec 

Spaja nas 

ljubav prema 

pjevanju i 

Majci Božjoj 

Vinagorskoj 

Prije nekoliko mjeseci, u našoj je 

župi osnovana vokalna skupina 

koja se već predstavila s 

nekoliko uspješnih nastupa. Posljednji 

od njih, bio je onaj na Cvjetnicu, u 

crkvi Majke Božje Vinagorske, kada 

su djevojke oduševile izvedbama 

hrvatskih korizmenih napjeva. 

Ima ih šest: Mirjana Gluhak (24) iz Vrha 

Vinagorskih, sestre Ivana (24) i Tamara 

Lazički (22) iz Male Gore, sestre Katarina i 

Kristina Podhraški (15) iz Vrha Vinagorskih, 

te Marijana Pavlinec (27) iz Gabrovca. Sve 

su one ujedno i članice vinagorskog župnog 

zbora, a vrlo su brzo uočile kako ih veže 

ljubav prema pjevanju. Upravo zbog toga, 

odlučile su se udružiti u vokalnu skupinu, 

kako bi mogle intenzivnije vježbati te 

proširiti svoj repertoar, koji neće nužno biti 

usko vezan uz crkvenu glazbu. 

- Sve što smo do sada naučile, naučile smo 

zahvaljujući vlastitom trudu i zalaganju. 

Intenzivno vježbamo, a rezultat je i 

nekoliko uspješnih nastupa koji su iza nas 

– kažu djevojke. 

Prvi su puta u ovome sastavu nastupile na 

Božićnom koncertu na Vinagori, s pjesmom 

„Božić je“. Krajem siječnja, ostvarile su i 

vrlo uspješan nastup na manifestaciji „Noć 

muzeja“ u pregradskom Muzeju „Dr. Zlatko 

Dragutin Tudjina“. Ondje su otpjevale 

pjesme „Oko jene hiže“ i „Ruža crvena“. 

Kasnije su se u potpunosti posvetile 

pripremi korizmenih napjeva, koje su 

izvele i u kapeli sv. Mihaela u Sopotu, nakon 

posljednjeg križnog puta s kojim smo 

završili korizmeni hod u našoj župi. 

- I dalje ćemo nastaviti vježbati i raditi ono 

što volimo i u čemu uživamo, pjevati. Želja 

nam je ostvariti što više nastupa i nastaviti 

ljude uveseljavati svojim pjesmama. Tko 

zna, možda jednog dana iz našeg rada 

nastane i poneko autorsko djelo. 

44 



“Dokle god nad nama bdije naša Majka 

Božja Vinagorska, sve nam je moguće...” 


45 

45


SAMOSTAN SESTARA KĆERI MILOSRĐA U MARINCIMA 

„Radost Uskrsa na poseban 

način nastojimo prenijeti na 

naše stare i bolesne“ 

Jelena Jazbec 

Uoči proslave najvećeg 

kršćanskog blagdana, posjetili 

smo časne sestre Kćeri 

milosrđa u samostanu u Marincima, 

koje svakodnevno svoje milosrđe 

iskazuju brigom za pet starica koje 

su smještene u njihovom domu za 

starije i nemoćne. Trenutno su ondje 

četiri sestre, a s. Leonila opisala 

nam je kako se kod njih slavi Uskrs. 

Kako nas je naša utemeljiteljica bl. Marija 

Propetog Isusa Petković uvijek poučavala, 

dani uoči Uskrsa veliki su dani kada se 

pripremamo za najveći blagdan, počevši 

od Cvjetnice. Pozivala nas je da razmatramo 

Muku Gospodnju, da pratimo Isusa u 

njegovoj muci. Zatim je tu sveto trodnevlje, 

gdje je posebno naglašavala Veliki četvrtak, 

presvetu euharistiju i pranje nogu, čin kojim 

je Isus dao zapovijed ljubavi, svim ljudima, 

a posebno nama sestrama. Moramo se 

međusobno poštivati, koliko je to do naše 

46 



snage i volje, voljeti se i pomagati si, kao i 

voljeti i pomagati našim bakama koje imamo 

ovdje. Na Veliki petak, uživjeti se u lik 

Majke Marije, koja stoji pod križem i gleda 

patnje svoga Sina. I mi se u životu trebamo 

saživjeti s patnjama Isusa Krista i hrabro i 

strpljivo kao i on nositi teški križ. U subotu 

uvečer na pomolu je radost. Prisustvujemo 

misi bdjenja i zajednički dočekujemo dan 

Isusova uskrsnuća. Naša utemeljiteljica je 

rekla: „To je naša ljubav! On je uskrsnuo. 

Hvalite Gospodina, neka ga hvali nebo i zemlja! 

On je pobijedio grijeh i smrt.“ A Uskrs 

je poseban dan, kada se s radošću čestitamo 

i kličemo „Aleluja, Isus je uskrsnuo“. 

Držimo se običaja, pa tako toga dana naše 

bake jedu šunku i jaja, i uvijek nastojimo 

provesti Uskrs u zajedništvu. Naravno, 

mnoge bake primaju posjete svojih najmilijih, 

a mi se uvijek pobrinemo da svaka od 

njih dobije i neku sitnicu na poklon, uskrsno 

jaje, čokoladu. A već i uoči Uskrsa, jedan 

kutak naše kuće uređen je u uskrsnom 

duhu, jer želimo da bake osjete da se približava 

taj veliki dan – govori s. Leonila. 

Tijekom cijele korizme, bake su svakog 

tjedna imale i pobožnost križnog puta, a na 

pitanje jesu li se nečeg odrekle, odgovaraju 

kako u ovim godinama jedinu mogu – više 

moliti. 

Baka Marija Koprivnjak (87) iz Pregrade 

kod časnih sestara u Marincima boravi već 

nešto više od godinu dana, a otkrila nam 

je kako je i sama svojevremeno željela biti 

časna sestra, no zbog siromaštva, nikada 

nije ostvarila taj svoj san. Zato joj posebnu 

radost pričinja to što pod stare dane može 

boraviti u ovom domu. Zamolili smo je da 

se prisjeti kako je izgledao Uskrs u vrijeme 

njezina djetinjstva. 

- Pekli smo kolače, išli na misu, i osjećali 

posebnu radost. Naravno, prije toga smo 

se ispovjedili. Na sam Uskrs ujutro u šest 

sati nosili bismo jelo na blagoslov. Ja sam 

pješačila sat vremena do crkve, ali mi to 

nije bilo teško. Kasnije sam još išla i na veliku 

misu u 11. Tu je bila i nova odjeća, bio 

je običaj da se za Uskrs kupi nešto novo, i 

sjećam se da je mi je mama uvijek govorila: 

„Ako budeš dobra, dobit ćeš novu odjeću“. 

Jako sam voljela pjevati na misi, uvijek bih 

išla na kor, a od pjesama mi je posebno 

ostala u sjećanju „On uskrsnu, kako reče“- 

otkrila nam je baka Marija. 


47 

47


DUHOVNA OBNOVA ZA MLADE U ŽUPI PREGRADA OKUPILA JE 

OVOGODIŠNJE KRIZMANIKE 

Moja k(o)rizma 

Helena Kostanjšek 

U subotu, 4. ožujka 2017., župa Uznesenja 

B D M Pregrada, organizirala je duhovnu 

obnovu za mlade. Sudjelovao je popriličan 

broj mladih iz Pregrade te Župe sv. Mirka 

Kostel, i mladi iz naše župe. 

Okupili smo se ispred pregradskog župnog 

dvora. Po ulasku u vjeronaučnu dvoranu, 

srdačan pozdrav i riječi dobrodošlice uputio 

nam je pregradski župnik, vlč. Ivan Mikec. 

Uslijedilo je kraće upoznavanje s časnim 

sestrama dominikankama iz Korčule, koje 

su predvodile duhovnu obnovu: s. Josipa, s. 

Sara i s. Manes. Na početku smo otpjevali 

pjesmu „Kakav prijetelj je Isus“. Tema 

duhovne obnove bila je „Moja k(o)rizma˝, 

zato jer većina mladih koji su sudjelovali 

na duhovnoj obnovi, ove godine pristupa 

sakramentu svete potvrde. Nakon što smo 

podijeljeni u tri grupe (glazbenu, scensku i 

molitvenu), odrađivali smo zadatke. Teme 

su bile odricanje, rasipni sin i molitva 

„Oče naš“. Svaka je grupa na kreativan 

i humorističan način prezentirala svoj 

zadatak. 

Nakon toga, zaputili smo se u pregradsku 

crkvu na klanjanje pred Presvetim 

Oltarskim Sakramentom. Klanjanje su 

predvodili mladi, uz pjevanje svih nazočnih. 

Imali smo priliku i za svetu ispovijed. 

Po završetku klanjanja, ponovno smo se 

vratili u vjeronaučnu dvoranu, gdje se 

nastavilo naše druženje, pri ćemu smo 

bili počašćeni pizzama, grickalicama i 

sokovima. 

Naposlijetku smo krenuli svojim domovima, 

ispunjeni radošću i obnovljena duha. 

48 


KRONIKA 

Lucija Pavlinec 

1.1.2017. 

U crkvi Majke Božje Vinagorske održan 

je treći Božićni koncert. 

S Novom godinom u Vinagorskoj crkvi 

pušteno je u puni pogon grijane. 


Postavljeni novi lusteri u predvorje i 

sakristiju. 


U sopotskoj kapelici proslavljeno je 

Obraćenje sv. Pavla. 


Proslavljeno je valentinovsko proštenje 

na Vinagori. 


Na Vinagorskoj crkvi elektrificirano je i 

zetvrto zvono. 


49 

49

IZ DRUŠTVENOG ŽIVOTA 

IZBORNA SKUPŠTINA DVD-A STIPERNICA 

Jelena Jazbec 

Za predsjednika ponovno 

izabran Vlado Ivanjko 

Uz članove domaćeg DVD-a, skupštini 

su prisustvovali i gosti, DVD Pregrada, 

Prišlin, Čret, Vinagora, Desinić, Benkovo, 

Druškovec i Tuhelj. Prisutnima se obratio 

gradonačelnik Pregrade Marko Vešligaj. 

U subotu, 14. siječnja, održana je izborna 

skupština DVD-a Stipernica. Podneseno 

je izvješće o radu, u kojem je istaknuto 

kako je DVD u 2016. godini imao dvije 

intervencije. Članovi su izgradili pečenjaru, 

uredili sjenicu, a zahvaljujući donaciji, 

nabavljeni su stolci za vatrogasni dom. Bili 

su i u radnom posjetu kampu Fažana, te su 

sudjelovali na natjecanju u Maloj Erpenji. 

Uspješno je organiziran i V. Kup DVD-a 

Stipernica. 

Brojni gosti 

U izbornom dijelu skupštine, izabrano 

je novo vodstvo. Na čelu je i dalje ostao 

dugogodišnji predsjednik Vlado Ivanjko, 

a za njegovog zamjenika izabran je 

Danijel Kramarić. Za zapovjednika je 

izabran Miljenko Kramarić, za zamjenika 

zapovjednika Miroslav Cesarec, za tajnika 

Josip Lenić te za blagajnika Mladen 

Cigrovski. U Upravni odbor izabrani su Božo 

Kramarić, Franjo Lenić i Robert Cesarec, a u 

Nadzorni odbor Snježana Kancir, Vjekoslav 

Hlupić i Marin Ivanjko. 

Zahvalnice i priznanja 

- Danas u Stipernici postoje uvjeti da ljudi 

ostanu na ovom području, pogotovo nakon 

izgradnje nove škole. Ovo je lijepo malo 

selo ugodno za život, a mi ćemo i dalje 

nastaviti raditi. Ostalo je još puno posla, ali 

najvažnije je da se svi uključimo - rekao je. 

Predsjednik Vlado Ivanjko zahvalio je 

članovima na ukazanom povjerenju. 

- Pozivam sve mlade ljude da se priključe 

društvu. Odlično surađujemo s Gradom 

Pregradom i Krapinsko - zagorskom 

županijom, polako se sve više pojavljujemo 

u javnosti i nadam se da će nas sve to još 

više potaknuti na rad - rekao je. 

Na kraju skupštine, održana je podjela 

zahvalnica i priznanja. 

50 


IZ DRUŠTVENOG ŽIVOTA 

DVD VINAGORA 

Na Skupštini izabrano 

novo - staro vodstvo 

U Vatrogasnom domu na Vinagori, 4. 

veljače održana je Izborna skupština DVD-a 

Vinagora. Za predsjednika Društva ponovno 

je izabran Josip Lazički, a za njegovog 

zamjenika Leonard Hlupić. Zapovjedničku 

dužnost obavljat će Marijan Pavlinec, za 

njegovog zamjenika izabran je Tomislav 

Pavlinec, dok je funkciju tajnika preuzeo 

Ivan Podhraški. Na skupštini je pročitano 

Izvješće o radu, Financijsko izvješće, te 

Izvješće Nadzornog odbora. Istaknuto je 

kako DVD Vinagora u protekloj godini nije 

imao nijednu intervenciju. 

Gostujuća društva 

Obratili su se predstavnici gostujućih 

društava iz Zaprešića, Desinića, Prišlina, 

Petrovskog, Klenovca, Tuhlja, Plavića, 

Benkova, Čreta te Javne vatrogasne 

postrojbe Krapina, kao i udruga s kojima 

Društvo blisko surađuje - Limene glazbe 

Vinagora i Vinagorske kubure. Govorili su 

i predsjednik Vatrogasne zajednice grada 

Pregrade Nikola Pasariček i gradonačelnik 

Pregrade Marko Vešligaj. 

Izgradnja vodospremnika 

- Živite u jednom predivnom selu. Vinagora 

je prepoznatljiva i van granica našeg 

Zagorja, kao jedan biser. Nažalost, ovdje je 

sve manje ljudi, ali mislim da se svi zajedno 

moramo truditi da nam ljudi ovdje ipak 

ostaju - rekao je Vešligaj, istaknuvši kako 

je u protekloj godini napokon završena 

izgradnja vodospremnika Vinagora. Radilo 

se investiciji vrijednoj 1.700.000 kuna. 

- Možete biti ponosni, jer su to bila prva 

sredstva iz EU fondova koja su došla u 

Pregradu, a utrošena su upravo kod vas - 

zaključio je. 

Na kraju skupštine, dodijeljena su i 

priznanja za dugogodišnje članice i članove 

Društva. 


51 

51

GODINA SV. JOSIPA 

Proglas godine sv. Josipa 

u Zagrebačkoj nadbiskupiji 

Na 330. obljetnicu otkako je Hrvatski 

sabor jednoglasno izabrao svetog Josipa 

za posebnoga zaštitnika Kraljevstva 

Hrvatske, zagrebački nadbiskup kardinal Josip 

Bozanić proglasio je u nedjelju, 19. ožujka 2017., 

Godinu svetog Josipa na području Zagrebačke 

nadbiskupije. Proglasom se ujedno i određuje 

da posebno žarište te Godine bude Nacionalno 

svetište sv. Josipa u Karlovcu u kojem će se moći 

primiti milost oprosta svakog dana tijekom 

Godine sv. Josipa. Osim toga, nastavlja Kardinal, 

neka se posebna pozornost vjernika usmjeri 

na slavlja i događanja u župama, crkvama 

i kapelama te u ustanovama i zajednicama 

kojima je sveti Josip naslovnik. „Na dan slavlja 

ili posebnoga pastoralnog događaja u tim će 

se crkvama moći primiti milost oprosta. Taj 

se oprost proteže i na sve župe Zagrebačke 

nadbiskupije prigodom slavlja na čast sv. Josipu 

tijekom te Godine“, stoji u Proglasu. Kardinal 

izražava želju da nas u proslavi Godine sv. 

Josipa vodi divni uzor, blaženi Alojzije Stepinac, 

veliki štovatelj svetoga Josipa, da bi zajedno s 

njime ponavljali: „Mi s veseljem možemo danas 

konstatirati, da štovanje i ljubav prema sv. 

Josipu nisu jenjali u hrvatskome narodu, nego da 

rastu iz dana u dan“ (Propovijed na otvorenju 

župe sv. Josipa, Zagreb, Trešnjevka, 20. lipnja 

1937.). “U otajstvu spasenja sveti je Josip vršio 

očinsku zadaću prema Isusu i bio je postavljen 

na čelo Svete Obitelji. Već nam to pokazuje 

njegovo življenje odnosa s Bogom, Stvoriteljem, 

ali jednako tako i odnosa prema dvama gorućim 

pitanjima za čovjeka i narod: pitanje otajstva 

života i pitanje obitelji“, ističe Kardinal u svome 

Proglasu, dodajući da je ova Godina prigoda da 

mi, vjernici Zagrebačke nadbiskupije, dok slavimo 

njenu Drugu sinodu u poniznosti osluškujući 

Duha Svetoga te moleći snagu njegovih darova, 

razmatramo svoj poziv i u njemu živimo po 

primjeru svetoga Josipa. Pozvao je da uvijek pred 

sobom imamo velike nakane Crkve u izravnoj 

povezanosti i s hrvatskim društvom u kojemu 

živimo: otvorenost životu koji dolazi od Boga, 

zaštita najslabijih, uključujući nerođene, briga 

o obitelji i promicanje obiteljskih vrijednosti, 

odgoj i skrb za djecu i mlade, nesebičnost i 

samozatajnost u vršenju službe, zauzetost u 

pravednosti i milosrđu, briga za potrebite, 

primjeren odnos prema radu, smirena suočenost 

s ljudskom smrtnošću. Na kraju Proglasa 

Kardinal je pozvao župne zajednice, redovnike i 

redovnice, te vjernike laike da se tijekom Godine 

upute na hodočašće u Nacionalno svetište sv. 

Josipa u Karlovac, te najavio da će u Svetištu, 

u subotu 10. lipnja 2017. godine, predvoditi 

središnje slavlje proglašene Godine. Potičem 

svakog vjernika i vjernicu da na čast svetom 

Josipu mole osobno i zajednički u obliku raznih 

pobožnosti, osobito za obitelji, Domovinu te za 

našu Crkvu zagrebačku koja je na sinodskom 

hodu u novosti života“, zaključio je Kardinal. 

Godina svetog Josipa na području Zagrebačke 

nadbiskupije trajat će do 19. ožujka 2018. godine. 

52 



KARDINAL JOSIP BOZANIĆ 

NADBISKUP ZAGREBAČKI 

p r o g l a s 

Godine svetoga Josipa 

na području Zagrebačke nadbiskupije 

Svetoga Josipa, Zaručnika Blažene Djevice Marije, naš hrvatski vjernički puk od davnina 

s posebnom ljubavlju časti, zahvalno prepoznajući potrebu za Njegovom blizinom i Njegovom 

pomoći, te s pouzdanjem moli Njegovu zaštitu i zagovor kod Gospodina u raznim 

potrebama. 

Prepoznajući tu neprekidnu privrženost i očitovanja žarke pobožnosti prema prečistom 

ZaručnikuBlažene Djevice Marije, zaštitniku cijele Crkve, hrvatski biskupi izabrali su 

svetoga Josipa za zaštitnika Hrvatske. 

U hrvatskoj nacionalnoj povijesti s posebnim ponosom i obvezom pamtimo da je tadašnji 

hrvatski Sabor, duboko osjećajući bȉlo naroda, svetoga Josipa 1687. godine, dakle 

prije 330. godina, jednoglasno izabraoza posebnoga zaštitnika Kraljevstva Hrvatske. 

Hrvatski su biskupi godine 1972. zauzeli stav da je odluka Hrvatskoga sabora iz 1687. 

godine »i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko Kraljevstvo, nego 

hrvatski narod, koji nadživljava sve peripetije oko svoga suvereniteta«. 

Spominjući se te obljetnice, 

kao i Godine svetoga Josipa, proglašene 1987., 

i snažno osjećajući duhovne i materijalne potrebe sadašnjega trenutka 

ovime proglašavam 

Godinu svetoga Josipa 

na području Zagrebačke nadbiskupije 


53 

53


koja će vremenski biti omeđena dvjema svetkovinama svetoga Josipa 

te će trajati od 19. ožujka 2017. do 19. ožujka 2018. godine. 

Ovime ujedno određujem da posebno žarište te Godine bude 

Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu 

u kojem će se moći primiti milost oprosta svakog dana 

tijekom Godine sv. Josipa. 

Osim toga, neka se posebna pozornost vjernika 

usmjeri na slavlja i događanja 

u župama, crkvama i kapelama te u ustanovama i zajednicama 

kojima je sveti Josip naslovnik. 

Na dan slavlja ili posebnoga pastoralnog događaja 

u tim će se crkvama moći primiti milost oprosta. 

Taj se oprost proteže i na sve župe Zagrebačke nadbiskupije 

prigodom slavlja na čast sv. Josipu tijekom te Godine. 

U proslavi Godine sv. Josipa neka nas vodi divni uzor, blaženi Alojzije Stepinac, veliki 

štovatelj svetoga Josipa, da bi zajedno s njime ponavljali: »Mi s veseljem možemo danas 

konstatirati, da štovanje i ljubav prema sv. Josipu nisu jenjali u hrvatskome narodu, nego 

da rastu iz dana u dan«(Propovijed na otvorenju župe sv. Josipa, Zagreb, Trešnjevka, 20. 

lipnja 1937.). 

U otajstvu spasenja sveti je Josip vršio očinsku zadaću prema Isusu i bio je postavljen na 

čelo Svete Obitelji. Već nam to pokazuje njegovo življenje odnosa s Bogom, Stvoriteljem, 

ali jednako tako i odnosa prema dvama gorućim pitanjima za čovjeka i narod: pitanje 

54 



otajstva života i pitanje obitelji. Nadalje, sveti je Josip na najizvrsniji način očitovao odgovornost 

prema primljenom pozivu, preuzevši na zemlji ulogu oca i odgojitelja našega 

Spasitelja, potpuno pristajući uz Božji plan ljudskoga spasenja. U svojoj je pravednosti 

štitio i ljubavlju pratio Blaženu Djevicu Mariju u njezinu prihvaćanju Božje Riječi. Postao 

je uzorom dobrohotne ljudske poniznosti, koju kršćanska vjera uzvisuje i daje joj punije 

značenje. Sveti je Josip svjedok i učitelj jednostavnih krjeposti, koje su potrebne da bi 

ljudi bili dobri članovi zajednice i istinski nasljedovatelji Krista Gospodina. Zbog svega 

toga, kao čuvara najdragocjenijega Očeva Dara, on je trajno čašćen kao zaštitnik Kristova 

mističnoga tijela, koje je Crkva. 

Ova je Godina prigoda da mi, vjernici Zagrebačke nadbiskupije,dok slavimo njenu Drugu sinodu 

u poniznosti osluškujući Duha Svetoga te moleći snagu njegovih darova,razmatramo 

svoj poziv i u njemu živimo po primjeru svetoga Josipa. Imajmo uvijek pred sobom velike 

nakane Crkve u izravnoj povezanosti i s hrvatskim društvom u kojemu živimo: otvorenost 

životu koji dolazi od Boga, zaštita najslabijih, uključujući nerođene, briga o obitelji i promicanje 

obiteljskih vrijednosti, odgoj i skrb za djecu i mlade, nesebičnost i samozatajnost 

u vršenju službe, zauzetost u pravednosti i milosrđu, briga za potrebite, primjeren odnos 

prema radu, smirena suočenost s ljudskom smrtnošću. 

Hrvatski narod rado zaziva pjevajući: »Josipe, o oče sveti, čuvaj kuću i posveti. Sva obitelj 

da se složi, ljubav sveta da se množi«. U toj je molbi sadržana čežnja za očuvanjem blaga 

koje nam je Bog podario po domu i Domovini, od svetosti do zajedništva i sloge u ljubavi. 

Neka ova godina bude vrijeme posebne molitve za naše obitelji i za hrvatsku Domovinu, 

u zahvalnosti prema svima koji su se u prošlosti, a osobito u Domovinskome ratu, za nju 

žrtvovali. 

Pozivam župne zajednice, redovnike i redovnice, te vjernike laike da se tijekom Godine 

upute na hodočašće u Nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovac. Ujedno najavljujem da 

ću u Svetištu, u subotu 10. lipnja 2017. godine, predvoditi središnje slavlje proglašene 

Godine. 

Potičem svakog vjernika i vjernicu da na čast svetom Josipu mole osobno i zajednički u 

obliku raznih pobožnosti, osobito za obitelji, Domovinu te za našu Crkvu zagrebačku koja 

je na sinodskom hodu u novosti života. 

Zazivajući Božji blagoslov na sve vas, zajedno s vama molim: 

Sveti Josipe, zaštitniče Hrvatske – moli za nas! 

U Zagrebu, 19. ožujka 2017. godine. 

Kardinal Josip Bozanić, nadbiskup zagrebački 


55 

55

SINODA 

Zasjedanja Druge sinode 

Zagrebačke nadbiskupije 

Od 8. prosinca 2016. do kraja 2017. godine, naša Crkva zagrebačka 

živi dar događaja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Događaj 

Sinode važan je povijesni trenutak za jednu mjesnu Crkvu. 

Sinoda je najznačajnije crkveno okupljanje na razini jedne (nad)biskupije, 

no ponajprije je ona zajednički hod svih članova jedne mjesne Crkve. 

Hodimo u novosti života (Rim 6, 4) 

prepoznatljivo je geslo Sinode, koje 

upravo želi potaknuti novi dinamizam 

zajedničkoga hoda i puta cijele Crkve 

zagrebačke. Razdoblje odvijanja Druge 

sinode Zagrebačke nadbiskupije obuhvaća 

pet zasjedanja, na kojima članovi Sinode 

raspravljaju, iznose svoje prijedloge o 

pojedinim temama unutar tematskoga 

područja, promišljaju i u otvorenost slušaju 

jedni druge, međusobno razgovaraju i 

dijele zajednička iskustva. 

Rasprava u sinodskoj dvorani odvija se na 

način da se članovi Sinode prije početka ili 

tijekom sinodskoga zasjedanja prijave za 

raspravu, te Tajništvu Sinode predaju kopiju 

svoga pisanog interventa na službenome 

obrascu. Voditelj sinodskoga povjerenstva 

za tematsko područje daje riječ prema 

redoslijedu prijavljenih u Tajništvu 

Sinode. Svaki član Sinode može imati više 

intervenata tijekom istoga sinodskog 

zasjedanja i o istome tematskom području. 

Prvo sinodsko zasjedanje bilo je posvećeno 

tematskoj cjelini Crkva zagrebačka u djelu 

evangelizacije, a održano je 9. i 10. prosinca 

2016. Članovi Sinode su na tome zasjedanju 

raspravljali te iznosili svoja razmišljanja 

i prijedloge o navještaju Božje Riječi, 

evangelizaciji, župnoj katehezi i vjeronauku 

u školi, življenju Radosne vijesti i Objave. 

Sukladno Pravilniku Sinode čl. 25 pojedini 

su vjernici Zagrebačke nadbiskupije 

iskoristili svoje pravo te pismenim putem 

poslali Tajništvu Sinode svoj intervent 

kao izvanjski doprinos sinodskoj raspravi. 

Tako je Tajništvo Sinode zaprimilo ukupno 

179 intervenata članova Sinode proizašlih 

s Prvoga sinodskog zasjedanja. Ova 

činjenica zorno pokazuje da su svi članovi 

Sinode shvatili ozbiljnost i važnost ovoga 

događaja za cjelokupnu Crkvu zagrebačku, 

te uvidjeli da jedino zajedničkim naporima 

možemo doprinijeti da započeta Sinoda 

naše Zagrebačke nadbiskupije donese 

obilne plodove koji će biti na dobrobit i 

boljitak naše nadbiskupijske zajednice. Na 

samome zasjedanju mogla se osjetiti radost 

svih članova Sinode što imaju mogućnost 

Hodimo u novosti života (Rim 6, 

4) prepoznatljivo je geslo Sinode, 

koje upravo želi potaknuti novi 

dinamizam zajedničkoga hoda i 

puta cijele Crkve zagrebačke. 

56 


sudjelovati na Sinodi, te biti dionicima 

ovoga značajnog povijesnog trenutka za 

Crkvu zagrebačku. 

Drugo sinodsko zasjedanje bilo je 

posvećeno tematskoj cjelini Crkva 

zagrebačka u slavljenju Kristova otajstva, 

a održano je 24. i 25. veljače 2017. Članovi 

Sinode na Drugome sinodskom zasjedanju 

raspravljali su i iznosili svoje prijedloge na 

sljedeće teme: nedjelja – Dan Gospodnji, 

sakramenti, blagoslovi i pučke pobožnosti, 

kršćanski sprovod, liturgijske službe, te 

liturgijska glazba i arhitektura. Tajništvo 

Sinode zaprimilo je sveukupno 142 

interventa članova Sinode tijekom dva 

dana zasjedanja. Na ovome sinodskome 

zasjedanju članovi Sinode glasovali su o 

konkretnim predloženim prijedlozima 

s prvoga sinodskog zasjedanja Crkva 

zagrebačka u djelu evangelizacije. 

Treće sinodsko zasjedanje bilo je 

posvećeno tematskoj cjelini Crkva 

zagrebačka u zajedništvu svoga poziva 

i poslanja, a održano je 31. ožujka i 1. 

travnja 2017. Na ovome sinodskome 

zasjedanju raspravljalo se o sljedećim 

temama: obilježja i posebnosti Zagrebačke 

nadbiskupije, župa, obitelj – »kućna 

Crkva«, zaređeni službenici, posvećeni 

život i vjernici laici. Na ovome sinodskome 

zasjedanju zaprimljen je ukupno 131 

intervent. Drugoga dana sinodskoga 

zasjedanja članovi Sinode su glasovali o 

prijedlozima (propositiones) s drugoga 

sinodskog zasjedanja Crkva zagrebačka u 

slavljenju Kristova otajstva. 

Četvrto sinodsko zasjedanje Crkva 

zagrebačka u hrvatskome društvu 

predviđeno je za 6. i 7. listopada, a završno 

zasjedanje za 24. i 25. studenoga 2017. 


57 

57

HODOČAŠĆE 

u svetište 

bl. Marije Propetog 

Isusa Petković 

BLATO - otok Korčula 

od 22. do 25. lipnja 2017. 

Polazak u četvrtak 22. lipnja u jutarnjim satima 

Povratak u nedjelju 25. lipnja u noćnim satima 

Prijaviti se možete do 1. lipnja (ograničen broj osoba): 

na telefon 049 343 012 

na e-mail: zupa.vinagora@zg-nadbiskupija.hr 

ili osobno u župni ured

RASPORED SVETIH MISA 

NEDJELJA: 8:30 - Sopot 

11:30 - Vinagora 

ČETVRTAK 

20:00 - Vinagora: sveta misa i klanjanje 

Svetkovine u tjednu u 20 sati 

HODOČASNIČKE SVETE MISE 

možete slaviti u bilo koje vrijeme u 

dogovoru sa župnikom. 

Dragi hodočasnici, 

ako ste se zatekli u našem lijepom Zagorju, odvojite 

nekoliko trenutaka i posjetite Majku Božju Vinagorsku 

na slikovitom bregu, nedaleko od Velikog 

Tabora, s kojeg se pruža nezaboravni pogled prema 

Zagrebačkoj gori i susjednoj nam Sloveniji. 

U proštenjarskoj crkvi Majke Božje Vinagorske 

možete u tišini uputiti svoje molitve i uživati u prirodnim 

ljepotama. 

Ukoliko dolazite kao grupa, molimo da se prije najavite 

na broj telefona: 049/343-012 ili na mail: zupa. 

vinagora@zg-nadbiskupija.hr 

Knjige i 

suvenire 

svetišta 

možete 

nabaviti 

u 

župnom 

uredu. 

Procesija za Uskrsni ponedjeljak 

Izdaje: Župa Pohoda B. D. Marije 

Vinagora 4 

49218, Pregrada 

Tel.: 049/343-012 

e-mail: glasnik.mbv@gmail.com 

Glavna urednica: Jelena Jazbec 

Odgovorni urednik: Dragutin Gereci 

Uredništvo: Dragutin Gereci 

Jelena Jazbec, 

Ivana Lazički, 

Lucija Pavlinec, 

Marijana Pavlinec, 

Valerija Kovačić Žlabur 

List izlazi prigodno. 

Cijena pojedinog primjerka: 10,00 kn 

Žiro-račun: Zagrebačka banka 

IBAN: HR1923600001101586736 

Godišnja pretplata za 2017.: 

Hrvatska: 40,00 kn 

Zemlje EU: 12,00 EUR

Baka Magda iz Sopota, 16. siječnja 2017. navršila 100 godina

Glasnik MBV 1-17

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?