Omladinska razmena - Donji Milanovac
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
28. 07. – 06. 08. 2018.
Bilo je teško spakovati se. Maca, naša koordinatorka je insistirala da<br />
ne nosimo kofere, zbog malog prostora u hostelu. Okupljali smo se u<br />
„Dečijem centru“ i sa nestrpljenjem očekivali dolazak autobusa. Skoro<br />
svi smo poneli teške kofere, pravdajući se hladnim noćima pored<br />
Dunava. Bilo je puno kutija, papira, ozvučenja, elektronike, kostima...<br />
Tremu smo ostavili u Zaječaru i sa sobom poneli pozitivne misli. Kako<br />
smo se približavali Donjem Milanovcu tako je euforijama rasla. Pre<br />
kampa znali smo da su sobe višekrevetne: šestokrevetna,<br />
devetokrevetna pa čak i petnaestokrevetna soba. Naša prva reakcija na<br />
hostel bila je oduševljenje okolinom. Plaža je bila odmah preko puta.<br />
Ali ovaj hostel imao je samo tri toaleta, a četrdeset osoba je trebalo da<br />
se umije, istušira, opere zube. Za neke je ovo bio prvi put da spavaju na<br />
krevetu na sprat, dok su drugi prvi put videli Dunav. Polako smo se<br />
smeštali, stvari su bile svuda oko nas.
Susret sa ekipom iz Hrvatske, bio je neobičan. Oni su putovali mnogo duže<br />
od nas, bili su jako umorni i ćutljivi. Mi smo stigli ranije, imali smo<br />
vremena čak i za plažu i kupanje. Navali smo na njih sa pozdravljanjem,<br />
pitanjima, a oni su uglavnom ćutali. To nas je baš iznenadilo. Tek u toku<br />
večeri smo otkrili razlog – i za njih je hrvatski jezik bio strani jezik!<br />
Njihov maternji jezik je bajaški: dijalekt rumunskog, madjarskog i<br />
romskog jezika. Nismo očekivali da ćemo se susresti sa čak tri jezika.
Putovanje autobusom do Tekije, posle doručka, nas je zbližilo. Trudili smo<br />
se da sedimo sa ljudima koje nismo upoznali predhodne večeri. Nekima od<br />
nas je ovo bilo prvo putovanje brodom. U početku smo svi sedeli, bili<br />
stegnuti. Bilo nas je strah da se oslobodimo, da se šetamo po palubi, ali<br />
kako je vreme odmicalo sve više smo se opuštali. Polako smo sticali<br />
međusobno poverenje i sigurnost. Uživali smo u njihanju broda i<br />
predivnom pogledu na Dunav. Videli smo Trajanovu tablu, plovili smo duž<br />
Malog i Velikog kazana, tesnaca uokvirenog raznolikim pejzažima. Iz<br />
kamenih stena videla se glava Decibela, poslednjeg dačanskog kralja. U<br />
podnožju krečnjačke litice mogao se primetiti manastir Mrakonija. Vodič<br />
je neprestano i brzo govorio, a mi smo uživali u pogledu.
Prva igrica u velikom prostoru<br />
Centra za kulturu, otvorila je<br />
mnoga vrata za dalji tok<br />
upoznavanja. Stipe je započeo<br />
radionicu „strahovi i očekivanja“<br />
i pokušao da nam pomogne da<br />
bolje funkcionišemo. Najpre smo<br />
na papirićima pisali svoje<br />
strahove, onda očekivanja, pa je<br />
svako čitao nečiju muku ili želju.<br />
Pisali smo latinicu, jer naši<br />
prijatelji iz Hrvatske ne poznaju<br />
ćirilicu. Ovo je bila jako napeta<br />
radionica. Svi smo gledali jedni u<br />
druge, ćutali i plašili se da ne<br />
izgovorimo nešto što bi druge<br />
povredilo. Bilo je dosta strahova<br />
vezanih za nerazumevanje,<br />
odbacivanje, diskriminaciju, ali i<br />
sličnih očekivanja novih<br />
poznanstva, prijatnih dana,<br />
smeha i dobrog druženja.<br />
Dobacivanjem loptice u krugu i<br />
izgovaranjem imena, lako smo<br />
upamtili kako se ko zove. Iako je<br />
bilo više od četrdeset ljudi na<br />
kampu, već posle jednog dana<br />
zajedničkog života upamtili smo<br />
većinu ljudi. I negde je ovaj 29.<br />
Jul predstavljao prekretnicu za<br />
zbližavanje i nastavak kampa.
Iskreno, bili smo pomalo sumnjičavi. Naši prijatelji iz Hrvatske nisu bili<br />
upoznati sa detaljima razmene, sa brojem radionica, sa obavezom da<br />
svakog dana nešto radimo. Tog prvog dana razmene, dodatno se nismo<br />
razumeli jer je upoznavanje sa youthpassom bilo komplikovano.<br />
Kompetencije, veštine, sertifikati...i na maternjem srpskom je bilo teško<br />
razumeti. Jezička barijera se činila nepremostivom. Zatvarali smo se u<br />
grupice. Tek kada smo dobili šarene fascikle koje smo i sami mogli da<br />
doradimo, postalo je zanimljivo. Kasnije, u bašti, igrajući razne društvene<br />
igre, shvatili smo da mi, iz Srbije moramo da govorimo sporije, a da oni<br />
treba da govore hrvatski. Temu korupcije još nismo ni spomenuli.<br />
Tog prvog dana kampa, postavili smo<br />
zajednička pravila života u kući. Za neka<br />
pravila su supervizori rekli da se ne mogu<br />
menjati, npr. nema izlaska iz hostela noću,<br />
nema noćnog kupanja, alkohola, opijata,<br />
spavanja u tudjim sobama, buke posle 23<br />
sata. Neka pravila smo sami ustanovili,<br />
oslanjajući se na strahove i očekivanja. Na<br />
primer, gašenje svetla u 23 sata, pisanje<br />
latinicom, ostavljanje obuće van soba,<br />
čuvanje tuđih stvari i slično. Odmah smo<br />
napravili dogovor o dnevnim timovima<br />
koji su se bavili sitnim svakodnevnim<br />
potrebama: higijenom prostora, pranjem<br />
sudova posle doručka i u toku dana,<br />
dnevnim količinama kafe i sokova,<br />
uključivanje mašine za pranje veša. Svako<br />
je bio deo tima i svako je morao da brine o<br />
tuđim potrebama. Dnevni izveštaj se<br />
prenosio sledećoj ekipi i koordinatorki.<br />
Neobično iskustvo za mnoge koji nisu<br />
znali ni kako izgleda mašina za pranje<br />
veša, ili kako se čisti toalet ☺
Danas je radionice vodio Mateja. On, Maca i<br />
Biljana iz Kuršaneca, su predhodne večeri<br />
tragali za tekstovima popularnih pesama koje<br />
svi znamo da bi kroz njih analizirali zajednička<br />
osećanja i vrednosti. Na prvi pogled je<br />
izgledalo neozbiljno – izabrali su Stoju, Džeja,<br />
Maju Berović... Prvo smo igrali uz tu muziku,<br />
a naši prijatelji iz Hrvatske su bili bolji u plesu.<br />
Znali su tekstove i bilo je jasno da su porodica,<br />
ljubav, sigurnost, zdravlje, sreća, unutrašnji<br />
mir, poštovanje vrednosti kojima svi težimo.<br />
Lanac moći je igrica koja nas je probudila.<br />
Imali smo na leđima ispisane uloge i ličnosti i<br />
morali smo da druge članove poređamo u lanac<br />
uticaja i moći u društvu. Stalno smo jedni<br />
druge premeštali. Bili smo u delemi koja<br />
ličnost treba biti ispred koga. Postavimo se, a<br />
onda analiziramo i utvrdimo da može i<br />
drugačije. Teško je bilo sagledati društveni<br />
sistem i odrediti položaj osoba koje poseduju<br />
moć i onih bez nje.<br />
Dramatizacija je sve nas<br />
pokrenula. Ova igrica<br />
naterala nas je da se<br />
prerušimo i damo sve od<br />
sebe kako bi dočarali<br />
ulogu koju smo dobili.<br />
Ličnosti iz predhodne igre,<br />
lanca moći, sada smo<br />
videli u drugačijem svetlu<br />
- u sistemu gde su oni<br />
subjekti tj. počinioci<br />
koruptivnih dela. Mladi iz<br />
Hrvatske su bili kreativniji<br />
i smislili konkretnije i<br />
jednostavnije situacije od<br />
naših. Nastavili smo sa<br />
radionicom kroz koju smo<br />
definisali korupciju.<br />
Shvatili smo da iako<br />
živimo u dve različite<br />
države problemi vezani za<br />
korupciju su isti.<br />
Popodne smo proveli<br />
upijajući zrake sunca i<br />
kupajući se u Dunavu.<br />
Neke devojke iz Hrvatske<br />
su se stidele, pa je Martin<br />
ušao obučen u vodu, jer je<br />
hteo da ih nagovori da se<br />
makar i tako kupaju. To ih<br />
je razveselilo njih,a i<br />
spasioca.
Jutro smo počeli razgibavanjem uz uzvike AVE KATE NOVA, glumeći<br />
eskime koju su u potrazi za hranom. Nekima je u početku bilo neprijatno<br />
da na centru Donjeg Milanova izigravaju eskime, ali ubrzo smo svi<br />
složno veslali. Ubrzo je usledila radionica o stubovima vlasti koja je bila<br />
uvodna priča za jedan zadatak. Kada su svi učesnici kampa čuli<br />
najosnovnije o svakom stubu vlasti, kako funkcioniše, kako se bira, koji<br />
su njegovi zadaci itd… poželeli smo im dobrodošlicu u našu novu<br />
državu “TROBERIJU” (zemlja bez korupcije i kriminala) kojoj<br />
nedostaje vlada. Učensnike smo podelili u grupe,a svaka od njih je<br />
dobila profil stranke koju predstavlja, broj glasova dobijenih na<br />
izborima, kao koja ministarstva mora da osvoji. Predstavljeni su im<br />
savetnici za vladu, Stipe I Trajko, koji su pored zadatka da ih upute kako<br />
se sklapa koalicioni savez, da ih navedu na korupciju. Unapred je<br />
isplanirano da ni jedna stranka ne može sama da konstituiše vladu I da<br />
neke stranke imaju slične zadatke. Konstitutivna sednica je bila<br />
zakazana za veče, a u međuvremenu smo izlistali neke najčešće<br />
slučajeve korupcije i koruptivnih dela kroz radionicu koju su nam<br />
pripremili Slađa, Benjamin, Martin i Trajko.
Uvodne igrce za forum teatar su bile fenomenalne. Puno smo se smejali<br />
i svi su učestvovali. Radili smo na travnjaku, u hladovini, na otvorenom<br />
prostoru. Prelazili smo preko zamišljenog jezera punog krokodila,<br />
navijali za članove svojih timova, trudili se da ne padnemo u „vodu“, bili<br />
hipnostisani, dirigeniti ili izvođači, pantomimičari/ke. Igre su bile jako<br />
dinamične, stalno smo menjali parove, timove, neprestano smo se<br />
smenjivali na različitim zadacima. Jelena i Nikola koji su vodili ovaj<br />
dan, neprestano su nas stavljali u situacije da poklonimo poverenje<br />
nepoznatim osobama.<br />
Kasnije smo dramatizovali već dobijene scenarije, po principima forum<br />
teatra. Shvatili smo da jednim ulaskom na scenu, možemo promeniti<br />
čitav tok situacije. Da se i lanac korupcije može sprečiti, reakcijom,<br />
svesnošću, nepristajanjem, neučestvovanjem. Uveče, u bašti hostela,<br />
slušali smo muziku i plesali.
Sat je otkucavao osam, a mi smo trebali odavno biti budni. Međutim ceo<br />
hostel se uspavao. Zakasnio je doručak, nije bilo dežurnih, niti bilo koga<br />
ko je ustao i išao kroz hostel. Ne znamo da li je za to bila kriva jaka<br />
grmljavina predhodne noći, ili nas je samo sve savladao umor. Maca se<br />
nekim čudom prva probudila. Svi smo morali da se ubrzamo. Jer je šesti<br />
dan kampa bio predviđen za obilazak Lepenskog Vira jednog od<br />
najznačajnijih paleolitskih nalazišta u Srbiji. Iako su neka od dece iz<br />
Zaječara već videli ovo arheološko nalazište bilo im je interesantno da ga<br />
ponovo obiđu. Pogledali smo film o istorijatu Lepenskog Vira i samom<br />
otkriću iskopina ovog nalazišta. Svi smo sedeli mrno ne skreću pogled<br />
pratili smo kraći dokumentarac. Belina samog muzeja natreala nas je da<br />
se usredsredimo na glinene makete koje su bile izrađene nalik na mesto<br />
gde su iskopavani skeleti nekadašnjih civilizacija. Pažljivo smo obilazili<br />
delove gde se nalaze ostaci praistorijskih bića i divili se očuvanosti<br />
skeleta.<br />
Napravili smo par grupnih fotografija ispred muzeja i uputili se do<br />
autobusa odakle bismo trebali da krenemo. Međutim naišli smo na<br />
starijeg čoveka za kojeg se ispostavilo da je deka jednog od članova<br />
kampa pa smo sa njim uradili reportažu. Izmoreni od hodanja krenuli<br />
smo za <strong>Milanovac</strong> i otišli pravo na ručak. Naši momci su morali da<br />
snime jedan deo spota u kome su repovali pa su se na kratko odvojili od<br />
grupe i u parku snimili neke scene.
Ovo popodne ostala deca iskoristila su za sunčanje na plaži i brčkanje u<br />
Dunavu. Neke od nas činjenica da ne znaju da plivaju nije sprečila da se<br />
malo pokvase u vodi i uživaju u ovom sunčanom danu. Ovo popodne<br />
ispunili smo šetajući duž obale, potom su pojedini skakali u vodu, igrali<br />
odbojku na pesku. Od višesatnog kupanja smo jako ogladneli i jedva smo<br />
dočekali večeru. Posle povratka iz restorana pripremili smo zajedničko<br />
veče. Uz zvuke gitare i tradicionalne plesove zajedno smo se opuštali.<br />
Bilo nam je drago što smo imali priliku da naše drugare iz Hrvatske<br />
naučimo našu tradiciju, ali takođe smo bili ispunjeni kada smo zajedno<br />
igrali njihov tradicionalni ples. Puštali smo zajedno muziku i veselili se<br />
do kasno. Bili smo puni energije. Blistali smo iznutra. Srećni otišli u<br />
krevet i sanjali lepe snove.
Ovoga dana imali smo jedan kreativan zadatak pred nama. Sasvim obične bele<br />
majice sa natpisom „I CAN SAY IT’S NOT OKEJ!“ na leđima morale su da<br />
dobju sasvim novi izgled. Neki naš lični pečat. Gel bojama smo ispisivali<br />
natpise, crtali slike, razne oblike, svako po svojoj želji. U toku dana smo svi bili<br />
uključeni u neke aktivnosti snimanja. Krenuli da pripremamo svoje tekstove.<br />
Ponavljali rečenice, pokušavali da što uverljivije iznesemo svoje likove. Probali<br />
smo i čekali. Neki od nas ostali su bez uloge. Malo razočarani, ali ne<br />
iznervirani, jer je ovo bila ozbiljno snimanje.<br />
Ostali smo do kasno u noć i radili na sređivanju fotografija i editovanju klipa.<br />
Ovaj dan je bio baš iscrpljujuć. Puno stvari je trebalo da se završi. Često nam je<br />
padalo samopouzdanje i gubili smo energiju. Ponavljali smo bezbroj puta iste<br />
scene. Zaboravljali tekst. Padala nam je koncentracija. Borili smo se sa tremom.<br />
Nekima od nas intervju pred kamerom predstavljao je pravi izazov, zbog treme i<br />
nesigurnosti. Na kraju dana, kada smo sveli sve utiske i kada su nam se kockice<br />
složile osećali smo se spokojno jer smo uspeli da završimo sve obaveze koje su<br />
bile predviđene.
Kamp se približavao kraju. Počeli smo da osećamo malu tugu.<br />
Ovaj dan bio je predviđen za obilazak Rajkove pećine. Predhodnih<br />
dana su nam voditelji stalno govorili da moramo imati<br />
odgovarajuću obuću. Konstantno su nam ponavljali da je pećina<br />
jako hladna i da moramo poneti topliju garderobu. Pozajmljivali<br />
smo jedni drugima odeću i obuću.<br />
Uzanom stazom kroz šumu, pazeći da ne upadnemo u vodu i ne<br />
pokvasimo se, došli smo do jednog starijeg čoveka, koji je stajao u<br />
reci. Bio je to Nebojša Trailović, ispirač zlata. Ispred sebe je imao<br />
puno činija i čudnih naprava. Svi smo bili okupljeni oko njega,<br />
nismo micali pogled sa njegovih ruku očekujući da se pojave<br />
komadići zlata. Najlepše je bilo izneneadjenje na licima naših<br />
prijatelja Bajaša, kada im se Nebojša obratio na vlaškom jeziku,<br />
koji su oni razumeli.<br />
Ulazak u samu pećinu predstavljao je pravi izazov. Osetili smo<br />
jezu, jak vetar i hladnoću tih 7 stepeni koji su konstantni tokom<br />
čitave godine. Iako je sunce bilo jako tog dana u pećini je bilo<br />
mnogo vlage. Bili smo neadekvatno obučeni za nisku temperaturu<br />
i dvosatno obilaženje. Uzani prolazi i male stepenice koje su nas<br />
stalno vodile u neke nove delove pećine. Držali smo jedni druge za<br />
ruke, prelazeći klizave staze. Nekima nije prijala pećina, mrak,<br />
šum vode i hladnoća. Ispred pećine, na stepeništu i brdskoj stazi,<br />
snimali smo kadrove za spot. Išlo je sporo, napeto, grešili smo,<br />
Selena je bila nezadovoljna, vraćali smo se previše puta. Izmoreni,<br />
zaspali smo čim smo ušli u autobus.
Neki su posustali i odlučili se za popodnevnu dremku, dok su ostali skupili<br />
poslednji atom snage i otišli na takmičenje u kuvanju riblje čorbe „Porečki<br />
kotlić“. Nastupali smo sa dve mešane ekipe. Okupljeni gradjani/ke degustirali<br />
su skuvanu riblju čorbu. Žiri je ocenjivao pristigle uzorke po oznaci (broju)<br />
na činiji, nemajući uvid koja činija pripada kojoj ekipi. Ceo dogadjaj pratili<br />
su muzičari. Organizator i sponzori su obezbedili kotliće, stolove, drva, ribu,<br />
„tajne začine“, pribor za pripremanje gulaša i čorbe i promo majice<br />
takmičenja. Dok smo mi pomagali u pripremi terena, postavljali stolove,<br />
pakovali drva za druge ekipe, formirali ognjišta zajedno sa organizatorima.<br />
Jedna od naših ekipa, pripremala je čorbu po starom receptu koji nam je<br />
„doturila“ prijateljica iz Turističke organizacije, a ceo proces je fotografisala<br />
gošća iz Rumunije, za potrebe pograničnog projekta razvoja turističkih<br />
resursa podunavskih zemalja. Naše ekipe („Ćerke i sinovi“ i druga ekipa<br />
„Šarani“), bile su sastavljene od ravnopravnog broja članova/ca iz oba grada<br />
– Zaječara i Kušaneca.<br />
Mali broj njih je uopšte ikada kuvao, a riblju<br />
čorbu smo retko jeli. Ekipe su obilazile stolove,<br />
posmatrale šta drugi rade i otvoreno tražili<br />
savete. Dobijali smo „nepoznate biljke“,<br />
posebne tajne začine, tj, čubricu, list celera,<br />
svež peršun, mirodjuju, majčinu dušicu itd.<br />
Bilo je puno smeha, plesa, svi su se zabavljali,<br />
a naše ekipe su bile najmladje. Jedna od<br />
voditeljki grupe iz Kuršaneca bila je u strahu da<br />
li će gradjani uopšte probati njihovu čorbu, a<br />
kao razlog navela da je kuvaju Romi. Čorba iz<br />
njihovog kotlića se jako brzo pojela (na radost<br />
svih), gradjani/ke su prilazili i pričali sa našim<br />
učesnicima na srpskom i vlaškom jeziku,<br />
postavljajući gomilu pitanja vezanih za bajaški<br />
jezik, utiske iz Srbije, tražeći recept za čorbu.<br />
Ekipa „Ćerke i sinovi“ dobila je nagradu kao<br />
najveselija ekipa, a onda je usledilo<br />
iznenadjenje – žiri im je dodelio treću nagradu<br />
u izboru za najukusniju čorbu! Bio je ovo dan<br />
pun pritisaka, ali na kraju smo se svi lepo<br />
zabavili i uživali.
Ovo je bilo poslednje dan da nas ranom zorom<br />
budi Irenin glas, poslednje buđenje u Milanovcu.<br />
Spremili smo sobe i spakovali se. Oprezno smo u<br />
kofere strpali fascikle koje smo uporno<br />
ukrašavali. Neki su ih punili evaluacijama koje je<br />
Slađa delila svakoga dana, drugi u njih smeštali<br />
sitne papiriće sa ispisanim porukama, male<br />
crteže, uspomene.<br />
Posle doručka čekala nas je Sladja sa još jednom<br />
radionicom koju smo morali da pređemo. Na<br />
velikim belim hamerima ispisivali smo planove<br />
za promociju projekta kako bismo pomogli i<br />
ohrabrili ljude da se suprotstave korupciji. Stipe<br />
je zaokružio radionicu strahova i očekivanja od<br />
prvog dana dopunivši je sadašnjim utiscima – šta<br />
se ostvarilo a šta ne.<br />
Zatim smo uradili foto evaluaciju. Predhodne večeri<br />
je svako izabrao po dve fotografije sa kampa kao<br />
najznačajnije. Sve fotografije su odšampane i<br />
zakačene na dugom kanapu. Svako je u svojoj<br />
majici, skidao svoje izabrane fotografije sa trake i<br />
govorio zašto su su one značajne za njega. Ovaj deo<br />
evaluacije je bio jako emotivan. Svako je govorio<br />
šta mu je bilo značajno, na šta je ponosan i šta je<br />
naučio. Martina: „Ova sliku sam odabrala jer sam<br />
tada glumila, i to mogu pokazati drugima kad se<br />
vratim“. Manuel: “Ovu sliku sam odabrao jer sam<br />
nešto probao i nisam uspeo i onda sam opet probao i<br />
probao i onda sam uspeo“. „Ovu sliku sam izabrao<br />
zato što se na njoj nalazimo moj najbolji prijatelj i<br />
ja“ ove reči izgovorio je osmogodišnjak koji je na<br />
kampu ostvario kontakte sa mnogo starijom decom<br />
od sebe i u njima pronašao iskrene prijatelje.
Mara: „Ovu sliku sam odabrala jer je<br />
kuvanje čorbe na mene ostavilo<br />
najveći utisak, svi su bili veseli,<br />
pevali smo i dobili smo jako lepu<br />
nagradu“. Renata na početku nije<br />
govorila, u toku boravka na kampu<br />
otvorila se u tolikoj meri da nam je<br />
ispričala sve o svom školovanju<br />
’’Čujte meni učenje jako dobro ide,<br />
ali nije mi se dalo ustajati za školu,<br />
ali ja si velim ma tko će ustati i ići<br />
autobusom u školu’’. Sada završava<br />
7. razred škole za odrasle, želi da<br />
završi kurs kako bi mogla da radi<br />
neki bolji posao“. „Ovdje sam<br />
mnogo naučila o korupciji, nas to u<br />
Hrvatskoj ne uče, vidimo da je ima,<br />
ali to posmatramo tak normalno je,<br />
pa što mi s’ tim što znamo možemo?<br />
Nikaj“. Kristijan: „Ovdje nas po prvi<br />
put u životu posmatraju kao ljudska<br />
bića, nama u školi ne daju da<br />
naučimo više, kada pitamo nešto, oni<br />
kažu: A za kaj će vam to, i ovo vam<br />
je dosta, više vam ne treba“.<br />
Benjamin je nakon probe za spot<br />
rekao momcima iz Zaječara „Za kaj<br />
ste tak mrtvi momci, jeste li bili na<br />
građevini danas, hajde pokret, ja sam<br />
ovdje došao da bih se vratio bolji<br />
nego što jesam’’. Ova rečenica je<br />
nekako obeležila naš kamp u<br />
Donjem Milanovcu. Bezbroj puta<br />
smo je ponavljali, svi smo postali<br />
bolji u toku ove razmene. Iako smo<br />
svakog dana sedeli sa različitim<br />
ljudima za vreme jela i pričali ovaj<br />
dan je nekako bio poseban.<br />
Nije nam se ustajalo sa stola, a inače<br />
bismo brzo pojeli hranu i pohitali u<br />
hostel. Osetili smo da su nam svi<br />
članovi kampa prirasli srcu i ne<br />
želimo da se rastanemo. Potpisivali<br />
smo se jedni drugima na majice, na<br />
papirima u raznim bojama, pisali<br />
smo anonimne poruke. Nedostajaćete<br />
mi, nikada nisam sreo tako dobre<br />
prijatelje kao što su ljudi iz Zaječara,<br />
nijedno jutro ne može da prođe bez<br />
Ireninog glasa koji nas budi, drago<br />
mi je da sam te upoznao. Opraštali<br />
smo se par sati, ali mislimo da bi<br />
dani za tako nešto bili malo. Na<br />
fotografijama su bili tužni izrazi lica,<br />
jer ostavljamo deo naše porodice,<br />
odlazimo od ljudi koji su nam<br />
prirasli srcu i koje nećemo<br />
zaboraviti. Neki od nas su zaplakali,<br />
grlili najjače što su mogli, prosto to<br />
je bilo jače od nas. Neki su uzimali<br />
od dece iz Hrvatske nešto za<br />
uspomenu, dok su ostali dali<br />
obećanje da ćemo ponoviti ovo<br />
druženje. Neprestano smo se vraćali<br />
istim ljudima da bismo ih ponovo<br />
zagrlili i oprostili se sa njima. Plakali<br />
smo gledajući iz autobusa ljude sa<br />
kojima smo se toliko zbližili i kojih<br />
nema u Srbiji. Dok je Slađa pričala<br />
nešto o popunjavanju youthpassa,<br />
naše suze nisu prestajale. Nismo bili<br />
uzbuđeni kao na samom odlasku za<br />
<strong>Donji</strong> <strong>Milanovac</strong>. Sve je nekako<br />
utihnulo, umirili smo se, tek se<br />
ponegde čulo nečije jecanje zbog<br />
povratka sa kampa.
DDIzajn stranica i celokupnog časopisa- Irena Stefanović<br />
https://www.youtube.com/watch?v=Qn6dxdFoLSU<br />
https://www.youtube.com/watch?v=6oKAXekFL7Q<br />
https://www.youtube.com/watch?v=qKCLQ1mu6fs<br />
https://www.youtube.com/watch?v=2-INrR1vJ8o<br />
http://www.status-m.hr/en/<br />
https://www.facebook.com/deciji.centar.3/<br />
https://www.facebook.com/StatusM/
Fotografije:<br />
Tamara Milanović<br />
Montaža video klipova:<br />
Tamara Milanović,<br />
Dimitrije Stanković<br />
Autor časopisa:<br />
Irena Stefanović