Obiteljski list br. 18

OBITELJSKI LIST<br />
Kristova Crkva Rijeka<br />
Još kao dječak, sjećam se druženja poslije<br />
službe. Napravile bi se grupice i počele priče.<br />
Ja sam se dosađivao jer nisam imao društvo<br />
svoje dobi. Znatiželjno sam obilazio grupice i<br />
zadržavao se tamo gdje je bilo nešto zanimljivo.<br />
Najviše me zanimalo ako su razgovarali o autima,<br />
ali imao sam rijetko tu sreću, većinom su žene<br />
razgovarale o teškoćama u domaćinstvu, na poslu,<br />
a muškarci o nekim poduzetničkim potezima,<br />
i naravno problemima na poslu. Zajednička tema<br />
jednima i drugima bile su bolesti, jednako su se tužili<br />
na slabosti, iščekivanje nalaza, boli… Kada bih<br />
uvidio da nema puno interesantnih tema, uvalio<br />
bih se u majčino krilo dok je razgovarala sa svojim<br />
sestrama, i tu je bilo dosadno, ali bar je bilo toplo.<br />
Kako sam odrastao, tako sam se i povlačio sve<br />
više u sebe. Odlasci na sastanke kršćana su me<br />
počeli istinski zamarati, ali volio sam svoju majku<br />
i ne bih joj mogao to odbiti. Imali smo samo jedno<br />
drugo. Moram priznati da sam ponekad bio razočaran<br />
i mojom majkom. Pitao sam se zašto su razgovori,<br />
kada se sretnemo sa susjedom u dućanu i<br />
kada smo u crkvi nakon službe, uvijek isti? Uvijek<br />
iste teme. To nisam razumio. Očekivao sam od<br />
moje mame više kada već ide u crkvu, ali ne bih se<br />
10<br />
Pred licem anđela<br />
usudio tako nešto komentirati da je ne povrijedim.<br />
„Gospodin govori i u snovima“, rekao je jednom<br />
prilikom jedan brat u svojoj propovijedi.<br />
To mi se usjeklo u pamćenje jer imao sam jedan<br />
san koji sam dugo pamtio, koji me mučio,<br />
a nisam znao smijem li ga ispričati svojoj<br />
majci. Tada sam imao 16 godina i Gospodin<br />
je počeo kucati na vrata moga srca. Ovo me<br />
ohrabrilo i odlučio sam majci ispričati svoj san.<br />
Evo mog sna:<br />
Bio sam u metrou (podzemnoj željeznici) čekajući<br />
još jednog brata da zajedno krenemo na službu.<br />
Oko mene vreva ljudi, najviše se čuju tužaljke o bolestima,<br />
tragedijama, bankrotima, očajavanje, gorčina.<br />
U vlaku ista priča, iste teme, u trgovačkom<br />
centru čekajući na blagajni ista priča, iste teme,<br />
u crkvi nakon službe ista priča, iste teme… Ali ne,<br />
ovdje se nešto drugo događalo, ovdje u crkvi vidio<br />
sam ono što na prethodnim mjestima nisam.<br />
U crkvi nas je toga dana bilo puno više nego inače.<br />
Meni neki nepoznati ljudi, neki su bili oličenje<br />
same tuge, neki su pak bili tako radosni, poskakivali<br />
su od sreće, zadovoljno trljali rukama, držali<br />
se za trbuh od smijeha, izražavali opću euforiju<br />
zadovoljstva. I ovi tužni i ovi veseli jednako su se