Rijec 58_59

broj 58/59

veljača 2020.

Hrvatska kulturna zajednica -

Ogranak Matice hrvatske u Wiesbadenu

Izložba suvremene umjetnosti iz Hrvatske

u Europskoj centralnoj banci

Sajam knjiga u Frankfurtu

goEast

Hrvatska knjižnica

Višejezičnost u klulturi

Ivo Andrić

Benedikt Kotruljević

Deutsche Gesellschaft

für Kroatistik

In memoriam: Ivan Matas

Radoslav Katičić

Jakša Kušan

Mural hrvatske umjetnice OKO na izložbi suvremene

umjetnosti u Europskoj centralnoj banci u Frankfurtu 2019.

Foto: Arhiva redakcije

OSVRT NA SURADNJU S ČASOPISOM RIJEČ

HRVATSKE KULTURNE ZAJEDNICE IZ WIESBADENA

Svatko, tko je izdao i uredio (barem jednu) knjigu, zna

koliki posao leži iza svakog u knjizi objavljenog rada,

iza kreativnog procesa, ali i iza lektorata i formalnih

elemenata knjige, tipografije, prijeloma stranica itd.

O financiranju tiskanja, ali i o kontaktu s mogućim

autorima da i ne govorimo.

No kada se ta problematika ne tiče samo jedne knjige,

već i neke periodične publikacije, primjerice jednog

časopisa, onda je jasno da iza njega ne leži samo

jedinstveni trud, već i velika strast i intelektualna

radost urednika.

Priliku za sudjelovanje u nastajanju časopisu Riječ Hrvatske kulturne zajednice iz

Wiesbadena imala sam do sada nekoliko puta. Radilo se pri tome o razgovorima na

temu znanosti (izbor, 2017.), ali i o tekstovima o Dubrovniku u književnosti i

medijima (listopad 2018.), o stogodišnjici D’Annunzijeve opsade Rijeke (travanj

2018.) ili o mojim osvrtima na rad Njemačkog društva za kroatistiku (rujan 2017.). Na

moje veliko zadovoljstvo, časopis je i mojim sada već bivšim njemačkim studentima u

nekoliko navrata pružio priliku publikacije izvrsnih radova (npr. listopad 2018. i

rujan 2016.). Veliki dio tih radova, koji su se uglavnom bavili elementima hrvatske

kulture, objavljen je na njemačkom jeziku. No prava zasluga časopisa su radovi

objavljeni na hrvatskom jeziku – časopis naime daje autorima lijepu priliku

publikacije književnih i esejističkih tekstova na materinjem jeziku. Teme su izrazito

kulturološke, jer se tiču kako jezika i književnosti, tako i filma i medija. Časopis Riječ

time već desetljećima, predstavlja bitan i hvale vrijedan primjer hrvatskog jezika i

kulture u Njemačkoj.

Marijana Erstić

Njemačko društva za kroatistiku

Čovek može i od jedne reči da živi, samo ako u njemu

ima rešenosti da se bori i borbom održava u životu.

Ivo Andrić

UVODNA RIJEČ

Dragi članovi i prijatelji Hrvatske kulturne zajednice Wiesbaden,

pred Vama se nalazi novi – 58/59 dvobroj Riječi.

Potaknuti biografijom U požaru

svjetova, Ivo Andrić – jedan europski

život Michaela Martensa upravo smo

Ivu Andrića provukli kao dominantan

motiv ovoga dvobroja.

Velika tema za velikih trideset godina

Riječi.

… Čovek može i od jedne reči da živi,

samo ako u njemu ima rešenosti da

se bori i borbom održava u životu…

Upravo se u tim riječima Ive Andrića

ocrtava bit Riječi – težnja da

tematskom disperzijom tekstova

ujedinjenih izravno, često i neizravno, hrvatskim korijenom pruži

čitateljima svih profila tu jednu riječ, poticaj, rješenje za

realizaciju permanentne težnje većine imigranata, pa tako i nas -

harmonije između potrebe za integracijom u društvo u kojem

živimo i nacionalnog osjećaja, identiteta koji smo donijeli sa

sobom i u sebi.

Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i ove

je godine financijski podržao rad Hrvatske knjižnice i čitaonice u

glavnom gradu pokrajine Hessen, a na čemu članovi Hrvatske

kulturne zajednice Wiesbaden srdačno zahvaljuju.

Marina Beroš, glavna urednica

INHALTSVERZEICHNIS/KAZALO

1. Mural hrvatske umjetnice OKO na izložbi suvremene umjetnosti

u uropskoj centralnoj banci u Frankfurtu 2019.

Foto: Arhiva redakcije .................................................................I

2. Marijana Erstić: Osvrt na suradnju s časopisom Riječ................II

3. Marina Beroš: Uvodna riječ........................................................1

4. Inhaltsverzeichnis/KAZALO......................................................2

5. IMPRESSUM .............................................................................2

6. Hrvatska kulturna zajednica / Ogranak matice hrvatske

u Wiesbadenu..............................................................................3

7. Ivica Košak: Nobelpreis-Verleihung 2019................................10

8. Ivica Košak: Malo se sjećam tog dana......................................11

9. Paneuropean Picknick...............................................................13

10. Juraj Planinc: Frankfurtski sajam knjiga 2019..........................14

11. Ivica Košak: Hommage à Radoslav Katičić..............................16

12. Ivica Košak: Surlom po kulturi.................................................19

13. Ivica Košak: Suvremena umjetnost iz Hrvatske.......................23

14. Višejezičnost u kulturi...............................................................25

15. Zagreb: 900 godina biskupije i 750 godina slobodnog.............26

15. Marina Beroš, Ivica Košak: VIŠEJEZIČNOST U KULTURI

- Riječ spaja kulturu i jezik........................................................27

17. Program hrvatske knjižnice.......................................................33

18. Ivica Košak: Ruth Tannenbaum................................................35

19. Rijeka - Europska prijestolnica kulture 2020. godine...............38

20. Marijana Erstić, 100 Jahre nach Fiume....................................40

21. Ivica Košak:, Zibadone svezak 68.............................................42

22. Ivo Andrić - europski život........................................................45

23. Predstavljanje biografije Nobelovca Ive Andrića......................46

24. Ljiljana Tadić-Adžamić: Gorući nepacifist u

moru (ne)shvaćenih tumačenja.................................................47

25. Radovi Ljiljane Tadić-Adžamić.................................................51

26. Jela Šare: U požaru svjetova, Ivo Andrić - jedan europski život..53

27. Jela Šare: Im Brand der Welten: Ivo Andrić- ein europäisches

Leben........................................................................................54

28. Marijana Erstić: Exkursion nach Frankfurt a.M.......................55

29. Nicole Dziembala: Buchrezension zu Barbara Vinkens............56

30. Ivica Košak: Prstom u oko........................................................60

31. Vladimir Dvorniković: Herozirano, patrijarhalno, kršćanstvo..63

32. Vortrag von Janika Ernst in Idstein..........................................64

33. Pressebericht zum Vortrag von Janika Ernst in Idstein............65

34. Joška Maznik: U čemu je vic?...................................................66

35. Zajedništvo ograničenih interesa..............................................67

36. Ivica Košak: Molitva.................................................................68

37. Marko Radić: Prvorazredan filozofski simpozij u Matici

otvorio važna pitanja.................................................................70

38. In memoriam: Jakša Kušan.......................................................74

39. In memoriam: Ivan Matas.........................................................75

40. Marijana Dokoza: Priznanje za dosadašnji rad Hrvatskoj

kulturnoj zajednici – Ogranku Matice hrvatske u Wiesbadenu..76

41. Povelja: Priznanje za dosadašnji rad Hrvatskoj kulturnoj

zajednici – ogranku matice hrvatske u Wiesbadenu

Foto: Arhiva redakcije.............................................................III

42. Spomenik Benediktu Kotruljeviću u Zagrebu.

Foto: Arhiva redakcije..............................................................IV

I M P R E S S U M

RY^

Riječ

glasnik Hrvatske kulturne Zajednice -

Ogranka Matice hrvatske - Wiesbaden

DAS WORT

Mitteilungsblatt der Kroatischen

Kulturgemeinschaft e.V.

Vol. XXIX, Nr. 58/59, Wiesbaden,

MMXX

Adresa / Adresse:

Kroatische Kulturgemeinschaft e.V.

c/o Ivica Košak, Ernst Töpfer-Str. 4,

65510 Idstein

Tel: +49 6126 8145,

E-Mail: info@hkz-wi.de

http://www.rijec.hkz-wi.de

Nakladnik / Verleger:

Hrvatska kulturna zajednica e.V.

Wiesbaden


V.I.S.d.P.: Ivica Košak,

Ernst Töpfer-Str. 4, D-65510 Idstein

E-Mail: ivica.kosak@online.de

Glavna urednica / Redaktionsleitung

Marina Beroš

Članovi redakcije / Redaktionsmitglieder

Marina Beroš, Ružica Matanić, Jela Šare,

Rina Milković, Vesna Ljiljanić,

Slaven Ljiljanić, Janika Ernst,

Jakov Rimac, Ljubica Turić

Suradnici / Mitarbeiter

Ljiljana Tadić-Adžamić, Alida Bremer,

Aleksandra Brnetić, Rajko Radišić, Ivanka

Pernovšek, Marijana Erstić

Graphik Design / Layout

Ivica Košak

Tisak / Druck

WIRmachenDRUCK GmbH

Mühlbachstr. 7, 71522 Backnang

Rukopisi se ne vraćaju. Za sadržaj napisa

odgovaraju autori. Uredništvo se kao i

izdavač ne mora nužno slagati s mišljenjem

autora.

Für unterlagt eingesandte Manuskripte

übernehmen wir keine Haftung und senden

diese aus Zeit- und Kostengründen nicht

zurück. Für den Inhalt der Beiträge

zeichnen die Autoren verantwortlich, auch

spiegelt dieser nicht immer unbedingt die

Meinung der Redaktion wider.

Vertrieb:


Oglasi /Anzeigen:

1/1S: 100 €, 1/2 S: 50 €, 1/4 S: 25 €,

1/8 S: 13 €

Oglas u boji – dvostruka cijena.

Farbdruck - das Doppelte

des Preises für S/W Druck

Banka / Bankverbindung:

Wiesbadener Volksbank e.G. Wiesbaden


IBAN: DE30510900000021280500

BIC: WIBADE5WXXX

RIJEČ ISSN 2196 6109

Mitteilungsblatt der Kroatischen Kulturgemeinschaft e.V. Nr. 58/59, 2020

HRVATSKA KULTURNA ZAJEDNICA /

OGRANAK MATICE HRVATSKE U WIESBADENU

U gradu Wiesbadenu, prema njemačkim

statističkim podacima, živi

oko 1300 hrvatskih državljana.

Nešto drugačiju brojku navodi

katolički misijski ured koji broji do

3000 Hrvata-katolika na širem području

grada. Kako se prema navodima

Naddušbrižničkog ureda u

Frankfurtu 76% hrvatskih doseljenika

deklariraju kao katolici,

ostaje povelik prostor za spekulacije

o stvarnom broju Hrvata na području

grada Wiesbaden.

Hrvatska kulturna zajednica je na

osnivačkoj skupštini 2. ožujka 1990.

Godina imala 82 supotpisnika deklaracije

o osnivanju kulturnog

društva. Unatoč uspješnom radu i

ponekad gotovo spektakularnim

uspjesima, taj broj u aktivnom

članstvu Zajednice nije nikad

premašen. Okvir za stvaranje

Hrvatske kulturne zajednice u

Wiesbadenu (HKZ-Wi) pružio je

već postojeći Karitasov centar za

socijalnu skrb u Wiesbadenu.

Gospođa Maja Runje, socijalna

radnica u karitasovom uredu i prva

predsjednica Kulturne zajednice u

Wiesbadenu otkriva u jednom intervjuu

za časopis Riječ kako je

motivacija osnivanja Zajednica

imala političku pozadinu. 1 Bilo je to

vrijeme u kojemu su se zahtijevanja

Hrvatskog naroda trebalo javno

manifestirati.

U nedavno pronađenom i 2019.

godine na portalu redakcije objavljenom

prvom broju časopisa Riječ

nalazimo kratak članak o susretu s

Maticom hrvatskom: RADNI SU-

SRET U MATICI HRVATSKOJ

Zagreb, 18. 4. 1992.

Odjel Matice hrvatske za

kulturne veze s Hrvatima izvan

domovine, kojeg vodi dr. Lav

Znidarčić, upriličuje redovite

radne sastanke za kulturne

djelatnike u inozemstvu. Zadnji

takav sastanak održan je na

Veliku subotu u Zagrebu, a na

njemu se okupilo mnoštvo

predstavnika kulturnih društava

iz Francuske, Švedske, Njemačke,

Austrije, Švicarske i

Belgije. Hrvatsku kulturnu

zajednicu Wiesbaden predstavljali

su Maja Runje i Mate Grgat.

1

Razgovor s Majom Runje, prvom

predsjednicom HKZ-Wi u Riječi broj 11,

1995. godine. http://www.hkzwi.de/rijec/Dateien/11-1995.pdf

Glavne teme ovog skupa bili su

izvještaji i raščlambe mnogostrukih

djelatnosti kojih je

redoviti smisao jačanje hrvatskog

narodnog bića u vremenu

velikog trpljenja i opasnosti.

Puno se govorilo i o hrvatskim

dopunskim školama i neučinkovitosti

nadležnih vlasti da to

pitanje konačno riješe.

U ljeti 1991. Hrvatska kulturna

zajednica Wiesbaden primljena

je, na molbu i uz iscrpniji izvještaj

o svojoj protekloj djelatnosti,

za kolektivnog člana Matice

hrvatske.

Ovakva čast je svakako i obveza:

Matica od nas očekuje ozbiljniju

zauzetost i nastojanje da

unaprijedimo ra-zinu rada, te

redovite izvještaje o značajnijim

djelatnostima. 2

Pretpostavlja se da se kontakt s Dr.

Lavom Znidarčićem dogodio na

zboru Saveza hrvatskih društava 14.

3. 1992. godine u Frankfurtu. 3 Sa-

2

RADNI SUSRET U MATICI

HRVATSKOJ, Riječ broj 1, Wiesbaden

1992. http://www.hkzwi.de/rijec/Dateien/Rijec_1_web.pdf

3


vez društava koji je formalno konstituiran

17. 01. 1993. godine ubrzo

je prekinuo s radom. HKZ-Wi, kao

pravna osoba, dobila je priznanje

kao Ogranak Matice hrvatske u

Wiesbadenu 2016. godine. 1

Rad u 2019. godini svjedoči o

aktivnom istupu HKZ/OMH-Wi u

javnosti i sadržanom kulturnom

djelovanju u Zajednici.

1.GUTENBERGOVA

REVOLUCIJA

U srijedu 09. siječnja 2019. godine,

Hrvatska kulturna zajednica Wiesbaden

/ Ogranak Matice hrvatske organizirala

je literarnu tribinu Gutenbergova

revolucija u povodu 550.

obljetnice smrti Johannesa Gutenberga.

Literarnu tribinu moderiralo je uredništvo

časopisa Hrvatske kulturne

zajednice Wiesbaden.Tribina je održana

u domu kardinala Kuharića

(Hrvatska katolička misija) Holsteinstraße,

15A, 65187 Wiesbaden. Diskusija

u Hrvatskoj čitaonici u Wiesbadnu

treba doprinijeti boljem razumijevanju

i korištenju pisma.

3

SAVEZ HRVATSKIH DRUŠTAVA U

NJEMAČKOJ: Hrvatska kulturna

zajednica Wiesbaden član je Saveza

hrvatskih društava u Njemačkoj,

krovnog društva koje je nastojalo

unaprijediti veze i koordinaciju među

društvima i biti glasnogovornik hrvatske

manjine u Njemačkoj. Zadnji radni skup

Saveza održan je 14.3.1992.u

Frankfurtu. U radnim skupinama

sudionici su razgovarali o ovim temama:

1. Komunikacija i suradnja među

hrvatskim društvima.

2. Hrvatska društva i odnos hrvatske

zajednice u Njemačkoj i njezine matice

u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

3. Razgovori o položaju hrvatske

zajednice u Njemačkoj.

Zboru su prisustvovali: dr. Zdravko

Sančević, hrvatski ministar za

iseljeništvo, dr. Lav Znidarćic,

predstojnik Odjela za kulturne veze s

Hrvatima izvan domovine Matice

hrvatske, Boris Maruna, ravnatelj

Hrvatske matice iseljenika, dr. Neven

Šimac, predsjednik Saveza hrvatskih

zajednica Europe... Iz našeg društva u

radu Zbora sudjelovali su: prof. Slavko

Brođanac, Edvin Bukulin, Maja Runje,

Ivo Andrijević, Gerlind Dreyer i Jerko

Runje.

1

Cf. Ivica Košak: Hrvatska čitaonica, Riječ

broj 51/52, HKZ-Wiesbaden 2017., str. 14-15

http://www.hkzwi.de/rijec/Dateien/Rijec%2051_52.pdf

– Zahvaljujući Gutenbergovu

izumu, pospješen je napredak

civilizacije. Izravno,

Gutenbergova tehnika vodi

poboljšanju života ljudi. Ali,

kao i svaki tehnički izum, od

kamenog sječiva do tiskarskog

stroja, on može imati

dobru i lošu stranu – ovisi o

tome tko ga, s kojom svrhom

i na koji način upotrebljava.

Tisak pruža pozitivne, ali i

negativne mogućnosti u

komunikaciji.

S tiskom započinje proces

demokratizacije i decentralizacije

u posredovanju informacija,

odnosno korištenju

rezultata umnoga rada i širenju

informacija u svjetovnu

sferu. Porastom broja individualnih

korisnika, pojačavala

se i želja različitih

autoriteta za kontrolom, nadziranjem

i usmjeravanjem komunikacije.

Tako se demokratizacija

pokazuje kao

jedna strana medalje na kojoj

su s druge strane manipulacija,

cenzura... rekao je

voditelj tribine Ivica Košak.

2. GODIŠNJA SKUPŠTINA, XXIX

SABOR HRVATSKE KULTURNE

ZAJEDNICE –

OGRANKA MATICE HRVATSKE

WIESBADEN

Skupština je održana 23. veljače 2019.

godine u Wiesbadenu. Na ovom,

redovnom 29. godišnjem saboru predstavljen

je dvobroj 56/57 časopisa

Riječ. 2 Dvadesetak (25) nazočnih

pozdravilo je najnovije izdanje

časopisa u kojemu se ogledaju rad i

suradnja Zajednice.

S izdanjima brojeva 53/54 i 55 za

2018. godinu, ovo izdanje predstavlja

cjelinu koja odražava projektni niz

naslovljen kao Višejezičnost u

kulturi“ – rekao je predsjednik Zajednice,

Ivica Košak – Na ukopno 160

stranica predstavilo je svoje radove

više od dvadeset autorica i autora.

Kvaliteta priloga kao i njihova

diversifikacija pokazuje kako postoji

dobar stvarateljski potencijal u

2

Riječ broj 56/57: http://www.hkzwi.de/rijec/Dateien/Rijec%2056_57.pdf

iseljeništvu - ocijenila je glavna

urednica časopisa, Marina Beroš. Tu

pozitivnu ocjenu dijele u svojim pozdravnim

pismima i veleposlanik Republike

Hrvatske iz Berlina, gospodin

dr. sc. Gordan Grlić-Radman i Josip

Juratović, član njemačkog parlamenta.

Pored gospodina Radmana, intervjuom

pod naslovom Duh Assisija u

Wiesbadenu čitateljima Riječi predstavio

se i novi župnik Hrvatske katoličke

misije Wiesbaden, fra Kristijan

Montina.

Spomenuti duh Assisija prisutan je u

radu i djelu gospođe Janike Ernst, a što

je s lakoćom moguće iščitati iz intervjua

pod naslovom Spasiš li

jednoga, kao da si spasio svijet.

Motiv koji dominira ovim dvobrojem,

a koji je tema tekstova Riječ na Sajmu

knjiga u Frankfurtu Ivice Košaka i

Gledaju, a ne vide Alide Bremer jest

Sajam knjiga u Frankfurtu.

Sudjelovanje autorice na Sajmu rezultiralo

je i objavom ulomka Blagdani

sreće i tuge iz romana Ave

Karabatić, a komentarom Happy hour

popratio ga je Ivica Košak.

Kompleksnu temu života u migraciji

sjajno je prikazala i Ljiljana Tadić-

Adžamić tekstom Tri tone usamljenosti

jednog migranta koji se,

zajedno s člankom Velibor Čolić u

Frankfurtu Ivice Košaka, bavi životom

i djelom hrvatsko-francuskog pisca

Velibora Čolića. A aktualnu temu

migracije i integracije još je jednom

obradila i Ivanka Pernovšek u tekstu

Integracija? Migracija?.

Tekstom 50 godina Njemačkohrvatskog

društva iz Mainza Ivica

Košak obilježio je taj izuzetno važan

događaj koji upućuje na nadregionalnu

orijentaciju Ogranka matice

hrvatske u Wiesbadenu.

Diskusija o usmjerenju budućeg rada

iznijela je na vidjelo i slabosti zavičajne

zajednice u kojoj je sve manje

aktivnih članova.

Poziv - kulturna zajednica je potrebna

hrvatskoj zajednici, koji jeo u povodu

10. godišnjice rada HKZ-Wi uputila

tadašnja predsjednica Biserka Andrijević,

ne odražava se u radu društva -

naglasio je Slaven Ljiljanić, potpredsjednik

Zajednice. Uspjeh ne ovisi

samo o kvaliteti rada, a koji je često

odraz zalaganja tek malog broja pojedinaca.

Društveni kontakti članova i

prijatelja zajednice trebali bi biti

umreženi, kako je to u prilogu Können

4


Migrantenvereine von einem Netzwerk

profitieren/Mogu li iseljeničke udruge

imati dobit od umrežavanja? Uspjeh

zajedništva prema tome ovisi o

uspjehu dobre suradnje – glasio je

zaključak sabora.

Izložba slika Dragutina Trumbetaša

zaokružila je društveni događaj i

predstavila intrigantnu ali i izazovnu

temu o zadaći umjetnika prigodom

okupljanja Zajednice na 29. Saboru.

3. SUSRET U OKVIRU HRVATSKE

ČITAONICE U SRIJEDU, 13.

OŽUJKA 2019. GODINE

Predstavljanje romana Marka

Kažotića o Miljenku i Dobrili, iliti

Romeu i Juliji iz Kaštela.

Referentica Rina Milković predstavila

je Legendu o Miljenku i

Dobrili te nam približila priču o

njihovoj nesretnoj ljubavi.

Pisac Marko Kažotić u predgovoru

romana Miljenko i Dobrila (1833.)

navodi: ...Namjerio sam se na jednu

legendu bezimenog pisca, napisanu

ilirskim (hrvatskim) jezikom oko 1679.

godine, po kojoj sam poduzeo da

ispripovjedim događaj. A Rina

Milković, koja je odrasla u Kaštel

Lukšiću predstavila je ovu ljubavnu

priču prema kojoj osjeća posebnu

emotivnu vezu.

4. SUDJELOVANJE NA GOEAST

FESTIVALU

Tradicionalni goEast Festival Srednje-

i Istočnoeuropskog filma održava

se svake godine u travnju.

goEast pretvara Wiesbaden u jednu

od najvažnijih međunarodnih lokacija

za kino iz srednje i istočne Europe.

Više od 100 dugometražnih filmova,

dokumentarnih filmova i kratkih filmova

raspoređenih tijekom sedam

festivalskih dana i barem toliko sekcija

obraća se posjetiteljima i lokalnoj

kinematografskoj publici. Kao projekt

Njemačkog filmskog instituta i Muzeja

za film/ Deutsches Filminstituts &

Filmmuseum, goEast se zalaže za podizanje

javne svijesti o raznolikosti i

bogatstvu kina u srednjoj i istočnoj

Europi. Za publiku "duboko na Zapadu"

filmovi iz srednje i istočne Europe

još uvijek su velika nepoznanica.

Poštovanje uspjeha na međunarodnim

festivalima je nedovoljno zastupljeno

u javnim medijima. Na susretu Hrvatske

čitaonice u srijedu 13. ožujka ove

godine predstavljeno je izvanredno

izdanje časopisa Riječ u kojemu se

predstavljaju dosadašnji radovi i interes

Zajednice za filmsku produkciju.

Uz nagradu RheinMain Short Film,

goEast je ove godine uvrstio novo

natjecanje. Pod sloganom Grenzüberschreitungen

bit će prikazivani kratki

filmovi iz srednje i istočne Europe.

Žiri ovog natjecanja čine predstavnici

kulturnih udruga s istočnoeuropskim

vezama s područja Rajne-Maina. Hrvatski

predstavnik u žiriju bit će ove

godine Ivica Košak, predsjednik Hrvatske

kulturne zajednice – Ogranka

Matice hrvatske iz Wiesbadena.

Filmski rad redatelja Leona Lučeva:

MALO SE SJEĆAM TOG DANA,

obiteljska drama. Leon Lučev je hrvatskoj

publici poznat kao filmski

glumac, redatelj i producent. Nastupio

je u više od šezdeset filmova, uključujući

glavne uloge u Grbavici J.

Žbanić(nagrada na Berlinaleu), Krugo-vima

S. Golubovića (Sundance,

Berlinale Forum), Muškarci ne plaču

A. Drljevića (Karlovy Vary) i Teretu

O. Glavonića (Cannes, 15 dana autora).

Film Malo se sjećam tog dana nastao

je u produkciji tvrtke everything

works, a sniman je na otoku Zlarinu.

U filmu glume Goran Bogdan, Nina

Violić, Daria Lorenci Flatz, Sandro

Miljuš i Sonja Perkov. Direktor fotografije

je Radislav Jovanov Gonzo,

montažerka Ivana Fumić, oblikovatelj

zvuka Hrvoje Petek, skladateljica

glazbe Anja Lechner, kostimografkinja

Zorana Meić, scenografkinja Ivana

Jelavić, a producentica Ivana Ivišić.

Film je snimljen uz potporu Hrvatskog

audiovizualnog centra i Grada

Zagreba. Radnja filma zbiva se na

proslavi rođendana najmlađe Goranove

kćeri Zoe. Dok se prijatelji i obitelj

okupljaju na proslavi, Goran odlučuje

za sebe zadržati tešku vijest koja bi

svima pokvarila dan. Njegovo vedro

raspoloženje i igra savršenog domaćina

prevarit će sve osim jedne osobe

koja osjeća tešku buru emocija koje

ključaju u Goranu. Uoči desetog

rođendana njegove kćeri Goranova

sestra javlja mu teške vijesti. Istinu će

pokušati sakriti od svih znajući da bi

pokvarila planiranu proslavu. Umjesto

toga, dan provede pripremajući se

za slavlje.

Goranovo vedro raspoloženje prevarit

će sve osim te jedne osobe koja osjeća

tešku buru emocija, a koje ključaju

ispod površine. Film je premijerno

prikazan na festivalu u Locarnu. Nastup

na goEast festivalu predstavlja će

njemačku premijeru za hrvatskog redatelja.

U gradskom kinu Caligari u

Wiesbadenu bit će u petak, 12.04. s

početkom u 18:00 sati prikazano

osam filmova u trajanju do 20 minuta.

Predstaviti će se radovi iz Hrvatske,

Rusije, Gruzije, Češke, Poljske. Moldavije

i Ukrajine.

U natjecanju Grenzüberschreitungen

za kratki filmski program moguće je

osvojiti nagradu od 2.500 eura iz

Kulturfonda Frankfurt – RheinMain.

Pored sudjelovanja u radu žirija, Hrvatska

kulturna zajednica predstavila

se u subotu, 13. travnja u vremenu od

11 do 17 sati na glavnom trgu u Wiesbadenu,

Marktplatz 10 (ispred gradske

vijećnice) u okviru festivalskog

programa Paneuropean picknick.

U okviru nastupa kulturne zajednice,

uz ribu i vino bilo je predstavljeno

posebno izdanje časopisa Riječ s tekstovima

o dosadašnjem praćenju filmskog

festivala u Wiesbadenu.

5. SUSRET SA ZORISLAVOM

LUKIĆEM, GLAVNIM

TAJNIKOM I IDOM HITREC,

TAJNICOM ZA OGRANKE U

MATICI HRVATSKOJ,

STROSSMAYEROV TRG 4,

10000 ZAGREB.

Ivica Košak, predsjednik Ogranka MH

u Wiesbadenu, predstavio je rad ogranka

i najavio obilježavanje 30. Godišnjice

rada Hrvatske kulturne zajednica

koja kao kolektivni član MH

djeluje u glavnom gradu njemačke

pokrajine Hessen kao Ogranak Matice

hrvatske (OMH-Wi).

OMH-Wi izdaje časopis Riječ koji, uz

redovno izvještavanje o radu Zajednice,

donosi tekstove, predstavljanja

knjiga i kulturnih radova.

U okviru predstojećeg obilježavanja

30. godišnjice rada planira se poseban

broj Riječi s osvrtom na sadržaj

dosadašnjeg rada.

Ova monografija bit će izrađena u stilu

posebnih izdanja časopisa Riječ, kao

npr. izdanje I za 2019. u kojemu su

predstavljeni tekstovi nastali i

5


objavljeni u okviru rada/suradnje na

međunarodnom filmskom festivalu

goEast u Wiesbadenu. 1 OMH-Wi je

službeni parter festivala.

Košak je predložio da se središnjica

MH predstavi dopisom ili pozdravnim

pismom u tom izvanrednom broju

Riječi.

Gospodin Lukić je izrazio spremnost

MH da aktivno sudjeluje u obilježavanju

30. godišnjice tako što bi

delegacija iz Hrvatske sudjelovala u

radu skupa/radionice/javne tribine

ogranka.

Navedena su tri termina koji bi prema

ustaljenoj praksi OMH-Wi bili

pogodni za takav susret ili susrete. Prvi

je godišnja skupština koja će 2020.

godine biti održana kao izborna u

veljači sljedeće godine.

Sljedeći termin bi mogao biti

obilježavanje Svjetskog dana knjige u

travnju i kao treće Interkulturalni

tjedan krajem rujna/početkom listopada

2020. godine.

Kako će redovni susreti OMH-Wi pod

nazivom Hrvatska čitaonica 2 dobiti i

stalnu postavu knjižnice u vidu polica

za knjige u Domu kardinala Kuharića

u Wiesbadenu, Košak je ispred

Zajednice u Wiesbadenu pozdravio

ponudu MH za donaciju knjiga, a koje

bi obogatile izbor i ponudu čitalačkoj

publici u Wiesbadenu.

OMH-Wi koji je i partner Društva

njemačkih kroatista 3 prenijet će istovjetnu

ponudu donacije knjiga i ovom

društvu kroatista u njemačkoj na njihovoj

godišnjoj skupštini 16.6.2019.

godine na Sveučilištu u Bambergu.

Dobro iskustvo s predstavljanjem

časopisa Riječ na Sajmu knjiga u

Frankfurtu može poslužiti za razvoj

predstavljana pojedinih knjiga u

izdanju MH iz Zagreba. Sajam knjiga

biti će ove godine od 16. do 19

listopada. Članovi redakcije Riječ

akreditirani su na Sajmu knjiga, a što

omogućava dolazak na Sajam i u

poslovnom vremenu s mogućnošću

direktne ponude i razgovora o

eventualnom prijevodu te njemačkom

izdanju matičinih knjiga.

Na upit gospodina Lukića o sadržaju

časopisa Riječ, odgovorni urednik

časopisa Košak iznio je kako je u broju

50. časopisa Riječ objavljena statistika

1

http://www.hkzwi.de/rijec/Dateien/Sonderausgabe%201%202

019.pdf

2

http://www.hkz-wi.de/naslovna/hrvatskacitaonica.html

3

http://kroatistik.de/

sadržaja za razdoblje od 2011. do

2015. godine.

Ovdje donosimo kratki izvod članak

iz Riječi broj 50. 4

6. Bilješka o razgovoru sa susret s

Đurđicom Vuković, glavnom

urednicom časopisa Riječ u i izdanju

Ogranka Matice hrvatske u Sisku, u

četvrtak 23. 05. 2019. godine.

Ivica Košak, predstavnik uprave

Ogranka MH iz Wiesbadena i

odgovorni urednik časopisa Riječ

Ogranka MH iz Wiesbadena,

predložio je suradnju na izdavanju

posebnog izdanja časopisa Riječ u

kojemu bi se objavila zbirka pjesama

Marijana Košak iz Siska.

Zbirka je nastala 1985. godine kao

rezultat višegodišnjeg pjesničkog rada

pjesnika koji je preminuo 2013.

godine. Smisao i cilj izdavačkog

poduhvata je sačuvati uspomenu na

književni i umjetnički rad ovog, kako

je on sam sebe nazivao - pjesnikaradnika.

Djelo bi trebalo upotpuniti

sliku potencijala umjetničkog izražaja

i doprinijeti razumijevaju shvaćanja

trenutka u životu jednog grada.

Kao predstavnik OMH-Wiesbaden

Ivica K. predložio je suradnju Ogranaka

MH Siska i Wiesbadena na ovom

projektu u vidu, barem nominalno,

zajedničkog poduhvata. Troškovi izdavanja

su osigurani privatnom donacijom

i neće optereti blagajne društava.

Rukopis će biti dostavljen na

adresu časopisa Riječi, tj. urednice

Đurđice Vuković i Slavka Jendrička

4

http://www.hkz-

wi.de/rijec/pismohrana/rijec-50-

inhaltkazalo/integriranost-iraspore%C4%91enost-hrvatskih-iseljenika-naprimjeru-hrvatske-kulturne-zajednice-uwiesbadnu.html

iz Siska sa zamolbom da kritički

pregledaju tekst i prema vlastitoj

ocjeni pristupe, odnosno ograde se od

prijedloga.

7. Fair Trade Weltladen Idstein

U srijedu 5.06.2019. godine održana

je godišnja skupštine Zadruge za

pravednu trgovinu. HKZ/OMH-Wi je

osnivački član te Zadruge koja ima

vlastitu trgovinu u gradu Idsteinu/Ts

(Fair Trade Weltladen Idstein).

Zadruga ima 25 članova i dvadesetak

suradnika koji održavaju promet u

trgovini, isključivo kao volonteri.

Zadruga je priznata kao pravna osoba

čije je djelovanje isključivo od opće

koristi. U izvješću o radu za 2018.

godinu istaknuta je radionica/tribina

koju je priredila HKZ/OMH-Wi u

siječnju prošle godine. Opširni članak

o tom susretu na kojem je sudjelovalo

preko 40 gostiju objavljen je u Riječi

broj 53/54 za 2018. Godinu.

8. PROSLAVA DANA

DRŽAVNOSTI

U četvrtak 6.06.2019. godine

HKZ/OMH-Wi je sudjelovala na poziv

Generalnog konzulata RH u

Frankfurtu na proslavi Dana državnosti.

Kao predstavnik iz Wiesbadna

bio je i fra Kristijan Montina dušobrižnik

za katoličke vjernika na

hrvatskom jeziku. Veselili smo se

susretu s predstavnicima Republika

BiH te Kosova koji su iznijeli želju i

naglasili spremnost za suradnju na

održavanju kulturnih tribina.

Kolegica Bodalec iz Hrvatske nastave

najavila je novu učiteljicu, gospođu

Ninu Pavić za Wiesbadenu.

6


9. STUDIJSKO PUTOVANJE U

HRVATSKU

U petak, 7.06.2019. godine održan je

pripremni informativni skup kao

priprema za studijsko putovanje u

Hrvatsku/Rijeku u organizaciji „Narodnog

veleučilišta“ (Volksbildungswerk)

Wiesbaden. Naravno, bilo je tu

veselja, ali i prilika za dogovor i

razgovor uprave društva HKZ/OMH-

Wi na susretu koji je upriličila

ustanova o "Narodnog veleučilišta" u

Wiesbadenu. Povod za to bio je

dogovor oko studijskog putovanja u

Hrvatsku/Rijeku 2020. u kojemu je i

Zajednica namjeravala sudjelovati, ali

kako iz organizacionih razloga

HKZ/OMH-Wi nije bila u stanju

doprinijeti organizaciji susreta, bili

smo tu samo dobrodošli gosti.

Nazočni članovi uprave kao i prijatelji

Zajednice razgovarali su s predstavnicima

centa o mogućnostima buduće

suradnje. Dobrom ugođaju doprinio je

Senad Ajanović za kojeg su se prisutni

složili da predstavlja HKZ/OMH-Wi

na bini Međunarodnog ljetnog

festivala 7. rujna 2019. godine u

Wiesbadenu.

Julius Gomez je ponudio suradnju na

organizaciji 30. godišnjici rada našeg

društva (HKZ/OMH-Wi) u prestižnoj

dvorani Georg-Buch-Haus, Wellritzstraße

38A, 65183 Wiesbaden.

10. HOMMAGE À BENEDIKT

KOTRULJEVIĆ

Hrvatska kulturna zajednica –

Ogranak Matice hrvatske Wiesbaden

održala je literarnu tribinu i

susret Zajednice 14.08.2019. godine.

Susret je organiziran kao Hommage

à Benedikt Kotruljević povodom

550. godišnjice smrti pisca djela O

trgovini i o savršenu trgovcu, a u

svjetlu izložbe Suvremena umjetnost

iz Hrvatske u Europskoj središnjoj

banci u Frankfurtu/M. 2019.

Godine.

Kotruljevićevo djelo nije samo

traktat o trgovini koji bi se iscrpljivao

analizama ekonomskih

historičara, nego i vrlo poticajan

povijesni izvor koji nam dragocjeno

svjedoči o vrlinama ondašnjeg trgovca,

koje su u mnogočemu ostale

važećima do danas.

11. KNJIŽNICA HKZ/OMH-WI

Slaven Ljiljnić priskrbio je i instalirao

police za knjige za buduću knjižnicu

HKZ/OMH-Wi. Knjižnica će raditi po

principu, poznatom iz naših susreta u

povodu Svjetskog dana knjiga: uzmi

jednu i donesi drugu.

Očekujemo jednu poveću donaciju

(200 -300) knjiga od Matice hrvatske

iz Zagreba. Knjižnica će biti otvorena

povodom redovne tribine u srijedu,

9.10. Kao temau za taj susret predložena

je komemoracija za autora,

profesora Radoslava Katičića i predstavljanje

knjige Vilinska vrata.

Primopredaju knjiga od Matice hrvatske

iz Zagreba planiramo provesti

povodom jubilarnog XXX Sabora

zajednice 2020. godine.

Zajednica je predložila projekt:

Hrvatska knjižnica i čitaonica

Wiesbaden za Javni natječaj za

prijavu programa/projekata organizacija

hrvatskog iseljeništva u

prekomorskim i europskim državama

radi ostvarenja financijske potpore za

2019. Godinu.

PROGRAM HRVATSKE KNJIŽ-

NICE je nastavak programa Hrvatske

čitaonice u Wiesbadenu. Hrvatska

kulturna zajednica – Ogranak Matice

hrvatske u Wiesbadenu (HKZ/OMH)

ulazi u tridesetu, jubilarnu godišnjicu

rada, javnog djelovanja i napora da se

zajedništvo predstavi kao model za

promidžbu kulture i umjetnosti.

O dosadašnjem radu i postignutim

ciljevima HKZ/OMH postoji obilna

dokumentacija objavljena u vlastitom

časopisu Riječ.

Dosadašnjih 57 brojeva časopisa Riječ

predstavljaju na više od tisuću i pol

stranica život, rad i djelokrug mogućnosti

jednog dijela hrvatske dijaspore

na njemačkom govornom području.

Tome je doprinijelo nekoliko desetaka

autora. Svi brojevi časopisa su digitalizirani

i dostupni na internetu.

http://www.rijec.hkz-wi.de/.

Pored priloga o radu HKZ/OMH Riječ

prati zbivanja u srodnim zajednicama

kao što je Društvo bivših studenata i

prijatelja hrvatskih sveučilišta u Njemačkoj

(AMAC-D) i Društvo kroatista

u Njemačkoj.

12. HOMMAGE À RADOSLAV

KATIČIĆ

Wiesbaden, 9. listopada 2019. godine.

Skup s predstavljanjem rada profesora

Katičića, hrvatskoga jezikoslovca i

književnoga povjesničara, (Zagreb, 3.

srpnja 1930. – Beč, 10. Kolovoza

2019.) održan je u okviru projekta

Hrvatska čitaonica u orga-nizaciji

Hrvatske kulturne zajednice –

Ogranka Matice hrvatske u Wiesbadenu

(HKZ/OMH-Wi). Moderaciju

susreta vodilo je uredništvo časopisa

Riječ.

Profesora Katičića pamtit ćemo

posebno po njegovu vedru i optimističnom

pogledu u budućnost

hrvatskoga jezika. Akademik Katičić

je bio jedan od najvećih hrvatskih

jezikoslovaca uopće. Jezik, hrvatska

riječ ovisi isključivo o njegovim

govornicima, dakle o nama koji određuju

kakav će taj jezik biti, govorio bi

profesor, implicitno poručujući svima

onima koji se bave hrvatskim jezikom

da se - s poštovanjem i razumijevanjem

odnose spram govornika hrvatskoga

jezika, jer hrvatski jezik - to su njegovi

govornici – naglasio je Ivica Košak,

predsjednik HKZ/OMH-Wi.

Hrvatska kulturna zajednica – Ogranak

Matice hrvatske u Wiesbadenu

dopušta si, možda i neskromno, ali

ponosno pripisati svojstvo govornika

jedne grane jezika nastalog u daleko

širem zajedništvo od onih omeđenih

teritorijalnim granicama.

Radoslav Katičić preminu je u Beču i

njegov poseban doprinos dijaspori

nalazimo u afirmaciji hrvatskog govornog

jezika izvan Republike Hrvatske.

U našoj povijesti, profesor Katičić

ostat će zabilježen po iznimnom

doprinosu u promicanju hrvatskoga

jezikoslovlja i komparativne kroatistike,

koji je bogatim znanstvenim

opusom pridonio ugledu hrvatske

znanosti u svijetu i Europi, a posebno

na njemačkom govornom području, na

čemu mu odajemo dužno priznanje.

Posebno nas je razveselila njegova

pozitivna ocjena rada HKZ/OMH-Wi

u povodu objavljivanja projekta Indijska

kultura u hrvatskoj književnosti

u časopisu Riječ broj 47, 2015. godine.

Njegov rad Stara indijska književnost,

(Zagreb, 1973.) značajno je doprinio

razumijevanju strane kulture književnosti.

13. SUSRET ZAJEDNICE U

POVODU MARTINJA

U nedjelju 10. 11. 2019. godine, s

početkom u 17:00 sati u restoranu

Croatia, Am Bahnhof 5 - 65510

7


Idstein, održan je Susret Zajednice u

povodu Martinja.

Pored dobre zgode za druženje i

zabavu, bila je to prilika da se na kraju

Mjeseca hrvatske knjige, manifestacije

kojom se tijekom mjesec

dana od 15. listopada do 15. studenoga,

nastoji na nacionalnoj, ali i na

lokalnim razinama govoriti o knjizi,

potaknuti čitanje te na različitim programima

okupiti sve one koje knjiga

istinski zanima. I ove godine bila je

to prilika da se osvrne na novosti sa

Sajma knjiga u Frankfurtu, ne

skidajući s uma kritičku tradiciju u

književnoj kulturi i kada se radi samo

o veseloj zgodi:

Možebiti, je ova »vinska krepost«

naših staraca osamnaestog vijeka

kriva,

što su poslovi hrvatske kraljevine

pošli onim putem, kojim su pošli

i na kojem se izgubio samostalni

dikasterij, a mjesto njega izišli

glasoviti saborski članci devedesetih

godina. 1

A u Baladama Petrice Kerempuha,

Krleža radikalizira taj barokni socijalni

jaz rabelaisovskom* 2 opozicijom.

Kultura gospode prikazana je

u elegantnom krkanečkom stilu kao

"Ars Scribendi et Bene Vivendi v

vomitorijumu na masnoj praebendi"

i suprotstavljena kulturi naroda

kojoj preostaje samo "naška Ars

pesja Moriendi". 3 Ali to nije sve: u

1

Gjalski, Ksaver Sandor. 1996. Pod starimi

krovovi. Priredio Miroslav Šicel. Stoljeća

hrvatske književnosti. Zagreb: Matica

hrvatska.

2

François Rabelais (Poitou, oko 1494. - Pariz,

9. travnja 1553.), francuski književnik, liječnik

i (bivši) svećenik.Prvi je veliki francuski

prozaist, uz Montaignea najkrupnija figura

francuske renesanse. U mladosti je bio

redovnik (franjevac pa benediktanac). Već

rano je pokazao interes za jezike (grčki,

latinski, hebrejski) i prirodne znanosti.

Osumnjičen da čita "heretičke" knjige, napušta

samostan ("brlog lijenosti i pohote"), studira

medicinu i sprijateljuje se s istaknutim

humanistima. Rabelais je imao bezgranično

povjerenje u prirodu i znanost. Poklonik je

antike, erudit, uvijek žedan novih spoznaja.

Epikurejski je zaljubljen u život i zemaljske

radosti, slavi dobrotu prirode te vjeruje u

napredak i divne mogućnosti koje stoje pred

čovjekom.Godine 1532. je liječnik u Lyonu i

profesor anatomije. Tu objavljuje u prijevodu

Hipokratove aforizme i "Medicinska pisma"

Giovannija Manardija, te zapažen šaljivi

almanah ("La Pantagrueline prognostication").

Životno mu je djelo fantastično-satirični

romaneskni ciklus "Gargantua i Pantagruel"

(1532.-1564.) kojim je izrazio ideje pravde,

dobrote, čovječnosti, kulture i tolerancije.

Keglovichiani Krleža je izravno

nadahnut Pintom i njezinom latinskom

anakreontikom. Uz motto: Qui bene

bibit venit in coelum / Kaj muž zna

kaj je čokolada.

14. VIŠEJEZIČNOST U KULTURI



sudjelovao je na Sedmom međunarodnom

znanstvenom skupu: Hrvatski

kao drugi i strani jezik – VII. HIDIS

Zagreb, 14. – 15. studenoga 2019.

Jedinstvena jezična raznolikost u

Europi znak je kulturne raznolikosti

ovog kontinenta. Hrvatska kulturna

zajednica u Wiesbadenu doprinosi

razumijevanju uloge jezične raznolikosti

u kulturi, komunikaciji i razmjeni

različitih kultura.

Prednosti višejezičnosti koje vode

međukulturalnoj komunikaciji među

migrantima ukazuju na to da su kultura

i jezik vrlo usko povezani. Prije svega,

društvenu i kulturnu normu učimo

glasovnom komunikacijom. Način na

koji formuliramo pitanje ili ga

općenito ispitujemo snažno je pod

utjecajem naše kulture. Lingvističke i

kulturne razlike su stoga međusobno

bliske.

Savladavanjem materinskog jezika i

dobrim jezičnim vještinama zemlje u

kojoj čovjek živi, postiglo bi se mnogo

toga. Međutim, s moje točke gledišta

pogrešno je vjerovanje da se

stopostotni dogovor može postići

samo dobrim poznavanjem jezika.

Europska politika stranih jezika stoga

nadilazi ovo i zahtijeva višejezičnost.

Ovladavanje još jednim stranim

jezikom pored materinskog jezika

olakšava komunikaciju i proširuje

razumijevanje kulture. Dublje

razumijevanje kultura može se postići

samo višejezičnošću.

Na primjeru teksta iz časopisa Riječ

/ Das Wort ukazuje se na napore

hrvatskih migranata koji uče novi

jezik. Naravno, to je povezano s

određenim naporom. O tome

izvještavamo i u časopisu kulturne

zajednice.

15. RUTH TANNENBAUM

3

Krleža, Miroslav. Balade Petrice

Kerempuha. Zagreb: Nakladni zavod Hrvatske

1946.

Promocija prijevoda povijesnog

romana Miljenka Jergovića u

Frankfurtu na Majni

Frankfurt, 25. 11. 2019. godine. U

organizaciji Ureda za kulturu grada

Frankfurta na Majni i suradnji s

Židovskim muzejom Frankfurt /

Museum Judengasse te kulturnopovijesnim

odredištem Villa Metzler

GmbH u Frankfurtu/M. Predstavljen

je prijevod povijesnog romana

Ruth Tannenbaum u izdanju nakladnika

Schöffling & Co.

Radnju romana i motiv ovog

umjetničkog djela predstavio je pisac

Miljenko Jergović. Moderaciju je

vodila lektorica Sabine Baumann, a

njemačke tekstove čitala je Birgitta

Assheuer, glasnogovornica na radiju i

televiziji.

Miljenko Jergović (Sarajevo, 28.

svibnja 1966.) živi kao slobodni pisac

u Zagrebu i radi kao politički kolumnist

za razne hrvatske i međunarodne

novine. Radovi ovog hrvatskog

i bosanskohercegovačkog pisca

prevođeni su na dvadesetak (22)

jezika.

Jergović je član hrvatskog i

bosanskohercegovačkog PEN-centra.

Jedan je od istaknutijih pisaca postjugoslavenskog

razdoblja, a prepoznat

je i izvan regije. Među novom generacijom

hrvatskih prozaika koji se

javljaju 1990.-ih Jergović prvi počinje

koristiti povijesne događaje kao građu

za književno stvaralaštvo. Zaokupljaju

ga teme ratnog Sarajeva, povijest i

stradanje Bosne, te složena i bolna

slika identiteta, kultura i povijesnih

zbivanja na bivšem jugoslavenskom

prostoru.

Hrvatsko izdanje s naslovom Ruta

Tannenbaum objavljeno je u izdavačkoj

kući Durieux u Zagrebu, 2006.

godine.

16. BILJEŠKA O SUSRETU U

POVODU SUSRETA NA KRAJU

2019. GODINE, U SUBOTU

30.11.2019

1. Tradicionalni susret poslužio je

dogovoru o zajedničkom izletu i

programu Hrvatske Kulturne zajednice

– Ogranku Matice hrvatske

u Wiesbadenu (HKZ/OMH-

Wi) i Hrvatskom kulturnom zajednicom

iz Neu Isenburga et. al.

Dogovoren je izlet u subotu 16.

svibnja 2020 godine u Oberwesel

s opisom programa prema

8


priloženom podnesku od 22.02

2012. godine. Skupljanje prijava

započeto u Hrvatskoj Kulturnoj

zajednici 30.11.2019. u povodu

susreta na kraju godine, a treba

biti zaključeno na sastanku

predsjedništva u srijedu, 12.

veljače 2020.Zaključni datum za

objavu programa bit će Godišnja

skupština 29. veljače 2020. Sudionici

i članovi zajednica mole se

za priloge i prijedloge u vezi najavljenog

izleta i pratećeg programa.

2. Na susretu je predstavljen rad

HKZ/OMH-Wi u 18. točaka na

hrvatskom i njemačkom jeziku.

(Pohranjeno u protokolu).

Poštovani članovi i prijetelji HKZ / OMH - Wi,

Prikaz rada HKZ/OMH-Wi

predstavljen je u časopisu Riječ.

Sva izdanja časopisa su digitalizirana

i objavljena na portalu

redakcije: http://www.rijec.hkzwi.de/

3. U pripremi je sljedeći broj naše

RIJEČI koji bi trebao biti predstavljen

na godišnjoj skupštini –

XXX Saboru HKZ/OMH-Wi u

subotu 4. travnja 2020. godine.

4. 11. prosinca 2019. godine održat

će se tribina u suradnji s gradskom

policijom na temu:

Sigurnost u starosti

5. Otvoreni sastanak predsjedništva

biti će održan u srijedu 8. siječnja

2020. godine U 18:00 sati.

Članice i članovi HKZ/OMH-Wi

pozivaju se da predstave svoje

prijedloge za budući rad društva i

najave kandidaturu za budući

sastav predsjedništva.

6. Sljedeće godine održavaju se i

izbori za Vijeće stranaca. Pozivaju

se članovi i prijatelji zajednice

da učestvuju u tom političkom

tijelu grada Wiesbadena.

Ivica Košak,

predsjednik HKZ/OMH-Wi

srdačno se zahvaljujemo na uplati Vaše članarine za 2019. godinu kojom podupirete rad Hrvatske

kulturne zajednice i njeno postojanje. Rad Zajednice možete uvijek pratiti na našoj internet stranici:

http://www.hkz-wi.de. A pozivamo Vas da nam se i osobno pridružite na našim susretima

svake druge srijede u mjesecu s početkom u 18 sati u postorijama Hrvatske katoličke misije na

adresi Holsteinstr. 15A u Wiesbadenu.

Novčani doprinosi članova HKZ / OMH – Wi u 2019. godini:

Nr. Oslov IME PREZIME Mjesto Doprinos

2019

1 Fam. Nada und Branko Višak Wiesbaden 10,00 €

2 Frau Jela Šare Wiesbaden 15,00 €

3 Frau Ivanka Pernovšek Eppstein 30,00 €

4 Frau Kornelija Delić-Reitel Wiesbaden 30,00 €

5 Herrn Stanislav Janović Idstein 30,00 €

6 Herrn Ivica Košak Idstein 30,00 €

7 Frau Ružica Matanić Wiesbaden 30,00 €

8 Herrn Dr. Sc. Marijan Vučak Altendiez 30,00 €

9 Fam. Ante und Ljubica Jelčić Wiesbaden 36,00 €

10 Fam. Vesna und Slaven Ljiljanić Wiesbaden 36,00 €

11 Fam. Agneza und Ivan Matotek Taunusstein 36,00 €

12 Fam. Wilfried und Smilka Schnell Wiesbaden 36,00 €

13 Fam. Nina und Wilfred Wartmann Hünstetten

Ketternschwalbach

36,00 €

14 Frau Janika Ernst Niedernhausen 40,00 €

15 Fam. Marta und Jakob Rimac Taunusstein 51,00 €

16 Frau Marina Beroš Kaub 60,00 €

17 Frau Katarina Ott Wiesbaden 60,00 €

18 Fam. Ljubica Turić Rüsselsheim 60,00 €

19 Fam. Mirko und Ivanka Radanović Taunusstein 72,00 €

20 Frau Rina Milković Wiesbaden 90,00 €

Novčana potpora Vijeća stranaca grada Wiesbadina iznosila je 1.200,- €, a prinos iz organizacije

štanda na Međunarodnom ljetnom fesitivalu 2019. godine iznosio je ca. 1.000,- €. 400,- €

uplaćeno je za provedbu projekta Susret s Maticom hrvatskom u Zagrebu. Ukupni novčani prihodi

u 2019. godini iznosili su: ca. 3.418,-€.

Rina Milković

9


NOBELPREIS-VERLEIHUNG 2019

Halb korrekt und halb mutig - die Literaturnobelpreise 2018 und 2019 gehen an Olga

Tokarczuk und Peter Handke

Über die literarische Gerechtigkeit

und/oder Rechtfertigung von

Autoren lässt sich hervorragend streiten.

Und man tut es. Ausgiebig. Klar,

eine Preisverleihung ist immer eine

Aberkennung desselben an die Anderen.

Das ausgerechnet Peter Handke,

ein österreichisch-slowenischer

Autor, den Nebelpreis für Literatur

erhielt, mag einigen (und nicht wenigen)

als ein Skandal erscheinen.

Die, die die Meinung vertreten, dass

Peter Handke für den Nobelpreis

nicht preiswürdig ist, weil er angeblich

den Srebrenica-Massenmord

relativiert, haben Handke nicht gelesen.

Hier ist vorab eine Klärung der

Sachverhalte nötig: Handke war und

ist trotz aller Parteinahme für Serbien

kein Srebrenica-Leugner, und selbst

dann wäre er noch nicht automatisch

jemand, der die Shoah relativiert.

Der Hintergrund ist folgender: Die

Annahme eines Genozids an den

bosnischen Muslimen im „Bosnien-

Krieg“, das von der US-amerikanischen

PR-Agentur Ruder Finn

verbreitete Synonym Serben = Nazis,

sowie das in Den Haag als Genozid

bezeichnete Massaker von Srebrenica

spielen in der Jugoslawien-Debatte

vor allem unter Befürwortern

westlicher Interventionspolitik eine

zentrale Rolle. Problematisch ist

neben der UN-Definition von Genozid,

die auf zahlreiche Kriegsverbrechen

weltweit anwendbar wäre, dass

die Aussage unscharf und fast unverbindlich

ist. Ausgehend vom

Römischen Statut des Internationalen

Strafgerichtshofes und dem aktuellen

Stand des Völkergewohnheitsrechts

sind die Grundlagen und der Allgemeine

Teil des Völkerstrafrechts

sowie die einzelnen Völkerrechtsverbrechen

hinreichend bekannt und

international akzeptiert. 1 Und für die,

die daran halten mögen, auch verbindlich.

Der Völkermord, das Verbrechen

gegen die Menschlichkeit,

1

https://www.un.org/ruleoflaw/files/AH386.pdf

jegliche Art von Kriegsverbrechen

und das Verbrechen der Aggression

sind geächtet. Dass aber die Bezeichnung

Völkermord gerade im deutschen

Sprachraum mit der

planmäßigen Vernichtung der europäischen

Juden durch die Nationalsozialisten

assoziiert wird, erschwert

es jedem deutschsprachigen Autor

sich für oder gegen der Definition

Serben = Nazis zu äußern. Nicht der

Vergleich selbst, sondern die suggerierte

Gleichsetzung der realen Völkermorde

des Zweiten Weltkrieges

oder, in anderer und auch zahlenmäßig

abgeschwächter Form, von

Ruanda 1994 mit dem behaupteten

Völkermord an den bosnischen Muslimen

sowie dem Massaker von

Srebrenica führte erst zu jenen fragwürdigen

Revisionismus-Unterstellungen,

die in der Handke-Debatte

bei Kritikern allgegenwärtig sind.

Wer den bosnischen Genozid leugnet,

leugnet Srebrenica, und wer das

abstreitet, leugnet also auch den

deutschen Völkermord. Peter

Handke hat wiederholt auf diese

Gefahr der Relativierung der Holocaust

hingewiesen.

Handke stellt sich gegen die Vorverurteilung,

und da leistet sein Werk

Wesentliches für den Anspruch auf

Gerechtigkeit. Während Journalisten

über die aktuelle Lage berichteten,

erforschte er, der Dichter, das Dritte,

dieses Nebendraußen, jenes neben

den Brennpunkten des Kriegstheaters

Existierende Realität. Und diese Realität

ist mehrdeutig. Journalistische

Erzählung dagegen, setzt Eindeutigkeit

voraus. Die entgegengehaltene

Mehrdeutigkeit in der Literatur

fordert den Leser heraus. Handke

provozierte durch seine zugespitzten

Interview-Aussagen, in denen er sich

bisweilen dem sachlichen Gespräch

entzog und stattdessen mit Polemik,

Ironie und Sarkasmus reagierte.

Nicht destotrotz entbindet dies niemanden

von einer fairen Beurteilung.

Den Autor Handke auf seine serbienafilen

Auftritte zu reduzieren ist

unfair. Und wäre die Handke-Mediale-Auseinandersetzung

mit ihm als

Sündenbock eine Strategie zur

Ablenkung der Medien von berechtigter

Kritik an der Berichterstattung

im Umgang mit einem europäischen

Konflikt, wie Jugoslawien interpretiert

wird zu sehen? Deshalb ist die

Diskussion um die Nobelpreis-Verleihung

2019 halb korrekt und halb

mutig: mit Olga Tokarczuk gewinnt

einer der großen Favoriten der Buchmacher

und eine Autorin, die so

etwas wie einen polnischen

magischen Realismus mit christlicher

Grundierung erfunden hat. Die

Entscheidung für Peter Handke ist

entschieden mutiger: Er hat sich

international viele Feinde zugezogen

mit seiner Verteidigung Serbiens in

den Jugoslawienkriegen. Aber mehr

Dichter als Handke geht nicht.

Darum ein Preis für echte Literatur

– ohne Hintergedanken.

Ivica Košak

10


MALO SE SJEĆAM TOG DANA

Film Leona Lučeva odnio pobjedu u kategoriji kratkih filmova

na 19. goEast festivalu u Wiesbadenu.

Wiesbaden, 16. travnja 2019.

Susret Istoka i Zapada doživio je

svoje 19. Izdanje kao goEast festival

filma u Wiesbadenu. U organizaciji

DFF - Deutsches

Filminstitut & Filmmuseum,

održan je goEast - festival filmova

srednje i istočne Europe. 109 filmskih

radova iz 39 zemalja postali

su sa svojim raznovrsnim programom

filmskih i umjetničkih projekcija

bitnom platformom za

razumijevanje Kultura iz postsocijalističkog

područja. Ukupno je

oko 200 filmskih autora iz srednje

i istočne Europe gostovalo na festivalu

u Wiesbadenu.

Tradicionalni goEast Festival Srednje-

i Istočnoeuropskog filma

održava se svake godine u travnju.

goEast pretvara Wiesbaden u jednu

od najvažnijih međunarodnih lokacija

za kino srednje i istočne

Europe. goEast se zalaže za podizanje

javne svijesti o raznolikosti i

bogatstvu kina u srednjoj i istočnoj

Europi. Za publiku duboko na

Zapadu filmovi iz srednje i istočne

Europi još uvijek su velika nepoznanica.

Nažalost, i nakon pada

željezne zavjese ostala nam je

potreba da upoznamo život u

kinima srednje i istočne Europe.

Jer se u kinu, na platformama za

streaming ili na televiziji taj svijet

predstavlja samo iznimno. To je

ostala nepromijenjena zadaća koju

festivalski tim, kao i sponzori te

publika, a prije svega grad Wiesbaden

i Frankfurtski DFF - Njemački

filmski institut i filmski muzej

promiču na goEast festivalu.

goEast sebe vidi kao graditelja

mostova na više razina: probrani

program donosi suvremena kinematografska

ostvarenja jednako

kao i filmsko-povijesne raritete. Na

festivalu se prikazuju eksperimenti

paralelno uz arthouse klasike ili

mainstream djela napravljena u

srednjoj i istočnoj Europi.

Festival shvaća svoj rad u kontekstu

diferenciranih društvenopolitičkih,

filmsko-estetskih i filmsko-teorijskih

rasprava. goEast

djeluje kao forum za dijalog

između Istoka i Zapada, ali i kao

akter i multiplikator kreativne

interakcije: o tome svjedoče radionice,

predavanja i filmski razgovori,

te suradnja s kulturnim i

društvenim institucijama.

I ove je godine goEast postao

odredištem niz događanja pod pokroviteljstvom

Kulturfonds Frankfurt

RheinMain, a koji prelaze

granice između Istoka i Zapada.

11


Festival je premostio interdisciplinarne

granice između filma,

književnosti i umjetnosti. Poseban

događaj predstavljao je Paneuropski

piknik, stvarni piknik na centralnom

trgu glavnog grada

pokrajine Hessen u Njemačkoj.

Paneuropski piknik u okviru

goEast festivala je događaj koji

podsjeća na mirovne demonstracije

aktivista i performera prije točno

trideset godina na austrougarskoj

granici. U to vrijeme, u blizini

jezera Balaton, vlasti su na tri sata

otvorile granična vrata - prvu

službenu pukotinu u željeznoj

zavjesi, koja je potaknula oko 700

turista iz DDR-a da odu na Zapad.

Bio je to izazov i za Hrvatsku

kulturnu zajednicu iz Wiesbadena

– Ogranak Matice Hrvatske, koja

se u suradnji s Hrvatskom

turističkom centralom iz Frankfurta

predstavila gostima festivala,

kulturnim djelatnicima i napose

građanima Wiesbadena. Ubrzo je

i štand Kulturne zajednice postao

mjesto za marendu & bevandu na

kojoj su se našli glumac i redatelj

Leon Lučev. Bivša voditeljica

goEast festivala Gabi Babić,

Stjepan Hundić, filmski producent

iz Zagreba kao član žirija na

ovogodišnjem festivalu te Jelena

Pavlinek iz uprave festivala u

Wiesbadenu. Sve njih je iznenadilo

posebno izdanje časopisa Riječ

Ogranka Matice Hrvatske iz Wiesbadena,

a u kojemu je predstavljeno

sudjelovanje i medijska

pratnja Hrvatske kulturne zajednice

ovog filmskog festivala. Iako

se radilo o skromnom doprinosu

jednog zavičajnog društva, ipak je

rad ove udruge prepoznat pa je

tako Hrvatska kulturna zajednica

iz Wiesbadena postala službeni

partner goEast festivala ove

godine. 1

Dodjeljivanju nagrada prisustvovali

su i Vedran Konjevod, generalni

konzul RH u Frankfurtu i

Biserka Lukan, vice-konzulica.

Film Leona Lučeva odnio

pobjedu u kategoriji kratkih

filmova

Film Malo se sjećam tog dana / I

Can Barely Remember the Day,

redatelja Leona Lučeva je prepoznat

od žirija kao iskrena slika boli,

1

Digitalno izdanje časopisa Riječ objavljeno

je na portalu: http://www.hkzwi.de/rijec/Dateien/Sonderausgabe%201%202

019.pdf

krivnje, sukobljenih lojalnosti i

stvari koje ostavljamo neizrečene

da zaštitimo one koje volimo.

Peteročlani žiri za izbor u klasi

kratkog filma činili su: Barbara

Buss, Polnische Kultursalon Wiesbaden

e.V.- POKUSA, Nadeschda

Bose, Deutsch-Bulgarische Gesellschaft

Darmstadt e.V., Nicoleta

Danila, ARO Rumanischer Kulturverein

Frankfurt und Umgebung

e.V., Thorsten Hermann, Deutsch-

Ungarische Gesellschaft Darmstadt

e.V. i Ivica Košak, Kroatische

Kulturgemeinschaft e.V.

Ovaj internacionalni tim sastavljen

je iz redova migrantskih udruženja

kako bi se ostvario autentični

pristup temi prekogranični putnik/

[prema njem.: Grenzüberschreitungen].

Prekograničnim putnikom

u psihologiji ličnosti, a ovdje i u

književnosti te filmu, naziva se

čovjek koji namjerno kreće na

tanku granicu između života i

smrti. Od ukupno dvadeset filmova

dostavljenih na tu temu, njih osam

je ušlo u uži izbor - koji nije bio lak

– naglasila je Nicoleta Danila u

pohvali dobitniku. Nagradu je

predao Dr. Helmut Müller, upravitelj

zaklade Kulturfonds Frankfurt

RheinMain.

Autor Lučev iznosi priču iz vlastitog

života. Redateljski obrađena

ona govori o danu uoči desetog

rođendana njegove (u filmu je to

12


protagonist Goran) kćeri. Sestra

mu javlja tužnu vijest o smrti oca.

Goran je vidno potresen. Ipak, on

će pokušati sakriti istinu od svih

znajući da bi pokvarila planiranu

proslavu. Umjesto toga, dan

provede pripremajući se za slavlje.

Goranovo vedro raspoloženje prevarit

će sve osim jedne osobe koja

osjeća tešku buru emocija koje

ključaju ispod površine. Otočna

pučka njegovateljica (Sonja) s izuzetnim

sposobnostima prepoznaje

konfliktnu situaciju, ali ostaje diskretna

kako bi rođendansko slavlje

moglo ići svojim tokom.

Film ne razrješava životnu situaciju.

I upravo ta dimenzija

nedorečenosti potiče gledatelja da

svojim pogledom, iskustvom i

željama interpretira moguće

rješenje. U kratkom razgovoru u

povodu Paneuropskog piknika

redatelj je objasnio kako je prvotni

plan bio dugometražni film u

kojemu bi se objasnili uzroci generacijskog

konflikta, a koji se u

kratkoj verziji samo naslućuju. Da,

rekao nam je Lučev, film nije

samo poruka gledateljima, nego je

nastao iz unutarnje potrebe da se

rasvijetle događaji toga dana, a

kojega se stvarno malo sjećam!

Svatko od nas ima takve trenutke.

Ivica Košak

PANEUROPEAN PICKNICK

Tradicionalni goEast Festival Srednje- i Istočnoeuropskog filma održava se svake godine u travnju.

goEast pretvara Wiesbaden u jednu od najvažnijih međunarodnih lokacija za kino iz srednje i

istočne Europe. Više od 100 dugometražnih , dokumentarnih i kratkih filmova raspoređenih tijekom

sedam festivalskih dana i barem toliko sekcija obraća se posjetiteljima i lokalnoj kinematografskoj

publici. Kao projekt Njemačkog filmskog instituta i Muzeja za film/ Deutsches Filminstituts &

Filmmuseum goEast se zalaže za podizanje javne svijesti o raznolikosti i bogatstvu kina u srednjoj

i istočnoj Europi. Za publiku "duboko na Zapadu" filmovi iz srednje i istočne Europi još uvijek su

velika nepoznanica. Poštovanje uspjeha na međunarodnim festivalima je 2019. godine predstavljeno

izvanrednim izdanjem časopisa Riječ u kojemu su pretisnuti dosadašnji radovi ili interes naše

kulturne zajednice za filmsku produkciju. Uz nagradu RheinMain Short Film goEast je ove godine

uvrstio jedno novo natjecanje; Pod sloganom Grenzüberschreitungen bit će prikazivani kratki

filmovi iz srednje i istočne Europe.

[]

13


FRANKFURTSKI SAJAM KNJIGA 2019.

Frankfurt/San u nama – pod

tim geslom predstavila se

Norveška kao začasni gost

Frankfurtskog sajma knjiga

(16.-20. listopad 2019.). Stih je

to poznatog norveškog pjesnika

Olafa H. Haugea (1908-1994).

Za sajam je u Njemačkoj prevedeno

510 norveških knjiga.

Na svom štandu Norveška se

predstavila s puno svjetla i

stakla, a velike slike norveških

šuma u paviljonu koje okružuju

izložene knjige potiču na snove

i kao da se čuje vječni pjev

norveških šuma, kako je to

opisao pisac Trygve Gulbranssen

(1894-1962) u svojoj

romansiranoj trilogiji o poljodjelskom

rodu na Bjoerndalu: I

vječno pjevaju šume (1933).

Frankfurtski sajam knjiga na

svijetu je najveće trgovačko

mjesto za tiskane i digitalne

sadržaje i jedan veličanstven

društveni i kulturni događaj.

Ovdje se sastaju stručnjaci za

izdavaštvo i najvažniji predstavnici

kreativne industrije, pisci,

uglednici, novinari i svi ljubitelji

kulture iz cijelog svijeta da

se umreže i razgovaraju, trguju

i odlučuju kako se diviti i slaviti.

Za vrijeme Frankfurtskog sajma

knjiga grad je svake godine

svjetsko središte medijskih i

izdavačkih branši i susretište s

inovativnim tehnologijama i

svjetskom književnošću.

Poljakinja Olga Tokarczuk,

naknadna dobitnica Nobelove

nagrade za književnost 2018.,

bila je na otvaranju frankfurtskog

Sajma i govorila je o tome

kako se osjećala kada je na putu

po Njemačkoj saznala da je

izbor pao na nju: Bila sam

potpuno nepripremljena i u

dobroj mjeri zaprepaštena.

Njemačka književna nagrada

sastavni je dio Frankfurtskog

sajma knjiga, već 15 godina se

dodjeljuje na samom početku

Sajma. Ovogodišnji dobitnik,

Saša Stanišić, rođen 1978. u

Višegradu, ratni izbjeglica,

osudio je ovogodišnju dodjelu

Nobelove nagrade za

književnost Peteru Handkeu,

austrijsko-slovenskom piscu,

koji je, osim svog književnog

djelovanja, poznat i kao veliki

zagovornik Miloševićeva režima.

Po Stanišiću „on stvarnost

toliko prilagođava sebi, da se

njegova stvarnost onda sastoji

još samo od laži. To književnost,

ustvari, ne bi trebala činiti“.

Polemika od tome mogu li se

razdvajati autor i djelo razvila

se još prije početka Sajma.

Mirovnu nagradu njemačkih

knjižara dodjeljuje Burzovno

udruženje od 1950. godine.

Podijeljena je posljednjeg dana

Sajma, 20. listopada.

Ovogodišnji dobitnik je Sebastiao

Salgado, brazilski fotograf,

rođen 1944. godine. On u

svojim crno-bijelim fotografijama

pripovijeda o 120 zemalja

svijeta u kojima je bio.

Kako je laudator Wim Wenders

rekao u Frankurtskoj

Paulskirche pred 700 pozvanih

gostiju: On gleda tako duboko

u srce tame, da kod toga izgubi

vjeru u čovječanstvo. Skoro ga

je to slomilo. Kao crvena nit

provlači se kroz djelo rečenica:

S njima bih htio danas ovu

nagradu podijeliti. S indijanskim

grupama, koje su protjerane

sa svoje zemlje, s Tuarezima,

koji su među prvima osjetili

promjenu klime i zato su morali

napustiti dotadašnji život, sa

14


siromasima, izbjeglicama, žrtvama

političkih prevrata. Ako

je Salgado nad ljudima očajavao,

ipak nije izgubio nadu.

Hrvatska na Sajmu knjiga u

Frankfurtu

Oko 7.450 izlagača iz 104

zemlje svijeta nastupilo je na

ovogodišnjem 71. Frankfurtskom

sajmu knjiga. Među njima

je bila i Hrvatska s 20 nakladnika.

Hrvatski nastup organizirala

je Zajednica nakladnika i

knjižara Hrvatske gospodarske

komore i Ministarstvo kulture

RH, a hrvatski izlagači nastupili

su pod krilaticom Manje je više.

Na hrvatskom štandu veličine

56 četvornih metara bila je i

zona u kojoj su predstavljene

dječje knjige. Tu je bilo i više

živosti jer su se dječje knjige

mogle u subotu i nedjelju kupiti,

šro drugdje nije bio slučaj, a tu

je bilo više interesa za razgovor

ugodni s pojedinim izdavačem

ili kojim znancem iz bijelog

svijeta kojeg bi se tu srelo.

I ove godine se ponovilo da za

obične posjetitelje u subotu i

nedjelju na hrvatskom štandu

nije bilo predstavljanja djela

pojedinih pisaca, a moglo je biti.

Neshvatljivo mi je bilo i to što

se knjige tih 20 nakladnika nije

moglo kupiti, a što se potencijalnim

kupcima nije objasnilo.

Bilo je među izloženim knjigama

u oba dijela štanda zanimljivih

i vrijednih naslova bilo

literarne ili znanstvene naravi.

U okviru službenog programa

(od srijede do petka) predstavljeni

su među ostalim pisci Slobodan

Šnajder i Kristian

Novak, a prepirku spomenutih

autora s jednim austrijskim

piscem moderirala je Jelena

Spreicer.

Slobodan Šnajder došao je u

Frankfurt s tek otisnutim prijevodom

romana Doba mjedi

(2015), (Die Reparatur der

Welt, Paul Zsolnay Verlag

(2019). Glavni junak romana je

jedan Podunavski Nijemac

(Donauschwabe), koji je prisilno

unovačen u SS-postrojbe

i doživljava krizu identiteta te

na koncu dezertira.

Predsjednik Zajednice nakladnika

i knjižara Hrvatske gospodarske

komore Slavko Kozina

naglasio je kako će se u Frankfurtu

prodavati autorska prava

za autobiografiju Luke Modrića

te da će našeg najboljeg

nogometaša pokušati dovesti i

na Interliber.

Naglasak prezentiranja u Frankfurtu

bio je na Rijeci kao

europskoj prijestolnici kulture

2020. godine. 1 Na hrvatskom

štandu bila je dostupna svima

lijepo uređena brošura u boji na

23 stranice na engleskom jeziku

RIJEKA 2020.eu /Port of

Diversity, GENERAL INFOR-

MATION ABOUT THE PRO-

GRAMME.

Organizatorica hrvatskog programa

na tom sajmu, Jelena

Spreicer, detaljnije je prezentirala

program rekavši da će biti

dva glavna događanja.

Prvi, književna suradnja između

Festivala europske kratke priče

i Hay festivala će se odviti u

sklopu projekta Europa 28

kojim se želi povećati vidljivost

i utjecaj žena u kulturi i

poduzetništvu. (…)

Drugi službeni događaj je panel

diskusija pripovijedanja drugog

u malim i velikim književnostima.

Želimo pokazati dodirne

točke između naše i njemačke

književnosti koje se kreću oko

nekih žarišnih točaka poput

tuđeg identiteta u nacionalnom

1

www.rijeka2020.eu

doživljaju i koje slike jedni o

drugima razvijamo, pojasnila je

Spreicer.

Sajam knjiga završio je s

većim brojem posjetitelja

Frankfurtski sajam knjiga posjetilo

je više posjetitelja nego

prošle godine. Ukupno je

izbrojeno 302 267 posjetitelja.

Prošle godine bilo ih je 285 024.

Dani sa stručnom publikom

doprinijeli su većim brojkama,

kao i oni s posjetiteljima za

vikend. Taj uspjeh postignut je

napetim sjednicama, fascinirajućim

predstavama i zanimljivom

ponudom inovativnih izlagača

.

Jedinstveni pluralizam Kanade

Pod geslom „Jedinstveni pluralizam“

(Singular Plurality) želi

se Kanada sljedeće godine prezentirati

kao začasni gost

Frankfurtskog sajma knjiga

od 14. do 18. listopada 2020.

Kanada će predstaviti snažna

djela sa svim literarnim vrstama

francuskih, engleskih i indigenih

umjetnika i u isto vrijeme

pokazati različita porijekla i

pozadine, koji čine našu zemlju

- rekla je predsjednica kanadskog

začasnog nastupa, Caroline

Fortin u četvrtak, 17.10. u

Frankfurtu.(dpa)

Višejezična sjevernoamerička

zemlja ima oko 37 milijuna

stanovnika, knjiško tržište

obuhvaća oko 300 izdavača.

Ove je godine kanadska spisateljica

Margaret Atwood bila

gošća na Frankfurtskom sajmu

knjiga. 2

Juraj Planinc

2

Objavljeno na portalu Hrvatski glas Berlin:

http://www.hrvatskiglasberlin.com/?p=194279#more-194279

15


Hommage à Radoslav Katičić

Hrvatski jezikoslovac i književni povjesničar

Zagreb, 3. srpnja 1930. – Beč, 10. kolovoza 2019.

Wiesbaden, 9. listopada 2019.

godine. Skup s predstavom rada

profesora Katičića održan je

u okviru projekta Hrvatska

čitaonica u organizaciji Hrvatske

kulturne zajednice – Ogranka


(HKZ/OMH-Wi). Moderaciju

susreta vodilo je uredništvo

časopisa Riječ.

Profesora Katičića pamtit ćemo

posebno po njegovu vedru i optimističnom

pogledu u budućnost

hrvatskoga jezika.

Akademik Katičić bio je jedan od

najvećih hrvatskih jezikoslovaca

uopće. Jezik, hrvatska riječ ovisi

isključivo o njegovim govornicima,

dakle o nama koji određuju kakav

će taj jezik biti, govorio bi profesor,

implicitno poručujući svima

onima koji se bave hrvatskim jezikom

da se - s poštovanjem i razumijevanjem

odnose spram govornika

hrvatskoga jezika, jer hrvatski

jezik - to su njegovi govornici –

naglasio je Ivica Košak, predsjednik

HKZ/OMH-Wi.

Hrvatska kulturna zajednica –

Ogranak Matice hrvatske u Wiesbadenu

dopušta si, možda i

neskromno, ali ponosno pripisati

svojstvo govornika jedne grane

jezika nastalog u daleko širem

zajedništvo od onih omeđenih teritorijalnim

granicama.

Radoslav Katičić preminu je u

Beču i njegov poseban doprinos

dijaspori nalazimo u afirmaciji

hrvatskog govornog jezika izvan

Republike Hrvatske. U našoj povijesti,

profesor Katičić ostat će

zabilježen po iznimnom doprinosu

u promicanju hrvatskoga jezikoslovlja

i komparativne kroatistike,

koji je bogatim znanstvenim opusom

pridonio ugledu hrvatske znanosti

u svijetu i Europi a posebno

na njemačkom govornom području,

za što mu odajemo dužno

priznanje. Posebno nas je razveselila

njegova pozitivna ocjena rada

HKZ/OMH-Wi u povodu objavljivanja

projekta Indijska kultura u

hrvatskoj književnosti u časopisu

Riječ broj 47, 2015. godine.

Njegov rad Stara indijska književnost,

(Zagreb, 1973.) značajno

je doprinio razumijevanju strane

kulture književnosti. Ana Kramarić,

učiteljica u Hrvatskoj nastavi

u Hessenu i glavna urednica

časopisa, predstavila je Riječ broj

48/49 u povodu 25. obljetnice rada

Izuzetno me veseli što smo uspjeli

objaviti ovaj dvobroj u godini kada

naša Zajednica obilježava dvadeset

i pet godina svog rada HKZ/OMH-

Wi u 2015. godini. Kratki prikaz

knjige Vilinska vrata 1 Radoslava

Katičića poslužit će nam da uđemo

u svijet rekonstrukcija praslavenskoga

sakralnog pjesništva te

slavenske pretkršćanske vjere.

Zašto nam je ova tema važna?

Kako bi izbjegli ograničeno nacionalno

sagledavanje kulturne

baštine, poslužimo se obilježjem

šire regije Balkana na kojemu,

među slavenskim narodima postoji

zajednički korijen, a koje s meto-

1

Radoslav Katičić: VILINSKA VRATA, I dalje

tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine,

Ibis grafika/Matica hrvatska, Zagreb 2014., 227 str.

16


dama komparativne lingvistike

može bolje istražiti zajedništvo

porijekla od historiografskih, u

pravilu politički obojenih, prikazivanja

razvoja međuljudskih odnosa

u društvu. U društvenoj zajednici

u kojoj je religija naizgled

nezaobilazan način ophođenja.

Teolog dr. Hans Küng pokrenuo je

globalni etički projekt kao pokušaj

da se opiše zajedništvo svjetskih

religija i definira zajednički etos,

sažet u skup osnovnih zahtjeva, a

koje mogu prihvatiti svi. Važan

uzor su sličnosti u religijama, iako

ne i religioznih pogleda, što je

načelo Zlatnog pravila. Sve svjetske

religije i kulture poznaju

načelo reciprociteta. Izraženo u

obliku izreke iz judaizma: - Ne

radite drugima ono što sami ne

želite da vam netko čini! Globalni

etički projekt ima za cilj provedbu

ljudskih prava, slobodu od ugnjetavanja,

uklanjanje gladi u svijetu,

provedba pravednog ekonomskog

poretka, solidarnost među ljudima,

održivost zaštite ekosustava i mira

na zemlji. To će se, prema Küngu,

postići dijalogom. Za upoznavanje

ne samo sadržaja stranih vjerskih

sadržaja, nego poglavito, za prepoznavanje

karaktera vlastitoga

opredjeljenja, nužno je poznavati i

porijeklo mentaliteta etničke pripadnosti.

U tom smislu rad Radoslava

Katičića Vilinska vrata

otvara pogled na povijesne korijene

pretkršćanskog vjerovanja.

Knjiga je objavljena u suradnji

Matice hrvatske i izdavačkog

poduzeća Ibis grafika u Zagrebu

2014. godine.

VILINSKA VRATA akademika Radoslava

Katičića je četvrta knjiga

iz niza od ukopno pet radova.

Prethodne tri knjige, te kapitalne

hrvatske lingivističko-arheološke

biserne niske, sa zajedničkim podnaslovom

Tragovima svetih pjesama

naše pretkršćanske starine su:

Božanski boj (2008.), Zeleni lug

(2010.) i Gazdarica na vratima

(2011.). Ova, četvrta u nizu, nosi

intrigantan podnaslov I dalje

tragovima svetih pjesama naše

pretkršćanske starine kojim britko

parafrazira podnaslov svojih prethodnica.

Glavni urednik ove knjige, kao i

prethodne tri, bio je etnolog Tomo

Vinšćak, koji je godinama surađivao

i prijateljevao s Katičićem, kao

i s etnologom Vitomirom Belajem,

te su mnogi zajednički projekti

rezultat njihove plodne suradnje.

Jedan od njih bio je i veliki znanstveni

skup Vilinska vrata, u listopadu

2012. u Lovincu i Starigradu

Paklenica, a u organizaciji Odsjeka

za etnologiju i kulturnu antropologiju

Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu i Odjela za

izobrazbu učitelja i odgojitelja

Sveučilišta u Zadru.

Sudionik tog skupa, akademik

Katičić govori u uvodu knjige, u

poglavlju koje je i dalo naslov

knjizi, Vilinska vrata, o svojem

razgovoru s Vinšćakom kojega je

pitao otkuda potječe taj izraz. Vilinska

vrata, naime, prema tome

razgovoru, a i prema Vinšćakovom

izlaganju na skupu, jedno su od

poznatih mitskih mjesta ličkoga

kraja, toponim jedne specifične

lokacije na Velebitu koja se tako

naziva od davnina, a nalazi se na

potezu od Svetoga Brda do Malog

Alana. Sveto Brdo na Velebitu

poznato je kao posebno svet dio

Velebita kod starih Slavena, a Vilinska

vrata označavaju prolaz (inicijaciju)

iz profanog u sakralno.

Katičićevo poglavlje o vjerovanjima

u vile u planinama u djelu

Vilinska vrata nastalo je iz referata

koji je akademik pročitao na

17


spomenutom skupu.

U referatu, pa tako i u istoimenom

poglavlju, predstavio je, kroz analizu

jezika i pjesama, slavensku

figuru svetog pjesništva, dokaz da

je očuvana tradicija vjerovanja u

vile tradicija s mnogo starijim

izvorom unutar Perunova kulta,

dakle glavnom Boginjom degradiranom

u niže natprirodno biće, a

izričaje poput vrata i kuća zapravo

degradiranom ostavštinom grane i

grada, odnosno neba.

Analizom toponima, Katičić je napravio

i prikaz konteksta kršćanskog

i pretkršćanskog svjetonazora.

Poglavlja ove knjige nisu uokvirena

samo jednom temom, odnosno

uže tematski obilježena, kao što je

to bio slučaj u prethodnim

knjigama. 1 Svako poglavlje nastavak

je jedne od rekonstrukcija

započetih i objavljenih u navedenim

knjigama. Naslovi Živa predaja

o Perunovom liku, Perunovo svetište

u Varešu, Vidova gora i sveti

Vid, Veles u psalmu, Vilinska vrata,

Perinova ljut, Vražje oko i Pogani

vrh. Kao dodatna poglavlja

Božanskoga boja mogu biti shvaćeni:

Jurjevo koplje i Jurjev mač

Zelenog luga, a Majka milosrđa

između slavenskoga poganstva i

kršćanstva i Mokošin vrh u Međimurju

i pozojeva glava uza nj

nova poglavlja knjige Gazdarice

na vratima.

Poglavlje Veda Slavena kao fatamorgana

zasebne je tematike, priča

o životu i djelu Stipana Verkovića,

folklorista iz 19. stoljeća koji se

bavio skupljanjem i istraživanjem

folklorne građe te tražio vedsku

starinu u slavenskoj predaji, a u što

mu nije uspijevalo uvjeriti znanstvenu

javnost 19. stoljeća.

1 Božanski boj je istraživao

rekonstrukcije mitskih pjesama o

sukobu slavenskih božanstava

Peruna i Velesa, Zeleni lug o hodu

kroz godinu božanskoga para

vegetacije Jarila i Morane, a

Gazdarica na vratima o boginji

Majci mokroj zemlji – Mokoši.

Katičić u djelu navodi kako je sve

više znanstvenih i kulturno-edukativnih

projekata vezanih uz istraživanje

pretkršćanstva u Hrvata.

No, ono što je bitno za napomenuti,

a to je i ono što sam Katičić naglašava,

cjelovitost njegova izlaganja

ne proizlazi - iz predodžaba i sadržaja

stare vjere, nego iz tragova

usmene predaje njezina svetog

pjesništva i obrednih tekstova, a da

cjelovitu sliku predodžaba i sadržaja

stare vjere tek još treba

uspostaviti, suzdržano i oprezno

različitim metodama koliko je to

ustvari i moguće.

Katičić izgrađuje svoj rad poredbenim

metodama lingvističke arheologije,

odnosno metodama iščitavanja

mitske matrice u folklornim

tvorbama u slavenskoj literaturi.

Uz lingvistiku i kao metodu Katičić

poduzima terenska onomastička

i toponimska istraživanja, a

sve u cilju da doprinese sustavnom

rasvjetljavanjem preživjele predaje

tragova pretkršćanske starine. Ova

knjiga sadrži više poglavlja koja se

bave analizom imena na terenu,

negoli samim pjesmama, kao što

je to bio slučaju prošlim knjigama.

Sigurno, tome su doprinijeli etnolog

Vitomir Belaj, arheolog Juraj

Belaj te etnolog Toma Vinšćak,

kako je iscrpno dokumentirano u

samom djelu.

Početne Katičićeve ideje i teze koje

su nastale prebirući i uspoređujući

prikupljenu folklornu građu,

uobličile su dovoljno alata kako bi

se daljnja istraživanja i spekulacije

mogle metodski pokrenuti i u geografskom

i arheološkom pogledu.

A time i čitava teorija, sažeta u

naslovu, dobiva smisao kako bi

poslužila za temelj u budućim

multidisciplinarnim istraživanjima.

Nažalost šira svjetska etnološka,

antropološka, lingvistička i kulturno-povijesna

humanistička zajednica

slabo ili skoro nikako ne

čita hrvatski jezik, a time i ovako

značajni napori ostaju neprimijećeni

u svjetskoj znanosti i

literaturi. Ova hrvatska istraživanja

mogla bi postati velikim poticajem

za slična istraživanja i kod drugih

naroda i kultura. A rezultati i metode

mogli bi biti podvrgnuti mnogo

većim interdisciplinarnim komentarima

i analizama, nego je to

moguće ako ostanu samo na hrvatskom

govornom području.

Nadamo se kako odlazak profesora

Katičića neće zaustaviti interes i

nastavak rada na tragovima svetih

pjesama naše pretkršćanske starine.

Ivica Košak

18


SURLOM PO KULTURI

Hommage à Benedikt Kotruljević u povodu 550. godišnjice smrti

Wiesbaden, srijeda 14. kolovoza 2019. godine.

Hrvatska kulturna zajednica – Ogranak Matice

hrvatske Wiesbaden u tribini/radionici

Hommage à Benedikt Kotruljević u povodu 550.

godišnjice smrti pisca djela O trgovini i o

savršenu trgovcu. Susret je održan u svjetlu

izložbe Suvremena umjetnost iz Hrvatske u

Europskoj središnjoj banci u Frankfurtu/M.

2019. godine. Pisanje djela »Delia mercatura et

del mercante perfetto«.

baštine. Kulturna baština uključuje sve

aspekte stvaralaštva koji proizlaze iz

međusobnoga djelovanja ljudi i mjesta u

vremenu, a kojima su naknadno prepoznata

spomenička svojstva i zbog toga se, kao

društveno vrijedni, zaštićuju i čuvaju.

Rad dubrovačkog trgovca Bene Kotruljevića

(Dubrovnik 1416 - Aquila 1469), prvo je djelo

koje opisuje pravila dvojnoga trgovačkog

knjigovodstva bez kojih bi poslovanje tvrtki

danas bilo nezamislivo, a tiskano je prije 446

godina. 1

Kotruljević je svoje djelo, kako veli na kraju

četvrte knjige, dovršio 25. kolovoza 1458, u

dvorcu Serpici, pored Napulja, kojim tad hara

kuga. Djelo je podijelio na četiri knjige

naslovljene: O porijeklu, oblicima i biti

trgovine; O trgovini i O vještini trgovanja . 2

Rukopis se 115 godina širio različitim prijepisima,

a da bi bila otisnuta zahvaljujući

uredničkom i nakladničkom maru Frane Petrića

tek 1573. godine u tiskari All'Elefanta, u

Veneciji sa sloganom NON SINE SPE.

Dostupnost Kotruljevićeva djela treba uvijek

nanovo zaintrigirati čitalačku publiku, kako

domaću tako i svjetsku. Naime, u pregledima

dubrovačke povijesti često se zaboravljalo na

djelatnost ovog važnog autora. Kotruljevićeva

knjiga, koja će biti po prvi puta predstavljena i

u Wiesbadenu, nije samo traktat o trgovini koji

bi se iscrpljivao analizama ekonomskih

historičara nego i vrlo poticajan povijesni izvor

koji nam dragocjeno svjedoči o mnogobrojnim

aspektima onodobne svakodnevice.

Kotruljevićevo djelo nije samo traktat o

trgovini koji bi se iscrpljivao analizama

ekonomskih historičara nego i vrlo poticajan

povijesni izvor koji nam dragocjeno svjedoči o

vrlinama ondašnjeg trgovca koje su u

mnogočemu ostale važećim do danas. Radi se

o primjeru kulturnog dobra iz hrvatske

Na širinu i domet ovog dubrovačkog autora iz

15. st. ukazuju naslovi njegovih poglavlja:

1

KNJIGA PRVA

O porijeklu i početku trgovine (17) O de

finiciji trgovine (20) O svojstvima

trgovčeve osobe (24) O mjestu prikladnu

2

Della mercatura et del mercante perfetto (1458) = Knjiga o umijeću

trgovanja, s talijanskoga preveo Žarko Muljačić; pripremili su i obradili

Rikard Radičević i Žarko Muljačić (Zagreb, JAZU, 1985).

19


za trgovca (29) O mijenjanju robe za robu

– trampi (31) O prodaji za gotov novac

(34) O prodaji uz terminsko plaćanje (35)

O načinu utjerivanja (41) O načinu kako

se plaća dug (42) O općim pravilima i redu

trgovačkog prometa (43) O mjenici (51) O

pologu i zalogu (56) O urednom vođenju

poslovnih knjiga u trgovini (58) O

osiguranju i osiguravateljima (62) O

draguljarima (63) O trgovcima suknom i

sitničarima (64) O vunarima i drugim

trgovcima (65) O onome što je trgovcu

sasvim zabranjeno (66) O utvrđivanju

salda svakih sedam godina (69)

KNJIGA DRUGA

Uvod (75) O misi (76) O molitvi (78) O

milostinji (82) O slučajevima dvoumice: je

li nešto dopušteno ili ne (84)

KNJIGA TREĆA

Uvod (101) O dostojanstvu i zvanju

trgovčevu (102) O razboritosti trgovčevoj

(105) O znanju trgovčevu (107) O

pouzdanju trgovčevu (111) O sreći

trgovčevoj (112) O čestitosti trgovčevoj

(112) O marljivosti trgovčevoj (113) O

spretnosti trgovčevoj (114) O lukavosti

trgovčevoj (115) O skladnosti trgovčevoj

(115) O pravednosti trgovčevoj (116) O

postojanosti trgovčevoj (117) O ugledu

trgovčevu (117) O darežljivosti trgovčevoj

(118) O mirnoći trgovčevoj (120) O

pristojnosti trgovčevoj (121) O pohvalnim

svojstvima trgovca (122) O umjerenosti

trgovčevoj (123)

KNJIGA ČETVRTA

Uvod (129) O trgovčevoj kući (130) O

ladanjskom imanju dobra gospodara (131)

O dobru gospodaru (132) O trgovčevoj

odjeći i ukrasima (134) O pokućstvu i

namještaju trgovčevu (138) O ženi

trgovčevoj (138) O njezi i odgoju djece

(149) O robovima i slugama trgovčevim

(152) O stečevini trgovčevoj (154) O

svršetku trgovčevu (154)

Nadalje, Kotruljevićeva knjiga nije samo traktat

o trgovini koji bi se iscrpljivao analizama

ekonomskih historičara, nego i vrlo poticajan

povijesni izvor koji nam dragocjeno svjedoči o

mnogobrojnim aspektima onodobne svakodnevice.

Djelo O umijeću trgovanja i savršenom trgovcu

- Della mercatura et del mercante perfetto (čiji

se rukopis iz 1458. godine čuva u Nacionalnoj

malteškoj knjižnici) prvi je europski priručnik o

trgovini i knjigovodstvu. U njemu opširno piše

o poduzetničkoj kulturi, podrijetlu, korisnosti,

oblicima trgovine, odnosu trgovca prema vjeri,

njegovoj moralnoj i društvenoj ulozi te konkretnim

znanjima i praksama vezanim uz

upravljanje i trgovanje. Poseban dio posvećen

je odnosu trgovca prema društvenim pitanjima.

Kako se rad Benedikta Kotruljevića preko sto

godina prenosio rijetkim prijepisima rukopisa,

zasluge za uvođenje dvojnog računa u

knjigovodstvu pripisala se franjevcu Luci

Pacioliju. Kotruljević čak punih 400 godina nije

imao zasluženo mjesto u povijesti

računovodstvene i ekonomske misli. Naime,

naslov prvog prikazivača dvostavnog

knjigovodstva nije imao naš Kotruljević, već

Luca Pacioli koji je 79 godina prije tiskanja

Kotruljevićeve knjige o umijeću trgovanja

tiskao svoju »Summa de Arithmetica,

Geometria, Proportioni et Proportionalita« i u

njoj Tractatus XI De computis et scripturis

posvećen dvostavnom knjigovodstvu. Pacioli je

u Summi, višeslojnoj kompilaciji o aritmetici,

algebri, elementarnoj euklidskoj geometriji i

dvojnom knjigovodstvu, dovršenom 1487. a

tiskanom u Veneciji 1494. godine smatran

kreatorom dvojnog računa. Tek Sedamnaesti

Kongres Europske udruge računovođa

(European Accounting Association - EAA), koji

se održao od 6. do 8. kolovoza 1994. godine u

Veneciji, potvrđuje kako je Kotruljević u djelu

O trgovini i savršenom trgovcu prvi opisao

sustav dvostrukog knjigovodstva.

Kotruljevićev rukopis iz 1458. je stariji od

Paciolijeve rasprave iz 1487. godine, ali kako

Kotruljevićeva knjiga nije odmah tiskana,

izgubila je prvenstvo.

20


Franjo Petrić pojavljuje se kao izdavač tek 1573.

godine i to na inicijativu izvjesnog Ivana

Josipovića iz Dubrovnika.

Petrić, iako nehotice, snosi izvjesno krivnju za

teškoće oko dokazivanja Kotruljevićeva

prvenstva jer je dobronamjerno favorizirao

humanističke, a umanjivao knjigovodstvene

strane rukopisa. Petrić je isto tako promijenio

izvorni naslov u Della mercatura et del mercante

perfetto / O umijeću trgovanja i savršenom

trgovcu. Tek krajem prošlog stoljeća,

pronalaskom jednog od prvih prijepisa u

Nacionalnoj knjižnici na Malti, dobili smo i

izvorni naslov knjige Il libro dell’ arte di

mercatura / Knjizi o umijeću trgovanja kao i

potvrdu izvornosti njegovog djela o dvostavnom

knjigovodstvu. Kritičko izdanje ovog rukopisa

objavila je Zdenka Janeković Römer 2009.

godine. 1 Ona je transkribirala izvorni tekst, u

kritičkom ga izdanju usporedila s dvama

firentinskim rukopisima, prevela na hrvatski jezik

te napisala vrlo opsežnu studiju o Benediktu

Kotrulju, njegovu djelovanju i opusu u koji se

1

Benedikt (Beno) Kotrulj: Knjiga o vještini trgovanja / Libro del arte

dela mercatura; priredila i prevela Zdenka Janeković-Römer, Hrvatska

akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti; Zagreb:

Hrvatski računovođa, 2009. Prvi hrvatski prijevod djela prema tiskanoj

verziji iz 1573. pojavio se, uz izvornik, 1975. godine, iz pera Žarka

Muljačića. Taj prijevod doživio je još nekoliko izdanja. Zaokret u

istraživanju Kotruljeva djela o trgovini donijelo je otkriće dvaju

firentinskih rukopisa djela iz 1485. i 1486. godine (sačuvani u

Biblioteca Nazionale Centrale, odnosno u Biblioteca Marucelliana u

Firenci), koje je 1990. objavio Ugo Tucci.

Nakon objavljivanja Tuccijeva izdanja Kotruljeva djela slijedilo je novo

otkriće: Paul Oskar Kristeller je u Biblioteci Nazzionali u La Valetti na

Malti našao spomen najstarijeg poznatog rukopisa Kotruljeva djela, koji

je u Napulju 1475. godine prepisao dubrovački trgovac Marin Rafaelov.

Godine 1995. Žarko Muljačić nabavio je mikrofilm tog rukopisa s

Malte te izvijestio javnost o senzacionalnom otkriću. Slijedeći podatke

Kristellera, krajem devedesetih godina taj su rukopis s

knjigovodstvenog gledišta analizirali Johanna Postma i Anne J. van der

Helm.

ubrajaju i djela O plovidbi, O prirodi cvijeća i O

izboru supruge.

U Knjizi o umijeću trgovanja Kotruljević definira

trgovinu kao vještinu ili skup pravila po kojima

se legitimne osobe pravično vladaju u trgovačkim

stvarima radi očuvanja ljudskog roda i s nadom

u dobitak. Polazeći od te definicije Kotruljević

nastavlja iznositi stajališta o svojstvima

trgovčeve osobe, o trampi, o načinu utjerivanja

i plaćanja duga, o mjenici, pologu i zalogu itd.

Ipak, na najveći su odjek naišla Kotruljevićeva

stajališta i upute iz 13. poglavlja prve knjige koje

govori o urednom vođenju poslovnih knjiga u

trgovini, u kojem je prvi upotrijebio sintagmu

dupple partite - dvostruke stavke, iz koje se

kasnije razvio pojam partita doppia, dvostavno

knjigovodstvo. Kotruljević nije izumio dvostavno

knjigovodstvo, ali je prvi u svijetu shvatio

njegovo pravo značenje, kao neophodnog

instrumenta za ekonomsku analizu poslovanja

trgovca, a ta je njegova ideja valjana i dandanas.

To nas navodi na zaključak kako Franjo Petrić

u 16 stoljeću izvrsno nastupa favorizirjući

humanističke, a zanemarujući knjigovodstvene

strane rukopisa. I sam Kotruljević, već prema

gore navedenim naslovima, ističe moralno

prosvjetiteljski karakter svog djela. Lihvu,

prijevaru bilo koje vrste odlučno odbacuje. Loš

odgoj i nedostatak humanističke izobrazba kvare

karakter i poštenje poduzetnika. Ili kako on sam

kaže: - U trgovačkoj vještini zatekoh

nepodobnost, nered, raspuštenost i ispraznost…

zaboli me činjenica što je ta vještina – toliko

nužna i toliko potrebna došla u ruke neukih… a

učeni je ljudi zapostavljaju i zanemaruju… Stoga

21


sam se više puta pripremao da o tome pišem i

da u tome poučim, da pružim potrebna pravila

iz te vještine, da uklonim iz nje zablude i

zloupotrebe…

Kotruljević nam danas nije važan zato što je u

15. stoljeću opisao neke bitne stvari iz

predmeta knjigovodstva, nego zato što je

njegova knjiga o umijeću trgovanja ulazi u

kulturnu baštinu i aktualna je do danas.

Kulturna baština ima ekonomsku, kulturnu i

društvenu vrijednost. Kulturna baština ima

svoju ekonomsku vrijednost jer predstavlja

kulturni kapital koji se može ekonomski

vrjednovati. 1

Prema Konvenciji Vijeća Europe kulturna

baština je skupina dobara naslijeđenih iz

prošlosti koji se neovisno o vlasništvu

identificiraju kao odraz i izričaj svojih

vrijednosti, vjerovanja, znanja i tradicija koje

su u stalnom procesu evoluiranja. 2 Kako bi

se upravljalo kulturnom baštinom, s ciljem

njezina očuvanja i gospodarskoga korištenja,

potrebno je poznavati složeni sustav

zaštite i očuvanja koji ima tri velika podsustava:

zakonodavstvo, financiranje i

nositelje.


Matice hrvatske Wiesbaden pojavljuje već

tradicionalno predstavljanjem knjiga i hrvatske

ostavštine u glavnom gradu njemačke pokrajine

Hessen.

Logo s naslovnice izdanja iz 1573. godine

predstavlja performans umjetničkog, kulturnog

i humanističkog izražaja. NON SINE SPE –

Ne bez nade! poručuje nam humanista Franjo

Petriš s još uvijek aktualnim zahtjevima

Benedikta Kotruljevića o pravednoj trgovini. 3

vještavanje, citat ili slika treba pobuditi kod

čitatelja/ice. Kao npr. logo izdavačke kuće Franje

Petrića – Slonica s mladunčetom. Dobro znamo

da je surla najsvestraniji organ koji je evolucija

podarila jednom sisavcu. Nije to isto kao slon u

porculanskoj radnji, iako zbog snage tog

organuma, usporedba nije zanemariva. Petrić je,

a to mu spočitavaju naši suvremenici/i prevoditeljica,

redigirao poglavlje o knjigovodstvu

do neprepoznatljivosti. A je li to stvarno bila

greška? Humanist i filozof, kakav je bio naš

bodul, je u dva izdanja od Kotruljevića napravio

ono što je smatrao svrsishodnim – naglasio

nužnost pravednoga poslovanja. Kotruljević je,

ako hoćemo, izmislio Fair Trade! Dobro

računovodstvo je ono nešto samo po sebi razumljivo.

Ako pažljivo proberemo retke našeg

Benedikta iz 15. st. on je tu napravio nešto što će

Marulić jedno stoljeće kasnije sročiti u svom

djelu De bene vivendi. Ali i tu za razliku od

mladog Marulića koji se koristi životopisima

svetaca, dakle sekundarnom literaturom, naš

Dubrovčanin je puno originalniji – Kotruljević

pronalazi u poduzetništvu (tada jedinom

postojećem) zakon moralnog imperativa – kako

će to puno puno kasnije obraditi pruski filozof

Kant.

Znam, tekst u kojemu sam predstavio naše

predstavljanje knjige je prekratak, a možda i

površan, ali bez intencije da budem umišljen i

zahtjevan. Ne toliko zbog neke posebne dubine,

nego izazova koje poneko tek nago-

1

Rizzo I., Throsby D. Cultural heritage: economic analysis and public

policy. U: Gingsburg, V.A., Throsby D. (ur.): Handbook of the

economics of art and culture (983–1016). UK: Elsevier. 2006.

2

Okvirna konvencija Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine

za društvo, NN MURH 05/07

3

Hrvatska kulturna zajednica – Ogranak Matice hrvatske Wiesbaden

suosnivač je Zadruge za pravednu trgovinu: Idsteiner FairTrade

Laden; http://www.hkz-wi.de/fairtrade.html

Eto to je ta gigantska, ali i megaosjetljiva surla.

All'Elefanta: NON SINE SPE - It is not without

hope!

Ivica Košak

22


SUVREMENA UMJETNOST IZ HRVATSKE

Promidžba nacionalne kulture u Frankfurtu

Frankfurt/Main. U srijedu, 26. 06. 2019. otvorena je izložba Suvremena umjetnost iz Hrvatske

u Europskoj središnjoj banci/EuropäischenZentralbank (ESB).

Izložbu su otvorili Mario Draghi, predsjednik

Europske središnje banke i Boris

Vujčić, guverner Hrvatske narodne banke.

Tristotinjak gostiju posjetilo je Vernissage

na kojem su bili i generalni konzul RH u

Frankfurtu Vedran Konjevod te konzulica

Biserka Lukan, zamjenica guvernera

Hrvatske narodne banke Sandra Švaljek,

Viktor Piel predstavnik Njemačko-hrvatskog

društava pri Gospodarskoj komori

iz Mainza, kao i istaknuti Hrvati iz

Njemačke, hrvatski poduzetnici i gospodarstvenici.

Hrvatsku kulturnu zajednicu -

Ogranak Matice hrvatske iz Wiesbadena

predstavio je Ivica Košak, urednik

časopisa Riječ.

U predvorju konferencijskih dvorana

Europske središnje banke posjetitelji su

se susreli s izborom Suvremene umjetnosti

iz Hrvatske. To je već tradicionalna izložba u seriji Suvremena umjetnost iz država članica Europske

unije, a u kojoj izlažu afirmirani, ali i mladi umjetnici. Ova, 22. izložba serijala predstavlja

umjetnička djela 12 umjetnika iz Hrvatske. Umjetničke radove predstavili su Igor Grubić, Tina

23


Gverović, Kristian Kožul Lonac, David Maljković, Ana Mušćet, Damir Očko, OKO, Lala Raščić,

Goran Trbuljak, Nora Turato i Zlatan Vehabović.

ESB je ostvarila ovu izložbu u suradnji s Hrvatskom narodnom bankom. Postava suvremene

umjetnosti iz Hrvatske učinila je vidljivom raznolikost umjetničkog stvaranja ističući prevladavajuća

pitanja suvremene umjetnosti. Uočljivo je izvanredno mnoštvo medija kojima umjetnici

djeluju, tako da se osim slikarstva mogu vidjeti i radovi na papiru, fotografije i video instalacije te

skulpture velikog formata. Suvremenici hrvatske umjetnosti uobličili su vječne teme iseljavanja,

povijesti i identiteta kao značajne ideje koje govore o velikom društveno-političkom i gospodarskom

preokretu u posljednja tri desetljeća u kojem je Hrvatska doživjela tranziciju u slobodno tržišno

gospodarstvo i pristupanje Europskoj uniji. Nekoliko umjetnika u izloženim radovima istražuje

ideje različitosti i inkluzije, dok drugi proučavaju konstrukciju individualnih i kolektivnih sjećanja.

Među radovima, a koji će biti otkupljeni prema tradiciji ESB, naći će se i veliko platno koje će kao

trajni postav ostati u suterenu povijesne zgrade banke. Autor/autorica s pseudonimom OKO u svom

radu predstavlja nadrealističku sugestija pitomog krajobraza karanfila s metaforom bespredmetnog

cvrkuta ptica. Poruka koja se pamti.

U glazbenom programu nastupili su mladi solisti Akademije Kronberg. Izveli su djelo Rondo for

String Trio hrvatskog kompozitora Antuna Sorkočevića (1775. - 1841.).

S tradicijom svih svojih zemlja regija Europska unija posjeduje bogatu i raznoliku kulturnu baštinu.

Kroz razne događaje i inicijative, poput ove izložbe suvremene umjetnosti iz Hrvatske, Europska

središnja banka nastoji promicati široki spektar umjetnosti i kulture Europske unije.

Izložba će biti otvorena od 27. lipnja do 18. listopada 2019. godine.

Biserka Lukan; Vedrana Budimir

Ivica Košak,

Frankfurt/Main 2019.

24


Foto: Slobodno prema (Screenshot): https://matis.hr/vijesti/otvoren-sedmi-hidis/

VIŠEJEZIČNOST U KULTURI

Hrvatska kulturna zajednica iz Wiesbadena sudjelovala je na

međunarodnom znanstvenom skupu u Zagrebu

U organizaciji Odjela za kulturu

hrvatskoga jezika i Odjela za

hrvatski kao ini jezik Hrvatskoga

filološkoga društva te u suradnji

s Hrvatskom maticom

iseljenika i Odsjekom za kroatistiku

Filozofskoga fakulteta u

Zagrebu održan je Sedmi

međunarodni znanstveni skup

Hrvatski kao drugi i strani jezik

– VII. HIDIS.

Jedinstvena jezična raznolikost

u Europi znak je kulturne raznolikosti

ovog kontinenta. Hrvatska

kulturna zajednica / Ogranak


(HKZ/OMH) doprinosi razumijevanju

uloge jezične raznolikosti

u kulturi, komunikaciji i

razmjeni različitih kultura.

Prednosti višejezičnosti koje

vode međukulturalnoj komunikaciji

među migrantima ukazuju

na to da su kultura i jezik vrlo

usko povezani. Prije svega,

društvenu i kulturnu normu

učimo glasovnom komunikacijom.

Način na koji formuliramo

pitanje ili ga općenito ispitujemo

snažno je pod utjecajem

naše kulture. Lingvističke i kulturne

razlike su stoga međusobno

bliske. – Naveli su autori

priloga HKZ/OMH -Wi: Višejezičnost

u kulturi, gospođa

Marina Beroš i Ivica Košak, u

uvodu svog izlaganja.

Svečano otvaranje skupa HIDIS

održano je 14. studenoga 2019.

godine na Filozofskom fakultetu

u Zagrebu. Sudionike skupa

su u ime organizatora pozdravili

dekanica Filozofskog Fakulteta

u Zagrebu prof. dr. sc. Vesna

Vlahović-Štetić, ravnatelj Hrvatske

matice iseljenika Mijo

Marić, prof., pročelnik Odsjeka

za kroatistiku prof. dr. sc.

Krešimir Mićanović, te u ime

Hrvatskoga filološkoga društva

i Programskoga odbora VII.

HIDIS-a prof. dr. sc. Zrinka

Jelaska. Otvaranje je vodio dr.

sc. Igor Marko Gligorić, predsjednik

Organizacijskog odbora

skupa.

Na VII. HIDIS-u, koji se odvijao

tijekom dva dana, sudjelovalo

je 70 domaćih i inozemnih

izlagača iz 10 zemalja (Sjedinjene

Američke Države, Ujedinjeno

Kraljevstvo, Francuska,

Njemačka, Austrija, Češka, Italija,

Mađarska, Crna Gora i

Hrvatska) s četrdesetak izlaganja,

u dvjema panel raspravama

te s pet predstavljanja knjiga.

Bile su zastupljene teme iz glotodidaktike

kao discipline koja

analizira teorijske pristupe,

25


Foto (Screenshot): http://kroatistik.de/mitglieder/

metode i tehnike učenja jezika i

provodi ih u praksi. Predstavljeni

su radovi iz metodike, međusobnog

povezivanja raznih

(etničkih) kultura u društvu

(interkulturìzam), računalne

lingvistike, filologije u užemu

smislu i sl. 1 HIDIS se bavi

poučavanjem i proučavanjem

hrvatskoga jezika onih koji ga

uče kao neizvorni govornici te

na jednome mjestu okuplja najraz-ličitije

stručnjake koji se

bave tim interdisciplinarnim

podru-čjem: teoretičare učenja

i usvajanja jezika, lektore i

nastavnike hrvatskoga kao stranoga

odnodno drugog jezika na

1 Usp.:

https://matis.hr/vijesti/otvorensedmi-hidis/

hrvatskim i inozemnim obrazovnim

ustanovama.

Savladavanjem materinskog jezika

i dobrim jezičnim vještinama

zemlje u kojoj čovjek

živi postiglo bi se mnogo toga.

Samo dobro poznavanje jednog

jezika pokazuje se često kao

nedovoljno sredstvo integracije

u stranu kulturu. Europska politika

stranih jezika to nadilazi i

zahtijeva višejezičnost. Ovladavanje

još jednim stranim jezikom

pored materinskog jezika

olakšava komunikaciju i proširuje

razumijevanje kulture.

Dublje razumijevanje kultura

može se postići samo višejezičnošću.

Autori priloga HKZ/OMH:

Višejezičnost u kulturi članovi

su Njemačkog društva kroatista

(Deutsche Gesellschaft für Kroatistik

e.V.).

Na primjeru teksta iz časopisa

Riječ / Das Wort, predstavnici

HKZ/OMH ukazali su na napore

hrvatskih migranata koji uče

novi jezik.

Prilozi sudionika biti će objavljeni

u Zborniku skupa u jesen

2020. godine. VIII HIDIS planira

se za 2021. godinu.

[]

26


Ivica Košak, Marina Beroš

Hrvatska kulturna zajednica – Ogranak Matice hrvatske Wiesbaden.

Tekst prilog za Sedmi međunarodni znanstveni skup Hrvatski kao drugi i strani jezik – VII. HIDIS.

Email: info@hkz-wi.de


Riječ spaja kulturu i jezik

Jedinstvena jezična raznolikost u Europi znak je kulturne raznolikosti ovog kontinenta. Hrvatska

kulturna zajednica u Wiesbadenu doprinosi razumijevanju uloge jezične raznolikosti u kulturi,

komunikaciji i razmjeni različitih kultura.

Prednosti višejezičnosti koje vode međukulturalnoj komunikaciji među migrantima ukazuju na to

da su kultura i jezik vrlo usko povezani. Prije svega, društvenu i kulturnu normu učimo

glasovnom komunikacijom. Način na koji formuliramo pitanje ili ga općenito pitamo snažno je

pod utjecajem naše kulture. Lingvističke i kulturne razlike su stoga međusobno bliske.

Ključne riječi: Kultura, jezik, riječ, tekst, časopis.

Na primjeru teksta iz časopisa Riječ / Das Wort, u izdanju Hrvatske kulturne zajednice – Ogranka

Matice hrvatske Wiesbaden (HKZ/OMH-Wi) ukazuje se na napore hrvatskih migranata koji uče

novi jezik. Naravno, to je povezano s određenim naporom za očuvanje i njegu materinskog jezika.

O tome svjedoče i tri desetljeća radova objavljenih i pohranjenih u časopisu Riječ u izdanju kulturne

zajednice HKZ/OMH-Wi.

Časopis Riječi broj 53/54 iz 2018 godine, a koji je predstavljen na štandu Republike Hrvatske na

Sajmu knjiga u Frankfurtu 2018. godine, HKZ/OMH-Wi svjedoči o pozitivnom i stvaralačkom

djelovanju hrvatskih iseljenika u Njemačkoj. U Riječi se na 80 stranica predstavlja rad i kulturni

život naših ljudi u Njemačkoj i Hrvatskoj.

Tematska misao sažeta je u uvodniku Riječi broj 53/54 na njemačkom jeziku: Višejezičnost u

kulturi/Die Mehrsprachigkeit in der Kultur spaja kulturu i jezik, a prožima i članke Novo Europsko

kulturno zajedništvo Alide Bremer, recenziju knjige, ali i samo djelo, Lingvistička povijest Europe

profesora Ranka Matasovića te članak Kozmopolitizam na istočnoj obali Jadrana Ivice Košaka.

Iza Hrvatske kulturne zajednice - Ogranka Matice hrvatske u Wiesbadenu, odnosno njezine sada

već tradicionalne čitaonice također je izuzetno plodno razdoblje, o čemu svjedoče i popratni tekstovi

u ovom broju Riječi: Juraj Planinc: Zastave, Roman Miroslava Krleže i njegova novija recepcija

na njemačkom govornom području, Ljiljana Tadić-Adžamić, predstavljanje knjige: Ivo Kozarčanin,

Izabrana djela, te Ivo Kozarčanin, Književna Kritika.

Kao Ogranak Matice hrvatske HKZ/OMH-Wi aktivno prati sve važne događaje u Matici stoga je

čitateljima predstavljen govor profesora Damira Barbarića Jezik i domovina. Predstavljena su i dva

djela u izdanju Matice hrvatske, već spomenuta Lingvistička povijest Europe profesora Ranka

Matasovića te djelo profesora Damira Barbarića Skladba svijeta, Platonov Timej.

Gospođa Ljiljana Tadić-Adžamić aktivno sudjeluje u radu HKZ/OMH-Wi te se, pored dva

spomenuta prikaza, u Riječi broj 53/54 nalazi i njezin tekst Književne veze u regionu i diskurs

časopisa.

27


1. Hrvatska čitaonica Edvin Bukulin

Na susretu u srijedu, 11.10. 2017. godine u klubu Hrvatske čitaonice Edvin Bukulin 1 u Wiesbadenu

predstavljeni su Njemačko-hrvatski i Hrvatsko-njemački religijski rječnik.

Ove radove predstavio je u Wiesbadenu prof. dr. Krešimir Matešić, nakladnik rječnika, naglasivši

kako oni predstavljaju (su)autorski pogled na vjerske slobode i religijski svijet različitosti u kojem

živimo, a posebno od vremena promjene paradigme pogleda na svijet.

Rječnike su priredili znanstvenici, lingvisti prof. dr. sc. Pavao Mikić, redovni profesor u trajnom

zvanju Sveučilišta u Zadru te prof. dr. sc. Mirko Gojmerac, redovni profesor Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu. Hrvatsko-njemački religijski rječnik objavljen je 2011. godine, a

Njemačko-hrvatski religijski rječnik 2017. godine.

Rječnici iz naklade Slap, kako je to izložio prof. Matešić, donose nam danas ne samo značenje pojedinih

religijskih riječi, već obuhvaćaju široko pojmovno područje religije, obrazlažući filozofski,

lingvistički i komunikološki relevantne religijske pojmove te riječi na hrvatskom i njemačkom

jeziku s izvornim epistemološkim 2 opisom pojedinih značenja.

Njihovo objavljivanje predstavlja svojevrsnu promjenu paradigme u leksikološkom svijetu hrvatske

lingvistike.

2. Promjena paradigme

Takove promjene paradigme, kako to iznosi jedan prilog u predstavljenoj Riječi, donijele su

Kopernikova revolucija, Darwinova evolucija i Freudova psihoanaliza, one su u mnogome zaslužne

za novi pogled na svijet, religiju, vjeru, vjerovanje i život u svim oblicima znanstvenog promišljanja.

Povjerenje među narodima se permanentno razvija, posebno što je vidljivo u religijskom djelovanju,

u pogledu vjerskih sloboda i komunikacijskog djelovanja. Nažalost, i zbog toga što tek mali broj

vjernika poznaje značenje pojedinih religijskih riječi, ali i opće gledano religijska pismenost je na

relativno niskoj razini.

Ovaj rječnik iz naklade Slap polazi zato od razmišljanja da onaj tko nešto stvarno razumije, to bolje

i u praksi primjenjuje. Vjera nije u biti primarno stvar razuma i znanja, nego svako djelovanje u

vjeri i iz vjere iziskuje određenu dozu znanja o vjeri, vjerskim obredima, vjerskim obvezama i

znanje o sadržaju religijskih riječi. Tko ne želi vršiti religiozne čine samo na vanjski način i

mehanički, taj mora znati što radi, kako to radi i zašto to radi.

Poznavanje sadržaja religijske poruke omogućuje vjerniku pravilno i nadahnuto ispunjenje njegove

službe, glasio je zahtjev koji je već u 16. stoljeću postavio hrvatski znanstvenik u migraciji na

njemačko govorno područje Matija Vlačić Ilirk u legendarnom djelu Ključ Svetog Pisma (Clavis

scripturae sacrae) 3 .

To Vlačićevo djelo u kojem se on potvrdio kao tvorac protestantske hermeneutike, pa i

hermeneutike 4 uopće, zapravo je enciklopedijski rječnik hebreizama, a koji je postao temeljnim

djelom protestantskog tumačenja Biblije i u kojem je ustvrdio kako je "povijest temelj poučavanja"

(historia est fundamentum doctrinae). Vlačić je naglašavao potrebu prevođenja svetopisamskih

tekstova na narodne jezike pozivajući se na ustaljenu praksu u hrvatskim (ili ilirskim crkvama) koje

su i u njegovo vrijeme bogoslužje obavljale na narodnom jeziku. 5 Neposrednim odrazom djelovanja

1

http://www.hkzwi.de/naslovna/hrvatskacitaonica.html Pregledano 23.10.2019.

2

Epistemologija (grčki: επιστήμη - episteme, "znanje" + λόγος, "logos") ili teorija znanja je grana filozofije koja se bavi prirodom i dosegom

znanja. Veliki dio rasprave na tom polju se usredotočio na analiziranje prirode znanja i kako ga ona povezuje sa sličnim pojmovima kao istina,

vjerovanje i opravdanje. Bavi se i sredstvima proizvodnje znanja kao i skepticizmom o različitim tvrdnjama o znanju nečega. Epistemologija se

bavi pitanjima: "Što je znanje?", "Kako se usvaja znanje?", "Što ljudi znaju?" i "Na čemu se zasniva znanje?".

3

Matthias Flacius Illyricus: »Clavis scripturae sacrae«, Johannes Oporinus, Eusebius Episcopius et Paulus Quecus, Basel, 1567.

4

Hermeneutika (grčki ἑρμηνεύω hermeneuo: "rastumačiti" ili "prevesti".) je znanost, doktrina, način ili vještina tumačenja značenja i/ili poruke

(smisla) tekstualnog zapisa, govornog izričaja, umjetničke tvorevine ili obrasca ponašanja. Hermeneutika prema predmetu odnosno području na

koje se odnosi može biti: tradicionalna, talmudska, biblijska, kur'anska, filozofska, znanstvena, apostolska, grčka, rimska, srednjeg vijeka i sl.

Prim. autora.

5

http://www.hkz-wi.de/kronika_hr/Tribina%20Ilirik%202011_web.htm Pregledano 23.10.2019.

28


M. Vlačića možemo smatrati i glagoljičko izdanje Evanđelja iz 1562./63. godine. 1 Doprinos kulturi

jezika u Riječi broj 51/52 proširen je osvrtom na Matiju Vlačića Ilirika, hrvatskog humanista iz

16. stoljeća.

3. Višejezičnost u kulturi

Dvojezičnost ovih enciklopedijskih Rječnika predstavlja komunikološku i prevodilačku novost u

teoriji i praksi pisanja i publiciranja religijskih rječnika, a koja je prvi put prezentirana na našim

komunikacijskim i jezičnim prostorima. Za sve riječi koje su sadržane u ovim rječnicima, prema

navodu autora, sustavno je provedena komparativna pojmovna analiza za tri velike religije

(kršćanstvo, islam i židovstvo).

Dakle, i onaj kome nije potreban njemački jezik, čitanjem ovog enciklopedijskog rječnika obogatit

će svoje znanje.

Praktični i pregledani rječnici sadrže oko 10 000 pojmova iz suvremenog njemačkog i hrvatskog

jezika, a navedeni su s nužnim gramatičkim podacima. Pojedine natuknice obuhvaćaju fraze, idiome

i poslovice, a uzeta je u obzir i višeznačnost riječi. Dobar raspored jezične građe i primjereno pismo

omogućavaju brzo i lako snalaženje. Dragocjen je to priručnik ne samo na putovanju i u komunikaciji

sa strancima, nego napose koristan pri učenju i radu. Primjeri uz pojedine natuknice omogućuju

lakše razumijevanje i primjenu u praksi. Preciznošću u određivanju značenja, uputama za upotrebu

pojedinih riječi ovi rječnici će zadovoljiti mnoge stručne korisnike.

Hrvatsko-njemački religijski rječnik predstavljen je u časopisu Riječ broj 51/52 s ciljem upozorenja

na višejezičnu potrebu migranata u multietničkim zajednicama. S posebnim osvrtom na ulogu

Matije Vlačića Ilirika u Njemačkoj u 16. st. i njegov povijesni doprinos u razvoju prvenstveno

jezikoslovne, a zatim i religijske i filozofske hermeneutike.

4. Stvaralački rad

HKZ/OMH aktivno sudjeluje u predstavljanju hrvatske knjige i literature s posebnim naglaskom

na mogućnosti koje se otvaraju u povodu Svjetskog sajma knjiga u Frankfurtu. Posebno izdanje

časopisa Riječ iz 2015. godine prikazuje kontinuirani rad i suradnju u okviru Sajma. 2 Pored

izvansajamskog programa HKZ/OMH, članovi redakcije Riječi pojavljuju se i na samome Sajmu

već od 1998. godine. Predstavljanjem Riječi broja 47 u 2015. godini ostvaren je i prvi samostalni

nastup u znaku suradnje s hrvatskom kulturnom institucijom Maticom hrvatskom.

Iako jedna od manjih stranih zajednica u Wiesbadenu, HKZ/OMH u glavnom gradu njemačke

pokrajine Hessen značajno pridonosi raznolikosti iseljeničke kulture u gradu u kojem je svoj novi

dom pronašlo preko 1300 Hrvatica i Hrvata, i u kojem žive pripadnici preko 160 nacija.

Najnovije izdanje Riječi predstavlja ne samo zapis djelovanja hrvatske zajednice, već i ciljeve te

zadaću koji motiviraju stvaralački i kulturni rad.

Sadržaj ove periodike, koja se izdaje već 26 godina, svjedoči o kontinuiranoj prisutnosti hrvatske

kulture u Njemačkoj. Tako npr. na 80 stranica Riječi broj 51./52., više od deset autorica i autora

predstavljaju radove u pedesetak naslova. Kroz tiskano izdanje Riječi stvara se vrijedan spomenik

nematerijalne baštine – naglasila je na Sajmu knjiga u Frankfurtu Jela Šare, glavna urednice

izdanja iz 2015. Godine.

Riječ donosi promociju djela pisaca i pjesnika iz Njemačke i Hrvatske pa su tako između

ostaloga predstavljeni: roman Evanđelje tame Zorana Antičevića, zbirka pjesama Mjesec bez

suputnika Ivana Brčića, roman Olivas Garten Alide Bremer, Istarske čakavske dijalektološke

teme Rudolfa Ujčića i Licht aus dem Osten Petera Frankopana.

1

http://www.hkz-wi.de/de.hkz/Literatur%20im%20Dialog/im-dialog/glagolitische-schrift/novi-testament-na-glagoljici.html Pregledano

23.10.2019.

2

http://www.rijec.hkz-wi.de/images/Izbor_2015_web.pdf Pregledano 23.10.2019.

29


Predstavljena je izvedba kazališnog teksta Ivane Sajko Ljubavni roman u Berlinu. Ivanu Sajko se

danas smatra obnoviteljicom kazališne scene u Jugoistočnoj Europi.

Valja istaknuti i intervju s hrvatskom znanstvenicom Dr. Marijanom Erstić, privatnom docenticom

na Sveučilištu u Siegenu/Sjeverna Rajna Westfalija, u povodu njenog habilitacijskog rada: Ein

Jahrhundert der Verunsicherung: Medienkomparatitische Analysen.

Poseban doprinos HKZ/OMH-Wi pronalazimo u suradnji s Hrvatskom nastavom u Hessenu (HNH).

Učiteljice razredne nastave su redovno suradnice u uredništvu časopisa Riječ. U članku Kad se

male ruke slože, Marina Beroš opisuje iskustvo suradnje škole i kulturne zajednice:

Elementarna logika nalaže kako jedna kulturna zajednica i nastava jezika imaju mnoge dodirne

točke. U Wiesbadenu se to pokazalo ispravnim zaključkom. Teško je pronaći prave riječi pri opisu

trenutnog odnosa Zajednice spram Hrvatske nastave, bojim se zaglibiti u klišeizirane hvalospjeve.

No preuzet ću taj rizik jer smatram da je izuzetno važno posvjedočiti koliko dobra jednoj zajednici

stranaca može donijeti suradnja različitih ustanova njezina nacionalnog predznaka.

Iz neobaveznog razgovora o hrvatskoj književnosti, zahvaljujući altruističkom duhu članova

Zajednice, izrodio se zanimljiv projekt. Naime, Hrvatskoj nastavi Zajednica je donirala 20

primjeraka djela Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić. I, tu bi ta lijepa priča bila gotova da nije

naše drage gospođe Jele Šare. Ona je, naime, pristala volonterski svojim znanjem i umijećem pomoći

učenicima da čaroliju koju nam je Ivana Brlić Mažuranić prenijela riječima, oni prenesu na

slikarsko platno.

A to je tek početak. Samo pet mjeseci bilo je dovoljno da poprilično ozbiljno pokrenemo jedno

nastavno mjesto na izdisaju. Zajedno. Isključivo zahvaljujući složnom djelovanju malih ruku. 1

U suradnji s Hrvatskom nastavom Hessen (HNH) obilježava se i Međunarodni dan materinskog

jezika. Nastavnica HNH, Marina Beroš pripremila je 2017. godine programsku točku ove, u

Kulturnoj zajednici već tradicionalne, priredbe. Učenica 8. razreda Lorena Črljenec recitirala je

pjesmu Rodu o jeziku pjesnika Petra Preradovića.

Većina tekstova iz Riječi su tako i dio istupa HKZ/OMH-Wi u javnosti. Na literarnim tribinama

predstavljeno je u ovom broju, na njemačkom ili na hrvatskom, desetak književnih djela iz Hrvatske

i svijeta. Te akcije govore o kulturnoj zainteresiranosti hrvatske čitalačke publike u Njemačkoj.

Portal zajednice Literatur im Dialog 2 svjedoči o djelovanju u njemačkom kulturnom životu. Prvi

broj Riječi izašao je u 1991. godine i od tada izlazi kontinuirano, dva-tri puta godišnje u nakladi

Hrvatske kulturne zajednice iz Wiesbadena.

Za razliku od teoretskog pristupa književnosti - bavljenja stilom, sadržajem i estetikom, praktična

filozofija Hrvatske čitaonice 3 u organizaciji HKZ/OMH-Wi uključuje korištenje knjige i književnosti

u svrhu rješavanja svakodnevnih problema. Iako se u pravilu smatra kako je ono što čovjeka brine

i zaokuplja u svakodnevnom životu potpuno različito od onoga čime se bavi literatura, činjenica je

kako se u posljednjih 600 godina, ne samo, hrvatska književnost bavila upravo konkretnom

raščlambom međuljudskih odnosa i zajednica. 4

Književna večer uz časopis Riječ u Wiesbadenu nije samo dobro mjesto za susret ljubitelja dobre

knjige, ambijent gdje se nalaze znamenitosti hrvatske kulture i informacije o kulturi, već i mjesto

koje će biti dobro posjećeno. Mjesto na kojem će posjetitelj pronaći nadahnuće, inspiraciju, ali i

očekivanja kako će literarna ostvarenja pružiti čitatelju nove perspektive . Ili kako je književnica

Ivana Sajko istaknula na otvorenju Frankfurtskog sajma knjiga 2018. godine:

…književnost otvara prostor za dijalog onima koji inače nemaju ni glas niti vidljivost u društvu.

Književnost nam omogućava da govorimo iz pozicije ljudi koji mogu biti i u krivu, koji mogu rušiti

tabue, koji mogu i odbijati razgovor. Pišući iz njihove perspektive mi možemo tražiti dijalog i

razumijevanje.

Riječ ima nadregionalni karakter i registrirana je u Njemačkoj nacionalnoj knjižnici (Deutsche

Nationalbibliothek) s nakladničkim brojem ISSN 21966109.

1

Marina Beroš; Kad se male ruke slože, Riječ broj 53/54, HKZ/OMH-Wiesbaden 2018.

2

http://www.hkz-wi.de/de.hkz/Literatur%20im%20Dialog/home.html Pregledano 23.10.2019.

3

http://www.hkz-wi.de/naslovna/hrvatska-citaonica.html

4

http://www.matica.hr/vijenac/604/knjizevnoscu-do-boljeg-drustva-26669/

30


Zusammenfassung:

DIE MEHRSPRACHIGKEIT IN DER KULTUR

Die einzigartige Sprachenvielfalt in Europa ist ein Zeichen für die kulturelle Vielfalt dieses Erdteils.

Einen Beitrag zum Verständnis der Rolle der Sprachenvielfalt in der Kultur, für die Kommunikation

und im Austausch der verschiedenen Kulturen spielt leistet die Kroatische Kulturgemeinschaft

e.V. Wiesbaden.

Die Vorteile von Mehrsprachigkeit, die zur interkulturellen Kommunikation der Migranten führen,

weisen auf, dass Kultur und Sprache sehr eng zusammen hängen. Die sozialen und kulturellen

Normen lernen wir vor allem durch Sprachkommunikation. Die Art und Weise wie wir eine Frage

formulieren oder uns allgemein erkundigen ist stark von unserer Kultur geprägt. Sprachliche und

kulturelle Unterschiede liegen deshalb dicht beieinander.

Mit dem Beherrschen der Muttersprache und guten Sprachkenntnissen des Landes in dem man lebt

wäre sicherlich viel erreicht. Aus meiner Sicht ist es aber ein Fehlschluss, zu glauben, dass eine

hundertprozentige Verständigung allein durch gute Sprachkenntnisse erreicht werden kann. Die

europäische Fremdsprachenpolitik geht deshalb darüber hinaus und fordert Mehrsprachigkeit. Die

Beherrschung noch einer weiteren Fremdsprache neben der Muttersprache erleichtert die

Kommunikation und erweitert das Kulturverständnis. Ein tieferes Verständnis für Kulturen erreicht

man eben nur durch Mehrsprachigkeit.

Die vorliegende Text aus der Zeitschrift Riječ/Das Wort weist auf die Anstrengungen erwachsener

kroatischer Migranten hin, die eine neue Sprache lernen. Natürlich ist das mit einem gewissen

Aufwand verbunden. Darüber berichten wir in der vereinseigenen Zeitschrift Riječ.

Sažetak:


Jedinstvena jezična raznolikost u Europi znak je kulturne raznolikosti ovog kontinenta. Hrvatska

kulturna zajednica u Wiesbadenu doprinosi razumijevanju uloge jezične raznolikosti u kulturi,

komunikaciji i razmjeni različitih kultura.

Prednosti višejezičnosti koje vode međukulturalnoj komunikaciji među migrantima ukazuju na to

da su kultura i jezik vrlo usko povezani. Prije svega, društvenu i kulturnu normu učimo

glasovnom komunikacijom. Način na koji formuliramo pitanje ili ga općenito ispitujemo snažno

je pod utjecajem naše kulture. Lingvističke i kulturne razlike su stoga međusobno bliske.

Savladavanjem materinskog jezika i dobrim jezičnim vještinama zemlje u kojoj čovjek živi,

postiglo bi se mnogo toga. Međutim, s moje točke gledišta, pogrešno je vjerovanje da se

stopostotni dogovor može postići samo dobrim poznavanjem jezika. Europska politika stranih

jezika to nadilazi i zahtijeva višejezičnost. Ovladavanje još jednim stranim jezikom pored

materinskog jezika olakšava komunikaciju i proširuje razumijevanje kulture. Dublje

razumijevanje kultura može se postići samo višejezičnošću.

Na primjeru teksta iz časopisa Riječ / Das Wort ukazuje se na napore hrvatskih migranata koji

uče novi jezik. O tome izvještavamo u časopisu Kulturne zajednice.

Kljucňe rijecǐ na hrvatskome jeziku: Kultura, jezik, riječ, tekst, časopis.

Summary:

MULTILINGUALITY IN CULTURE

The unique linguistic diversity in Europe is a sign of the cultural diversity of this continent. The

Croatian Cultural Community e.V. Wiesbaden contributes to the understanding of the role of

linguistic diversity in culture, for communication and in the exchange of different cultures.

The benefits of multilingualism leading to intercultural communication among migrants indicate

that culture and language are very closely related. Above all, we learn the social and cultural

norms through voice communication. The way in which we formulate a question or generally

inquire is strongly influenced by our culture. Linguistic and cultural differences are therefore

31


close to each other.

With the mastery of the mother tongue and good language skills of the country in which one

lives, much would have been achieved. From my point of view, however, it is a fallacy to

believe that one hundred percent agreement can only be achieved through good language skills.

European foreign language policy therefore goes beyond this and calls for multilingualism. The

mastery of yet another foreign language in addition to the mother tongue facilitates

communication and extends the understanding of culture. A deeper understanding of cultures

can only be achieved through multilingualism.

This text from Riječ / The Word points to the efforts of adult Croatian migrants learning a new

language. Of course, this is associated with a certain effort. We report about this in the club's

own magazine Riječ.

Kljucňe rijecǐ na engleskome jeziku: Culture, language, word, text, journal.

Literatura:

5. Damir Barbarić: SKLADBA SVIJETA, Platonov Timej, Matica hrvatska, Zagreb 2017.

6. Marina Beroš: Kad se male ruke slože, Riječ broj 53/54, HKZ/OMH-Wiesbaden 2018.

7. Ranko Matasović: Lingvistička povijest Europe, Matica hrvatska Zagreb, 2016.

8. Ivo Kozarčanin, Izabrana djela, Matica hrvatska, Zagreb, 2008.

9. Georg Lukacs: Teorija romana (Jedan filozofsko-historijski pokušaj o formama velike

epske literature), „Veselin Masleša“-„Svjetlost“, Sarajevo, 1990.

10. Pavao Mikić, Mirko Gojmerac: Hrvatsko-njemački religijski rječnik, Naklada Slap,

Zagreb 2011.

11. http://www.hkzwi.de/naslovna/hrvatskacitaonica.html Pregledano 23.10.2019.

12. Matthias Flacius Illyricus: »Clavis scripturae sacrae«, Johannes Oporinus, Eusebius

Episcopius et Paulus Quecus, Basel, 1567.

13. http://www.hkz-wi.de/kronika_hr/Tribina%20Ilirik%202011_web.htm Pregledano

23.10.2019.

14. http://www.hkz-wi.de/de.hkz/Literatur%20im%20Dialog/im-dialog/glagolitischeschrift/novi-testament-na-glagoljici.html

Pregledano 23.10.2019.

15. http://www.rijec.hkz-wi.de/images/Izbor_2015_web.pdf Pregledano 23.10.2019.

16. http://www.hkz-wi.de/de.hkz/Literatur%20im%20Dialog/home.html Pregledano

23.10.2019.

32


PROGRAM HRVATSKE KNJIŽNICE

Nastavak programa Hrvatske čitaonice u Wiesbadenu

Hrvatska kulturna zajednica

– Ogranak Matice hrvatske

u Wiesbadenu (HKZ/-

OMH) ulazi u tridesetu,

jubilarnu godišnjicu rada,

javnog djelovanja i napora

da se zajedništvo predstavi

kao model za promidžbu

kulture i umjetnosti.

O dosadašnjem radu i postignutim

ciljevima HKZ/-

OMH postoji obilna dokumentacija

objavljena u vlastitom

časopisu Riječ.

Dosadašnjih 57 brojeva

časopisa Riječ predstavljaju

na više od tisuću i pol

stranica život, rad i djelokrug

mogućnosti jednog

dijela hrvatske dijaspore na

njemačkom govornom području.

Tome je doprinijelo

nekoliko desetaka autora.

Svi brojevi časopisa su

digitalizirani i dostupni na

internetu.

http://www.rijec.hkzwi.de/.

Pored priloga o radu

HKZ/OMH Riječ prati

zbivanja u srodnim zajednicama

kao što je Društvo

bivših studenata hrvatskih

sveučilišta u Njemačkoj

(AMAC--D) i Društvo kroatista

u Njemačkoj.

Hrvatska kulturna zajednica/Ogranak

Matice hrvatske

u Wiesbadenu pokrenula

je 2017. godine

projekt Hrvatske čitaonice

u Wiesbadenu. 1

1

Protokol XXVII Sabora od 19.02.2017.,

zaključak u točci 7.14: Begründung eines

Ogranak Matice hrvatske u

Wiesbadenu time podsjeća

na prve narodne (ilirske)

čitaonice, koje se počinju

osnivati, počevši u prvoj

polovini 19. stoljeća, ponajprije

u kajkavskom krugu,

a vrlo brzo šire se i na

cijelo hrvatsko etničko

područje.

Statut HKZ/OMH omogućava

osnivanje čitaonice, a

što je i bila dosadašnja pozitivna

praksa udruge kroz

29 godina rada.

O potrebi takvih mjesta za

susret, pouku i zabavu

internationalen Literatursalons (hrv.

čitaonica) mit dem Ziel, die Lesekultur und die

Sprachkompetenz zu fördern. Zur

Unterstützung dieses Vorhabens wird die

Zusammenarbeit mit der katholischen Kirche

(Kroatenmission Wiesbaden, Pax Christ

Ortsgruppe, Friedensbewegung u. ä.)

angestrebt.

33


govorilo se već u nekoliko

navrata, nerijetko, kako se

već prema Vjekoslavu Babukiću

čitaonica »smatrala

kao ona ognjišta, na kojih

se smrzla srca sunarodnjaka

naših grijahu«. 1

Obilježavanje Svjetskog

dana knjige i autorskih

prava 2017. godine neposredno

je poslužilo kao

iskorak u osnivanju Hrvatske

čitaonice u Wiesbadenu.

Višegodišnji rad na

predstavljanju knjiga

urodio je i omanjom

zbirkom knjiga za koje se

želi u ovom projektu

osigurati stalni prostor i

dostupnost čitalačkoj

publici u Wiesbadenu.

Značajan doprinos književnih

radova očekujemo kroz

donaciju (200 -300) knjiga

iz Matice hrvatske u

Zagrebu. Mjesto za ovu

javu knjižnicu osigurava

nam katolička misija u

Domu kardinala Kuharića

u Wiesbadenu.

Prigodan običaj da se na

Svjetski dan knjiga poklanjaju

knjige, pokazao se i

kao dobra praksa u radu

Zajednice HKZ/OMH.

Sudionici javne tribine u

povodu Svjetskoga dana

1

Vjekoslav Babukić, tajnik Ilirske čitaonice

(1836.) prema

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id

=13430, pregledano 21.02.2017.

knjiga donijeli bi po koju

knjigu i uzeli bi, odnosno

zamijenili za neko novo

njima drago štivo.

Kroz program hrvatske

knjižnice HKZ/OMH želi

to dobro iskustvo prenijeti

i na svaki otvoreni susret u

Domu kardinala Kuharića

– mjestu okupljanja za Hrvatice

i Hrvate u glavnom

gradu njemačke pokrajine

Hessen. S posebnim ciljem

da hrvatsko štivo i lektira

postanu trajno dostupni

kako polaznicima Hrvatske

nastave, tako i studentima

hrvatskoga jezika na Pučkom

sveučilištu u Wiesbadenu.

A redovni susreti

u čitaonici biti će obogaćeni

lako dostupnim književnim

sadržajem.

Program hrvatske knjižnice

bit će sproveden kroz

više pojedinačnih manifestacija

koje planiramo od

studenog 2019. do listopada

2020. godine predstaviti

prigodom tradicionalnog

okupljanja u povodu

Martinja 10. 11. 2019.

godine. U tom prvom

koraku planira se početak

rada redakcije Riječi (trobroj

58/59/60), a koji će biti

predstavljen na 30. Jubilarnom

saboru Zajednice

HKZ/OMH u veljači 2020.

godine. U povodu svečanog

Sabora, a koji se planira u

vrijeme spomen Svjetskog

dana materinskog jezika

biti će priređen Dan Matice

hrvatske i izvršena primopredaje

donacije knjiga.

Recenzije radova koji će

biti predstavljeni u čitaonici

u prvoj polovici 2020.

godine bit će objavljene u

Riječi broj 60 i predstavljane

na Međunarodnom

sajmu knjiga u Frankfurtu

u listopadu 2020.

godine.

Paralelno s izdavačkim

radom na objavljivanju

časopisa Riječ HKZ/OMH

će provesti redesign internet

portala s novoobjavljenim

katalogom knjiga i

ponude hrvatske knjižnice

i čitaonice u Wiesbadenu

HKZ/OMH izvodit će projekt

Hrvatska knjižnica i

čitaonica Wiesbaden u suradnji/partnerstvu

s Maticom

hrvatskom iz Zagreba

i Društvom bivših studenata

i prijatelja hrvatskih

sveučilišta u Njemačkoj

(AMAC-D).

Uredništvo []

34


RUTH TANNENBAUM

Promocija prijevoda povijesnog romana Miljenka Jergovića u Frankfurtu na Majni

Frankfurt, 25. 11. 2019. godine.

U organizaciji Ureda za

kulturu grada Frankfurta na

Majni i suradnji s Židovskim

muzejom Frankfurt / Museum

Judengasse te kulturnopovijesnim

odredištem Villa

Metzler GmbH u Frankfurtu-

/M. predstavljen je prijevod

povijesnog romana Ruth Tannenbaum

u izdanju nakladnika

Schöffling & Co.

Radnju romana i motiv ovog

umjetničkog djela predstavio je

pisac Miljenko Jergović. Moderaciju

je vodila lektorica

Sabine Baumann, a njemačke

tekstove čitala je Birgitta Assheuer,

glasnogovornica na radiju

i televiziji.

Miljenko Jergović (Sarajevo,

28. svibnja 1966.) živi kao

slobodni pisac u Zagrebu i radi

kao politički kolumnist za razne

hrvatske i međunarodne novine.

Radovi ovog hrvatskog i

bosanskohercegovačkog pisca

prevođeni su na dvadesetak (22)

jezika. Jergović je član hrvatskog

i bosanskohercegovačkog

PEN-centra. Jedan je od istaknutijih

pisaca post-jugoslavenskog

razdoblja, a prepoznat

je i izvan regije. Među

novom generacijom hrvatskih

prozaika koji se javljaju 1990.-

ih Jergović prvi počinje koristiti

povijesne događaje kao građu

za književno stvaralaštvo. Zaokupljaju

ga teme ratnog Sarajeva,

povijest i stradanje Bosne,

te složena i bolna slika identiteta,

kultura i povijesnih zbivanja

na bivšem jugoslavenskom

prostoru.

Hrvatsko izdanje s naslovom

Ruta Tannenbaum objavljeno

je u izdavačkoj kući Durieux u

Zagrebu, 2006. godine.

Ruta Tannenbaum je roman

koji se zbiva u Zagrebu, u

nesretno i teško vrijeme prije i

na samom početku 2. svjetskog

rata. Pored glavne junakinje i

nekoliko sporednih likova koji

su s njome vezani, donose svoje

35


priče i upotpunjuju sliku međuratnog

Zagreba.

Naslovna i glavna junakinja

novog Jergovićeva romana mlada

je zagrebačka Židovka koja

je u vrijeme deportacije u konclogor

imala samo petnaest

godina, ali je u svome kratkom

životnom vijeku proživjela cijeli

jedan život kazališne zvijezde i

velikog glumačkog talenta koji

je u zgradi nacionalnog teatra

iskazala još kao devetogodišnjakinja.

Jergović je u uvodu

predstavljanja knjige naveo

kako je prvotno imao nakanu

napisati stvarnu biografiju jednog

drugog zagrebačkog

glumačkog wunderkinda, slavne

i nepravedno zaboravljene Lee

Deutsch, umorene sa samo

godinom više od Ruth, ali se na

koncu, zbog nedostatka podataka

i svjedoka, odlučio za

svojevrsnu zamjensku biografiju.

Pa iako svoju Rutu nije stvarao

od krhotina Leine biografije,

neke se stvari ipak podudaraju,

jer, – mjesto i vrijeme nisu izmišljeni,

a u ovome su romanu

vrlo bitni - Tijekom mog istraživanja

vrlo sam malo saznao o

njenom životu (Lee Deutsch),

jer izgleda puno je razloga zašto

ljudi nerado o njoj pričaju u

Zagrebu… - objasnio je autori

prilikom promocije. Dakle, Jergović

je izmislio Ruth Tannenbaum

da postavi epitaf za svoj

uzor i razbije šutnju o jednoj

nelagodnoj temi. On stvara

portret uznemirujućeg razdoblja

od kraja Prvog svjetskog rata do

godina fašističke okupacije na

početku Drugog svjetskog rata,

od paklenog do sljedećeg pakla.

Ruth Tannenbaum se rađa kao

kćerka Ivke Singer i Salomona

Tannenbauma i pravi veliku

karijeru kao dječja zvijezda u

kazalištu dok se sve iznenada ne

zaustavi, jer Židovi su protjerani

iz društva, uhićeni, mučeni i

ubijeni.

Otac Salomon čini sve kako se

ne bi smatrao Židovom. Usvojio

je i plemeniti pseudonim kako

bi pio u gradskim kafanama i

uživao u svom životu finog gospodin

bez osjećaja bivanja

drugačijim. Majka Ivka potječe

iz ugledne trgovačke obitelji

Singer, ima prekrasne velike,

jezivo izražene oči, koje nasljeđuje

svojoj kćeri Ruth.

Obitelj u početku živi bezbrižno

dok tamni oblaci s fašističkim

ustašama i okupacijom grada od

strane njemačkih nacista sve

više i više ne potamne. Ruth

36


odrasta bezbrižno, osjeća se

uzdignuto u svojoj slavi mlade

glumice u Narodnom kazalištu.

Samo djed, trgovac Abraham

Singer, razumije znakove vremena,

želi pomoći svojoj

obitelji da pobjegne, ali starca

nitko ne sluša, nitko ga ne uzima

za ozbiljno. Gotovo svi traže

opravdanje i grade životne laži

kako se ne bi suočili sa

stvarnošću. Bolje je diviti se

bilo čemu i komu, nego suočiti

se sa ozbiljnošću situacije.

Jergović opisuje grad Zagreb u

međuratnom razdoblju kao

burno, ali i duhovito mjesto u

kojem se miješaju religije i

narodnosti. Samo u jednom

trenutku prepoznaje se kako

Židovi nisu potpuno dobrodošli,

smatraju se opasnima, neobičnima

i stranima. Iako su dio

društva, oni su ipak podložni

stigmi koja u pozadini uvijek

dolazi do izražaja.

Autor opisuje ovo multietničko

društvo zamamnim, ćudljivim i

duhovitim pričama. Najčudniji

primjeri društva pune gradski

život balkanskom željom. Osim

izmišljenih likova, u romanu su

i povijesne ličnosti poput tadašnjeg

poznatog pisca Miroslava

Krleže, koji sa svojim protivnicima

raspravlja u elokventnim

književnim svađama.

Poslije aneksije Austrije od

Trećeg Reicha, smrt se

približava Zagrebu: Smrt je

došla u modu kao što su to

nekada radili panamski šeširi,

stari Židovi su ubijeni, mladi su

potjerani na Madagaskar, a

Abrahamova unuka imala je

priliku biti prava Njemica, jer

nije se sjećala da je ikad bila

išta drugo.

Ruth Tannenbaum više ne smije

nastupati pod svojim židovskim

imenom. Dodijeljeno joj je

zvučno austrijsko ime -

Christine Horvath - ali samo kao

prolazna epizoda, prije nego ju

uklone iz kazališta. Odvedu.

Otac Moni, Salomon Tannenbaum,

odveden je ne pružajući

otpor, pjevajući, kao da ga čeka

nešto lijepo, veselo, a ne stratište.

Jergović opisuje ponašanje

Zagrepčana, koji ne žele vjerovati

u to što se događa. Čitav

grad polako tone u bezumno

bjesnilo, prijatelji postaju neprijatelji.

Dvoličan je to i licemjeran grad

u kojem cvjeta malograđanština,

koji se okreće kako vjetrovi

pušu, u kojem će se zbog purice

s mlincima i pečenog pajceka

kleti u aktualnog političkog

idola, a zbog kukavičluka i

najmrskijeg neprijatelja

dočekivati cvijećem. Hrabrost

purgera iscrpljuje se u vicevima

o Bobiju i Rudiju. Zagreb je

grad koji je Rutu Tannenbaum

objeručke prihvatio kao hrvatsku

Shirley Temple 1 , osobito

ukoliko su to tvrdile tadašnje

novine i kritičari od autoriteta,

ali što se vrlo brzo zaboravilo

nakon naredbe o žutoj zvijezdi,

a zbog čega će Ruta, njezini

roditelji i stotine drugih

zagrebačkih Židova postati,

kako to kaže Jergović, nevidljivi,

sve do konačne deportacije

u bespovratnim teretnim

vagonima.

Ovaj roman je fatalni podsjetnik

na građanski rat devedesetih

godina prošloga stoljeća,

na grad u koji je autor

pobjegao nakon što je opkoljen

njegov rodni grad Sarajevo. I

čini se kako priča treba poslužiti

1

Shirley Temple (23. travnja 1928. - 10.

veljače 2014.), američka glumica, jedna od

najpopularnijih dječjih filmskih zvijezda svih

vremena. Na filmu je počela nastupati kada je

imala tri godine.

kao lekcija. Jer, kako je i sam

autor u Frankfurtu rekao,

između hrvatskog izdanja iz

2006. i ovog njemačkog u 2019.

godini stvari su postale gore.

U prijevodu se priča razumije,

Zagreb upoznaje i prepoznaje,

iako se potka teško slijedi.

Zanimanje za autora i djelo je

bilo izuzetno. Karte za predstavu

Villi Metzler bile su

unaprijed rasprodane. Serija

Frankfurter Premiere je dobro

mjesto za predstavljanje nedavno

objavljenih romana frankfurtskih

autora ili novine

frankfurtskih izdavača. Frankfurter

Premiere pruža dojam o

onome što je o književnim djelima

napisano i objavljeno u

Frankfurtu. Premijera se odvijala

u prostorijama povijesne

Ville Metzler na tzv. Obali

muzeja u Frankfurtu. Nakon

jednosatnog čitanja slušatelji su

uz čašu vina mogli razgovarati

s autorom. Ovaj salonski pristup

sastavni je dio frankfurtskih

literarnih događanja koja trebaju

postati društvena zbilja.

Ivica Košak

37


RIJEKA - EUROPSKA PRIJESTOLNICA KULTURE 2020. GODINE

Di su pare ili što vi hoćete, dobit pare ili dat ideje?

Wiesbaden, srijeda 8. siječnja 2020.

godine. Hrvatska kulturna zajednica

– Ogranak Matice hrvatske u

Wiesbadenu (HKZ/OMH-Wi) organizirala

je radionicu na temu Rijeka

- Europska prijestolnica kulture

2020. godine.

Hrvatski grad Rijeka bit će Europska

prijestolnica kulture 2020. godine.

To je događaj koji će sa svotom od

preko 30 milijuna eura omogućiti

kulturno-ekonomske transformacije

starih struktura, ali i novi pogled na

talijansko-hrvatske granične odnose

u prošlosti i sadašnjosti.

Poticaj za novo ispitivanje napetih

među-kulturnih veza Italije i Hrvatske

dolazi također iz konfe-rencije

100 godina nakon Fiume - rasprave

o Gabriele D’Annunzio, a

koja se održala u vili Vigoni na

jezeru Como u studenom 2018.

godine.

Odmah nakon završetka Prvog

svjetskog rata političke su se sile u

Europi ponovno formirale nakon što

su propala stara carstva poput

Dunavske monarhije i pojavile se

nove, ponekad više i ponekad manje

dugovječne države. U tom je kontekstu

Fiume, današnja hrvatska

Rijeka, postala mjesto novog osvajanja.

Grad u Kvarnerskom zaljevu

zauzeli su D'Annunzio i njegovi

fašistički sljedbenici paralelno s

Pariškom mirovnom konferencijom

1919. godine. Uslijedile su spektakularne

povorke i militantna proglašenja

koja su nagovještavala fašizam

u Europi. Rijeka je ostala pod

D'Annunziovom vladavinom šesnaest

mjeseci.

Danas (2020.) 100 godina kasnije

Fiume / Rijeka služi kao pozornica

za mobilizaciju masa, nudi brojna

polazišta za kritičko i interdisciplinarno

razmišljanje o ambivalentnom

odnosu Italije i Hrvatske

u suvremenoj Europi.

U polju napetosti između samoodređenja

i vanjskog određenja,

Italofilije i -fobije, egzila i višejezičnosti,

nacionalizma i transkulturalnosti

postoje različite, a

dijelom i antagonističke perspektive.

1

Što vi hoćete, dobit pare ili dat ideje?

Javna tribina/radionica u Wiesbadenu

odvijala se ne bez utjecaja

dramske instalacije koja je postavljena

na riječkom Korzu od 8. do

15. siječnja 2020.

Redatelj Marin Lukanović je postavio

intrigantni performans: “Što

vi hoćete, dobit pare ili dat ideje?”,

a koji prezentira misli i razmatranja

o položaju umjetnika u društvu te

povezanim temama. Kao i u toj

1

Erstić M.; Badurina N.; Hülk W.: 100

GODINA NAKON RIJEKE Zb. rad. Filoz.

fak. Splitu, 12 (2019), 147-150

38


instalaciji, nastaloj iz intervjua s

dvadesetak kulturnih i kreativnih

radnica i radnika iz Rijeke i Primorsko-goranske

županije, u Wiesbadenu

su izdvojeni tekstovi iz

časopisa Riječ te razmatranja o

položaju kulture u društvu, odnosu

prema radu, obrazovnim politikama

u kreativnoj domeni, prekarijatu,

vrednovanju rada, stavu publike

prema kulturi, te srodnim temama

hrvatskih migranata u Njemačkoj i

njihovih kulturnih veza s

Domovinom.

Radionica HKZ/OMH-Wi ima za

cilj istražiti djelovanje Zajednice na

primjeru dobre prakse i pružiti

izvještaj o različitostima, te izraditi

preporuku u pogledu upravljanja

različitostima u vlastitim radovima

na polju kulturnih i kreativnih istupa

na lokalnom i europskom nivou i

identificirati prenosive modele za

unapređenje suradnje.

DI SU PARE?

Naizgled polemičko pitanje upućeno

Predstavniku RH, veleposlaniku

Gordanu Grlić Radmanu, Di su

pare(?) – zasnivalo se na najavi

Marije Pejčinović Burić kako će se

i Republika Hrvatska ulaskom u

Europu ravnati se standardom o

korištenju 2,6% BDP-a za kulturu. 1

Kako Marija Pejčinović Burić danas

predstavlja vladu RH u svojstvu

ministrice za vanjske poslove i europske

integracije, pitanje upućeno

veleposlaniku bi se moglo uzeti kao

pitanje na pravu adresu s namjerom

da se objasni kako to RH kao članica

EU ne ulaže u kulturu više od 0,69%

BDP-a 2 . Ako se uzme u obzir da su

2% zaposlenih u RH kulturni radnici,

ostaje pitanje kako razviti kulturni

rad i hrvatski identitet bez za to

potrebnih sredstava? Ostavimo po

strani izjavu veleposlanika Radmana

koji je smatrao potrebnim na prvom

mjestu za navesti kako riječ pare

1

Marija Pejčinović Burić: EUphorie in

Kroatien in Kulturreport, Fortschrift Europa,

Institut für Auslandsbezihungen und R. Bosch

Stiftung, Nr. 1/2007, Stuttgart, S.104.

2

http://www.minkulture.hr/default.aspx?id=7829

Pregledano

8.03.2018.

nije hrvatski izraz, usredotočimo se

na odgovor u kojemu veleposlanik

tvrdi kako raspoloživa sredstava

postoje i samo treba biti sposoban da

dobiti! U raskoraku u obećanju/najavi

Marije Pejčinović Burić iz 2007.

godine i današnjih izdvajanja za

kulturu u RH, ostaje otvoreno pitanje

jesu li kulturni radnici koji čine 2%

zaposlenih u RH nesposobni doći do

potrebnih sredstava kako bi kultura

hrvatskog čovjeka postala dio zadovoljenija

njegovih osnovnih potreba

ili su ograničenja neke druge

naravi? 3 Riječka instalacija Što vi

hoćete, dobit pare ili dat ideje? u

okviru Riječkog projekta Diversity

mixer omogućena je novčanim

sredstvima iz Europskog fonda

Programa o pravima, jednakosti i

građanstvu Europske unije (2014-

2020) u visini od ca. 150 tisuća Eura.

HKZ/OMH-Wi ne participira niti u

jednoj od navedenih novčanih

potpora i isključivo se financira

doprinosima članova.

HKZ/OMH-Wi želi približiti svojim

članovima i prijateljima saznanja

i poruke ovog programa. Riječki

kulturni, povijesni i literarni sadržaj

prisutan je u radu HKZ/-OMH-Wi

i trajno pohranjen u časopisu Riječ.

Tako tekstovi Grad na Rječini 4 ,

Kozmopolitizam na istočnoj obali

Jadrana 5 , 100 Jahre nach Fiume 6 ,

kao i literarna tribina posvećena

povijesnom romanu Nedjeljka

Fabria govore o kulturnom angažmanu

Zajednice. N. Fabrio u

romanu Vježbanje života prikazuje

zbivanja od 1820. do 1955. godine

u Rijeci. Na podlozi povijesnih

zbivanja ispričane su obiteljske

kronike dviju obitelji, talijanske i

hrvatske. 7

Rijeka - Europska prijestolnica kulture

ostat će u programu HKZ/-

3

Di su pare?, Riječ broj 53/54, HKZ-

Wiesbaden, 2018., str. 46

4

Biserka Andrijević: Grad na Rječini, Riječ

broj 40, Wiesbaden 2006., str. 14-15.

5

Angela Ilić: Kozmopolitizam na istočnoj

obali Jadrana, Riječ broj 53/54, Wiesbaden

2015., str. 41-42.

6

Marijana Erstić: 100 Jahre nach Fiume,

Riječ broj 53/54, Wiesbaden 2015., str. 43.

7

Literarnu tribunu HKZ/OMH-Wi u spomen

Nedjeljka Fabria vodila je gospođa Marina

Beroš. Bilješka o susretu u Riječi broj 56/57,

Wiesbaden 2019., str. 9.

OMH-Wi 2020. godine kao posebno

vrijedan kulturni događaj koji će

svojim sadržajem obogatiti djelovanje

jedne zavičajne udruge u SR

Njemačkoj. Tako će najavljena antologija

Rijeka Erlesen 8 postati djelo

inspiracije za rad i susrete u Hrvatskoj

čitaonici u Wiesbadenu – najavio

je Ivica Košak, urednik časopisa

Riječ.

Jela Šare, tajnica HKZ/OMH-Wi,

predstavila je studijsko putovanje u

Rijeku u organiziciji Pučkog veleučilišta

(Volksbildungswerk Klarenthal

e.V. ) iz Wiesbadena. 9

Europska prijestolnica kulture 2020.

godine je mjesto gdje umjetnost i

kultura susreću prirodu, more i

kulinarske užitke – naglasila je Šare.

Okupljenim sudionicima (14) obratio

se s pozdravnim riječima i dobrim

novogodišnjim željama i gospodin

Vedran Konjevod, generalni

konzul RH u Frankfurtu.

Pozitivno djelovanje jedne zajednice

nije sama po sebi razumljivost koja

će dovesti do masovnog okupljanja.

Neke zajednice u regiji su nestale.

Obnavljanje društvenog rada i

hrvatske nastave u gradovima s velikom

populacijom hrvatskih iseljenika

bit će vrlo teško ako se taj rad

jednom prekine. Zanimanje za

kulturu je bitno uporište u sjećanju i

povezivanju s rodnim krajem.

[]

8

Gerhard M. Dienes / Ervin Dubrović /

Marijana Erstić / Gero Fischer (Hrsg.),

Rijeka/Europa erlesen, Wieser Verlag GmbH

2020.

9

Bildungsreise Rijeka:

http://online.fliphtml5.com/wbon/hfxo/#p=103

39


100 JAHRE NACH FIUME

Gespräche über Gabriele D’Annunzio

Unmittelbar nach dem Ende des Ersten Weltkrieges formieren sich die politischen Mächte in

Europa neu. Alte Reiche sind zusammengebrochen, neue Staaten und kurzweilige

Dichterrepubliken entstehen, aber auch neue Kolonialisierungen. Dies war der Ausgangspunkt

der vom 19.-22.11.2018 im Deutsch-Italienischen Zentrum für europäische Exzellenz Villa

Vigoni in Menaggio am Comer See stattgefundenen internationalen Tagung zum Thema 100

Jahre nach Fiume - Gespräche über Gabriele D’Annunzio.

Fiume, heute das kroatische Rijeka, war nach dem Ende des Ersten Weltkrieges Schauplatz von

politischen Dichterphantasien mit bedenklichen Zügen. Am 12. September 1919 wurde die Stadt

an der Kvarner Bucht von dem italienischen Dichter Gabriele D’Annunzio okkupiert und blieb

für sechzehn Monate unter seiner Herrschaft. D’Annunzio schuf damit inmitten der Pariser

Friedenskonferenz von 1919 vollendete Tatsachen. Zugleich zielte er auf die Mobilisierung der

Massen. Zeitungen und Filme berichteten über die Umzüge und Proklamationen, die vom

kriegerischen Ruf „eia, eia, alalà“ begleitet wurden. Als Schauplatz dieser megalomanen

politischen Autorschaft, die den Faschismus antizipierte, bietet Fiume/Rijeka 100 Jahre später

zahlreiche Anknüpfungspunkte; 2020 wird es zudem europäische Kulturhauptstadt.

Die Gespräche in der Villa Vigoni widmeten sich der Rolle Gabriele D’Annunzios als Dichter-

Kommandant, den Ermöglichungsbedingungen seines Einsatzes und den Reaktionen auf die

Machtübernahme. Sie wurden organisiert von Wissenschaftlerinnen und Wissenschaftler der

Universität Siegen und der Università degli Studi di Udine. Teilnehmer der Gespräche waren

Experten aus Deutschland, Italien, Kroatien, Österreich, Frankreich, England und den USA. Als

besonders neu und lohnend erwies sich der international bisher kaum beachtete ‚kroatische Blick‘

auf die d’annunzianische Kolonialisierung. Das ehemalige Tabuthema der Fiume-Eroberung wird

inzwischen seitens der kroatischen Forschung historisch und literaturhistorisch erörtert, es wird

40


aber auch künstlerisch gedacht. So hat an der Tagung das Team des Regisseurs Igor Bezinović

teilgenommen, das aktuell einen Dokumentarfilm über Fiume 1919-1920 dreht. Der Blick sowohl

der kroatischen Wissenschaftlerinnen und Wissenschaftler, als auch des Filmemachers bewegt

sich häufig fernab von den vielbesprochenen Performanzen und dem Festcharakter des

Dichterstaates in den Jahren 1919 und 1920 hin zu der Geschichte der ‚kleinen Leute‘ während

der sechzehnmonatigen Besatzung der Stadt. Denn es ist gerade in Zeiten eines zunehmenden

Nationalismus in Europa ratsam, einen Blick auf die erste Hälfte des Jahrhunderts der

Verunsicherung und die Mechanismen der Machtausübung seitens eines der bekanntesten Dichter

jener Zeit zu werfen. Es ist aber auch lohnend, die Geschichte des Einzelnen in den Fokus zu

rücken. Die Tagung wurde von der Deutschen Forschungsgemeinschaft DFG subventioniert.

https://blogs.uni-siegen.de/fiume/

100 GODINA NAKON FIUME

Razgovori o Gabriele D’Annunziu

Neposredno nakon završetka Prvog svjetskog rata, političke su sile u Europi preuređene. Stara

carstva su se srušila, nove države i republike su u nastajanju, ali i nove kolonizacije. To je bila

polazna točka međunarodne znanstvene konferencije 100 godina nakon Fiume - Razgovori o

Gabriele D'Annunziu, koja je održana od 19. do 22. studenoga 2018.g. u Njemačko-talijanskom

centru za europsku izvrsnosti Villa Vigoni u Menaggiu na jezeru Como u Italiji.

Fiume, danas hrvatska Rijeka, je nakon završetka Prvog svjetskog rata postalo scenom pjesničkopolitičke

fantazije upitnog karaktera. Za trajanja Pariške mirovne konferencije talijanski pjesnik

Gabriele D’Annunzio je talijansku vladu i svjetsku javnost doveo pred svršen čin okupirajući

grad sa svojim istomišljenicima, ne bi li ga pripojio Italiji. Uz okupaciju grada, cilj mu je i

mobilizacija masa: novine i filmovi svjedoče o proglasima i političkim povorkama uz

gromoglasni povik “eia, eia, alalà”. Stotinu godina poslije, ovo nasljeđe političke megalomanije

koja je anticipirala fašizam bilo je u središtu razgovora međunarodnih sugovornika u Villi

Vigoni.

Razgovori u Villi Vigoni su bili posvećeni ulozi Gabriele D'Annunzio kao pjesnikazapovjednika,

zatim uvjetima, koji su omogućili njegov uspjeh i reakcijama na oduzimanje moći

1920.g. Organizirali su ih znanstvenici sa Sveučilišta u Siegenu (prof. dr. Marijana Erstić i prof.

dr. Walburga Hülk-Althoff) i sa Sveučilišta u Udinama (prof. dr. Natka Badurina). Sudionici

rasprave bili su stručnjaci iz Njemačke, Italije, Hrvatske, Austrije, Francuske, Engleske i SAD-a.,

kao i članovi Njemačkog društva za kroatistiku. "Hrvatsko gledište" dannunzijske kolonizacije,

koje je do sada primilo premalo pozornosti na međunarodnoj razini, pokazalo se kao posebno

novo i kvalitetno. No o bivšoj tabu temi osvajanja Rijeke raspravljalo se je ne samo na razini

povijesti i književnosti, nego i na razini umjetnosti. Primjerice, na konferenciji je sudjelovao i

redatelj Igor Bezinović, koji snima dokumentarni film o Rijeci 1919.-1920.g. I pogledi hrvatskih

znanstvenika i onaj redatelja usmjereni su na povijest malih ljudi tijekom šesnaestomjesečne

okupacije grada. Jer svrhovito je, posebno u vrijeme povećanja nacionalizma u Europi, usmjeriti

pogled na prvu polovicu stoljeća neizvjesnosti i nesigurnosti. No, također je potrebno,

usredotočiti se na povijest pojedinca. Konferenciju je omogućila Njemačka istraživačka zaklada

DFG. 1

1

https://blogs.uni-siegen.de/fiume/

Marijana Erstić

41


Zibaldone svezak 68, godina 2019.

RIJEKA - PRIJESTOLNICA EUROPSKE KULTURE

2020. GODINE KAO ODREDIŠTE HRVATSKO-

TALIJANSKIH ODNOSA

Zibaldone je časopis za suvremenu talijansku

kulturu. Zibaldone je njemački časopis koji

izlazi kontinuirano u dva navrata godišnje u

mekom obliku od 1986. godne.

Naslov se temelji na talijanskom piscu

Giacomu Leopardiju, koji je svoje ideje i

aforizme napisao u godinama 1817–1832. pod

naslovom Zibaldone (otprilike: Svaštara) na

preko 4500 stranica.

Časopis skreće pozornost na slabo poznate

aspekte talijanske kulture i regionalnih studija

u zemljama njemačkog govornog područja.

Pored znanstvenika talijanskih studija,

povijesti, povijesti umjetnosti, kazališnih

studija, muzikologije ili filmskih studija, njeni

autori uključuju i novinare i pisce iz

Njemačke, Italije, Austrije i Švicarske. Članci

su uglavnom na njemačkom, ali povremeno i

na talijanskom. Poznati autori uključuju

Roberto Benigni, Umberto Eco, Karin

Fleischanderl, Friederike Hausmann, Henning

Klüver, Vittorio Magnago Lampugnani,

Claudio Magris i Jens Petersen.

Svako izdanje ima u prosjeku 160 stranica, sadrži crno-bijele ilustracije i posvećeno je jednoj

glavnoj temi. Odjeljak bilježnice sadrži svjedočanstva o trenutnim trendovima vremena, koji se

mogu nalaziti i izvan glavne teme; Na kraju brošure slijedi pregledni odjeljak.

Časopis uređuju romanisti Thomas Bremer (Sveučilište Halle) i Daniel Winkler (Sveučilište u

Beču). Titus Heydenreich (Sveučilište u Erlangenu) bio je - zajedno s Helene Harth (Sveučilište u

Potsdamu) - njegov osnivač. Zibaldone je izvorno izašao iz izdavačke kuće Piper (München),

zatim iz Rotbucha (Hamburg), a od 2002. u Stauffenburgu (Tübingen).

Hrvatski grad Rijeka bit će Europska prijestolnica kulture 2020. godine. Ovo je prilika za novi

pogled na talijansko-hrvatske odnose u prošlosti i sadašnjosti. U časopisu Zibaldone 68

objavljeni su doprinosi koji rasvjetljuju napete međukulturne (granične) veze i ispituju njihovu

promjenu. Pitanja o višejezičnim i hegemonskim konstelacijama predstavlja se na isti način kao i

pomorska razmjena između lučkih gradova u jadranskoj regiji.

42


Zibaldone 68 ukazuje iz povijesne kao i suvremene perspektive, rasprave o napetosti između

samoodređenja i vanjske određenosti na primjeru Europske prijestolnice kulture - Rijeke.

U petnaest priloga autorice i autori predstavljaju prijelomne momente u povijesti Rijeke i ukazuju

na inspiraciju duhovnog, političkog i napose književnog stvaralaštva.

Iz sadržaja:

Ludwig Steindorff: Ivan Meštrović – eine andere Sicht auf Istrien und Rijeka / Ivan Meštrović -

neki drugi pogled na Istru i Rijeku

Gualtiero Boaglio:Mehrsprachigkeit in Istrien / Višejezičnost u Istri

Verena Schwägerl-Melchior: Der kroatische Beitrag zur italienischen Linguistik: von Adolfo

Mussafia zu Žarko Muljačić / Hrvatski doprinos talijanskom jezikoslovlju: od Adolfa Mussafije

do Žarka Muljačića

Aleksandar Jakir: Der Blick auf Gabriele D’Annunzio nach dem Ersten Weltkrieg von der

östlichen Adriaküste / Pogled na Gabriela D'Annunzia nakon Prvog svjetskog rata s istočne

obale Jadrana

Vladimir Nazor: Dante (Gedicht) / Dante (pjesma)

Natka Badurina: Wie kann an

D’Annunzios Fiume-Eroberung erinnert

werden? / Kako se može sjećati na

D’Annunzioovo osvajanje Rijeke?

Marijana Erstić: Il fuoco und

L’impresa di Fiume. Gabriele

D’Annunzios literarische und filmische

Pathosformel / Il fuoco i L'impresa di

Fiume. Gabriele D'Annunzios književna

i

formula kinematološkog patosa

Alida Bremer: Die Geburt des

Faschismus aus dem Geist der Poesie.

Dekonstruktion der Herrschaft in Viktor

Car Emins Roman Danuncijada /

Rođenje fašizma iz duha poezije.

Dekonstrukcija vladavine u romanu

Viktora Car Emina Danuncijada

Viktor Car Emin: Die Dannunziade.

Romancierte Chronisterie der

Tragikomödie von Rijeka 1919-1921

(Auszug) / Danuncijada. Romansirana

kronisterija riječke tragikomedije

1919.-1921. (odlomak)

43


Carl von Ossietzky: Der Fall D’Annunzio. Das Ende einer Komödie / Slučaj D'Annunzio. Kraj

komedije

Péter Techet: Post-habsburgische Erinnerungspolitik als unreflektierte Nostalgie oder als

antinationalistisches Gegennarrativ im heutigen Rijeka? / Post-Habsburška politika pamćenja

kao ne reflektirana nostalgija ili kao antinacionalistička kontra-naracija u današnjoj Rijeci?

Elena Messner: Tito-Kapitalismus. Erinnerungspolitischer Tourismus in der europäischen

Kulturhauptstadt Rijeka / Titov kapitalizam. Sjećanje na turizam u Rijeka Europskoj

prijestolnici kulture

Lea Sauer: The Fokus. Ein Fotoprojekt in Rijeka (Auswahl) / Fokus. Foto projekt u Rijeci

(izbor)

Notizbuch: Tea Perinčić über Rijeka und D’Annunzio in einer zeitgenössischen kroatischen

/Bilježnica: Tea Perinčić o Rijeci i D'Annunzio na suvremenom hrvatskom

Ausstellung – Tagungsbericht 100 Jahre nach Fiume / Izložba - izvješće sa konferencije 100

godina nakon Fiume

Impuls ovog sučeljavanja Rijeka/Fiume - Hrvatska /Italija s predstavljenom tenzijom kulturnih i

političkih odnosa između Italije i Hrvatska dala je konferenciju 100 godina nakon Fiume o

Gabrijelu D´Annunziju 2018. godine u vili Vigoni na jezeru Como.

Posebno ističemo rad Marijane Erstić, na temelju kojega dobismo uvid u složenu povijest odnosa

Italije i Hrvatske.

I konačno, ali ne manje bitno, nacionalizam i transkulturalnost u Rijeci danas zaslučuju kritički

pogled.

Ivica Košak

Časopis Zibaldone biti će predstavljen na javnoj tribini u Europskom tjednu 2020. godine, a koju

organizira Hrvatska kulturna zajednica / Ogranak Matice hrvatske u Wisbadenu.

44


Nije najveća budala onaj koji ne umije da

čita, nego onaj koji misli da je sve ono što

pročita istina.

Ivo Andrić

IVO ANDRIĆ - EUROPSKI ŽIVOT

Michael Martens rekomponirao

je priču o Ivi Andriću, bosanskohercegovačkom

dobitniku Nobelove

nagrade za književnost 1

Ivo Andrić (rođen 9. listopada

1892. u Dolcu kod Travnika, a

umro 13. ožujka 1975. u

Beogradu) bio je jugoslavenski

pisac, diplomat, političar i

nobelovac. Ivo Andrić je 1961.

godine dobio Nobelovu nagradu

za književnost, za epsku snagu

s kojom je oblikovao motive i

sudbine iz povijesti svoje zemlje.

Tada je maršal Tita bjesnio, jer

je očekivao hrvatskog sunarodnjaka

Miroslava Krležu.

Andrić je bio samo bosanski

pisac.

Ivo Andrić postao je svjetski

poznat svojom Višegradskom

trilogijom (Most preko Drine,

Gospođica, Vezir i Konzul). U

domovini Andrić se našao u

razmeđu nacionalnih interesa, a

posebno je omražen među

Bosancima zbog nemilosrdnog

predstavljanja njihova karaktera

i običaja 2 . Andrić potječe iz

1

Michael Martens: Im Brand der Welten, Ivo

Andric - Ein europäisches Leben. Biografie.

Zsolnay- Verlag in Wien, 496 Seiten, 28 Euro.

2

Suvremenik I. Andrića, prof. dr. Vladimir

Dvorniković (1888.-1956.) u knjizi

Karakterologija Jugoslavena, čija prva

zamisao potječe još iz 1917., razvija tezu o

potrebi izgradnje narodnog karaktera. Kao što

je karakter "središte ličnosti" čovjeka kao

individuuma (središte organsko i dinamičko),

to vrijedi i za narod koji je »historijska ličnost

višeg reda«. Po ugledu na Hegelovo

razlikovanje nepovijesnih i povijesnih naroda,

razlikuje "narode prostora" (koji su

prvenstveno uvjetovani prostorom, prirodom,

ekologijom – to je »sirovi i nagonski životni

period«) i "narode vremena" (koji stvaraju

vlastitu kulturu, odnosno povijest, koji

katoličke obitelji i moglo bi se

očekivati da će se očitovati kao

pripadnik hrvatskoga naroda.

Njegova jugoslavenska orijentacija

ostala je do danas kao

mana. Njegovo političko stajalište

izraženo je u njegovim

djelima: bio je pristaša jugoslavenske

multietničke ideje o

državi, ali s druge strane predstavio

je problem suživota različitih

kultura. Nakon Drugog

svjetskog rata nastavio je služiti

sada već socijalističkoj - jugospoznaju

svoj bitak, koji su zakoračili u

»prosvjetljenost i racionallizam« ). Tvrdi da

Srbi, Hrvati i Slovenci jedino postajući

jedinstveni narod Jugoslavena mogu prevazići

svoju uvjetovanost »prostorom« i postati

povijesni narod. Dvorniković je, nakanio dati

apologiju, a dao je, protiv svoje volje,

"izdajničku konfesiju integralizma": umjesto

homogenosti, on prikazuje etnografsku i

historijsku heterogenost Hrvata i Srba. (Cf.

Dragutin Roksandić: Srpska i hrvatska

povijest i "nova historija", Zagreb: Stvarnost,

1991. ("Karakterologija Jugoslavena

Vladimira Dvornikovića i njezina recepcija u

srpskoj i hrvatskoj kulturi (1939–1941)", str.

257–281.)

slavenskoj državi. Trideset godina

nakon raspada Jugoslavije

svaka od novo oblikovanih

bivših republika: Bosna, Srbija

i Hrvatska željela bi imati Ivu

Andrića za sebe. Neki ga vide

kao srpskog pisca, drugi kao

Hrvata, a nemalo je onih koji ga

žele zabraniti. Andrić je u Bosni

pretvoren u islamofobnog demona,

kaže Ivan Lovrenović,

bosanskohercegovački pisac iz

Sarajeva:

Nakon raspada Jugoslavije

Andrić je postao žrtva i sredstvo

stvaranja novog nacionalnog

identiteta na svim stranama.

A najtužnije poglavlje dogodilo

se u Bosni.

Michael Martens iz izdavalačke

kuäe Zsolnay / Beč istražio je

piščevu biografiju i predstavio

je u sjajno probojnoj novinarskoj

prozi. Žiri u Darmstadtu

odabrao je ovu publikaciju za

45


knjigu mjeseca u rujnu 2019.

godine, uoči Sajma knjiga u

Frankfurtu 2019. Član žirija

Gerhard Stadelmaier piše na

osnovu obrazloženja:

Bio je (Andrić) veleposlanik

Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovom

Berlinu do 1942., pokušao

je spriječiti napad Njemačke na

njegovu matičnu zemlju, a zatim

je tri godine ostao u beogradskom

kućnom pritvoru i tamo

napisao svoje tri velike knjige.

Nakon rata bio je kulturni

predstavnik komunističke Jugoslavije

- i ostao je u "Plamenu

svjetova". Andrić je ostao misterija

sebi i svijetu. Lik koji

nitko zapravo ne može shvatiti,

osim biografa, koji im omogućuje

da postanu živopisni u panorami

svih moćno-povijesnih i

književno-političkih pozadina

balkanskih bacanja i nedostataka.

Martens nije pisao opravdanje,

nije želio podići spomenik Andriću,

ali ga nije želio ni srušiti

s pijedestala.

Predstavljanje knjige održat

će se u srijedu, 12. veljače

2020. u Wiesbadenu, Holsteinstrasse

15A, u 19:00 sati. Jela

Šare, profesorica hrvatskog

jezika u Volksbildungswerk

Wiesbaden i mr. sc. Ljilja

Tadić predstavljaju knjigu.

Hrvatska kulturna zajednica

srdačno Vas poziva.

Ivica Košak

Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali

danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli,

surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i

dobri. (Ivo Andrić)

U srijedu, 12. veljače 2020. godine u Wiesbadenu je predstavljena biografija Nobelovca Ive

Andrića: Im Brand der Welten, Ivo Andrić - Ein europäisches Leben, autora Michela Mertensa.

http://www.hkz-wi.de/de.hkz/Literatur%20im%20Dialog/im-dialog/ivo-andric.html

Djelo je predstavila Ljiljana TadićAdžamić (1978.)

Gospođa mr. Tadić-Adžamić završila je studij jezika i književnosti. Objavila

je dvije zbirke pjesama („Sve moje boje“, „Palimpsest dvadesetih“), dvije

zbirke kritika i prikaza („Šumovi povijesti“, „Tumačenjem do teksta“),

zbirku priča („Muškarci uglavnom vole žene“) te magistarsku radnju

„Kulturalno pamćenje u prozi Ivana Lovrenovića“. Suradnica je u brojnim

časopisima. Živi u Frankfurtu na Majni. Dobitnica je nagrade na natječaju za

najbolju priču na temu Frankfurt – Domovina ili tranzit? Ostati ili otići?“

(„FrankfurtHeimat oder Transit? Bleiben oder gehen?“).

Andriću nisu predstavljali problem oni koji ga nisu čitali, već oni koji su ga čitali površno.

Andrićeva literatura zahtijeva "velikog čitatelja" (ili slušatelja?), jer bez velikih čitatelja nema

velike književnosti.

Hrvatska čitaonica u Wiesbadenu je dobro mjesto za susret s literaturom i autorima.

str.93.

Uredništvo []

46


Pisanje je bilo sve, što mi je od života ostalo

Čini mi se kad bi ljudi znali koliko je za

mene bio napor živeti, oprostili bi mi lakše

sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam

propustio da učinim, i još bi im ostalo

malo osećanja da me požale.

Ivo Andrić, Znakovi pored puta

GORUĆI NEPACIFIST U MORU (NE)SHVAĆENIH TUMAČENJA

Dostojanstveno treba pristupiti bilo kakvoj analizi Andrićevog teksta, no isto tako i tekstu o

njemu, ozbiljno i krajnje objektivno, jer svaki drugi pristup laički je, nevrijedan čitanja, analize i

pomena. Na taj način upisuje se i objektivnost u ovome književno-teorijskom pristupu knjizi “U

požaru svjetova” Michaela Martensa, knjizi značajnoj za Europu, pa eto i za naše narode. Značajnoj,

jer je uvidio da je i koliko Andrić velik te da je iz one svoje andrićevske tišine i radinosti tijekom

svojega veoma sadržajnoga i ambicioznoga života uspio duboko osjetiti puls našega čovjeka, njegov

poraz, bijedu, uspjeh i krvotok misli, preobraženja i života, kako je malo kome uspjelo. Martens je

još u studentskim danima čuo za Ivu, ali se spletom životnih okolnosti intenzivno njime počeo baviti

mnogo kasnije. Otkuda interes za Andrića kod jednog Nijemca, što je to u njemu pobudilo zanimanje

za životopis i kronološki rad našega Nobelovom nagradom nagrađenog pisca? Je li to Andrićev

spisateljski talent, nadarenost koja ga je odvela do Nobela, ili osebujan društveno-socijalnoangažirani

život i njegova državna i izvandržavna diplomacija, ili nešto pak posve drugo?!

Upravo to i jest jedna od specifičnosti ove biografije, da se osoba bez ideološko-identitetskih

povezanosti s našim podnebljem temeljito upoznaje s Andrićem, a sve to da bi u svojoj deskripciji

upisao tematsku viziju i preokupiranost njegovih djela, oportunizam i harmoniju istovremeno u toj

zemlji Bosni kojom se Ivo neprestano bavio, detaljno i precizno na skoro svakoj ispisanoj stranici.

Andrićevom djelu može se i pristupa se s različitih književno-teorijskih gledišta i različitim

metodološkim analizama, i skoro svaki od tih pristupa imat će svoje “opravdanje”, za nekog možda

i olakšanje. Jedan recipijent-kritičar vidjet će u njemu divljenje svemu onome što je on estetski

stvorio, jedan će ga se groziti i titulirati mrziteljem bosanskog muslimana, a jedan ga prisvajati k

sebi i određenoj dubokoj ukorijenjenosti, možda čak i hrvatskoj naciji. No Andrić je umjetnik, i

relativiziramo li polemiku već pomalo istrošenu i umornu čiji je i koliko je čiji, Andrić je prije svega

veliki pisac, europski, istina manje poznat, kako Martens navodi od mnogih Nobelovom nagradom

nagrađenih pisaca. Ali pred čitateljem se ovom knjigom/biografijom kao argumentom dobrim

dijelom otvaraju šire vrata njegovom radu u Europu i svijet. I sam Martens sjajno zaključuje da je

svima izvan “jugosfere” potpuno svejedno čiji je Andrić.

Na početku knjige Martens približava čitatelju južnoslavensko, time i bosansko mitološko poimanje

(prazno)vjerja (naprimjer o orahu, gdje se usnuli ispod njega bude bolesnima i nema im lijeka), te

daje kratak uvid u povijesno predgrađe svih kasnijih dešavanja u koja je i Andrić dobrim dijelom

bio uključen, te čitatelja, vjerojatno radi lakšeg poimanja no i radi ozbiljnog i sveobuhvatnog rada

na knjizi, pri čijem se radu upoznaje s toponimijom bosanskoga prostora, naprimjer sa Sarajevom,

koje je u to doba odmah nakon Salonikija bio najvažniji grad u osmanskoj Europi. “Bez ikoga svog

osim matere, u ubogom kućerku na Basamacima podno Bistrika i bez ikakve životne perspektive,

osim pjesništva, Ivo Andrić i nije mogao tada biti ništa drugo nego anarhist, socijalist i sanjar.

Jugoslavija je bila njihov san nad svim drugim snovima. Osim toga, svi oni su, i Andrić među njima,

bili bezbožnici, antiklerikalci i ničeanci, koji će gorke suze liti nad svojim mrtvim Bogom.” 1

1

Jergović, Miljenko, Nezemaljski izraz njegovih ruku, Booka, knj.83, Edicija Zapadno od sunca, Beograd, 2019.,

47


Martens je zapravo pokušao razumjeti Andrića, pristupio je radu na njegovoj biografiji s

poštovanjem, on ga cijeni i uvažava kao pisca, dok je kao čovjek on za njega zapravo jedna

kompleksna ličnost. On prati detaljno i kronološki njegov život, od podrijetla njegovih roditelja,

djetinjstva, uloge u Mladoj Bosni pa sve do procvata njegovog umjetničkog rada, njegov

političko-diplomatski ambiciozni korak po nekadašnjoj Jugoslaviji, Europi, svijetu. Andrić i njegov

rad uvijek i konstantno s naglaskom za zalaganje jedne ideje, možda utopijske - jedinstvena država

i neovisnost od višestoljetnog ropstva drugome! Martens dodiruje, opisuje, percipijentu približava,

razrađuje i citira povijesno štivo i dešavanja pred, između i nakon Prvog i Drugog svjetskog rata

na našem tlu, iscrpno, ozbiljno i argumentirano, tako da se u biografiju kao tekst uvlači i jedna

opsežna historijska kulisa rađanja jednog vremena, no i na mnoge načine zanimljiva građa za jednog

pisca. Taj povijesno-historijski upis teksta zapravo je neminovan element u ovoj književnoj vrsti,

gdje se upravo činjenicom ništa ne da izmijeniti, jer biografija je “suhoparna” i ne dopušta igru

metaforično-alegorijskim supstancama jer je povijest stub i okosnica prezentacije biografskog.

Ratovi, posljedice nakon njega, obitelj i pojedinac u njoj i u društvu, ideologija s kojom je

harmoniziran ili u vječitom sukobu, no prije svega identitet, stvaran su svijet preopukacije

Andrićevog života, u kojem je stalno prisutno preispitivanje ideala za koje valja i vrijedi li mrijeti,

preplitanje i preispitivanje sudbine (ne)sretnog čovjeka u određenom povijesnom dobu, u kojem se

moralo vječito iznova, iz pepela, gasnuća i beznađa - to je njegov svijet. Martens će sve to kronološki

uvrstiti u biografski tekst, potkrjepljujući naslovnu sintagmu o požaru/plamenu istih a različitih,

različitih a istih svjetova. Za Ivu opisati prošlost nije značilo pobjeći od sadašnjosti, nego sažeti

život, djelo, snove i mišljenja tog doba. Zato Andrićev rad i jest sinkronizacija tih supstanci jer

literatura, kako će jednom reći, nije pitanje kostima i rekvizita.

Konkretno za Andrića, koji prema Martensu ni u kojem slučaju ne važi za pacifistu, prati njegov

pisani rad još od prvog objavljenog teksta u “Bosanskoj vili” gdje će tek kasnije nakon “Ex Ponta”

i teksta o Aliji Đerzelezu Ivo pronalaziti svoj stil i jezik. Andrića kao diplomatu, uvaženu političku

personu i njegov društveno-socijalni život gdje je angažirano radio u mnogim europskim gradovima,

Martens je veoma studiozno iscrpio i predočio, Andrić kojega veoma uvažava, Andrić obrazovan,

poliglot, pisanom riječju nadaren, Andrić koji je genijalan.

Martensova znatiželja za rad na ovoj biografiji očitava se i u tome što je Andrić “nakon

veleposlaničkog iskustva u Hitlerovu Berlinu, baš u vrijeme potpisivanja Trojnog pakta, uspio u

Titovoj Jugoslaviji ne samo izvući živu glavu nego se i etablirati kao ugledan član socijalističkoga

društvenoga establišmenta” 1 . U tom periodu (1941-1944) on je najproduktivniji u svojemu

stvaralaštvu, smatra Martens, povučen u osamu stana, za malim okruglim stolom pred golim zidom,

piše Andrić neka od svojih kapitalnih djela. Šuti i piše.

Piše iz strategije preživljavanja, spasa; pada u “pisanje” nikako u očaj, jer je to bilo jedno, za

egzistenciju, neizvjesno doba, kada nije znao hoće li bomba razoriti dom i manuskripte, ili će racija

zakucati na vrata, odnijeti, uništiti napisano, stečeno. Sve ideje, materijal za takav enormno aktivni

tempo rada imao je on još ranije u glavi, no tada se ovaplotilo na papiru, a kasnije i na javi. Biograf

u ovoj knjizi piše da je Andrićeva Bosna jedna literarna privatna zemlja, tamna zemlja, te retorički

pita hoće li čitatelj, koji čita Andrića, poželjeti otputovati i posjetiti tu zemlju, kao netko tko, pročita

li Hemingwaya, ima želju posjetiti Španiju ili Pariz.

“Pismo iz 1920” uzelo je uveliko udjela u diskusiji naših i europskih, pa i američkih i svjetskih

intelektualaca i političara, no prema političkoj vokaciji ostavljamo daljnjim istraživanjima i

kritikama da se time bave, jer to zapravo nije predmetno-idejna vokacija ovoga teksta. Spomenut

ćemo samo Martensovo mišljenje gdje smatra da je rečenica “Bosna je zemlja mržnje i straha”

instrumentalizirana, zloupotrijebljena i “iskrivljeno” interpretirana. Umreženost citata obogaćuje

1

Nemec, Krešimir, Europski život Ive Andrića, Vijenac, Književni list za umjetnost, kulturu i znanost, godište

XXVII, broj 671, studenoga 2019.

48


strukturu i kompoziciju knjige, upletenost citiranih riječi mnogih intelektualaca, pisaca, književnih

kritičara, između ostalog i riječi Orhana Pamuka, koji u Andriću vidi svojega prethodnika jer je

bio odvažan i hrabar pokazati nam, da smo svi od/iz istog štofa. Ni Tolstoj, pišući o Ani Karenjini

ne pokazuje politički interes nego kako zapravo jedan muškarac očima voljene žene promatra svijet.

Tako i Andrić svijet vidi iz perspektive muslimana. Martens ulogu citata obogaćuje i samim riječima

Andrićevim o određenoj temi ili životnoj situaciji, nerijetko i o tome gdje se našao pišući neko svoje

djelo. Tako je naprimjer roman “Na Drini ćuprija” pisao u Sokobanji, živeći u potpunoj osamljenosti,

ali ne jednoobraznoj jer to ona nikako nije, iako se tako čini, smatra Andrić. Osamljenost je nekad

gorka, nekad tužna i bez okusa/ukusa, a katkad slatka i zavodljiva poput rijetkog pića. Andrić je

svjedokom dva svjetska rata, uvaženi diplomat (izvan)državni, izuzetan pisac, nagrađivan, čitan i

prevođen, svemu će tome dati Martens primat u svojoj knjizi, no u njoj on citira i Andrićevu

neshvaćenost, usamljenost i samoću, osjećaj bremena života. No, to nije breme rada, jer je on do

skoro svojih posljednjih egzistencijalnih dana pisao i radio, istina mnogo teže nego ranije, ali je

stvarao. To je težina osjećaja svijeta u sebi i oko sebe, ljudska patnja, nesalomljivost, izdvojena

muka koju je Andrić često osjećao i spominjao, možda ponajviše u “Znakovima pored puta” ili u

dopisima i pismima s dragim ljudima ili prijateljima.

“Život čoveka je bitka na zemlji”, reći će on jednom, no sva ta unutarnja dilema ili tjeskobnost

nisu predmetom Martensova istraživanja nego osebujno bogat život jednog veoma uvaženog

europskog intelektualca u različitim epohama našega podneblja. Martens je Andrića uistinu smatrao

jednim od najvećih pisaca dvadesetoga stoljeća. Radio je sedam godina na ovoj knjizi, istraživao,

prikupljao građu te među nekim kritičarima vlada mišljenje da je neku literaturu ipak izostavio

(npr., Želimir Boba Juričić, “Ivo Andrić u Berlinu 1939-1941”), neku iscrpno iščitao i interpretirao

(tekstovi Miroslava Karaulca o Andriću), da su mu tekstovi i objavljene knjige određenih imena u

mnogome pomogli, no knjiga je uistinu jedan duboki obol svemu onome što je Andrić estetski

ostavio čitatelju, da li eliti, ili široj čitalačkoj populaciji; vremenu, književno-kritičkoj analizi

uostalom. Nemec smatra da se Martens nepotrebno upušta o “književne valorizacije” 1 s Krležom

kojem prilazi na određen način “podcjenjivački” smatrajući ga izvan Hrvatske jedva poznatim

autorom, što naravno nije istina, jer je Krleža prevođen i čitan na mnogim europskim jezicima.

Kasnije će Martens istaknuti da se možda nije eksplicitno i precizno izrazio te dodati i pojasniti, da

se Andrić u Njemačkoj čita, dok Krleža u njoj svoju širu publiku nema. No knjiga je vrijedna,

značajna, s mnogo ljubavi prema Andriću, kako još Nemec ističe, pisana. Onaj tko ju bude čitao

neće zapadati u letargična i monotona raspoloženja s primisli da jedva čeka kraj knjige, jer je doista

svaka stranica nositelj zanimljivoga iz Andrićeva života ili o njemu, s navedenim egzemplarima,

gdje je Martens pozornost zapravo pridavao vjerodostojnosti onoga što je bilo upravo onako kako

je “bivalo”.

Još jedna ljepota knjige je u fotografiji koja osvježava i dopunjuje cjelokupan dojam napisanoga,

koja također kao žanr katkad upisuje povijesni suplement, dopunjava sliku o onome što se

percipijentu predočava, neiskrivljeno i autentično.

Andrić je uistinu jedna kompleksna osoba, izuzetan pisac, no težina života koju je nerijetko (ne

uvijek i konstantno) osjećao, tjerale su ga u jedino pribježište koje ga spasilo, kako je i sam istakao,

živio je zahvaljujući pisanju. “Das Schreiben war alles, was mir vom Leben geblieben war”, citirat

će Martens na zadnjim stranicama knjige o Andrićevu životu i radu.

Ni bogova ni molitava

Ni bogova ni molitava!

Pa ipak biva ponekad da čujem

Nešto kao molitven šapat u sebi.

To se moja stara i večno živa želja

1

Ibidem

49


Javlja odnekud iz dubina

I tihim glasom traži malo mesta

U nekom od beskrajnih vrtova rajskih,

Gde bih najposle našao ono

Što sam oduvek tražio ovde:

Širinu i prostranstvo, otvoren vidik,

Malo slobodnog daha. 1

Izvori i literatura:

Ljiljana TadićAdžamić

1. Martens, Michael, Im Brand der Welten, Ivo Andrić Ein europäisches leben, Paul Zsolnay

Verlag, Wien 2019

2. Andrić, Ivo, Ex Ponto, Nemiri, “Svjetlost”, Sarajevo, 1975.

3. Andrić, Ivo, Znakovi pored puta, drugo izdanje, Sezam book, Zrenjanin, 2008.

4. Jergović, Miljenko, Nezemaljski izraz njegovih ruku, Booka, Beograd, 2019.

5. Nobelovac na osami, Trideset godina od smrti Ive Andrića: Komu smeta veliki pisac, piše

Enver Kazaz, Vjesnik, 22. ožujka, 2005., str. 20., str. 53

6. Roman stvaran 26 godina, piše Muharem Bazdulj, dani, 5.3.2004., str. 66-67

7. Martens, Michael, Ivo Andrić: “U požaru svjetova”, youtube, https//youtu.be/3u6fo6Jib5A

8. Krešimir Nemec, Europski život Ive Andrića, Vijenac, Književni list za umjetnost, kulturu

i znanost, godište XXVII, broj 671, studenoga 2019

1

Jergović, Miljenko, Nezemaljski izraz njegovih ruku, Booka, Beograd, 2019, str.105-106

50


RADOVI LIJLJANE TADIĆ-ADŽAMIĆ

Predstavljanje knjiga: prilogom o Ivi Andriću u ovom broju Riječi gospođa Ljiljana Tadić-Adžamić

potvrdila je ne samo visok profesionalni domet književne kritičarke, nego i svoju privrženost

kulturnom radu u zajedništvu. Ljiljana Tadić-Adžamić rođena je 1978. u Tuzli. Diplomirala je na

Filozofskom fakultetu u Tuzli, odsjek Bosanski jezik i književnost 2001. godine, na istom je 2. 2.

2012. obranila magistarski radpod naslovom "Kulturalno pamćenje u prozi Ivana Lovrenovića".

Radila je kao knjižničarka u Osnovnoj školi u Bijeloj, Brčko distrikt.

Dobitnica je nagrade Pučkog veleučilišta u Frankfutu u2015. godine za priču Bajka o najljepšim

vijestima (za mene, mogli bismo reći)/ Das Märchen der schönsten Nachrichten (für mich, so

könnten wir sagen). Živi i radi u Frankfurtu na Majni.

KULTURALNO PAMĆENJE U PROZI IVANA LOVRENOVIĆA, magistarsku rad.

Nakladnik Književni klub Brčko distrikt BiH, biblioteka Nova Riječ. Tisak Vizija d. o. o., Brčko

2013.

Metodološki okvir ovog znanstvenog rada utemeljen

je na metodi interpretacije, analize, dedukcije te

indukcije na osnovu kojih se prepoznaje i kontinuitet

kulturalnog pamćenja u Bosni i Hercegovini. Rad

objašnjava na koji način putopis kao faktivna, i

romani kao fiktivna žanrovska konstrukcija

funkcioniraju u oblikovanju i nastanku fenomena

kulturalnog pamćenja, kako subjekt pamti povijest,

posredstvom čega. Stalna tema jest Bosna i njezina

povijest, njezini kulturni spomenici. Lovrenovićeva

proza obiluje fenomenom kulturalnog pamćenja.

Istraživati Lovrenovićeva djela velik je izazov za

književnost i povijest ne samo Bosne i Hercegovine

nego i šire jer je riječ o jednom od najvećih

bosanskohercegovačkih intelektualaca.

Izbjeći zaborav kod Lovrenovića znači ne samo

dijagnosticirati i „pamtiti" tekstom nego znači

zabilježiti i reprezentacijski sloj prošlosti kao dokumentirani

izvor i legitimiran pisani manuskript

ili svjedočanstvo o prošlosti. Literatura legitimira

određene slojeve tumačenja tekstova iz prošlosti

zahvaljujući književnim vrstama: roman, priča, putopis,

kronika, memoari, dnevnici i dr. Pamćenje se stoga ispisuje i postaje praforma slojeva

prošloga u kulturi, društvu pa tako i u samoj književnosti.

Imajući u vidu značaj kulturalnog pamćenja u društvu i zajednicama unutar njega, ovaj rad

interpretira prozu Ivana Lovrenovića, precizno njegove romane Putovanje Ivana Vrane Jukića i

Uber memorabilium te putopis Sedam dana po Bosni primjenjujući teorijske elemente kulturalnog

pamćenja.

Lovrenovićeva proza obiluje fenomenom kulturalnog pamćenja. Lovrenović uspostavlja model

pamćenja konstruiran nostalgičnim preispitivanjem/preispisivanjem historije: ilirsko-slavenska

tradicija, srednjovjekovna Bosna, turska vladavina, austrougarsko doba, vrijeme pred Prvi i Drugi

svjetski rat pa sve do raspada Jugoslavije i kulturno-društvenih dešavanja današnjice na prostoru

BiH.

Ovaj znanstveni rad donosi sljedeći sadržaj: O teoriji kulturalnog pamćenja, Kulturna mnemotehnika

i historiografski diskurs, Topografija kulturalnog pamćenja i intertekstualnost, KULTURALNA

51


MNEMOTEHNIČKA ULOGA PROZNIH ŽANROVA; Narativna konstrukcija proznih žanrova,

Postmoderni hibridni roman Liber memorabilium, Intertekstualnost, dijalogizam, ironija, Roman i

putopis kao mnemonički žanrovi, Mnemotopi kao figure sjećanja, Mnemonička trauma teksta.

FANTASTIKA., RETORIKA, MEMORIJA - MNEMOTEHNIČKI INSTRUMENTARIJ U

PROZNIM ŽANROVIMA; Fantastika u ulozi kulturalnog pamćenja, Retorički elementi u

mnemotehničkoj percepciji proze. .

TUMAČENJEM DO TEKSTA, Izdavač Književni klub Brčko distrikt BiH

Biblioteka Nova Riječ, GAMA X, Brčko 2011.

Tumačenje tekstova ili hermeneutika

znanstvena je disciplina koja se bavi

interpretacijom kao vještinom razumijevanja

nekog oblika teksta koji sadrži značenje i

otkrivanja poruke.

Matija Vlačić Ilirik (Labin, 3. III. 1520–

Frankfurt na Majni, 11. III. 1575). smatra se

utemeljiteljem hermeneutičkog sustava koji će

se kao univerzalna metoda razviti tek u 19., a

kao filozofijski pravac u 20. st., kao i teorije

znanosti po kojoj se smatra i tvorcem

metodologije duhovnih znanosti. 1

Lijljana Tadić na primjeru dvadeset radova

suvremenih pisaca interpretira višestrani

proces u kojem se jedan subjekt kroz određeni

oblik teksta koji, sadrži značenje i u kojem se

njegov duh objektivizira, obraća drugom

subjektu i u njega usađuje sposobnost

tumačenja i promišljanja smisla koji ovaj oblik

nosi. U tom smislu ovo djelo Tadić-Adžamić

doprinosi izbjegavanju nerazumijevanja.

Kod Lijljane Tadić jezik je oblik putem kojeg

duhovi različitih subjekata komuniciraju i ima

dvije dimenzije: racionalno-kategoričku i

intencionalno-metaforičku. Prva je, zapravo,

horizontalna i može se nazvati konceptualnoapstraktnim,

dok je drugo vertikalna i naziva se i simbolično-očitim.

Pregled tekstova iz sadržaja: Obnovljena navika na radost, Čekanje u obliku odsutnosti, Dvoje -

kvorum za produžetak čovječanstva, Samoljepljivo drvo nježnosti, Iz perspektive mraka i jednoumlja,

Horizonti s otoka sonetnih, U igri mraka i praznine, Bosanski nacionalno-konfesionalni trokut,

Kaleidoskopske cjelovitosti, Iz optike oprane prošlosti, Iz optike relativnosti, Snoviđenje pjesmina

daha, Itačanin amputiranih uspomena, Nutrina osjenčana tamom, Otisak modrih uspomena,

Tragač odmetnut od vlastita života, Eho neukrotive riječi, Na zidinama razrušene troje, Sonetna

magma ožalošćene kose, U ribljoj nijemosti, odasvud smrdi po smrti.

Ivica Košak

1

Vlačićevo značenje u povijesti biblijske egzegeze objašnjivo je duhovnom situacijom vremena u kojemu živi i

djeluje, i kojim je povijesno uvjetovano i njegovo mišljenje. U njegovim se teološkim djelima isprepliću povijesnokritička

istraživanja s jezikoslovnim i pojmovnim studijama.

52


Osvrt na Ivu Andrića prikazanu kroz Biografiju

Michaela Martensa

U požaru svjetova, Ivo Andrić - jedan evropski život

Ovaj osvrt počela bih sa poznatom

opaskom ili šalom koju je gospodin

Martens iznio na predstavljanju

Knjige U požaru svjetova. Ivo

Andrić – jedan evropski život u

Sarajevu u studenom 2019. godine.

Hrvati mrze Ivu Andrića jer je rođen

kao Hrvat, a umro kao Srbin, Srbi

mrze Ivu Andrića jer je rođen kao

Hrvat a umro kao Srbin, Bošnjaci

mrze Ivu Andrića zato što je rođen!

Je li to tragedija samog Ive Andrića

kao čovjeka, vremena u kojem je

živio ili tragedija prostora u kojem

je živio?

Njemački žurnalist, dopisnik Frankfurter

Allgemeine Zeitung-a za

jugoistočnu Evropu, a na preporuku

svog profesora u gimnaziji, otkrio

je Andrića kao pisca, pročitavši „ Na

Drini ćuprija”, a zatim i sva njegova

ostala djela.

Od tada se počeo baviti Andrićem

sa njegovim kompleksnim političkim

i diplomatskim životom.

Martens je napisao jedan roman

biografiju, nastojeći prikazati kronološki,

koristeći raznu povijesnu

dokumentaciju, činjenice, bez ikakvog

patosa i nacionalnog uplitanja.

Martens ne opravdava ili kritizira

Andrićev svjetonazor i njegovo političko

opredjeljenje, nego ga stavlja

u kontekst njegovog vremena i

političke klime tog vremena.

Kao što je i sam Martens napisao, a

da bi smo mogli nešto govoriti o

Andrićevim političkim ambicijama,

treba dobro poznavati društvena i

politička previranja početkom i

sredinom 20-tog stoljeća: Balkanski

ratovi, oslobađanje Balkana od

Osmanskog Carstva, okupacija

Bosne od Austrougarske Monarhije,

buđene nacionalne svijesti južnih

Slavena, jugoslavenske ideje,

Sarajevski atentat, Prvi svjetski rat,

stvaranje Kraljevine Srba Hrvata

Slovenaca, zatim Drugi svjetski rat

te stvaranje SFR Jugoslavije.

Sva ta previranja stvarala su i formirala

Ivu Andrića, rođenog u siromašnoj

obitelj u Travniku, daleke

1892. godine.

Dječak koji je odvojen od majke,

poslat u njemu novu, nepoznatu

sredinu kod rođaka, da bi se mogao

školovati. Cijelog svog života

nastojao je da bude prihvaćen, da

osjeća pripadnost, ne nacionalnu,

nego klasnu ili intelektualnu. Radio

je to cijelog svog života, pripadajući

onima koji će mu omogućiti

lagodniji život. To je bio Andrić sa

svim slabostima jednog smrtnog

čovjeka.

Šta vredi imati mnogo i biti nešto,

kad čovek ne može da se oslobodi

straha od sirotinje, ni niskosti u

mislima, ni grubosti u rečima, ni

nesigurnosti u postupcima, kad

gorka i neumitna, a nevidljiva beda

prati čoveka u stopu, a taj lepši,

bolji i mirniji život izmiče se kao

varljivo priviđenje, - rekao je Andrić.

Andrić je idejni pripadnik pokreta

Mlade Bosne, ali ne i revolucionarni.

Diplomat od 1939. godine

u Berlinu, zatim vraćanje 1941.

godine u okupirani Beograd.

Ratne godine živi povučeno u

Beogradu i stvarao svoja najbolja

djela Na drini ćuprija, Travnička

kronika, Gospođica

Nova, poslijeratna previranja opet

ga odvode u politički život, od

nepodobna postaje podoban.

Andrić želi opet pripadati da bi

mogao raditi ono što ga čini

iskonskim, da bi mogao pisati.

Biti Jugoslaven i pripadati jugoslavenskoj

ideji značilo je imati veću

šansu za karijeru, priznanje.

Je li iz toga proizlazi njegov oportunizam?

Upravo je kod Andrića bizarno,

živeći snagom manjeg otpora, za

osobnu udobnost, u svojim djelima

Andrić epskom snagom pripovijedanja,

opisuje kronološke sudbine

pojedinca, društvenog života

povezujući ih sa jednim objektom,

npr. mostom, koji poprima crte tog

naroda, otpornost, izdrživost, povezanost.

Njegov roman Ukleta avlija je

kritički prikaz vlasti kao aparata

sile, prikaz ljudskih sudbina u

zatvorenim sustavima, zatvorima

koje je aktualan sve do dana

današnjeg.

Konstantna borba dobra i zla.

Čitajući njegove romane, Andrić nas

odvodi u jedno drugo, prošlo

vrijeme, no njegovi likovi bore se

sa slabostima i vrlinama koje svakodnevno

susrećemo i u našim

životima i zato je Andrić bezvremen.

Andrić poznavalac ljudskih duša ...

Kod ljudi koji nam postanu bliski mi

sve te pojedinosti prvog dodira s

njima obično zaboravljamo; izgleda

kao da smo ih oduvijek znali i kao

da su oduvijek s nama bili.

I da se onda još jednom upitamo je

li Andrić zbog njegovog životnog

puta i vremena u kojem je živio za

nas manje vrijedan, da li ga to čini

umjetnički manje vrijednim?

Hoćemo li ga mi Hrvati posvojiti

sebi, iako nam nije dovoljno bio

Hrvat, Srbi posvojiti njima, njihov

veliki Ivo Andrić, Bosanci će reci da

je Ivo Andrić bosanski pisac jer je

pisao o Bosni?

Čitajmo Andrića, ali ne površinski.

Čitajmo ga pomno, dubinski i

shvatiti ćemo tko je bio pisac Ivo

Andrić, ljudski, svjetski!

Na ovoj zemlji ne može biti dobrote

bez mržnje, ni veličine bez zavisti,

kao što nema ni najmanjeg predmeta

bez senke. Ivo Andrić

Jela Šare

53


Rezession zu der Biografie

IM BRAND DER WELTEN: IVO ANDRIĆ- EIN EUROPÄISCHES LEBEN

Verfasst von Michael Martens

Diese Rezession möchte ich gerne mit

der bekannten Bemerkung oder dem

Scherz beginnen, den Herr Martens bei

der Vorstellung des Buchs „Im Brand

der Welten. Ivo Andrić- ein europäisches

Leben“ im November 2019 in

Sarajevo gemacht hat.

Die Kroaten hassen Ivo Andrić, weil er

als Kroate geboren wurde und als

Serbe starb, Serben hassen Ivo Andrić

weil er weil er als Kroate geboren

wurde und als Serbe starb, Bosnier

hassen Ivo Andrić, weil er geboren

wurde!

Ist das eine Tragödie des eigentlichen

Menschen Ivo Andrić, der Zeit, in der

er lebte, oder eine Tragödie der Umgebung

in der er lebte?

Der deutsche Journalist und Korrespondent

der Frankfurter Allgemeinen Zeitung

für das südöstliche Europa entdeckte

auf Empfehlung seines Gymnasiallehrers

Andrić als Autor, las „Die

Brücke über die Drina“ und in der

Folge alle seine Werke.

Seither befasst er sich mit Andrić und

seinem komplexen politischen und

diplomatischen Leben.

Martens schrieb eine Romanbiografie,

mit der Absicht chronologisch Tatsachen

aufzuzeigen, wobei er dabei

diverse Geschichtsdokumentation benutzte,

ohne irgendeinen Pathos oder

nationalen Verwicklungen.

Martens rechtfertigt, oder kritisiert

nicht Andrićs Weltanschauung und sein

politisches Bekenntnis sondern stellt

ihn in Kontext seiner Zeit und des

politischen Klimas dieser Zeit.

Wie selbst Martens schrieb, ist es erforderlich

die gesellschaftlichen und politische

Turbulenzen Anfang und Mitte

des 20. Jahrhunderts gut zu kennen, um

über Andrićs politische Ambitionen

sprechen zu können: die Balkankriege,

die Befreiung des Balkans von dem

Osmanischen Reich, die Besetzung

Bosniens durch die Österreichisch-Ungarische

Monarchie, das Erwachen des

Nationalbewusstseins der Südslawen,

die jugoslawischen Ideen, das Attentat

von Sarajevo, er erste Weltkrieg,

Schaffung von Königreichen der Serben,

Kroaten und Slowenen, anschließend

der zweite Weltkrieg und

letztendlich die Gründung Jugoslawiens.

All diese politischen Turbulenzen haben

Ivo Andrić, geboren in ärmlichen

Verhältnissen in Travnik im lange

zurückliegendem Jahr 1892, geformt.

Der Junge, der von seiner Mutter getrennt

wurde, wurde zu Bekannten in

eine für ihm neue und fremde Umgebung

geschickt, damit er eine Schule

besuchen konnte. Sein ganzes Leben

wollte er akzeptiert werden, wollte sich

zugehörig fühlen, nicht national sondern

klassisch oder intellektuell. Er

lebte sein ganzes Leben nach dem

Prinzip: „ Gehör zu denen, die dir das

ein angenehmeres Leben ermöglichen

werden.“ Andrić mit allen Schwächen

eins sterblichen Menschen: „was nutzt

es viel zu haben und jemand zu sein,

wenn der Mensch sich von den Ängsten

vor der Armut nicht befreien kann,

noch der niederen Gedanken, noch der

Rauheit der Worte, noch der Unsicherheit

des Handelns, wenn das bittere

und unerbittliche aber unsichtbare

Elend den Menschen auf Schritt und

Tritt verfolgt und das schönere, ruhigere

und bessere Leben sich wie eine

trügerische Erscheinung entfernt“,

sagte Andrić.

Konzeptionelles Mitglied der „Junges

Bosnien“-Bewegung, aber nicht revolutionär,

Diplomat 1939 in Berlin,

1940 Rückkehr ins besetzte Belgrad.

Während der Kriegsjahre lebt er zurückgezogen

in Belgrad und schafft

seine besten Werke „Die Brücke über

die Drina“, „Travnička hronika“, „Das

Fräulein“.

Die neuen Turbulenzen in der Nachkriegszeit

führen ihn erneut in das

politische Leben, aus dem Unmöglichen

wird das Mögliche. Andrić will

wieder dazu gehören, damit er tun kann,

was ihn real aussehen lässt, damit er

schreiben kann. Jugoslawe sein oder

der Jugoslawischen Idee anzugehören,

bedeutet bessere Karrierechancen und

Anerkennung zu haben. Kommt daher

sein Opportunismus?

Auch wenn es für Andrić bizarr ist das

Leben des geringsten Widerstandes

zum Vorteil der eigenen Annehmlichkeit

zu führen, schreibt er in seinen

Werken mit der epischen Kraft des

Geschichtenerzählers über chronologische

Schicksale einzelner, das gesellschaftliche

Leben, verbindet diese mit

Objekten, z.B. einer Brücke die die

Charakterzüge dieses Volkes widerspiegelt,

Widerstandskraft, Ausdauer,

Verbundenheit.

Sein Roman „Das verdammte Gefängnis„

ist die Darstellung der Macht als

Apparat der Gewalt, Darstellung

menschlicher Schicksale in Gefängnissystemen,

Gefängnissen, die bis zum

heutigen Tag aktuell sind. Der konstante

Kampf zwischen Gut und Böse.

Wenn wir seine Romane lesen, führt

uns Andrić in eine andere vergangene

Zeit, jedoch kämpfen seine Figuren mit

Schwächen und Tugenden, die uns auch

in unserem alltäglichen Leben begegnen,

was Andrić zeitlos macht.

Andrić, der Kenner der menschlichen

Seele: „Bei Menschen, die uns nahe

kommen, vergessen wir normalerweise

all diese Details des ersten Kontakts mit

ihnen. Es scheint, als hätten wir sie

immer gekannt und sie waren immer

bei uns.“

Fragen wir uns noch einmal, ob Andrić

wegen seines Lebenswegs und der Zeit

in der er lebte für uns von weniger

Wert ist, ob ihn das künstlerisch weniger

wertvoll macht?

Werden wir Kroaten ihn als unsereins

akzeptieren, obwohl er uns nicht genug

kroatisch war?

Werden die Serbe ihn als ihresgleichen

annehmen, ihren großen Ivo Andrić?

Die Bosnier werden sagen, dass Ivo

Andrić ein bosnischer Schriftsteller ist,

weil er über Bosnien schrieb. Lasst uns

Andrićs Werke lesen, aber nicht oberflächlich.

Lasst uns seine Werke ausführlich

und mit Tiefe lesen, und wir

werden verstehen, wie weltoffen und

menschlich der Schriftsteller Ivo

Andrić war.

Auf dieser Welt kann es keine Güte

ohne Hass geben, noch Größe ohne

Neid, genauso wie es keinen noch so

kleinen Gegenstand ohne Schatten

gibt. - Ivo Andrić

Jela Šare

Übersetzung Božica Banović

54


Studierende vor der Villa Metzler am Museum Angewandte Kuns

EXKURSION NACH FRANKFURT a.M .

Am Sonntag, dem 29. April 2018 haben 18 TeilnehmerInnen des Seminars Mythos Coco Chanel

am Germanistischen Seminar der Philosophischen Fakultät der Universität Siegen unter der

Leitung von PD Dr. Marijana Erstić eine Exkursion nach Frankfurt am Main unternommen.

Das Ziel war das Museum Angewandte Kunst am Frankfurter Mainufer und die Ausstellung Jil

Sander – Präsens. Sowohl das Seminar als auch die Jil-Sander-Ausstellung hatten zwei

Schwerpunkte: die durch die Mode herbeigeführten Körperinszenierungen auf der einen und die

Persönlichkeit der jeweiligen Modeschöpferin auf der anderen Seite.

Die Studierenden haben an einer

Führung im Museum teilgenommen,

in der sie nicht nur Einblicke in die

Arbeitsweise gewinnen und die

Modelle der Modeschöpferin sehen,

sondern auch die Verbindung

zwischen Mode – Architektur –

Einrichtungsdesign an einzelnen

Exponaten studieren konnten. Für

einige der Studierenden war das der

erste Ausflug in die Mainmetropole.

Die Bankenstadt sei gar nicht so grau,

wie man es von einem Finanzzentrum

erwarte, sondern grün und voller

Ein Blick in die Ausstellung Jil-Sander-Präsens Leben, so ihr Fazit. Die Frankfurt-

Exkursion wurde vom

Germanistischen Seminar der Universität Siegen bezuschusst.

Marijana Erstić

55


BUCHREZENSION ZU BARBARA VINKENS

„Angezogen – Das Geheimnis der Mode“

Barbara Vinkens Werk „Angezogen – Das Geheimnis der Mode“, erschienen im Jahr 2013 und

beim Verlag Klett-Cotta gedruckt, ist mehr als ein Buch über Mode. Es liefert das Geheimnis der

Mode, wie der Titel aussagt. Wie ein Stempel oder eine Markierung ‚schweben‘ die Worte „Das

Geheimnis der Mode“ auf dem Buchcover. Daneben zu erkennen ist eine Abbildung von Beinen,

und zwar Frauenbeinen. Ein Bein in knalligem Pink, das andere in leuchtendem Türkis. Zu erkennen

ist ein kleiner Ansatz von Absatzschuhen. Eine weitere Bedeckung der Beine lässt sich auf der

Abbildung nicht vernehmen. Und schon weiß der potenzielle Leser, was eine wichtige Rolle in

Vinkens Buch spielt: Frauenbeine. Aber auch Männerbeine. Fragen stellen sich, nämlich was man

trägt und was frau trägt. Das „Geheimnis“ fängt im Buch bei den Beinen an.

Das insgesamt 254 Seiten lange Buch ist in Kapitel und Unterkapitel aufgeteilt. Das erste von neun

Kapiteln nennt Vinken „Der Mode auf der Spur: Eine etwas andere Geschichte der Mode“. Wir

setzen einen Schritt vorwärts, um eine Reise zu beginnen: Der Leser begibt sich auf eine

Erkundungsreise, es klingt nach einem Abenteuer. So ähnlich wirkt es auch. Der Leser wird

sinnbildlich in verschiedene Epochen versetzt sowie an unterschiedliche Orte. „Angezogen“ ist ein

Produkt von Recherche aus zahlreichen Quellen. Vinken selbst tritt wie ein Reisebegleiter in den

Blick und kommentiert die einzelnen Stationen mit ihrem sachlichen Schreibstil, der gleichzeitig

leicht provokant sowie amüsant klingt. Diese Methode Vinkens trägt dazu bei, weiterlesen zu wollen

und weckt Vorfreude auf das nächste Lesen. Das Buch beginnt mit einer Schilderung einer Situation,

in welcher Vinken die Fußgänger New Yorks beobachtet und vor allem eins sieht: Beine. Sie erkennt

eine spezifische Silhouette bei den Passanten und umschreibt sie sehr genau. Sobald es um

Kleidungsstücke geht, wirft Vinken mit Details um sich. Alle Kriterien des Teils werden genannt:

Stil, Länge, Stoff, Muster, Farbe, etc. Für eine Person, die sich durchschnittlich stark mit Mode

befasst, erscheinen kontinuierlich unbekannte Fachtermini im Text. Direkt im Anschluss geht

Vinken auf das Männerbein vor der Französischen Revolution ein und zügig wird die Unterstützung

einer These deutlich, welche sich größtenteils durch das ganze Buch zieht: Die Frauen von heute

sind zum Großteil das geworden, was damals die Männer waren – in Sachen Mode

verständlicherweise – und genauso umgekehrt.

Vinken geht häufig auf den ‚Geschlechtertausch‘ zwischen Mann und Frau bezüglich Mode ein.

Der Leser wechselt zwischen der Zeit, in der der Mann das schöne und prunkvolle Geschlecht war

und der Zeit, in der die Frau diese Rolle annimmt und die Männermode von heute weitestgehend

Inbegriff des A-Modischen wird (so beschreibt es Vinken). Bei Vinkens Argumentation wird

deutlich, dass es einen Fehler im System gibt: Obwohl Frauen heute das ‚schöne Geschlecht’ sind,

die sich für die Außenwelt zurecht machen, verfolgen sie damit nicht das Ziel, als starkes, weibliches

‚Arbeitstier‘ zu wirken, sondern Lebensfreude auszustrahlen (auch mit ihrer Kleidung). Hierbei

entdeckt der Leser einen weiteren Systemfehler, nämlich den des ‚erotischen Problems‘. Während

Männer sich an die stetig erhaltene Moderegel für Männer orientieren - die des Anlegens eines

Anzugs, für den Vinken ebenfalls das Geheimnis des heute allgemein als perfekt geltenden Anzugs

liefert – müssen Frauen den wechselnden Modetrends folgen und von Scheitel bis Sohle

Weiblichkeit per se verkörpern. Das heißt: Die Perfektion des (wie die anderen aussehenden)

Individuums wird verlangt, gleichgültig ob angezogen oder nicht. Welcher Leserin kommt dieser

gesellschaftliche Druck nicht bekannt vor?

Das zweite Kapitel namens „Der große Bruch: Wie die Mode aus der Männerwelt verschwand und

ein weibliches Laster wurde“ widmet sie Philippe d’ Orléans und Marie Antoinette, die für das

vorhin angeführte Problem in der Rolle des Trendsetters/ der Trendsetterin mitverantwortlich waren.

Vinken begründet diesen Wechsel mit dem Einfluss dieser während der Französischen Revolution.

Beide Personen wendeten sich von der allgemeingültigen Mode der Zeit ab. Philippe d‘ Orléans

verzichtete als „Sansculotte“ auf die damals üblichen Kniebundhosen für Männer und Marie

56


Antoinette orientierte sich am prunkvollen Stil – heute würde man es „protzig“ und „klunkerig“

nennen – Ludwigs XVI, fern von dem unauffälligen Stil der Frauen, welcher den Zweck hatte, den

weiblichen Körper vollkommen zu bedecken. So ähnlich ist es auch heute. Die Inszenierung des

Weiblichen ist zum Alpha & Omega geworden. Im Gegensatz dazu werden Männer, welche sich

prunkvoll inszenieren oder ‚aus der Reihe tanzen‘, als „lächerlich“ oder homosexuell verspottet.

Männer folgen dem Anzugkult und Frauen dem Verkörpern von Erotik. Dieses Phänomen begründet

Vinken ebenfalls im dritten Kapitel „Mode – modern“. In diesem Kapitel geht es hauptsächlich um

modische Männer, und zwar um Dandys: Ein Mann, dessen Bestimmung es ist, sich perfekt

anzukleiden; dessen Sinn des Lebens die Oberflächlichkeit ist. Vinken nennt Namen von bekannten

Dandys und unter Anderem erzählt sie vom Ursprung der Sapeurs. Laut Vinken sind Sapeurs die

Dandys von heute. Heißt dies etwa, dass die einzigen modischen Männer auf diesem Planeten

heutztage schwarz sind und Versace-Anzüge tragen? Vinken appelliert hiermit an die Männer, nicht

am stumpfen, dunkelblauen Anzug und ihrem weißen Hemd ‚kleben zu bleiben‘. Dies würde

allerdings auch bedeuten, dass die Präsentation der Charakterzüge des Mannes durch ihre Haltung,

ihr Gesicht, ihre Taten und Worte in den Hintergrund rückt (das Zur-Geltung-Kommen der

Charaktereigenschaften durch den Anzug wird angeführt durch ein Zitat von Theodor Friedrich

Vischer). Welche Priorität zählt nun mehr? Auf welchen Kompromiss kann man sich einigen? Der

Leser mag den Thesen des Buches zustimmen und nicken, auf der anderen Seite bleibt er ein wenig

unbeholfen dastehen.

Im vierten Kapitel „Fremdraum: Die Welt im eigenen Haus“ schwankt Vinken zwischen Empörung

über das verlorengegangene Gespür für Mode in der Moderne und dem Orientalistischen in der

Mode. Vinken greift bei ihrer Argumentation zwischenzeitlich in die Vergangenheit, um den

Ursprung heutiger modebezogener Zustände aufzuzeigen. Beispielsweise beim Konflikt „Chanel

versus Dior“. Das Label Chanel gewann mit seinem Plädoyer für bequeme Mode: einem

militärischen, kastigen Kostüm, das Freiraum für Bewegung bei der selbstbewussten, natürlichen

Frau bietet. Die Vorliebe für bequeme Kleidung nimmt in der Moderne derart enorme Ausmaße

an, dass der Wunsch, zu gefallen, aus dem Fokus gerät (Turnschuhe, Sportkleidung, UGGs sprechen

dafür). Vinkens metaphorische Schilderung, die Umwelt sei nicht mehr eine Bühne oder Salon,

sondern ein Parcours, den es zu bewältigen gilt, zeugt von hoher Überzeugungskraft. Das knowhow

über die anlassgerechte Kleidung: verloren. Die Gleichgültigkeit über die äußere Erscheinung

bezeichnet Vinken mit Nachdruck als „aggressiv“. Leser, die bereits in Italien, Frankreich oder

einigen osteuropäischen Ländern Menschen und Mode beobachten konnte, werden beim Vergleich

mit den Erfahrungen in Deutschland absolut zustimmen. Außerdem weist Mode in der Moderne

laut Vinken einen orientalischen Faktor auf. Immer häufiger geraten östliche Merkmale in die

westliche Mode. An diesem Stil haben allerdings nur die Frauen der Schöpfung ein Teilnahmerecht,

da Orientalismus als weibisch gilt. Den Ursprung dieser Behauptung zieht Vinken aus der

Geschichte. Orientalisch, mit „purpurnen Seidenroben“ gekleidete Herrscher des alten Römischen

Reiches wurden von nordischen Kämpfern als „unterlegene, verweichlichte Asiaten“ beleidigt.

Julius Caesar gibt sich Kleopatra, dem Ebenbild einer orientalischen Prinzessin, hin. Mit dem

Zuwachs weibischen Orientalismus zerfällt das Römische Reich. Das Machtverhältnis zwischen

Mann und Frau wird zur Maskerade – auch in Paris. Vinken lässt Jean-Jacques Rousseau sprechen:

Pariser Salons würden einem Harem gleichen, in dem Frauen das Sagen haben und Männer zu

Objekten werden und damit ihre Männlichkeit verlieren: Sie werden zu Eunuchen oder zu Frauen.

Jene Informationen, die Vinken bietet, lassen Gelegenheit zum Nachdenken. Ihre Argumentationen

gleichen z.T. einem Rätsel, das der Leser lösen möchte. Das Interesse, seinen Horizont zu erweitern,

wächst. Dazu gibt das Buch zahlreiche Anreize.

Das fünfte Kapitel „Die feinen Unterschiede und der kleine Unterschied“ tritt möglicherweise den

meisten Leserinnen zu nahe. Vinken führt Informationen zu verschiedenen Theorien an. Zuerst

erläutert sie den Begriff des „feinen Unterschiedes“ in Georg Simmels Essay Die Philosophie der

Mode. Der feine Unterschied ist der, der einen Mensch vom anderen abgrenzt bzw. das Individuum

auszeichnet. Mode sei hinsichtlich dessen eine Instanz, die Menschen die Möglichkeit gibt, sich

57


voneinander zu unterscheiden aber ebenfalls dem anderen gleich zu sein. Sie verbindet die

Gesellschaft miteinander und trennt sie ebenfalls wieder. Vor allem Frauen bedienen sich der Macht

der Mode, da sie im Beruf meist keine Möglichkeit zur Entfaltung erlangen können. Ab diesem

Punkt wird eines klar: Frauen haben, wie so oft, einen klaren Nachteil. Dieses Problem wird auch

im Folgenden mit Tatsachen untermauert, was so manche weibliche Person beim Lesen provozieren

könnte. Erstens müssen Frauen – im Gegensatz zu den Herren – ihren ganzen Körper erotisch

inszenieren. Zweitens herrscht zwischen Männern durch die vorgegebenen Maßstäbe in der

Männermode weniger Konkurrenzkampf um die sexuelle Überlegenheit, die Brüderlichkeit und

Verbundenheit zwischen Männern wächst. An diesem Punkt appelliert Vinken an die Männer, sich

wieder anziehender zu kleiden, um ihre Herrlichkeit wieder zurück zu erlangen. Besonders Frauen,

die im Rampenlicht stehen, sind enormem Druck ausgesetzt, da auf das Label ihres Outfits in erster

Linie streng geachtet wird. Welchen Designer trägt der Gatte? Gleichgültig. Die Frau dient leider

noch heute als Statussymbol des Mannes (Vinken führt die Theorie Thorstein Veblens an). Das

darauffolgende Unterkapitel widmet Vinken Eduard Fuchs und Adolf Loos. Bei dem zweiten

Vornamen kann man nur Ungutes wittern. Der Herren Theorie: Grund zu cholerischen Anfällen

bei jeder Frau, die gerne auffällige und ausgefallene Kleidung trägt. Im Gegensatz zu Veblens

Theorie der Frau als Statussymbol gilt an dieser Stelle die Frau als Sexobjekt. Frauen seien einem

ständigen Konkurrenzkampf ausgeliefert. Der Kampf findet auf dem Fleisch- und/oder Heiratsmarkt

statt. Frauen, die dank Betonung ihrer Reize die Aufmerksamkeit von Männern erregen könnten,

sind Teilnehmer der Frauengruppe, die sich nicht selbst ernähren kann bzw. keine Arbeit findet und

daher auf einen zahlenden Mann angewiesen ist. Für Frauen, die keine Anhänger des männlichen

und militärischen Stils (z.B. Chanels) sind, stellt diese Schilderung einen unsympathischen Vorwurf

dar und könnte missverstanden werden.

Im sechsten Kapitel „Unisex oder Crossdressing?“ geht es um die Vorstellung einer Modeform für

beide Geschlechter. Für den Leser mag es an dem Phänomen Unisex nichts geben, was man negieren

könnte. Vinken begründet in diesem Kapitel, dass die Existenz des Unisex in der Realität noch

lange nicht der Fall ist. In der Moderne wird von Frauen auf dem Arbeitsmarkt besonders eines in

Sachen Mode gefordert: Bloß nicht zu viel Weiblichkeit. Damenhaftigkeit könnte den Anschein

erwecken, die Frau zeige Schwäche. Das Label Chanel machte mit seinem „kleinen schwarzen

Jackett“ den Anfang einer männlichen-weiblichen Mode, die wie bei Männeranzügen den Charakter

einer Uniform annimmt. Trotz des Entwerfens von maskuliner Damenmode sticht der Gegensatz

zwischen Mann und Frau noch intensiver heraus, anstatt ihn zu verwischen. Die Linien der Frau

werden durch die Kostüme und Hosenanzüge schärfer betont, als es ein Männeranzug tun könnte.

Zum Glück existieren in Frankreich Damen in Führungsposition, die Kleider tragen. Autorität kann

weiblich sein. Vinken beweist dies anhand dieses Arguments wieder. Unisex funktioniert zuletzt

ebenfalls bei Männern nicht. Männer, die zu großen Wert auf die Betonung ihrer Silhouette legen,

gelten als dandyesk, weibisch oder homosexuell. Bald entwarf Dior Männeranzüge, die genau diese

Absicht befürworten. Das männliche Geschlecht bekam den Namen „garçon chaton“ (Katerchen).

Ein Mann musste ab sofort, um Dior Anzüge tragen zu können, kindlich schlank und schmal – fast

schon fragil – sein, einem Kater gleichend. Das Phänomen Unisex erlebte, wie Vinken es in ihrem

Buch bestätigt, Höhen und Tiefen, die den Leser an ihm zweifeln lassen.

Ein wenig gegenwärtiger wird die Geschichte im siebten Kapitel „Verrückter Westen“. Vinken

nennt einen neuen, revolutionären Durchbruch in der Mode, ähnlich, wie es bei Chanel der Fall

war: Mode aus dem Osten kommt in den Westen. Um genauer zu sein strömt die Flut aus Tokio

an. Der Name des Tsunamis:„The Big 3“ (Modemacher Issey Miyake, Rei Kawakubo und Yohjo

Yamamoto). Durch eine neue Arbeitsweise, bei welcher das Kleid durch das Umwickeln des Körpers

– man denke an einen Kimono – wie eine Verpackung am Model angelegt wird, entsteht die

schlichte, andere, perfekt passende Mode. Durch die Kombination gegensätzlicher Elemente – wie

bei Chanel – erreicht Kawakubo mit seiner Mode einen „ästhetischen Mehrwert“. Das Kapitel dient

als kleine Bindestelle von Vergangenheit und dem Jetzt in der Modegeschichte. Es wirkt für den

Leser allerdings weniger spektakulär, eher wird es wie eine Randinformation gelesen.

58


Im vorletzten Kapitel „Körper statt Korporationen“ liegt der Fokus weniger auf Kleidungsstücke,

Vinken rückt den menschlichen Körper in den Vordergrund: Ein interessanter Abschnitt. Das

Verhältnis des weiblichen Körpers als Lockfleisch und des männlichen Körpers als schwellende,

muskulöse, lebendige Maschine ist in der Moderne in der Mode noch nicht verschwunden. So lässt

sich annehmen, dass Fetischkleidung wie Sadomaso-Latex-Kostüme und Trachten wie Dirndl, die

die Zeugungsinstrumente betonen, zur Haute Couture dazugezählt werden können. Suspekte

Annahme. Vinken wechselt sofort das Thema. Es geht um Tattoos und seine Geschichte, die

detailliert und informativ erzählt wird. Ein weiterer Moment, in dem der Leser indirekt seinen

Horizont erweitert. Schließlich ist ein Tattoo heutzutage zu einer normalen Sache geworden, dessen

Ursprung jedoch die wenigsten kennen. Vom Thema Tattoo geht Vinken zum Modeschöpfer

Alexander McQueen über. Eine völlig neue Dimension von Mode wird beschrieben. Die ‚Handlung‘

in Vinkens Werk beginnt - sinnbildlich gesehen - eine andere Richtung einzuschlagen. Der Zweck

einer Kollektion ist nicht mehr der, angezogen zu sein. Die Modenschau wird zur Kunstvernissage.

McQueen beleuchtet die Themen ‚Vergänglichkeit‘ mit Blumenkleidern, die verrotten können; das

Thema ‚Tod‘ mit knochigen Magermodels; das Thema ‚Leid‘ indem er Models als Messias am

Kreuz darstellt; mit Tartanmustern lässt er „traumatische Ereignisse der schottischen Geschichte“

wiederaufleben. Mit bestimmten Mustern manipuliert McQueen und lässt Models wie Pflanzen

aussehen und Organisches wie Anorganisches erscheinen. Kleider werden falsch geschnitten (mit

Lücken), um die Verletzlichkeit des menschlichen Körpers zu zeigen. Steine werden auf fleischartige

Stoffe genäht, um die Überreste einer menschlichen Leiche darzustellen. Die Möglichkeiten von

Mode sind, und das beweist Barbara Vinken zu hundert Prozent, endlos variabel und zu allem fähig.

Die Macht wirkt fast erschreckend, dies realisiert der Leser nach diesem spektakulären Kapitel.

Und zum Schluss stellt sich hier wiederum die berechtigte Frage: Ist diese Macht das Geheimnis

der Mode?

Im neunten und letzten Kapitel findet der Leser einen schönen Abschluss. Vinken minimiert leicht

die Spannung und beendet das Buch auf den letzten zwei Seiten mit einer kurzen altgriechischen

Sage. Das Kapitel nennt sie „Zeitzeichen“. Es geht folglich um die Darstellung von Zeit in Mode

(Begründer dessen ist das Haus Martin Margiela). Das Material bei diesen Kollektionen wird so

gewählt, dass es die Spuren der Zeit widerspiegelt, wie z.B. weißer Stoff, der vergilbt. Ebenfalls

von Schimmel befallene oder zuvor auf dem Flohmarkt gekaufte Stoffe nehmen hier einen Platz

ein. Ebenfalls die einzelnen Stufen des Produktionsprozesses des Kleidungsstückes dürfen sichtbar

werden. Nähte und Abnäher gehören dazu. Das Model wird zur „Schneiderpuppe“.

Zum Schluss schenkt Vinken der abschließenden Sage einen eigenen Titel „Und ewig lockt der

Orient“. Es geht um die Sage von Omphale und Herakles und ihrem Kleidertausch, bei welcher

Omphale wortwörtlich ‚die Hosen anhat‘ und die Grotte als Gewinner verlässt, während Herakles

als belächelter weibischer Verlierer zurückgelassen wird. Vinken ist sich sicher: Das weibliche

Geschlecht siegt in Sachen Mode.

„Angezogen – Das Geheimnis der Mode“ von Barbara Vinken ist Modebegeisterten sowie

Kulturinteressierten oder Personen, die ihrem Geschichtswissen den speziellen Schliff verleihen

wollen, sehr zu empfehlen. Die Mischung aus politischen évènements, historischem

Hintergrundwissen, philosophischen und ideologischen Bezügen sowie Gendertheorien, gepaart

mit dem großen Thema Mode, ergeben einen informativen als auch unterhaltenden Band, der

garantiert im Gedächtnis bleibt und eventuell auch im Umgang in der Wahl mit seinen

Kleidungsstücken seine Spuren hinterlassen wird.

Kurs: Mythos Coco Chanel, SoSe 2018

Leitung: PD Dr. Marijana Erstić, BA LA Deutsch GyGe, 7. Fachsemester

Nicole Dziembala

59


PRSTOM U OKO

Kol‘ko para za budale – para-budale

Poznata je Watzlawickova strategija

1 za maksimalnu nesretnost:

Tvrdoglavost, uskogrudnost,

tmurno prijanjanje na ideju

više od jednakog, stavovi koji

žele nešto dobro, a čine štetu

svemu i svima.

Glupo je nanositi štetu drugima

bez koristi za sebe -, kaže profesor

Carlo Maria Cipolla u

svojoj maloj knjizi Allegro ma

non troppo 2 , koja podučava pet

principa ljudske gluposti. Dr.

Cipolla, nasuprot gluposti, predviđa

ona djela u kojima jedni

drugima štete kako bi sebi koristili.

Mi smo vrlo osjetljivi na

takve štetočine. Imamo zakone,

pravila, kaznene kataloge i nastavnike,

pastore, šefove i roditelje,

a sve sa ciljem: - Nikada

ne tolerirati hajdučko ponašanje,

a kamoli postati sam obični

razbojnik.

Dr. Cipolla tvrdi u svojoj knjizi

kako su glupa djela zapravo

opasnija i od razbojništva. Jer

glupost ne kažnjavamo. Nema

sankcija za budale. Cipolla

principe ljudske gluposti

opisuje u pet kategorija:

1. Uvijek i neizbježno je

podcijenjen broj glupih

u opticaju.

1

Paul Watzlawick: Anleitung zum

Unglücklichsein, Piper-TB 4938, München

2009.Ovom je knjigom Watzlawick osmislio

radikalni pristup tzv. savjetnicima u -

uglavnom u SAD-u - široko rasprostranjenoj

savjetodavnoj literaturi i pokazuje kako čovjek

može učiniti svoj život nepodnošljivim.

Pozadina knjige proizlazi iz istraživanja Palo

Alto škole, a čiji je suosnivač i Watzlawick.

2

Carlo Maria Cipolla: Allegro ma non

troppo. Deutsch. von Moshe Kahn:

Wagenbach, Berlin 2001

2. Vjerojatnost da je određena

osoba glupa,

neovisna je o bilo kojoj

drugoj osobini te osobe.

Slijedom toga, uvijek

postoji jedan visok udio

glupih u svim društvenim

skupinama, od domara

do sveučilišnih

profesora.

3. Glupa osoba je netko

tko naškodi drugoj osobi

ili grupi ljudi, a da

pritom ne ostvari profit

za sebe. Naprotiv, stvara

dodatni gubitak samom

sebi.

4. Ljudi koji nisu glupi

uvijek podcjenjuju potencijal

opasnosti glupih

ljudi. Povrh svega,

ljudi koji nisu glupi

stalno zaboravljaju da

će se pregovaranje i / ili

povezivanje s glupim

ljudima neizbježno pokazati

kao skupa greška

u bilo kojem trenutku,

na bilo kojem mjestu i u

svakom slučaju.

5. Glupa osoba je najopasnija

vrsta ljudi.

Ovako definirana Načela

ljudske gluposti su sve samo ne

satira.

Preminuli Cipolla (2000.)

poznati je ekonomski povjesničar,

koji u svojoj analizi

upozorava kako društva propadaju

kada vlast prijeđe u ruke

budala.

Zamislite govorljivog političara

koji na svakom javnom istupu

iznese neki, makar i izmišljeni

problem o kojem se trenutno ne

diskutira i zatraži brzu odluku.

Prirodno je da zatražite dodatne

informacije i /ili strategije poput

dugoročnog plana. Odgovor je

u načelu nekakav Twitt poput:

Preveliki je to riziko za mene i

kao obično, opet sve se odgađa.

To šteti dnevnoj politici, ne donosi

nikakvu koristi političaru,

kojeg u principu mrzimo i želimo

mu da ode u pakao koji on

sam predstavlja.

U Njemačkoj se govori o helikopter-roditeljima

3 . Oni iskazuju

izuzetnu brigu za svoju djecu

i stalno su u njihovoj blizini. -

Želimo vam samo najbolje.

Zna-mo bolje od vas što je

dobro za vas. - Uspjeh njihovih

strategija je više nego slab jer

pretjerana skrb šteti i djetetu i

roditeljima i to samo zato što je

ta strategija pogrešna. Ali to se

ni pod koju cijenu ne može

objasniti paranoičnim roditeljima

- baš kao što se političar

samo smiješi objektivnim

argumentima, ako ih već ne

naziva alternativnim činjenicama.

Njihovu strategiju bih nazvao

para-glupošću. U gornjim primjerima

i političar i roditelji

zalažu se za neku bolju situaciju.

Takvi političari rado

stoje na usluzi i takvim roditeljima.

To je njihov subjektivni

stav, na koji polažu posebno

pravo. Subjektivno, oni djeluju

mudro, a objektivno i iz svoje

para-perspektive - čine gluposti.

3

Helikoptereltern, bolje zvući na engleskom:

paranoid parents

60


Oni štete sebi i drugima. Oni ne

uče na pogreškama, jer ako je

oštećenje bilo kakva vidljiva

šteta, oni dosljedno vide uzroke

za to kod drugih. 1 Zahvat u

arhivu teorija zavjere je njihov

sljedeći, gotovo neminovni

korak. Savjete ne žele čuti jer

osjećaju da tek moraju ojačati

vlastiti napor! Spirala gluposti

se vrti dalje. Pakao, to su drugi. 2

rekao je francuski filozof Sartre:

Mi želimo slobodu radi

slobode i kroz bilo koju

određenu okolnost, a

želeći slobodu otkrivamo

da ona u potpunosti

ovisi o slobodi

drugih.

Svakako, sloboda, kao

što je čovjekova definicija,

ne ovisi o drugoj

1

Othering, odstranjivanje (engl. othering),

proces isključivanja i distanciranja na temelju

normi specifične društvene skupine.

2

Jean-Paul Sartre, Geschlossene

Gesellschaft, Rowohlt Taschenbuch Verlag,

Reinbek bei Hamburg 1986

ali čim postoji ropstvo,

dužan sam željeti slobodu

drugih istovremeno

s mojom slobodom

i ne mogu uzeti svoju

slobodu kao svoj cilj,

ako istovremeno ne uzmem

kao svoj cilj onog

drugog. 3

Para-glupost je temeljna opasnost!

Ili kako to opisuje Dunning-

Krugerov-Efekt (DKE): budalaština

je nesposobnost osoba s

pomanjkanjem vještina i/ili

znanja da prepoznaju vlastite

greške.

Metakognitivna nesposobnost

za prepoznavanje vlastitih pogreška

ili nesposobnosti ima za

posljedicu pretjerano samo

uvjerenje ili iluziju superiornosti.

Kognitivnu sklonost

neukih ili neobučenih osoba

3

Jean-Paul Sartre, L'existentialisme est un

humanisme, Editions Nagel, Paris, 1946

prema donošenju neadekvatnih

odluka ili netočnih zaključaka

baziranih na neprepoznavanju

vlastite nekompetencije opisuje

već filozof Russell: Čitav

problem sa svijetom leži u tome

da su budale toliko sigurne u

sebe, dok su mudri ljudi prepuni

sumnje. 4

Tvrdoglavost, uskogrudnost,

uskogrudnost, tvrdoglavost,

tmurno prijanjanje, „više od

istog“ kao Watzlawickova strategija

za maksimalnu nesretnost,

to su stavovi ljudi koji žele

nešto dobro ali čine štetu svemu

i svima.

Subjektivno, iz unutarnje perspektive,

promatraju se drugačije,

žive apstraktno na svojoj

meta-razini.

Samo najbolji imaju

osjećaj za ljepotu, hrabrost

da riskiraju uz

4

Ivica Košak, Paradoks glupih ili dunningkrugerov

efekt, http://www.hrvatskiglasberlin.com/?p=174318

61


samopožrtvovanje, te samozatajnost

za reći istinu.

Ironično, njihove ih

vrline čine ranjivima što

često i bivaju, a ponekad

i zatrti. 1

[Ernest Hemingway]

Biti najbolji nije samo po sebi

odlika malih. Njihovo nedjelovanje

svelo se tek na pasivni

stav u demokratskim izborima,

tr ostaje bez pozitivnih rezultata.

I da se vratimo literaturi

Hemingwaya, (koji je bio na

meti njemačkih nacista, pa i

ostao i kod ovih novokomponovanih)

i prisjetimo se na roman

Kome zvono zvoni gdje on

opisuje opasnost od širenja

fašizma. Njegova književnička

jednostranost se može karakterizirati

potrebom da otvori oči

1

Ernest Hemingway: The Old Man and the

Sea; The best people possess a feeling for

beauty, the courage to take risks, the discipline

to tell the truth, the capacity for sacrifice.

Ironically, their virtues make them vulnerable;

they are often wounded, sometimes destroyed.

svijetu opasnosti koju predstavlja

fašizam, jer u doba kad

je ta knjiga prvi put izašla iz

tiska, velik dio svijeta nije vidio

fašizam kao opasnu ideologiju.

Zato držim kako je, ne samo

ironično pitanje morala, nego i

dužnosti onih …najboljih, da

smognu hrabrost da riskiraju,

samozatajnost da se izrekne istina

i samopožrtvovnost.

Umjesto ili pored čitanja romana,

vrijedi poslušati i lijepo

skladanu baladu Christy Moora:

Viva la quinta brigada. 2

U redu, „Starac i more” je

genijalno, literarno djelo. Ali s

onu strane journalističkih aktivnosti

Hemingwaya, njegovo

razmišljanje o prevedenosti borbe

(za opstanak) koja naravni

ima i svoje (premda drage) žrtve

je i (po mom uvjerenju) metafora

socijalnog darvinizma. Za

2

http://www.irish-folk-songs.com/viva-laquinta-brigada-lyrics-and-chords.html

novinara koji je učestvovao na

frontama svjetskih ratova ništa

neobično. Možda tragično. Ali

na početku 21. stoljeća ipak

jedan popriličan antikronizam.

Oni kojima je to potrebno, prepoznat

će se u literaturi Umberta

Eca. 3

Para-glupost je dio svjetske

moći koja želi dobro i uvijek

stvara zlo.

Prepoznajte ih. Prstom u oko!

Ivica Košak

Objavljeno na portalu

Hrvatski glas Berlin

3

Umberto Eca: Eternal Fascism

(New York Review of Books, 22 June

1995, pp.12-15.)

http://www.nybooks.com/articles/19

95/06/22/ur-fascism/

62


HEROZIRANO, PATRIJARHALNO, KRŠĆANSTVO

Kakva je priroda "vjerskog fanatizma" u Jugoslavena?

„Vjerski fanatizam i netrpeljivost više su agresivni ili obrambeni socijalni osjećaji konfesionalne

skupine nego bitna komponenta vjerskog osjećaja. Progoni drugih denominacija, sekti, kao i obrana

nečije religije od strane pripadnika drugih denominacija ili neprijateljskih vlasti, odražavaju stupanj

vjerske naklonosti zajednice.

Ne može se reći da se južni Slaveni zalažu za grozničavu religioznost u bilo kojoj sferi. Jugoslaveni

su narod ideja; religiozne, državne i druge ideje igrale su i danas su igraju ulogu u njihovoj povijesti.

Razni utjecaji i životne okolnosti starali su razlike u tom pogledu među Jugoslavenima. Epski čovjek

koji je spreman umrijeti za lijepu Isusovu vjeru, Crnogorac koji se borio za križ časti i zlatnu slobodu

zapadnjaku će izgledati kao fanatičan, srednjovjekovni čovjek. Naš musliman je ginuo za din baš

kao što se kršćanin ili hrišćanin borio za svoju religiju. No, taj fanatizam nema ništa zajedničko sa

sektaškim fanatizmom Bizanta i Male Azije, za izraelske (sirijske) careve, borbom oko filioque i

dogmatskim cjepidlačenjem između istočne i zapadne crkve. Vjerske razlike u samom narodu,

između pravoslavaca, katolika i muslimana, nisu uvijek shvaćene tragično, osim ako ih posebno ne

podstiču neke tendenciozne politike. Brat je mio koje vjere bio - kaže narodna poslovica.

Vjera je bila simbol pripadnosti nacionalnoj ili plemenskoj g r u p i, privrženosti nacionalnoj ili

državnoj ideji. To je jedini način tumačenja vjerskog herojstva, posebno u pravoslavnom dijelu

nacije. A i danas će reći bosanski pravoslavni seljak kada ga pitaju: Što si ti? Srbin, prave vjere!

Vanjski simboli i nacionalnost su presudni. Sjaši krste kad prođe Turčin!, poviknuo je jednom aga

kršćanskoj raji u Bosni. Taj se simbolizam često pretvorio u čisti formalizam, za suštinu se nije

mnogo toga pitalo. Vanjska obilježaja grupe su važnija je od toga što se popuje o vjeri, kao što se

najbolje vidi u sceni iz Gorskog vijenca, kada su čelnici stranke postavili uvjete poturicama: Srušite

minaret i džamiju, srpski Badnjak naložite i šarajte uskršnja jaja; - Poštujete dva posta, - a ostalo,

kako vam drago.

Koliko god se J. Cvijić s razlogom divio kako su bosanski franjevci stvorili krotku kršćansku ovčicu

od Dinaraca u Bosni (ali ne i u Hercegovini!), ova medalja ima dvije strane: Bilo je epoha i mjesta

na kojima su i katolički svećenici bile vojvode i hajduci. Povjesničar Radoslav Lopašić opisuje dva

takva primjera iz vremena ličkog četovanja i oslobađanja Slavonije od Turaka. Pop Marko Mesić

i fra Luka Ibrišimović, oba iz druge polovice sedamnaestog i početka osamnaestog stoljeća. Prvi je

bio misionar iz Like i Krbave, župnik iz Brinja i kapelan vojske karlovačkog generala, a od 1702.

i kapetan Like, a drugi gvardijan i biskupski namjesnik Slavonije; - u stvari obojica hajduci staroga

kova, okorjeli u četovanju s Turcima. Fra Luka je već bio vješt u odsijecanju glava Turaka, lukav

i hrabar, kad je to već bilo potrebno. Za njega nije vrijedila ona stara: Kud Turčin s ćordom, tud

fratar s torbom.

Krv i povijesna sudbina Jugoslavena dala je religiji ljubavi novi, poseban sadržaj, prilagođen

stvarnom životu krvave borbe i samoobrane.“

Vladimir Dvorniković 1 : Karakterologija Jugoslavena, 1939., str. 969-970.

1

Vladimir Dvorniković (Severin na Kupi, 28. srpnja 1888. – Beograd, 1956.), hrvatski filozof i etnopsiholog. Profesor na Filozofskom fakultetu

u Zagrebu 1920-ih godina. Zastupa psihologizam i filozofiju života. Najpoznatije djelo mu je "Karakterologija Jugoslavena". U knjizi

Karakterologija Jugoslavena, čija prva zamisao potječe još iz 1917., razvija tezu o potrebi izgradnje narodnog karaktera. Kao što je karakter

"središte ličnosti" čovjeka kao individuuma (središte organsko i dinamičko), to vrijedi i za narod koji je »historijska ličnost višeg reda«. Po ugledu

na Hegelovo razlikovanje nepovijesnih i povijesnih naroda, razlikuje "narode prostora" (koji su prvenstveno uvjetovani prostorom, prirodom,

ekologijom – to je »sirovi i nagonski životni period«) i "narode vremena" (koji stvaraju vlastitu kulturu, odnosno povijest, koji spoznaju svoj

bitak, koji su zakoračili u »prosvjetljenost i racionallizam« ). [I.K.]

63


64


Photo:

Redaktionsarchiv Riječ

65


Trojca sjede u avionu. Jedan jede jabuku,

drugi krušku, a treći ispod sjedala nađe bombu.

Ona prva dvojca bace odgriske kroz prozor,

pa kad to vidi treći, baci i on nađenu bombu kroz prozor.

Avion se spusti. Tri putnika se raziđu po gradu.

Prvi sretne rasplakano dijete i pita ga, što mu je?

Ono odgovori kako mu je na glavu pao odgrizak jabuke!

I drugi putnik susretne rasplakano dijete koje se požali

kako mu je pao odgrizak kruške na glavu.

Treći putnik sretna nasmijanog čovjeka pred hrpom ruševina.

Na pitanje čemu se smije, odgovori: "Pa... morah pustiti

"goluba",

a kad ono nešto zatutnji iza mene... i kad se okrenuh

vidjeh kak´ moj pezdec kuću sruši!"

U ČEMU JE VIC

Kako pojednostavljena objašnjenja pale kod publike

Ne mali broj povijesnih situacija i bogom danih uvjerenja nastalo je upravo na gore opisan način. Neki

misle da su stvorili stvorili državu, crkvu, stalež... samo zato što su sa svoje pozicije imali jednostavno

(pojednostavljeno) objašnjenje koje je "upalilo" kod publike. Djelovanje pa i krivih informacija nije na

prvi pogled očito. Može li ga se zato nijekati?

Kinezima je stoljećima bilo dovoljno imati pet elemenata za svekoliko objašnjenje svijeta. I Grci su

uspijevali sa četiri elementa objasniti poglavito sve. 10.000 nepismenih robova je bilo dovoljno kako bi se

u dvije - tri ili četiri - pet godina sagradila piramida. Nitko ne mora znati što je to elektricitet da bi bio u

stanju zvrcnuti šalter i upaliti svjetlo. Tko se s time zadovoljava neka mu bude. Može mu i biti jer si neki

drugi razbijaju glavu s idejama kako raspoložive resources na ovoj Zemlji raspodijeliti, tako da vuk bude

sit i koza ostane cijela.

Ili:

Da nije grof Isolani, hrvatski vojvoda u Tridesetogodišnjem ratu na tlu Njemačke izdao vojvodu

Wallensteina, kad se ovaj želio pridružiti Šveđanima, skandinavci bi se proširili do Jadranskog mora.

Norveška se jednim parlamentarnim aktom iz 1924. godine odvojila od Švedske krune. Da se Hrvatska

danas (1991.) odvajala od švedskog kraljevstva, a ne od srpskog, to bi i kod nas prošlo na jedan

kulturan način!

Tako nastaju pojednostavljena objašnjenja, a koja su palile kod publike.

Naravno, naše loše opće obrazovanje izaziva, kao prvo pojednostavljivanja i kao drugo otvara vrata

spekulacijama (čime se naravno ezoteričari, teoretičari zavjera i populisti svih boja obilato koriste).

Npr. Bermuda trokut. Pet nestalih USA-aviona. Spekulacijama nije bilo kraja. Od četvrte dimenzije,

marsovaca i magije. Nedavno su pronađeni na dnu mora sa praznim rezervoarima. U vrijeme nestanka

vladala je magla, a piloti su bili neiskusni! To su informacije koje ili nisu bile poznate ili ih se sakrivalo.

Imati informaciju o nečemu ipak nije isto što i znati nešto! Informacije i znanje ne treba izjednačavati.

Naprotiv! Ali poznavanje zakona jest znanje!

Poznavanje fizikalnih zakona govori kako je energija sposobnost nekog tijela da vrši radnju. Sposobnost je

kvaliteta i ne postoji sama po sebi. Ono što postoji jest npr. evidentno gibanje jedne mase, bilo da se mjeri

prema prevaljenom putu ili vremenu za prevaljivanje tog puta. Ono što postoji to su sile djelovanja, a ne

energija. Pojam energije izmišljen je da bi se našao prikladan izraz za jednu naravnu pojavu, a koja bi se

inače morala opisivati s puno riječi. Pojednostavni i vladaj! To je bio zakon uravnilovke. Ezoteričari, kao

često i mnogi sektaši, pojednostavljuju pogled na svijet. Kapitalistička materijalizacija tog postupka su

Coca Cola i McDonald. Fast food!

Slično je i sa obrazovanjem. Teoretska fizika u stanju je danas objasniti naravne pojeve za koje 99,99%

svih ljudi na svijetu nije niti čulo! Rektor zagrebačkog sveučilišta, prof. Šunjić izjavio je u Frankfurtu

kako - Hrvatskoj ne trebaju diplomirani kadrovi nego maturanti za birokratske poslove. Naravno što niža

66


ljestvica znanja to je poslušniji radni kadar! U industrijskoj "demokraciji" su to isto shvatili. Inženjeri

širokoga znanja koji vječno postavljaju neugodna pitanja nisu poželjni. Traže se specijalisti za jedan

određeni posao, za jedan specijalni stroj i basta. Kao i u vojsci. Poput automata izvršavati komande, biti

apsolutno lojalan. Iza toga stoji činjenica da 20% radne snaga može danas proizvesti sve što je potrebno za

ostalih 80% pučanstva. I gdje je rješenje? Skratiti radni tjedan na petinu? Za to su potrebna odricanja u

konzumu. Ili dopustiti da se ratovima nađe kako dodatno zaposlenje, tako i smanjenje populacije. A to

funkcionira i danas. Da se Juga nije raspala danas bi samoupravljači zezali cijelu Europu sa socijalnim

zahtjevima radničke klase. Možda je to informacija koju ne treba tražiti ni u vodi Save niti u šalici za

kavu. Ali za ponekog prdonju, koji misli da je svojim vjetrom probio nove puteve u povijesti, treba

pronaći bolju dijetu (informiranje) kako bi prestao širiti smrad vlastite loše probave.

Joška Maznik

ZAJEDNIŠTVO OGRANIČENIH INTERESA

Zašto ne djeluje radna grupa „Kultura kao samopomoć“ u Wiesbadenu?

U listopadu 2018. godine prestala je, nakon jednog desetljeća, djelovati radna grupa za

samopomoć osoba s zdravstvenim tegobama. Radne grupe nastaju i nestaju prema potrebi. Takav

je bio i primjer radne grupe Hrvatske kulturne zajednice u Wiesbadenu (HKZ-Wi) za „Povijest

u politiku“. Časopis Riječ nas izvještava o jednom jedinom susretu te grupe na kojemu su mladi

otvoreno izrazili nezadovoljstvo pogledima starijih na povijest. I to je bilo sve. Rad jedne takve

grupe je stavljen na led.

Kultura kao samopomoć u Wiesbadenu nije imala

takav prijelomni sukob interesa i pogleda na svijet. Je

li postojala potreba za njom? Portal „Kultur als

Lebenshilfe“ 1 na internetu dokumentira aktivnosti,

interese i ciljeve. Prestankom rada, ciljevi te grupe

ostat će neostvarreni. Dosadašnji rad uzaludan.

Sudjelovalo se na međunarodnim izložbama i

sajmovima. Organizirani su izleti, studijska putovanja i

predavanja u Wiesbadenu, te Hrvatskim zajednicama

izvan glavnog grada pokrajine Hessen. Svoj doprinos

je dalo nekoliko liječnika, ljekarnika, medicinskih

sestra i fizioterapeuta. Financijaška pomoć je stizala iz

povjerenstava gradova Idsteina, Wiesbadena te

pokrajinskog Povjerenstva za zdravstvo

(Gesundheitsamt). Novčana sredstva u visini od preko

3.000 € stajala su na raspolaganju suradnicima radne

grupe za ostvarivanje primarnih ciljeva samopomoći.

U organizaciji dvaju studijskih putovanja u Hrvatsku

(Poreč, 2016. i Dubrovnik, 2017.) realiziran je promet od više od 30.000 €.

U posebnom izdanju časopisa Riječi za 2016. 2 godinu predstavljeni su bili ciljevi, svrha i rad

grupe. I na kraju tog stručnog, u izvjesnoj mjeri i znanstvenog pristupa problematici zdravstvenih

problema iseljenika, a koje bi se moglo ublažiti sadržajem iz kulturnog rada – kako je glasila

radna teza – HKZ-Wi mora zaključiti kako kod članova i prijatelja zajednice ne postoji ni želja

niti podrška za nastavak rada.

[]

1

http://www.lebenshilfe.hkz-wi.de

2

http://www.rijec.hkz-wi.de/Dateien/Izbor%202016.pdf

67

MOLITVA


Molitva je pjesma Aleksandra Puškina koja se temelji se molitvi monaha Ephraima Sirijskog (306–373), kršćanskog teologa i

pjesnika iz 4. stoljeća, tumača svetog pisma i poznatog učitelja pokajanja (metanoja). Originalna pjesma Ephraima Sirijskog

izvodi se već stoljećima u liturgiji „Velikog tjedna“ u istočnim crkvama, poznata je kao i popularna svakodnevna molitva

pravoslavnih vjernika. Ovdje slijedi grčki tekst s latinskom transkripcijom:

Κύριε καὶ Δέσποτα τῆς ζωῆς μου, πνεῦμα ἀργίας, περιεργίας, φιλαρχίας, καὶ ἀργολογίας μή μοι δῷς.

Πνεῦμα δὲ σωφροσύνης, ταπεινοφροσύνης, ὑπομονῆς, καὶ ἀγάπης χάρισαί μοι τῷ σῷ δούλῳ.

Ναί, Κύριε Βασιλεῦ, δώρησαι μοι τοῦ ὁρᾶν τὰ ἐμὰ πταίσματα, καὶ μὴ κατακρίνειν τὸν ἀδελφόν μου, ὅτι εὐλογητὸς εἶ,

εἰς τοὺς αἰῶνας τῶν αἰώνων. Ἀμήν.

Kýrie kaí Déspota tís zoís mou, pnevma argías, periergías, filarchías, kaí argologías mí moi dós. Pnevma dé sofrosýnis,

tapeinofrosýnis, ypomonís, kaí agápis chárisaí moi tó só doúlo. Naí, Kýrie Vasilef, dórisai moi toú orán tá emá

ptaísmata, kaí mí katakrínein tón adelfón mou, óti evlogitós eí, eis toús aiónas tón aiónon. Amín.

- I suvremenoj crkveno-slavenskoj transkripciji:

Молитва Ефрема Сирина

Господи и Владыко живота моего,

Дух праздности, уныния, любоначалия

И празднословия не даждь ми.

Дух же целомудрия, смиренномудрия,

Терпения и любве, даруй ми рабу Твоему.

Ей, Господи Царю, даруй ми зрети моя прегрешения,

И не осуждати брата моего,

Яко благословен еси во в е к и веков, Аминь.

Ефрем Сирин

Gospode i Gospodaru života, oslobodi me očaja, lijenosti,

omalovažavanja, pohlepe i ispraznog govora.

Ali daj mi, tvom sluzi, duh trezvenosti, poniznosti, strpljenja i ljubavi.

Da, Gospode i Vladaru, daj mi da uvidim vlastite pogreške i da ne

sudim bratu, jer Ti si blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.

Prijevod I.K.

Aleksandar Puškin zapisao je tekst pjesme u zbirci 1838. godine gdje je navedena pod brojem II (od pet pjesama, pri čemu pjesme

I i V nisu sačuvane). 1 A izdavači i prevoditelji su dodavali naslove kao: Molitva, Molitva svetih otaca i sl. Tako i u hrvatskom

prijevodu na hrvatski iz 1937. godine:

MOLITVA 2

Oci pustinjaci i nevine žene.

Da se dignu srcem u strane tajnene.

Da za buru borba zemaljskih ga krijepe.

Sastavili mnoge molitve su lijepe;

A1 ni jedna mene ne dira toliko,

Kao ona, štono svećenik ju viko

Ponavljat u posta velikoga dane:

Češće od svih ona mojom usnom gane

I klonulom da mi trajno polet živi:

Od nerada, što ga malodušje skrivi,

I od vladoljublja, zmije sakrivene,

Ud besjeda šupljih štiti, Bože mene,

A grjehote moje otkrij oku momu,

Da se ne usudim sudit bratu svomu.

Daj ljubavi meni, daj mi poniznosti.

Daj mi duh čistoće i ustrpljivosti.

Aleksandar Sergejevič Puškin

Prijevod, Milan Pavelić 1937.

1

Pjesma je objavljena posthumno u časopisu Современник, S. Petersbug, 1837.

2

„Molitva“ je naslov koji dodaje prevoditelj Milan Pavelić u knjizi Prijevodi, u izdanju Matice hrvatske, Zagreb 1937. Originalni tekst A. S.

Puškina nema naslova.

68


U komentarima se često čita, a prema učenju otaca pustinjaka molitva je umijeće umjetnosti i znanje znanosti. 1 Originalni tekst

kod A.S. Puškina nema naslova, ali često se prenosi kao molitva svetih otaca. Definicija sveti/ Cвятые u originalu se može

odnositi na očeve pustinjake (svete mudrace) i žene bezgrešne, što samo po sebi ne izražava vjersku povezanost.

Originalni tekst na ruskom glasi:

II

Cвятые мудрецы 2 и жены непорочны,

Чтоб сердцем возлетать во области заочны 3 ,

Чтоб укреплять его средь дольных бурь и битв,

Сложили множество божественных молитв;

Но ни одна из них меня не умиляет

Как та, ^которую священник повторяет

Во дни печальные Великого Поста;

Всех чаще мне она приходит на уста

И падшего крепит неведомою силой:

Владыко дней моих! Дух праздности унылой,

Любоначалия, змеи сокрытой сей,

И празднословия не дай душе моей.

Но дай мне зреть мои, о Боже, прегрешенья,

Да брат мой от меня не примет осужденья,

И дух смирения, терпения, любви

И целомудрия мне в сердце оживи. (1, т. 3, с. 210) 4 .

U trenutku prevođenja ove Puškinove pjesme, ona je bila ne samo već sto godina stara, nego je u sebi sadržavala poruku sirijskog

pustinjaka iz 4. st. našeg računanja vremena. Za oca isusovca M. Pavelića ne bi dakle smjela biti nepoznata ta molitva koja u

pravoslavlju slovi kao bit vjerskoga nauka i sastavni dio pučke pobožnosti. 5 I danas, 2020. godine ova pjesma morala bi nas

upozoravat na povijest koja se ponavlja. Ephraim Sirijski završio je u Turskom izbjeglištvu, kao bjegunac pred ratnom najezdom

Sasanida u Siriju 4. stoljeća.

Hegel je negdje primijetio kako se sve velike povijesne činjenice i povijesne osobe događaju, da tako kažem, dva puta. Zaboravio

je dodati: jedan put kao tragedija, drugi kao farsa. 6 Aktualnost ovog ponavljanja Sirijskog slučaja, trebala bi predstavljati

upozorenje, molitva crkvenog oca Ephraima moralnu obavezu. Nasuprot tome zbilja suverenog domoljublja pretvara

neorijentirane populiste u stroj Meštrovićeva reljefa Domagojevi strijelci (i.e. beskrupulozni krvavi gusari, uskoci i hajduci) ne

reflektirajući, ne samo isprazni nacionalni narativ koji nam se predstavlja kao povijest, neprepoznavanje lokalnog kao farse

globalnog odraza.

Pa da Ivan Meštrović i nije nikad imao nikakvog susreta s umjetnošću starog Egipta, a imao je, strijelci s drevnog reljefa iz

vremena Ramzesa Velikog u Medinet-Habu govore o sličnoj tragediji strane invazije, - upada morskih gusara.

Ne, nije farsa u tome što je Meštrović napravio jednu majstorsku repliku – tragedija je u tome što, nasuprot ocu Ephraimu

Sirijskom, - ne znamo progovoriti: Gospode i Gospodaru života, oslobodi me očaja, lijenosti, omalovažavanja, pohlepe i

ispraznog govora. Ali daj mi, tvom sluzi, duh trezvenosti, poniznosti, strpljenja i ljubavi. Da, Gospode i Vladaru, daj mi da uvidim

vlastite pogreške i da ne sudim bratu … Ephraim Sirijski pisao je ove riječi u izbjeglištvu turskom prije šesnaest stotina lijeta.

Imamo li snage danas poslušati vapaj sirijskog bjegunca na vlastitom ograničenju strane tajnene?

Ivica Košak

Autor se srdačno se zahvaljuje Stjepanu Sučiću, kolegi - radniku iz Matice hrvatske u Zagrebu za dokumuntaciju na osnovu

koje je nastao ovaj prilog.

1

Молитва, по учению отцов пустынников, - это "искусство из искусств" и "наука из наук".

2

Cвятые мудрецы U prvoj verziji pjesme Puškin umjesto „Očevi pustinjaci "stajali su" sveti mudraci /cвятые мудрецы ", - neutralan izraz koji

se može pripisati na primjer budističkim redovnicima.

3

Заочный — незримый, невидимый (nevidljiv, metafizički), u hrvatskom prijevodu iz 1937. M.P. kreira pridjev tajnen što nepotrebno otežava

razumijevanje.

4

Пушкин А.С. Поли. собр. соч. в 10-ти томах. М., 1977-1979.

5

Usp. https://foma.ru/50-velikih-stihotvoreniy-ottsyi-pustyinniki.html

6

Karl Marx/Friedrich Engels - Werke, Band 8, "Der achtzehnte Brumaire des Louis Bonaparte", S. 115-123

Dietz Verlag, Berlin/DDR 1972.

69


Matica hrvatska već dulji niz godina pruža filozofiji neku vrstu

utočišta u vremenu u kojem s filozofijom u Hrvatskoj glede

institucionalnih i osobnih odnosa ne stoji osobito dobro. To se

može zahvaliti kako tijekom stoljeća potvrđenu sluhu Matice

za bitna pitanja nacionalnoga duhovnog života tako i djelatnoj

prisutnosti filozofije u Matici od njezina osnutka.

Damir Barbarić, Vijenac 323

Uz znanstveni skup FILOZOFIJA JEZIKA I JEZIK FILOZOFIJE,

Matica hrvatska, 28. i 29. veljače 2020. godine

PRVORAZREDAN FILOZOFSKI SIMPOZIJ

U MATICI OTVORIO VAŽNA PITANJA

Simpozij je uspio kao pokušaj

da se jezik promisli ne samo

filozofijski nego i u vezi s filologijskim

i lingvističkim pristupom.

S druge strane, izlaganja

su uvažila i povijest filozofije, s

aspekta logičkih i ontologijskih

razmatranja, unutar kojih i

pitanje jezika ima važnu ulogu

Posljednjeg petka i subote u

veljači Odjel za filozofiju Matice

hrvatske organizirao je znanstveni

skup Filozofija jezika i jezik

filozofije. Tijekom dva dana petnaest

izlagača održalo je relativno

opsežna predavanja, a gotovo je

svako predavanje pratila živa

rasprava.

U uvodnoj riječi na otvaranju

skupa Igor Mikecin je u ime

organizatora posebno naglasio

raznovrsnost pristupa kao osnovni

motiv pri određivanju teme

skupa. Skup je, naime, bio zamišljen

kao objedinjavanje raznolikih

motrišta: izlaganjima su

razumijevanju teme pridonijeli i

filozofi i filolozi i lingvisti. Raspravljalo

se o jeziku kao temi

filozofije, a istodobno i o jeziku

kojim se filozofija služi i koji

oblikuje i tvori.

70


Simpozij je okupio niz relevantnih

filozofa i filologa

Skup je bio podijeljen na nekoliko

dijelova, tematski i kronološki,

pa su u prvom dijelu izložene

teme koje se odnose na

filozofiju jezika u razdoblju staroga

vijeka: izlaganja o Empedoklu,

Platonu, Galenu, Al Farabiju.

Zatim su slijedila izlaganja o

klasičnoj njemačkoj filozofiji:

referati o Maimonu i Fichteu, pa

o Hegelu. U trećem dijelu govornici

su raspravljali o novijoj filozofiji:

Nietzscheu i Heideggeru.

Posljednja četvrtina bila je

posvećena izlaganjima koja se

bave shvaćanjem jezika kod znamenitih

jezikoslovaca, ali onih

koji nisu dali prinos samo općem

jezikoslovlju, već su bili i filozofi

i teoretičari jezika. Simpozij je

uspio kao pokušaj da se jezik

promisli ne samo filozofijski nego

i u svezi s filologijskim i

lingvističkim pristupom. S druge

strane, izlaganja su uvažila i povijest

filozofije, s aspekta

logičkih i ontologijskih razmatranja,

unutar kojih i pitanje jezika

ima važnu ulogu.

Jezik kroz naočale starovjekovlja

Igor Mikecin, pročelnik Odjela za filozofiju MH /

Snimio MIRKO CVJETKO

Kronološka logika otvorila je

skup predavanjem Ninoslava

Zubovića o jeziku i stilu predsokratovca

Empedokla, vjerojatno

posljednjega grčkog filozofa

koji se služio stihom. Riječ je o

segmentu povijesti filozofije koji

je, kako je Zubović kazao, zakučastošću

filološki vrlo relevantan,

jer je jezik filozofa pjesnika

ključan za kasniji razvoj filozofskog

vokabulara. Empedoklo se

pritom pokazao kao važan inovator

i u leksiku i u usporedbama.

Nakon Zubovićeva izlaganja o

elementima jezika i stila, Petar

Šegedin prvi je načeo teme djelovanja

jezika kao razgovora.

Razvijajući pitanje međusobnog

odnosa dvaju određenja dijalektike

iz Platonovih spisa, zaključio

je kako obje definicije – ona koja

dijalektiku određuje kao put do

istine bitka, i ona koja ju pokazuje

kao uspostavu prijateljstva –

dijalektiku ocrtavaju kao umijeće

i moć razgovaranja.

Još u bloku starovjekovnih tema,

Marko Tokić zahvatio je jezik s

posve druge strane, kao stručno

sredstvo, govoreći o poimanju

jezika jednog od najvećih

antičkih liječnika, Galena. Galen

se najviše bavio pitanjem svrhe

jezika u znanosti i umijeću,

smatrajući logiku vrlo važnom

disciplinom za liječnike. Odlika

je dobra liječnika ponajprije u

izbjegavanju dvoznačnosti: liječnici

koji se izražavaju na

metaforičan način sramote svoje

zvanje, jer tvrdnje moraju biti

kadri logički demonstrirati. Zato

je dobar dio Galenovih spisa

posvećen razmatranju odnosa

medicine i jezika, koji podrazumijeva

moralnu obvezu.

Vraćajući se na teme općeg razumijevanja

jezika, Daniel Bučan

71


Rafael:

Atenska škola

otvorio je izlaganje pitanjem:

otkud dolazi značenje i kakva je

veza između riječi kao označitelja

i biti stvari?

Dio odgovora dao je predavanjem

o srednjovjekovnom arapskom

filozofu Al Farabiju, Aristotelovu

nasljedovatelju, koji jezik vidi

primarno kao sredstvo mišljenja,

a ne komunikacije – ili, radikalnije,

kao mišljenje samo. Al Farabi,

naime, drži da riječi nastaju

tek nakon što su stvari pojmljene

– one označuju pojmove, a ne

stvari.

Bučan je proširio geografski okvir

rasprave sa stare Grčke na

Arabiju, a Mislav Ježić doveo ga

je do ruba indoeuropskoga prasvijeta,

govoreći o filozofijskom

nazivlju i o tome kako se ono

razvija u različitim jezicima. Nije

svaki jezični sustav osposobljen

da izrazi sve misaone sadržaje, pa

tako ni filozofske: jezici tu sposobnost

mogu razviti, ali i izgubiti,

a mogu je i usvojiti iz drugih

jezika. Ježić je istaknuo niz

neobičnih podudarnosti između

starogrčkoga i staroindijskog nazivlja,

što upućuje na zajedničko

nasljeđe iz starijeg indoeuropskog

doba: doba za koje se sve

donedavno nije slutilo da je posjedovalo

filozofijsko mišljenje.

Starovjekovni niz predavanja (s

prstohvatom srednjovjekovlja)

zaključio je Igor Mikecin predavanjem

o filozofijskom podrijetlu

helenističke gramatike te dao

sliku razvoja gramatike kroz filozofiju:

od Platona preko Aristotela

do stoika. Međutim, kao

zasebno znanje o jeziku, pokazao

je Mikecin, gramatika nije nastala

sve do helenizma, utemeljivši se

na tradiciji Aristotelove i stoičke

logike.

Metafore imaju posebno značenje

i za svakodnevni govor i za filozofski

jezik, jer posjeduju moć

izražavanja apstraktnih pojmova

i nadosjetilne zbilje, pa su u filozofiji

rabljene od stare Grčke.

O njima je u svom izlaganju o

Maimonu, Fichteu i značenju

metafora za filozofiju govorio

Ljudevit Fran Ježić, pokazavši

kako je značenje metafora za naše

mišljenje dobilo novo tumačenje

potkraj 18. stoljeća, u djelu Salomona

Maimona, postkantovskoga

hjumovskog skeptika.

Maimon je iznio sasvim novu

teoriju o transcendentalnome

značenju metafora – izraza koji

su zajednički materijalnim i nematerijalnim

stvarima – a taj je

njegov obrat još nepoznat.

Bilo je to prvo u nizu predavanja

o njemačkoj filozofiji, a nastavio

ga je Tomislav Škrbić temom o

Hegelovoj estetici.

72


Jedinstveni jezik poezije

Škrbić je u osnovnim crtama

eksplicirao Hegelovo shvaćanje

svrhe umjetnosti, pa se osvrnuo

na pojam predodžbe kao, prema

Hegelu, posebnog izvora jezika

poezije, po čemu se poezija razlikuje

od svih drugih umjetnosti.

Poetski jezik, za razliku od

običnoga govora ili filozofije,

mora prema Hegelu zadržati odmak

od razumskih odnosa ili

filozofijske forme suda i zaključka,

jer njegovo područje je

predodžba. Zato je pjesničko djelo

slobodno od praktične svrhe,

čemu je podložno prozno djelo.

Škrbićevim predavanjem zaključen

je prvi dan skupa, a razgovori

o njemačkim filozofima nastavljeni

su i drugog dana, koji je

otvorio Berislav Podrug predavanjem

o Nietzscheovu, posve

drukčijem shvaćanju jezika:

između predmeta i oznake nema

bliske veze ni odnosa, a ni ljudski

intelekt ni jezik nisu kadri zahvatiti

bit stvari. Jezik je Nietzscheu,

kaže Podrug, tek instrument koji

je čovjek razvio ne bi li ispunio

praktičnu funkciju, i nema svrsishodnu

spoznajnu ulogu – on je

samo umjetnička tvorevina, niz

retoričkih figura, a „istina“ je

samo posljedica potrebe za sporazumom.

Neveselu perspektivu

ograničenosti jezika dopunio je

Ozren Žunec izlaganjem o

odumiranju istine u javnoj sferi

našega doba: izrazi poput posttruth

postali su, smatra Žunec,

neosporna značajka ovog razdoblja,

pa je odgovor na takvo stanje

potražio u Heideggerovoj kritici

jezika moderniteta. U njoj je

našao objašnjenje rasapa smisla

u zajednici kao proces gubitka

sebstva: svi gube sebe, pa nastaje

situacija u kojoj je „svatko drugi

i nitko nije on sam“ – pojedinci

se ponašaju kao drugi, i to ne neki

određeni drugi, nego ni jedan

određen netko, što rezultira neupadljivom,

nevidljivom diktaturom.

Ono što čovjeka čini čovjekom

Zadnji je blok, onaj posvećen

jezikoslovcima, otvorio Damir

Barbarić. Barbarić je govorio o

shvaćanju jezika u Wilhelma von

Humboldta, zasnovanu ponajprije

na određivanju jezika kao onoga

što čovjeka čini čovjekom. Tragati

za početkom i nastankom

jezika značilo bi, dakle, tragati za

nastankom sama čovjeka. Tako

ključno određen, jezik nije skup

gotovih gramatičkih i sintaktičkih

pravila, već živi organizam. Jezik

je organ koji oblikuje mišljenje

od kojega je neodvojiv, što ga

čini posve individualnim. Na tako

individualno shvaćen Humboldtov

jezik predavanjem o filozofijskom

problemu religioznog jezika

nadovezao se Stjepan Kušar.

Naime, jezik Biblije jest problem,

jer nije otprve vidljiva njegova

veza sa spekulativnim iskazima

filozofije i teologije o Bogu,

čovjeku i svijetu. Odatle potreba

proučavanja formi religioznog

diskursa u odnosu prema njegovoj

ključnoj točki – Bogu, prema

kojemu i ciljaju sve forme religioznoga

jezika. Zatim je još jedno

predavanje bilo posvećeno Humboldtu

– Davor Krsnik govorio je

o pojmu analogije u Humboldtovoj

teoriji jezika, ističući razliku:

suvremenom jezikoslovlju analogija

je čimbenik promjene, a

Humboldtu je ustrojno načelo

jezika. On je smješta na sintaktičku

razinu, pa se povezuje s

odnosom jezika i misli.

Posljednja su dva predavanja

zahvatila utjecaje De Saussureovih

ideja na krajolik suvremene

lingvistike. Alen Sućeska govorio

je o genealogiji jezika, kritizirajući

De Saussurea argumentima

znanosti o evoluciji, a Bojan

Marotti proširio je razgovor na

73


IN MEMORIAM

Jakša Kušan

Jakša Kušan rođen je 23. travnja 1931. Umire u 88 godini života, 29.

srpnja 2019. u Zagrebu

Jakša Kušan završi je klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Nakon

izbacivanja iz politički motiviranog razloga sa Sveučilišta u Zagrebu

Kušan pravni studij nastavlja u Beogradu i Londonu. Od 1956. godine

živi u Velikoj Britaniji, gdje radi kao analitičar za komunističke zemlje

u londonskom dnevniku The Guardian.

U Londonu 1958. supokreće Hrvatski bilten, kasnije Nova Hrvatska,

koji izlazi sve do 1990. godine.

Kušan provodi strategiju postupne izgradnje demokratske svijesti u

Jugoslaviji i zauzima se za suradnju s reformistički nastrojenim

hrvatskim komunistima. U siječnju 1958. godine Jakša Kušan je skupinom mladih izbjeglica 1

pokrenuo mjesečnik Hrvatski bilten, a u siječnju 1959. godine mjesečnik Nova Hrvatska.

List je izlazio 32 godine, od 1974. Godine, kao dvotjednik. Pod njegovim je glavnim uredništvom

taj nestranački list isprva bio informativni pregled tekućih zbivanja u domovini, a od polovice

1960-ih i poprište načelnih rasprava o rješenju hrvatskoga pitanja.

Krajem 1990. godine Jakša Kušan vratio se u domovinu i zajedno s uredništvom lista pripremao

izdavanje Nove Hrvatske ali zbog financijskih prilika nisu uspjeli. Poslije su, uz pomoć Matice

hrvatske, pokušali izdavati list Hrvatski tjednik, ali je nakon dva broja izašlih za Božić i Novu

godinu 1991./92. list zauvijek obustavljen.

Kušan je 70-ih godina prevodio i svjetskoj javnosti predstavljao djela dr. Franje Tuđmana, no

nakon njegova povratka u Hrvatsku, kritički se odnosio prema njegovoj politici. Dogodilo se to

da iz inozemstva nisu pristigli demokrati, nego oni koji su se htjeli dobro naplatiti za svoje

emigrantske patnje i Hrvatsku vratiti 50 godina unatrag, u godinu 1941.

U ožujku 1990, u broju 5 Nove Hrvatske Kušan donosi opširan uvodni komentar kao osvrt na

upravo održani Prvi opći sabor HDZ-a, i tu među inim stoji: … Dva mjeseca prije izbora, na

tako brojnom skupu hrvatskih političkih aktivista, najmanje je vremena posvećeno pravim

političkim pitanjima. Sabor je završio bez određenog predizbornog programa, a oni rijetki

govornici koji su imali što reći i takvom programu mogli nešto doprinijeti ostali su u sjeni

govornika kojima je glavno bilo da izazovu pljesak u dvorani…

Jedna jalova i sasvim primitivna nazovipolitička utakmica o tome tko je ‘veći Hrvat’, utakmica

koja je već dosadila i u emigraciji, preselila se eto na domovinsko tlo…

Takvo slobodno razmišljanje, koje je urednike Nove Hrvatske profesionalno slijedio svih dugih

godina protivljenja komunističkom diktatu ujednačene misli, bilo je dovoljno da Jakaša Kušan u

novoj Hrvatkoj ne dobije zasluženo mjesto.

Neka nam sjećanje na Jakšu ostane u dobroj uspomeni!

1

U Novoj Hrvatskoj pisali su i surađivali: Ivan Babić, Gojko Borić (i pod pseudonimom Hrvoje Vukelić), Bruno Bušić, Mladen Engelsfeld (pod

pseudonimima: MM Istra i Hrvat iz domovine), Vlado Koretić, Boris Maruna, Mate Meštrović, Bogdan Radica, Tihomil Rađa (i pod

pseudonimom dr. Tadija Ramljak), Gvido Saganić, Branko Salaj, Ivan Cerovac, Tefko Saračević (pod pseudonimom Emin Sedlar), Ivo Tijardović

ml. (pod pseudonimom Tonči Batelant), Mirko Vidović, Janko Žagar i ini.

74


IN MEMORIAM

IVAN MATAS

U subotu, 25. svibnja 2019. godine, napustio nas je poslije duge i teške bolesti, član Hrvatske kulturne zajednice, gospodin

Ivan Matas. Kolega Ivo ostat će nam u sjećanju kao prijatelj, suradnik, čovjek kojega ni odlazak u stranu zemlju, a niti

teška osobna sudbina nije spriječila da u zajednici iseljenika u Wiesbadenu doprinese da oživi duh zajedništva.

Ivan je rođen u mjestu Kladnjice, općina Lećevica kod Splita, do teritorijalne reorganizacije u Hrvatskoj naselje Kladnjice

su bile dio stare općine Kaštela. 1946. godine, kada je Ivan rođen, naselje doživljava privremenu demografski rast.

Mjesto koje danas broji manje od 200 stanovnika imalo ih je tada gotovo tisuću. A prema popisu stanovništva 2001.

cijela općina je imala svega 740 stanovnika. To je znatno manje nego daleke 1857. kada je prema prvom popisu

stanovništva evidentiran 2.031 stanovnik ili 174% više nego

2001. godine. Glavni način privređivanja stoljećima je na ovom

prostoru Dalmatinske zagore bilo stočarstvo. Od 70-ih godina

20. stoljeća poljodjelstvo i stočarstvo naglo propadaju,

uglavnom zbog brojnoga iseljavanja stanovništva na rad u

obližnje gradove, a kasnije i zbog trajnoga preseljenja u Split

i na obalna područja. Na prostoru općine Lećevica postoji

kontinuitet življenja još od prapovijesti, o čemu nam svjedoči

veliki broj prapovijesnih gomila i gradina koje su sačuvane.

I odlazak Ivana Matasa na školovanje i rad u brodogradilištu

u Split je dio te seoske migracije, a koja lakši – bolji život nalazi

i u industrijskom – gradskom životu.

Radni staž Ivanu prekida služenje vojnog roka u Prištini, a da

bi on ubrzo nakon toga pokušao potražiti sreću izvan granica

Domovine, - kao privremeni radnik u Njemačkoj – gastarbajter.

Kao kvalificirani metalni radnik, Ivan radi na instalacijama

grijanja gdje je cijenjen i gdje se aktivno, kao član sindikata

bori, ne samo za bolji, nego i pravedniji život.

Sa suprugom Ivankom, koju upoznaje u Njemačkoj, Ivan

planira povratak. Kupuje kuću u Domovini, u koju se više neće

vratiti. Presrela ga je neizlječiva, kronična opstruktivna plućna

bolest koja mu je otežala i često onemogućavala društveni

život. Ipak Ivan aktivno sudjeluje u okviru Hrvatske kulturne

zajednice u prikupljanju humanitarne pomoći u ratnim

godinama. Slijede godine osobne grčevite borbe za duhovni

nadgradnju i društvenu orijentaciju, a protiv izolacije i samoće.

25. svibnja 2019. napustio nas je Ivo, dragi kolega i dobar

prijatelj.

Neka nam sjećanje na Ivana ostane u dobroj uspomeni!

[]

75

PRIZNANJE ZA DOSADAŠNJI RAD HRVATSKOJ KULTURNOJ

ZAJEDNICI – OGRANKU MATICE HRVATSKE U WIESBADENU

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović uručila je u povodu Njemačko - hrvatskog

gospodarskog foruma, priznanje i povelju RH u Gospodarskoj komori Rhein-Hessen u Mainzu

Mainz, 10. veljače 2020. godine, u prisustvu ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlić

Radmana, predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i veleposlanik RH u Njemačkoj Gordan

Bakota uručili su predstavniku Hrvatske kulturne zajednice iz Wiesbadena povelju Republike

Hrvatske za izniman doprinos promicanju i očuvanju hrvatske i europske znanstvene kulturne baštine,

osnaživanju hrvatskog zajedništva u Domovini i u Saveznoj Republici Njemačkoj.

Povelje RH predsjednica je uručila i Hrvatskom

europskom kulturnom društvu Frankfurt, udruzi

Livanjska zajednica Frankfurt, Hrvatskoj

zajednici Hercegovina Stuttgart, Hrvatskoj

kulturnoj zajednici Mainz, Hrvatskoj kulturnoj

zajednici Mannheim, Hrvatskoj kulturnoj

zajednici Wiesbaden, Njemačko-hrvatskom

društvu Mainz, FC Posavina Frankfurt, FC

Croatia Frankfurt i Zavičajnoj udruzi sv. Ivan

Ričice.

Povelje spomenutim hrvatskim udrugama i

klubovima su dodijeljene na prijedlog Hrvatskog

svjetskog kongresa u Njemačkoj (HSKNJ) i

Kolinda Grabar Kitarović i Ivica Košak /Foto: Fenix

Generalnog konzulata RH u Frankfurtu. Pred

predstavnicima hrvatskih udruga i klubova, predsjednica je održala govor u kojem je istaknula kako

je kroz cijelu svoju karijeru svjedočila životu hrvatskih iseljenika.

– Doista moram reći da sam se uvijek iznenadila kako gotovo da ni nema kutka svijeta, gdje ne naiđete

na nekoga iz Hrvatske i tako dođete u dodir sa svojom domovinom. Kad sam došla na dužnost

predsjednice, na žalost, bilo je puno problema na koje sam naišla iz mandata mojih prethodnika, veze

s iseljeništvom bile su zanemarene, ali nadam se da će se sad nastaviti dalje razvijati za dobro Hrvatske

i hrvatskog iseljeništva.

Hrvati su se uvijek znali prilagoditi

U konačnici nadam se i povratku posebno naših mladih za koje vjerujem da će svojim znanjem i

iskustvom uživati u hrvatskoj domovini. Znam da život u iseljeništvu nije lak, pogotovo prvoj generaciji

koja se pokušavala uklopiti i prilagoditi novim uvjetima života, ali Hrvati su to uvijek sjajno odrađivali.

I vi ste u Njemačkoj isto tako i vrijedni članovi njemačkog društva, izgrađujete novu domovinu, ali

isto tako održavate svoje veze sa svojom domovinom Hrvatskom.Vama je možda lakše nego onima u

prekooceanskim zemljama jer niste tako daleko od Hrvatske , ali znam da nije lako, posebno neće biti

sljedećim generacijama. Tehnologija nas povezuje, ali za povezivanje domovinom nije dovoljno

klikanje po tipkovnici. Nadam se povezivanju iseljeničke i domovinske Hrvatske. Drago mi je što sam

na kraju svog mandata ovdje s vama, s Hrvatima u iseljeništvu – rekla je predsjednica RH.

Marijana Dokoza

Rijec 58_59

Sie wollen auch ein ePaper? Erhöhen Sie die Reichweite Ihrer Titel.

Template löschen?

Als Template speichern?