1 Aristotel, grčki filozof (384–322) rođen u Stagiri u Trakiji. U Atenu ...

[Za Filozofski leksikon, ur. S. Kutle�a, Zagreb: Leksikografski zavod “Miroslav Krle�a”,
2012/2013.]
Aristotel, gr�ki filozof (384–322) ro�en u Stagiri u Trakiji. U Atenu dolazi 367. i
pridru�uje se Platonovoj Akademiji, �iji �lan ostaje do Platonove smrti (348). Nakon
toga odlazi iz Atene u Asos, a potom u Mitilenu na Lezbu. G. 343. Filip Makedonski
poziva ga na svoj dvor kao u�itelja svojega sina Aleksandra. U Atenu se vra�a tek
335, kada osniva vlastitu filozofsku �kolu, poznatu pod nazivom Likej ili
“peripateti�ka �kola”. Nakon Aleksandrove smrti (323) ponovno odlazi iz Atene –
vjerojatno, kao i u prvom slu�aju, iz politi�kih razloga, tj. svojih veza s Makedonijom
– te umire u Halkidi na otoku Eubeji.
Aristotelovi se spisi mogu podijeliti u dvije osnovne skupine. Prvu skupinu
�ine tzv. “egzoteri�na”, tj. objavljena djela, namijenjena �iroj publici. Sa�uvani su
samo kra�i fragmenti tih djela; jedini ve�i sa�uvani fragment potje�e iz Protreptika ili
Nagovora na filozofiju. Ve�ina spisa iz te skupine napisana je u obliku dijaloga, a
neki od njih (npr. Dr�avnik, Sofist, Simpozij) i naslovom opona�aju Platonova djela.
Stoga se pretpostavlja da su nastali u ranijem razdoblju Aristotelova rada. Uz
Protreptik, najva�niji me�u njima su Gril ili O retorici, Eudem ili O du�i te O
filozofiji. Drugu i va�niju skupinu �ine tzv. “ezoteri�na” djela, tj. ona namijenjena
�kolskoj upotrebi (ponekad se nazivaju i “akroamati�nima”, tj. djelima koja se odnose
na predavanja). No njihova to�na namjena i njihov izvorni oblik nisu sasvim jasni. Po
svemu sude�i, nisu bila namijenjena objavljivanju izvan Likeja, nego su vjerojatno
bila �itana pred peripateti�kom publikom. Isto tako, nije jasna sudbina tih spisa nakon
Aristotelove smrti. Prema nekim anti�kim izvorima (Strabon i Plutarh), oni nisu bili
dostupni sve do I. st. pr. Kr., kada ih je Sula donio u Rim, gdje su prepisani te
ponovno izdani od strane Andronika s Roda. U vjerodostojnost te pri�e, kao i u to�nu
Andronikovu ulogu postoje mnoge dvojbe. U svakom slu�aju, jasno je da tek nakon I.
st. pr. Kr. Aristotelovi ezoteri�ni spisi po�inju dobivati oblik u kojemu ih danas
�itamo te da od toga razdoblja mo�emo govoriti o formiranju Corpusa Aristotelicuma.
Aristotelovi su spisi tada pomno prepisani, ure�eni i organizirani u skladu s
onodobnom podjelom filozofije na logiku, fiziku (i metafiziku) i etiku (ili prakti�nu
filozofiju op�enito). Taj je poredak zadr�an i u dana�nje doba: dr�e�i se njega I.
Bekker je 1831. priredio izdanje gr�. teksta prema �ijoj se paginaciji i danas citiraju
Aristotelovi spisi.
1

Za razliku od Platona, Aristotel je insistirao na disciplinarnoj podjeli filozofije
i nagla�avao kako sadr�ajne tako i metodolo�ke razlike me�u disciplinama. Iako je
podjela filozofije na logiku, fiziku i etiku vjerojatno bila poznata u njegovo doba, sam
Aristotel je filozofiju i znanost (ili znanje) op�enito dijelio na malo druk�iji na�in.
Najop�enitija podjela jest ona na teoretsku vrstu znanja, koja se bavi samo
promatranjem stvari s namjerom njihova razumijevanja i obja�njavanja, prakti�nu
vrstu znanja, koja se bavi �ovjekovim djelovanjem, i poieti�ku ili tvorbenu vrstu
znanja, koja se bavi proizvodnjom ili stvaranjem stvari. Daljnja podjela tih triju
najop�enitijih vrsta znanja manje je jasna i uklju�uje mnoga preklapanja. U teoretsku
vrstu znanja spadaju teologija i/ili tzv. “prva filozofija” (tj. metafizika), matematika
(aritmetika i geometrija) i prirodne znanosti (fizika, biologija itd.). Prakti�na vrsta
znanja obuhva�a, u naj�irem smislu, znanje koje je relevantno za ostvarenje
individualne (etika) i kolektivne sre�e (politika), a tvorbena se odnosi na razmatranje
kako stvoriti knji�evno umjetni�ko djelo (poetika) ili govor (retorika) (ali tu bi
spadale i brodogradnja, poljoprivreda, medicina itd.). Za barem dvije va�ne
Aristotelove discipline nije jasno kako se uklapaju u tu shemu. Prva od njih je logika,
za koju su Aristotelovi nastavlja�i tvrdili da je oru�e (ὄργανον) filozofije te da je
pretpostavljaju sve znanosti; stoga su skupinu spisa koje su ubrajali u logi�ke nazvali
Organon. Iz samih Aristotelovih tekstova te�ko je izvu�i neki siguran zaklju�ak u
pogledu statusa logike. Tekstovi koji se tradicionalno ubrajaju u logi�ke spise puni su
tema iz drugih disciplina, prije svega ontologije ili metafizike, filozofije jezika, teorije
znanosti itd. Druga disciplina za koju nije jednostavno prona�i mjesto u
aristotelovskoj shemi znanostî jest metafizika. Aristotelove rasprave koje danas
klasificiramo kao metafizi�ke tako�er su pune tema iz drugih podru�ja, a
jedinstvenost metafizike kao zasebne discipline prijeporna je.
Logika. Na po�etak skupine logi�kih djela tradicionalno se stavlja spis
Kategorije, koji po svojoj tematici prije spada u metafiziku ili filozofiju jezika.
Kategorije predstavljaju vjerojatno najraniji Aristotelov poku�aj sustavnog odgovora
na pitanje o tome koje su osnovne vrste stvari u svijetu. Aristotel tu polazi od dvije
osnovne vrste odnosa koje mogu postojati me�u stvarima: jedna stvar mo�e se
iskazivati o (ili predicirati) drugoj ili biti u ili na drugoj. Odatle se najprije dolazi do
klasifikacije stvari u �etiri osnovne vrste: (1) neke se stvari iskazuju o drugima ali
nisu u ili na drugima (npr. �ovjek, koji se predicira pojedina�nom �ovjeku) – to su
2

supstancijalne univerzalije; (2) neke jesu u ili na drugima ali se ne iskazuju o drugima
(npr. pojedina�na bijela boja, koja je na pojedina�nom tijelu) – to su akcidentalne
pojedina�nosti; (3) neke se i iskazuju o drugima i jesu u ili na drugima (npr. znanje,
koje je u umu, a predicira se npr. biologijskom znanju) – to su akcidentalne
univerzalije; (4) neke se niti iskazuju o drugima niti jesu u drugima (npr. Sokrat) – to
su supstancijalne pojedina�nosti. Aristotel smatra, nasuprot Platonu, da su
supstancijalne pojedina�nosti osnovna, samostalno postoje�a vrsta stvari i naziva ih
primarnim supstancijama (οὐσίαι), dok one stvari koje se iskazuju o njima –
supstancijalne univerzalije – naziva sekundarnim supstancijama. Druga vrsta
klasifikacije koja se poduzima u Kategorijama jest klasifikacija u deset tzv.
kategorija: prvu kategoriju �ini supstancija (primarna i sekundarna), a ostalo su
njezina svojstva. Spis O tuma�enju raspravlja o iskazima i funkciji sastavnih dijelova
iskaza. Slijede�i Platonovu analizu iz Sofista, Aristotel tvrdi da osnovni sastavni
dijelovi iskaza jesu imenica (ὄνομα) – izraz koji ima samo referencijalnu ulogu
odre�enu konvencijom, �iji dijelovi nemaju zna�enje i koji ne uklju�uje temporalnu
specifikaciju – te glagol (ῥῆμα) – izraz koji ima predikativnu ulogu i koji uklju�uje
temporalnu specifikaciju. Kada ne�to tvrdi (tj. kada je “apofanti�ki”, ἀποφαντικός),
iskaz je nositelj istinitosti i neistinitosti. Aristotel op�irno raspravlja o vrstama iskaza i
njihovim me�usobnim odnosima. Posebnu pozornost izazvala je njegova rasprava o
iskazima o kontingentnim doga�ajima u budu�nosti. Uzmimo iskaz “Sutra �e biti
pomorske bitke”: ako je on sada istinit, onda je sada nu�no odre�eno da �e sutra biti
pomorske bitke, a ako je sada neistinit, onda je sada nu�no odre�eno da sutra ne�e biti
pomorske bitke; ako pak nije ni istinit ni neistinit, onda imamo iznimku od na�ela
isklju�enja srednjeg. Izgleda da se Aristotel priklanja ovoj potonjoj opciji i tako
izbjegava deterministi�ku konkluziju.
Na koncu spisa O sofisti�kim opovrgavanjima, posljednjeg spisa tzv.
Organona, Aristotel ka�e da o teoriji argumentacije prije njegova rada nitko nije
raspravljao. To na prvi pogled zvu�i �udno, uzme li se u obzir �injenica da ipak
postoji respektabilna tradicija – u koju spadaju barem sofisti, Sokrat i Platon – u kojoj
se velika pozornost pridavala na�inu kako argumentirati. Ipak, prije Aristotela
zapravo nitko nije poku�ao dati sustavnu teoriju argumentacije, i Aristotel je o�ito
uvjeren da njegov logi�ki rad – prije svega njegovo najva�nije otkri�e u podru�ju
logike, silogizam (συλλογισμός) – predstavlja neku vrstu prekretnice. Da bi se neki
3

argument nazvao silogizmom, on mora zadovoljiti sljede�e uvjete: mora se sastojati
od najmanje dviju premisa (προτάσεις); te premise moraju biti dovoljne da se iz njih
nu�no izvede konkluzija (συμπέρασμα); konkluzija ne smije biti implicitno sadr�ana u
premisama. Aristotel podrobno pokazuje koji su parovi premisa takvi da iz njih mo�e
nu�no slijediti konkluzija, tj. formirati silogizam. To �ini tako �to razmatra odnose
subjekta i predikata u premisama (zato se njegova logika obi�no karakterizira kao
logika termina, za razliku od propozicijske logike, koju su podrobnije razvili tek
stoici). Odnosi subjekta i predikata u premisama takvi su da premise imaju jedan
termin zajedni�ki. To je tzv. srednji termin ili srednjak (μέσον), dok se preostali
termini zovu “krajnji termini” ili “krajnjaci” (ἄκρα). Srednji se termin mo�e u
premisama nalaziti na trima polo�ajima (mo�e biti subjekt jedne i predikat druge ili
predikat obiju ili subjekt obiju), pa Aristotel sukladno tome govori o trima figurama
(σχήματα), u kojima se nalazi ukupno �etrnaest valjanih silogisti�kih oblika.
Teoriju silogizma Aristotel je izlo�io u Prvoj Analitici. No Prva i Druga
Analitika �ine cjelinu, utoliko �to Aristotela zanima posebna vrsta silogizma, o kojoj
raspravlja u Drugoj Analitici, tj. silogizam koji je takav da ako ga posjedujemo, onda
ujedno posjedujemo i znanje (ἐπιστήμη). Takva vrsta silogizma zove se
“demonstracija” (ἀπόδειξις). Da bi silogizam bio demonstracija, nije dovoljno da on
bude valjan i da premise budu istinite. Najva�niji dodatni uvjeti jesu da premise
obja�njavaju konkluziju, tj. da je u njima naveden uzrok ili obja�njenje (αἴτιον)
konkluzije, te da budu nu�ne. Odatle Aristotel izvodi veoma strogu definiciju znanja:
znati da p zna�i biti u stanju demonstrirati da p, tj. formirati silogizam u kojemu je
navedeno obja�njenje za�to p. Aristotelovska znanost (ἐπιστήμη) sastoji se od takvih
silogizama tj. demonstracija. Niz premisa u demonstracijama ne mo�e i�i u
beskona�nost, nego je potrebno da postoje primarne ili tzv. neposredne premise, koje
su tako principi demonstrativne znanosti. Principi znanosti, budu�i da su prvi �lanovi
znanstv. silogizma, ne mogu biti predmet znanja koje se zasniva na sposobnosti
demonstriranja. Spoznajnu sposobnost zahvaljuju�i kojoj ipak posjedujemo znanje o
principima Aristotel naziva umom ili sposobno��u shva�anja (νοῦς), a u procesu
spoznaje principâ va�nu ulogu igra druga glavna znanstv. metoda, indukcija
(ἐπαγωγή).
4

Pored demonstracije, druga va�na vrsta silogizma jest dijalekti�ki silogizam,
koji je tema Topike. Dijalekti�ki se silogizam od demonstracije razlikuje po obilje�ju
premisa: dok su premise demonstracije istinite i nu�ne, premise dijalekti�kog
silogizma su prihva�ena ugledna mnijenja, endoxa (ἔνδοξα). Neki tuma�i pojmu
endoxa, kao i dijalektici op�enito, pripisuju iznimno va�nu ulogu u Aristotelovoj
znanstv. metodologiji, jer Aristotel tvrdi da budu�i da se prvi principi znanosti ne
mogu demonstrirati, treba ih razmatrati na temelju endoxa, tj. dijalekti�ki.
Istra�ivanje prirode. Na po�etku svoje Meteorologije Aristotel ka�e: “Ranije
smo raspravili o prvim uzrocima prirode i sve prirodne promjene [u Fizici], kao i o
ure�enom gibanju zvijezda na nebu [O nebu I–II], o broju, vrsti i uzajamnoj
transformaciji tjelesnih elemenata te o nastanku i propasti op�enito [O nebu III–IV; O
nastanku i propasti]. Nakon �to smo o tome raspravili, razmotrit �emo jesmo li u
stanju, u skladu s nazna�enom metodom, dati opis �ivotinja i biljaka, i op�enito i
zasebno [biologijski spisi, uklju�uju�i psihologijske]; jer nakon �to to ka�emo, sve �to
smo na po�etku postavili pred sebe mo�da �e biti dovr�eno” (I.1 338 a 20–339 a 9). Ovaj
odlomak dobro sa�ima sadr�aj i poredak cjelokupnog Aristotelova rada u podru�ju
istra�ivanja prirode te pokazuje da je rije� o veoma obuhvatnom i sustavnom
pothvatu. Vi�e od polovice sa�uvanog Aristotelova Corpusa pripada tome podru�ju, a
tre�ina biologijskim istra�ivanjima (uklju�uju�i i psihologijska).
Fizika raspravlja o najop�enitijim principima istra�ivanja prirode: o vrstama
uzrokâ ili obja�njenjâ, samom pojmu prirode, promjeni i kretanju, mjestu, vremenu,
beskona�nosti itd. Budu�i da istra�iva� prirode nastoji objasniti predmet o kojemu
raspravlja, Aristotelu je naro�ito stalo do toga da to�no odredi kakva vrsta obja�njenja
dolazi u obzir. Postoje �etiri osnovne vrste obja�njenja ili uzroka, tj. odgovora na
pitanje “Za�to?”: prvi upu�uje na ono od �ega je neka stvar sastavljena, tj. na njezinu
gra�u ili materiju (ὕλη), drugi na ono �to za tu gra�u zna�i biti ta i ta stvar, tj. na
formu (εἶδος), tre�i na ono �to je pokrenulo proces koji je doveo do postojanja te
stvari, a �etvrti na cilj ili svrhu (τέλος) te stvari, tj. na ono radi �ega ta stvar postoji.
Istra�iva� prirode mora u svoje obja�njenje uklju�iti sve te �etiri vrste. To�nije
govore�i, budu�i da se tri posljednje vrste obja�njenja u nekom smislu podudaraju,
istra�iva� prirode mora se usredoto�iti i na gra�u i na formu. Naime, ono �to on
istra�uje jest priroda (φύσις), i iako priroda neke stvari, u nekom smislu, jest ono od
�ega je ta stvar u krajnjoj liniji sastavljena, u va�nijem smislu priroda neke stvari
5

njezina je forma. Isto tako, istra�iva� prirode ne mo�e se usredoto�iti samo na formu
prirodnih stvari, jer su forme prirodnih stvari uvijek forme neke gra�e.
Prirodne stvari su one koje princip promjene i mirovanja imaju u samima sebi,
za razliku npr. od artefakata �iji su principi promjene i mirovanja izvanjski. Prema
tome, �elimo li objasniti za�to se neka prirodna stvar mijenja ili za�to miruje, uputit
�emo na njezinu prirodu, tj. na �injenicu da je ona takva i takva vrsta stvari ili na
njezinu formu. Postoje �etiri osnovne vrste promjene ili kretanja (κίνησις): preinaka
ili kvalitativna promjena, pove�avanje i smanjivanje ili kvantitativna promjena,
promjena mjesta (kretanje u u�em smislu) i egzistencijalna ili supstancijalna
promjena. Da bi objasnio �to je to uop�e promjena, Aristotel se koristi pojmovima
potencijalnosti (δύναμις) i aktivnosti ili aktualnosti (ἐνέργεια), koje podrobnije
obrazla�e u Metafizici. Op�enito govore�i, promjena je aktualizacija potencijalnog
kao potencijalnog. Uzmimo npr. kvalitativnu promjenu: to je promjena svojstava neke
stvari, recimo proces kojim list postaje �ut. Da bi postao �ut, on mora imati
potencijalnost da postane �ut, tj. biti potencijalno �ut. Promjena je aktualizacija ili
aktivnost te potencijalnosti; kad se potencijalnost lista da bude �ut ne bi aktualizirala,
do promjene ne bi ni do�lo. Ali kada je ta potencijalnost aktualizirana, onda je
promjena ve� dovr�ena, tj. list je ve� postao �ut. Stoga promjena mora biti nedovr�ena
aktualizacija, ili aktualizacija potencijalnosti ukoliko je ona jo� uvijek samo
potencijalnost. Najva�nija od �etiriju vrsta promjena jest promjena mjesta ili kretanje
u u�em smislu, jer jedino takva vrsta kretanja mo�e biti trajna ili vje�na. Stoga
trajnost i postojanost svemira u krajnjoj liniji ovisi o jednoj vrsti kretanja, tj. o
trajnom kru�nom kretanju sfere zvijezda staja�ica. Ono pak ovisi o jednom ili
nekoliko nepokrenutih pokreta�a, a to je tema koja je va�na i u Metafizici.
Istra�ivanje �ivih bi�a, prije svega �ivotinja – na�ina njihove reprodukcije,
vrsta kretanja, njihovih dijelova, na�ina �ivota itd. – zauzima sredi�nje mjesto u
Aristotelovu istra�ivanju prirode. (Istra�ivanje biljaka plodno je nastavio njegov
u�enik Teofrast.) Osnovu istra�ivanja �ivotinja i biljaka predstavlja sasvim op�enito
razmatranje onoga na osnovi �ega se za njih uop�e mo�e kazati da su �ive. Za ne�to se
mo�e kazati da je �ivo ako mu pripada jedna ili vi�e od sposobnosti (ili aktivnosti)
kao �to su sposobnost (ili aktivnost) hranjenja, razmno�avanja, rasta (i smanjivanja),
mjesne promjene i mirovanja, opa�anja i mi�ljenja. Budu�i da se, tradicionalno, ono
po �emu se �iva stvar razlikuje od ne�ive naziva du�om (ψυχή), posjedovati neke od
6

navedenih stvari zna�i biti produ�evljen ili imati du�u. Dakle, du�a nije ni�ta drugo
nego skup odre�enih sposobnosti (ili aktivnosti), i �to je �ivo bi�e slo�enije, to taj
skup uklju�uje vi�e stvari: kod biljaka je najmanji, a kod ljudi najve�i. Du�a se
definira i kao prvi stupanj aktualnosti prirodnog tijela. Razlika izme�u stupnjeva
potencijalnosti i aktualnosti za Aristotela je naro�ito va�na. Neko x je potencijalno F
ako spada u vrstu stvari koje se mogu razviti u F (npr. dje�ak je potencijalno
matemati�ar jer spada u vrstu stvari – ljudska bi�a – koje su takve da mogu biti
matemati�ari) – to je prvi stupanj x-ove potencijalnosti da bude F. Kada x stekne
odre�ene kompetencije na temelju kojih se za njega uistinu mo�e kazati da je F (npr.
kada dje�ak stekne relevantna matemati�ka znanja), tada se za x mo�e kazati da je
aktualno ili zbiljski F – to je prvi stupanj x-ova aktualnog bivanja F-om (ili,
alternativno, drugi stupanj njegova potencijalnog bivanja F-om). Naposljetku, kada x
manifestira svoje kompetencije (npr. kada dje�ak manifestira svoje matemati�ko
znanje tako �to rje�ava neki matemati�ki problem), rije� je o drugom stupnju x-ova
aktualnog bivanja F-om. Du�a je, dakle, prvi stupanj aktualnosti: da bi se ne�to
nazvalo �ivim, nije potrebno da ono manifestira svoje relevantne sposobnosti, nego je
dovoljno da ih ima. Modelom potencijalnosti i aktualnosti Aristotel se koristi i u
obja�njavanju pojedinih psih. sposobnosti, prvenstveno sposobnosti za opa�anje.
Shva�anjem du�e kao skupa sposobnosti ili forme Aristotel izbjegava i
redukcionizam, koji se mo�e na�i kod nekih predsokratovskih filozofa, ali i
platonovski dualizam. No odre�ene dualisti�ke natruhe mo�da se mogu prona�i u
njegovu shva�anju uma, za koji se ne mo�e kazati da je sposobnost tijela. Unato�
tome, Aristotelova rasprava o du�i jasno pripada biologiji kao njezina najop�enitija i
temeljna sastavnica.
�ini se da se u svojim biologijskim istra�ivanjima Aristotel koristi
metodologijom koju preporu�uje u Analitikama: najprije na empirijski na�in skupiti
�injenice – pojave i endoxa – te ih potom, prikladno organizirane, poku�ati objasniti.
Spis Istra�ivanja �ivotinja (najopse�niji sa�uvani spis Aristotelova Corpusa) tipi�an je
primjer prvoga, empirijskog stupnja istra�ivanja. Aristotel u njemu podrobno
raspravlja o tada poznatim �ivotinjskim vrstama, i to tako �to se usredoto�ava na �etiri
osnovne vrste �ivotinjskih diferencija (s daljnjim podvrstama): na njihov na�in �ivota,
djelovanja, karaktere i dijelove. Obja�njenje biologijskih �injenica, koje nalazimo u
drugim biologijskim spisima, prije svega u spisu O dijelovima �ivotinja, u pravilu je
teleolo�ko. Aristotel smatra da redukcionisti�ki opis koji se poziva samo na
7

materijalni i eficijentni uzrok, a koji su poku�ali dati pojedini predsokratovski filozofi,
ima slabu eksplanatornu snagu. Primjerice, �elimo li objasniti za�to ljudi imaju
upravo takve zube kakve imaju – npr. sjekuti�e koji su o�tri i prikladni za razdiranje
hrane, te kutnjake koji su �iroki i prikladni za mrvljenje hrane – moramo po�i od
�injenice da su ljudi takva i takva vrsta �ivotinja, s takvim i takvim na�inom �ivota, i
zaklju�iti da zubi imaju odre�ena svojstva radi funkcije koju obavljaju, uzmu li se u
obzir �injenice o ljudima. Redukcionisti�ko bi obja�njenje, smatra Aristotel, svojstva
zubi moralo proglasiti ishodom slu�aja. Teleolo�ka obja�njenja vezana su uz pojam
hipoteti�ke nu�nosti, za koju Aristotel smatra da je vrsta nu�nosti koju mo�emo
pripisati prirodnim stvarima i doga�ajima. Pod pretpostavkom da je �ovjek takva i
takva vrsta �ivotinje, nu�no je da on ima takve i takve zube, tj. svojstva zubi
hipoteti�ki su nu�na u odnosu na �ovjeka. Op�enitije, hipoteti�ka se nu�nost mo�e
formulirati pomo�u iskaza tipa “Ako x, onda nu�no y”, gdje je x forma ili svrha. �ini
se da je teleolo�ko obja�njenje ograni�eno na pojedine vrste i na�in njihova
funkcioniranja, i to ne ba� na svaki dio prirodnoga organizma, budu�i da Aristotel
priznaje da postoje mnoge prirodne �injenice koje nisu podlo�ne teleolo�kom
obja�njenju. Ipak, pojedine Aristotelove tvrdnje (npr. “Priroda ne �ini ni�ta uzalud”),
kao i njegovo shva�anje na�ina na koji je organiziran svijet u cjelini sugeriraju da kod
njega postoje barem naznake ne�ega poput globalne teleologije, tj. teleolo�kog
obja�njenja koje prelazi granice pojedinih vrsta.
Metafizika. Ono �to danas �itamo kao Aristotelovu Metafiziku zapravo je
skupina od �etrnaest knjiga koje �ine veoma labavu cjelinu, i nije jasno je li sam
Aristotel ikada namjeravao te knjige, ili barem ve�inu njih, obuhvatiti u jedinstvenu
raspravu. On sam ne rabi izraz “metafizika”, koji je nastao znatno kasnije. Neke od
tema o kojima raspravlja u Metafizici Aristotel obuhva�a pod nazive “mudrost”, “prva
filozofija” i “teologija”. Izraz “metafizika” potje�e od gr�. τὰ μετὰ τὰ φυσικά, �to
doslovno zna�i “stvari iza prirodnih stvari”, i pretpostavlja se da ga je skovao neki
izdava� Aristotelovih spisa u I. st. pr. n. e. (mo�da Andronik s Roda), koji je bio
zbunjen �injenicom da se spomenute rasprave ne uklapaju u klasifikaciju kori�tenu
prilikom prire�ivanja Aristotelovih spisa (logika – fizika – etika) pa ih je jednostavno
stavio iza rasprava o prirodi. No mogu�e je i da naslov na neki na�in upu�uje na sam
sadr�aj Metafizike, tj. na �injenicu da se taj spis barem jednim dijelom bavi stvarima
koje nadilaze prirodne stvari.
8

Sadr�aj Metafizike pokriva podru�je koje je �ire od onoga �to ga obuhva�a
filoz. disciplina koju danas tako nazivamo: osim u�e metafizi�kih tema, tu nalazimo i
rasprave koje bismo danas svrstali u podru�je logike, filozofije jezika, filozofije
matematike itd. �ak i ako se ograni�imo na u�e podru�je koje bismo mogli nazvati
metafizikom, nije sasvim jasno koja je njezina prava tema. U svakom slu�aju, u
jednome svojem vidu metafizika je sasvim univerzalna znanost: Aristotelovim
rije�ima, ona “prou�ava ono �to jest s obzirom na to da jest” (θεωρεῖ τὸ ὂν ᾗ ὂν).
Drugim rije�ima, ona prou�ava apsolutno sve stvari, ali tako da se usredoto�ava na
najop�enitiju �injenicu u vezi s njima, naime na �injenicu da sve one jesu, za razliku
od pojedina�nih znanosti, koje se usredoto�uju na pojedini vid stvari, tj. na �injenicu
da pripadaju pojedinoj domeni. No da bi takva univerzalna znanost bila mogu�a, mora
se pretpostaviti da je �injenica da sve stvari jednostavno jesu uistinu ne�to �to je svim
stvarima zajedni�ko. Na prvi pogled, tome nije tako: za stvari se ka�e da jesu na skroz
razli�ite na�ine – sasvim je jasno da Sokrat jest na jedan na�in (tj. da postoji kao
samostalna stvar), da pamet jest na drugi na�in (tj. da postoji kao Sokratova kvaliteta),
da te�ina jest na tre�i na�in (tj. da postoji kao Sokratova kvantiteta) itd. Drugim
rije�ima, stvari postoje kao �lanovi razli�itih kategorija, i nije jasno kako je ipak
mogu�e tvrditi da postoji znanost �iji predmet mogu biti stvari iz razli�itih kategorija.
Aristotel ipak smatra da je to mogu�e, jer uo�ava da me�u svim tim razli�itim
na�inima na koje stvari jesu ipak postoji neka veza. Ta je veza analogna vezi koja
postoji me�u stvarima za koje ka�emo da su zdrave. Npr. ako ka�emo “Tjelovje�ba je
zdrava”, “Ovaj �ovjek je zdrav”, “Mrkva je zdrava”, onda, iako za svaku od
spomenutih stvari tvrdimo da je zdrava u druk�ijem smislu, ipak postoji neka jedna
stvar na koju se svi ti primjeri odnose, a to je zdravlje. Glagol “biti” (“jest”) u tom se
smislu pona�a kao i rije� “zdravo”. Kao �to sve zdrave stvari jesu zdrave zato �to se
na neki na�in odnose prema zdravlju, tako i sve stvari koje jesu jesu zato �to se na
neki na�in odnose prema nekoj jednoj stvari, a to je, prema Aristotelu, supstancija.
Na taj na�in metafizika kao univerzalna znanost o apsolutno svemu ipak ovisi
o jednome pojedina�nom istra�ivanju, tj. istra�ivanju supstancija, i najve�i dio
Metafizike posve�en je istra�ivanju supstancija. O odgovoru na pitanje �to je
supstancija ovisi i odgovor na pitanje o tome �to za ne�to zna�i postojati jer postojanje
svake stvari na neki na�in ovisi o postojanju supstancija. Jedan odgovor na pitanje o
tome �to je supstancija, kao �to smo vidjeli, Aristotel je ve� dao u Kategorijama, gdje
9

je tvrdio da je supstancija u primarnom smislu rije�i ono �to niti se iskazuje o ne�emu
niti jest u ili na ne�emu, tj. samostalno postoje�a pojedina�na stvar. No taj odgovor
nije sasvim zadovoljavaju�i, prije svega zato �to zanemaruje �injenicu da se stvari
sastoje od materije ili gra�e i forme. Stvari se sastoje od gra�e koja je organizirana na
odre�eni na�in, i �to je stvar i njezina gra�a slo�enija, to je slo�eniji i na�in tj. forma
organiziranosti. U slu�aju jednostavnih stvari kao �to je npr. mjedena kugla na�in
organiziranosti gra�e – mjedi – sastoji se u posjedovanju odre�enoga oblika –
kuglastosti – na temelju kojega kugla ima odre�ena svojstva i sposobnosti koje su
specifi�ne za stvari te vrste, tj. kugle. U slo�enim slu�ajevima �ivotinjskih
organizama forma uklju�uje slo�en na�in organiziranosti na temelju kojega �ivotinja
mo�e aktualizirati veoma slo�ene sposobnosti, kao �to su hranjenje, kretanje, opa�anje
itd. Stoga na pitanje “�to je neka stvar?” mo�emo odgovoriti samo upu�uju�i na
formu: forma je ono �to za neku stvar zna�i biti upravo ta stvar (ili ta vrsta stvari).
Zato u Metafizici Aristotel razvija teoriju po kojoj supstancija u primarnom smislu
rije�i jest forma. Na prvi pogled, taj je odgovor istovjetan onome koji je dao Platon: i
on smatra da su forme primarna vrsta entiteta. No Aristotel formu shva�a druk�ije, jer
forma je za njega imanentna predmetu.
U vezi s Aristotelovim formama postoje brojni prijepori, me�u kojima je
vjerojatno najzanimljiviji prijepor oko toga treba li ih shvatiti kao pojedina�ne ili
op�e. S jedne strane, �ini se da Sokrat i Platon imaju istu formu, �to navodi na
pomisao da su forme op�e. Dodatni razlog za takvu pomisao jest �injenica da forme
moraju biti predmet definicije, a pojedina�ne se stvari ne mogu definirati. No s druge
strane, Aristotel insistira na tome da ni�ta op�e ne mo�e biti supstancija. Napetost
izme�u shva�anja forme kao pojedina�ne ili op�e �ini se da je imanentna samim
Aristotelovim tekstovima, te izaziva daljnje metafizi�ke probleme.
Aristotela u Metafizici ne zanima samo pitanje “�to je supstancija?” nego i
“Koje su stvari supstancije?”. Paradigmati�ni primjeri supstancija su �iva bi�a i
njihovi dijelovi; status artefakata je prijeporan, a matemati�ki entiteti sigurno nisu
supstancije jer nemaju samostalnu egzistenciju, nego egzistiraju samo kao apstrakcije.
No Aristotela posebno zanima pitanje postoje li nepromjenljive ili vje�ne supstancije.
Uvjeren je da odgovor na to pitanje mora biti potvrdan. Naime, supstancije su
primarna vrsta stvari, i kad bi one bile propadljive, tad bi sve stvari bile propadljive.
No o�ito je da postoje stvari koje nisu propadljive, a to su kretanje i vrijeme (Aristotel
je smatrao da je svijet vje�an, tj. da nema po�etka u vremenu); dakle, postoje
10

supstancije koje su nepropadljive. Kao �to smo vidjeli, jedino kretanje koje je takvo
da mo�e biti nepropadljivo jest kretanje u krug, koje je smje�teno na tzv. “prvom
nebu” ili sferi zvijezda staja�ica. Kretanje te sfere mora imati pokreta�a, koji sam ne
mo�e biti pokrenut ni od �ega drugog; stoga je on nepokrenuti pokreta�. Entitet koji
mo�e obavljati takvu funkciju mora zadovoljavati mno�tvo uvjeta: s jedne strane,
mora biti takav da omogu�ava trajnost i stabilnost cijeloga svijeta, jer o kretanju
“prvoga neba” ovise sva ostala kretanja. S druge strane, mora zadovoljiti odre�ene
metafizi�ke uvjete, tj. mora se uklapati u Aristotelovu metafizi�ku teoriju o
supstanciji, formi, aktualnosti itd. (npr. mora biti �ista forma, tj. um koji misli samoga
sebe). Stoga se atributi koji se mogu pripisati takvu entitetu mogu okarakterizirati kao
bo�anski, a on kao bog pa taj dio metafizi�kog istra�ivanja Aristotel naziva i
teologijom. Ipak, odnos teologije prema ostatku metafizike nije sasvim jasan. �to je
va�nije, nije jasno ni je li Aristotel obvezan na postuliranje samo jednog pokreta�a,
budu�i da ga odre�ene suvremene astronomske teorije navode i na pretpostavku da
pokreta�a ima vi�e (55 ili 47).
Prakti�na filozofija. Aristotelovu prakti�nu filozofiju �ine etika i politika, no
istra�ivanje u tim dvama podru�jima zapravo predstavlja jedinstveni projekt, budu�i
da je ostvarenje ljudskoga dobra mogu�e samo unutar polit. zajednice. Razlog je tomu
�injenica da je �ovjek po prirodi “dru�tvena �ivotinja” (ζῷον πολιτικόν). Dru�tvene
�ivotinje (osim ljudi, tu spadaju npr. i mravi, ose itd.) karakterizira �injenica da imaju
jednu zajedni�ku djelatnost; u slu�aju ljudi, rije� je o razlikovanju dobra i zla, a tu je
djelatnost mogu�e obavljati samo u politi�koj zajednici.
Aristotel se sla�e sa Sokratom i Platonom koji u sredi�te eti�kih istra�ivanja
stavljaju pojam vrline (ἀρετή) i njezine uloge u ostvarenju dobrog �ivota ili sre�e
(εὐδαιμονία). No sna�no odbacuje Platonovo insistiranje na va�nosti metafizike za
znanje o tome �to je dobar �ivot i koji su njegovi uvjeti. Opse�no kritizira Platonovu
ideju dobra te pokazuje da ona ne samo da je metafizi�ki neodr�iva nego je sasvim
irelevantna za vo�enje dobrog �ivota. Etika ne polazi od metafizike, nego od endoxa,
intuicija koje ljudi imaju o pitanjima koja su od najve�e va�nosti za njihov prakti�an
�ivot. Tako se, primjerice, svi sla�u da najvi�e dobro koje ljudi svojim djelovanjem
�ele ostvariti jest sre�a, a razlike se javljaju u odgovorima na pitanje �to je to�no ona.
Aristotel daje dva odgovora, za koja nije jasno kako ih pomiriti, i je li to uop�e
mogu�e. Prema jednome odgovoru, sre�a je racionalno djelovanje u skladu s tzv.
11

vrlinama karaktera. Tako shva�ena, sre�a se sastoji u djelatnom �ivotu u politi�koj
zajednici. Prema drugome odgovoru, sre�a je djelovanje u skladu sa samo jednom tzv.
intelektualnom vrlinom, naime mudro��u. Tako shva�ena, sre�a se sastoji u �ivotu
posve�enom isklju�ivo intelektualnoj aktivnosti.
U svakom slu�aju, sre�a je jedino intrinzi�no ili finalno dobro, tj. takvo da je
�elimo samo radi nje same a ne i radi ne�ega drugog. Vrline su pak dobre i intrinzi�no
ali i instrumentalno, budu�i da radnje kojima se manifestiraju vrline odabiremo i radi
toga da bismo postali sretni. No manifestiranje vrlina nije dovoljno za sre�u; potrebna
su i tzv. vanjska dobra (prijatelji, ugled, novac itd.). Dvije su osnovne vrste vrlina:
karakterne i intelektualne. Karakterne vrline (hrabrost, umjerenost, dare�ljivost,
velikodu�nost, pravednost, prijateljstvo itd.) odre�ene su kao postojane dispozicije
koje upravljaju na�im djelovanjem. One te�e sredini, pri �emu se sredina mo�e
shvatiti kao najbolji dostupni odnos �to ga u danom trenutku i u danim okolnostima
mo�emo zauzeti prema emocijama koje prate na�e postupke. Neodgovaraju�e –
pretjerane ili preslabe – emotivne reakcije znak su poroka ili mana. Intelektualne
vrline (znanje, umje�nost, umnost, mudrost i razboritost) odvojene su od karakternih,
uz iznimku razboritosti (φρόνησις), prakti�noga znanja bez kojega je posjedovanje
karakternih vrlina nemogu�e. Teorija vrlina, naro�ito karakternih, zauzima najve�i dio
Aristotelovih eti�kih istra�ivanja. Najvi�e prostora posve�eno je dvjema karakternim
vrlinama, pravednosti i prijateljstvu. No podru�je koje pokrivaju Aristotelove Etike
puno je �ire, i u njima zapravo nalazimo obuhvatnu teoriju ljudskog djelovanja, u
kojoj se raspravlja i o temama kao �to su slobodno i prisilno djelovanje, prakti�no
zaklju�ivanje, ugoda, slabost volje, problem metode u etici itd.
Kao �to smo spomenuli, sre�a se mo�e ozbiljiti samo u politi�koj zajednici.
Politi�ka zajednica, tj. grad-dr�ava (πόλις) prirodna je tvorevina, koja je na neki na�in
svrha primitivnijih oblika udru�ivanja. Grad-dr�ava ne postoji radi ekonomske
stabilnosti ili radi toga da se osigura da ljudi jedni drugima ne nanose nepravdu, nego
radi dobrog i samodostatnog �ivota. Aristotel podrobno raspravlja o oblicima polit.
poretka te razlikuje tri tzv. ispravna oblika (monarhija, aristokracija i ustavna
vladavina ili politeia) i tri devijantna ili pogre�na oblika (tiranija, oligarhija i
demokracija). Pitanje primata me�u tim oblicima ovisi o okolnostima.
Retorika i poetika. To su tzv. tvorbene znanosti, tj. one usmjerene na
proizvodnju ne�ega – govora odn. knji�evnoga umjetni�kog djela. No Retorika
12

svojim sadr�ajem zadire i u druge discipline, osobito etiku i politiku, psihologiju,
logiku i filozofiju jezika. Retorika se definira kao sposobnost uvi�anja onoga �to
mo�e biti uvjerljivo. Postoje tri tehni�ka sredstva uvjeravanja: karakter govornika,
emocije slu�atelja i sam argument, koji mo�e biti induktivni (koji se u retorici naziva
“primjer”, παράδειγμα) i deduktivni (entimem). Poetika se najve�im dijelom bavi
teorijom tragedije, stavljaju�i u prvi plan pojam opona�anja.
Djela: (1) logika: Kategorije (prev. F. Grgi�, 1992), O tuma�enju (prev. J. Talanga,
1989), Prva Analitika, Druga Analitika, Topika, O sofisti�kim opovrgavanjima; (2)
istra�ivanje prirode: Fizika (prev. T. Ladan, 1987), O nebu, O nastanku i nestanku,
Meteorologija, O du�i (prev. M. Sironi�, 1987), O opa�anju i predmetu opa�anja, O
pam�enju i prisje�anju (prev. D. Barbari�, 1995), O snu i budnosti, O usnovinama
(prev. D. Barbari�, 1995), O proricanju u snovima, O du�ini i kratko�i �ivota, O
mladosti, starosti, �ivotu i smrti, O disanju, Istra�ivanja �ivotinja, O dijelovima
�ivotinja, O kretanju �ivotinja, O hodu �ivotinja, O nastanku �ivotinja; (3) Metafizika
(prev. T. Ladan, 1985); (4) prakti�na filozofija: Nikomahova Etika (prev. T. Ladan,
1982), Velika Etika, Eudemova Etika, Politika (prev. T. Ladan, 1988); (5) retorika i
poetika: Retorika (prev. M. Vi�i�, 1989), Poetika (prev. Z. Dukat, 1983); (6) razno:
Protreptik (prev. D. Novakovi�, 1987); Ustav Atenski (prev. N. Mognovi�, 1948).
Prvo moderno izdanje gr�. teksta priredio je I. Bekker 1831, prema kojemu se
Aristotelova djela i danas citiraju. Velik broj danas standardnih izdanja teksta
objavljen je u nizu Oxford Classical Texts, kao i u nizovima Budé i Teubner. Za
komentare uz pojedina djela usp. prije svega Clarendon Aristotle Series, u kojemu je
dosad izi�lo dvadesetak naslova.
Literatura: W. Jaeger, Aristoteles: Grundlegung einer Geschichte seiner Entwicklung,
Berlin, 1923; W. D. Ross, Aristotle, London, 1923; I. Düring, Aristoteles: Darstellung
und Interpretation seines Denkens, Heidelberg, 1966; J. L. Ackrill, Aristotle the
Philosopher, London, 1981; J. Barnes, Aristotle, London, 1982. (prev. F. Grgi�,
1996); J. Lear, Aristotle: The Desire to Understand, Cambridge, 1988; J. Barnes (ur.),
The Cambridge Companion to Aristotle, Cambridge, 1995; Ch. Shields, Aristotle,
London, 2007.
13