1 Srećko Kovač, Zagreb FILOZOFIJA IZNOVA KAO ZNANOST ...

Sreko Kova, Zagreb
FILOZOFIJA IZNOVA KAO ZNANOST
Podsjeajui 1 na neke vie-manje poznate zasade i rezultate elimo, s jedne
strane, osvijestiti injenicu jakoga kontinuiteta shvaanja filozofije kao znanosti u
tradiciji filozofije i, ujedno, uputiti na uvjete, stvorene upravo pri koncu ovoga
tisuljea (ono, naravno, traje i itavu 2000. god.), koji na nov nain tu tradiciju
osnauju. Razvoj je moderne logike koncem tisuljea otvorio nove mogunosti za
egzaktnost u filozofiji. Ocrtat emo kakove to posljedice moe imati na shvaanja u
ontologiji (dijelu filozofije koji se esto smatra njezinom jezgrom, barem jezgrom
teorijske filozofije). Pritom u se posluiti nekolikim karakteristinim primjerima iz
filozofije u posljednjih 120-ak godina.
I.
Podsjetimo, najprije, na neke vane dionice iz tradicije filozofije koje se tiu
pitanja ukoliko je i kakva je to znanost filozofija.
Postanak kako grke filozofije tako i grke znanosti openito obino se vezuje
uz Thalesa (7.-6. st. pr. Kr.). Dokaz da je obodni kut nad promjerom krunice pravi,
iako u znatnoj mjeri intuitivan, zaetak je logike i matematike, a teorija o vodi kao
osnovnoj sastavnici prirode zaetak je fizike.
1
Ovaj j e lanak objavljen u: Filozofska istraži vanja, 21 (2001) 2-3, str. 455-462.
1

Za Platona, u Gozbi, upravo se preko znanostî uspinjemo do najviega cilja,
ljepote o sebi - to je put koji vodi od tjelesne i duevne ljepote preko ljepote znanostî
(epistemôn kalos, 210 C). Ljubav prema znanostima, koju Platon nazivlje filozofijom
(210 D), vodi napokon jednoj znanosti ljepote o sebi (210 D-E). Prema dijalogu
Sofist i sama je dijalektika znanost - dialektike episteme (253 D), a to je znanost
pripadna filozofu (253 C, E). 2
Aristotel je, kako je poznato, filozofiju razdijelio na teorijsku, praktinu i
pojetiku. Teorijska filozofija pak obuhvaa tri teorijske znanosti (Met E1, 1026a22):
znanost o jesuem kao takovu (Met G 1, 1003a21-22), fiziku filozofiju, tj. fiziku
znanost (fysike episteme, Met E1, 1025b19) - to je fizika tadanjega a i kasnijih doba
(a ne samo neka izdvojena filozofijska fizika), i matematiku. I mudrost je znanost -
znanost o prvim naelima i uzrocima (Met A1 982 a 2). 3
Za Platona i Aristotela filozofija je gotovo izjednaena sa znanou. No pritom
samo one znanosti koje dopiru do prvih naela ili uzroka, ine filozofiju u njezinu
osobitom, najuem smislu - dijalektika u Platona, metafizika (kako ju tradicionalno
zovemo) u Aristotela.
Spomenimo da, u Tome Aquinskoga, osim filozofijskih znanosti (koje Toma
razumije slijedei Aristotela) ima jo jedna, nadreena znanost, objavljena teologija
(sacra doctrina) (S.th. I, q. 1, art. 1-8).
Naputanje aristotelovske fizike i matematiziranje fizike u novome vijeku
povuklo je za sobom, s jedne strane, matematizaciju filozofije, a s druge strane,
2
Usp. i Glaukonovo episteme tou dialegesthai (Res publ. 511 C).
3
Ustvari, mudrost ujedinjuje nous i episteme (hosper kefalen ehousa episteme kai
timiôtátôn, prema Eth. Nic., 1141a18-19).
2

izdvajanje matematiziranih disciplina iz filozofije. Pri em nije vie rije o staroj,
geometrijskoj matematici, nego o novoj, algebriziranoj, koja poinje s modernom
algebrom (Vite) i analitikom geometrijom (Descartes i Fermat).
Matematizaciju filozofije dobro predstavljaju, primjerice, Descartes, Spinoza, Leibniz,
a osobito Newton - Newtonova je fizika u ono doba zapravo filozofija (usp. ve i
naslov njegova glavnoga djela Philosophiae naturalis principia mathematica).
I za Kanta filozofija tei tomu da postane znanost (sustav), da krene sigurnim
hodom znanosti (B VII i dalje), i to je cilj kojemu slui prethodni, kritiki posao.
ak i filozofiju u svjetovnome smislu Kant nazivlje znanou o odnoenju sve
spoznaje na bitne svrhe ljudskoga uma (B 867). Nadalje, upravo su matematika i
matematika fizika Kantu bile metodologijskim uzorom kopernikanskoga obrata
(usp. Predgovor 2. izd. Kritike čistoga uma, osobito B XVI), iako je Kant, s druge
strane, otro istaknuo i specifinost filozofijskih metodologijskih naela prema
matematikima. 4
Brz razvoj znanosti u 19. i u 20. stoljeu, koja postaje ne samo neprijeglednom
kao cjelina, nego i teko dostupnom po svojoj metodologijskoj sofisticiranosti, kao
da filozofiju na kraju tisuljea ostavlja pred dilemom ili da se ukljui i povee sa
znanstvenim svijetom kao njegov (osobit) dio ili da se iz njega izdvoji (sve do
suprotstavljanja), odustajui od tradicionalne ideje filozofije kao znanosti. U
potonjem se sluaju filozofija i znanost javljaju kao dva pola koji, ne ustraju li na
svojoj suprotstavljenosti, tek naknadno trae mogunosti meusobnoga dijaloga.
4
Filozofija je diskurzivna (spoznaja pomou pojmova), a matemat ika intuitivna (spoznaj a i z
konstrukcije pojma). Filozofij a ope promatra in abstracto (pomou pojmova), matemat ika in
concret o (u pojedinom zoru) (B 762; usp. i B 865).
3

II.
Povratak tradiciji filozofije, kao znanosti, i to znanosti u modernome smislu
(kako se ona i razvila u novome vijeku), nudi reforma koja je zahvatila samu osnovicu
filozofije, njezin elementarni dio i pretpostavku - logiku. Kao to se u 17. st. poinje
matematizirati fizika, tako se u 19. st. poinje matematizirati i logika. Naznaimo u
nekoliko crta neke od najvanijih rezultata te reforme, iznesenih u posljednjih 120-ak
godina ovoga tisuljea. Da bismo naglasili opefilozofijski domaaj te reforme
logike, izabrat emo rezultate vane za samu jezgru teorijske filozofije - za ontologiju
(prikljuujui joj i teoriju istine). 5
Frege u logiku uvodi formalizirani jezik po uzoru na matematiki, upravo na
aritmetiki, koji treba izraziti samo ono to je vano za logiku dosljednost. Time eli
postii najveu sigurnost i provjerljivost dokazivanja. To je ne samo trebalo omoguiti
proirenje aritmetikoga jezika logikim, sa svrhom da se aritmetika pokae kao
dalje razvijena logika 6 nego je to imalo vanih posljedica i za samu filozofiju.
Pojmovi kao to su istina i predmet postali su dostupni metodologijom moderne
matematike znanosti. Ne samo prirodna filozofija kao u 17. st., nego se filozofija
uope mogla poeti konstituirati kao moderna znanost.
Dok se stara logika, prema Fregeu, odvie vezala uz naravni jezik i njegovu
gramatiku te odatle uz pojmove podmeta i priroka 7 , to je, primjerice, predodreivalo
tradicionalnu ontologiju s njezinim pojmovima bia (supstancije) i pripatka
5
Prema Aristotelu i z Met a, metafizika je i znanost istine (episteme tes aletheias).
6
G. Frege, Funkt ion, Begriff, Bedeutung (hrsg. v. G. Patzig), Göttingen, 1986, str. 27.
7
G. Frege, Begriffsschrift und andere Aufsät ze (hrsg. v. I. Angelell i), Hildesheim [etc.], 1988.,
str. XIII.
4

(akcidenta), Fregeova logika u sredite stavlja pojmove funkcije, argumenta i
vrijednosti funkcije. Pritom je aritmetiki pojam funkcije poopen tako da nisu samo
brojevi argumenti i vrijednosti funkcije nego to mogu biti predmeti uope. 8 Umjesto
bia i pripatka, sada su glavni ontologijski pojmovi funkcija i predmet. Funkcija je,
prema Fregeu, nepotpuna, dopunljiva, nezasiena i tek skupa s argumentom
(koji moe biti predmet ali i opet neka funkcija 9 ) ini potpunu cjelinu. Predmet se, kao
prvotni pojam, ne moe odrediti drukije nego kao sve ono to nije funkcija, ono ega
izraz nema prazno mjesto. 10 Frege je, dosljedno, doao do neobina rezultata da su
istinito i neistinito takoer predmeti jer se izrauju izjavnom reenicom (ine njezino
znaenje), koja ne sadri prazno mjesto. 11
Russell se nadovezao na Fregea pri em je logiki jezik, ugledajui se na
Peana, uinio praktinijim od Fregeova. Osobito su vana dva njegova doprinosa:
teorija odreenih opisa i teorija logikih tipova. Te su teorije zanimljive i dalekosene
ne samo u logiko-matematikome nego i u ontologijskome smislu.
Teorija određenih opisa 12 , koja je u svome logikome aspektu danas standardni
dio logike, omoguuje da se unese vie svjetla u ontologijsko pitanje o onome to jest
- to je opravdano smatrati bistvom (entity) a to ne. Odgovarajuom logikom
8
I x 2 = 1 je sada funkcija, i to s vrijednostima istinito i neist inito (Frege 1986, str. 26), a tako i
x je osvojio Galiju, koja ima istinitost kao svoju vrijednost upravo za predmet koji nije broj
(Cezar) (nav.dj ., str. 31).
9
G. Frege, Funkt ion..., str. 36
10
Nav. dj ., str. 30.
11
Isto. Nadalje, Frege je izveo da treba razlikovati smisao i znaenje: 2 4 i 4´4 imaju i st o
znaenje (imenuju isti broj ), ali razl ii t smisao (nav. dj., 26-27, osobi to Über Si nn und
Bedeutung, nav. dj., 40-65). U samoj se logici pojam Fregeu pokazao kao funkcij a koje je
vrijednost uvijek istini tosna vrij ednost (nav. dj. , 28), a opseg pojma kao vrijednosni tok te
funkcije (nav. dj., 28, 30). Taj je vrijednosni tok, sam po sebi, predmet (nav. dj., 30).
5

analizom ontologija se moe osloboditi mnogih bistava na prihvaanje kojih nas
navodi sam jezini oblik, usprkos tomu to to prihvaanje vodi u nedoumice i
protuslovlja.
Npr. reenica Okrugli kvadrat jest okrugao 13 ostavlja dojam kao da se govori
o okruglome kvadratu (kao nekome podmetu), i to da je okrugao. U tom bi se smislu
navedena reenica ak mogla initi istinitom (Meinong). Meutim ne opstoji okrugli
kvadrat, pa se postavlja pitanje kako bi onda okrugli kvadrat uope mogao biti
okrugao. Russellova poznata analiza pokazuje da navedenu reenicu moemo logiki
analizirati tako da pritom okrugli kvadrat uope ne bude podmet navedene reenice,
te da se odreeni opis okrugli kvadrat uope ne pojavi kao samostalan, izdvojiv
izraz. Russellovom analizom gornje reenice dobivamo sljedeu reenicu: Ima jedno i
samo jedno bistvo koje je okruglo i kvadrat, i to je bistvo okruglo, a ta je reenica
jednoznano neistinita. 14 Odreeni opis je ralanjen i nestao je kao zaseban izraz.
Slino je i s primjerom Homer opstoji, gdje se ini kao da o nekome
imenovanome predmetu, dakle o neem opstojeem, kaemo da opstoji. Ustvari,
Homer tu, prema Russellu, nije ime niti gramatiki podmet (subjekt), nego odreeni
opis koji moemo ralaniti i iskljuiti kao i u gornjem primjeru. 15 Dobivamo reenicu
Ima jedno i samo jedno bistvo koje se zove Homer (po uzoru na Russellov primjer s
12
Pod odreenim opi som Russell razumije izraze oblika onaj predmet koji ___ (the term which
etc.), koji se odnose na neki jedinstveni predmet.
13
Odreeni oblik pridjeva (okrugli) zamjenjuje nam ovdje engleski odreeni l an the.
14
B. Russell, Logic and Knowledge (ur. R. C. Marsh), London, 1956, str. 54.
15
Homer nije ime u pravome smislu j er samoga Homera ni smo izravno svijesni (knowl edge by
acquaintance), ak j e i upitno je li Homer uope opst ojao, nego ga, najvie, moemo znati po
(tradi ranome) opisu (knowledge by description). Imena u najuem smislu, prema Russellu, jesu
samo j a i to. Usp. B. Russell, Knowledge by acquaintance and knowledge by descri ption, u
N. Salmon [etc.](ur.), Propositions and Attitudes, Oxford 1988, str. 21-23, 26.
6

Romulom 16 ). Uporabljen je samo krnji opis. Puni bi opis osim injenice da je rije o
bistvu koje se zove Homer, trebao navesti i sve drugo to se pripisuje Homeru (da je
spjevao Ilijadu i Odiseju, Margita itd., da je bio slijep i sl.). Tek tako shvaena,
reenica postaje smislenom te moe biti istinita ili neistinita. Na analogan nain treba,
prema Russellu, shvatiti i reenicu Bog opstoji jer ni tu Bog nije gramatiki
podmet ili ime. 17
Na slian se nain kao i nepotpuni simboli mogu iskljuiti i imena razredâ
(skupova), a razredi ostati samo logikim fikcijama. 18 To zatim vrijedi i za kardinalne
brojeve, koji su definirani kao razredi razredâ.
Openito, dakle, odreeni je opis nepotpun simbol, te ima smisao i definira se
samo kontekstualno, u porabi u reenici - u izrazu stavka (proposition). 19 Kako je u
analizi takva stavka opis razbijen i nestaje, 20 slijedi da logikim sredstvom
iskljuenja odreenoga opisa iz ontologije moemo iskljuiti nestvarna bistva
(There are no unreal entities 21 ) i jasno razdvajati bistva od nebistava.
Slino je i s neodređenim opisima (npr. neki ovjek, svaki ovjek), gdje
sve, nita, neto, uzeti izdvojeno, mogu izazivati ontologijske nedoumice. No ni
ti potonji izrazi nemaju smisla uzeti izdvojeno 22 , nego, primjerice, nita treba shvatiti
iz reenica oblika Nita nije C, a takva reenica znai x je C je neistinito uvijek
je istinito. 23 Nita nije nikakav podmet; nestalo je rastvorivi se u logiki prozirnom
16
17
18
19
20
21
22
23
B. Russell, Logic and Knowledge, str. 242-243, usp. i str. 252-253.
Nav. dj ., str. 250, 242.
A. N. Whitehead, B. Russell, Principia mathematica, I, 2. izd., Cambridge, 1957, str. 76, 30.
B. Russell, Logic..., str. 42-43, 253, 246.
Nav. dj ., str. 247-248.
Nav. dj ., str. 55.
Nav. dj ., str. 42-43.
Nav. dj ., str. 42.
7

obliku. - Russell se time na zanimljiv nain nadovezao na staru ontologijsku temu
izrecivosti i neizrecivosti nebitka (s poetkom u Parmenida i u Platonovu Sofistu).
Prijeimo na Russellovu teorija logičkih tipova. U Russellovu logikomatematikome
hijerarhijskome sustavu tipova sadrana je i ontologija koja donosi
razdiobu predmetâ na tipove. 24 Teoriju je logikih tipova Russell razvio da bi rijeio
problem poronoga kruga, to ga je smatrao odgovornim za vana, na prvi pogled
nerjeiva protuslovlja. 25
Da bi nastanak takovih protuslovlja zaprijeio, Russell eli ukinuti naelo
poronoga kruga uvodei hijerarhiju stavanih funkcija (propositional functions), iz
koje sljedi i hijerarhija samih stavaka (propositions). Prema toj Russellovoj
koncepciji stavane funkcije n-toga reda ne mogu imati argument n-toga reda, nego
samo reda niega od n. 26 Tako ni stavci n-toga reda, gdje su sve varijable vezane, ne
mogu sadravati vezanu varijablu n-toga reda (ali sadre vezanu varijablu reda n-1).
Stoga moemo rei, primjerice, x je ovjek, gdje x kao vrijednost moe imati
pojedinane predmete (kao npr. u stavku Sokrat je ovjek). Ali besmisleno je, a ne
neistinito, rei x je ovjek je ovjek, u smislu kao da je sama funkcija x je
ovjek ovjek. Takovi su sluaji teorijom logikih tipova iskljuene.
24
Whitehead, Russell, Principia.. ., str. 161.
25
Poroni krug nastaje zbog pretpostavke nel egitimnoga totaliteta, tj. pretpostavke da neka
skupina predmeta uklj uuje i predmete definirane samom tom skupinom. Npr. po naelu
poronoga kruga, kad kaemo svi su iskazi istiniti il i neistiniti, slij edilo bi da je i sam taj
iskaz istinit i li neistinit. U tome je sadran neki samoodnos (self-reference), tj. iskaz govori i o
samome sebi . (Principia... , 37-38, 61-62). Takav samoodnos u nekim uvjetima vodi protuslovlju
kao npr. u poznatome paradoksu Lalj ivca. Russell izlae i niz drugih slinih protuslovlja, koja
nastaju po naelu poronoga kruga, meu kojima je i tzv. Russellov paradoks (1901.) o skupu
svih skupova koji nisu svoji lanovi.
26
Posebno su vane pririne funkcije (predi cative functions), koje su za jedan red vie od
njihova argumenta s najviim redom. Sve se stavane funkcije mogu dobiti o pririnih
pretvaranjem argumenata u vezane varijable.
8

Hijerarhija logikih tipova poinje prvim tipom, a to su pojedinani predmeti.
Daljnju hijerarhiju najjednostavnije je prikazati na matricama - stavanim funkcijama
bez vezanih varijabla, jer iz njih vezanjem varijabla nastaju druge stavane funkcije i,
napokon, stavci. Kao 2. logiki tip praktino se mogu shvatiti sve matrice prvoga
reda, kojih argumenti su samo pojedinani predmeti (zapravo tu ima vie tipova zbog
mogunosti da matrica ima razliit broj argumenata). Zatim, kao idui tip, slijede
matrice drugoga reda, koje barem kao jedan argument imaju matricu prvoga reda i
nemaju drugih argumenata osim matrica prvoga reda ili pojedinanih predmeta. Slijede
matrice treega reda, kojih barem jedan argument jest matrica drugoga reda i koje
nemaju drugih argumenata osim matrica drugoga reda ili matrica prvoga reda ili
pojedinanih predmeta. I tako dalje. 27 Pritom nije potrebno apsolutno odreivati tip,
nego samo relativno (u kontekstu). 28
Odgovarajui naznaenoj hijerarhiji dobivamo i istinu prvoga reda, istinu
drugoga reda itd., a slino je i sa svojstvima, imenima itd. Sve pojmove kao to su
predmet, istina, obilježavanje, stavak, funkcija, u Russellovoj teoriji tipova obiljeava
sustavna tipska dvosmislenost: svaki se od tih pojmova javlja u beskonano mnogo
tipskih odredaba. Time dobivamo zanimljivu ontologiju, bez jedinstvenoga i
jednoznanoga pojma predmetnosti (bistava) jer je predmetnost ve od poetka
hijerarhijski ustrojena prema tipovima i redovima. Pojam predmeta, ili, ako tako
hoemo, bitka, sustavno je dvosmislen. Ne moemo, dakle, govoriti o predmetima
(bistvima) uope, jer svi predmeti nije legitimna cjelina, nego samo o predmetima
ovoga ili onoga tipa.
27
Whitehead, Russell, Principia.. ., str. 162-164, 50-53.
9

Sustavna dvosmislenost, meutim, ima svoje korijene u sustavnoj analogiji
meu razinama sustava. 29 Ta se analogija oituje u tome da logiko-matematiko
zakljuivanje gotovo uvijek (uz neke iznimke) ostaje valjano bez obzira na tipsku
odredbu. 30 Tako se npr. nijek i disjunkcija gotovo uvijek ponaaju analogno, neovisno
o tipskoj odredbi.
Dodamo li na teoriju logikih tipova teoriju nepotpunih simbola openito, tada
se vie razine analogijskoga sustava mogu svoditi na nie. Kao izvorne sastavnice
stavaka, koje ne nestaju u logikoj analizi kao npr. odreeni opisi ili razredi, pokazuju
se pojedinani predmeti (argumenti funkcija prvoga reda). 31 U usporedbi s Hegelovim
sustavom (Russell je u mladosti bio hegelovac), Russellov je ne zatvoren, nego
otvoren sustav, bez konane sinteze, s istinom po intenciji ne na vioj, nego na to
nioj razini (logiki atomizam).
III.
Spomenimo jo neke filozofijski zanimljive uporabe ili proirenja logike koja
su, kako mislimo, dalje otvorila put filozofiji kao znanosti.
Iako se Quine u mnogoem nadovezao na Russella (npr. na njegovu teoriju
opisa), on svoju logiku (i teoriju skupova) nije nastavio na teoriju logikih tipova,
nego na netipski pristup slian Zermelovu. Ontologijski, umjesto Russellove razdiobe
predmeta po tipovima i odgovarajue sustavne dvosmislenosti pojmova, dobio je
28
29
30
Nav. dj ., str. 161; Russell, Logic..., str. 88.
Whitehead, Russell, Principia.. ., str. 65.
Isto.
10

jednorazinsku ontologiju s varijablama jednoga jedinoga tipa. Ontologija se oituje,
kako istie Quine, upravo u onome to prihvaamo kao vrijednost vezane varijable
(koja, prema Quineu, odgovara odnosnoj zamjenici obinoga jezika) - biti jest biti
vrijednost vezane varijable.
No Quine je otiao i korak dalje. Ontologiju je relativizirao svojevrsnim
strukturalizmom, svodei predmete na vorove struktura. Tu je ontologijsku
relativnost pokazao ne samo ovisnou o prijevodnim hipotezama kad je rije o
prijevodu s udaljenih jezika, 32
nego i pomou preslikavanja unutar vlastita jezika,
pomou tzv. zamjeninih funkcija (proxy functions). Primjerice, otvorenu reenicu
x je pas moemo, umjesto na uobiajen nain, shvatiti i tako da predmet koji u
obinom razumijevanju pridruujemo x-u (toga i toga psa), zamijenimo nekim
drugim predmetom, npr. prostor-vremenom to ga taj predmet zauzimlje. Pritom na
odgovarajui nain zamijenimo prirok pas prirokom prostor-vrijeme to ga
zauzimlje pas - primijenjujui, dakle, u x je pas neku zamjeninu funkciju f. Dakle,
umjesto x je pas dobivamo x je prostor-vrijeme to ga zauzimlje pas (place-time of
a dog). Napokon, moemo sasvim ostati pri izrazu x je pas pretumaimo li sam
prirok pas upravo u prostor-vrijeme to ga zauzimlje pas. Empirijski, nita se nije
promijenilo, jezino ponaanje ostalo je sasvim isto, ali su referencija i s njome
ontologija promijenjene. 33 Takove zamjene moemo provoditi sve dok odnosi meu
reenicama, meureenina struktura, ostaju ouvani. Predmeti, ma to oni bili, ostaju
31
Whitehead, Russell, Principia.. ., str. 51.
32 Usp. poznati primjer gavagai (zec), kada, nemaj ui konana odgovora, moemo tek birat i
meu razliitim hipotezama o tome kako uroenik tono shvaa tu rije.
33 Slino, da se nadoveemo na pret hodni primjer, psa bismo mogl i zamij eniti cijelim svemirom
bez psa, ili jednolanim skupom koji sadri psa (prema W. V. Quine, Pursuit of Trut h, rev. ed,
Cambridge, Mass., 1992, st r. 33).
11

tada samo pokazateljima, neutralnim voritima strukture. Svi predmeti u tom
smislu postaju teorijski predmeti kao elektroni ili kvarkovi u fizici.
Ontologija je, u Quinea, relativna u odnosu na prijevodni prirunik, ukljuivii
tu i prevoenje nekoga jezika u sama sebe pomou zamjeninih funkcija. A napustimo
li analitiki pristup i ontologijsku relativnost te ostanemo na povrini jezika (kako ga
shvaamo na prvi pogled), odgovor na pitanje o referenciji, kako pokazuje Quine, i
opet nam ostaje uskraen. Tada se moramo zadovoljiti, primjerice, time da rije pas
obiljeava pse, ma to oni bili. 34
Kripke je, polazei od svojih modalnologikih rezultata, mogao ontologiju, u
odnosu na Quinea, proiriti. U svom tehnikom radu na modalnoj logici Kripke je
formalnosemantiki objasnio razliite modalne sustave koji se barem dijelom
poklapaju i s razliitim modalnim intuicijama. Tu je, slikovitim rjenikom, na
uobiajenu semantiku logike prvoga reda u model uveo i skup moguih svjetova i
relaciju meusobne dostupnosti svjetova (relativna mogunost), s posebnom
funkcijom (Y) koja svakomu svijetu pridruuje neko predmetno podruje. Ontologija
je, u odnosu na Quineovu, proirena u ontologiju moguega, stvarnoga i nunoga.
Jedan te isti predmet sada se javlja ne samo u jednom, stvarnom svijetu nego i u
moguim nestvarnim svjetovima (nestvarnim situacijama, povijestima). Predmet kroz
sve svjetove u kojima se javlja ostaje istovjetan sebi. 35 Na tim je pretpostavkama
34
Usp. npr. W. V. Quine, Theories and Things, Cambridge, Mass., 1981, str. 19-21; Pursuit ...,
str. 31-32, 33-34, 50-52.
35
Valja razl ikovati (kako upozorava Kripke) da, primjerice, u nekome moguem svij etu Danica
i Veernica mogu dodue imenovati razliite predmete. Ali ako ta imena, kao u dananj em
stvarnome svijetu, imenuju jedan te isti predmet, onda moramo rei da nema svijeta u kojem
Danica (predmet koji danas oznaujemo imenom Dani ca) ne bi bila Veernica (predmet koj i
12

Kripke mogao u novome svjetlu uvesti tradicionalne pojmove kao to su bit (i
prigodak) i metafizička nužnost (i metafizička kontingentnost). Jer ono to predmetu
pripada u svim moguim svjetovima u kojima se javlja, pripada mu nuno (nuna
iliti bitna svojstva), a ono to mu u nekom svijetu pripada a u drugom ne, pripada
mu na kontingentan nain (kontingentna iliti prigodna svojstva). 36
S logikom vjerovanja dolazimo napokon na rub logike i znanosti jer
vjerovanje moemo shvatiti kao svojevrsni delogifikator. Pod vjerovnim djelateljem
sadraji se raspadaju u vjerovanja koja meusobno ne moraju biti povezana.
Posluimo se Kripkeovim primjerom 37 prema kojem Petar nekim sluajem ne povezuje
Paderewskoga kao politiara s poetka 20. st. s Paderewskim kao klaviristom. Moe
se tada dogoditi da Petar o Paderewskome vjeruje da je glazbenik (mislei na
klavirista), ali takoer i to da nije glazbenik (mislei na politiara). Nije legitimno
sada zakljuiti da Petar vjeruje da ima neka osoba koja i jest i nije glazbenik (jer Petar
ne zna da je to jedna te ista osoba), 38 iako objektivno, izvan vjerovnoga konteksta, iz
reenica Paderewski je glazbenik i Paderewski nije glazbenik doista, nakon
konjunkcije i poopenja, slijedi da ima neka osoba koja i jest i nije glazbenik.
Kako vidimo, nasuprot modalnomu kontekstu, u vjerovnome se kontekstu
istovjetnost predmeta poinje gubiti, a umjesto nunosti kao da vlast preuzimlje
danas oznaujem imenom Veernica), t j. nema svijetu u kojem taj predmet (kao ni bi lo koji
drugi) ne bi bio istovjetan sebi.
36
Usp. S. Kripke, Naming and Necessity, Cambridge, Mass., 1980.
37
S. Kripke, A Puzzle About Belief, u Meaning and Use (ur. A. Margal it), Dordrecht [etc. ],
1976, str. 265-266.
38 Zani mljivu je argumentaci ju dao N. Salmon prema koj oj se ni iz ‘a vjeruj e da je Veernica tea
od Veernice ne moe zaklj uiti na ‘a vjeruje da ima predmet x, takav da j e x tei od x’ jer
refleksivnosti, sadrane u svojstvu biti tei od sebe (x je tei od x), nema u svojstvu biti tei
od Veernice. Al i, pokazuje Salmon, ‘a vjeruje da je Veernica tea od Veernice slij edi iz ‘a
vjeruje da je Danica tea od Veernice jer je obavijesni sadraj (stavak) reeni ca ‘Danica je
13

sluaj. Predmetnost (objektivnost), a s njome i ontologija, rastvaraju se u
subjektivnosti.
Umjesto zaglavka
Velik naprjedak u logici posljednjih vie od stotinu godina proeo je takorei sva
podruja koja se danas smatraju filozofijskima, od same elementarne logike preko
ontologije (to smo nastojali ocrtati) pa sve do filozofije religije i filozofijske
teologije. Ako je to negdje dovelo do opeprihvaenih rezultata koji su postali vrsta
sastavnica znanja, drugdje je dalo barem tehniki visoko razvijenu metodologiju koja
je omoguila provjerljiva istraivanja i dokazne postupke. Ve i tim potonjim filozofija
stjee jedno od bitnih obiljeja znanosti.
Srećko Kovač
Philosophy as science again
The modern development of logic opens a new possibility for philosophy to
renew itself in a shape of a modern science. The author examines the ontological
significance of logic in Frege, Russell, Quine and Kripke. First-order logic, theory of
types, modal logic and logic of belief are taken into account.
tea od Veernice i ‘Veerni ca je tea od Veernice isti (‘Veernica i ‘Danica oznauju isti
predmet). Usp. N. Salmon, S. Soames, Propositi ons and Attit udes, Oxford, 1988, str. 251. i dalje.
14