Isus Krist

ISUS 

IZ NAZARE A 

U PERSPEKTIVI MEĐURELIGIJSKOG DIJALOGA 

posebni broj 

Sarajevo, ljeto 2012. 

dar čitateljima

Poštovani čitatelji, 

urednici Svjetla riječi, mjesečnika bosanskih franjevaca 

za vjeru, društvo i kulturu, ovim posebnim brojem 

zahvaljuju suradnicima i svima vama za suradnju i podršku. 

Njime se, također, želi potaknuti na međureligijski 

i ekumenski dijalog, posebno u Godini vjere – i to 

na dijalog u vezi s Isusom iz Nazareta, osobom koja u 

eminentnom smislu određuje ono sp ecifi čno kršćansko. 

Ova povijesna osoba od početka je nadahnjivala mnoge, 

i ne samo krš ćane. Od početka je Isus iz Nazareta poticaj 

i spoticaj, onaj na čijim se riječima, životu i smrti, 

smislu njegova života, dijele i ujedinjuju ljudi. On nije 

baština samo kršćana, nije samo biblijska i kuranska fi - 

gura, nego ne prest aje biti izazov i pripadnicima drugih 

religija kao i humanistima i ateistima. 

U koncipiranju ovoga broja naše revije vodili smo se 

idejom kako se u našem stoljeću ljudska čežnja za religioznim 

i duhovnim nije smanjila, nego i pojačala. Usporedno 

pratimo kako u našoj državi Bosni i Hercegovini, 

tako i širom svijeta, postoje (etnički i drugi) sukobi 

koji se opravdavaju religijskim neznanjem i strahovima, 

religijskim isključivostima i fundamentalizmima, getoiziranim 

i monopersp ektivnim vjerskim stavovima. 

Zato, predstavljajući ono kršćansko razlikovno, Isusa 

iz Nazareta, nudimo i tekstove nekrš ćana, nekatolika, 

pravoslavnih, reformiranih, židova, muslimana... 

U angažiranju suradnika iznimno nam je pomogao 

Zoran Grozdanov, urednik u izdavačkoj kući Ex libris iz 

Rijeke. Bili smo svjesni da nećemo moći donijeti kompletnu 

sliku o Isusu, ne samo zato što nismo mogli okupiti 

još različitijih i stručnijih autora, nego i zbog toga 

što Isus izmiče “posljednjoj” riječi o njemu. On uvijek 

iznova dolazi, i u svakom vremenu kao da postavlja ono 

svoje dvostruko pitanje: Što ljudi kažu i što vi kažete tko 

Đuro SEDER, Gospodine, očisti me! 

je Sin čovječji? – i pritom ostavlja slobodu ljudima da se 

o njemu izjasne. Zato su i ovi tekstovi, kao i broj u cjelini, 

samo fragmentarni i skromni predložak za daljnje 

mišljenje i razgovaranje. 

Nakana nam je bila da osobu Isusa Krista, njegov 

život, riječi i praksu, aktualiziramo za suvremenog 

čovjeka koliko je moguće jednostavno i izazovno, baš 

onako kako je jednostavan ali »provokativan« bio sam 

Isus svojim suvremenicima a i ljudima kroz čitavu povijest, 

od Marka, Petra i Pavla, do Dostojevskog i 

Nietzschea, Krleže i Dizdara. 

I pred nama današnjim ljudima izbija Isusov lik, 

njegovo lice koje ne možemo dokraja razaznati (opisati/naslikati) 

baš kao što to nije ni na ovoj slici “mogao” 

slikar Đuro Seder. Čini mi se da ova slika može biti jedan 

od ključeva kako čitati ove tekstove o Isusu. Naime, 

na predlošku evanđeoske zgode Isusova ozdravljenja 

čovjeka, kao da se ogleda svevremena drama između 

čovjeka i Isusa, ljudi i Boga kojega Isus objavljuje. I suvremeni 

čovjek, zgrčen i iskrivljen od traženja smisla i 

ljubavi, ogoljen i iscrpljen u patnjama i pokušajima razumijevanja 

i dijaloga, s molitvenim a i nijemim krikom 

za očiš ćenjem (Gospodine, očisti me!), u čežnji za drugom 

nevinoš ću, istodobno bi htio bliže k Isusu ali bi mu 

se i izmakao, odmakao od njegovih riječi i ruku, od one 

ruke koja bi ga uspravila i od one koja bi ga blagoslovila 

i usmjerila na put života. 

I današnji bi čovjek prišao k Isusu, iskazao bi mu 

povjerenje, ali kao da ne može, kao da ne zna kako, kao 

da je negdje prikovan. Isusovo mu lice ne daje sigurnost 

ljepote u koju bi se zagledao, ni političke ni vojne ni ekonomske 

moći uz koju bi se potkupljivo pribio ili od koje 

bi mogao profi tirati. Isusovo lice ne rese ni crte psihoterapijskog 

utješitelja komu bi se mogao izručiti, nema na 

njegovu licu molitvena ushita prema nebesima komu bi 

se moglo pridružiti. Isus se, bez aureole, krajnje ljudski 

ali zahtjevno usmjerio prema čovjeku, i licem i rukama, 

cijelim tijelom, da – dariva se čovjeku cijelim tijelom 

pozornosti, povjerenja i ljubavi, ali čeka i da se čovjek 

pouzda u njega, da mu razumno povjeruje. Čovjek bi 

povjerovao, ali kao da ne može, kao da jedva može, kao 

da ne nalazi ni načina ni snage, ni sigurnosti ni obećanja 

da se uspravi i primakne, da posluša Isusa. 

Susret s Isusom – kako ova slika predočuje – počinje 

kao najobičniji susret čovjeka i čovjeka. Neka ovaj broj 

Svjetla riječi o Isusu iz Nazareta pripomogne iskrenijem 

i solidarnijem susretanju ljudi u Bosni i Hercegovini i 

širom svijeta kamo će stići. 

urednik

Pogled na evanđeoske spise otvara neizbježno logično pitanje: 

zašto postoje četiri evanđelja koja na različite načine pristupaju 

Isusu i opisuju njegov život i djelatnost, a ne samo jedno koje 

bi kudikamo lakše razriješilo brojne i svakovrsne dvojbe u vezi s 

njime? Odgovor na postavljeno pitanje veže se, među ostalim, i uz 

provjerljivo općeljudsko iskustvo da je neku osobu ili pak događaj 

lakše sagledati u njihovoj punini i višeslojnosti s različitih gledišta 

nego s jednoga jedinoga. To tim više vrijedi kad je riječ o jedinstvenoj 

osobi i djelu kakav je bio Isus iz Nazareta. 

Isto tako ne bi se smjelo izgubiti iz vida da su sinoptička 

evanđelja (Marko, Matej i Luka) nastala četrdeset godina nakon 

Isusove smrti, a Ivanovo evanđelje i preko šezdeset. U njima se 

ogledaju povijesni problemi vremena, ali se i osjeća boja onih 

kojima je evanđelje bilo upućeno. Tako je Isusa u evanđeljima 

nužno gledati kroz prizmu konteksta u kojem je djelovao, u kojima 

su nastali pojedini spisi o njemu i kroz osobu samoga autora 

pojedinoga biblijskoga spisa. Tako Isusov portret nosi različite 

tragove brojnih ruku koje sve idu za tim da ga što bolje obuhvate 

i prikažu u njegovoj jedinstvenoj vrijednosti. 

Koliko god zapravo imali pogledâ na njega, nemoguće ga je 

u cjelini obuhvatiti, jer uvijek preostaje nedokučiv i nedohvatljiv 

neki skroviti “ostatak”. Zato se evanđelja i novozavjetni spisi, ne 

bez velike muke i napora, trude obuhvati što je moguće više i šire 

Isusovu osobu i djelo i prikazati ga u različitim perspektivama. 

Biblijski Isus nije, dakle svediv, na jedno slovo, na jedan prikaz, na 

jedno mišljenje, na jedan pogled, na jednu skicu – ma čiji god bili 

– jer bi takvom reduktivnoš ću bio oštećen upravo Isus. O tome 

najbolje svjedoči završetak Ivanova evanđelja: “A ima još mnogo 

toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, 

ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale” (Iv 21,25). 

Markov pogled na Isusa 

Markovo evanđelje je nastalo poslije Petrove smrti oko 65. god. 

vjerojatno u Rimu i svakako prije pada Jeruzalema. Marko je pisao 

za krš ćane koji nisu bili Židovi. Njegovo evanđelje usmjereno 

je više na Isusa koji djeluje, a manje koji naučava. U bitnome, 

Marko u prvome dijelu svoga evanđelja (1,14–8,40) prikazuje 

Isusovu konkretnu djelatnost u kojoj je prikazan kao Mesija 

– Pomazanik – Krist. Zato se i vrhunac ovoga dijela Markova 

evanđelja nalazi kod Cezareje Filipove gdje Petar u ime učenika 

ispovijeda vjeru u Isusa Mesiju. Taj dio evanđelja govori o Isusovu 

identitetu. 

Drugi dio Markova evanđelja (8,31–16,8) izlaže smisao Isusove 

sudbine kao puta u Jeruzalem gdje Isus u tri navještaja muke 

Božo Lujić 

Novozavjetni Isus 

posebni broj Svjetla riječi 

Bilo bi osiromašenje ako bismo Isusa sveli samo na jedan pogled i samo 

na jedno tumačenje ili samo jednu teologiju. Naprotiv, Isus je jedan događaj, 

ali može postojati mnoštvo različitih pogleda i različitih teologija. 

One se međusobno ne isključuju nego se nadopunjuju 

pokušava učenicima otvoriti oči za ono zbog čega je došao na zemlju, 

ali ga učenici uvijek iznova ne shvaćaju. Isusova poduka ide za tim 

da pokaže da Isusov životni put nije besmislen i da ima svoj smisao 

čiji se vrhunac nalazi upravo u Jeruzalemu kao vremenskom 

i sadržajnom središtu Isusova poslanja. Pri tome Isusovi učenici 

ne ispadaju u dobrome svjetlu, jer na tom putu oni razmišljaju o 

vlastitoj slavi, o vlastitim položajima i vlastitoj veličini dok Isus 

kao Mesija vlastiti smisao vidi u davanju svega, pa i života za druge. 

Markovo evanđelje pokazuje osobit povijesni interes za Isusa i 

njegova djela dok kod Pavla takvo zanimanje za zemaljskoga Isusa 

ne postoji: Pavao ima pred sobom navjestiteljskoga Krista koji 

svojim križem i uskrsnućem otvara nova obzorja života. 

Pa ipak i Markovo evanđelje, osim povijesnih podataka, 

nosi navještaj: ono što je zasijano u Galileji raste, dozrijeva i 

donosi plod u Jeruzalemu, u Isusovu križu i uskrsnuću. Kroz 

njegovo evanđelje prosijava tajna Mesije koji je došao navijestiti 

vrijeme Božje vladavine koja zahtijeva novu logiku ljudskoga 

ponašanja. 

Matejev pogled na Isusa 

Matejevo evanđelje, za razliku od Markova, namijenjeno je židovskim 

čitateljima. Nastalo je vjerojatno poslije 70. god. Mnogi 

autori drže da bi to bila značajna zajednica u Antiohiji. Matejevo 

evanđelje ima dosta građe iz Markova evanđelja, ali ima jedan 

dio koji je Matej i proširio i koji ima sličnosti s Lukom tako da 

se drži kako je Matejevo zapravo prošireno Markovo evanđelje. 

Matejev pogled na Isusa je ipak drukčiji jer ga prikazuje na pozadini 

židovske religije. Isus ne odbacuje židovsku religiju nego 

ju ostvaruje, oplemenjuje i uosobljuje. U evanđelju Isus pokazuje 

veliku oštrinu prema licemjerstvu i površnom izvršavanju 

Zakona: Isus traži duh, a ne slovo; čovjeka a ne subotu. Isus je 

portretiran kao istinski Davidov sin, rođen u Betlehemu, on je i 

Abrahamov sin. Isus je svojevrsni kralj kojega Herod želi ubiti, a 

s druge strane Emanuel iz Iz 7,14 koji je rođen od djevice i koji 

će otvoriti eshatološko vrijeme. 

Matej na mnogo mjesta citira starozavjetne tekstove i ističe 

pritom “da se ispuni ono što je rečeno po prorocima”, da se ispune 

Pisma. Isus na više mjesta ističe da nije došao dokinuti Zakon 

nego ga ispuniti kritizirajući izvanjskost obdržavanja Zakona i 

upozoravajući na važnost nutarnjega čovjekova stava te ističući 

pritom veliku zapovijed ljubavi, kao značenje dobrote i praštanja. 

Za Mateja je važna kristologija iz koje sve drugo shvaća i tumači. 

Matejevo evanđelje pokazuje veliko zanimanje za Isusov 

nauk, a manje za Isusova djela. To, međutim, ne znači da on ne 

ljeto A. D. 2012. 3

Isus iz Nazareta 

navodi Isusova djela nego da je svoje evanđelje strukturirao kao 

pet govora od kojih je zacijelo najpoznatiji i najduži onaj Govor 

na gori (5,1–7,29). U njima su sažete sve teme Isusova propovijedanja, 

ali tih pet govora imaju i svoju simboliku: oni podsjećaju 

na Petoknjižje koje čini Toru ili Mojsijev zakon. 

Matejev Isus je s jedne strane prikazan univerzalistički, 

a s druge on je poslan “izgubljenim ovcama Doma Izraelova” 

(15,24). Naime, napetost postoji između Isusove poruke poslije 

uskrsnuća i one povijesnoga Isusa. Preuzimajući prethodne 

predaje, Matej ih ne prerađuje nego spaja s novim pouskrsnim 

iskustvima krš ćanske zajednice. 

U svakom pogledu za Mateja je Isus učitelj veći i od Mojsija, 

veći i od Ilije, veći od bilo kojega proroka. Isusova zadaća je prema 

Mateju navještaj nove Božje vladavine koja uključuje novi 

Božji odnos prema ljudima, ali s druge strane traži i prihvaćanje 

takve logike ponašanja u međusobnim odnosima. Matejev Isus 

upućuje i na važnost osnivanja zajednice u kojoj će njegovi učenici, 

a osobito Petar, imati značajnu ulogu. 

Završetak Matejeva evanđelja nosi univerzalnu poruku o 

potrebi naviještanja evanđelja svim ljudima, u svim vremenima, 

sve do konca svijeta. 

4 ljeto A. D. 2012. 

Lukin pogled na Isusa 

Autor Lukina evanđelja je istodobno i pisac Djela apostolskih. 

Danas se općenito drži da bi to bio Luka, pratilac sv. Pavla, po zanimanju 

liječnik. Njegovo je evanđelje napisano za krš ćane koji 

nisu potjecali iz židovskog okružja. Zbog toga nastoji ispustiti 

sve ono što bi za nežidove bilo nerazumljivo. Okvir u kojemu 

Luka prikazuje Isusa jest njegovo poslanje u ime milosrdnoga i 

dobroga Boga koji je otac svih ljudi, bez obzira tko su oni bili i 

kakvi su bili. 

Lukino evanđelje je zacijelo nastalo poslije pada Jeruzalema, 

a to znači poslije 70. god. Pokazuje zanimanje za povijest, 

a na početku evanđelja donosi izvještaj o Isusovu rođenju i djetinjstvu. 

Njegov jezik je zacijelo najbolji i najdotjeraniji od svih 

evanđelista, što svjedoči i Jeronim kad kaže: “Luka je bio najučeniji 

među piscima evanđelja na grčkom, k tomu je bio liječnik i 

na grčkom je napisao evanđelje.” 

� Koliko god zapravo imali pogledâ na Isusa, 

nemoguće ga je u cjelini obuhvatiti, jer uvijek 

preostaje nedokučiv i nedohvatljiv neki skroviti 

“ostatak”. Zato se evanđelja i novozavjetni spisi, 

ne bez velike muke i napora, trude obuhvati što je 

moguće više i šire Isusovu osobu i djelo i prikazati 

ga u različitim perspektivama. Biblijski Isus nije, 

dakle svediv, na jedno slovo, na jedan prikaz, na 

jedno mišljenje, na jedan pogled, na jednu skicu � 

Kao onaj koji pokazuje zanimanje za povijest Luka nastoji 

Isusovu povijest uključiti u povijest spasenja. Štoviše Isusova 

povijest ide dalje i nalazi ostvarenje u zajednici Crk ve, što je vidljivo 

iz Djela apostolskih. Osim vremenskoga slijeda za Luku je 

važan i prostorni čimbenik, jer pokazuje kako se Isusova poruka 

širila po tadašnjem poznatom svijetu. 

Isus povezuje svoje djelovanje s “ pomazanjem Duhom” koji 

ga šalje donositi “Radosnu vijest siromasima” (Lk 4,18). Lukino 

evanđelje slika portret Isusa koji je osobito došao onima s ruba 

društva, s ruba vjerske zajednice, zapravo otpisanima, grešnima, 

bijednima, siromasima. To je razvidno i iz Lukina prikaza Isusovih 

Blaženstava, kao i iz usporedbe o bogatašu i siromašnom 

Lazaru (16,19-31), milosrdnom Samarijancu, izgubljenim sinovima, 

izgubljenoj ovci i drahmi. Ako se tomu doda da se Isus 

kreće među jednostavnim i politički neutjecajnim ljudima, ako 

s njima objeduje, ako prima grešnike i javne grešnice, ako oko 

sebe ima i krug žena, onda je doista Lukin Isus blizak svim ljudima, 

a osobito onima koji trebaju Božju i ljudsku pomoć. 

Lukin Isus se s vremena na vrijeme povlači na molitvu 

prije značajnih odluka: prije izbora učenika, prije početka 

svoje muke, a i život završava molitvom. Nema tu nikakvih 

krikova napuštenosti nego duboko pouzdanje i molitva. Isto 

tako Isus je svoje učenike naučio moliti. Tako Isus od početka 

svoga djelovanja pa do smrti na križu ostaje uzorom istinskoga 

molitelja. 

S pravom se u istraživanju ukazuje na Isusov koncept puta 

kojim se povezuje Lukino evanđelje i Djela apostolska, ali se 

postiže i eshatološka dimenzija. Put je upravo dobra slika da to 

izrazi. Time je Luka rješavao i odgađanje ponovnog Kristova dolaska 

kao ostvarivanja Božjega kraljevstva na zemlji, jer se među 

Isusovim učenicima bilo uvriježilo uvjerenje da je taj trenutak 

veoma blizu. U tom kontekstu treba shvatiti i ulogu Duha Svetoga 

u Lukinu evanđelju. 

Isus kod Luke osobit odnos ima prema dvanaestorici učenika 

koji se kod njega nazivaju apostoli. Među njima značajno 

mjesto ima Petar. Dvanaestorica borave u Jeruzalemu. Taj broj 

kod Luke ima crk venu dimenziju. Lukin Isus je s jedne strane 

“Spasitelj otpisanih”, a s druge strane Isus nastavlja svoje djelovanje 

u zajednici koju vode njegovi učenici i pripremaju je za 

konačni Isusov dolazak. U tom međuvremenu milosrđe prema 

ljudima u potrebi igra veoma značajnu ulogu. 

Ivanov pogled na Isusa 

Nećemo ulaziti u problematiku pisca Četvrtoga ili Ivanova evanđelja. 

U svakom slučaju riječ je o najmlađem evanđelju koje je 

nastalo negdje oko 95. god. i ima svoje posebitosti kako s obzirom 

na samu teologiju tako i na Isusa. Postoji značajna razlika 

između Ivanova evanđelja i onih sinoptičkih (prethodna tri 

evanđelja) kako s obzirom na kronologiju tako i s obzirom na 

topografi ju. Dok kod sinoptika veće značenje ima Galileja, dotle 

kod Ivana značajnije mjesto ima Jeruzalem. 

Osim toga u Ivana ima znatno više Isusovih govora nego pripovijesti 

o njemu. Ti su govori međusobno povezani tako da se 

dobiva dojam da evanđelje ima dijaloški oblik. Značajne razlike 

postoje i u određivanju Isusove posljednje večere i smrti. Tako se 

u Ivana ne nalazi izvještaj o posljednjoj večeri nego se naglasak 

stavlja na Isusovo pranje nogu učenicima. U razlikama između 

sinoptika i Ivana glede Isusa i njegova djelovanja nalazi se i istaknuta 

simbolička važnost Isusovih čudesnih djela kojom Ivan 

želi izraziti skrovitu stvarnost osobe i djela Isusa Krista. Stoga 

Ivan Isusova čudesna djela naziva znakovima dublje stvarnosti. 

Za Ivana Isus je Mesija, Svjetlo svijeta, Kruh života, Istina i Život, 

i konačno na čemu Ivan ustrajava jest da je Isus Sin Božji. 

Ivan stavlja osobit naglasak na značenje rastanka Isusa od 

vlastitih učenika i na govor koji je vezan uz to. U tim govorima 

prevladavaju velike teme vjere i ljubavi. U njima se Isus oslovlja-

va “ja sam” čime izražava svoje zajedništvo s Bogom. Osim toga 

Isus je Janje Božje koje uzima na se grijeh svijeta, što nas opet 

podsjeća na ulogu Gospodinova Sluge u Izaijinoj knjizi. 

Neke važne teme koje kod sinoptika igraju prevažnu ulogu 

u Ivana stupaju u pozadinu. Takva je tema o Božjem kraljevstvu 

koja je kod sinoptika u središtu Isusova života i djelovanja, 

a kod Ivana se samo jednom pojavljuje i to u razgovoru s 

Nikodemom. Ivan mjesto ovoga jezičnog sklopa uzima drugi 

– “vječni život”. U sinoptika posebno mjesto zauzima sklop 

“Sin Čovječji”, dok kod Ivana on ima drugo i manje značajno 

mjesto. Kod sinoptika je naglasak na razlici između grešnika 

i pravednika, a kod Ivana ta je razlika stavljena između vjernika 

i nevjernika. U Ivana ima “grijeh nevjere”, jer su vjernici 

Božja djeca, a nevjernici “djeca svijeta”. Za razliku od sinoptika 

u Ivana etika stupa u drugi plan, jer Ivan svu etiku sažima 

u Isusovu zapovijed ljubavi koja postaje raspoznajni znak 

njegovih učenika i svijeta. Dok sinoptici stavljaju jače naglasak 

na budućnost, dotle Ivan postavlja težište na sadašnjost. 

Razdjelnica između života i smrti, svjetla i tame, istine i laži 

u Ivanova Isusa je vjera kao životno opredjeljenje, jer vjerovanje 

u laž stvara od čovjeka lašca, i vjerovanje u tamu stvara 

čovjeka tame. Za Ivana je važno činiti istinu, što konkretno 

znači živjeti po njoj, a to opet dalje znači živjeti u ljubavi koja 

postaje temeljem života. 

Temelj Ivanova evanđelja čini kristologija: Ivan počinje od 

tvrdnje da je Isus Vječna Božja Riječ (Logos) po kojoj je Bog sve 

stvorio i koja se konačno utjelovila. Osim toga Ivanovo evanđelje 

izrijekom tvrdi da je Isus Sin Božji tvrdeći da su Isus i Bog 

zapravo jedno i tko poznaje Isusa poznaje i Boga. Zapravo Ivanovo 

evanđelje je usmjerilo svoju pozornost na Isusa kojega želi 

prikazati kao Mesiju i Sina Božjega. 

Pavlov pogled na Isusa 

Pavao je jedan od najznačajnijih likova Novoga zavjeta koji je 

pridonio da krš ćanstvo ne ostane sekta nego da se utjelovi na 

području grčko-rimske kulture. Bilo bi ipak krivo misliti da je s 

Pavlom rođeno krš ćanstvo. Pavao je bio rođen u Tarzu u Maloj 

Aziji i završio je najbolju rabinsku školu. Poznavao je grčku kulturu, 

ali jednako tako i otačke predaje. Poduzeo je nekoliko putovanja 

u Europu gdje je neumorno širio Isusovu Veselu vijest. 

Pod njegovim imenom nalazi se 13 poslanica i Poslanica 

Hebrejima. Od toga se drži da je sedam poslanica autentično 

Pavlovih: 1 Sol, 1 Kor, 2 Kor, Gal, Rim, Fil, Flm, neki još pridodaju 

i Poslanicu Kološanima, a poneki i onu Efežanima. Teško je 

prikazati Isusov lik u takvom šarenilu Pavlovih spisa koja nose 

i praktične upute. Ipak na neke bitne točke treba ovdje ukazati. 

Pavao u Božjoj ljubavi nalazi glavno ishodište svoje teologije i on 

je doživljava kao glavnu pokretačku snagu, kao mudrost i kao 

pravednost. Zbog toga je Isus opravdanje za čovjeka jer ga Bog u 

svojoj ljubavi upravo u njemu dostiže. 

U tom smislu treba shvaćati i “Pavlovo evanđelje” koje bi se 

dalo kratko izraziti kao “propovijedati Krista raspetoga”. U svojoj 

teologiji za Pavla je osobito važno istaknuti povezanost Isusove 

smrti i uskrsnuća koji za čovjeka znače istinsko spasenje. 

Od čovjeka se traži prihvaćanje takvoga Božjega djelovanja. To 

prihvaćanje Pavao naziva vjerom. U povezanosti s Kristom čovjek 

postaje Božje dijete i može Boga nazivati ocem. 

Pavao puno truda posvećuje tumačenju odnosa između 

Isusa i Zakona. On ne želi dokinuti i obezvrijediti Zakon, ali ga 

relativizira. Pavao Zakon promatra iz perspektive objave Boga 


u Isusu Kristu, i to za njega predstavlja vrhunac svega. Važan 

pojam u Pavlovoj teologiji je pravednost. Prema Pavlu Božja se 

pravednost objavila u Isusu. Pavao ga rabi da bi izrazio Božje 

spasenje čovjeka. Pavao zna da su ljudi grešni. Kao obrazovan 

teolog kod vrsnih farizeja Pavao je svjestan da je Bog milosrdan, 

ali jednako tako i da je pravedan sudac. Bog opravdava 

grešnoga čovjeka ne njegovim djelima nego Isusovom zaslugom. 

Kad Pavao govori o opravdanju po vjeri, očito misli na 

konkretno prihvaćanje Isusove smrti i uskrsnuća. To ne znači 

da Pavao obezvređuje djela na račun apstraktne vjere nego da 

djelima daje smislen temelj. 

� Novozavjetni nas pogledi na Isusa upozoravaju 

kako je opasno Isusa stavljati u uske vlastite okvire 

te kako je Isus u svojoj univerzalnoj poruci otvoren 

prema svim ljudima i kako svim ljudima donosi 

poruku o Božjoj vladavini među ljudima. Isus očito 

nije ideolog, nije zanesenjak, nije lažni prorok nego 

Sin Čovječji, što zapravo znači Čovjek u kojemu je 

Bog postao osobna stvarnost... � 

Uz to Pavao je organizator brojnih krš ćanskih zajednica koje 

naziva crk vama. Pripadnike tih zajednica označava “svetima”, 

“izabranima”, “pozvanima”. Crk ve nose obilježja eshatološkoga 

spasenja, jer se ljudi u njima okupljaju u Isusovo ime. Od sakramenata 

za Pavla je osobito važno krštenje kao konkretan čin 

prihvaćanja Božje volje. Za Pavla je Isus Krist Alfa i Omega cjelokupne 

ljudske povijesti. Ipak Pavao nije toliko zainteresiran za 

zemaljskoga, povijesnoga Isusa kojega on očito nije ni poznavao 

koliko za uskrsloga Krista kojega je susreo pred Damaskom. 

Zato su za Pavla križ i uskrsnuće dva temelja na kojima počiva 

teologija i koji najbolje portretiraju osobu i djelo Isusa Krista. 

Jedan Isus, a mnogo teologija 

Nakon što smo u vrlo kratkim potezima izložili različite portrete 

Isusa Krista koji su čak u novozavjetnim spisima veoma različiti, 

treba ipak reći da to ne umanjuje Isusovo značenje nego da mu 

upravo omogućuje da postane uvijek iznova nadahnuće novih 

gledanja, poticaj novih razmišljanja, temelj novih životnih opredjeljenja 

i poziv na novo i drukčije gledanje na svijet i čovjeka, 

ali i na stvarnost u kojoj živimo. Bilo bi osiromašenje ako bismo 

Isusa sveli samo na jedan pogled i samo na jedno tumačenje ili 

samo jednu teologiju. Naprotiv, Isus je jedan događaj, ali može 

postojati mnoštvo različitih pogleda i različitih teologija. One se 

međusobno ne isključuju nego se nadopunjuju. 

Novozavjetni nas pogledi na Isusa upozoravaju kako je opasno 

Isusa stavljati u uske vlastite okvire te kako je Isus u svojoj 

univerzalnoj poruci otvoren prema svim ljudima i kako svim 

ljudima donosi poruku o Božjoj vladavini među ljudima. Isus 

očito nije ideolog, nije zanesenjak, nije lažni prorok nego Sin 

Čovječji, što zapravo znači Čovjek u kojemu je Bog postao osobna 

stvarnost i koji je otvoren prema Bogu do poistovjećivanja 

i isto tako otvoren prema drugim ljudima do poistovjećivanja. 

Isus je zapravo otvoreni čovjek Duha, Čovjek Božje vladavine i 

Čovjek budućnosti. � 

ljeto A. D. 2012. 5


Još kao dječak, naslušao sam se mnogo priča o vrlo starim 

vremenima, ponajprije o staroj Grčkoj. Oduvijek sam se pitao 

što je u njima realno, a što puka fi kcija – u kojoj su mjeri 

prekrasni epovi, Ilijada i Odiseja, stvarnost, u kojoj legenda? 

Pa Heinrich Schliemann je, usprkos dotada jedinstvenom mišljenju 

da Troja ne postoji, rekao: “Troja postoji i ja ću je naći”, 

i to je i ostvario. Odisej, koji je tobože preživio sve one zgode 

tokom desetogodišnjeg lutanja, bio je kralj Itake, a Itaka postoji. 

Vođa Grka pod Trojom Agamemnom je bio kralj Mikene; 

još se i danas možemo diviti njegovoj posmrtnoj zlatnoj maski 

i Lavljim vratima kroz koja je prolazio. Ali kako je njegova kći 

Ifi genija, koju je žrtvovao, mogla iz Aulide biti prenesena u daleku 

Tauridu? 

Rastao sam u ateističkoj atmosferi. Dosta dugo o Isusu sam 

znao vrlo malo. A onda, kada sam pokušao saznati nešto više, 

dospjele su mi u ruke knjige u kojima sam mogao pročitati da 

Isus nikada nije postojao, da se radi o pukoj fi kciji, vjerskoj predaji 

koja sa stvarnom poviješ ću nema nikakve veze. Vrlo brzo 

sam shvatio da je Isus bio stvarna ličnost, pogotovo kada sam 

prvi puta posjetio Izrael, vidio mnoga mjesta u kojima je Isus, 

prema Evanđeljima, boravio duže ili kraće vrijeme. Sva ta mjesta 

danas postoje ili su nekoć postojala – Kana i Kapernaum, Betsaida 

i Betanija, Jerihon i Cezareja, Getsemanski vrtovi i Maslinska 

gora. Međutim, oko Isusa su se, kao oko nijedne druge ličnosti 

u povijesti, isprepleli mit, legenda, vjera i pokušaji historičara da 

odgonetnu “što se zapravo dogodilo”. Valja, naravno, jasno razlikovati 

sliku koju o Isusu imaju ili stvaraju vjernici od one koja je 

rezultat racionalne znanstvene analize. 

Kada sam postao historičar po profesiji, Isus i njegovo doba, 

nažalost, nisu postali tema moga primarnog znanstvenog interesa. 

Gotovo četvrt stoljeća bavio sam se prvenstveno srednjim 

vijekom (prije negoli sam 2003. prešao na predmet Hrvatska 

povijest 20. stoljeća), razdobljem u kojem je krš ćanstvo duboko 

uraslo u sve društvene pore. Slike iz Isusova života ključan su 

dio ikonografske postave svake kasnoantičke ili srednjovjekovne 

crk ve, način na koji je Isus prikazivan jasno ukazuje na vjersku 

praksu dotičnoga vremena. Učestali prikazi Posljednjega suda u 

godinama nakon 1000. svjedoče o jednoj naredbodavnoj vjeri, a 

u 13. i 14. stoljeću, kao rezultat promijenjenog senzibiliteta, sve 

je češ će prikazivanje Isusa kao čovjeka koji pati, koji je umro na 

križu. Stav da se krš ćanstvo mora približiti vjernicima, da mora 

govoriti o njihovim problemima, dovodi do toga da Isus u gesti 

praštanja stoji nad mnogim portalima gotičkih katedrala. Nikada 

ne treba zaboraviti da je takav Isus za vjernika važniji negoli 

ono što je on za života uistinu bio. 

A tko je zapravo bio Isus? Mogu ponuditi samo jedno od 

mnogih mogućih znanstvenih objašnjenja. Isus je bio mladi 

6 ljeto A. D. 2012. 

Ivo Goldstein 

Isus u povijesnom kontekstu 

Valja jasno razlikovati sliku koju o Isusu imaju ili stvaraju vjernici 

od one koja je rezultat racionalne znanstvene analize 

Židov iz Nazareta u Galileji, koji je živio na vjerski i etnički 

heterogenom prostoru, u politički vrlo složenim vremenima. 

Pošto je njegov učitelj Ivan Krstitelj bio uhapšen i smaknut u 

zatvoru, preuzima njegovu misiju – propovijeda skori dolazak 

Mesije te preporučuje rezignaciju nad svjetovnim dobrima. 

Vjerojatno je bio pod utjecajem tadašnje sekte esena. Eseni su 

živjeli u zajednicama na obali Mrtvoga mora, “klone se traženja 

zadovoljstva kao grijeha i smatraju umjerenost i ovladavanje 

strastima vrlinom ... prezirali su bogatstvo, i upravo začuđuje 

kod njih zajednica dobara...”, svjedoči povjesničar Josip Flavije. 

Tako je bit Isusova propovijedanja postala potreba za moralnim 

preporodom kako bi čovjek bio dostojan ulaska u Kraljevstvo 

Božje. Hrabrio je obespravljene, ponižene, siromašne, bolesne i 

nesretne. Preporučivao je praštanje i poštenje, pomaganje siromašnima. 

Putovao je i propovijedao po Galileji, Transjordaniji 

i Judeji, otišao i u današnji Libanon (“i obilazio je sve gradove 

i sela učeći po njihovim sinagogama” – Mt 9,35), i u svega nekoliko 

mjeseci privukao pozornost vlasti i prestrašio ih. Kada je 

odlučio propovijedati u Jeruzalemu, pred hramom, uhapšen je, 

osuđen na smrt i smaknut. 

Jošua, 

ben Mirjam ve Jozef 

Isus (hebr. Jošua) bio je Židov, Marijin (Mirjamin) sin i 

Josipov (Jozefov) posinak, odrastao u Galileji, u Nazaretu 

(Nacriju). Jošua (ili u dužoj verziji: Jehošua, što znači “Bog je 

spasitelj”) ime je koje se često davalo židovskoj djeci. 

Dječak je odgajan u tradiciji i vjeri svojih predaka. Njegovi 

roditelji devetog su ga dana po rođenju donijeli u Hram da 

bude obrezan te su za obred (Brit mila) prinijeli golubove za 

majčino obredno očiš ćenje. Za obreda koji označava ulazak 

u vjersku punoljetnost (Bar-micva), dvanaestogodišnji Jošua 

pokazao je mudrost neuobičajenu za njegovu dob. 

Godinama je s roditeljima dolazio u Hram na proslavu 

velikih židovskih blagdana, a činio je to i kao odrastao: na 

Šabat bi odlazio u sinagogu, slavio Pashu (hebr. Pesah) Sukot, 

blagdan primanja Tore, Hanuku, blagdan svjetlosti. 

Odijevao se poput drugih muškaraca: nosio šal s 

resama (cicit), a vjerojatno za jutarnjih molitvi i tefilin,

Isusov život i stradanje mogu se relativno detaljno rekonstruirati. 

Suđenje Isusu pred velikim svećenikom bilo je usmjereno 

na to da ustanovi kako i zašto je Isus stigao u Hram i što je istina 

u pričama o njegovim eventualnim mesijanskim pozivima, ali 

pred rimskim prokuratorom Poncijem Pilatom optužba je bila 

politička. Razapinjanje na križ bilo je uobičajena rimska kazna 

predviđena za pobunjenike protiv rimske vlasti, pa je Isus osuđen 

jer je navodno bio revolucionar koji se predstavlja kao kralj 

Židova (Mk 15,2) i izazivao pobunu diljem zemlje (Lk 23,5). 

� Isusova se smrt počinje tumačiti kao događaj 

unaprijed određen Božjom voljom i predskazan 

u tekstovima starozavjetnih proroka. Evanđelja 

pripovijedaju da je Isus umro dobrovoljno, kako 

bi svojom smrću preuzeo grijehe svijeta. 

On je postao Božji pomazanik (grčki – Hristos), 

od davnina Jahveovim obećanjima najavljivani 

Mesija. Tako se stvara vjera u Isusa kao Sina 

Božjeg i ravnopravnu osobu u Svetom Trojstvu � 

Mjesto pogubljenja bio je kamenolom u neposrednoj blizini 

gradskih zidina, odnosno brdo Golgota odmah do njega. U načelu, 

čovjek pribijen na križ umirao bi brzo, ako bi tijelo visjelo 

bez potpornja. Uzrok bi bilo gušenje, jer bi težina nepodržavanog 

tijela dovodila do zatvaranja dišnih putova. Da bi se agonija 

produžila, žrtvama bi se učvrstile noge, a ponekad i dodavao 

klin kao sjedalo. Čini se da su žrtve pribijane na križ drvenim 

klinovima, ali su neke vjerojatno samo vezivane. Isus je umro 

prije druge dvojice s kojima je bio razapet na križu – “vojnici 

dođoše k Isusu i vidješe da je već mrtav...”, dok su drugoj dvojici 

dvije kutijice s odlomcima iz Tore koje pobožni Židovi i 

dan-danas stavljaju na ruku i na čelo. Redovno je izgovarao 

uobičajen blagoslov, kiduš, nad vinom i kruhom. Molio je 

radije tajno nego javno. Lice mu se pritom preobražavalo u 

svjetlost. 

Ivan Krstitelj krstio ga vodom, što je označavalo ulazak 

mlada čovjeka u zrelo doba. Poput brojnih pobožnih mladića, 

s trideset je godina postao učiteljem (rabbi) te poučavao u sinagogama, 

na trgovima, u poljima, na putovima. Tri je godine 

živio kao putujući učitelj te promatrao ribare, ratare, vinogradare 

i pastire učeći od njih a oni od njega. 

Poštovao je sve zapovijedi i propise Tore, do u sitnice. Štoviše, 

bio je zahtjevniji i od samih farizeja u očuvanju svrhovitosti 

vjerskih običaja, a ta je – ljubav prema Bogu i čovjeku te 

radikalno nenasilje. 

Radije je tješio i ohrabrivao, nego govorio i propisivao. Divio 

se tuđoj vjeri, radije nego da kori i ispravlja. Njegov pogled 

je primjećivao nezamjetno, otkrivao skriveno, štitio slabo, šibao 

jako. Pronicao je ljudska srca i poznavao ljudske misli. Nutarnja 

sila ga je gonila da pomaže ljudima: liječi ih i prašta im. 

Njegova molitva, Oče naš, sastavljena je od dijelova iz Osamnaest 

blagoslova (Amida): “Oprosti nam, naš oče, jer smo 

zgriješili, oprosti nam naš kralju jer smo zgriješili protiv tvog 


tada prebili goljeničnu kost (cjevanicu) (Iv 19,33), jer vjerojatno 

više nisu željeli čekati da umru. To vjerojatno znači da je Isus bio 

relativno slabije tjelesne konstitucije. 

Isus nije ničim nagoviještao da želi stvoriti novu vjeru: on je živio 

kao Židov, umro je kao Židov, i pokopan je kao Židov – “tada 

uzeše Isusovo tijelo te ga, prema židovskom običaju, obviše platnom 

s mirodijama” (Iv 19,40). Čini se da on svojoj osobi nije pripisivao 

nikakvo nadnaravno podrijetlo – Marija iz Magdale, kojoj se 

ukazao nakon smrti, kao i drugi njegovi sljedbenici, nazivali su ga 

“učiteljem” (Iv 20,16). Isusova je tragična smrt u sljedećih nekoliko 

desetljeća postala temelj za stvaranje grandioznog teološkog zdanja. 

Činjenica da je Isus umro duboko je potresla njegove sljedbenike i 

učenike – Marija iz Magdale je plakala (Iv 20,15). Voljeli su ga i bili 

mu privrženi, moguće je da ih je grizla savjest jer su ga ostavili u 

presudnim trenucima. Iz takvih se shvaćanja moglo roditi uvjerenje 

da Isus nije mogao tek tako nestati. Počeo se pronositi glas da 

nije umro, nego da je uskrsnuo, da je njegov grob nađen prazan i 

da su ga vidjeli na raznim mjestima: u Emausu blizu Jeruzalema, u 

samom Jeruzalemu, na Galilejskom jezeru: “stane Isus posred njih 

i reče im: Mir vama! Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide 

duha” (Lk 24,36-37). Bila je to osnova vjere u Isusovo uskrsnuće. 

Postupno njegova ličnost i djelatnost dobivaju posve nove dimenzije 

– Isusova se smrt počinje tumačiti kao događaj unaprijed određen 

Božjom voljom i predskazan u tekstovima starozavjetnih proroka. 

Evanđelja pripovijedaju da je Isus umro dobrovoljno, kako bi svojom 

smrću preuzeo grijehe svijeta. On je postao Božji pomazanik 

(grčki – Hristos), od davnina Jahveovim obećanjima najavljivani 

Mesija. Tako se stvara vjera u Isusa kao Sina Božjeg i ravnopravnu 

osobu u Svetom Trojstvu. U sljedećim stoljećima jednostavne Isusove 

poruke, poput “tko tebe kamenom, ti njega kruhom”, dobivaju 

teološko-fi lozofsku nadgradnju. Na taj se način, simbolizacijom i 

davanjem dubljih objašnjenja onome što je Isus govorio i činio, rađa 

krš ćanstvo kao nova vjera. � 

praštanja. Budi blagoslovljen, Adonaj, milostiv i uvijek spreman 

na praštanje!” 

Unatoč vjernosti Tori, Jošua je bio u sukobu s vjerskim 

vođama. Nisu mu odobravali njegovo ponašanje prema grešnicima, 

bolesnima i siromašnima. Družio se s carinicima i 

prijestupnicima radije nego s “ispravnima”. Izlazio im ususret 

i onda kada je Zakon zabranjivao kontakt s njima zbog obrednog 

“onečiš ćenja”. 

No, farizejima, pismoznancima i rabinima ponajviše se nije 

sviđala Jošuina kritika. Žigosao je, naime, njihovo licemjerje i 

taštinu: voljeli su isticati svoja vjerska obilježja da bi se pokazali 

pobožnima, dok su, zapravo, “jedno govorili, a drugo činili”. 

Pred samim Velikim vijećem, Sanhedrinom, čiji su članovi 

bili spremni optužiti Jošuu zbog svega čime se razlikovao 

od njih, nitko nije bio kadar naći ni jedne jedine sitnice da bi 

svjedočila o njegovoj nevjernosti Tori i tradiciji. Zamjerili su 

mu stoga autoritet kojim je govorio razlažući osnovna načela 

Zakona i Tore. Štoviše, nudeći svojim učenicima osobno razumijevanje 

i tumačenje tih načela. 

Doista, Jošua je živio kao prorok i doživio sudbinu proroka. � 

Jadranka BRNČIĆ 

ljeto A. D. 2012. 7


Od svoje pojave u ljudskom prostoru i povijesti, tajna osobe 

Isusa Krista stalno je u središtu teološkog promišljanja. 

Teološka sporenja i sučeljavanja nerijetko su dovodila do privremenih 

ili trajnih razdora unutar samog krš ćanstva. U novije 

vrijeme, osobito od 19. stoljeća u njemačkoj protestantskoj 

kristologiji, intenzivno se traga za Isusovim povijesnim likom 

primjenom suvremenih povijesnih metoda. Pri tome nerijetko 

dolazi do, ponekad nepomirljivog, razdvajanja povijesnog ili 

preduskrsnog Isusa, s jedne strane, te Krista kerigme-navještaja 

i dogme, s druge strane. Ukratko, suprotstavljanje se izriče 

sintagmama: Isus da – Krist ne; povijesni Isus da – Krist vjere i 

dogme ne. 

Suvremeni sekularistički senzibilitet nepovoljno reagira na 

pojam “dogma”, “dogmatski”, “dogmat”. To mu zvuči kao nešto 

tvrdo, nedodirljivo, nepromjenjivo i kao takvo u svijetu svekolikih 

ubrzanih promjena kao neprihvatljivo mišljenje i nauk, neovisno 

kakvog su svjetonazorskog ili ideološkog podrijetla. Zato 

je potrebno prije pristupa povijesno-duhovnom procesu koji je 

vodio defi niciji dogme o Kristu u najkraćim crtama osvijetliti 

sam pojam u krš ćanskom shvaćanju. Ne možemo se upuštati u 

pojedinosti vezane uz ovo pitanje. Posvećujemo mu tek toliko 

pozornosti koliko je potrebno za razumijevanje nužnosti defi niranja 

nauka o Isusu Kristu. 

8 ljeto A. D. 2012. 

Pojam dogme 

Prije svega, pojam dogme nije jednoznačan niti statičan. Potječe 

iz grčkog duhovno-kulturnog svijeta. Tu se leksički izvodi iz 

glagola dokein koji ima dvostruko značenje: 1. misliti, smatrati, 

činiti se; 2. činiti se dobrim, odlučivati, zaključivati. Tako i pojam 

dogme koji se iz njega izvodi ima dvostruko značenje: 1. u 

znanosti, posebno fi lozofi ji, znači mišljenje, aksiom, poučak; 2. 

u politici znači odredbu, zapovijed (edikt). Religiozno značenje 

pojma odredio je Sekst Empirik (oko 200. g. pr. Krista): “Dogma 

je prihvaćanje stanja stvari na temelju znanja koje istražuje ono 

što je osjetilima nepristupačno.” Upotrebu pojma u značenju 

iz grčkog svijeta susrećemo i u novozavjetnim spisima. “U one 

dane iziđe naredba (dogma) cara Augusta” (Lk 2,1, usp. također 

Dj 17,7; 16,4; Ef 2,15; Kol 2,14). Tu nalazimo i poimanje dogme 

kao obveze u stvarima vjere i ćudoređa. Istina, na mjestu 

koje nas u tom pravcu upućuje upotrijebljen je glagol iz kojeg 

se izvodi imenica dogma. “Zaključismo (edoxen – od edokein) 

Duh Sveti i mi ne nametati vam nikakva tereta osim onoga što je 

Stjepan Duvnjak 

Dogma 

o Isusu Kristu 

Nastanak dogme je povijesni proces koji se sastoji 

od susreta objavljene istine i nove kulture i modela mišljenja. 

Vjera razuma (fi des intellectus) se ne događa bez vjere slušanja (fi des auditus) 

potrebno: uzdržavati se od mesa žrtvovana idolima, od krvi, od 

udavljenoga i bludništva” (Dj 15,28). 

No, u novozavjetnim spisima dogma nije glavni izraz za temeljni 

krš ćanski nauk. Kod krš ćanskih pisaca poslije apostolskog 

vremena, koje označavamo kao apostolske oce, izraz dogma se 

upotrebljava za nauk i propise Isusa Krista i njegovih apostola. 

Tako sv. Ignacije Antiohijski († oko 110) u poslanici crk venoj zajednici 

u Magneziju piše: “Nastojte se učvrstiti u uputama (dogmama) 

Gospodnjim i apostola da uspijete u svakom svom djelu 

za tijelo i duh, u vjeri i ljubavi...” (Magn. 13,1). Očito je da ovdje 

izraz dobiva novo značenje: upute Isusa i apostola. U ovom 

smislu ga upotrebljavaju i kasniji crk veni pisci, ali ga nikada nisu 

posve jasno defi nirali, svakako i zbog toga što je i dalje pojam 

upotrebljavan u profanom svijetu, juridičkom i fi lozofskom. I 

brojni drevni crk veni pisci njime označavaju mišljenje neke teološke 

škole ili pojedinačno mišljenje, pravovjerno ili heretičko, i to 

tako traje sve do 1500. Vrlo široko značenje pojma dogme prvi je 

suzio na objavljenu istinu španjolski dominikanac, sudionik Tridentskog 

sabora, Melkior Cano (1509-1560). Po njemu “dogma 

je objavljena istina koju je Crk va primila od Isusovih apostola i 

koja je bila defi nirana na ekumenskim ili sveopćim saborima ili 

ju je Božji narod – time počinje pojam sensus fi delium – osjetilo 

vjere – jednodušno i trajno čuvao kroz svu povijest Crk ve.” Poslije 

razmišljanja o dogmi Prvog i Drugog vatikanskog sabora, danas 

se dogma u crk venom nauku defi nira kao: “Rečenica kojoj je 

predmet božanska i katolička vjera (fi des divina et catholica) koju 

Crk va redovitim učiteljstvom ili nekom papinskom i saborskom 

defi nicijom tako navješ ćuje kao od Boga objavljenu da je njezino 

nijekanje hereza.” Ključna su dva momenta: 1. izričito defi nitivno 

iznošenje od Crk ve te rečenice kao objavljene istine; 2. pripadnost 

te rečenice božanskoj, službenoj krš ćanskoj objavi (protivno 

privatnoj objavi), a to znači da je sadržana u Božjoj riječi. Posve 

pojednostavljeno bismo mogli kazati da je dogma zaštita ili ograda 

koja štiti pouzdanost objavljene istine od krivih tumačenja kao 

što je kanon Svetoga pisma zaštita i jasno razlučivanje autentičnih 

biblijskih spisa Starog i Novog zavjeta, kao norme krš ćanstva, od 

krivih i iskrvljenih spisa koji se nazivaju apokrifi . 

Novozavjetne interpretacije 

Isusove osobe 

“Za opravdanje vjere u Krista temeljno i odlučujuće polazište 

dano je naravno u susretu s povijesnim Isusom iz Nazareta, da-

kle u kristologiji ascendencije – kristologiji odozdo” (K. Rahner, 

Temelji krš ćanske vjere, 230). Historijski Isus je pretpostavka za 

Krista vjere. Već u vrijeme preduskrsnog Isusova života postojali 

su pokušaji da se izrekne tajna njegove osobe tada poznatim 

kategorijama. Isusovi suvremenici su ga doživjeli kao proroka, 

neki kao posve konkretnog: Ivana Krstitelja, Iliju, Jeremiju, a 

njegovi učenici u njemu prepoznaju Mesiju, Pomazanika, Sina 

Božjega (usp. Mt 16,14.16). Valja nam znati da u Isusovo vrijeme 

nije bilo reportera i stenografa, radija i televizije koji bi nešto zabilježili 

iz njegova javnog djelovanja. Glavni oslonac je bilo ljudsko 

pamćenje. Apostolima, a i dijelu mnoštva Judeje i Galileje 

koje ga je okruživalo, Isus je bio važniji od bilo kojeg religioznog 

i političkog autoriteta. On je za njih doista bio Put, Istina i Život 

(usp. Iv 14,6). 

Kao u iskustvu i pamćenju svakoga čovjeka tako su se i kod 

apostola neka iskustva s Isusom duboko urezala u pamćenje i 

bila su odlučujuća za kasnije naviještanje i tumačenje njegove 

osobe koje je pokretala unutarnja snaga milosti i Božjega 

Duha. Uz događaje Isusova naviještanja, pouke u prispodobama 

i čudesnih znakova, svakako je najdublji trag ostavila njegova 

strašna muka i tragična smrt te radikalna prekretnica njegova 

uskrsnuća. Iz neposredno doživljenog Isusa i iz iskustva njegova 

uskrsnuća nastaje vijest koja se suvislo i razumljivo saopćuje 

najprije u židovskom miljeu, a potom helenističkom. Pri tom se 

služi reinterpretacijom Starog zavjeta i jezikom kulturne komunikacije 

tadašnjeg grčko-rimskog svijeta. 

U prijelazu od povijesno doživljenog Isusa u navještaj primjetna 

je selekcija i oblikovanje predaje fokusirane na smrt, 

uskrsnuće, utjelovljenje i poslanje. Dakle, predaja je sužena. 

Pracrk va se koncentrirala na neke glavne crte. Na određeni način 

o tome svjedoči i Ivanovo evanđelje: “A ima još mnogo toga 

što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, 

ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale” (Iv 21,25). Ova selektivnost 

i reduciranje predaje pokrenula je pojavu apokrifnih 

spisa od kojih su neki željeli popuniti praznine iz Isusova života 

u novozavjetnim spisima ili su pak pod naslov novozavjetnih 

spisa stavljali krivi nauk, osobito pripadnici gnostičkog pokreta. 

U naviještanju se historijski elementi stapaju s instrumentima 

interpretacije Isusove osobe i osobne vjere navjestitelja. 

Kao sredstva interpretacije služe naslovi uzvišenosti kojima se 

osvjetljuje Isusov lik i njegov put i do tada neuobičajeni zahtjevi 

upućeni ljudima: Sin Davidov, Prorok, Sin Čovječji, Sin Božji, 

Krist (Mesija, Pomazanik), Riječ-Logos. Ovi naslovi nam govore 

kako je najstarija propovijed bila navezana na jezik i predodžbe 

Starog zavjeta. Pri toj interpretaciji krš ćanska je prazajednica 

nedvosmisleno identifi cirala povijesnog, u patnji i smrti poniženog 

Isusa i Gospodina Slave, Sina Božjega, vječnu Božju Riječ. 

Prije nego što je vjera prazajednice zapisana u novozavjetnim 

spisima, dakle, prije nego što je Riječ postala Pismo, navještaj 

apostola je već pretočen u različite predliterarne forme: propovjedničke 

i katehetske obrasce, himne i ispovjedne formule iz 

kojih izrasta Apostolski simbol. Ispovjedni obrasci će uz princip 

tradicije i apostolskog nasljedstva (sukcesije) imati važnu ulogu 

kao regula fi dei, pravilo vjere, u određenju kanoniciteta, autentičnosti, 

novozavjetnih spisa. Tom pitanju je veliku pozornost 

posvetio sv. Irenej iz Lyona (140-202). 

U novozavjetnim spisima nalazimo različite kristološke naglaske, 

bolje reći kristologije. Mjesto njihova nastanka jesu svakako 

osoba Isusa Krista, zatim krsna kateheza, život krš ćanske 

zajednice, razračunavanje sa Židovima oko interpretacije Staroga 

zavjeta. Prekretnicu u tumačenju Isusove osobe čini sv. Pavao. 


Navještaj Krista on prilagođava helenističkom svijetu. On govori 

o njegovoj preegzistenciji – postojanju od vječnosti i o Isusu kao 

Gospodinu, što je naslov za Boga. Sveti Ivan Evanđelist reagira 

na dva izazova. S jedne strane to je doketizam, mišljenje da Isus 

nije bio pravi, već prividni čovjek, a s druge strane su oni koji 

su nijekali njegovo božanstvo. Zato Ivan govori o Riječi i tijelu. 

“I Riječ je tijelom postala” (Iv 1,14). Izazovi s kojima se susreću 

novozavjetni pisci i nosioci naviještanja Isusa Krista tražili su jasnoću 

izražaja i teološko produbljenje. Svakako u predstavljanju 

Isusove osobe i njegove biti vrlo važnu ulogu imala je njegova 

spasenjska uloga, njegovo značenje za nas. 

Razumsko – teološko tumačenje 

Isusa Krista 

U prvoj generaciji poslije apostola novozavjetni spisi nisu imali 

normativni karakter i nisu bili jedini izraz događaja Isusa Krista. 

Krš ćanska prazajednica je bila živo svjesna da ona čuva sve 

Isusove riječi i djela, cijelu njegovu povijest. Taj posjed je bio 

temelj njezina učenja, propovijedanja, crk venih formula i pisanih 

evanđelja (A. Grillmeier, Isus Krist u vjeri Crk ve, 134). Kada 

je gnosticizam, pokret koji je bio najveća prijetnja krš ćanstvu, 

početkom 2. stoljeća počeo isticati svoju tradiciju, tada se Crk va 

njemu suprotstavlja ističući jedinu tradiciju koja je sačuvana u 

� U novozavjetnim spisima dogma nije 

glavni izraz za temeljni krš ćanski nauk. 

Kod kršćanskih pisaca poslije apostolskog 

vremena, koje označavamo kao apostolske oce, 

izraz dogma se upotrebljava za nauk i propise 

Isusa Krista i njegovih apostola. Tako sv. Ignacije 

Antiohijski († oko 110) u poslanici crk venoj 

zajednici u Magneziju piše: “Nastojte se učvrstiti 

u uputama (dogmama) Gospodnjim i apostola 

da uspijete u svakom svom djelu za tijelo i duh, 

u vjeri i ljubavi...” (Magn. 13,1). Očito je da ovdje 

izraz dobiva novo značenje: upute Isusa i apostola. 

U ovom smislu ga upotrebljavaju i kasniji 

crkveni pisci, ali ga nikada nisu posve jasno 

defi nirali, svakako i zbog toga što je i dalje pojam 

upotrebljavan u profanom svijetu, 

juridičkom i fi lozofskom � 

novozavjetnim spisima. Time počinje stvaranje kanona, razlučivanje 

autentičnih novozavjetnih spisa od krivovjernih. Time 

novozavjetni spisi dobivaju normativni karakter. 

Susretom krš ćanstva s grčkim umom i njegovom fi lozofi - 

jom počinje razumsko tumačenje osobe Isusa Krista. Nameće se 

nužnost znanstvene teologije. Crk veni pisci se u predstavljanju 

objave i osobe Isusa Krista služe grčkim pojmovnim instrumentarijem 

i njihovim fi lozofskim predodžbama, ali norma i kriterij 

krš ćanske autentičnosti ostaju novozavjetni spisi. U krš ćanskim 

intelektualnim krugovima dolazi do podijeljenih stavova o odnosu 

prema grčkoj misli, danas bismo rekli, do podijeljenosti 

između progresivnih i konzervativnih. Time započinje put od 

ljeto A. D. 2012. 9


kerigme-navještaja k dogmi koja će, ako se smije tako reći, služiti 

kao katalizator suprotstavljenih i različitih mišljenja kroz jedini 

kriterij Svetoga pisma. Sa stanovitim oprezom se to može 

reći analogijom: kao što se uskrsni navještaj orijentirao na zemaljskom, 

preduskrsnom Isusu, tako nauk crk venih pisaca kršćanske 

antike ostaje upućen na navještaj i time na prakrš ćansko 

iskustvo koje je uz Pismo sačuvano u liturgiji i sakramentima 

(A. Grillmeier, Isus Krist u vjeri Crk ve, 11). 

U središtu teološkog predstavljanja događaja Isusa Krista 

grčko-rimskom intelektualnom svijetu stoji Ivanov redak. “I Riječ 

je tijelom postala” (Iv 1,14). Grčki pojam za Riječ je Logos 

koji ima više značenja: riječ, govor, istina, razum, red. U fi lozofskom 

smislu, posebno u stoičkoj fi lozofi ji, označava princip 

kretanja, reda i sklada u svemiru. Posve je razumljivo da su u 

grčkoj fi lozofi ji obrazovani pisci prihvaćanjem krš ćanstva (osobito 

apologeti, oni koji su branili krš ćanstvo od poganskog svijeta) 

ovim pojmom nastojali prikazati tajnu osobe Isusa Krista. 

U brojnim pokušajima da se grčkom razumu približi tajna Isusa 

Krista primjetna su, više ili manje udaljavanja od onoga što Logos-Riječ 

znači kod Ivana Evanđelista: Isus je vječna Božja Riječ, 

on je Božji Sin, objavitelj Boga, od njegove je biti. Za razumijevanje 

istine o Isusu Kristu i njezine defi nicije (dogme) valja 

imati na umu nekoliko bitnih činjenica. Prvo, istina Isusa Krista 

� U središtu teološkog predstavljanja 

događaja Isusa Krista grčko-rimskom 

intelektualnom svijetu stoji Ivanov redak. 

“I Riječ je tijelom postala” (Iv 1,14). 

Grčki pojam za Riječ je Logos koji ima više 

značenja: riječ, govor, istina, razum, red. 

U fi lozofskom smislu, posebno u stoičkoj 

fi lozofi ji, označava princip kretanja, reda 

i sklada u svemiru. Posve je razumljivo da su u 

grčkoj fi lozofi ji obrazovani pisci prihvaćanjem 

krš ćanstva (osobito apologeti, oni koji su branili 

krš ćanstvo od poganskog svijeta) ovim pojmom 

nastojali prikazati tajnu osobe Isusa Krista. 

U brojnim pokušajima da se grčkom razumu 

približi tajna Isusa Krista primjetna su, više ili 

manje udaljavanja od onoga što Logos-Riječ znači 

kod Ivana Evanđelista: Isus je vječna Božja Riječ, 

on je Božji Sin, objavitelj Boga, od njegove je biti � 

se ne konstituira spoznajnim subjektom. To je objavljena Istina, 

darovana. Nju možemo sve dublje spoznavati. Drugo, dublja 

spoznaja objavljene istine se ne odvija poput skladnog organskog 

razvoja u kojem se sve više ide k jasnom i nedvosmislenom. 

Svakoj defi niciji crk vene istine prethode teološke rasprave, često 

žestoka suprotstavljanja mišljenja i stajališta. Kroz ta mišljenja 

se kristalizira istina. U tom procesu se ne dolazi do novog sadržaja, 

već do nove forme objavljenog sadržaja. Nastanak dogme 

je povijesni proces koji se sastoji od susreta objavljene istine i 

nove kulture i modela mišljenja. Suprotna stajališta nisu suvišan 

10 ljeto A. D. 2012. 

i zazoran proces, kako misli K. Rahner, već trenutak probijanja 

istine koja se probija i usavršava (usp. W. Kern – F. Niemann, 

Nauka o teološkoj spoznaji, KS 1988, 136). 

Neposredni povod za prvo definiranje istine o Isusu Kristu 

bilo je mišljenje jednog svećenika i teologa koji se zvao Arije 

(260-336). On je rodom iz Libije, školovao se u Antiohiji, a 

kao svećenik je propovijedao u Aleksandriji, u Egiptu. Svojim 

mišljenjem i propovijedanjem da Isus Krist nije jednak Ocu 

i da nije s njim od vječnosti niti je njegove biti, izazvao je 

lavinu teoloških rasprava koje su dovele do Prvog sveopćeg 

sabora u Niceji (danas tursko selo İznik) 325. godine. Arije 

polazi od filozofskog načela: Bog je posve transcendentan, 

nestvoren i nerođen. Budući da je Isus rođen, onda ne može 

biti ni vječan niti Bogu jednak. Dakako u ovakvom razmišljanju 

je Arije imao nekoliko prethodnika i odanih suvremenih 

pristaša kao i brojna suprotstavljena razmišljanja. Temeljno 

pitanje koje je Arije pokrenuo jest pitanje krš ćanskog monoteizma: 

jedan Bog, Otac, Sin i Duh Sveti. U okviru ovog pitanja 

je definirana Kristova transcendentna narav koju sabor u 

Niceji ovako formulira: “Vjerujemo ... i u jednoga Gospodina 

našega Isusa Krista Sina Božjega, jedinorođenoga od Oca, to 

jest od Očeve biti, Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga 

Boga od pravoga Boga, rođena nestvorena, istobitna s Ocem, 

po kome je sve stvoreno na nebu i na zemlji, koji je radi nas 

sišao s nebesa, utjelovio se i postao čovjek, trpio je i uskrsnuo 

trećeg dana, uzašao je na nebo, doći će suditi žive i mrtve” 

(DZ,54). 

Kroz cijelo 4. stoljeće su se vodile rasprave o tajni krš ćanskog 

monoteizma: jedan Bog i tri božanske osobe, Otac, Sin i Duh 

Sveti. Konačno je nauk o tajni Trojstva defi niran na Prvom carigradskom 

saboru (381) defi nicijom o Duhu Svetom. Kad se 

mislilo da su time središnje tajne krš ćanske vjere jasno izrečene 

i jasnom defi nicijom zaštićene od krivih tumačenja, krenula su 

nova teološka sporenja oko jedinstva božanskoga i ljudskoga u 

Isusu Kristu. 

Božansko i ljudsko 

u Isusu Kristu 

Pojednostavljeno možemo kazati da se teološka rasprava o 

odnosu božanskoga i ljudskog, bolje reći božanske i ljudske 

naravi u Isusu Kristu i njihova jedinstva, vodila između dviju 

istaknutih teoloških škola krš ćanskog Istoka, Antiohije u Siriji 

i Aleksandrije u Egiptu. Začetnici teološke rasprave bila su 

dva velika patrijarha i teologa: Nestorije (381-451), patrijarh u 

Konstantinopolu (Carigradu) i Ćiril koji je bio patrijarh Aleksandrije 

u Egiptu (412-444). Ove dvije škole polaze od različitih 

obrazaca u interpretaciji jedinstva i razlika u Kristu. Antiohijska 

škola slijedi obrazac: Riječ-čovjek (Logos-anthropos), a 

aleksandrijska Riječ-tijelo (Logos-sarx). Prva jasno naglašava 

razliku između božanskog i ljudskog, ali ne uspijeva jasno izreći 

jedinstvo. Zato je aleksandrijska strana optužuje da niječe 

Kristovo božanstvo ili da naučava dvije osobe u Isusu Kristu 

ili pak da zastupa samo moralno jedinstvo, to jest usklađenost 

Isusove ljudske volje s božanskom. Interpretacija božanskog 

i ljudskog u Isusu Kristu po aleksandrijskom obrascu jasno 

ističe jedinstvo, to je Jedinstvo Riječi-Logosa, ali nedovoljno 

ističe razlike. Zato je antiohijska teologija optužuje da zastupa 

samo Kristovu božansku narav ili pak da zastupa samo Isusovo 

ljudsko tijelo bez ljudskih duševnih i duhovnih svojstava, bez 

razumskog čovjekova svojstva. Ovakve rasprave su dovele do

ekumenskog sabora u Efezu 431, ali na njemu nije došlo do jedinstva 

suprotstavljenih mišljenja. Tek tri godine poslije ovog 

sabora intenzivnim usklađivanjem došlo je do formule jedinstva 

433. Ovo izmirenje stajališta je kratko trajalo. Rasprava 

se ponovno rasplamsala 448. i zaključena je 451. ekumenskim 

saborom u Kalcedonu (danas Kaldıköy u Turskoj). 

Kalcedonska definicija 

1. Slijedeći svete oce, 

2. ispovijedamo jednog te istog Sina, 

3. našega Gospodina Isusa Krista, 

4. jednoglasno naučavamo, 

5. da je savršen u božanstvu, 

6. i da je savršen u čovještvu, 

7. da je pravi Bog i pravi čovjek, 

8. s razumskom dušom i tijelom, 

9. istobitan Ocu po božanstvu, 

10. istobitan nama po čovještvu, 

11. nama u svemu jednak osim u grijehu 

(Hebr 4,15), 

12. od vječnosti je rođen od Oca 

po božanstvu, 

13. u zadnje dane, 

14. radi nas i radi našega spasenja, 

15. rođen od Marije djevice, 

Bogorodice po čovještvu, 

16. jedan te isti Krist, Gospodin, 

Jedinorođeni, 

17. u dvije naravi, 

18. nepomiješano, nepromijenjeno, 

nepodijeljeno, neodvojeno, 

19. jedinstvom se ne dokidaju razlike naravi, 

20. štoviše sačuvana su svojstva obiju naravi, 

21. u jednoj jedincatoj osobi i jednoj 

jedincatoj hipostazi, 

22. ne dijeljenjem niti odvajanjem 

u dvije osobe, 

23. nego jedan te isti jedinorođeni Sin, 

24. Bog, Logos, Gospodin, Isus Krist, 

25. kako su naučavali proroci od početka 


Duboke, žestoke i na trenutke žučne teološke rasprave 

iskrista lizirane su u kalcedonskoj defi niciji koja glasi: 1. Slijedeći 

svete oce, 2. ispovijedamo jednog te istog Sina, 3. našega 

Gospodina Isusa Krista, 4. jednoglasno naučavamo, 5. da je savršen 

u božanstvu, 6. i da je savršen u čovještvu, 7. da je pravi 

Bog i pravi čovjek, 8. s razumskom dušom i tijelom, 9. istobitan 

Ocu po božanstvu, 10. istobitan nama po čovještvu, 11. nama 

u svemu jednak osim u grijehu (Hebr 4,15), 12. od vječnosti je 

rođen od Oca po božanstvu, 13. u zadnje dane, 14. radi nas i 

radi našega spasenja, 15. rođen od Marije djevice, Bogorodice 

po čovještvu, 16. jedan te isti Krist, Gospodin, Jedinorođeni, 

17. u dvije naravi, 18. nepomiješano, nepromijenjeno, nepodijeljeno, 

neodvojeno, 19. jedinstvom se ne dokidaju razlike 

naravi, 20. štoviše sačuvana su svojstva obiju naravi, 21. u jednoj 

jedincatoj osobi i jednoj jedincatoj hipostazi, 22. ne dijeljenjem 

niti odvajanjem u dvije osobe, 23. nego jedan te isti jedinorođeni 

Sin, 24. Bog, Logos, Gospodin, Isus Krist, 25. kako su 

naučavali proroci od početka. 

Iz ove defi nicije se vidi koja su sve pitanja bila sastavni dio 

rasprava o odnosu božanskog i ljudskog u Kristu. Svakako 

važan pokretač pitanja o biti Isusa Krista jest njegovo otkupiteljsko 

značenje i unutar njega žrtveni moment tog otkupljenja, 

a svakako i egzemplarno značenje njegova života. Ako je Isus 

Krist samo čovjek, a ne i Bog, onda nas on nije mogao spasiti. 

Ako je ljudsko u biti Isusa Krista bilo samo neke vrste oklop, 

odijelo, bez duhovnih i duševnih svojstava, onda je na križu 

trpio Bog (patripasionizam), a mi ne možemo onda slijediti 

Isusov primjer. 

Svakako valja imati na umu i opasnost defi nicija vjere. Lako 

se zaboravi da defi nicija ima svoj izvor u navještaju. Put ide 

od temeljnog iskustva-navještaja-dogme. Dogma služi jasnom 

izricanju navještaja primjerena modelima kulture i mišljenja i 

štiti navještaj od krivih interpretacija. Evidentno je da kristaliziranju 

dogme prethode brojna teološka razmišljanja i sučeljavanja. 

Ona su odgovor na Petrov poziv “Naprotiv, Gospodin 

– Krist, neka vam bude svet, u srcima Vašim, te budete uvijek 

spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje 

nade koja je u vama” (1 Pt 3,15). Za to obrazloženje potrebno 

je studirati istinu evanđelja i vjere, a to je zadaća teologije. 

Teologija ne prethodi vjeri, nego vjera teologiji. To obrazloženje 

treba biti jasno, razumljivo, povezano i shvatljivo u okviru 

određenog vremena. Teologija treba pomoći krš ćaninu da 

može izraziti sadržaj svoga uvjerenja tako da onaj koji ga je voljan 

čuti u najmanju ruku razumije o čemu se tu radi. Krš ćanin 

mora znati izraziti svoje unutarnje i egzistencijalno otkupljenje 

(K. H. Neufeld, Problemi i perspektive dogmatske teologije, Patmos, 

Düsseldorf 1986, 10). No vjera razuma (fi des intellectus) 

se ne događa bez vjere slušanja (fi des auditus). Svakako i jedna 

i druga dimenzija vjere su važne. “Ali kako da prizovu onoga u 

koga ne povjerovaše? A kako da povjeruju u onoga koga nisu 

čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika” (Rim 10,14). Vjera 

počiva na navještaju, sakramentima, liturgiji i teološkim promišljanjima. 

� 

ljeto A. D. 2012. 11

U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. U njoj život bijaše, i život bijaše svjetlo ljudima. A svjetlo u tmini svijetli, i tmina ga ne svlada. 

Iv 1,1.4-5 

Zlatko KESER

Jedinstven život 

Ovdje ne mogu pripovijedati o povijesti Isusa iz Nazareta. Već 

sam je iscrpno istražio i predstavio u drugim svojim djelima. 

O mnogim detaljima – u kojima, u kontekstu prvih krš ćanskih 

zajednica, bez iznimke od ljudi sastavljenih novozavjetnih svjedočanstava 

– može se svakako raspravljati, posebno o tome što 

su to autentične Isusove riječi, a što nisu. 

Ali gledano u cjelini, Isusov profi l u Novom zavjetu pokazuje 

se posve jedinstvenim. Istraživao sam i velike uzore drugih 

svjetskih religija i svakome sam posvetio portretiranje s punim 

uvažavanjem; jer svatko od njih jest i ima vlastitu veličinu koja 

u najmanju ruku zaslužuje respekt onih koji drukčije vjeruju i 

onih koji ne vjeruju. Zbog toga mi je uvijek bilo neshvatljivo 

da je 2006. godine u želji za senzacionalizmom operni režiser u 

Berlinu mogao zloupotrijebiti veličanstvenu Mozartovu operu 

Idomeneo te na koncu, bez ikakvog uporišta u tekstu ili muzici, 

prikazati odsječene glave utemeljitelja religija i kako je za to dobio 

pristanak nekih jednostranih političara i publicista. Jednako 

mi je bilo neshvatljivo kako se može hvaliti jednog karikaturista 

i jedne novine, koje su u istoj 2006. godini, iz komercijalnih i 

populističkih razloga, publicirale uvredljive karikature proroka 

Muhameda, kao da sloboda tiska ne bi uključivala i odgovornost 

danskih političara za ono što se tiska. Pripadnici drugih religija 

se često čude dokle je došla nekad krš ćanska Europa u kojoj se 

ništa sveto više ne čini svetim. 

Život, učenje i djelovanje Isusa iz Nazareta za mene se, u usporedbi 

s drugim utemeljiteljima religija, značajno razlikuju. Isus 

nije bio obrazovan na dvoru kao što je to po svoj prilici bio Mojsije, 

nije bio ni knežev sin kao Buda. Ali nije bio ni učenjak i političar 

kao Konfucije, niti bogati svjetski trgovac kao Muhamed. 

Upravo zbog toga što je njegovo porijeklo bilo tako beznačajno, 

njegova važnost koja još uvijek traje je začuđujuća. On ne zastupa 

bezuvjetno važenje sve više razrađivanog pisanog zakona (Mojsije), 

niti monaško povlačenje u asketsko poniranje unutar uređene 

zajednice jednog reda (Buda), niti obnovu tradicionalnog morala 

i etabliranog društva prema vječnom zakonu svijeta (Konfucije), 

niti nasilna revolucionarna osvajanja borbom protiv nevjernika i 

uspostavu teokratske države (Muhamed). 

I u vremensko-povijesnom koordinatnom sustavu njegova 

konteksta Isus je jedinstven. Njega se ne može svrstati ni uz vla- 

Hans Küng 


je krš ćanski model 


Praktična krš ćanska duhovnost se ne sastoji prije svega 

u ispovijedanju neke dogme ili doktrine, već u skladu s vlastitim putem, u vlastitom 

društvu i vremenu, u nasljedovanju Isusa Krista 

dajuće ni uz revolucionare, ni uz one koji moraliziraju niti uz 

one koji šute u njegovoj zemlji. On se pokazuje provokativnim 

– ali i prema desno i prema lijevo. Bez zaštite ikakve stranke, 

izazovan je za sve strane: “Čovjek koji razara sve sheme” (Eduard 

Schweizer). On nije svećenik, ali je po svoj prilici bliži Bogu 

nego svećenici. On nije politički ni socijalni revolucionar, ali se 

pokazuje revolucionarnijim od revolucionara. On nije monah, 

ali je u odnosu prema svijetu slobodniji od asketa. On nije moralni 

kazuist, ali je moralniji od moralista. Uvijek iznova potvrđuju 

evanđelja: Isus je drukčiji! U svim usporedbama, uzete i 

pojedinačno i u cjelini, pokazuje se povijesni Isus iz Nazareta 

jedinstven – kako onda tako i danas. 

Za našu životnu praksu odlučujuća Isusova poruka o Božjem 

kraljevstvu i Božjoj volji posve je jednoznačna: To je u izrekama, 

usporedbama i odgovarajućim djelima radosna, vesela poruka o 

novoj slobodi. To za mene, ovdje i sada, znači: 

- upravo u vremenu burzovne groznice i tržišnog vrednovanja 

kapitala ne dopustiti da nama ovlada pohlepa za 

novcem i prestižom, 

- upravo u vremenu nanovo oživjele imperijalističke politike 

ne oduševljavati se voljom za moć, 

- upravo u vremenu besprimjernog detabuiziranja i neobuzdanog 

konzumerizma ne dati se orobiti nagonom za 

seksom i požudom za užitkom i uživanjem, 

- upravo u vremenu u kojem se, čini se, vrijednost čovjeka 

gleda samo kroz uspjeh, zauzeti se za dostojanstvo slabih, 

“neproduktivnih” i siromašnih. 

Riječ je o novoj slobodi: biti slobodan u odnosu prema većoj 

stvarnosti Boga, koja ne zahvaća i ne prožima samo mene već 

sve ljude, a koju Isus označava imenom “Otac”. Biti slobodan 

u odnosu prema Bogu i samo njemu biti obavezan, oslobađamo 

se za ljude. Pritom ne moram postati asket; i Isus je, kao što 

je poznato, pio vino i sudjelovao na gozbama. Ali ne bih smio 

ni u egoističnom životnom stilu njegovati samo svoje interese 

i zadovoljavati samo svoje potrebe. Puno je važnije zadržati u 

očima svakodnevno dobro bližnjega koji nas upravo treba. A to 

znači: ne htjeti vladati njime, nego mu, koliko upravo možemo, 

pokušati služiti. U svemu prakticirati dobro i gdje je potrebno 

opraštanje i odricanje. Priznajem: stalno novi izazov – i za mene 

osobno u jednom dugom životu. 

ljeto A. D. 2012. 13


Obdržavanje elementarnih zapovijedi ljudskosti i za samog 

Isusa je takoreći samorazumljivo. Obdržavati Božje zapovijedi 

znači i za njega: ne ubiti, ne lagati, ne krasti, ne zloupotrebljavati 

seksualnost. U tome se on slaže s ćudorednim zahtjevima drugih 

religijskih utemeljitelja – temelj za svjetski etos. Ali istodobno ih 

on radikalizira. U Govoru na gori on ide preko toga: umjesto da 

se prema propisu ide “jednu milju”, trebalo bi ići “dvije milje”: 

ali to međutim ne treba shvatiti kao opći zakon, koji se čak ne bi 

moglo ispuniti; bilo bi nerealno, kako s pravom smatraju mnogi 

židovski kritičari. Isusovi “zahtjevi” su poziv, izazovi, da se od 

slučaja do slučaja čovjek odvaži na velikodušni angažman za čovjeka, 

upravo prema primjeru (za židove heretičkog) Samaritanca 

u odnosu prema strancu koji je upao među razbojnike. Dakle, 

� Život, učenje i djelovanje Isusa 

iz Nazareta za mene se, u usporedbi 

s drugim utemeljiteljima religija, značajno 

razlikuju. Isus nije bio obrazovan na dvoru kao 

što je to po svoj prilici bio Mojsije, nije bio ni 

knežev sin kao Buda. Ali nije bio ni učenjak 

i političar kao Konfucije, niti bogati svjetski 

trgovac kao Muhamed. Upravo zbog toga što je 

njegovo porijeklo bilo tako beznačajno, njegova 

važnost koja još uvijek traje je začuđujuća. On ne 

zastupa bezuvjetno važenje sve više razrađivanog 

pisanog zakona (Mojsije), niti monaško 

povlačenje u asketsko poniranje unutar uređene 

zajednice jednog reda (Buda), niti obnovu 

tradicionalnog morala i etabliranog društva 

prema vječnom zakonu svijeta (Konfucije), niti 

nasilna revolucionarna osvajanja borbom 

protiv nevjernika i uspostavu 

teokratske države (Muhamed) � 

u konkretnom životu prakticirati kreativnu ljubav koju ne može 

zahtijevati nijedan zakon. “Ljubav”: riječ koju jedva da je Isus 

koristio, ali koja je praktično – i univerzalno i radikalno – njegov 

najviši zahtjev: ljubav bez sentimentalnosti koja svakog, pa čak 

i protivnika, respektira a neprijatelju ne dopušta da vječno bude 

neprijatelj. 

Za mene i nebrojene druge sve u svemu jedna radosna, oslobađajuća 

duhovnost nenasilja, pravednosti, milosrđa i mira. Čak 

duhovnost radosti koja na ramena ljudi ne stavlja nepotrebne 

moralne terete. Duhovnost koja okuplja a ne razdvaja. Ali i duhovnost 

koja ima svoju cijenu. 

14 ljeto A. D. 2012. 

Jedinstveno umiranje 

Uvijek iznova moram misliti na to da je Isus iz Nazareta bio 

posve mlad muškarac kad je – vjerojatno inspiriran propovjednikom 

pokore i krstiteljem Ivanom na Jordanu – neustrašivo 

stupio na svjetlo javnosti. Ni najstarije evanđelje (po Marku) ni 

četvrto (po Ivanu) se ne zanima za povijest njegova djetinjstva, 

kako se o njoj izvještava u evanđeljima po Mateju i Luki s mnogim 

smislenim i dirljivim ali i legendarnim crticama. 

I taj je Isus djelovao najviše tri godine prema kronologiji Ivanova 

evanđelja koje očito koristi stare izvore, možda čak i samo 

jednu godinu. Dok su Buda, Konfucije, Mojsije i donekle prorok 

Muhamed u visokoj dobi mirno usnuli, on umire kao tek tridesetgodišnjak 

na sramotnom stupu križa, koji su Rimljani nametali 

samo ne-Rimljanima i prije svega političkim buntovnicima i 

robovima kao tešku kaznu. 

Ali, je li Isus bio politički buntovnik? Ne smije se previdjeti da 

su Isusov govor i djelovanje morali za posljedicu imati konfl ikte. 

Ne jača i ne tješi zasigurno samo mene ova spoznaja: čak je i On, 

na kojeg se mi kao krš ćani pozivamo, na temelju svoje poruke i 

prakse zapao u konfrontaciju s religijsko-političkim establišmentom 

svoga vremena. Preradikalna je njegova kritika prema naslijeđenoj 

religioznosti i prema primjeni moći vladajućih. Presumnjivo 

njegovo karizmatičko ozdravljanje bolesnih. Preslobodno je 

njegovo ophođenje s religijskim zakonom, sa subotom i propisima 

o čistoći i hrani. Preskandalozno njegovo solidariziranje s onima 

koji su jedva vrijedni poštovanja, s bolesnima, siromašnima, siromašnima 

duhom, “prokletnicima”, s odbačenima, ženama i djecom. 

Premalo je korektan “kako politički tako i religijski” njegov 

odnos prema hereticima, šizmaticima i politički kompromitiranima: 

njemu nije žao velikog svećenika već naroda. Previše obzira 

pokazuje prema ljutnji nesamokritičnih pobožnika s prezrenima, 

kršiteljima zakona, carinicima, “grešnicima” i “grešnicama”. 

Iz toga slijedi: Isusova poruka i njegovo ponašanje čine besprimjerni 

izazov za religijsko-društveni sustav i njegove predstavnike, 

hijerarhiju. On stavlja u pitanje uobičajeni židovski 

model života. Njegova protestna akcija protiv hramske trgovine 

i njezinih korisnika bila je zacijelo odlučujuća provokacija koja 

je konačno vodila njegovoj osudi kao učitelja zablude, pseudoproroka 

i bogohulnika. Sve to Isus nije bio, nije bio ni vođa revolucije 

s političkim programom. Ali je od rimskog autoriteta 

osuđen kao politički revolucionar i zavodnik naroda. 

Njegova sudbina je poznata: on umire na križu, izdan i zatajen 

od svojih učenika i sljedbenika. Izrugan i ismijan od svojih 

protivnika. Ostavljen od Boga i ljudi. “Eli, eli, lama sabakhtani! 

Što znači: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!” (Mk 15,34). 

S glasnim krikom je preminuo. 

Otada je križ posebni znak raspoznavanja krš ćana. Samo 

Isusova poruka, život i djelovanje zajedno objašnjavaju što križ 

ovog Jednog razlikuje od križa vođe robova Spartaka i mnogih 

križeva u povijesti svijeta. Ali od onda do danas ostaje veliko 

pitanje: kako jedan takav znak sramote može za mene postati 

znak spasenja? 

Vjerničkoj osvjedočenosti krš ćana, izazvanoj duhovnim 

iskustvima, od početka pripada: njegova smrt nije bila kraj! 

“Uskrišenje” ne misli na pripovijest o prikazu jednog nanovo 

oživljenog leša, već uskrsnu poruku da je Isus kod Boga, da nije 

umro u jedno ništa, već u najstvarniju stvarnost. Kod Isusova 

“uskrišenja”, koje je vrlo brzo bilo umotano u legende, nije riječ 

o nastavku ili povratku u ovaj prostorno-vremenski život, već 

puno više, o – od hrabrih svjedoka posvjedočenom – prihvaćanju 

u Božji vječni život koji nadilazi sve ljudske predodžbe. 

Životni model u osobi 

Raspeti tako postaje znak nade. U svjetlu Isusova prihvaćanja 

u Božji vječni život njegovi sljedbenici počinju osobu učitelja iz 

Nazareta gledati drukčije i drukčije je tumačiti. On se pokazuje

sve više kao živo utjelovljenje njegove stvari: utjelovljenje novog 

životnog stava i novog stila života. Od njegova buđenja na novi 

život očito je da je Isus Krist temelj krš ćanske duhovnosti. 

Kako apostol Pavao jasno formulira: “Nitko, naime, ne može 

postaviti drugoga osim onoga koji je već postavljen, a taj je Isus 

Krist” (1 Kor 3,11). Ili kao što je izraženo u Ivanovom evanđelju: 

on je “put, istina i život” (Iv 14,6). U ovom smislu kao krš ćanin 

ja vjerujem ne samo u Boga, već i u Isusa Krista, Božjeg poslanika. 

On nije ni car, ni fi lozof, ni državnik, ni vojskovođa, ne, on je 

krš ćanski životni model u osobi! Krš ćanski život je život u Kristovom 

duhu. Život u Kristovom duhu je nasljedovanje Krista. 

U ovome se sastoji praktična krš ćanska duhovnost: ne ispovijedanje 

neke dogme ili doktrine, već u skladu s vlastitim putem, 

nasljedovanje njega, Krista. Pravo i zdravo, često dodajem, 

ovisno o tome kakav je tko čovjek. Ali uvijek iznova pokretani 

nanovo njegovim duhom koji je Božji duh. 

Kao duh Isusa Krista ne može se ovaj duh ni s jednim duhom 

zamijeniti, ni s duhom zanesenjaka, ni s duhom dužnosti, ni s 

neduhom. On je Spiritus sanctus koji je inspiracija, pokretačka 

snaga krš ćanske duhovnosti: Tako vjerujem u Duha Svetoga. 

Dogmu o Trojstvu, s helenističkim kategorijama i nama stranim 

predodžbama formuliranu, mogu biblijski razumjeti: ne prema 

Augustinovoj trinitarnoj spekulaciji kao vjeri u “1=3” i “3=1”. 

Već prema Novom zavjetu kao vjeri u jednoga Boga i Oca – po 

Isusu Kristu, njegova poslanika i Sina – u Duhu Svetom, Božjem 

duhu i Kristovom duhu. 

Mijenja li ovaj Duh moj život? Da, onoliko koliko dopuštam 

da me inspirira, 

- posreduje mi nove motivacije: zašto upravo tako a ne 

drukčije trebam djelovati, zašto – na što ni sam Sigmund 

Freud nije znao odgovor – i onda moram biti iskren, ponizan 

i po mogućnosti dobrostiv, ako pri tome trpim štetu 

i ako zbog nepovjerenja i brutalnosti drugih, moram 

trpjeti; 

- omogućuje mi nove raspoloživosti: stavove nepretencioznog 

angažmana za ljude, solidarnosti sa zapostavljenima, 

borbu protiv nepravednih struktura u državi, Crk vi 

i društvu. Raspoloživosti za slobodu, zahvalnost, velikodušnost, 

nesebičnost, radost; 

- inspirira posvuda na nove akcije: nova djela, u malom i 

velikom, koja u nasljedovanju Isusa Krista upravo ondje 

odgovaraju gdje nitko ne pomaže. Ne samo opće programe 

koji mijenjaju društvo, već konkretne znakove, svjedočanstva, 

svjedoke ljudskosti u očovječenju ljudi kao 

ljudskog društva. 

Ipak, ni u kojem slučaju ne želim sebe predstaviti kao nekog 

tko je sve to realizirao! Nisam uzor-krš ćanin niti kandidat za 

proglašenje svetim. Ali, ipak, za mene nema sumnje da je ova 

duhovna pokretačka snaga oblikovala moju životno-radosnu 

duhovnost. Utjeha mi je da se ova duhovna snaga s godinama 

nužno ne smanjuje, već da u starijoj dobi može biti čak i jača. 

Da, ona može u svakom novom životnom razdoblju uvijek iznova 

davati smisao života, životnu energiju i životnu radost. Ona 

mi konačno pokazuje posljednji horizont smisla i posljednje 

određenje cilja, tako da mi možemo nositi ne samo ono pozitivno 

u našem životu, već i ono negativno. � 

[Hans KÜNG, Was ich glaube, Piper, München 2010, 219-227.] 

S njemačkog Drago BOJIĆ 


Biti kršćanin 

krš ćanin? Nije li biti krš ćanin više od biti čovjek? O 

A ovome među krš ćanima danas ipak nema dvojbe: i 

krš ćanin mora biti pravi čovjek i zalagati se za humanost, 

slobodu, pravednost, mir i očuvanje stvorenog. Nema nikakvog 

biti krš ćanin na račun onoga biti čovjek! Biti krš ćanin 

nije u količinskom smislu nešto »više« od onoga biti čovjek; 

krš ćani nisu nikakvi nadljudi. Ali zato biti krš ćanin može 

značiti proširenje, produbljenje, ukorijenjivanje, da, radikaliziranje 

onoga biti čovjek: utemeljenjem onoga biti čo vjek u 

vjeri u Boga i usmjeravanjem životne prakse prema primjeru 

Isusa Krista. 

Gledajući tako može se krš ćanska egzistencija uisti nu razumjeti 

kao radikalni humanizam koji će u ovom rastrganom 

ljudskom životu, koji će u ovom tako konfl iktnom društvu 

ne samo, kako se to prije govorilo, potvrditi sve ono istinito, 

dobro, lijepo i ljudsko, nego će uključiti i ono ne manje realno: 

ono ne istinito, loše, ružno, zapravo ono neljudsko. Ni 

krš ćanin ne može sve to negativno dokinuti (to bi opet bila 

fatalna iluzija koja bi odvela do prisilnog usrećivanja koje 

zapravo prezire čovjeka), ali se zato može protiv toga boriti, 

podnositi ga i preraditi. Ukratko: biti krš ćanin ostvaruje takav 

humanizam koji je u stanju s onim posljednjim nepokolebljivim 

povjerenjem u Boga, koje se ne oslanja na vlastita 

djela nego na Božju milost, nadvladati ne samo sve pozitivno, 

nego i sve negativno, patnju, krivnju, besmisao i smrt. 

Je li i ovo samo neka iluzija, daleka od stvarnosti? Ne, ovo 

je već živio onaj koji je za krš ćane putokaz, »put, istina i život« 

(Iv 14,6), i to odlučno radikalizirajući ono biti čovjek. 

Na tom religioznom temelju moralo bi biti moguće ostvariti 

vlastiti psihički identitet protiv svih zarobljenosti u strah, 

ali također i društvenu solidarnost protiv svih rezignacija 

u koje čovjeka bacaju razne prisile okolnostî. Da, zapravo bi 

s vjerujućim povjerenjem trebalo biti moguće naći smisao 

života čak i ondje gdje čisti um mora kapitulirati naspram 

besmislene patnje, bezrazložne nevolje i neoprostive krivnje. 

Sâm sam jednom ono odlučujuće za biti krš ćanin sažeo 

u kratku formulu, koja me od tada nosi kroz život napora i 

radosti, uspjeha i bola: 

U nasljedovanju Isusa Krista 

čovjeku može u današnjem svijetu 

uistinu ljudski živjeti, 

raditi, trpjeti i umrijeti: 

u sreći i nesreći, životu i smrti 

držan od Boga i ljudima od pomoći. 

I Apostolsko vjerovanje je u konačnici usmjereno na novi 

smisao života i na novu životnu praksu, na novi put koji će 

biti življen iz nade, koji će počivati na vjeri i u ljubavi naći 

svoje ispunjenje. Vjera, nada i ljubav – tako se može izraziti 

smisao života jednog krš ćanina, »a najveća je među njima ljubav« 

(1 Kor 13,13). � 

[Hans KÜNG, Uvod u kršćansku vjeru. 

Apostolsko vjerovanje protumačeno našim 

suvremenicima, Svjetlo riječi, Sarajevo 2011, 296-298.] 

ljeto A. D. 2012. 15


16 ljeto A. D. 2012. 

U svršetku – početak 

Bez događaja koji su krš ćani od početka nazvali “Kristovo uskrsnuće” 

ne bismo znali ništa o Isusu i ne bi bilo vjere koja se nada. 

Kako je do toga došlo? Što se dogodilo? 

Pojasnit ćemo sebi ukratko pripovijest koja je ispripovjeđena 

u četiri evanđelja i koju apostol Pavao naviješ ćuje snažnim riječima 

u 15. poglavlju svoje Prve poslanice zajednici u Korintu. 

Bijeg i obrat učenika: Riječ je o muškarcima i ženama koji 

su s Isusom išli iz Galileje u Jeruzalem, jer su se nadali da će on 

“otkupiti” izraelski narod od rimske okupacije i njegove vlastite 

malovjernosti. Kao i narod u Jeruzalemu pozdravljali su ga kao 

“Sina Davidova, kralja Izraela” (Iv 12,13). Ali kad je Isus bespomoćno 

uhvaćen i od Rimljanina Pilata kao “terorist” razapet, 

napustili su ga razočarani, jedan ga je izdao, jedan zatajio, svi su 

pobjegli s mjesta njegove katastrofe. Vratili su se prestrašeni u 

svoje krajeve i počeli su ponovno ribariti: nije se ništa dogodilo. 

Malo vremena nakon toga oni su iznenada opet u Jeruzalemu 

i naviještaju javno i bez straha uskrišenje Isusa od Boga, 

iako su kao simpatizeri “terorista” Isusa iz Nazareta bili osumnjičeni 

i morali su se bojati zatvora i mučenja od strane Rimljana. 

Svako drugo mjesto bi im ponudilo zaštitu, ne i Jeruzalem. 

Bili su u velikoj opasnosti. Njima se moralo nešto dogoditi da 

su se totalno promijenili. 

I još nešto je važno zapažanja: oni su naviještali Isusovo 

uskrišenje iz groba i s njim tjelesni početak novog Božjeg svijeta. 

Isusov grob je morao biti prazan, inače bi slušatelji ukazali na 

tijelo u grobu i ismijali ih. Ali grob je bio prazan, zato su proširili 

glas da su učenici potajno odstranili tijelo. Dakle, prazan grob 

ne dokazuje Isusovo uskrišenje od Boga već javno učeničko naviještanje 

uskrsnuća na ulicama Jeruzalema dokazuje da je Isusov 

grob bio prazan. 

Kako je došlo do ovog neočekivanog obrata kod učenika? 

Oni izvještavaju da im se raspeti Isus živ u božanskom životu 

“ukazao”. Vidjeli su ga vlastitim očima, čuli vlastitim ušima, 

sjedio je s njima za stolom kao i prije. Prepoznali su ga po glasu 

i po njegovim ranama od križa. Nije im se ukazao kao prikaza 

ni kao duh. On se nije vratio u ovaj smrtni život kao oživljeni 

Jürgen Moltmann 

Uskrsnuće 

Isusa Krista 

i punina života 

Uskrsnuće rasp etoga Krista otvara novi Božji svijet i za žrtve i za zločince: 

žrtve će dobiti svoju zadovoljštinu, bit će uzdignute – zločinci će biti 

privedeni pravdi, neće konačno trijumfi rati preko svojih žrtava, 

oni neće morati ni vječno ostati zločinci 

Lazar. On im se ukazao u novom životu. Zato su njegova “ukazanja” 

shvatili u beskonačnom (apokaliptičnom) horizontu: na 

kraju vremena Bog će sve mrtve uskrisiti, a raspeti Isus je prvi 

uskrišen iz općeg uskrišenja mrtvih. Dakle s njegovim uskrišenjem 

u božanski život počinje opće uskrišenje mrtvih. Tako su 

ga prihvatili kao “predvodnika života” koji je nadvladao smrt: 

“Pobjeda (života) iskapi smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? 

Gdje je, smrti, žalac tvoj?” (1 Kor 15,55) – to je prva krš ćanska 

uskrsna pjesma. S Isusovim uskrišenjem počinje novi Božji 

svijet u kojem će im “otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće 

biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer prijašnje uminu. 

Evo, sve činim novo!” (Otk 21,4-5; 2 Kor 5,17). 

Sa ženama koje su išle s Isusom bilo je drugačije. One naime 

nisu pobjegle, već su stajale “izdaleka” i održavale kontakt 

pogledom sa svojim umirućim prijateljem i učiteljem. 

Njihovo zaprepaštenje je počelo tek onda kad Isusa sljedećeg 

jutra nisu našle među mrtvima. Anđelova poruka o njegovu 

uskrsnuću ih je duboko prestrašila. Smrt više nije bila bliska, 

uređenje svijeta s rođenjem i smrću bilo je izvan snage. 

Marija Magdalena je uskrslog Isusa susrela na grobu i kad ju 

je nazvao imenom, prepoznala ga je po njegovom poznatom 

glasu. U susretu koji je uslijedio s učenicima koji su se vraćali, 

postala je prva svjedokinja Isusova uskrsnuća. Postala 

je “apostolica apostola” dok kasnije nije potisnuta iz sjećanja 

od Crk ve kojom su vladali muškarci. Ipak osvjedočenost o 

Isusovom uskrišenju i početku novog svijeta proizišla je iz 

sjedinjavanja grupe učenika i grupe žena u Jeruzalemu. U 

prisutnosti uskrsloga žene i muškarci su jednaki. 

Živa nada 

Isus nije utemeljio novu religiju, on je donio novi život u ovaj smrtni 

svijet. Tako su ga doživjeli prvi krš ćani: “Što bijaše od početka, 

što smo čuli, što smo vidjeli očima svojima, što razmotrismo i 

ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, Život se očitova, i vidjeli 

smo i svjedočimo i naviješ ćujemo vam Život vječni” (1 Iv 1,1-2). 

Tako možemo i mi danas uskrsnuće doživjeti kao oživljavanje: 

naš život oživljava iznutra. Obuzima nas vruća ljubav prema ži-

� Isus nije utemeljio novu religiju, 

on je donio novi život u ovaj smrtni svijet. 

Tako su ga doživjeli prvi krš ćani: 

“Što bijaše od početka, što smo čuli, 

što smo vidjeli očima svojima, što razmotrismo i 

ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, 

Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo i 

naviješćujemo vam Život vječni” (1 Iv 1,1-2). 

Tako možemo i mi danas uskrsnuće doživjeti kao 

oživljavanje: naš život oživljava iznutra. 

Obuzima nas vruća ljubav prema životu. 

Mi izlazimo iz sebe, zauzimamo se, protestiramo 

protiv smrti i nasilja. Mi prevladavamo 

ravnodušnost srca i postajemo obuzeti ljubavnom 

straš ću prema drugim ljudima i svim 

Božjim stvorenjima. Mi suosjećamo s bolesnim, 

potištenim i zabrinutim životom da bismo ga 

snažno izliječili i oslobodili. Ovaj novi život je 

struja ljubavi koju iskusujemo u zajedništvu 

s Kristom i koja nas ujedinjuje s Bogom � 

votu. Mi izlazimo iz sebe, zauzimamo se, protestiramo protiv 

smrti i nasilja. Mi prevladavamo ravnodušnost srca i postajemo 

obuzeti ljubavnom straš ću prema drugim ljudima i svim Božjim 

stvorenjima. Mi suosjećamo s bolesnim, potištenim i zabrinutim 

životom da bismo ga snažno izliječili i oslobodili. Ovaj novi 

život je struja ljubavi koju iskusujemo u zajedništvu s Kristom i 

koja nas ujedinjuje s Bogom: “Tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, 

i Bog u njemu” (1 Iv 4,16): ogromno iskustvo sreće. 

Tko je nekad i sam bio bolestan ili nasmrt tužan ili bio zahvaćen 

umrlom nadom, taj zna što znači uskrišenje na život. Taj 

je iskusio kako su se njegova osjetila koja su bila zatvorena opet 

otvorila i kako je ponovno čuo melodije, vidio boje i kako su se 

njegovi osjećaji probudili/otvorili. Kad u romanu Dostojevskog 

Zločin i kazna ubojica Raskoljnikov, koji je sebi uništio život, susreće 

malu prostitutku Sonju, ona mu čita pripovijest o uskrsavanju 

mrtvog Lazara: “Lazare, iziđi van”, i tako počinje njegovo 

ponovno rađanje u život. 

Kristovo uskrišenje nije događaj koji se dogodio prije mnogo 

vremena da više čak nije ni istinit. To se shvaća tek onda 

kad duh uskrsnuća obuzme čovjeka. To je onda kao “ponovno 

rođenje”. Čovjek ustaje jer je novi početak tu, vidi se kako se 

preko vlastitog malog života otvara široki prostor koji dopire 

i preko smrti i ulazi u nju. Nijedan čovjek nije premlad niti 

prestar da ne bi osjetio ovu “mladost” novog početka. “Ti si 

toliko star koliko i tvoj očaj i toliko mlad koliko i tvoja nada” 

(Albert Schweitzer). 

Vjera u Krista je pouzdana nada. Upravljanje prema naprijed 

i život u iščekivanju nadolazećeg, jer vjera je onda vjera u Krista, 

ako je ona uskrsna vjera. Vjerovati znači živjeti u prisutnosti 

uskrslog Krista i pružati se prema Božjem kraljevstvu “kako na 


nebu tako i na zemlji”. U svjetlu uskrsnuća iskusujemo svakodnevni 

život: čekamo i planiramo, trpimo i nadamo se, molimo i 

budimo se, jer znamo: čeka se na nas! Svakog novog jutra, svake 

nove godine i kad umiremo znamo da nas Krist očekuje da nas 

povede blagdanu vječnog života u novom Božjem svijetu. 

Novi Božji svijet 

Kako pravoslavna uskrsna ikona pokazuje, uskrsli Krist povlači 

na rukama s Adamom i Evom cijelo čovječanstvo iz svijeta 

smrti u kraljevstvo života. To je nova perspektiva čovječanstva: 

“Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni” 

(1 Kor 15,22). Nitko nije isključen, svi će biti primljeni u 

svijet uskrsnuća. U njemu više ne vrijede granice među narodima, 

klasama, spolovima i religijama. Svaki čovjek je stvoren 

za vječni život! Ako je smrt u pobjedi života “iskapila”, kako 

kaže Pavao, raspadaju se granice straha. Krš ćani je neće čak ni 

ovdje više primjećivati niti će preko svoje Crk ve poduzimati 

nova razgraničenja. 

Uskrsnuće nije lijepi san čovječanstva: “obgrljeni ste milijuni…”, 

već uputa za uvid u stvarnost: Uskrsnuće raspetog Krista 

je ponajprije nada za sve koji moraju živjeti u sjeni križa i koji 

nemaju više budućnosti: koji su u tegobama i opterećeni, prezreni 

i oboljeli, koji su žrtve nepravde i nasilja, žrtve gladi, bolesti i 

rane smrti. Po tome je uskrsnuće nada i za one koji čine nepravdu, 

za one koji su opterećeni krivnjom i za bezdušnu prirodu. 

Uskrsnuće raspetoga Krista otvara novi Božji svijet i za žrtve i za 

počinitelje: žrtve će dobiti svoje pravo, bit će uzdignute, one ne 

smiju vječno ostati “žrtvama” – počinitelji će biti privedeni pravdi, 

neće konačno trijumfi rati preko svojih žrtava, oni također 

ne smiju vječno ostati počinitelji. Uskrsnuće raspetoga Krista je 

početak Božje pravde na zemlji. 

Dan je vaskrsenja: 

prosvetlimo se slavljem, 

i zagrlimo jedan drugog. 

Recimo i onima koji nas mrze: Braćo! 

Oprostimo sve Vaskrsenjem, 

i tako uskliknimo: 

Hristos vaskrse iz mrtvih, 

smrt smrću uništi, 

i svima u grobovima život darova 

(Pravoslavna uskrsna pjesma) 

* * * 

Zašto sam tako siguran da će mrtvi uskrsnuti? U jesen 1961. 

išao sam sa izdavačima časopisa Deutsch-Polnische Heft e u 

Poljsku. Hodali smo zaprepašteni ostacima logora smrti u Majdaneku 

kraj Lublina. Ondje su samo u jednom danu ubijeni deseci 

tisuća židovskih muškaraca, žena i djece. Vidjeli smo dječju 

obuću, četke za kosu i masovne grobnice. Vraćao sam se sam 

logorskom ulicom i od stida i sramote najviše sam želio da u zemlju 

propadnem. Onda sam odjedanput imao viziju: vidio sam 

ubijenu djecu u magli kako idu prema meni, bio sam nijem i 

ukočen od zaprepaštenja. Otada znam da će mrtvi uskrsnuti. � 


ljeto A. D. 2012. 17


Smrt i život su najizrazitije suprotnosti koje čovjek poznaje. 

On ih mora uvijek iznova sučeljavati, i skupa i jednu nasuprot 

drugoj, kako bi naučio i jednu i drugu bolje razumjeti. 

Tako je pogotovo sa smrću i uskrsnućem Isusa Krista. Ovdje ova 

suprotnost dolazi do neponovljivog vrhunca. A on se sastoji u 

tome da se u Isusu smrt i život susreću na jedinstven način. Isus 

na poseban način ističe važnost života. On želi ljudima donijeti 

“život u punini” (usp. Iv 10,10). Konačno on daje svoj život za 

sve i čini ga na poseban način plodonosnim. Istodobno na brutalan 

način on na vlastitom tijelu iskusuje nasilje ljudi i razaranje 

života. Ova suprotnost je time još očitija jer jedincati pravednik 

mora prihvatiti posve neskrivljenu nepravdu. Onaj koji tolikima 

daruje ozdravljenje i život, biva lišen svoga života iz najnižih 

motiva. 

Mi često posve razdvajamo smrt i uskrsnuće. Prije Uskrsa 

sve je podređeno patnji i smrti, a na Uskrs se sve isključivo koncentrira 

na uskrsnuće. Na jednoj strani dolina suza, na drugoj 

slava. Između su uska vrata. Ovo pak može voditi pogrešnom 

razumijevanju koje i sama Biblija nekim slikama i izričajima korigira. 

Zemaljski Isus govori, primjerice, za vrijeme života da ga 

se Otac ne želi jednostavno odreći. Uskrsli Gospodin i nakon 

Uskrsa nosi rane raspetoga. Uskrsli Gospodin je raspeti. To nije 

izjava banalnog identiteta u smislu da je Gospodin koji je uskrišen 

i koji se ukazuje utvara, već je identičan s onim koji je visio 

na križu. Tako Pismo može reći da je Isus Krist “naš život” (usp. 

Kol 3,4). To je upravo njegov titul pa i ime. “Ja sam uskrsnuće i 

život” (Iv 11,25; usp. 14,6). 

Krist – naš život: svi mi čeznemo i gladujemo za životom. 

Upravo danas želimo sve imati što brže, što iskonskije, atraktivnije 

i životnije. U tjeskobi smo da nešto važno ne propustimo. 

Briga da se u ovom svijetu s puno raznovrsnih smislova zakasni, 

snažan je pokretač za sve veće ubrzanje našega života. 

Krist – naš život: po Isusovu putu u Jeruzalem i na križ, po 

njegovoj smrti i uskrsnuću, to što se zove život, iz temelja je promijenjeno. 

Mi sad moramo misliti “život” posve u odnosu prema 

njemu. To je život koji je oslobođen straha da ćemo biti zakinuti. 

Isus je, naime, svoj život već u ovom vremenu najbolje založio. 

On nije tražio samoga sebe, ni svoju sreću, ni svoje ispunjenje, 

kako god mi to nazvali. Njegova tajna života sastoji se upravo u 

tome da je upućen posve na Boga Oca i na ljude. On nadvisuje 

samog sebe u odnosu prema Bogu i ljudima. Njegovo središte 

je u ovom dvostrukom nadvisivanju. I jedno i drugo idu skupa. 

On je bespridržajno otvoren i spreman za zalaganje bez iznimke 

18 ljeto A. D. 2012. 

Karl Lehmann 

Isus Krist 

naš je život 

Uskrs preobražava naše razumijevanje života. I dok smo još uvijek 

zahvaćeni grijehom, patnjom i smrću, u konačnici i samoživoš ću i egoizmom, 

ipak ove razarajuće snage nemaju posljednju riječ 

za sve ljude, jer je on ukorijenjen u dubini Boga koji nas uvijek 

iznova izvodi iz naših uskoća i ograničenosti. 

Ovu službu Isus izvršuje bez ostatka, do kraja. On stvarno 

ispija kalež koji mu je Otac predodredio. Ali upravo zbog toga 

on nema straha pred smrću, on ne poznaje brigu da bi mogao 

biti zakinut. On ostvaruje najviše i najbolje u životu, u čemu se 

ne može pretjerati. Tako on nema razloga za strah ni u smrtnoj 

tjeskobi. Doduše, i Isus strahuje od gubitka vlastite egzistencije, 

kako to posebno pokazuje početak njegove patnje na Maslinskoj 

gori. To pripada čovjeku. Ali, ipak, ovo je posljednja istina: smrt 

mu naprosto ne može oduzeti ovaj život – život pred Bogom i 

život za ljude. 

� Mi često posve razdvajamo smrt i uskrsnuće. 

Prije Uskrsa sve je podređeno patnji i smrti, 

a na Uskrs se sve isključivo koncentrira na 

uskrsnuće. Na jednoj strani dolina suza, 

na drugoj slava. Između su uska vrata. 

Ovo pak može voditi pogrešnom razumijevanju 

koje i sama Biblija nekim slikama i izričajima 

korigira. Zemaljski Isus govori, primjerice, 

za vrijeme života da ga se Otac ne želi 

jednostavno odreći. Uskrsli Gospodin i nakon 

Uskrsa nosi rane raspetoga. Uskrsli Gospodin 

je raspeti. To nije izjava banalnog identiteta u 

smislu da je Gospodin koji je uskrišen 

i koji se ukazuje utvara, već je identičan 

s onim koji je visio na križu � 

Zato je ovaj život dobio novi smisao. U ovom životu su smrt 

i svi strahovi s njom već nadvladani. Inače ne bi se mogla razumjeti 

pobjeda koju uskrsno svjedočanstvo sadrži u Svetom 

pismu na ovom mjestu. Tako stoji primjerice u 1 Kor 15,54s u 

jednoj gotovo preuzetnoj uskrsnoj pjesmi: “Pobjeda iskapi smrt. 

Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?” Ako se 

pomisli na to kako je upravo Pavao s obzirom na njegovu teolo-

giju križa skeptičan prema svakoj lakoumnoj ushićenosti, koja 

staloženu i često suprotstavljenu realnost nadvisuje, onda mora 

postojati novo i produbljeno iskustvo vjere koje Apostolu naroda 

daje razloga da se trijumfi rajući raduje. 

Smrt i život nisu više najizrazitije suprotnosti, već su u Isusovoj 

smrti i uskrsnuću nadvladani. To je novo nečuveno čudo da 

postoji nešto što nadvisuje smrt i život kao ekstremne suprotnosti: 

Isus Krist u svojoj osobi i svome otkupljujućem djelovanju 

kojim nas oslobađa. Takvo nešto inače ne postoji: On, koji je bio 

raspet, postao je smrt smrti. 

Ako je ovo “naš život”, onda bismo mogli biti puno postojaniji 

krš ćani nego što mislimo. Ne treba da se bojimo osloniti se 

na Isusa Krista i njegov Duh te ga slijediti. S njime ne gubimo 

ništa. U njemu samo možemo sve dobiti. Nema razloga za strah 

da ćemo sebe izgubiti, ako se nesebično i s punim povjerenjem 

u tom smislu predamo nekoj zadaći, nekom čovjeku ili nekom 

poslu. Koliko god straha imali, ne možemo sve zauzvrat dobiti 

od onoga što smo investirali! Zbog toga se štedimo i izvlačimo. 

Zbog toga smo često u strahu da se stvarno odvažimo na veliku 

stvar, da temeljno budemo solidarni, primjerice, s potlačenima 

u cijelom svijetu, da mislimo na nadolazeće generacije – radije 

iskorištavamo sve za sebe, kratkovidni smo i pohlepno trpamo 

sve u sebe. Mi izjednačavamo, možda i bez dubljeg razmišljanja, 

budućnost svijeta i čovjeka s nama i našim životom. Vjera koja 

Isusovo sinovstvo 

Nastojanje da se odgovori na pitanje da li je sam Isus izričito 

upotrijebio sinovski naslov, usredotočuje se u prvom 

redu na Mt 11,27 (odnosno Lk 10,22): “Sve je meni predao 

Otac moj, niti tko pozna Sina doli Otac, niti tko pozna Oca 

doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti.” O ovom tekstu se od 

vremena K. von Hasea, crk venog povjesničara iz Jene, često 

govori kao o “meteoru koji je pao s Ivanova neba”. Međutim, 

eventualni utjecaj Ivanove predaje na sinoptike bio bi do te 

mjere nešto izvanrednog da ga je nemoguće prihvatiti. Prije 

bi trebalo reći da Ivanova predaja nalazi baš u ovom sinoptičkom 

tekstu svoje porijeklo i tumačenje. Ipak pravo pitanje 

koje treba postaviti glasi: Jesu li to riječi samog Isusa? Protiv 

teze o Isusovu autorstvu ovih riječi navode se uvijek nanovo 

dva argumenta: Međusobna spoznaja, o kojoj je ovdje riječ, 

bila bi “terminus technicus” helenističke mistike, dok bi apsolutna 

upotreba imena “Sin” bila kasniji kristološki naslov. 

U međuvremenu je J. Jeremias ipak jednoznačno dokazao 

semitski karakter ovog logiona. Na semitskom jezičnom području, 

tvrdnja, da se Otac i Sin međusobno poznaju, predstavlja 

nešto sasvim uobičajeno. Dakle, izraz “Sin” nije ovdje nikakav 

naslov, nego izraz jednog opće važećeg iskustvenog iskaza. 

Stoga treba reći da Isus doduše nije izričito primijenio na sebe 

naslov “Sin”, ali da je ipak o sebi govorio na jedan neponovljiv 

način kao Sin. Prema tome možemo pretpostaviti da Mt 11,27 

sadrži barem “razradu autentičnih Isusovih riječi”. U prilog toga 

govori i činjenica da se u drugim Isusovim riječima nalaze sadržajne 

paralele (usp. Lk 10,23; Mt 5,17; Lk 15,1-7.8-10.11-32). 

Međusobno spoznavanje Oca i Sina, o kojem je ovdje riječ, Biblija 

ne shvaća kao nešto čisto izvanjskog. Ta uzajamna spozna- 


proizlazi iz uskrsnuća dopušta nam da otkrivamo novu solidarnost 

koja je neodgodivo potrebna našem svijetu. 

Ne može se sreću direktno zgrabiti za čuperak i zakupiti je 

samo za sebe. Mi osvajamo sreću samo indirektno prije svega po 

dobrim djelima za druge. Tad primjećujemo s još većom radošću 

da smo na pravom putu i da ne gubimo život, već da ga zadobivamo. 

I ovdje je Isusova riječ o pšeničnom zrnu trajno važna: 

“Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako 

li umre, donosi obilat plod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A 

tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” 

(Iv 12,24-25). Ovo je temeljno uskrsna riječ. 

Uskrs preobražava naše razumijevanje života. I dok smo još 

uvijek zahvaćeni grijehom, patnjom i smrću, u konačnici i 

samoživoš ću i egoizmom, ipak ove razarajuće snage nemaju posljednju 

riječ. Zbog toga možemo zadobiti posve novu životnu 

radost, ali ne samo za nas, već za cijeli svijet. Znamo, doduše, da 

stalno moramo hoditi tamnom dolinom naše krhke egzistencije. 

Ali upravo usred svih tama naših dana poziva nas Poslanica Kološanima: 

“Za onim gore težite, ne za zemaljskim! Ta umrijeste i život 

je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, 

tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi” (Kol 3,2-4; usp. Iv 3,2). � 


ja nije nikakav isključivo intelektualni proces, već je tu po srijedi 

jedno mnogo opsežnije zbivanje u kojem se događa uzajamnost 

susreta, međusobno predanje, darivanje i povezanost u ljubavi. 

Postavlja se pitanje je li moguće taj odnos još više pojasniti 

i učiniti dostupnim. Da li ga je moguće uza svu njegovu jedinstvenost 

shvatiti sukladno analogiji našeg odnosa s Bogom? 

Je li, dakle, moguće govoriti o Isusovoj vjeri? Ako želimo odgovoriti 

na ovo pitanje, potrebno je prije svega podsjetiti da 

je Heb 12,2 jedini tekst koji nedvosmisleno govori o Isusovoj 

vjeri, te da se u Novom zavjetu ne nalaze nikakvi drugi izričito 

paralelni tekstovi na temu “Isusove vjere”. Ipak se za sinoptički 

tekst Mk 9,23 može reći da po svom sadržaju predstavlja paralelno 

mjesto. U tom se tekstu Isus suočava s pitanjem, koje 

mu je uputio otac mladića bolesnog od epilepsije: “Nego, ako 

što možeš, pomozi nam, imaj samilosti prema nama!” Isusov 

odgovor glasi: “Sve je moguće onomu koji vjeruje!” Ovdje se, 

dakle, promatra vjeru kao sudjelovanje na Božjoj svemoći te 

stoga i kao sposobnost ozdravljenja. 

Ovakvo razmišljanje upućuje na to da je ovdje samo Isus “taj 

koji vjeruje” i kojemu je dano – upravo po njegovoj “vjeri” – da 

može ozdravljati. Tako je, dakle, Isus u svojoj radikalnoj poslušnosti 

radikalno izlaženje od Boga i radikalna samoizručenost 

Bogu. On je sam po sebi ništa, ali je sve od Boga i za Boga. On je, 

prema tome, prazna forma i prostor otvoren za Božju ljubav, koja 

daruje samu sebe. Pritom je po sebi jasno da Isusova upućenost 

na Oca pretpostavlja Očevo obraćanje i darivanje Isusu. Kasnija 

kristologija sinovstva i nije drugo doli tumačenje i prevođenje 

onoga što je sakriveno u Isusovom sinovskom posluhu i njegovom 

sinovskom predanju. Ono što je ontički proživljavao, prije 

Uskrsa, bilo je ontološki izraženo u vremenu nakon Uskrsa. � 

[Walter KASPER, Isus Krist, 

Crk va u svijetu, Split 2 2004, 129-130.] 

ljeto A. D. 2012. 19


Prije više od jednog stoljeća njemačka je teologija otkrila da je 

središte Isusova propovijedanja bilo “Božje kraljevstvo”. Otkriće 

je uzdrmalo kristologiju, ali stoljećima ni teolozi ni sabori 

nisu uzimali u obzir centralni karakter Božjeg kraljevstva. To je 

čak izazivalo polemiku jer je Alfred Loisy, da bi naglasio njegovu 

važnost, rekao da je “Isus naviještao Božje kraljevstvo, a Crk va je 

bila ono što je iz toga proizišlo”. 

Danas je to vidljivo u mnogim kristologijama, a osobito u 

latinoameričkim koje možemo nazvati kristologijama oslobođenja. 

1 Sažimajući ono temeljno: 1. Isus naviješta i ostvaruje 

Božje kraljevstvo kao stvarnost povijesnoga života. 2. Izravni 

adresati Kraljevstva su siromašni. 3. Kraljevstvu se dijalektički 

i radikalno suprotstavlja Protukraljevstvo. 4. Isus odlazi na križ 

zbog djelovanja u korist ovog Kraljevstva za siromašne i nasuprot 

Protukraljevstva bogataša. 5. Prema tom Isusu Otac postupa 

pravedno vraćajući ga u život. 

To je ono što ćemo razraditi u nastavku. 2 No, prije toga napominjemo 

da se, počev od te kristologije, može formulirati 

krš ćanska egzistencija u evanđeoskoj, povijesnoj i ekumenskoj 

formi. Ignacio Ellacuría je ovako formulira: “Isto onako kako 

je Isus došao navijestiti i ostvariti Božje kraljevstvo, tako ono 

treba postati stvarnost koja ujedinjuje cijelu krš ćansku teologiju 

– kako onu krš ćanskog morala tako i onu pastorala: ono što 

Isusovi istinski sljedbenici trebaju nastaviti činiti jest ostvarenje 

Božjeg kraljevstva u povijesti u što je moguće većoj mjeri.” 3 

20 ljeto A. D. 2012. 

Kraljevstvo pravedna života 

nasuprot ugnjetavanju 

Isus nije propovijedao sebe samoga, pa čak ni samo Boga, nego 

“Božje kraljevstvo”. Od svog je naroda baštinio temeljni pojam 

kraljevstva. Ukratko, Izrael je iskusio Božji prolazak kroz svoju 

povijest koja je obilovala bijedom, unutarnjim ugnjetavanjem 

od nepravde te izvanjskim koje ga je odvelo u progonstvo. Ipak, 

nikad nije izgubio nadu. Prema govornom izražavanju okolnih 

naroda, iščekivao je Božje kraljevanje i to shvaćao na jasan način: 

“Bog će suditi svijetu u pravdi i narodima u pravednosti” (Ps 

96,13). Božje kraljevanje “preobražava nepravednu povijesno- 

Jon Sobrino 

Kraljevstvo Božje naviješteno po Isusu 

Život siromašnih 

i potlačenih 

Protiv siromaštva i protiv ugnjetavanja treba se boriti da bi bilo života 

u našem svijetu. A tomu treba pripomoći i kristologija. Treba uvijek imati na umu 

ostvarenje Kraljevstva siromašnih. To je ono što Bog želi 

društvenu stvarnost u pravednu, u kojoj vlada solidarnost i u 

kojoj više nema siromašnih (usp. Pnz 15,4). 4 

a) Sve je počelo Izlaskom. Bog vidi patnje koje osvajači dosuđuju 

jednom narodu i osluškuje njegov vapaj. Izlazi iz samoga sebe, 

silazi da ih oslobodi i uspostavi savez s tim narodom. Osnovni 

cilj nije religiozni: da bi pridobio sebi jedan narod koji će mu 

prinositi kult na brdu Sinaju, kako veli Vatikanska instrukcija 

o teologijama oslobođenja iz 1984. O tome nema spomena u 

trima najstarijim velikim izvorima: jahvističkom, elohističkom 

i deuteronomijskom. Bog traži da potlačeni narod ima život i 

živi kao narod oslobođen od svojih izrabljivača. O tome što bi 

bilo Božje kraljevstvo i kraljevanje treba promišljati polazeći 

od takvoga Boga. 

Bog se ne otkriva kao ego-centrični Bog, nego kao de-centralizirani: 

Bog smilovanja i milosrđa prema jednima i okrutnosti 

prema drugima. A razlog za ovakvo dvostruko djelovanje je 

isti: Bog želi “život potlačenih”. To je ono što zauzima središnje 

mjesto u sinoptičkim evanđeljima. 

b) Isus je odlučno na strani života sirotinje. Često govori o kruhu, 

simbolu života. Središnji zaziv Očenaša je da bude kruha. Brani 

gladne koji su, zbog gladi, krali klasje s tuđeg polja. Viđa ga se 

kako sudjeluje i slavi život u jelu, puno puta u nazočnosti onih i 

s onima nerado viđenima. 

Često čini “čuda” kako bi bolesni imali “život”. Bolje ih je 

nazivati “djelima”, “moćnim činima”, “znakovima”, jer ovi termini 

ne ističu da se time krše prirodni zakoni. J. I. González 

Faus ih naziva “vapajima kraljevstva”. A ovi čini nisu samo blagotvorni, 

nego i oslobađajući, budući da se u toj kulturi vjerovalo 

da je bolest bila plod ugnjetavačkih sila, što je vrlo jasno 

vidljivo u istjerivanju demona. Petar će u kući rimskog satnika 

reći kako je “Isus prošao čineći dobro i ozdravljajući sve kojima 

bijaše ovladao đavao, jer Bog bijaše s njim” (Dj 10,38). 

Ova osloboditeljska djela su “znakovi”, koji ne označuju puninu 

kraljevstva, ali označuju smjer prema kraljevstvu u punini: 

život, mir, sloboda, dostojanstvo za sve. I rađaju nadu da je to 

kraljevstvo moguće.

Također, u svojim neslaganjima i optužbama Isus predstavlja 

Boga koji je na strani života. Pismoznancima i farizejima predbacuje 

njihovu ispraznost i dvoličnost, ali osobito ih kritizira 

zbog maltretiranja i nepravde koju čine većini malenih i siromašnih. 

Tovare na njih nesnosne terete, potkopavaju udovičke 

kuće, imaju ključ znanja i ne dopuštaju nikome da uđe. Slijepe 

vođe koji čine da narod padne u jamu! Također ih razotkriva 

kako krivotvore božansku predaju potičući da se vjeruje da, 

ukoliko je se drže, bivaju poslušni Bogu kad prinose kao corbán 

(kurban), oltarni dar ono što trebaju prinijeti za život onih koji 

su u potrebi. U Mk 7,11ss Isus ih optužuje da “ne dopuštaju uzdržavanje 

roditelja u potrebi”. 

Treba zapaziti da Isus ove optužbe upućuje skupinama, pismoznancima, 

farizejima, bogatima, svećenicima, u množini, 

bez navođenja ovog ili onog pojedinca. Ove skupine stvaraju 

društveno okruženje koje olakšava tlačenje malenih. Rekli bismo 

danas kako izražavaju i olakšavaju strukturalno izrabljivanje. 

Života lišavaju većinu, ponekad na suptilan, a ponekad i na 

nasilan način. Ukratko, čine da većina živi prignuta pod težinom 

velikog tereta. Oni su anawim. 

c) Adresati Božjeg kraljevstva su siromašni. J. Jeremias tvrdi da 

se naviještanjem blizine Kraljevstva još uvijek nije reklo ono 

što je temeljno u Isusovu naviještanju, a to je “ponuda spasenja 

koju Isus daje siromašnima... Božje kraljevstvo pripada jedino 

siromašnima”. 5 Radi se o Božjoj naklonosti. 

Ta se naklonost već susreće u Starom zavjetu, u predajama 

koje se ne običavaju previše uzimati u obzir. Pravednost iščekivanog 

kralja “ne sastoji se u prvom redu u davanju nepristranog 

pravorijeka, nego u skrbništvu za one koji su bespomoćni i siromašni, 

za udovice i siročad” 6 . Takvi trebaju biti kraljevi u skladu 

s Božjim srcem. Oni, zapravo, nisu bili takvi i samo kralj Jošija 

dobiva prolaznu ocjenu proroka Jeremije jer je “branio pravo 

siromaha i jadnika” (Jr 22,16). 

Ova je naklonost pratila Božji korak. U prorocima Bog naziva 

“moj” narod ne cijeli Izrael, nego potlačene unutar njega. 

7 Confessio Dei se nalazi u ovom vapaju: “u tebi sirota nalazi 

smilovanje.” 8 Psalam 82 koji je, prema Crossanu 9 , temeljni tekst 

cijelog krš ćanskog života predstavlja Boga u skupštini bogova. I 

Bog ih oštro upozorava: “štitite slaba i sirotu, vratite pravicu jadniku 

i siromahu!” Radi se o jednom od psalama koji se ne mire 

sa socijalnim kaosom i koji očekuju nekoga tko će uspostaviti 

pravednost. 

Ta naklonost je ono što su latinoamerički biskupi 1979. godine 

proglasili u Puebli. Oni jezgrovito vele: siromašni “su stvoreni na 

sliku i priliku Božju da budu njegova djeca, ali ova je slika zatamnjena 

pa čak i izrugana... [Ma kakvo bilo moralno ili osobno stanje u 

kojem se nalaze] Bog staje u njihovu zaštitu i ljubi ih” (br. 1142). 

d) Za Isusa život ljudskih bića, sasvim konkretiziran u siromašnima, 

ima prioritet nad religijom. Isus je bio gorljivi vjernik u Boga 

i Božji branitelj. Ali, vjerujući u Boga siromašnih – ne u bilo kojeg 

Boga, a osobito ne u Boga moći, bogatstva, domovine – više 

ga zanima ono što trebamo činiti bližnjemu kako bismo mu zagarantirali 

život. Dva puta citira Hoš 6,6: “pravednost-milosrđe 

mi je milo, ne žrtve.” S ovim Božjim riječima Isus staje u obranu 

slabih, carinika u Mt 5,13 i gladnih u Mt 12,7. Bogu je važnije 

utažiti glad nego zakonom propisana čistoća i obdržavanje subote. 

U prispodobi o trganju usjeva u tuđem polju subotom ono 

što je u igri jest privatno vlasništvo i pitanje je li ono nedodirljivo 

ili nije. Isus tvrdi da, pred glađu, takvo pravo ne postoji. U 


Mt 5,23 inzistira na tomu da je izmirenje s bratom važnije nego 

prinošenje žrtve na oltar (Mt 5,23). U Mk 2,28 tvrdi samo da je 

“subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote”. Bog je 

Bog koji samog sebe de-centralizira. Njegova slava, kako reče 

Irenej u 2. st., jest “da čovjek živi”. Ili, kako dubokoumno reče 

mons. Romero god. 1980: “slava Božja sastoji se u tome da siromah 

živi.” 

Što se tiče zapovijedî Božjega zakona, u trima sinoptičkim 

evanđeljima Isus se zauzima za izjednačavanje ljubavi prema 

bližnjemu s ljubavlju prema Bogu, što je već skandalozno. Ali 

još više postaje time što se, vrlo vjerojatno, u originalnoj Markovoj 

verziji ne spominje ljubav prema Bogu. Prema rekonstrukciji 

koju čini Boismard, izvorni tekst govori samo da je najveća 

zapovijed “ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga; nema veće 

zapovijedi od ove” 10 . I doista, izraz “ljubiti Boga” pojavljuje se 

samo tri puta kad se govori o najvećoj zapovijedi (Mk 12,30; Mt 

22,37 i Lk 10,27), dok se jedanput u Lk 11,42 (paralelni s Mt 

23,23) ne spominje ljubav prema Bogu. Bogatom mladiću koji 

pita što treba činiti da bi zadobio vječni život (Mk 10,17-22) Isus 

odgovara citirajući samo zapovijedi Dekaloga koje se odnose na 

bližnjega, a ne na Boga. Na isti način nastavlja i Pavao: “Sav je 

zakon ispunjen u samo ovoj zapovijedi: ljubi bližnjega svoga kao 

sebe samoga” (Gal 5, 14) i “onaj tko ljubi bližnjega, ispunio je 

Zakon” (Rim 13,8). 

Iznenađuje škrtost tekstova o “ljubavi prema Bogu”. Ivanova 

teologija potpuno jasno kaže da je “Bog nas prvi ljubio” (1 Iv 

4,10). Dokaz za to je što nam je poslao svoga sina, a razlog što 

“Bog je ljubav” (1 Iv 4,8). Ali ono što još više iznenađuje je zaključak: 

“ako je Bog nas tako ljubio, onda smo i mi dužni ljubiti 

jedni druge” (1 Iv 4,11). Isto veli poslanica i kada govori o uvjetima 

za biti u Bogu i ostati u Bogu. To se može dogoditi jedino u 

ljubavi prema braći (1 Iv 4,16). 

Konačno, u posljednjem svom obraćanju prije muke Isus naviješta 

kako se jedino može zadobiti spasenje: služeći bespomoćnim 

ljudima u njihovim primarnim potrebama, hraneći gladne, 

pojeći žedne, odijevajući gole, posjećujući bolesne i zatočene. 

Ne spominje se jesu li ili nisu ispunjene obveze prema Bogu. 

Ali se tvrdi da on prebiva u tim ljudima koji su na rubu života 

(Mt 25,31-46). Biskupi će reći u Puebli da se Krist “s osobitom 

ljubavlju želio identifi cirati s onima koji su najslabiji i najsiromašniji” 

(br. 196). 

Isusov naum viđen iz persp ektive 

siromašnih i potlačenih 

a) Križ. Oni koji štite siromašne, loše završavaju. Idoli, bogatstvo 

i nacionalna sigurnost, tj. sile Protukraljevstva, kako ih naziva 

mons. Romero, bore se protiv Božjega kraljevstva. U Isusovu 

slučaju, glavne vođe Protukraljevstva bili su veliki svećenici koji 

su gomilali ekonomsku, fi nancijsku i religioznu moć. Isus je 

ponekad bio i na udaru političkih moći, Heroda i herodovaca, 

njihovog sigurnosnog tijela, te konačno Pilata i njegove pretorijanske 

straže. Prvi su ga optuživali za blasfemiju, premda ono 

što oni nisu željeli bilo je da Isus razori njihov hram, hram moći, 

i zamijeni ga Kraljevstvom neznatnih. Drugi su ga optuživali za 

političko buntovništvo, a zapravo nisu željeli Kraljevstvo koje se 

ne bi klanjalo pred carem. Ove su moći Isusa poslale na križ. 

Nema u tome ništa novoga, jer se to često događa u našem 

svijetu sve do dana današnjega. U Isusovu križu ne leži strašni 

Božji naum, kao da bi njegova krv ublažila Božju srdžbu i bila 

uvjet našeg spasenja. 

ljeto A. D. 2012. 21


Isusa su razapeli jer je bio vjeran Bogu kraljevstva siromašnih 

i potlačenih. I odluka da ga ubiju, začeta je puno ranije, skoro 

na početku, kad su se farizeji i herodovci urotili da ga smaknu 

nakon što je subotom u sinagogi izliječio čovjeka s usahlom 

rukom (Mk 3,6). Dakle, Isus je otišao u smrt znajući što čini: da 

plaća cijenu naviještanja i uspostavljanja Božjeg kraljevstva za 

siromašne i da zagovara Boga koji ljubi siromašne. 

Isus je svoju nadu sačuvao do kraja, kako se vidi na Posljednjoj 

večeri, i izrazio je riječima koje su dale smisao njegovu 

životu: “Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovoga roda 

trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu 

Božjem” (Mk 14,25). 

U Salvadoru su mnogi umrli na takav način, postupajući pravedno 

i braneće život siromašnih, ostvarujući Božje kraljevstvo 

i boreći se protiv Protukraljevstva. Njih nazivamo “isusovskim” 

mučenicima, budući da su živjeli i umrli, više ili manje, kao Isus. 

Najpoznatiji je mons. Romero, ali bilo ih je puno više: 17 svećenika, 

pet redovnica i stotine krš ćanskih laika, žena i muškaraca. 

Isusov život i smrt su nam pomogli da ih shvatimo. I obrnuto, 

život i smrt ovih mučenika pomogli su nam da shvatimo Isusa. 

Kristologija Božjeg kraljevstva je evanđeoska, budući da je 

utemeljena, kako smo vidjeli, na sinoptičkim evanđeljima. Ali je 

također povijesna kristologija našega vremena i za naše vrijeme, 

kako je vidljivo u mučenicima. 

b) Isusovo uskrsnuće. Petar ga naviješta u pet obraćanja u Djelima 

apostolskim ovim riječima: “Onoga koga ste vi ubili, Bog 

uskrisi na život.” Uskrsnuće nije, dakle, oživljavanje mrtvaca, 

nego Božji pothvat kojim pravedno postupa prema žrtvi vraćajući 

je u život. Prema tome, ljudska nada će osobito biti nada žrtava 

i za žrtve, ne samo i izravno nada u život s onu stranu smrti. 

Uskrsnuće je odgovor na čežnju “da krvnik neće trijumfi rati nad 

žrtvom”. Drugim riječima, čežnja da će “kraljevstvo trijumfi rati 

nad Protukraljevstvom”. 

Na analogan način opažamo je, dakako, i u naše vrijeme. 

Mons. Romero reče: “Ako me ubiju, ukrsnut ću u salvadorskom 

narodu.” I tako je i bilo. Mnogi se, dakle, suočeni s velikim 

poteškoćama zbog suprotstavljanja moćnicima u društvu 

i u dijelu Crk ve, sjećaju mons. Romera, zahvaljuju mu i slijede 

njegove korake. 

c) Utopija. Već Isusov život označava jednu utopiju, a njegovo 

uskrsnuće je potvrđuje. To je utopija kraljevstva. Važan izraz je 

gozba koju svi dijele. 

Već je Izaija bio opisao utopiju iz perspektive novog stvorenja, 

novog neba i nove zemlje: “gradit će kuće i stanovati u njima, 

sadit će vinograde i jesti njegove plodove. Neće više graditi 

da drugi stanuju, ni saditi da drugi jedu... Prije nego me zazovu, 

ja ću im se odazvati... Vuk i janje zajedno će pasti... Neće više 

činiti zla ni štete na svoj Svetoj gori mojoj” (Iz 65,21-25). 

Ipak, potpuno ostvarenje utopije ne može prouzročiti da nestane 

ono što je u korijenu svega, iako se može činiti sitnicom u 

odnosu na ono što je kazao Izaija: sve počinje Božjim smilovanjem 

prema robovima i Isusovim smilovanjem prema siromašnima. 

Među nama je tako utopiju formulirao o. Rutilio Grande, 

S.I., prvi ubijeni svećenik u Salvadoru god. 1977, nekoliko tjedana 

prije nego će biti smaknut: 

“Gospodin Bog nam je prema svom naumu dao materijalni 

svijet, kakva je i ova materijalna misa s materijalnim kruhom 

i materijalnim kaležom koji podižemo nazdravljajući Kristu; 

jedan zajednički stol s dugim stolnjacima za sve, kakva je ova 

22 ljeto A. D. 2012. 

Euharistija; svakog pojedinog sa svojim stolcem i da stol, stolnjak 

i ono najpotrebnije doteknu svima.” 

Potreba Božjega kraljevstva danas 

Mi ljudi običavamo razmišljati u drugim kategorijama: vlastita 

nacija, vlastita religija, vlastita Crk va, vlastita domovina. Za njih 

običavamo raditi, povremeno se boriti, ponekad istrebljivati neprijatelje. 

Ali ništa od toga ne uspostavlja Božje kraljevstvo. Rješenje 

je u životu siromašnih i potlačenih. Pogledajmo današnji 

svijet u riječima biskupa Pedra Casaldálige: 

“Danas u svijetu ima više bogatstva, ali i više nepravde. Afrika 

se naziva ‘zatvorska ćelija svijeta’, kontinentalni holokaust 

(‘šoa’). Dvije i pol milijarde ljudi na zemlji preživljava s manje od 

dva eura dnevno, a prema istraživanjima FAO-a (Food and Agriculture 

Organization, nap. prev.) svaki dan od gladi umre 25.000 

osoba. Progonstva ugrožavaju živote 1.200.000.000 osoba u stotine 

zemalja. Iseljenicima se uskraćuje bratska ljubav i tlo pod 

nogama. SAD gradi zid od 1.500 km prema Latinskoj Americi, a 

Europa, na jugu Španjolske, podiže ogradu prema Africi. Sve je 

to, uz to što je zlobno, isprogramirano.” 11 

Protiv ovog se siromaštva i protiv ovog ugnjetavanja treba 

boriti da bi bilo života u našem svijetu. A tomu treba pripomoći 

i kristologija. Treba uvijek imati na umu ostvarenje Kraljevstva 

siromašnih. To je ono što Bog želi. Također, zajedno s ovom kategorijom 

siromašnih održava se, na nov i skandalozan način, i 

kategorija Boga. Kako veli don Pedro Casaldáliga “sve je relativno 

osim Boga i gladi”. 

Bilješke 

1 Među već klasične autore ubrajaju se Juan Luis Segundo, Leonardo Boff , 

Ignacio Ellacuría i Carlos Bravo. 

2 Vidi moje knjige: Jesucristo Liberador. Lectura histόrico teolόgica de 

Jesús de Nazaret, San Salvador 1991; La fe en Jesucristo. Ensayo desde 

las víctimas, San Salvador 1999. U ovom članku sporadično prenosimo 

ono što smo pisali u “El reino de Dios y Jesús. Compasiόn, justicia, mesa 

compartida”, Concilium 326 (2008), 199-209. 

3 “Aporte de la teología de la liberaciόn de las religiones abrahámicas 

en la superaciόn del individualismo y del positivismo”, Revista 

Latinoamericana de Teología 10 (1987), 9. 

4 X. ALEGRE, “El reino de Dios y las parábolas de Marcos”, Revista 

Latinoamericana de Teología 67 (2006), 8. 

5 J. JEREMIAS, Teología del Nuevo Testamento I, Salamanca 1974, 133; 

142. Istaknuto u originalu. 

6 Nav. dj., 122. 

7 Usp. J. L. SICRE, “Con los pobres de la tierra”. La justicia social en los 

profetas de Israel, Madrid 1984, 448. 

8 H. WOLF, Dodekapropheten I, 304. 

9 Th e Birth of Christianity, New York 1999, 575. 

10 P. BENOIT-M. BOISMARD, Sinopsis de los cuatro evangelios II, Bilbao 

1976, 329. 

11 Okružno pismo Utopía necesaria como el pan de cada día, siječanj 2006. 

Sa španjolskog Leon KIKIĆ

Biće od susreta 

Ako bi tko rekao: “Čovjek je susret”, ne bi pogriješio. Dapače ono 

što čovjek u svom životu jest i što od svog života može učiniti, 

zahvaljuje bezbrojnim susretima – događajima osobnih odnosa 

– koji su omogućili i odredili njegovo postojanje. Da uopće postoji 

kao čovjek omogućio je prije svega susret ljubavi njegovih 

roditelja kao i bezbrojni susreti kojima mu je darovano životno 

mjesto i na taj način darovan mu oblik. Postupno su iz susreta 

nastale niti njegova života, kojima je načinjeno šaroliko tkanje. 

Kroz čitavo to šarenilo i složenost susreta i upravo u njima može 

– ako se čovjek na to odvaži – progovarati onaj temeljni odnos i 

blagotvorni susret sa sveobuhvatnom i nedostižnom tajnom. Taj 

se susret ne da lako izreći ni opisati, nego se o njemu više isprekidano 

i otvoreno govori, u slikama i metaforama. 

Susret je primarno pozitivni događaj koji nastaje iz povjerenja 

i u kojem se ostvaruje osobno prihvaćanje i potvrđivanje, 

rast i kreativnost, radost i sreća, solidarnost i briga, ali i kontrast 

i razlikovanje. U susretu se čovjek izražava i priopćuje, iznosi 

ono najbolje iz “vlastite riznice” te dopušta drugome da ga mijenja. 

I upravo u toj promjeni i po njoj čovjek živi. No, susret 

nije tek jednoznačno pozitivan, nego ponekad život usmjeri i 

odredi također negativno: ima susreta koji donose nesreću i 

nevolju, koji u ljudski život – pojedinačni i zajednički – unose 

zlokobnost i patnju. Ima susreta koji završavaju lomovima i odbijanjima, 

nerijetko s tragičnim posljedicama. Smije se reći da 

su to neautentični susreti “izopačena” smisla, koji umjesto oslobođenja 

i poticaja rezultiraju manipulacijom, iskorištavanjem, 

zarobljavanjem i na koncu negiranjem osobnosti drugoga. 

Bog koji traži čovjeka 

I kad se izričito ne spominje, susret je uvijek nezaobilazna religiozna 

kategorija. Kroz čitavu svoju povijest Biblija svjedoči o dvije 

važne stvari: o Božjoj volji za odnosom sa svojim stvorenjem 

te o susretanju Boga u stvorenju. Temeljno uvjerenje i iskustvo 

biblijske vjere u Boga jest ovo: i kad stvara, izabire, oslobađa ili 

pak opominje, Bog se iz svog najintimnijeg božanskog bića želi 

objaviti, želi iskazati i izreći svoju blizinu koja spašava svijet i čovjeka. 

Ta se Božja volja konkretno ostvaruje u bezbroj varijacija 

susreta: od najsitnijih elemenata do kolosalnih prostranstava, 

kao i od riječi blagoslova do žestoke kritike zbog nepravde ili 

nevjernosti. Božja volja za odnosom i njegovo susretanje nisu 

pri tome statični i božanski teški, nego dinamični, kreativni i 

izazovni glede ljudskih odnosa i susreta kao i okvira u koji su 

smješteni. Drugačije rečeno: Bog odnosa i susreta objavljuje se 

i djeluje upravo kao onaj koji se sam upušta u susret, traži i po- 

Miro Jelečević 

Isusovi susreti 


U Isusu iz Nazareta Bog je čovjeka susreo s nečuvenim angažmanom Božjeg života. 

Takav angažman mnogima i danas izgleda ludost i još više sablazan 

kreće ljude prema onome što ih čini boljim, novim ljudima. Bit 

vjere u biblijskog Boga ne tiče se objave tek nekih propisa i formi, 

nego središta života, i to života u punini. Izdržati svijest o toj 

biti biblijske vjere dakako nije ni jeft ino ni lako. 

S obzirom na tradiciju vjere izraelskog naroda, Božja objava 

u Isusu nipošto nije neshvatljiva novost. Ona se dobro uklapa u 

povijest vjere u Boga koji susreće svoj narod u njegovu robovanju 

i koji susreće pojedince u njihovoj nevolji. Ona se osobito 

nastavlja na proročko oriječenje i odjelotvorenje Božje zahtjevne 

i nepotkupive blizine. U Isusovu životu i sudbini očituje se povjerljivi 

i istodobno mukotrpni odnos s Bogom obećanja i utjehe. 

Taj odnos je izraelski narod kroz stoljeća spašavao od očaja, 

ali i čuvao od trajne napasti da se iz susreta s Bogom profi tira, 

da se iz njega stvori mitska sigurnost, da Bog postane “zatvorenikom” 

svoga Zakona i svojih obećanja. 

Bog se neprestance objavljivao i pokazivao upravo kao Bog 

koji nadilazi zakonske propise, koliko god se za njih zahtijevala 

posvećenost i činili se jednoznačnima, kao Bog koji izrasta iz 

beživotnih rituala u život, iz neosjetljivosti u radost, očekivanje, 

razigranost. Ovo nije suvremeno pojeft injenje biblijskog Boga, jer 

on uvijek ostaje – recimo u ondašnjim slikama – “uzvišeni nad 

vojskama i nebesima”, “kralj”, “gospodar”, “stvoritelj i sudac svega”. 

Biblijskom Bogu nikada ne biva dovedena u pitanje njegova 

transcendentnost. Pa ipak, Bog Izraela je Bog otaca, obećanja, povijesti, 

života… per defi nitionem bliski Bog angažirano prisutan 

u sreći i nesreći onih koji ga traže, Bog koji ne ostavlja onih koji se 

životno predaju njemu. Bog koji usred ljudske povijesti započinje 

nešto novo, drugačije i veliko, a što se opet – paradoksalno kao i 

uvijek – prepoznaje tek strpljivim iščekivanjem i okom za maleno, 

neugledno, čak – sasvim jasno – poraženo i izgubljeno. 

Iz Božjeg života 

Iz evanđelja vidimo da je Isusov život isprepleten – kao i svaki 

ljudski – s mnogim životnim pričama različitih predznaka, sa 

susretanjem muškaraca i žena, s obiteljskim blagoslovima i teretima, 

s očekivanjima najbližih od njega i očekivanja vjernih za 

sebe. Isusov život je bio kao i svaki ljudski život označen susretom. 

Ipak u redovitoj vjerničkoj i teološkoj “zdravoj pameti” ta 

je Isusova određenost jednosmjerna. U njegovim ga susretima 

– a uzmimo ih u najširem smislu riječi – uglavnom zamišljamo 

kao onog kojem ljudi dolaze i mijenjaju se, traže ga i idu za njim, 

koji samo daje i od kojeg samo drugi bivaju obogaćeni. Zaboravlja 

se često – iz razumljivog ali svejedno čudnog straha – da je 

sam Isus iz svojih susreta i odnosa s ljudima izlazio promijenjen, 

da je rastao i sazrijevao, da je učio o ljudima, da je primao i sam 

bivao obogaćivan. 

ljeto A. D. 2012. 23


Isusa je znao iznenaditi zanos za život po zapovijedima kao i 

razočarati ipak neočekivana tvrdoća srca. Za vrijeme javnog djelovanja 

i svakodnevnog života s učenicima ispunjena različitim 

susretima, Isus je otkrivao i snagu ljudske želje za ljubavlju, prihvaćanjem 

i praštanjem, ali i moć ljudske mržnje, podlosti, manipuliranja 

i požude za vlaš ću. Isus je bolje razumijevao – danas 

kažemo senzibilizirao se za – patnju i bijedu, tugu oca i majke 

za izgubljenim djetetom, nemoć ljudi da sami izađu iz labirinta 

vlastitih grijeha. Ali i bolje je razumijevao poražavajuću oholost 

pobožnih i ispravnih, ispraznost udvaranja moćnima i lukavim 

majstorima opsjene. 

U krš ćanstvu se dakle Isusa Krista dominantno i često isključivo 

gledalo iz perspektive Sina, druge božanske osobe, i samim 

time kao onog tko u susret i na ljudskoj razini ulazi opskrbljen 

“nadnaravnim” predznanjima i sposobnostima i tko je – što je 

još važnije – takoreći samodostatan, drugi mu u susretu predstavlja 

tek radni materijal u pothvatu spasenja. Time se upravo 

ozbiljno zanemarivao jedan od najvažnijih izričaja krš ćanske 

vjere da je Bog u sebi dinamika relacija i da je u sebi jedinstvo 

razlika, da je – ako prizemljimo stvari do kraja – osjetljiv i poučljiv 

Bog, koji svojim susretljivim životom uopće omogućuje 

svaki susret i odnos te istovremeno preuzima u svoj božanski 

život rizičnost odnosa. To što Bog u sebi jest mogli bismo slikovito 

nazvati “svetkovinom susreta” kakvu mi ne možemo niti 

ćemo ikada moći do kraja shvatiti, a koja se mozaično nalazi i 

potvrđuje u svakom našem autentičnom susretu. 

U svom odnosu s Ocem Sin stoga nije završenost u sebi i 

odatle zatvorenost, nego najveća otvorenost za drugoga i – ovo 

bismo trebali izdržati bez romantičnih predočavanja – ranjivost 

drugim. Sve to božansko bogatstvo odnosa, koje se ne gubi u 

bezličnoj kakofoniji, daje svijetu, stvorenju, čovjeku kao bitnu 

značajku odnos i susret. Gdje god se stoga u povijesti svijeta i 

čovjeka ostvaruju autentični odnosi i susreti, ondje je prisutan 

Duh Božji, Duh susreta i odnosa. 

24 ljeto A. D. 2012. 

Novost života u susretu s 

Božjim kraljevstvom 

Za Isusov je život presudno važna poruka o Božjem kraljevstvu. 

On ga naviješta, zastupa, objavljuje, utjelovljuje u svom ponašanju 

i djelovanju. U svemu tome jedna od bitnih stvari jesu upravo 

Isusovi susreti u kojima dolazi do izražaja poruka o kraljevstvu 

kao Božjem pozivu, Božjem traženju mjesta u ljudskom životu 

i povijesti, Božjem traženju čovjeka i djelatnom susretu s njime. 

Poziv je to iz kojeg nitko nije izuzet: ni zli ni dobri, ni oni koji 

su depresivni i rezigniraju nad vlastitim zlom, kao ni oni koji su 

zadovoljni sa svojim vjerničkim životom. Čak ni oni kojima za 

život njihove vjere nije potreban Bog. Isus u navještaj kraljevstva 

unosi dinamiku koja se ne da jednostavno primiriti ni utopiti u 

bilo kojem crk veno-institucionalnom obliku. Dakako nije s njime 

dokraja nespojiva. 

Sav Isusov život je uložen za kraljevstvo i na toj temi on je i 

izgubljen. Jedan od glavnih prigovora jest upravo notorno kršenje 

zakona i propisa, nepoštivanje tradicije pred težištem tog 

nastupa: ljubav i čovjek ne mogu se zatvoriti u granice zakona. 

Bog, kojem je stalo do čovjeka i koji ga voli, također se ne da 

zatvoriti u granice strogo propisana ponašanja. Isusov Bog je 

radostan s povratka izgubljenih. Dakako, tu treba gledati o kakvim 

se izgubljenima radi: nije riječ o bilo kojem i bilo kakvom 

izgubljenom, grešniku. Isus susreće one grešnike koji su slovom 

svetog zakona isključeni iz zajedništva s Bogom. Za Isusa je to 

isključivanje neprihvatljivo. Zato upravo u ozračju i snazi kraljevstva 

Božjega susreće takve grešnike i traži izgubljene te im 

susretom donosi spasenje. 

Isusu iz Nazareta – u kojem krš ćani otkrivaju više i dublje od 

njegova ljudskog života – odnos i susret nisu nikakva prilika za 

dociranje i pantokratorsko milostivo udjeljivanje vlastite prilike, 

nego su životna promjena, dinamika u koju on ulazi svjestan svih 

rizika, a koja je vezana uz nastupajuće kraljevstvo Božje. Susret s 

bogatim mladićem nije tek pouka o teškoj spojivosti bogatstva i 

učeništva, nego također zgoda u kojoj Isus dopušta da mu netko 

“legne na srce”, a pri tome ostane slobodan da odbije pravi i zahtjevni 

odnos te okrene leđa Isusu. Susreti s poznavateljima Pisma 

i s pobožnima nemaju svrhu da nas dovedu do zgražanja nad onodobnim 

– k tomu još perfi dnim – neprijateljima Isusa, nego nam 

pokazuju Isusov rast u povjerenju u Oca nebeskoga, u širinu Božjih 

pogleda, u dobrostivost njegova srca, u ispravni poredak žrtve 

i milosrđa. Susreti s onima koji su ga slušali i hranili se njegovom 

riječju, koji su “visjeli” o toj riječi, nisu Isusu bili samo povod za 

žal i smilovanje zbog izgubljenosti mase bez pastira i osobito ne 

onda izručivanje masa u ruke “pastira”, nego njegovo premještanje 

slušatelja – a bili su i siromašni i gladni i žedni i goli i bosi i krotki 

i mirni i milosrdni i opet često progonjeni – u sasvim osobnu 

dimenziju majki, braće i sestara. Susret u kući Marte i Marije nije 

samo velika riječ o davanju prednosti onom boljem dijelu, nego 

i Isusova muka s ravnotežom između slušanja i djelovanja. Polazeći 

od vjere u Boga koji hoće susresti svakog čovjeka – i dobrog 

i lošeg, pravednog i nepravednog – da bi mu otvorio mogućnost 

promjene po svojoj blizini, da bi ga spasio, Isus neumorno susreće 

ljude, razgovara, mijenja – i sam biva mijenjan. 

O mjestima i načinima 

Mjesta Isusovih susreta ne treba tražiti na rubovima života niti 

u nekim posebnim situacijama izvan prostora i vremena. Isus 

susreće ljude u srcu života, u njihovoj radosti i tuzi, u njihovoj 

nepovjerljivoj sigurnosti koja lagano popušta, u njihovim nevjerama 

i čežnjama za zagrljajem, u skrivanju iza taloga laži i bježanja 

od sebe, u njihovoj ranjenosti, uzetosti, samoći, napuštenosti, 

izopćenosti. Stoga njegovi susreti bivaju uz prašnjave putove 

i uz bunare, za bogatim i skromnim stolovima, na brežuljcima 

s pogledom na prošlost i na gorama s pogledom na budućnost, 

u malim sobama prijateljstva, na nesigurnim lađicama, u gužvi 

umora i na rubu učeničkih živaca. 

Isusu ne treba poseban kalendar niti raspored da bi se upustio 

u susret. Svakodnevica nije tek riječ na kojoj inzistiraju tek 

krš ćanski propovjednici, nego je ona bitno vrijeme Isusovih susreta. 

Da to može biti razgovor ili gozba, dakle neko posebno 

vrijeme, nije ništa neobično: uvijek je riječ o susretu koji – samo 

ako to čovjek hoće – mijenja i otvara za nove mogućnosti, za 

drukčiji i bolji život. Posebno vrijeme ipak pri tome nikad nije 

posvećeno vrijeme niti liturgijsko vrijeme. Ono je vrijeme u kojem 

čovjeku u susretu biva darovana svijest o veličini i presudnosti 

trenutka odluke za Božje kraljevstvo i njegovu pravednost. 

Pri tome susret s Isusom i Isus u susretu nikad ne gubi zahtjevnosti 

i nikad ne ušutkava sva pitanja. Nosivo povjerenje u Boga 

nije lišeno životne ozbiljnosti. 

Isus u susretima oslobađa ljude. To nije tek velika riječ suvremenih 

fi lozofi ja, teologija ili političkih ideologija. Nije pogotovo 

postmoderna riječ konzumerističkog života samooslobođenog 

za uživanje i zaborav. Isus u svom susretu prije svega oslobađa 

čovjeka od zatvorenosti u njega samoga. Pokazuje mu da ne želi

ništa od njega, da ne traži i da ne mora ispuniti nikakve preduvjete 

da bi bio prihvaćen. I upravo u tom stavu počinje proces 

oslobađanja od vlastite grešne prošlosti, od neosjetljivih životnih 

stavova, od samodostatnosti i umišljenosti, od želje da se sve 

sredi i uredi svaki račun s Bogom. Svojim stavom povjerenja u 

ljude koje susreće Isus biva izazovan i inicira proces promjene 

koji se veže uz vjeru u Boga i iščekivanje njegova kraljevstva. Taj 

se proces još od klasičnih iskustava i priča Isusova naroda naziva 

oslobođenje iz ropstava. Ono je primarno socio-političko-kulturno, 

ali i osobno-egzistencijalno. 

Čovjek koji se susreo s Isusom biva drukčiji: s jedne strane sve 

ostaje nekako isto, a opet sve je novo. Tu glavna riječ nije zaborav, 

nego zahvalnost. Taj susret izvodi čovjeka na brisani prostor iz kojeg 

više nema jednostavnog povratka u stara opravdanja, tvrdoće 

i zadovoljstva vlastitom pravednoš ću, niti u bijeg od odgovornosti 

zbog stare grešnosti. Susresti Isusa ne znači – kako to često hoće 

preemotivna pobožnost – puko smirenje srca i predanje u neku 

anesteziranu zaljubljenost i kvazisenzualno utrnuće. Susret s Isusom 

koji oslobađa više je plamen i nemir koji se ne može upokojiti 

korbanom, kadom, metvicom ili slovom zakona. Ipak treba uvijek 

istaknuti da onaj susretom s Isusom oslobođeni nije slobodan tek 

za sebe, nego oslobođen za druge. 

Iz susreta s Isusom ljudi izlaze iscijeljeni. Nama pri tome 

na um prvo pada čudesno izlječenje od tjelesne bolesti. Takvo 

shvaćanje danas inače ima prođu. Ipak uz svu fascinantnost pa 

i zavodljivost teme ozdravljenja, ona ipak nije središnja nakana 

evanđeoskih tekstova koji govore o susretima Isusa s bolesnicima. 

Ono što se na njima događa više je “znak upozorenja” na 

blizinu nove zbilje koja se naziva Božje kraljevstvo. Neprimjećivanje 

i neprihvaćanje novosti Božjega kraljevstva ne ostaje za 

čovjeka bez posljedica. 

� Isusovo obećanje vjernosti ostaje do kraja. 

Njemu danas u susret mora izlaziti ponizna i 

zahvalna crk va, a ne crk va uvjerena da će je spasiti 

masovna okupljanja, militaristički redovi, mrtve 

i čarajuće duhovnosti. Nju spašava jedino susret 

s Isusom iz Nazareta čiji je život otvorio vrata za 

tajnu Boga koji voli čovjeka i ostaje mu vjeran � 

U Isusu se pak Bog obraća upravo onima koje se sumnjičavo 

gleda zbog njihove bolesti. Oni imaju kompleks manje vrijednosti 

pred Bogom i u zajednici vjernika, u društvu, čak i pred sobom. 

Gurnuti su u stranu, često u skupini prosjaka, s njima se ne 

susreće. Kad se Isus ne uklanja od bolesnika, nego im svjedoči 

Božju blizinu, on ih susreće i iscjeljuje na puno široj razini, nego 

što je tek fi zičko ozdravljenje. Na čovjekovu cjelovitost bitno pripada 

svijest da je Bog za njega zainteresiran i na njegovoj strani, 

osobito pak na strani onih koji svojom snagom ne mogu stvoriti 

novi životni prostor. Njima smisao biva darovan. Danas, u 

poplavi šarlatanske “medicinalne” duhovnosti i lažnih obećanja 

kojima se kompromitira evanđelje, potrebno je ponovo sagledati 

na koji to način i u kojem smislu evanđeoski susreti iscjeljuju. 

Isus je u svom djelovanju često susretao žene. Od toga dakako 

ne treba praviti nikakvo čudo neviđeno, revolucionarni 


iskorak niti pak odatle izvoditi suvremeni zahtjev za jednakoš ću 

žena na svim područjima. Za Isusove susrete sa ženama – ovdje 

ih ističemo samo zbog kasnije krš ćansko-crk vene povijesti 

nesporazuma – važi ista logika kao i za sve ljude: blizina Božjeg 

kraljevstva traži odluku za životni susret sa zahtjevnim Bogom. 

Na to je obvezujuće pozvan svatko: i muškarci i žene, i pravedni 

i grešni, i zdravi i bolesni. Ipak u Isusovim susretima sa ženama 

pokazuje se njegova otvorenost za kćeri Izraelove i strankinje, 

njegova osjetljivost za njihove specifi čne situacije bile one društvene 

ili osobne naravi. 

Isusovi susreti nikad nisu nekakvi virtualni svjetovi niti teorijska 

razlaganja života i čovjeka. U njima – a to potvrđuju 

osobito susreti sa ženama – do izražaja dolazi konkretni život 

u kojem ima i raskajanih suza i miomirisa, dodira i penjanja 

po drveću, zdjela s hranom i dugogodišnjih bolesti, straha pred 

smrću i vjernosti koja se ne plaši. U tim susretima Isus također 

stječe uvid u nijanse ljudskosti kao što i žene – i muškarci – stječu 

iskustvo nijansi Božjeg života. 

* * * 

Isusovi susreti su ponuda, i to jasna i čvrsta ponuda Božje blizine 

čovjeku. Nije to neko “da” ili “ne”, nego sasvim jasna potvrda 

ljudske egzistencije kao od Boga željene i nošene, one kojoj 

Bog ostaje vjeran i kad čovjek zakazuje. Isusov život je mjesto 

te Božje afi rmativne blizine, on sam je susret najboljeg ljudskog 

i najboljeg božanskog. Pri tome nikad nije riječ o nekom tek 

zgodnom, neobvezatnom susretu. U Isusu iz Nazareta Bog je 

čovjeka susreo s nečuvenim angažmanom Božjeg života. Takav 

angažman mnogima i danas izgleda ludost i još više sablazan. 

Susret s Isusom koji mijenja ipak ostaje do kraja otvoren. U 

njemu nema prisile, u njemu se mora odreći i domišljate teološke, 

prikrivene prisile: “ako hoćeš” Isusova je riječ koja se izgovara 

u nebrojenim osobnim susretima. Ona nije opće pravilo 

koje onda samo treba primijeniti. Ona se tiče i samog Isusa – i 

samog Boga – koji hoće spašavati u susretu i biti vjeran, a to 

znači izaći u susret, tražiti, gledati u daljinu horizonta, i radosno 

se baciti oko vrata onome koji se vraća u kuću s mnogo stanova 

i pripravljenih mjesta. 

Ostaje na koncu pitanje kako Isus susreće krš ćane i crk vu 

i oni njega. Prije svega presudan je osobni odnos povjerenja u 

Isusov život i njegovu sudbinu. Samo na toj razini vrijede za 

crk vu i krš ćane novozavjetne i klasične slike poput zaručnice, 

zajednice svetih, izabranika Božjih. Svaki popust s obzirom na 

razinu osobnog odnosa vrlo lako je ideologizirao spomenute 

slike, kao uostalom i sve druge. Ako Isusova crk va u susretu s 

Gospodinom nije u potpunosti ovisna o njemu, životno ovisna, 

a to znači da ide njegovim putem i čini ono što je on činio, ona 

ne može autentično susresti Isusa. Ukoliko Isusovo zahtjevno 

evanđelje biva dogotovljeno u crk venim ustanovama – dogmama, 

liturgijama, sakramentima, propisima, hijerarhiji, omiljenim 

slikama – crk va je u velikoj opasnosti da ne susreće Isusa, 

nego samo sebe. 

Isusovo obećanje vjernosti ostaje do kraja. Njemu danas u 

susret mora izlaziti ponizna i zahvalna crk va, a ne crk va uvjerena 

da će je spasiti masovna okupljanja, militaristički redovi, 

mrtve i čarajuće duhovnosti. Nju spašava jedino susret s Isusom 

iz Nazareta čiji je život otvorio vrata za tajnu Boga koji voli čovjeka 

i ostaje mu vjeran. � 

ljeto A. D. 2012. 25


26 ljeto A. D. 2012. 

“Ženo, oslobođena si” 

Ima jedan prekrasan prizor u Evanđelju po Luki koji neposredno 

pokazuje kako odnos između Isusa i žena zna biti okrepljujući: 

“Isus je jedne subote naučavao u nekoj sinagogi. Kad eto žene 

koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je pogrbljena i 

nikako se nije mogla uspraviti. Kad je Isus opazi, dozva je i reče 

joj: ‘Ženo, oslobođena si svoje bolesti!’ I položi na nju ruke, a 

ona se umah uspravi i poče slaviti Boga” (Lk 13,10-13). 

Obratimo pažnju na ambijent: sveto mjesto u dan subotnji 

uz mnogo okupljenog svijeta. Obratimo pažnju i na Isusov položaj: 

poznati učitelj podučava skupinu. Svečani je trenutak. Žena 

neprimjetno ulazi. Ona je potpuno nevažna osoba. Već skoro 

dva desetljeća kreće se svijetom pogrbljena, onesposobljena 

užasnim hendikepom, bijedan lik u očima svojih bližnjih. Ona 

sada samo želi slušati i moliti se. Ali Isus je primjećuje i osjeća 

samilost. Prekida naučavanje! Svu pozornost usmjerava na nju. 

Pred cijelim selom, on joj se obraća a svojim snažnim riječima 

i iscjeliteljskim dodirom ozdravlja njezinu iskrivljenu kralježnicu. 

Zamislite kako je bilo uspraviti se, podići glavu, pogledati 

oko sebe i vidjeti lica umjesto zemlje. Novi način života otvara se 

pred njom. Ova žena je znala kome treba zahvaliti. Stade veličati 

Boga, jer joj se tako usrdno smilovao u dobroti ovog proroka i 

učitelja, Isusa iz Nazareta. 

Danas krš ćanke ovu prispodobu tumače kao otkrivenje onoga 

čemu njihov odnos s Isusom još uvijek može pridonijeti. Shrvane 

raznim preopterećenjima, one osjećaju da ih njegova moćna samilost 

oslobađa, omogućujući im da se usprave. Danas teologinje 

u Novom zavjetu pronalaze mnoge prizore poput ovoga, u kojima 

Isus pokazuje ljubav prema ženama, svoju brigu za njihovu 

dobrobit, i oslobađajući učinak na njihove živote. Stoljećima se 

snaga ovih prispodoba često zanemarivala, jer muškarci koji propovijedaju 

i naučavaju obično ne uviđaju patnje koje žene podnose. 

Kakva su to bremena koja sputavaju žene? 

Bremena 

DRUŠTVO: Razmotrimo statističke podatke Ujedinjenih naroda 

na globalnoj razini: žene koje čine polovinu svjetske populacije 

odrade 3/4 radnog vremena; dobivaju 1/10 plaće; posjeduju 

1/100 zemljišta; 2/3 nepismenih odraslih osoba u svijetu su 

žene; a sa svojom malodobnom djecom čine 3/4 stanovništva 

koje umire od gladi u svijetu. Da do kraja ogolimo ovaj sumorni 

Elizabeth Ann Johnson 

Isus i žene 

Uspravite se! 

Blagoslov koji žene nalaze u svom odnosu s Isusom nije samo osobni i duhovni, 

iako je zasigurno i takav. Taj blagoslov se također dotiče javne i društvene sfere, potičući 

borbu za oslobođenje od struktura dominacije u svakoj dimenziji života 

prikaz, žene u svojim domovima trpe nasilje, žrtve su silovanja, 

prostitucije, trgovine bijelim robljem, i puno su više žrtve umorstava 

koja počine muškarci. Što se tiče obrazovanja, zaposlenja 

i drugih društvenih dobara, muškarci su u prednosti samo zato 

što su rođeni kao muškarci. Ono što dodatno stavlja žene u nepovoljan 

položaj jesu rasne i etničke predrasude, kao i klasna 

povlaštenost, pri čemu se omalovažavaju siromašne žene. Svaka 

situacija ima različitu dinamiku. Ali uvijek se prema ženama odnosi 

kao manje važnim. 

Ova situacija, koju zovemo seksizam, ili predrasuda prema 

ženama zbog njihovog spola, prisutna je u cijelom svijetu. 

Ukazivati na ovaj problem, ne znači žene klasifi cirati kao žrtve, 

nego istaći statističke podatke koji zorno predočuju probleme 

s kojima se žene suočavaju u društvu zbog svoga spola. Ni u 

jednoj zemlji na svijetu još nije postignuta ravnopravnost muškaraca 

i žena. 

Ujedinjeni narodi su 1995. godine održali u Pekingu konferenciju 

o ženama na kojoj su, po prvi put, sudjelovale žene iz svih 

zemalja svijeta. Tom prilikom, papa Ivan Pavao II. je napisao Poslanicu 

ženama u kojoj je dao svoju usrdnu podršku konferenciji, 

na kojoj se raspravljalo o društvenoj jednakopravnosti: 

“U pogledu prava pojedinca, prijeko je potrebno postići 

stvarnu jednakopravnost u svakom području: jednake plaće za 

isti posao, zaštita majki u radnom odnosu, pravičnost u napredovanju 

na radnom mjestu, jednakopravnost supružnika u pogledu 

obiteljskih prava i priznavanje svega onoga što je dio prava 

i obaveza građana u demokratskoj državi. To je pitanje pravde, 

ali i nužde” (Poslanica ženama, srpanj 1995, odlomak 4). 

Ovo je bila jako otvorena poslanica, koja je Katoličku crk vu 

nedvojbeno stavila na stranu žena. Žene imaju svoj dignitet jer 

su ljudska bića. Kao i muškarci, one su stvorene na sliku i priliku 

Božju. Pokret za ostvarenje jednakopravnosti žena na području 

prava i kulture, kada se razmatra kao pitanje etike, zapravo 

je pokret za socijalnu pravdu. Međutim, u samoj Crk vi postoje 

problemi koje papa nije razmatrao. 

CRK VA: Krš ćanstvo se oblikovalo u kulturi Rimskog Carstva u 

kojem su odabrani muškarci držali moć nad manje vrijednim 

muškarcima, ženama, djecom i robovima. Kako je Crk va rasla i 

sve se više utvrđivala, njezini prvaci su usvojili ovaj obrazac, koji 

zovemo patrijarhat, za svoj unutarnji život. Patrijarhat se odnosi 

na strukturu u kojoj je moć uvijek u rukama dominantnog muškarca 

ili muškaraca. U tom sustavu, neki muškarci su čovječno

zreli i duhovno uzdignuti; takvi znaju biti veoma uljudni prema 

ženama, pa čak ih i voljeti. U patrijarhalnoj raščlambi ne ponižavaju 

se muškarci kao pojedinci. Ali se ističe da patrijarhalna 

struktura, prema kojoj Crk va organizira svoje članove, stavlja 

muškarce i žene u neravnopravne, predodređene uloge. Muškarci 

vode, žene slušaju i pokoravaju se. 

Ova nejednakost u Crk vi je evidentna u svim njezinim aspektima: 

svetim tekstovima, vjerskim simbolima, doktrinama, 

moralnom učenju, kanonskim zakonima, obredima, a svi 

upravni organi su osmišljeni od muškaraca i vode ih muškarci. 

Čak se i Bog najčeš će zamišlja kao moćni patrijarh na nebu koji 

upravlja zemljom i njezinim narodima. Drugim riječima, ovaj 

sakralni patrijarhat opravdava prevlast muškaraca nad ženama 

u obitelji i širem društvu. 

Iako im se povijesti razlikuju, u svim velikim religijama svijeta 

prevladava sličan obrazac. 

Žene i teologija 

S obzirom na ova bremena, teologinje danas dolaze do spoznaje 

da moć susreta s Isusom oslobađa. Njegove riječi odzvanjaju kroz 

stoljeća: “Ženo, oslobođena si.” Sama činjenica da postoje teologinje 

koje to uopće primjećuju, izvanredan je napredak. Skoro dva 

tisućljeća gotovo svom krš ćanskom teologijom bavili su se samo 

muškarci. Otkako je Drugi vatikanski sabor (1962-1965) otvorio 

teološki studiji laicima, jako puno žena se obrazovalo na ovom 

području. Zadatak teologije defi niran je u poznatoj uzrečici 

Anselma Canterburyjskog – “vjera traži razum.” Cilj ovog promišljanja 

je da se rasvijetli značenje vjere, tako da se ona može 

živjeti rezonantnije, umilnije. Žene u ovo unose novu perspektivu, 

postavljaju pitanja koja proizlaze iz njihove patnje i životnih 

iskustava. Ova vrsta teologije se obično naziva feminističkom 

teologijom, od latinske riječi femina, što znači žena. U njoj se 

vjera promatra očima žena. Uočava se ono što je pogrešno ili što 

nedostaje u načinu na koji je vjera predstavljena, a što tako opterećuje 

žene. A u tradiciji iznalazi snažne oslobađajuće elemente 

koji mogu preobraziti život danas. 

Feministička teologija svoje uporište nalazi u Isusovom naučavanju 

Božjeg kraljevstva ili Božje vladavine. To je novi oblik 

zajednice u kojoj ljudi, međusobno se poštujući, žive s drugim 

živim bićima na zemlji. Cilj nije da diskriminacija promijeni 

smjer, da se stvori zajednica u kojoj će žene dominirati muškarcima; 

time bi se samo nastavila nepravda u novom obliku. 

Umjesto toga, žene sanjaju novo nebo i novu zemlju, u kojoj ne 

postoji jedna skupina koja dominira drugom, podređenom, u 

kojoj je svaka osoba poštovana i sudjeluje, prema svojim Bogom 

danim darovima, u istinskom zajedništvu. S ovom nadom, djelovanje 

feminističke teologije danas vodi do novog razumijevanja 

značenja Isusa Krista za ljudska bića ženskog spola. Razmotrimo 

ovih nekoliko značajnih događaja. 

Isusov život, smrt i uskrsnuće 

Proučavanja Isusovog odnosa sa ženama u njegovom javnom životu 

otkrivaju odsutnost straha i veliki interes za njihovo osnaženje. 

Nikada nije izustio ni jednu riječ uvrede ili poruge, niti je 

smatrao žene nižom klasom ljudskih bića. Odnoseći se prema 

njima s prijaznoš ću i poštovanjem, liječio je, istjerivao đavla, 

opraštao, te vraćao žene shalomu, posebnu pažnju posvećujući 

najranjivijima: preminuloj djevojčici, udovici čiji je sin upravo 

umro, osiromašenoj udovici koja je dala u hram sve što je imala, 


preljubnici pred kamenovanje. Isus pokazuje posebno zanimanje 

za ljude na marginama života, sve do bludnice koju poziva 

za svoj stol, govoreći čak svećeničkim glavarima da će takve 

žene prije ući u nebesko kraljevstvo nego oni (Mt 21,32). Isus je 

osobno imao žene među prijateljima, na primjer, sestre Martu i 

Mariju koje su ga ugostile u svome domu i slušale njegovo naučavanje. 

Gotovo je nemoguće to ukratko izložiti, ali papa Ivan 

Pavao II. je uhvatio suštinu: 

“Kad govorimo o oslobađanju žena od svake vrste izrabljivanja 

i dominacije, Evanđelje sadrži jednu nadasve relevantnu poruku 

koja odražava stajalište samog Isusa … Isus se odnosio prema ženama 

s iskrenoš ću, poštovanjem, prihvaćanjem i nježnoš ću. Na 

taj način je odavao počast dostojanstvu koje su žene uvijek posjedovale 

prema Božjem planu i po njegovoj ljubavi… Prirodno je 

da se pitamo do koje mjere je njegova poruka prihvaćena i provedena 

u djelo” (Poslanica ženama, odlomak 3). 

� Krš ćanstvo se oblikovalo u kulturi 

Rimskog Carstva u kojem su odabrani muškarci 

držali moć nad manje vrijednim muškarcima, 

ženama, djecom i robovima. Kako je Crk va rasla 

i sve se više utvrđivala, njezini prvaci su usvojili 

ovaj obrazac, koji zovemo patrijarhat, za svoj 

unutarnji život. Patrijarhat se odnosi na strukturu 

u kojoj je moć uvijek u rukama dominantnog 

muškarca ili muškaraca. U tom sustavu, neki 

muškarci su čovječno zreli i duhovno uzdignuti; 

takvi znaju biti veoma uljudni prema ženama, 

pa čak ih i voljeti. U patrijarhalnoj raščlambi ne 

ponižavaju se muškarci kao pojedinci. 

Ali se ističe da patrijarhalna struktura, prema 

kojoj Crk va organizira svoje članove, stavlja 

muškarce i žene u neravnopravne, 

predodređene uloge. Muškarci vode, žene 

slušaju i pokoravaju se � 

Kao ni u svojim djelima, Isus ne izostavlja žene ni u svojim 

naučavanjima. Nikada ne ističe jedan način djelovanja za muškarce 

a drugi za žene: Govor na gori upućen je svima. Vizija Božjeg 

kraljevstva koja prožima njegovo naučavanje korjenito ruši nepravedne 

odnose: posljednji će biti prvi, tako da na kraju svi budu 

jedno. Evanđelje je uistinu radosna vijest za žene. Pored toga, Isus 

odaje poštovanje ženama kazujući prispodobe u kojima se njihova 

ljudska stvarnost smatra vrijednim simbolima živućeg Boga. 

U židovskim svetim knjigama, presveti Bog se prikazuje sa 

ženskim likovima na dirljiv i prekrasan način: kao trudnica, 

dojilja, babica, njegovateljica koja njeguje mlade, kao Mudrost 

(Sofi ja) koja skladno i sposobno upravlja svijetom. Pod utjecajem 

ovog svog vlastitog biblijskog nasljeđa, Isus također u svoje 

naučavanje uvodi jako mnogo ženskih likova. Kraljevstvo Božje 

je kao kvasac koji žena zamijesi u tijesto dok cijela štruca ne naraste: 

to je Bog u liku pekarice, koja umijesi kvasac novog stvaranja 

u svijet, dok se sve ne preobrazi (Mt 13,33). Još više zapanjujuća 

je možda prispodoba o ženi koja je tražila svoj novčić. 

ljeto A. D. 2012. 27


Izgubila je jedan od svojih deset srebrnih novčića (miraz, osiguranje 

za starost?) i prevrnula cijelu kuću dok ga je našla. Onda 

poziva prijatelje i susjede da se raduju s njom, jer je našla ono 

što je izgubila (Lk 15,8-10). Ovdje imamo divotan prizor Boga 

Otkupitelja u potrazi za grešnikom. Ova prispodoba u paru je s 

drugom, u kojoj dobri pastir traži svoju izgubljenu ovcu. Obje 

prispodobe otkrivaju neizmjernu ljubav Boga, čak i prema onima 

koji se izgube. Iako je krš ćanska imaginacija prednost davala 

pastiru, ovaj opis kućanice pokazuje da svakodnevni život žene 

može ponuditi jako puno prizora da se prikaže Bog. Kao i životinje 

ženskog spola: Isus se jednom slikovito prikazao u ženskom 

liku, poželjevši da skupi narod Jeruzalema u svoje okrilje kao što 

kvočka okuplja piliće pod krila (Mt 23,37). 

� Kao ni u svojim djelima, Isus ne izostavlja žene 

ni u svojim naučavanjima. Nikada ne ističe 

jedan način djelovanja za muškarce a drugi za 

žene: Govor na gori upućen je svima. Vizija Božjeg 

kraljevstva koja prožima njegovo naučavanje 

korjenito ruši nepravedne odnose: posljednji će biti 

prvi, tako da na kraju svi budu jedno. Evanđelje je 

uistinu radosna vijest za žene. Pored toga, 

Isus odaje poštovanje ženama kazujući prispodobe 

u kojima se njihova ljudska stvarnost smatra 

vrijednim simbolima živućeg Boga � 

Osim što je liječio žene od bolesti, veselio se njihovom prijateljstvu 

i govorio o Bogu u njihovom liku, Isus je išao dalje i pozivao 

žene u krug svojih bliskih sljedbenika. Ostavljale su svoje 

obitelji i domove kako bi pošle za njim na put u Galileju. Upijale 

su njegovo učenje i zajedno s njim išle na radosne zajedničke 

objede, gdje se mogao osjetiti okus dolazećeg kraljevstva Božjeg. 

Bogati među njima su fi nancirali njegovo poslanje iz svojih džepova, 

brinući se za potrebe zajednice: 

“Zatim zareda obilaziti gradom i selom propovijedajući i navješćujući 

evanđelje o kraljevstvu Božjemu. Bila su s njim dvanaestorica 

i neke žene... [Marija Magdalena, Ivana, Suzana] te mnoge druge. 

One su im posluživale od svojih dobara” (Lk 8,1-3). 

Imena ovih i drugih žena (“mnoge druge!” “s njim!”) susrećemo 

nekoliko puta u evanđeljima, ali su one postale zaboravljeni 

dio priče. 

Žene koje su slijedile Isusa dok je naučavao, ostale su njegove 

sljedbenice i nakon njegovog života. Išle su s njim u Jeruzalem i 

time postale dirljive svjedokinje muke. U sva četiri Evanđelja se 

spominje da su žene, dok su učenici pobjegli i sakrili se kad je 

Isus uhićen, bdjele s njim dok je podnosio muku. Zapravo, u sva 

četiri Evanđelja, jedina osoba, imenom spomenuta, koja je stajala 

uz križ je Marija Magdalena. Žene su znale gdje se nalazi grob 

jer su ostale, i prve su otkrile da je prazan, kad su otišle da pomažu 

njegovo tijelo prvog dana u tjednu. Tu su se susrele s uskrslim 

Gospodinom i dobile zadatak da “odu i jave” ostalima. Marija 

Magdalena, koju je rana Crk va nazivala “apostolicom apostolâ”, 

i ostale žene su učinile tako, iako im muškarci nisu vjerovali, 

misleći da se samo ponašaju kao histerične žene. Usprkos tomu, 

Sveta knjiga pokazuje da je i u ovozemaljskom i uskrslom životu 

Isus Krist prihvaćao žene u svoju zajednicu, ne kao podređe- 

28 ljeto A. D. 2012. 

ne muškarcima nego kao sestre svoje braće i, u slučaju prikaza 

uskrsnuća, čak kao one kojima se prvo povjerio. 

Iz perspektive iskustva žena, Isusovo raspeće pokreće strahovitu 

kritiku patrijarhata. Ovdje se prikazuje sušta “Riječ koja je 

tijelom postala” dovedena do smrti mučenjem u režiji državnih 

moćnika, i koja se predaje u nesebičnoj ljubavi. Ovaj događaj istinska 

je suprotnost primjeni muške dominirajuće moći. U svjetlu 

križa, feminističke teologinje smatraju da je, sociološki gledano, 

vjerojatno bolje što se utjelovljenje dogodilo u muškom ljudskom 

biću. Jer da je žena propovijedala samilost i dala sebe, čak i u smrt, 

svijet se ne bi ni osvrnuo: zar to nije ono što bi žene inače trebale 

raditi? Ali prikazati ovakav život i smrt muškarca u svijetu muške 

privilegiranosti znači izazvati samu srž patrijarhalnog ideala dominacije. 

Križ je kenoza, samo-opljenjivanje, patrijarhata. 

Uskrsnućem, Duh Božji ispunja Isusa novim životom izvan 

smrti. Prisutan u zajednici na novi način, on postaje temelj nove 

zajednice koja je njegovo tijelo, Crk va. Na Duhove, žene kao i 

muškarci okupili su se na istom mjestu, gdje su plameni jezici 

označili silazak Duha Svetoga: “Svi se napuniše Duha Svetoga i 

počeše govoriti drugim jezicima” (Dj 2,4). Prvi krš ćani su usvojili 

krštenje kao obred inicijacije. Za razliku od židovskog obreda 

obrezivanja koji se odnosi samo na jedan spol, očito samo za 

muškarce, krštenje se obavlja uranjanjem u vodu i tako se na 

isti način nudi osobama oba spola. U Pavlovoj poslanici Galaćanima 

nalazi se jedan ranokrš ćanski krsni hvalospjev u kojem 

je iskazano značenje ove prakse. Dok novokršteni izlaze iz vode 

zaodjenuti u bijele odore, pjevaju: “Nema više: Židov – Grk! 

Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi 

ste vi Jedan u Kristu Isusu!” (3,28). Sve podjele na temelju rase 

ili klase pa i spola prevladane su u jedinstvu posvećujućeg Duha. 

Moć uskrslog Krista postaje tako učinkovita da ta vizija postaje 

stvarnost u zajednici. 

U prvim desetljećima Crk ve postoje neoborivi dokazi da su 

žene, na istoj razini s muškarcima, bile aktivne sudionice u svećeničkoj 

službi. U Djelima apostolskim i Pavlovim poslanicama 

imamo prikaze žena misionarki, propovjednica, učiteljica, proročica, 

apostolica, iscjeliteljica, moliteljica u jezicima i voditeljica 

kućnih crkava. One rade zajedno s Pavlom i ostalima, obdarene 

svim karizmama za izgradnju Crk ve. Danas se nastoji shvatiti 

kakve su to sile umanjile položaj ovog javnog službovanja žena u 

ranoj Crk vi. Ali nema nikakve sumnje da su Feba, Priska, Junija, 

Persida i mnoge druge žene propovijedale evanđelje u ranom 

razdoblju Crk ve. 

Zaključak 

Žene su teologijom otkrile u Isusu Kristu osloboditelja od bremena, 

tješitelja u žalosti, saveznika u svojim težnjama. On donosi 

spasenje svojim životom i Duhom, vraćajući ženama potpuno 

dostojanstvo osobe pred Bogom. Blagoslov koji žene nalaze u 

svom odnosu s Isusom nije samo osobni i duhovni, iako je zasigurno 

i takav. Taj blagoslov se također dotiče javne i društvene 

sfere, potičući borbu za oslobođenje od struktura dominacije 

u svakoj dimenziji života. U Kristovo ime, društvo i Crk va se 

pozivaju da preobrate svoja srca, umove i strukture tako da se 

Božje kraljevstvo može čvrš će ukorijeniti u ovom svijetu. Ovo je 

polemičan stav. Ali oslobađajuće riječi su već izgovorene: “Ženo, 

oslobođena si svoje bolesti.” Trebamo se samo uspraviti, veličati 

Boga, i nastaviti sa zadatkom iscjeljenja svijeta. � 

S engleskog Dragana DIVKOVIĆ

Prvo evanđelje, po Mateju, počinje popisom imena koji predstavlja 

Isusovo rodoslovlje. Moglo bi se dokazati da težačka 

obitelj Josipa i Marije vuče podrijetlo od znamenitih ličnosti, 

među kojima su i najveći izraelski kralj i njegov prautemeljitelj. 

Međutim, Matejev popis imena također otkriva neke neugodnije 

istine. Razmotrimo spomenute žene, rijetkost u židovskim 

genealogijama. Tamara, udovica bez djece, morala se preobući 

u bludnicu i zavesti svoga svekra kako bi dala potomka Isusovoj 

lozi. Rahaba se nije tek pretvarala, nego je prostitucijom uistinu 

zarađivala za život. A Bat-Šeba je bila predmet Davidove požude, 

što je dovelo do najpoznatijeg kraljevskog skandala u Starom 

zavjetu. Ovi preci sumnjivog morala pokazuju da je Isus ušao 

u povijest čovječanstva ogoljen i spreman nositi sramotu svoga 

podrijetla. Oni također pokazuju kolika je moć otkupljenja kad 

su likovi tako ukaljanog obraza ušli u povijest onoga koji je svijetu 

donio spasenje. 

U biblijske ubojice se ubrajaju i neke od najprominentnijih 

ličnosti iz Biblije: Mojsije, David, Pavao. Izdajica nije bio samo 

Juda, nego i Petar i drugi učenici. A od seksualno promiskuitetnih, 

tu su dvije neimenovane žene kojima je susret s Isusom 

promijenio život. 

U Evanđelju po Ivanu, poglavlje 8, susrećemo ženu zatečenu 

u samom činu preljuba. Najvjerojatnije skinuta do struka kao 

biljeg njezinog srama, odvedena je do skupine vjerskih starješina 

koji za nju traže smrtnu kaznu kamenovanjem. Kao što se 

i može očekivati, nitko ne optužuje muškog suučesnika u njezinom 

preljubu (iako je uhvaćena u samom činu), i uskoro postaje 

jasno da one koji je optužuju ne zanima toliko dobrobit žene, 

koliko postavljanje zamke Isusu. 

Isus, s druge strane, pušta da se tenzije malo smire dok, ne 

progovarajući, piše po tlu. Zatim se uspravi i obrati uznemirenoj 

svjetini: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci 

kamen.” Tim riječima, on ukida njihovu patvorenu distinkciju 

između “dobrih ljudi”, kao što smo mi vjerske vođe i “loših ljudi”, 

kao ta pohotnica. Isus promatra svjetinu kroz različit objektiv. 

On vidi ljude kojima je potrebna Božja milost a koji je odbijaju, 

kao zakonoznanci i farizeji, te ljude kojima je potrebna Božja 

milost a koji je prihvaćaju, kao ta žena š ćućurena pred njim, očekujući 

udar prvog kamena. 

Kad su svi ostali, jedan za drugim, otišli, jedina osoba u tom 

prizoru koja je zaista bez grijeha otpušta grešnicu. “Ni ja te ne 

osuđujem,” reče Isus, “idi i odsada više nemoj griješiti.” I ona se 

suočava s izvanrednom mogućnoš ću da joj sudi njezina budućnost 

a ne prošlost. 

Philip Yancey 

Isus i grešnici 

Preci sumnjivog morala pokazuju da je Isus ušao u povijest čovječanstva 

ogoljen i spreman nositi sramotu svoga podrijetla. 

Oni također pokazuju kolika je moć otkupljenja kad su likovi 

tako ukaljanog obraza ušli u povijest onoga koji je svijetu donio spasenje 


U Evanđelju po Luki, poglavlje 7, prikazan je jedan drugi susret 

u kojem se pojavljuje ne samo preljubnica nego i prostitutka 

po zanimanju, žena koja za život zarađuje prodajući svoje tijelo. 

U činu nevjerojatne smionosti, ona bane u kuću farizeja, opirući 

se svim pravilima ritualne čistoće, te prolijeva skupocjeni miomiris 

po Isusovim nogama, izazovno brišući mješavinu suza i 

miomirisa svojom raspletenom kosom. Miomiris je bio najveći 

adut jedne prostitutke u pustinjskom ambijentu, što objašnjava 

zašto je njezin dar možda bio jednak godišnjoj zaradi. Prosipajući 

svoju najvredniju imovinu na Isusove noge, ova žena napušta 

svoje zvanje i cijelu svoju budućnost povjerava Isusu. 

Domaćin farizej, koji se već ružno ponio prema Isusu, odgovara 

sa zgražanjem. Zar on ne zna tko je ova žena – zar ne 

zna da je grešnica! Njemu je Isusovo toleriranje takvog skandaloznog 

izljeva dokaz da on ne može biti pravi prorok. Ipak, sam 

čin zbog kojeg je Isus u očima farizeja nepoćudan učvrš ćuje Isusovu 

ulogu djelitelja neiscrpne Božje milosti. “Stoga, kažem ti, 

oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo 

oprašta, malo ljubi.” 

Farizeji, najugledniji vjerski vođe svoga doba, imali su neumoljiv 

sustav moralnosti i svaku profesionalnu prednost. Dok su 

se, za razliku od njih, već na samom početku Isusovi sljedbenici 

suočili sa svom silom neprilika. Prvo su tu bile žene sumnjivog 

karaktera, kao dvije navedene, te izdajice među učenicima, zatim 

robovi i robovlasnici te zelot po imenu Savao kome je mučenje 

krš ćana nekad bilo glavno zanimanje. Ovi eklatantni primjeri 

ljudske nesavršenosti ukupno su prekršili svih Deset Božjih 

zapovijedi. Usprkos tomu, ova svakovrsna družina, zanesena 

Duhom Isusa Krista, promijenit će svijet. U međuvremenu su 

farizeji ubrzo potpuno nestali, a Isusov pokret je nastavio rasti, 

i još uvijek raste. 

Isus je došao zbog bolesnih a ne zdravih, zbog grešnih a ne 

kreposnih. Došao je otkupiti i preobraziti, sve ispraviti. Kao 

da se to i želi naglasiti, glavni junaci mnogih Isusovih prispodoba 

su osobe koje najmanje očekujemo. U jednoj prispodobi, dva 

ugledna vjerska službenika zaobilaze žrtvu nasilja; krivovjerac 

mješanac, dobri Samaritanac pojavljuje se kao junak. U svojoj 

možda najpoznatijoj prispodobi, Isus ne hvali poslušnog, odgovornog 

brata koji poštuje roditelje, nego pobunjenog rasipnika, 

razmetnog sina. 

Ne samo Isusove prispodobe, nego i njegovi osobni susreti 

pokazuju tu istu vrstu obrata. Ja sam, štoviše, prošao kroz 

Evanđelja te napravio jedan grafi kon na koji sam pribilježio sve 

ljeto A. D. 2012. 29


Isusove susrete. Osim par izuzetaka, što je osoba čestitija, savjesnija, 

pa čak i kreposnija, to joj Isus više prijeti. Što je neka 

osoba nemoralnija, neodgovornija, pa i izopćena iz društva – 

drugim riječima, što je manje nalik na samoga Isusa – to Isus 

više privlači tu osobu. (Kako to da Isusovi sljedbenici uvijek čine 

suprotno?) Bezuvjetni dar milosti silazi na sve one koji ga žele 

prihvatiti a, ponekad, oni koji nemaju nikamo drugdje su najvoljniji 

ispružiti ruke. 

� Farizeji, najugledniji vjerski vođe svoga doba, 

imali su neumoljiv sustav moralnosti i svaku 

profesionalnu prednost. Dok su se, za razliku od 

njih, već na samom početku Isusovi sljedbenici 

suočili sa svom silom neprilika. Prvo su tu bile 

žene sumnjivog karaktera, kao dvije navedene, 

te izdajice među učenicima, zatim robovi i 

robovlasnici te zelot po imenu Savao kome je 

mučenje krš ćana nekad bilo glavno zanimanje. Ovi 

eklatantni primjeri ljudske nesavršenosti ukupno 

su prekršili svih Deset Božjih zapovijedi. Usprkos 

tomu, ova svakovrsna družina, zanesena Duhom 

Isusa Krista, promijenit će svijet. U međuvremenu 

su farizeji ubrzo potpuno nestali, a Isusov pokret je 

nastavio rasti, i još uvijek raste � 

U jednom zornom primjeru, zabilježenom u poglavlju 4 

Evanđelja po Ivanu, prikazana je žena koja doslovno nema ništa 

zajedničko s Isusom. Prezrena Samaritanka naviknuta na rasne 

predrasude, iznenađena je što joj se jedan židovski rabin udostojao 

obratiti a kamoli piti iz njezinog “nečistog” vrča. Isusove 

učenike je više sablaznilo što se, razgovarajući s nepoznatom 

ženom, usprotivio društvenim uzusima. Da su to vidjeli neki 

seljani, zasigurno bi posumnjali u Isusovu smotrenost, pošto je 

razgovarao s tom ženom, jer uskoro se saznaje da ona iza sebe 

ima pet propalih brakova i da živi s muškarcem koji joj nije muž. 

(Neki bibličari nagađaju da ju je Isus zatekao samu na zdencu na 

popodnevnoj vrućini jer su je izbjegavale druge žene koje bi se 

obično sastale i zajedno išle na vodu ujutro dok je svježe.) 

Ogromne su razlike između ove žene i Isusa: rasne, društvene, 

moralne i vjerske. U njihovom razgovoru Isus upravo prodire 

u te razlike. On zanemaruje njezine demonstrativne opaske o 

poznatim precima i mjestima molitve te umjesto toga dopire do 

najosnovnije ljudske potrebe koju ona dijeli sa svakom drugom 

osobom, a to je žeđ. Isusove riječi imaju i doslovno i preneseno 

značenje, jer se na kraju ispostavi da je svaka seksualna potreba, 

svaka ovisnost, krivi bog koji ne može zadovoljiti našu najdublju 

žeđ. Zatim joj Isus govori o živoj vodi koja može utažiti žeđ. 

Ovo je jedino mjesto, od sva četiri Evanđelja, na kojem se 

Isus nekome predstavlja kao Mesija. Ovu ženu, koja zbog svog 

načina života ne bi bila podobna za većinu vjerskih dužnosti za 

koje znam, Isus uzima kao svoju prvu glasnicu. Dobro je odabrao 

jer su mnogi Samaritanci postali sljedbenici Isusovi zahvaljujući 

ovoj izuzetno neobičnoj svjedokinji. “Ovaj čovjek je uistinu 

Spasitelj svijeta”, uskoro su ushićeno govorili ženi. Zahvaljujući 

njoj, oni su također susreli onoga koji ih vidi kao predmete Božje 

30 ljeto A. D. 2012. 

preobražavajuće ljubavi a ne Božje osude, i koji ne pretkazuje 

ono što su bili, već ono što bi mogli biti. 

Isus nam je nesumnjivo iznio ove prispodobe i prigrlio 

izopćenike kako bi poljuljao našu urođenu ljudsku sklonost da 

rangiramo i dijelimo, da se osjećamo moralno nadmoćnijim od 

drugih. Kao što se iznosi u Govoru na gori, u najvećoj opasnosti 

su oni koji misle da su stigli do cilja, jer time propuštaju milost. 

Samo oni svjesni žeđi, traže živu vodu. 

Jedan od preobraćenih grešnika, apostol Pavao piše Timoteju: 

“Vjerodostojna je riječ i vrijedna da se posve prihvati: Isus 

Krist dođe na svijet spasiti grešnike, od kojih sam prvi ja.” Obratite 

pažnju na sadašnje vrijeme, koje koristi netko tko je poznavao 

grčku gramatiku. Pavao, najveći glasnik na svijetu i autor 

prilično velikog dijela Novog zavjeta, znao je da i on stoji na 

rubu moralne provalije. I on se borio s vlastitim iskušenjima – s 

ohološ ću, nestrpljivoš ću sa sporim učenicima, osjećajem moralne 

nadmoćnosti – na koje mi obično gledamo s više razumijevanja. 

Ipak je Pavao bio iznimno nadaren, zahtjevan i čestit i 

upravo su mu ta svojstva pomogla da promijeni svijet. 

Međutim, kao što Pavao razjašnjava u svojoj Poslanici Rimljanima, 

ti “doličniji” grijesi mogu prouzrokovati više štete od 

onih koje društvo prezire. (Dovoljno je sjetiti se da ga je moralna 

nadmoćnost navela da sudjeluje u Stjepanovom kamenovanju, 

sjećanje koje ga je, po svoj prilici, pritiskalo dok je pisao Timoteju.) 

Odmah nakon što je priznao Timoteju da je on najveći 

grešnik, Pavao dodaje sljedeće: “ A pomilovan sam zato da na 

meni prvome Isus Krist pokaže svu strpljivost i pruži primjer 

svima koji će povjerovati u njega za život vječni.” 

* * * 

Nekoliko puta sam u svome pisanju spomenuo jednog prijatelja 

iz Chicaga, uvijek pod pseudonimom, kako bi zaštitio 

njegovu privatnost, iako bi se on svaki put nasmijao i rekao 

da će ga svi oni koji ga poznaju odmah prepoznati. Nedavno 

je George doživio ozbiljan moždani udar koji je uništio dobar 

dio njegovog mozga, zbog čega više nikad nećemo voditi duge 

razgovore, bez kraja i početka, od lokalne politike, teorije rodne 

ravnopravnosti do teologije i njegovih uspomena iz Vijetnama. 

Godinama je George držao knjižaru, više iz želje da bude 

ukorak s novim izdanjima nego zbog zarade – što je bilo dobro 

jer je knjižara rijetko bila u plusu i naposljetku je zatvorena. 

Ukoliko bi ga neki kupac zaintrigirao, George bi ga pozvao do 

obližnje gostionice gdje je bio redovan gost. Svaki dan bi veći 

dio vremena proveo tu, pijući kavu za kavom te pušeći cigarete, 

jednu za drugom (onda kada je u restoranima pušenje bilo dozvoljeno). 

Nitko od nas ga nije kudio zbog ovisnosti o kofeinu i 

duhanu jer smo znali da ga to dvoje odvraćaju od gore ovisnosti 

– alkohola, a doktor ga je upozorio da bi ga još samo jedno jače 

opijanje vjerojatno ubilo. George bi svake godine priredio zabavu 

kako bi proslavio svaku novu godinu bez pića. 

George je izašao iz ustaljenih okvira. Odrastavši u obitelji 

pacifi stičkih menonita na poljoprivrednom imanju u Kanzasu, 

George se odmetnuo, prijavio u vojsku i završio u Vijetnamu, 

nakon čega se stalno nastanio u velegradu Chicagu. Kako je bio 

biseksualac, izlazio je i s muškarcima i ženama. Usprkos tomu, 

moj prijatelj George, taj okorjeli pušač, biseksualac i alkoholičar, 

poznavao je teologiju jednako kao i sjemenišni profesor. Rekao 

mi je da su mu se prvi pokušaji povratka Bogu dogodili kad je na

jednom sastanku liječenih alkoholičara priznao da postoji Viša 

sila. Onda se jednog dana, dok je mehanički mijenjao kanale na 

kablovskoj televiziji, neobjašnjivo zaustavio na religijskom programu. 

Zbor je pjevao hvalospjev Onakav kakav jesam. George 

je spustio daljinski upravljač i poslušao prvi stih, a zatim drugi: 

“Ovakav kakav jesam, ne čekajući više, 

Da jednu crnu mrlju uklonim sa svoje duše, 

O, Tebi čija krv može svaku ljagu sprati 

Ja, Jaganjče Božji, želim hitati.” 

Gledao je ljude kako prilaze, pomičući se ustranu kroz uske 

redove sjedišta i njišući se poput valova do pročelja gdje ih savjetnici 

pozdravljaju i vode postrance na molitvu. Georgeu je to 

bio vrlo poznat prizor, koji ga je vratio u djetinjstvo, ali iz nekog 

razloga je nastavio gledati i na njegovo vlastito iznenađenje, oči 

su mu se uskoro ovlažile. 

Ovakvog kakav jesam, Ti ćeš me prihvatiti, 

Primiti, oprostiti, pročistiti, rasteretiti, 

Jer Tvom obećanju ja ću vjerovati, 

Tebi, Jaganjče Božji, želim hitati! 

George je rekao: “Te noći, po prvi put, sam dokučio istinu 

da me Bog voli onakvog kakav jesam. Nitko drugi me ne voli 

bezuvjetno. Razočarao sam obitelj, jer nikad nisam ostvario svoj 

potencijal – u obrazovanju, u poslu, bilo gdje. Razočarao sam 

Crk vu kojoj sam pripadao odlaskom u rat i svojim ponašanjem. 

Razočarao sam prijatelje i doktore zbog načina na koji sam se 

odnosio prema svom zdravlju, prekomjernim pušenjem, opijanjem 

i lošom ishranom. Siromašan sam, debeo, ružan i uskoro 

star. Samo me Bog voli onakvog kakav jesam.” 

Zahvaljujući svom prijatelju Georgeu, shvatio sam da milost, 

poput vode, uvijek ide prema dolje. Kada odem planinariti u Colorado, 

saveznoj državi u kojoj sam rođen, vidim moć te silazne snage. 

Ti majušni potočići nastaju visoko na snježnom polju, zatim se 

povećavaju dok žubore niz planinu spajajući se s drugim rječicama, 

probijajući kanale kroz mulj i travu pa čak i stijene. Vremenom, ta 

snaga može izmijeniti krajolik, može izdupsti kanjon poput Velikog 

kanjona u Arizoni, a sve zato što neumoljivo traži najnižu točku. 

Bez obzira koliko nisko potonemo, milost teče do te najniže 

točke. U svojoj novinarskoj karijeri, vidio sam živi dokaz snage 

milosti koja prvo teče prema dolje a zatim osobu uzdiže do neslućenih 

visina. Vojska spasa koristi izraz “trofeji milosti” kako 

bi opisali ono što se može dogoditi među ubožnicima. Svi smo 

mi trofeji Božje milosti, neki manje a neki puno više. 

Kralj David, koji je postao simbol grešnosti u ime cijelog jednog 

naroda, napisao je sljedeće nakon svoga najvećeg neuspjeha: 

“Žrtve ti se ne mile, kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio. 

Žrtva Bogu duh je raskajan, srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš 

prezreti.” Tisuću godina kasnije, Pavao je rekao nešto slično, 

rezimirajući našu krš ćansku nadu u jednostavnoj formuli: “Gdje 

se grijeh umnožio, nadmoćno izobilova milost.” 

Milost je poruka koju je Isus došao ponuditi žednom svijetu. 

Kao što je Isus rekao Samarijanki: “Tko god pije ove vode opet 

će ožednjeti”, misleći na vodu koju mu je crpila iz zdenca, “a tko 

bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: 

voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja 

struji u život vječni.” Milost, kao voda, spušta se u najveće dubine 

ljudske poročnosti. Ali nas ne ostavlja tamo, nego nas podiže 

da zakoračimo u novinu života. � 

S engleskog Dragana DIVKOVIĆ 


Isusov »prvi pogled« 

Biblijske tradicije govora o Bogu i novozavjetne pripovijesti 

o Isusu znaju za prijeko potreban oblik globalne 

odgovornosti. Pritom se, dakako, univerzalizam te odgovornosti 

– i to zahtijeva posebnu pozornost – ne orijentira u 

prvome redu na univerzalizmu ljudskoga grijeha, nego na 

univerzalizmu trpljenja u svijetu. Isusov prvi pogled nije bio 

usmjeren na grijeh drugih, nego na trpljenje drugih! Osobito 

je pak za njega bilo grijehom uskraćivanje udioništva 

na trpljenju drugih, nećkanje da se razmišlja iskoračujući 

preko tmurnoga obzora vlastite povijesti trpljenja, grijeh je 

za njega bilo – kako je to Augustin nazvao – “skvrčeno srce”, 

predaja samoga sebe na milost i nemilost skrivenoga narcizma 

stvorenja, grijeh je za njega bila – u jeziku teološke 

škole – “konkupiscencija” kao pojavni oblik ili izraz grijeha 

naprosto. I tako je krš ćanstvo započelo kao zajednica spomena 

i pripovijedanja u nasljedovanju Isusa Krista, čiji je 

prvi pogled usmjeren na tuđe trpljenje. 

Ta elementarna osjetljivost za trpljenje drugih obilježava 

Isusov novi način življenja. Ona nema nikakve veze sa 

samosažaljevanjem ni s kultom trpljenja bez radosti. Naprotiv, 

ona je posve nesentimentalan izraz one ljubavi na koju 

je Isus mislio – uostalom, posve u tendenciji svoje židovske 

baštine – kad je govorio o nerazdvojivome jedinstvu ljubavi 

prema Bogu i ljubavi prema čovjeku: strast za Boga kao 

su-patnička strast za druge, kao politička mistika su-patnje. 

Krš ćanstvo koje samo sebe shvaća iz svojega korijena uvijek 

s time ima veze, uvijek se time bavi. Tko priznaje “Boga” u 

Isusovu smislu, računa s tim da će nesreća drugih povrijediti 

njegove unaprijed smišljene interese, kao što to pokazuje 

prispodoba o “milosrdnome Samarijancu” u kojoj je Isus samoga 

sebe pripovijedalački unio u pamćenje čovječanstva. 

Ističem tako uporno tu su-patničku strast za druge, koja 

proizlazi iz strasti za Boga, jer je krš ćanstvo, prema mojemu 

mišljenju, već vrlo rano imalo poteškoća s ovdje spomenutom 

elementarnom osjetljivoš ću za trpljenje koja se nalazi u 

njegovoj poruci. Pitanje o pravednosti za one koji nedužni 

trpe i koje duboko uznemiruje sve biblijske tradicije prema 

mojem je mišljenju, prilikom nastanka krš ćanske teologije, 

prebrzo bilo preobraženo i prerečeno u pitanje otkupljenja 

krivaca. Za to je pitanje bio spreman ovaj odgovor: Kristovo 

otkupiteljsko djelo. Krš ćanski nauk o spasenju suviše je 

dramatizirao pitanje o krivnji, a relativizirao je pitanje o trpljenju. 

Tako je teologija mislila da može krš ćanstvu izvući 

žalac teodicejskoga pitanja. Pitanje o trpljenju dospjelo je u 

soteriološki krug. Iz religije koja je u prvome redu osjetljiva 

za trpljenje, krš ćanstvo se preobrazilo u religiju prvotno 

osjetljivu za grijeh. Prvi pogled nije išao za tim da uoči trpljenje 

stvorenja, nego njegovu krivnju. No nije li to paraliziralo 

elementarnu osjetljivost za tuđe trpljenje i zamračilo 

biblijsku viziju velike Božje pravednosti koja, prema Isusu, 

ide sve one koji trpe glad i žeđ? � 

[ Johann Baptist METZ, Memoria passionis. 

Provokativni spomen u pluralističkom društvu, 

Krš ćanska sadašnjost, Zagreb 2009, 215-218.] 

ljeto A. D. 2012. 31


U travnju 

2012. obilježena je dvadeseta godišnjica početka 

rata u Bosni i Hercegovini, rata koji je koštao 100.000 života. 

Prema većini procjena zemlja je još uvijek duboko podijeljena 

i u gnojnim je ranama. Mnogi se nadaju ozdravljenju, a čak 

i pomirenju, ali izgledi za to čine se daleko. Mnogi su, također, 

zabrinuti za dugotrajne posljedice ovih otvorenih rana, pogotovo 

zato što se gnjev, bol i mržnja prenose na sljedeće generacije. 

Ima li Isusov lik što reći s obzirom na situaciju u kojoj se 

nalazi Bosna i Hercegovina? Za krš ćane Isus je oruđe Božjeg pomirenja 

svijeta sa sobom. Ovo pomirenje je središnji dio iskaza 

krš ćanske vjere – Krist koji je prevladao grijeh i neprijateljstvo; u 

njemu će Bog pomiriti na kraju vremena sve stvari i sve narode. 

Za svakoga tko živi u mjestu koje je vidjelo toliko nasilja, 

trpljenja i smrti ova poruka može zvučati utopijski i potpuno 

nestvarno. Za one koji nemaju istu vjeru kao krš ćani, to zvuči 

kao prazno – možda čak i kao lažno – obećanje. Može li se 

pomirenje razumjeti kao govor upućen otvorenim ranama, razorenim 

životima i sjećanjima koja progone one koji su prošli 

kroz toliko nasilja, a sada iskusuju koliko je nasilje zaleđeno u 

mržnju, nepovjerenje i podijeljenost? 

Prečesto se fokusiramo na pomirenje kao cilj koji se nadamo 

dostići. To može sakriti od nas da je pomirenje također proces 

kojim se postiže taj cilj, proces koji je namijenjen tome da nas 

transformira dok se borimo prema njegovoj realizaciji. Ovdje ću 

se usredotočiti na elemente tog procesa, fokusirajući se na život 

Isusa iz Nazareta kao model prema kojem se radi na ozdravljenju 

i pomirenju umjesto da se isključivo misli na postizanje 

konačnog cilja. Pomirenje zahtijeva težak i odlučan rad. Ako se 

usredotočimo na to kako Isusov život utjelovljuje elemente rada 

na pomirenju, moći ćemo uvidjeti neke vrijednosti za one koji 

rade na pomirenju u Bosni i Hercegovini bilo da su po svom 

uvjerenju krš ćani, muslimani ili sekularni. 

32 ljeto A. D. 2012. 

Palestina: podijeljena zemlja 

Zemlja u kojoj se rodio Isus iz Nazareta bila je pod stranom rimskom 

okupacijom. Rođen je u posljednjim godinama njezinog 

postojanja kao cjelovitog područja, pod Herodom Velikim. Herod 

je umro nedugo nakon Isusovog rođenja, a Palestina je podijeljena 

na tri različita politička područja, nad kojima je vladao 

po jedan od Herodovih sinova. Jedno od ovih područja imalo 

je dva naroda koji su se međusobno prezirali: Židove i Samaritance 

u provinciji Judeji. Povremeno su izbijale pobune protiv 

rimske okupacije koje su bile okrutno ugušivane. Gori čak od 

okupatora s njihovim stranim vojskama bili su lokalni vladari 

koji su surađivali s Rimom da bi očuvali “mir” i ubirali poreze 

za Carstvo. 

Robert Schreiter 

Isus i pomirenje 

Praštanje je bilo u centru Isusovog djelovanja. Kad ne bi moglo biti praštanja, 

budućnost bi mogla izgledati samo kao prošlost 

Isus se tako rodio i živio svoj život u podijeljenoj i sukobljenoj 

zemlji. Ona će još uvijek biti takva u vrijeme njegove smrti, nakon 

nešto više od trideset godina. Uistinu i on će umrijeti od nasilja; 

bio je pogubljen kao neprijatelj države na najokrutniji i ponižavajući 

način – razapinjanjem. Još gore, bio je predan rimskim vlastima 

od nekih iz vlastitog naroda koji su se međusobno borili. 

Rad na pomirenju 

Kako je Isusovo kratko javno djelovanje (trajalo je samo tri godine 

a možda i kraće) pokazalo put prema ozdravljenju i pomirenju? 

Iako je zagovarao da se prihvati situaciju koja je tolike osiromašila 

teškim carskim porezima, njegova smrt jasno pokazuje nešto 

drugo. Ozdravljenje i pomirenje je skup djelovanja koja traže 

barem pet međusobno povezanih dimenzija. Ove dimenzije nisu 

linearne; kao i patnja one upućuju da se mora kretati u mnogim 

pravcima, prema natrag i prema naprijed. Pet o kojima govorim 

ovdje su (1) kazivanje istine; (2) ozdravljanje sjećanja; (3) činjenje 

pravde; (4) re-humanizacija naše slike neprijatelja; (5) praštanje. 

Kazivanje istine 

Rat i zločin proizvode laži: laži o žrtvama, laži o prošlosti, kulturu 

šutnje u sadašnjosti i gušenje budućnosti. Uz to što opisuje 

što se stvarno dogodilo i što prodire kroz kulturu šutnje koja je 

načinjena od tako mnogo laži, Stari zavjet vidi istinu kao ono na 

što je moguće osloniti se, što je pouzdano i vjerodostojno. Kazivanje 

istine smjera ka kulturi istine i povjerenja koja zajednički 

život čini mogućim. 

Isus je proglasio da je on sam “put, istina i život” (Iv 14,6), 

kao put iz laži u budućnost. Još važnije, pretočio je riječi u djela. 

Okrenuo se osobito siromašnima, prezrenima i obespravljenima, 

govoreći da su oni ti koji će baštiniti kraljevstvo Božje. 

Raspravljao je s učenima koji su stavljali na druge moralna bremena 

koja sami nisu htjeli nositi. Njegova djela u kojima kazuje 

istinu – kao što je očiš ćenje hramskog predvorja – dovela su ga u 

sukob s vlastima i odvela do njegovog uhićenja i u smrt. 

Ozdravljanje sjećanja 

Ozdravljanje bolnih sjećanja gubitka, ranjenosti, smrti voljenih 

važan je dio izgradnje prema pomirenju. Spašavanje mrtvih od 

“druge smrti” zaborava drugi je dio toga posla. Isus je djelovao 

kao iscjelitelj onih koji su patili od svih vrsta fi zičkih i duševnih 

bolesti, kao i od društvene isključenosti (kao što su gubavci 

i “grešnici”). Priča se o njegovom podizanju ljudi iz mrtvih 

i njihovom vraćanju voljenima. Sjećanje je postalo jedno od

Krist, »zadnji čovjek« 

Krš ćanska vjera je vjera u Isusa iz Nazareta kao egzemplarna 

čovjeka, čovjeka-prauzora. To je valjda najprikladniji 

prijevod Pavlova pojma o “zadnjem čovjeku” (1 Kor 15,45). 

Upravo kao primjerni, mjerodavni čovjek, on nadilazi granice 

čovještva. Samo tako i upravo na temelju toga on je zaista 

egzemplarni čovjek. Jer čovjek je to bliži sebi što je više pri 

drugome. K sebi on dolazi jedino kad napušta sebe. Samo 

preko drugoga i time što jest kod drugoga on dolazi k sebi. 

Ovo vrijedi, napokon, i u najdubljoj dimenziji. Ako je 

taj drugi bilo tko, on može prouzročiti da čovjek izgubi sam 

sebe. Čovjek je u krajnjoj liniji upućen na Drugoga, tj. na 

Boga koji je uistinu drugi; čovjek je to više pri sebi što je više 

pri onome koji je potpuno drugi, tj. pri Bogu. Prema tome, 

on je potpuno svoj samo onda kad više ne stoji u sebi, kad se 

ne zatvara u se, kada ne naglašava sebe, kada je čista otvorenost 

prema Bogu. Još jednom drugim riječima: čovjek dolazi 

k sebi i nalazi sebe tako da prelazi i nadrasta sama sebe. 

A Isus Krist je čovjek koji je potpuno nadrastao sebe i tako 

uistinu našao samog sebe. 

Prijelaz preko Rubikona očovječenja prijelaz je najprije iz 

animalnoga u logos, iz obična biosa u duh. Čovjek je nastao 

iz “gline” onog časa kad jedno biće više nije bilo jednostavno 

“tu”, već kad se otvorilo prema cjelini i tako nadišlo svoje obično 

postojanje i zahtjeve svoje oskudnosti. Ali korak kojim je 

prvi put “logos”, razum, duh stupio u ovaj svijet, izvršen je tek 

kada se sam logos, potpuni stvaralački smisao, i čovjek stope 

jedno u drugo. Savršeno očovječenje čovjeka pretpostavlja 

utjelovljenje Boga; tek je time “animalno” defi nitivno preraslo 

u “logično”, tj. logosno te onaj početak doveden do svojih najviših 

mogućnosti. Taj je proces započeo onda kad je prvi put 

biće iz praha i zemlje moglo Bogu kazati “ti” nadišavši tako 

sebe i svijet u kojem se nalazilo. Čovjeka čovjekom čini njegova 

otvorenost prema cjelini, prema beskonačnome. Čovjek je 

čovjekom po tome što beskrajno nadrasta sama sebe. Prema 

tome on je to više čovjek što je manje zatvoren u se, što je 

manje “ograničen”. No zato je, ponovimo, najviše čovjek onaj 

koji je najviše razgraničen, koji Beskonačnoga beskonačno ne 

samo dotiče već je i jedno s njim: Isus Krist. Proces očovječenja 

u njemu je zaista postigao svoj cilj. 

Sada moramo razmisliti još o jednoj stvari. Na temelju ideje 

o “egzemplarnom čovjeku” pokušali smo dokučiti ono prvotno 

i temeljno nadrastanje vlastite zbilje, što je, prema vjeri, bitno 

za lik Isusov. Radi se, naime, o takvu nadrastanju njegove osobnosti 

koje je u njem objedinilo čovještvo i božanstvo. No uvijek 

je tu bila prisutna težnja da se dokine daljnja granica. Ukoliko 

je Isus egzemplarni čovjek, čovjek preko kojeg potpuno dolazi 

na vidjelo pravi lik čovjeka i Božja namjera s njim, onda ne 

može predstavljati samo apsolutnu iznimku, zanimljivost koju 

bi nam Bog pokazivao što je sve moguće. Njegova se egzistenija, 

naprotiv, tiče čitava čovječanstva. Novi zavjet nam priopćuje 

tu spoznaju na taj način što ga naziva “Adamom”. � 

[ Joseph RATZINGER, Uvod u krš ćanstvo. 

Predavanja o apostolskom vjerovanju, 

Krš ćanska sadašnjost, Zagreb 4 1993, 209-211.] 


njegovih temeljnih čina. One noći kad je bio uhićen, okupio je 

one koji su mu bili najbliži, ponudio im kruh i vino (znakove 

Božje darežljivosti) kao simbole novog saveza i zapovjedio im: 

“Ovo činite meni na spomen.” Učenici se imaju u budućnosti 

sjećati toga milosnog čina pred licem smrti i ponavljati ga uvijek 

kao način stvaranja nove memorije koja će ih od poraženih 

i demoraliziranih ljudi učiniti posebnim ljudima. 

Činjenje pravde 

Činjenje pravde je potrebno kako bi se suočilo sa zločinima 

prošlosti – ne samo kažnjavanje, nego također rehabilitacija žrtava 

i reformiranje društvenih struktura koje podupiru i održavaju 

nepravdu. Pitanje bogatih i siromašnih bilo je moralno 

pitanje koje je Isus najčeš će oslovljavao u svojim propovijedima 

– najmanje 38 puta u četirima Evanđeljima. Njegova parabola o 

velikom sudu (Mt 25,35-46) bila je o pravednim odnosima, srcu 

pravde: pravedni odnosi prema siromašnima, gladnima i odbačenima. 

One koji ne budu tako radili kaznit će se. Za program 

svoga djelovanja uzeo je donositi radosnu vijest siromašnima i 

slobodu zarobljenima (Lk 4,18-19) – obnoviteljska djela. 

Re-humaniziranje neprijatelja 

Ključ rada na pomirenju jest nova slika naših neprijatelja – iako 

grešnici i zlotvori ipak stvoreni na sliku Božju. Ovdje su oboje, Isusovo 

učenje i njegova djela, egzemplarni. Da trebamo ljubiti naše 

neprijatelje, koliko god to bilo teško, bila je centralna poruka njegova 

učenja. Prekoračio je također granice prema neprijateljima 

Izraela: ozdravljenjem bolesnog sina rimskog vojnika, pripadnika 

okupatorskih snaga; prema Samaritanki, čineći je apostolicom 

svoje poruke; čak pozivajući omraženog skupljača poreza (Levija, 

kasnije nazvanog Matej) da bude jedan od njegovih iz užeg kruga. 

U jednoj pripovijesti re-humanizirao je omraženog Samaritanca 

kao onog koji je pritekao u pomoć ranjenom Židovu, koji je bio 

fi zički napadnut i opljačkan (Lk 10,29-37). To je učinio i nakon 

što ga je samaritansko selo odbacilo. (Lk 9,51-56). Tek nakon što 

re-humaniziramo naše neprijatelje možemo početi slušati njihove 

priče o patnji, a onda zamisliti budućnost u kojoj će biti prostora 

za obje priče o patnji, za našu i njihovu. 

Praštanje 

Praštanje je jedna od najtežih strana pomirenja. Često dolazi 

kasnije u procesu iscjeljenja, nakon što je izrečena istina i postignuta 

određena mjera pravde. Osobito je teško kada zločinac ne 

priznaje što je učinjeno i odbija pokajati se. No ovdje je važno 

prisjetiti se da se kroz praštanje oslobađa žrtvu tereta prošlosti. 

Praštanje ne govori o zaboravljanju; nego nastoji poučiti da se 

sjeća na drukčiji, manje otrovan način. 

Praštanje je bilo u centru Isusovog djelovanja. Kad ne bi moglo 

biti praštanja, budućnost bi mogla izgledati samo kao prošlost. 

Isus je propovijedao praštanje u izobilju i ostvarivao ga u 

svom životu, kao što će kasnije učiniti prorok Muhamed. To je 

izrazito učinio za vrijeme pogubljenja na križu, kada je zazvao 

Boga moleći ga da oprosti onima koji su ga ubijali (Lk 22,34). 

Iako su ovo samo obrisi onoga što je Isus činio na ozdravljanju i 

pomirenju, ipak se dovoljno ocrtava što zahtijeva rad na pomirenju 

i kako možemo gledajući na Isusov život naučiti više o tome. � 

S engleskog Hrvoje VRANJEŠ 

ljeto A. D. 2012. 33


Uvodna napomena. Ovo što slijedi je teološka skica: ni manje 

ni više od toga. Način pisanja koji se ovdje primjenjuje karakterizira 

se kao duhovni esej. Stajališta važe kao hipotetski 

pokušaji. Mogu li ona izdržati znanstvenu provjeru, pokazat će 

se u daljnjem teološkom istraživanju temelja. Poticaj za ovdje 

iznesene misli je novo “svjetonazorsko stanje” (šarolikost i raznolikost 

1 ) svijeta koji postaje jednim (kroz univerzaliziranje, 

globaliziranje), a to zahtijeva od Crk ve duboko preispitivanje 

njezine naslijeđene pastoralne prakse i njezinih osnovnih teoloških 

shvaćanja. Na put produbljivanja tradicije s pogledom na 

naše vrijeme naširoko se usudio Drugi vatikanski koncil: pitanje 

34 ljeto A. D. 2012. 

Paul M. Zulehner – Petra Steinmair-Pösel 

Isus, Krist i njegova Crk va 

danas 

U povijesti krš ćanstva prevladavaju dvije slike Crk ve: ekskluzivna i inkluzivna. 

Iz njih proizlaze i dva različita obrasca teologije i djelovanja u svijetu 

Oluja Olujanamoru na moru, u 

motiv iz kodeksa Hitda, Hitda oko 1000, 1000 Merschede (Njemačka) 

nade za sve, pitanje jednog univerzalnog optimizma spasenja – 

bez suprotstavljanja učiteljskog nauka Crk ve – može biti postavljeno. 

Ovo univerzalno proširenje nade spasenja pripada trajnom 

značenju Koncila (Karl Rahner). U ovom što slijedi bit će 

naznačeno da jedna takva nada odgovara slici Crk ve, crk venoj 

praksi i konačno konkretnoj slici Isusa, Krista. Da je do takvog 

vjerničkog produbljivanja došlo, nije plod prilagođavanja liberalno-relativističkom 

duhu vremena, kako se ponekad smatra, 

već treba zahvaliti velikim dijelom čitanju Biblije kao i (grčkih) 

crk venih otaca. 

Suprotstavljene slike Crk ve. Kako razumijevamo djelovanje 

Crk ve, vremenski je uvjetovano. Mi služimo – tako kaže jedna 

modifi cirana Atanazijeva izreka – Kyriosu u kairosu. Znakovi 

vremena, u koje je Bog “izagnao” svoju Crk vu (Jer 29,7), pomoć 

su za iščitavanje onoga što on povjerava svojoj Crk vi i što od nje 

traži u današnjem svijetu. Gledano tako, vrijeme nije bezbožno 

pa tako ni Crk va ni njezin rad nisu nikad bezvremenski. 2 

Svijet već duže vremena doživljava brzi i sveobuhvatni razvoj. 

Narodi srastaju, mnogostruko su umreženi, i gospodarski i 

medijski, i u dobru i u zlu. Riječ je o “globalnom selu” (Marshal 

McLuhan 3 ). Posljedica ovog razvoja, zahvaljujući mnogostrukoj 

mobilnosti ljudi (putovanja, obrazovanje, migracija), nije samo 

susretanje kultura, već i susretanje svjetonazora i religija. 

Vjernički pogled prema drugim religijama i svjetonazorima 

učinio je stara potisnuta pitanja nanovo neodgodivima. Ako 

postoji samo jedan Bog, zar on onda nije i Bog drugih: ateista, 

muslimana, budista i hinduista? Kako djeluje on na njihovo spasenje? 

I što to znači za Crk vu, ako je ona uključena u Božji plan 

spasenja za sve ljude u jednom čovječanstvu? Koju ulogu u ovoj 

povijesti spasenja ima Isus Krist? Da bi odgovorilo na ova pitanja, 

katoličko krš ćanstvo konkretizira svoje samorazumijevanje 

i to kao žarišnu točku pomoću dvije suprotstavljene slike Crkve: 

ekskluzivnom i inkluzivnom. Ove slike dolaze do izražaja i 

na veličanstvenim umjetničkim slikama: na jednoj strani je lađa 

koja spašava u oluji vremena, 4 na drugoj je lira u ruci Krista- 

-Orfeja na kojoj odzvanja pjesma smijeha, nade i uskrsnuća za 

Euridiku, za čovječanstvo. 5 

Obje ove slike Crk ve povezane su različitim očekivanjem s 

obzirom na ishod Božje povijesti spasenja s njegovim čovječanstvom. 

• Ekskluzivnoj slici Crk ve odgovara spasenjsko-pesimistični 

stav (univerzalna “pra-krivnja” sa šansama spasenja za 

one koji pripadaju vidljivoj Crk vi: s rijetkim iznimkama):

izvan vidljive Crk ve nema spasenja, tako glasi obrazac 

koji određuje djelovanje. 

• Nasuprot tome inkluzivna slika Crk ve u svojim pretpostavkama 

je spasenjsko-optimistična (postoji od Boga 

univerzalno “pra-spasenje” [1 Tim 2,4], koje je “u onima 

koji istinski ljube” skriveno 6 ili raskriveno zrije – načelno 

je zahvaćen spasom onaj tko je postao ljubljenim čovjekom 

i čovjekom koji ljubi (Mt 25); pra-spasenju nasuprot 

stoji demonska dinamika “pra-krivnje” 7 koja se u povijesti 

čovječanstva pokazuje u nasilju, požudi i laži kao 

“besmisleni, od otaca baštinjeni, način života” (1 Pt 1,18); 

ona zaustavlja sazrijevanje spasa i odgađa dovršetak Kristova 

ponovnog dolaska). 

Ova različita shvaćanja povijesti spasenja i njima odgovarajuće 

slike Crk ve obrazlažu se selekcijom biblijskih tekstova. Proturječni 

tekstovi bivaju isključeni, drukčije tumačeni ili se njihovo 

značenje umanjuje. Jedan te isti tekst može, ovisno o kontekstu, 

biti različito tumačen. Tako se Isusov govor o sudu svijeta (Mt 

25) može tumačiti spasenjsko-pesimistično da će pri odvajanju 

jaraca od ovaca mnogi konačno biti prokleti. Optimisti spasenja, 

pak, iz njega uče da je djelotvorna ljubav prema siromašnima 

ona koja spašava: i na takvu je ljubav svaki čovjek pozvan 

i osnažen Božjim Svetim Duhom. Selektivni pristup biblijskim 

tekstovima (slično kao i s kasnijim tekstovima tradicije) dopušta 

da se i jednoj i drugoj struji postave pitanja: 

• Optimisti spasenja stoje pred pitanjem kako će integrirati 

prijeteće “spasenjsko-pesimistične” tekstove Biblije; 8 

• Pesimisti spasenja si moraju dopustiti pitanje zašto mnoge 

univerzalne tekstove nade razumiju kao puku mogućnost 

koja će koristiti samo jednom dijelu ljudi – prije 

svega ostaje im pitanje što to prognoza/prihvaćanje jedne 

“massa damnata” kaže o Bogu i njegovom djelovanju u 

Isusovom utjelovljenju, smrti i uskrsnuću. 

Iz obje slike Crk ve proizlaze i različiti načini djelovanja Crk ve. 

• Ekskluzivna slika Crk ve tendenciozno vodi “pastoralu 

spasenjske panike”: treba po mogućnosti “zahvatiti” u 

spasenje što je moguće više ljudi kroz vjeru/propovijed i 

krštenje, u danim okolnostima na to ih i prisiliti. Krštavalo 

se kod teških rođenja i sa špricom za krštenje u majčinoj 

utrobi. Ekskluzivna slika Crk ve se u svojoj praksi nije 

uvijek opirala pastoralnom (a s njim još češ će i političkom) 

nasilju. 

• Inkluzivna slika Crk ve je u svom temeljnom stavu nenasilna 

i univerzalna, nije samo usmjerena na ishod povijesti 

spasenja već i na odgovornost Crk ve za spasenje 

svih. Ona je, prema Isusovim riječima, svjetlo i sol 

(Mt 5,13s): ona se očituje (kao odsjaj svjetla Kristova: Lumen 

gen tium /LG/ 1) i ozdravlja (kao sol). Ili kao što Isus 

pripovijeda: on propovijeda [otvoreno i javno] i istjeruje 

demone [ozdravlja] (Mk 1,29-39). Ili: “Isus je obilazio po 

svoj Galileji učeći u tamošnjim sinagogama, propovijedajući 

radosnu vijest o Kraljevstvu te ozdravljajući svaku 

vrstu bolesti i nemoći u narodu” (Mt 4,33). To čini Crk vu 

“sakramentom spasenja čovječanstva”, sakramentom njegova 

jedinstva s Bogom i međusobno (LG 1). Sakramenti 

to predstavljaju i izvršuju. 

Oba velika “dušobrižnička koncepta”, s njihovom teološkom 

pozadinom, nastupaju i s različitim slikama Isusa/Krista. Riječ 


Orfej, katakombe sv. Petra i Marcelina, 4. st. 

je i o različitim akcentima koji se postavljaju u kompleksnom 

događaju Isusova učovječenja, života, smrti i uskrsnuća. 

• Spasenjsko-pesimistički i ekskluzivno određeni koncept, 

koji se bori s grijehom, vidi u Isusovoj smrti prije svega 

odlučujuće “djelo otkupljenja” koje će biti opečaćeno 

u uskrišenju. (Samo) kroz učlanjivanje u Crk vu, kroz 

propovijed Božje riječi, njezine sakramente, ovo djelo 

otkupljenja postaje pojedinačnim ljudima spasenjski 

dostupno. Ovo stajalište nalazimo uglavnom u zapadnoj 

tradiciji (Augustin, Anselmo Canterburyjski, Martin Luther…; 

srednjovjekovna mistika, s iznimkom primjerice 

Meistera Eckharta). 

• Spasenjsko-optimistički koncept, koji se bori sa smrću 

čovjeka, vidi otkupljenje već u prihvaćanju čovjekove 

naravi podložne smrti (koja je svima zajednička) u postajanju 

čovjekom. Tu Isus uzima put “Sina čovječjega”, 

preko ljubavi, patnje i smrti: u uskrsnuću se Isus prepoznaje 

kao univerzalni Krist (Dj 2,36): oslobođenost od 

ograničenja u prostoru i vremenu omogućuje mu da kao 

glava savršenog stvorenja i kao prvorođeni primi u svoje 

kozmičko “svjetsko tijelo” mnoge koji će se poslije roditi 

i to sve do onog trenutka dok na koncu svih eona Bog ne 

postane sve u svemu (1 Kor 12,28). To može za neke, čije 

je stvorenjsko zlato u ovom životu krivnjom i grijehom 

jako onečiš ćeno, dugo potrajati; očiš ćujući trenuci mogu 

biti: krštenje, smrt, ognjeno jezero (Grgur Niški 9 ). Ovaj 

spasenjsko-optimistički koncept se češ će susreće u tradiciji 

istočnih crkava. 10 

Dok spasenjsko-pesimistički koncept više polaže na Isusovo 

djelo otkupljenja na križu, kroz koje se briše krivnja, spasenjsko-optimistički 

koncept je bliži slici “kozmičkog Krista” 11 koji 

sve privlači k sebi 12 : Krist je tada prvorođeni od svih stvorenja 

po kojem i na kojem je sve stvoreno (Kol 1,15-20; slično Ef, Iv). 

On je, kako se najčeš će i Isus sam naziva “Sin čovječji” (Danijel, 

Ezekijel) u smislu Carla G. Junga – arhetip savršenog čovjeka. 

Ova se dva koncepta, iako ne u potpunosti, mogu pridodati 

i zapadnoj i istočnoj tradiciji. Čini se da to dolazi do izražaja 

i u umjetnosti: tako na Zapadu od srednjeg vijeka dominiraju 

predstavljanja patničkog (mučenog) Krista na križu, dok Istok 

u svojoj ikonografi ji više pokazuje raspetog i već uskrslog s raširenim 

rukama. 13 

ljeto A. D. 2012. 35


Silazak nad pakao, oko 1315, crkva u Chorosu, Istambul 

Odnosni koncepti spasenja daju različite boje i jezgri kršćanske 

kerigme. 

• Uskrsnuće u (zapadno-crk venom)-spasenjsko-pesimističkom 

kontekstu tendira prema uzašaš ću: uskrsli Krist je 

predvodnik ono malo spašenih u čovječanstvu. 

• Uskrsnuće u istočno-crk venom-spasenjsko-optimis tičkom 

smislu pokazuje se silaskom u carstvo mrtvih. 14 Moć 

smrti, pakla i sotone je u temelju nadvladana: Božja pobjeda 

je potpuna i time je potpuno i stvorenje tek onda 

kad su Bogu suprotstavljene snage lišene moći odnosno 

kad su obraćene. Adam i Eva, kao personalizirano čovječanstvo, 

oslobađaju se spasenjskim zahvatom iz vlasti 

smrti: time je smrt i sve što s njom ima veze (grijeh, đavao, 

pakao) poražena. Ljubav: Bog, dakle, ima posljednju 

riječ. 15 Upravo ova “pjesma života, smijeha i uskrsnuća” 

(Klement Aleksandrijski) treba zazvučati na liri u rukama 

Krista-Orfeja za njegovu Euridiku-čovječanstvo. A 

lira je Crk va. 16 � 

Bilješke 

1 Zulehner, Paul M.: Verbuntung. Kirchen im weltanschaulichen Pluralismus, 

Ostfildern 2011. – Isti: “Seht her, nun mache ich etwas Neues” 

(Jes. 43,19). Wohin sich die Kirchen wandeln sollen, Ostfi ldern 2011. 

2 Riječ je, dakle, uvijek o “dušobrižništvu danas”: Zulehner, Paul M; Rahner, 

Karl: Denn du kommst unserem Tun mit deiner Gnade zuvor. Zur 

Th eologie der Seelsorge heute, Ostfi ldern 2002. 

3 McLuhan, Marshall: Understanding media. Th e extensions of man, Cam- 

bridge 1995. 

4 Rahner, Hugo: Symbole der Kirche. Die Ekklesiologie der Väter, Salz- 

burg 1964. 

5 Zulehner, Paul M.: Kirchenvisionen. Orientierung in Zeiten des Kirchenumbaus, 

Ostfi ldern 2012.; Rahner , Hugo: Griechische Mythen in christlicher 

Deutung, Freiburg 1992. 

6 Balthasar, Hans Urs von: Spiritus Creator, Einsiedeln 1967, 159. 

7 O modernom shvaćanju prakrivnje vidi: Girard, René: I see Satan fall 

likelightning, New York 2011.; Renz, Monika: Erlösung aus Prägung, Paderborn 

2008. 

36 ljeto A. D. 2012. 

8 O tome vidi: Balthasar, Hans Urs von: Was dürfen wir hoff en?, Einsiedeln 

1989. 

9 Tako Gregor von Nyssa: Große Katechese, BKV München 1927, Bd 56. 

10 Hilarion, Biskup Alfeyev: Christ the Conqueror of Hell. Th e Descent of 

Christ into Hades in Eastern and Western Th eological Traditions, Predavanje 

održano u katedrali Sv. Marije u Minneapolisu (SAD) 5. studenog 

2002. (http://orthodoxeurope.org/page/11/1/5.aspx); Hilarion, Alfeyev: 

Geheimnis des Glaubens. Einführung in die orthodoxe dogmatische Th eologie, 

Freiburg 2003. 

11 Likovno predstavljanje kozmičkog ili univerzalnog Krista se u današnjoj 

teologiji (kao i u kršćanski inspiriranim duhovnim školama, ali i u 

ezoterici) sve više primjenjuje i otkriva u povijesti teologije, tako primjerice 

kod crkvenog naučitelja Origena ili srednjovjekovnog učitelja 

Nikole Kuzanskog. To je u prošlim stoljećima prije svega povezano 

s isusovcem-teologom i paleontologom Teilhardom de Chardinom. O 

tome naširoko govori trenutno popularni američki franjevac-teolog Rihcard 

Rohr (o tome serija njegovih predavanja iz 2008. u New Mexico 

pod naslovom The cosmic Christ: http://archive.cacradicalgrace.org/ 

conferences/cosmic-christ). Ova slika ima važnu ulogu i u međureligijskom 

dijalogu. Daljnja literatura o vizionarskoj slikci “kozmičkog 

Krista”: Fox, Matthew: Vision vom kosmischen Christus. Aufbruch ins 

dritte Jahrtausend, Stuttgart 1991; Abraham, Koshy: Prajapathi, the 

cosmic Christ, Delhi 1997; Fringeli, Urs-Beat: Die Wiedergewinnung 

des kosmischen Christus, [Heidenheim] 2001; Lyons, James A.: The 

cosmic Christ in Origen and Teilhard de Chardin. A comparative study, 

Oxford u.a 1982; Maldamé, Jean-Michel: Le Christ pour l’univers. 

Pour une collaboration entre science et foi, Paris 1998; Rössler, Andreas: 

Steht Gottes Himmel allen offen? Zum Symbol des kosmischen 

Christus, Stuttgart 1990; Schiwy, Günther: Der kosmische Christus. 

Spuren Gottes ins neue Zeitalter, München 1990; Schneider, Stefan: 

Die “kosmische” Größe Christi als Ermöglichung seiner universalen 

Heilswirksamkeit. An Hand des kosmogenetischen Entwurfes Teilhard 

de Chardins und der Christologie des Nikolaus von Kues, Münster 

1979; Schroeder, Hans-Werner: Der kosmische Christus. Ein Beitrag 

zur Christuserkenntnis und Christuserfahrung, Stuttgart 1995; Schult, 

Arthur: Das Johannesevangelium als Offenbarung des kosmischen 

Christus, Remagen 2005; Selg, Peter: Rudolf Steiner und die Vorträge 

über das Fünfte Evangelium. Eine Studie, Dornach 2010; Steenberg, 

Matthew C.: Irenaeus on creation. The cosmic Christ and the saga of 

redemption, Leiden 2008; Szekeres, Attila: Lechristcosmique de Teilhard 

de Chardin, Paris 1969. 

12 “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Iv 12,32). 

13 Gerhard Wolf: “Urbilder des Antlitzes Christi”, u: Roland Krischel (izd.): 

Ansichten Christi: Christusbilder von der Antike bis zum 20. Jahrhundert, 

Köln, Wallraf-Richartz-Museum, Fondation Corboud, 1. srpnja do 2. 

listopada 2005. Köln 2005, 97-139; Pfeiff er, Heinrich: Gottes Wort im 

Bild. Christusdarstellungen in der Kunst, München 1986. 

14 Davis-Weyer, Caecilia: Die ältesten Darstellungen der Hadesfahrt 

Christi, das Evangelium Nikodemi und ein Mosaik der Zeno-Kapelle, 

Roma e l’etàcarolingia, 1976. 

15 Rolf Zerfaß, “Ein Lied vom Leben. Orpheus und das Evangelium”, u: 

Miteinander sprechen und handeln. Festschrift für Hellmut Geissner, Edith 

Slembek (izd.), Frankfurt 1986, 343-350; Paul M. Zulehner, “Ein Lied 

des Lachens, der Hoff nung und der Auferstehung”: Kirche für moderne 

ZeitgenossInnen”; in: Lebendiges Zeugnis 56, 2001, 34-41. 

16 Penco, Gregorio: “Christus-Orpheus. Echi di un tema letterario negli 

scrittori monastici”, u: Aevum 41 (1967) 516s. 

S njemačkog Drago BOJIĆ

Reče: Ja sam glas vapijućeg u pustinji: Ispravljajte put Gospodnji, kako kaza prorok Izaija. – Ti što su bili poslani bijahu od farizeja. Pa su ga ispitivali i rekli 

mu: – Što onda krstiš, ako nisi ni Krist, ni Ilija, ni prorok? – Odgovori njima Ivan govoreći: – Ja krstim vodom, ali među vama stoji netko kojega 

ne poznajete. To je onaj što će iza mene doći, kojemu nisam dostojan odriješiti remen na obući. 

Iv 1,23-27 

Zlatko KESER


Isusovu sliku sam prvi put ugledao kao mali u rodnoj crk vi 

u jednom selu na poljanama jugoistočne Rumunjske. Moja 

baka, revna pravoslavka, jednog me dana povela na liturgijsku 

službu u čast sv. Ilije i cijela dva sata, koliko je trajala liturgija, 

nisam mogao odvratiti pogleda s Isusa, oslikanog na stropu crkve, 

koji kao da je gledao baš u mene. 

Pravoslavna ikonografi ja poštuje poseban kanon oslikavanja 

crkava, koji u središte stavlja Isusa Krista, prikazanog kao Pantokratora 

(Svevladar/Svevišnji) nasred stropa, često okruženog 

anđelima. U lijevoj ruci drži Evanđelje, a desnom rukom blagoslivlja. 

Oko ovog prizora, često je ispisan odlomak iz nešto 

izmijenjenog psalma: “Bože, pogledaj s neba i vidi, obiđi ovaj 

vinograd i zakrili što zasadi desnica tvoja” (Ps 80,14-15). Isus, 

dakle, nije bio tek običan čovjek koji je širio riječ Božju po selima 

i gradovima Galileje i Judeje prije oko dvije tisuće godina, 

nego je on sam Riječ Božja, Logos Th eou, utjelovljen za cjelokupno 

čovječanstvo. 

Daleko od toga da se govori o božanskoj osobi koja je na 

svijet došla kao imperator u svojoj slavi i moći, Isus je za pravoslavnog 

vjernika Bog koji je postao čovjekom iz svoje ljubavi i 

brige za svoj “zasađeni vinograd” te koji je iskusio ljudsko stanje 

i njegove granice, kao što su glad, bol, nepravda pa sve do smrti, 

dajući novi smisao životu, ljubeći i pomažući svakomu, nemoguće 

učinivši mogućim svojim uskrsnućem od mrtvih. Nije se 

ograničio šaljući nekoga drugog da ga predstavlja, niti pišući zakonik 

moralnog ponašanja, nego se osobno zauzeo za promjenu 

ljudskog stanja. U stihovima iz složene molitve pod nazivom 

Akatist najslađem Isusu, koju je najvjerojatnije sastavio sv. Izak 

Sirijac (7. st. pr. Kr.) stoji: “Djeva te rodi, ni kao izaslanika, niti 

kao anđela; ti si se utjelovio, Gospodine moj, i spasio mene, čovjeka. 

Zato ti pjevam: Slava sili Gospodnjoj!” 

Često zazivana izreka da je Isus došao na svijet da nas spasi 

predstavlja više od pukog apstraktnog teološkog pristupa. 

To je egzistencijalni problem. Sam Bog pati s nama. Ljudsko 

biće je stvoreno na sliku (eikon) Božju, a njegov cilj je da Mu 

postane što sličniji (omoiosis; Post 1,26). Ali ta sličnost se 

može postići samo u odnosu sa Stvoriteljem. Grijeh koji je 

odvojio čovjeka od Boga, dakle, nije bio samo povreda zakona, 

nego sebična reakcija, odnosno okretanje Bogu leđa uz 

želju da se dostigne apsolutno znanje vlastitim sredstvima. 

Drugim riječima, čovjek je postao “zatamnjen”, u njemu se 

38 ljeto A. D. 2012. 

Dumitru Popoiu 


u 

pravoslavlju 

Pravoslavne vjernike sporedno zanimaju povijesne činjenice koje su prikazane u evanđeljima 

i koje su se dogodile nekad davno. To ne znači da Biblija nije važna… 

Pravoslavlje vidi dva načina da se bude kristonosac – komunitarni i asketski put 

više ne može zrcaliti božansko svjetlo. Kao takav, iako ostaje 

slika Božja, jer posjeduje razum (nous), čovjek ipak ne uspijeva 

postati njemu sličan. 

Na taj način, Isusovo otkupljenje više je od pukog brisanja 

krivice; to je nutarnja promjena ljudskog stanja. Kao pravi čovjek, 

Isus se ogolio pred Bogom i pred svim ljudskim bićima 

svojom dubokom i požrtvovanom ljubavlju. Svoju ljubav ne 

ograničava samo na svoju lozu ili naciju, niti samo na one dobre. 

On ljubi čak i svoje neprijatelje i moli za njih, čak štoviše, pokušava 

ih sve promijeniti, niječući i same zapreke mržnje. Sve ovo 

postiže svojom riječju, djelima, čudesima, ali i patnjom, trpljenjem 

nepravde, pa čak i nadasve, ponižavajućom smrću, svojom 

smrću na križu. U Isusu, čovjek postiže sličnost Bogu kroz 

ljubav i istinsko zauzimanje i pomaganje drugome. Nasljedujući 

njegov primjer i sjedinjujući se s njim, svako ljudsko biće dobiva 

priliku da postigne sličnost Bogu, a njegova narav se preobražava 

do božanske. On postaje kristoferos, nositelj Krista, tj. Isus je 

uz njega baš svaki tren njegova života. 

Isus u svakodnevnom životu 

Dominantnost Isusove ikone u pravoslavnim crk vama odraz 

je središnjeg mjesta koje On zauzima u svakodnevnom životu 

svakog vjernika. Isti Pantokrator pazi na svoja ljubljena ljudska 

bića od najranijeg djetinjstva, kad se dovedu pred oltar i krste 

u tako krhkom dobu, dok još ni riječ ne znaju izustiti. Njihovi 

kumovi za njih ispovijedaju vjeru u Jednog Svevišnjeg Boga, koji 

se slavi kao Otac, Sin i Duh Sveti, u crk vi shvaćenoj kao Njegova 

zajednica, te vjeru u uskrsnuće svih. Puno više od pukog obreda, 

ovim priznanjem vjere, obvezuje se da će dijete rasti unutar Crkve, 

kao jedan od njezinih članova, primajući od samog početka 

tradiciju koju je njegova zajednica očuvala i spasila od zaborava. 

Na taj način, vjera predaka postaje prirodni dio u životu novorođenog 

bića u Kristu. 

Na povratku kući, kroz vene novog člana Crkve teče Sveti 

Duh, primljen pomazanjem svetom mirtom. Ovim se otvaraju 

sve ljudske mogućnosti koje je Bog ponudio kad ga je stvarao. 

Štoviše, prva hrana koju je krš ćanin primio je tijelo i krv Isusa 

Krista koja se daje da bi se održao puni rast u tijelu i duhu. Na taj 

način, postajući član Crk ve započinje život u Božjoj prisutnosti 

koji djeluje na čovjeka iz same njegove ljudske naravi.

Krš ćanin nosi Isusa Krista posvuda, unutra i vani, sam, a čak 

i više u zajedništvu s drugima. Dan započinje i završava molitvom 

Isusu za pomoć te zahvalom za pomoć koju je udijelio. 

Životne dobi dolaze i prolaze kroz Krista, u svakodnevnom 

susretu s njim promatrajući/kontemplirajući njegovu ikonu na 

istočnom zidu svake kuće, ali i promatrajući njegove živuće ikone, 

od kojih su sve ljudska bića. Najosobniji susret s Kristom 

događa se svake nedjelje, dan na koji se proslavlja njegovo uskrsnuće, 

te povodom svake svetkovine u godini, za vrijeme svete 

liturgije. Ovo je susret po riječima Evanđelja, ali onaj snažniji, 

tjelesni susret se događa u njegovom tijelu i krvi koja je prisutna 

u svetoj euharistiji. 

Ali Krist pozdravlja svoju djecu i u tek zasijanim poljima, i u 

usjevima blagoslovljenim u njegovo ime, u kućama povremeno 

posvećenim te ponovno posvećenim, u vrućim ljetima kad se 

mole da padne kiša, u vodi s izvora i rijeka, koja se posvećuje 

svake godine za vrijeme svetkovine Krštenja Isusova na rijeci 

Jordanu. Kako život odmiče, čovjek svoju sreću pronalazi u zajedništvu 

sa ženom, što također blagoslivlja Svemogući Krist u 

zajednici. Oni također krste svoju djecu u istoj zajednici, i tako 

se ciklus ponavlja. 

I smrt se također događa u sjedinjenju s Kristom. Na taj 

način, obred pokopa, koji se slavi pod istim krovom i pod 

istom ikonom Isusa Pantokratora na stropu, ne predstavlja 

tragediju, već naprotiv, tek puku postaju na putu k uskrsnuću. 

Pa čak i nakon toga, kroz obrede spomena na mrtve, Isus 

stoji pored ožaloš ćenog potomstva ili živih, tješeći ih. Stoga 

je grčki naziv za ovo služenje parastasis [parastos], što znači 

“ostati pored nekoga”. 

U jednoj knjizi koja govori o načinu na koji se Bog žívi nutarnje 

prema pravoslavnoj vjeri, rumunjski dogmatičar Dumitru 

Stăniloae ukazao je da postoje razni načini spoznavanja Boga. 

Klasična teologija ih dijeli na pozitivne i negativne načine 

razmatranja Boga. Ali pored ova dva, gotovo izričito intelektualna 

načina, postoji treći način, naime spoznavanje Boga 

kroz konkretne životne okolnosti: “U siromaštvu, ugnjetavanju 

i bolesti Krist nas prima, tražeći našu pomoć kroz naše 

potomstvo. Ispružena ruka siromaha je ispružena ruka Krista; 

u Njegovom usahlom glasu, čujemo usahli glas Isusa Krista; 

Njegova patnja, prouzrokovana oskudicom i poniznoš ću 

u kojoj ga držimo, je patnja Krista na križu, koju mi produžujemo 

[…]. Sve situacije i ljudi kroz koje nam se obraća su 

žive i transparentne slike i ikone. Jednostavni Bog silazi nam 

u raznim oblicima i situacijama, zapravo u svim situacijama i 

oblicima naših života.” 

Isusa Krista se ne nosi samo u životu pojedinca nego i u životu 

zajednice. Svako godišnje doba označeno je Isusovim životom, 

što ne predstavlja samo puko sjećanje nego stalno oživljavanje. 

Djeca idu od kuće do kuće na svetkovinu Isusova rođenja 

i kliču da se On rodio “danas”. Kasnije, na Veliki petak, cijela 

zajednica okružuje crk vu noseći i pokapajući preminulog Isusa. 

Sljedećih dana, nitko se više ne pozdravlja uobičajenim pozdravima 

“dobro jutro/dan/večer”, nego pozdravlja: “Krist je uskrsnuo!” 

a odzdravlja sa: “Zaista je uskrsnuo!” Radost uskrsnuća 

predstavlja ispunjenu nadu da će svatko primiti dar vječnog života 

s Isusom. 

Pravoslavne vjernike stoga samo sporedno zanimaju povijesne 

činjenice koje su prikazane u evanđeljima i koje su se 

dogodile nekad davno. To ne znači da Biblija nije važna niti da 

se njezina uloga time umanjuje, nego, naprotiv, umjesto da se 

smatra tek čudesnom pričom o negdašnjem Božjem silasku na 


zemlju, Biblija se tumači kao paradigma sadašnjih problema. 

Čak i na ona novonastala pitanja, ona koja se ne mogu dovesti u 

vezu s Biblijom, odgovori se nađu ne u slovu nego u duhu koji 

nudi Isus, ne u tradiciji u kojoj su oni razumijevali stvari, nego 

u dinamičnoj tradiciji koja je uvijek spremna dati odgovor na 

pitanje: kako bi to Isus riješio? Dakle, Isus je nada u bolje, naš 

spas od nevolja, i onaj tko nam daje snagu da nastavimo, čak i 

kada ljudska logika ne vidi rješenja. 

Komunitarni i asketski put do Isusa 

Pitanje kako zapravo čovjek postaje kristoferos, kristonosac, 

nema jedinstvenog odgovora. Ne postoji recept za osobno spasenje. 

Bog prihvaća, pa čak i voli raznolikost. Zato se mi svi 

toliko razlikujemo, po jeziku, kulturi, običajima, zanimanjima, 

strastima. Načini dostizanja “vrha planine” su različiti od osobe 

do osobe. Neki od njih vole avanturu, drugi su formalisti. Neki 

odabiru duži ali lakši put, dok se drugi vole odjednom popeti. 

Međutim, općenito govoreći, pravoslavlje vidi dva načina postizanja 

toga cilja, koji nužno ne isključuju jedan drugoga, naime 

to su komunitarni i asketski put. 

� Dominantnost Isusove ikone u pravoslavnim 

crkvama odraz je središnjeg mjesta koje On 

zauzima u svakodnevnom životu svakog vjernika. 

Isti Pantokrator pazi na svoja ljubljena ljudska bića 

od najranijeg djetinjstva, kad se dovedu pred oltar i 

krste u tako krhkom dobu, dok još ni riječ ne znaju 

izustiti. Njihovi kumovi za njih ispovijedaju vjeru 

u Jednog Svevišnjeg Boga, koji se slavi kao Otac, 

Sin i Duh Sveti, u crk vi shvaćenoj kao Njegova 

zajednica, te vjeru u uskrsnuće svih. Puno više 

od pukog obreda, ovim priznanjem vjere, 

obvezuje se da će dijete rasti unutar Crk ve, 

kao jedan od njezinih članova, primajući od 

samog početka tradiciju koju je njegova zajednica 

očuvala i spasila od zaborava. Na taj način, vjera 

predaka postaje prirodni dio u životu 

novorođenog bića u Kristu � 

Komunitarni put odnosi se na život u svijetu, koji započinje 

s najmanjom “zajednicom”, odnosno s obitelji. Isus je uzor voljenog 

muža i glave obitelji, jer on daje smisao i usmjerenje, ali ne 

kao apsolutni vladar. Čovjek treba voljeti svoju ženu kao što je 

Isus volio svoju Crk vu za koju je sebe dao (1 Kor 5,25), i svoju 

djecu, dajući im sve što je potrebno za pravilan razvoj, kao što 

je Isus brinuo o svojim učenicima i drugima. Ali Krist također 

nudi uzor za ženu, koja se uspoređuje s Crk vom, zaručnicom 

koja voli svoga muža. Čak i brižna majka pronalazi svoju ikonu 

u Isusu, koji je plakao nad Jeruzalemom želeći da skupi svoju 

djecu kao što kvočka okuplja svoje piliće pod krila (Mt 23,27). 

Naposljetku, i sinovi i kćeri nalaze svoj uzor u Isusu koji je volio 

svoga Nebeskoga Oca i prihvatio njegovu volju, ne iz straha već 

iz ljubavi (Mt 26,42). 

ljeto A. D. 2012. 39


Komunitarni put ukazuje na činjenicu da nitko ne postiže 

spasenje pojedinačno, nego u zajednici ljudi, koji prakticiraju 

vjeru kroz konkretna djela ljubavi jednih prema drugima. Tako 

je jaka ta veza, da čak ni oni koji su se povukli u samoću ne 

mogu postići svoje spasenje sami. Oni su i dalje povezani s ostatkom 

svijeta kroz molitvu i vjeru u istog Isusa, koji je prisutan 

gdjegod se slavi njegova euharistija. 

� Pravoslavne vjernike stoga samo 

sporedno zanimaju povijesne činjenice koje su 

prikazane u evanđeljima i koje su se dogodile 

nekad davno. To ne znači da Biblija nije važna 

niti da se njezina uloga time umanjuje, nego, 

naprotiv, umjesto da se smatra tek čudesnom 

pričom o negdašnjem Božjem silasku na zemlju, 

Biblija se tumači kao paradigma sadašnjih 

problema. Čak i na ona novonastala pitanja, 

ona koja se ne mogu dovesti u vezu s Biblijom, 

odgovori se nađu ne u slovu nego u duhu koji 

nudi Isus, ne u tradiciji u kojoj su oni razumijevali 

stvari, nego u dinamičnoj tradiciji koja je uvijek 

spremna dati odgovor na pitanje: kako bi to Isus 

riješio? Dakle, Isus je nada u bolje, naš spas od 

nevolja, i onaj tko nam daje snagu da nastavimo, 

čak i kada ljudska logika ne vidi rješenja � 

Iako se čini da je namijenjen monasima i monahinjama koje 

se odriču svijeta, asketski put, odnosno odabir života u čistoći, 

siromaštvu i poniznosti, više je od specifi čnog poziva. Doista, 

asket koji se odrekne svakodnevnih problema može se bolje 

skoncentrirati na Boga i savršenstvo. On tada može pročistiti 

svoju dušu intenzivnom molitvom, postom i kontemplacijom te 

će naposljetku imati jasniju sliku božanskog ushita. Međutim, 

asketizam na isti način znači odricanje od vlastite sebičnosti te 

stavljanje nekoga drugoga u središte svoga osobnog univerzuma, 

ili kao što je Pavao rekao: “Ne starajte se samo svaki za svoje, 

nego i za ono što se tiče drugih. Neka u vama bude isto mišljenje 

kao i u Kristu Isusu: On trajni lik Božji nije se kao plijena 

držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe oplijeni uzevši 

lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi 

sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu” (Fil 2,4-8). Na ovaj 

način, i komunitarni i asketski put, iako označavaju specifi čne 

načine života, moraju se združiti, a cilj je da se u njima nađe 

ljubav koju Isus gaji prema svim ljudima. Iz toga izvire ne samo 

blaženstvo i male radosti svakodnevnog života, nego i nedaća, 

tuga, samoodricanje, bol, uskraćivanje slobode a ponekad i mučeništvo. 

U svemu ovome Isus je uz nas. 

40 ljeto A. D. 2012. 

Isus koji se daje drugima 

Putovi koji vode do ujedinjenja s Kristom obuhvaćaju, zajedno 

s imitiranjem Isusa u svakom životnom trenutku, nešto još konkretnije, 

a to je dioništvo u njegovom tijelu i krvi u euharistiji. 

To u svakom slučaju nije tako nemoguće za jednog pravoslavca, 

koji u Isusu vidi Boga koji se dariva drugima. 

Jesti Isusovo pravo tijelo i piti Isusovu pravu krv je stvarna 

činjenica, koja je sablaznila svakoga u onom trenutku kada je 

On propovijedao o takvom nečemu neuobičajenom. Bez obzira 

koliko se činilo sablažnjivo, ljudsko biće ipak nije samo duh 

već i tijelo i stoga ne bi trebali osjećati nelagodu zbog stajališta 

da Isusova prisutnost u našem životu treba biti vidljiva i materijalno. 

Nakon uzašaš ća na nebo, Krist i dalje ostaje sa svojim 

narodom, ali na drugačiji način. Njegovo produhovljeno tijelo 

prisutno je preko Duha Svetoga na isti način u svakom dobu 

i svugdje gdje ga se zove da dođe i da ostane. U božanskoj liturgiji, 

svećenik se moli izgovarajući sljedeće: “Pošalji Duha 

Svetoga svojega na nas i na ove predložene darove. I učini ovaj 

kruh časnim Tijelom Krista Tvoga. Amen. A ono što je u čaši 

ovoj, časnom Krvlju Krista Tvoga. Amen. Pretvorivši ih Duhom 

Tvojim Svetim…” Veličanstvena pretvorba kruha i vina 

nije tek jednostavno čudo, kao pretvorba vode u vino na svadbi 

u Kani. Kozmički zakoni ovdje ne važe. Ruski teolog Paul 

Evdokimov opisuje način na koji Krist postaje euharistijski 

prisutan među nama kao “metafi zički transcenzus koji poistovjećuje 

dvije različite ontološke stvarnosti.” 

Isus nam sada otvara svoje božanstvo, a to “sada” znači svaki 

put kada se zajednica vjernika sastane i slavi smrt i uskrsnuće 

svoga Gospodina. U tim trenucima, vrijeme i prostor različito 

protječu, gube svoju konzistenciju i “rastapaju se”. Liturgijsko 

vrijeme je božansko vrijeme, vječna sadašnjost. Žrtva se događa 

sada i ovdje. Oni koji jedu s istog oltara i piju iz istog kaleža 

nebesku hranu, više ne žive kao pojedinci već kao dijelovi istog 

Kristovog tijela. 

Nakon prirodnog procesa uzimanja hrane, slijedi raspoređivanje 

hranjivih čestica, prihvaćajući ih kao vlastite. Kad se ovo 

primijeni na Tijelo Kristovo, to znači da se uklanja granica između 

Krista i mene. To je način razumijevanja riječi u molitvi 

prije svete pričesti: “Ostani u meni, o Spasitelju i ja u Tebi, kao 

što si rekao; jer, s vjerom u milosrđe Tvoje, jedem Tvoje tijelo i 

pijem Tvoju krv.” 

Ovo je najveći stupanj sjedinjenja čovjeka s Kristom. Ovako 

on postiže tako željeno dioništvo u božanskoj naravi, kao što je 

to rekao sv. Petar (2 Pt 1,4). Prevladava svoja ograničenja i ulazi 

u novo stanje, koje nadilazi jednostavnu narav. 

Kada govori o svom pobožanstvenjenju (theosis), pravoslavac 

smatra da se čovjek od sada može obraćati Bogu a i čuti što 

mu Bog govori. Ali nadilaženje ljudskog stanja ne znači njegovo 

gubljenje i iščezavanje u Boga, u neodređeno božanstvo. To 

znači da se poveznice, koje su prije bile narušene zbog ljudske 

zatamnjenosti/izopačenosti, sada ponovo otvaraju u Kristu po 

Duhu Svetomu. 

Svrha ljudskog postojanja je skoro došla do svog ispunjenja, 

što je maksimalno otkriće koje netko može zamisliti. Kroz ovaj 

dijalog, ljudsko biće postaje sve sličnije svome Stvoritelju ali 

se sama sličnost postiže zajedno s uskrsnućem svih, što svatko 

iščekuje sa strahom i trepetom, ali i nadom. S našom nadom, 

Isusom Kristom. � 

S engleskog Dragana DIVKOVIĆ

Иако се у догматској самосвјести Истока, као и 

компаративној визији Запада усталило мишљење да 

је византијска Христологија једно компактно, избрушено, 

јасно, недвосмислено виђење Христа, самјеравање ове 

компактности са ликовним представама Христа у византијској 

умјетности показује или да оно није толико 

компактно колико се на први поглед чини, или да је 

унутар те компактности увијек остајао слободан простор 

различитости за ликовну представу метафизичке истине. 

Имајући у виду да, принципијелно, послије иконоборачког 

спора (завршеног коначно у 9. вијеку) у византијској Христологији 

није било већих спорова, чини се да је метафизичка 

уобличеност византијске Христологије већ тада била 

неупитна. Ипак, византијска ликовна представа Христа 

– која је, успут буди речено, одбрањена кроз сам концепт 

иконе – наставила је да се развија. Ова напетост, уосталом, 

савршено одговара православном теолошком менталитету 

који настоји да нађе оно лично и оригинално унутар, а не 

изван догматских оквира, као саображање догмату тј. 

његовом егзистенцијалном садржају. Икона је, као што рече 

Г. Флоровски, христолошки акт и факт. Она је византијски 

прозор у вјечност (отуда, а не из мајсторске неспретности, 

њена “дводимензионална” перспектива тј. недостатак 

перспективе: дубина је, као раздвајајући фактор поништена 

јер је у Царству Божијем неће бити). Отуда је интересантно 

видјети колико је и како дивергирао – увијек у истим 

догматским оквирима – дијапазон ликовних представа 

Христа у Византији. 

Као и увијек када је у питању Византија (па и западноевропски 

средњи вијек), поставља се питање шта јесте 

прво? Да ли оно што је у самосвијести Ромеја (Византијаца) 

било прво, кроз исторификујућу свијест или оно што данас 

познајемо, преко критичке анализе извора, као историјски 

прво? Конкретно, по питању развоја ликовних представа 

Христа у Византији та дилема звучи сљедеће: да ли је прва 

ликовна представа Нерукотвориви образ (лик који није 

направљен руком) или Добри пастир. Наиме, прва има 

археoлошки легитимитет тиме што ју је византијска и 

каснија руска и српска иконографска традиција усвојила 

као представљање оног лика који је, према апокрифној 

преписци Христа и едеског цара Авгара, остао на убрусу 

(пешкиру) који је Христос послао цару Авгару преко Св. 

Ап. Тадеја у Сирију (у неким верзијама у Етиопију). Према 

теолошкој перспективи, ова ликовна представа је најстарија 

јер даје лик Христов (тачније, Његову иконографску 

Дарко Ђого 

Ликови Свелика 


Постоје многе ликовне представе Христа у православној иконографији 

и свака има своју причу и смисао. Ипак, све оне нам доносе једног свеременог Христа, 

један Лик изнад сваког Лика и слике 

интерпретацију) која сеже од самог Христа. Ликовно, ова 

представа је заистa врло једноставна: представљена је 

само Христова глава са иницијалима “ο ων” (у словенском 

сый – Онај који јесте, према христолошком тумачењу 

Пост. 3,14) и казује нам колико је далекосежна људска 

жеља за торинском плаштаницом, за неким историјским 

утемељењем хришћанске вјере. Врло је честа ова представа 

у руској иконографији. 

Са друге стране, историјски посматрано, знамо да је 

најстарије представљање Христа у византијском и свехришћанском 

предању оно у оквиру представе о Добром 

Пастиру. Замишљена најпре као метафора, као библијска 

илустрација и символ, ова икона у Bизантији добија све 

израженију христолошку црту тако што пастир полако 

престаје да буде метафорички младић и почиње да бива 

иконизовани историјски Христос (тј. Његово византијско 

виђење). Додали бисмо томе и једну личну примједбу да с 

временом и стадo оваца престаје да бива мирна скупина око 

метафоричког младића, већ га полако персонификује овца 

коју Христос држи на рамену (изгубљена овца из библијске 

повијести) и која се обавија око њега што сугерише присност 

односа. Тако икона постаје све експлицитније свједочанство 

блискости Бога и човјека у Богочовјеку. Интересантно је да 

ова представа није губила на популарности са временом 

у византијској иконографији, можда због своје дубоке 

теолошке и људске инспирисаности. 

Донекле сличан и врло популаран начин представљања 

јесте онај који се назива Христос-Емануил. Ријеч 

је о представи Христа као дјетета (не бебе, него нешто 

зрелијег дјетета, можда оног од 12 година). Такву представу 

имамо у Манастиру Завала у Попову Пољу (врло успјешна 

композиција). И овдје је ликовна представа не само уједно 

и метафорична и исторична и настоји да укаже, да донесе 

један, наизглед, теолошки парадокс: Богочовјек је примио 

све људско, па и дјетињи узраст и примио га је потпуно, али 

Он и тада не престаје да буде Бог Васељене. Овако нешто 

је могла да осмисли само патристичка Христологија која, 

очиглено, није била само “Христологија одозго” (као што се 

често да чути), него је и знала за усперспективу “одоздо”, само 

што се, за разлику од многих христолошких модела данас, 

није задржавала само на антрополошкој равни. Теолошки 

парадокс је тајна вјере: Бог је дијете и Дијете јесте Бог. Није 

ли ово свевремена порука? Можда би се данас чувени Де 

Егзиперијев увод у Малог принца могао конциповати овако: 

ljeto A. D. 2012. 41


и Богочовјек је био дијете, али се мали број хришћана данас 

тога сјећа? 

Ово нас доводи до најчувеније, најраспрострањеније 

и (на Западу посебно) најоспораваније представе Христа 

у византијској иконографији: оне Христа Сведржитеља 

(Пантократора). Нарочито је савремена политичка теологија 

(Мец, Молтман) замјерала дуготрајне политички 

ангажоване импликације овој представи и теологији која 

стоји иза ње. Неоспорно је да је византијска политичка 

теологија и Христологија имала својих промашаја, али 

је неоспорно, а то се често заборавља, да је историјски 

анахронизам самјеравати њене унутрашње токове према 

савременим узусима, као и да је она принципијелно имала 

исти мотив као и савремена политичка теологија: жељу да 

се буде актуелан у друштвеном контексту. Оно што, ипак, 

ову икону чини свевременом, није њен политички миље, 

него њена космичка порука: Христос је Владар свијета, 

што не даје Њему величину (као што вели Св. Атанасије 

Велики, Бог је могао и да не створи свијет, па би и даље био 

величанствен), него свијету даје достојанство: свијет није 

пуко “daß”, није празан простор бачености, него епифанија 

Божанства, хијерофанија. Можда је баш овај осјећај освећености 

свијета потребан нама данас? 

И 

за крај бих рекао само неколико ријечи о библијским 

сценама Распећа и Васкрсења Христовог. Опште је 

познато да се оне разликују у западној и источној традицији 

јер је запад више посвећен теологија Крста, а Исток 

Васкрсења, мада су претјеране и неке оцијене према којима 

је Распети Христос на Истоку “стоички миран”. Није, али 

византијcка икона, па макар и она Распећа, налази за сходно 

да историју пребаци у есхатологију, да јој да једну додатну 

димензију. Ова спојеност историје и есхатологије се још 

боље види на представи Васкрсења која не представља 

војнике како падају ничице и Христа како носи заставу 

(овакво представљање се усталило код православних тек 

врло касно, под утицaјем западних образаца). Не, Васкрсли 

Христос стаје “на врата пакла” и ломи их и из њега 

изводи Адама и све правденике до Њега. Ово је уједно 

представа која у себи садржи протологију (оно што је било 

– што симболишу Адам и праведници до Христа), реалност 

Васкрсења (садашњост), а свечано одијела назначава да је у 

питању есхатолошки догађај (будућност – коначна побједа 

над смрћу). 

Постоје још многе ликовне представе Христа у православној 

иконографији и свака има своју причу и смисао. 

Ипак, све оне нам доносе једног свеременог Христа, 

један Лик изнад сваког Лика и слике. И све оне обогаћују 

хришћанство. Зато се, чини ми се, и западни хришћани 

толико обрадују православној (византијској) икони. Она је 

подсјетник трајних вриједности и апостолске љубави међу 

Ученицима Његовим. � 

42 ljeto A. D. 2012. 

Isusova samosvijest 

Samosvijest Isusova nipošto nije jednoznačna. Kod svoje 

objave morao je iskusiti distanciju između onoga što je bio, 

što je vidio i htio, i onoga što su drugi razumjeli. Ljudi su ga, 

doduše, zaneseno slijedili, trebali su ga na svoj način. Morao 

je podnositi da se vješaju o njega, da ga sve više uzdižu. Međutim, 

proces razvoja njegove samosvijesti nije transparentan. 

Proturječnost iskaza pokazuje samo da je taj proces postojao, 

i da možda nije dobio nikakvo konačno rasvjetljenje. Stoga po 

prirodi stvari nije sasvim jasno kakvim je Isus sebe smatrao i 

što je htio. Predočimo si neke njegove riječi: 

Fraze “Ja sam došao”, “Ali ja vam kažem...” karakteriziraju 

njegovu svijest o pozivu. Izuzetnost svoga bića iskazuje u 

metaforama svjetla i vatre: “Ne žeže se svijeća da se stavi pod 

varićak nego na svijećnjak”, “Tko je blizak meni, blizak je vatri, 

a tko je meni dalek, dalek je od Kraljevstva” (Hennecke 

35), “Ja sam došao da bacim oganj na zemlju” (Lk 2,49). Ako 

bi ravnodušnost ili prezir koji je iskusio kod onih koji su ga 

odavno poznavali stajali u oštroj suprotnosti prema takvoj samosvijesti, 

govorio bi: “Nigdje nije prorok bez veće časti do na 

postojbini svojoj i u rodu i u domu svome”, i čudio bi se njihovoj 

nevjeri i tome da tu ne može napraviti nikakva čudesa. 

Isusova samosvijest najprije je izrasla u svijest o pozivu 

da razglasi objavu, a time i proročansku svijest i naposljetku, 

možda mesijansku. Postojeće predodžbe o proročanstvu morale 

su dobiti neku formu: svjetovno-božanski kralj završne 

epohe iz Davidovog plemena; anđeo koji se u Davidovom 

proročanstvu javlja kao “Sin Čovječji” na svršetku svijeta; 

Božji sluga, pateći, umirući, uskrsavajući izbavitelj Deuteroizaije. 

Sve ove predodžbe odzvanjaju u Isusovim riječima. Sebe 

najčeš će naziva “Sinom Čovječjim”. “Lisice imaju jame i ptice 

nebeske gnijezda; a Sin Čovječji nema gdje glavu nasloniti” 

(Mt 8,20). Isusov nastup u Jeruzalemu je morao u sebi skrivati 

nešto što je omogućilo tužbu zbog zahtjeva za prijestoljem, 

ma koliko ona krivo tumačila Isusove namjere. 

Je li sebe Isus odlučno smatrao za Mesiju, za Krista? Isus 

nije htio da se o njemu govori kao o Mesiji. On demonima prijeti 

da ga ne nazivaju sinom Davidovim. Čuveni prizor: Isus 

pita: “A vi, što vi mislite tko sam ja? A Šimun Petar odgovori i 

reče: Ti si Krist, Sin Boga živoga! Na to će mu Isus: Blago tebi Šimune, 

Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj 

nebeski! I Isus naredi svojim učenicima da nikome ne govore 

da je on Mesija.” Rečenice poput ovih koje slijede nemaju ton 

Isusovih riječi nego već teološki karakter. “Sve je meni predao 

Otac moj, i nitko ne zna Sina do Otac, niti itko pozna Oca 

doli Sin, i onaj komu ga Sin htjedne objaviti.” Nasuprot tome, 

mora da su zaista izgovorene ove riječi, koje nijedan vjernik 

nije mogao izmisliti: “A Isus mu reče: zašto me zoveš Dobrim? 

Samo je jedan Dobri, Bog” (Mk 10,18). 

Rezultat je ovaj: ukupnost Isusovih iskaza ostavlja određenu 

nejasnoću onome koji želi jednoznačno znati. Isus se 

nije vezivao za formule. Dok je djelovao nije oblikovao neko 

završno mišljenje o svojoj osobi. On uopće nije morao imati 

konačnu samosvijest. Pitanje izgleda je pogrešno postavljeno 

iz dogmatskih interesa. � 

[Karl JASPERS, Ljudi sudbine. Sokrat, Budha, 

Konfucije, Isus, AGM, Zagreb 2008, 136-138.]

Bog je u Kristu uzeo ljudski lik. Kristovo ljudsko lice je i 

Božje lice. Na ovoj vjeri u Božje utjelovljenje temelji se 

umjetnost ikone. Već prve generacije krš ćana htjele su predstaviti 

Boga u ljudskom obliku. U katakombama se vrlo rano 

od simbola ribe, ptice i drugih prelazi na predstavljanje lica. 

“Slika Božja” duboko je urezana u ljudsku dušu, stvorenu na 

sliku Božju. Otac objavljuje svoju slavu na licu svoga sina Isusa. 

Ikona nije drugo nego odraz toga Lica. 

U Kristu Bog postaje Lice, zato ništa na svijetu nije tako znakovito 

kao lice, niti što bolje otkriva otajstvo ljudskog postojanja 

kao lice (N. Berdjajev). Krš ćanstvo se tako može nazvati i religija 

lica. Čovjek, stoga, konstantno traži način da sebi predstavi 

Božje lice u kojem po svome najdubljem biću sudjeluje. U kršćanskoj 

tradiciji Istoka i Zapada to je ikona Kristova lica, kao 

jedna od najvažnijih tipologija Kristovih ikona. 

“Istinsko Kristovo lice” u zapadno-krš ćanskoj tradiciji identifi 

cira se s otiskom lica koji je po predaji Krist otisnuo u Veronikin 

rubac na putu za Gologotu. Legenda aurea pripovijeda da je 

car Tiberije ozdravio gledajući u to lice otisnuto na platnu. 

Za krš ćanski Istok “pravo Kristovo lice” jest ikona koja se 

naziva Mandilion, koja je po predaji ikona “nepisana ljudskom 

rukom” (aheiropoietós). U jednom od najupečatljivijih novozavjetnih 

apokrifnih kazivanja, o sirijskom kralju Abgaru, tvrdi se 

da je kralj, bolestan od gube, po svome arhivaru Hananu poslao 

po Isusa da ga izliječi. Isus nije mogao doći, pa je arhivar pokušao 

naslikati na platnu njegovo lice i sliku ponijeti kralju. Budući 

da slikar nije uspijevao naslikati sliku, Isus je platnom obrisao 

svoje lice i odraz koji je nastao poslao kralju Abgaru od čega je 

on ozdravio. Ovu legendu koja počiva na usmenoj sirijskoj predaji 

a kasnije je zapisana u Tadejevim djelima, u svoju Crk venu 

povijest unosi i Euzebije Cezarejski. Relikvija se neko vrijeme 

čuvala u Edesi a onda je 944. godine prenesena u Carigrad, gdje 

joj se nakon IV. križarskog pohoda gubi svaki trag. 

Preko ovih pripovijesti, manje ili više legendarnih, izražava 

se ipak jedna od centralnih istina krš ćanstva, vjere u utjelovljenje. 

Bolje, možda od svake druge, ikona Kristova lica “nenapisana 

ljudskom rukom” izražava samo dogmatsko načelo ikonopisanja, 

gdje ikona ne može biti arbitrarno djelo umjetnika. Kao 

što teolog umnom refl eksijom izražava vjeru Crk ve, tako ikonopisac, 

bojom i slikarskim umijećem izražava vjeru i objavu koju 

je Crk va primila. Zato VII. ekumenski sabor posvećuje posebnu 

pažnju upravo ovoj ikoni, ona se časti upravo na dan pobjede 

nad ikonoklazmom ili na Dan pravovjerja. 

Marinko Pejić 

Kristove ikone 

Tipologija 


Svaka Kristova ikona, bez obzira o kojoj tipologiji se radilo, a to se može reći 

za svaku ikonu općenito, predstavlja u konačnici Božje lice. Ona je uvijek 

neka vrsta odškrinutih vrata u božanski svijet 

ljeto A. D. 2012. 43 

Krist Pantokrator, 6. st; samostan Sv. Katarine, Sinaj


Nakon što je koncil u Niceji (325) potvrdio da je Krist “vidljiva 

i savršena slika Očeva”, uslijedila su tri stoljeća borbi protiv 

različitih hereza, koje su ponekad negirale Kristovu božansku 

narav (arijanizam) a ponekad Kristovu ljudsku narav (monofi - 

zitizam). Na koncilu u Kalcedonu, došlo se konačno do formulacije 

o hipostatičkom jedinstvu dviju naravi u Kristu, ljudske 

i božanske. Ikona Krista Pantokratora (Svevladara), koja se od 

tog vremena pojavljuje, postaje tako simbol te dogmatske formulacije. 

Krist u sebi ujedinjuje dva aspekta: savršenu sliku Očevu dijeleći 

s Njime i slavu i kenotički aspekt, “oblik sluge”, “On pravi 

lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, 

nego sam sebe oplijeni uzevši lik sluge” (Fil 2,6). 

Ikona Krista Pantokratora je objava transcendentnog Boga, 

koji istovremeno ima naše ljudsko lice. O njemu ovisi sve što 

postoji (Kol 1,15-16), nebeski i zemaljski svijet, jer po njemu je 

i sve stvoreno (Iv 1,3). Ovo spominjanje stvaranja u osnovi je 

imena “pantokrator”. 

Ikona Pantokratora pokazuje nam još jednu važnu Božju 

osobinu: njegovo milosrđe. Riječ je tijelom postala da umre kao 

svi ljudi, da svojom smrću sve ponovno privede Bogu, kako bi 

mogli sudjelovati u njegovom božanskom životu. 

Na ovoj ikoni Krist je uglavnom predstavljen u polu-fi guri, 

do pojasa. Njegovo lice ima blag i istodobno ozbiljan izraz. U 

otvorenoj knjizi evanđelja često se čitaju riječi: “Učite se od mene 

jer sam blaga i ponizna srca” (Mt 11,9). Položaj ruku je veoma 

važan. U jednoj je ruci otvoreno ili zatvoreno evanđelje, a druga 

ruka blagoslivlja, tako da su tri prsta spojena, i ona predstavljaju 

vjeru u Sveto Trojstvo, dok su druga dva prsta prekrižena 

i predstavljaju Kristovu božansku i ljudsku narav. Pantokrator 

je redovito obučen u crvenu tuniku, zvanu hiton. U Bizantu je 

crvena boja simbolizirala kraljevsko dostojanstvo, a ovdje označava 

božanstvo. Preko tunike nosi plašt, koji se zove himation, 

a redovito je plave ili ponekad zelene boje, a označava Kristovo 

čovještvo. On koji je božanske naravi (hiton) obukao se u naše 

čovještvo (himation). Tako i sama Kristova odjeća objavljuje da 

je on “pravi Bog i pravi čovjek”. 

Krist je često prisutan i u različitim kompozicijama koje 

predstavljaju najvažnije momente njegova života i muke. Takve 

ikone mogu se obično klasifi cirati u dva ciklusa: ciklus Gospodnjih 

svetkovina i ciklus Kristove muke. 

U nekim ikonama Krist predstavlja centralnu fi guru u kompoziciji 

koja je poznata pod grčkim imenom Deesis (zagovor). 

U takvim ikonama Krist je obično predstavljen u čitavoj fi guri, 

stojeći ili sjedeći na carskom tronu. S njegove desne strane je Bogorodica 

a s lijeve Ivan Krstitelj, koji pružaju ruke prema Kristu. 

Ova ikonografska shema vjerojatno potječe od carskog ceremonijala, 

gdje se prilikom primanja mogla vidjeti slična scena. Sa 

careve desne i lijeve strane stajali su visoki carski dostojanstvenici 

u sličnom položaju. 

U duhovnom smislu Deesis označava zagovor Bogorodice i 

svetaca. Bogorodica predstavlja Crk vu Novog zavjeta a Ivan Krstitelj 

predstavlja Crk vu Starog zavjeta. Njima su često s jedne i 

druge strane pridruženi i drugi sveci, u prvom redu arkanđeli 

Mihael i Gabrijel, ali i apostoli ili crk veni naučitelji. Posebno su 

bile raširene deesisne ikone malih dimenzija, obično triptisi, koji 

su se koristili za kućno štovanje, a često su se nosili i na putovanja 

ili u rat. 

Neke Kristove ikone nastale su kao doslovna ilustracija pojedinih 

evanđeoskih tekstova ili prispodoba. Jedna takva ikona 

čija je simbolika vrlo stara je Krist Ampelos (loza). Ova ikono- 

44 ljeto A. D. 2012. 

Mandilion, prva polovica 13. st., Galerija u Moskvi 

grafska shema nastaje u XV. stoljeću, na Kreti i na Athosu. Krist 

je predstavljen kao drvo života i istovremeno “pravi trs” a učenici 

su loze (Iv 15,1-2). Ovdje je Krist uglavnom predstavljen kako 

sjedi na drvetu-lozi, s raširenim rukama blagoslivlja dvanaest 

učenika koji su na granama s obje strane. Na Kristovom krilu je 

otvorena knjiga Evanđelja. 

Krist je ponekad predstavljen na enigmatičan način kao što 

je slučaj s ikonom pod nazivom Blažena šutnja. Ovaj tip ikone 

pojavljuje se u Rusiji u XV. st., ali preuzima bizantski model ikone 

pod nazivom Anđeo Velikog savjeta. Na njoj je Krist predstavljen 

u vidu krilatog anđela, inspiriran tekstovima proroka Izaije 

(9,6-7), Malahije (3,1) i Habakuka (2,3). 

Osnovne karakteristike Krista Anđela velikog savjeta ili Blažene 

šutnje su “prisutnost duha, blagog i tihog” (1 Pt 42,2), “karakter 

blagog i zlostavljanog čovjeka, jaganjca neporočnog” (Iz 53,7), 

“čiji se glas neće čuti na trgovima” (Iz 42, 2). Nedostatak knjige ili 

svitka u rukama i ruke prekrižene na prsima (na ovaj način istočni 

vjernici primaju pričest) ukazuju na šutnju Gospodina pred onima 

koji ga optužuju i pozivaju na unutarnju molitvu. 

Pozivanje na tišinu i unutarnju molitvu povezuju ovu ikonu 

s monaškim krugovima u kojima se ovakav način života naziva 

anđeoski i gdje se često monasi predstavljaju s krilima. 

Svaka Kristova ikona, bez obzira o kojoj tipologiji se radilo, a 

to se može reći za svaku ikonu općenito, predstavlja u konačnici 

Božje lice. Ona je uvijek neka vrsta odškrinutih vrata u božanski 

svijet, vrata kroz koja polako ali sigurno prolazimo i koja nam 

otkrivaju veo koji nas još dijeli od Gospodina, do onoga dana 

kada će nam se u potpunosti objaviti. �

Lutherova previranja 

Poznajem … čovjeka … koji me uvjeravao kako je često podnosio 

takve muke; trajale su, doduše, vrlo kratko, ali bile su tako teške da 

bi ga, kada bi dostigle najviši stupanj ili trajale samo pola sata, ma 

samo desetinu sata, zacijelo sasvim uništile te bi mu se cijelo tijelo 

pretvorilo u pepeo. Tu se Bog pokazuje strašno gnjevnim, a s njime 

i cijeli stvoreni svijet. Tu nema bijega, nema utjehe, niti unutra 

niti vani, već sve postaje tužiteljem. Tada u suzama izgovaramo 

ovaj stih: ‘Odbačen sam od pogleda tvoga’ (Ps 31,23). U tom trenutku 

ne usuđujemo se niti reći: ‘Gospodine, ne kažnjavaj me u 

svojoj jarosti’ (Ps 6,2). U tom trenutku duša ne može vjerovati … 

da bi ikada mogla biti otkupljena; jedino vjeruje da još ne osjeća 

čitavu kaznu. Ona (kazna) je, međutim, vječita i ona (duša) je 

ne može niti smatrati privremenom. Preostaje samo puka žudnja 

za pomoći i potresni jecaji … Tu je duša naširoko raspeta s Kristom, 

tako da joj se istodobno mogu prebrojati sve kosti, i u njoj 

ne postoji nijedan kutak koji nije ispunjen najgorčom gorčinom, 

užasom, drhtajima i tugom … Pa ako se svaka paklenska muka, 

odnosno onaj neizdrživi užas protiv kojega nema utjehe, nameće 

živima, onda se pogotovo čini da je kazna za duše u čistilištu ista 

takva, samo trajna. A ona unutrašnja vatra daleko je strašnija od 

izvanjske. Ako netko u to ne vjeruje nećemo se svađati. 

Ovim riječima Martin Luther opisuje svoje mladenačko iskustvo 

straha, bezizlaznosti i jeze zbog slutnje da ono može postati 

samo gorim – iskustvo pakla koje doživljava već ovdje i sada. U 

prošlome su se stoljeću psihijatri trudili odgovarati na pitanje o 

tome što je Lutherovu egzistenciju činilo toliko tjeskobnom. Jedni 

su tvrdili da je Luther patio od neuroze straha zbog strogoga 

roditeljskog odgoja te kompleksa oca. Drugi su zapažali sklonost 

depresiji, a treći pak upadljiva odstupanja od normalnoga 

po pitanju duljine vremena koje prosječnom čovjeku treba za 

pronalazak vlastita identiteta. Četvrti su u Lutheru prepoznali 

znakove psihoze koja se poput niti provlači do kraja njegova života. 

Nešto blaži pri procjeni ozbiljnosti Lutherova stanja bilo su 

oni koji su ove muke pripisivali loše zatomljenim traumatskim 

iskustvima, poput onoga kada je kao mladić upao u oluju u kojoj 

je umalo poginuo. 

Lidija Matošević 

»Crux sola est nostra theologia« 


Isus u reformacijskoj 

teologiji Martina Luthera 

Premda se reformaciju ponekad opisuje kao biblijski humanizam, 

reformacijsko načelo sola scriptura ne podrazumijeva povratak Bibliji kao “izvoru”. 

U kategoriju izvora tu pripada sam Isus, ili – samo Isus 

Sigurno je dvoje. Prvo, nemoguće je sa sigurnoš ću utvrditi 

zbog čega je netko tko je živio prije pet stotina godina doživljavao 

svoju egzistenciju tjeskobnom. Drugo, iskustvo straha i tjeskobe 

zbog predosjećaja da bi sve moglo postati samo gore, bilo 

je krajem srednjega vijeka iskustvo brojnih pojedinaca – gotovo 

pa iskustvo epohe. Na to ukazuje Lutheru suvremena dušobrižnička 

praksa u kojoj je važno mjesto zauzimala čuvena ars moriendi 

koja je bila usredotočena na pružanje utjehe i ohrabrenja 

pojedincu suočenu s bolnim preispitivanjem o tome pripada li 

on onima koji su predodređeni za spas te ga očekuje olakšanje 

i izlaz, ili onima čiji će se cijeli životni napor, muka i odricanje 

pokazati, na nekom Posljednjem sudu na kojemu nema više nikakva 

zavaravanja – nedostatnim, bezvrijednim i besmislenim. 

Činjenica je da Lutherovi autobiografski zapisi ukazuju povremeno 

na pojačani intenzitet ovakvih previranja. Ipak, pažljiviji 

uvid u Lutherovu epohu ne dopušta da se Luthera ni po naravi 

ni po intenzitetu previranja bitno izdvoji od suvremenika. 

Ono što je kod njega vrijedno pažnje i dijelom drukčije, jest njegov 

odgovor na neizvjesnost, muku i strah ljudi njegove epohe. 

Indulgencije 

Luther je o svojim mukama progovorio u zaključnom dijelu 

spisa Resolutiones disputationum de indulgentiam virtute koji se 

bavi problematikom indulgencija. Sama ta činjenica obvezuje da 

se pri odgovaranju na pitanje po čemu je Lutherov odgovor na 

muke ljudi njegova vremena vrijedan pažnje i eventualno drukčiji, 

treba prisjetiti toga što su bile indulgencije. 

Indulgencija ili oproštajnica nastala je u okviru pokorničke 

prakse. Prema učenju srednjovjekovne crk ve, onaj tko sagriješi 

te tako – prema temeljnom novozavjetnom izričaju za grijeh, 

a to je “promašaj puta” – na ovaj ili onaj način promaši svoje 

ljudsko određenje, trebao se pokajati i ispovjediti grijehe. Nakon 

toga mu svećenik naviješta otpust grijeha. No, muke čovjeka koji 

je na neki već način promašio, time ne prestaju. Nakon otpusta 

slijedio je proces ispaštanja poznat kao pokora ili zadovoljština. 

U osnovi ovoga shvaćanja bila je predodžba o tome da grijeh 

osim krivnje povlači za sobom i kaznu. Ovu je pak, kako bi sve 

ljeto A. D. 2012. 45


iznova došlo na mjesto, pojedinac trebao ispaštati kako na ovome 

svijetu tako i u čistilištu. Kazna ili zadovoljština mogla je 

pritom zadobiti neslućene razmjere. To se osobito odnosilo na 

dio ispaštanja u čistilištu. Tako se u shvaćanjima kasnosrednjovjekovnog 

čovjeka predodžba o zadovoljštini nerijetko izjednačavala 

s predodžbom o mukama koje nikada neće prestati, nego 

će se, slično Lutherovu autobiografskom zapisu, samo uvećavati 

te postajati gorima. 

� U literaturi koja se bavi genezom Lutherova 

reformatorskog profi la kao i genezom reformacije, 

spor oko indulgencija zauzima srazmjerno 

mnogo mjesta. Osobito to vrijedi za protestantsku 

literaturu manje znanstvenog tipa, a posebice pak 

za onu polemičkoga. U ovim je djelima trgovina 

indulgencijama nerijetko prikazana kao izopačena 

praksa, motivirana interesom kurije za uvećanjem 

svoje ideološke i fi nancijske snage. Ponekad se 

prodaja indulgencija sasvim neutemeljeno tumači 

i u smislu da je ondašnja crk va prodavala ne samo 

oprost od zadovoljštine, nego i sam otpust grijeha 

koje je pridržan isključivo Bogu. Pritom je 

Luther uzdignut u lik heroja koji se ovim 

zloporabama suprotstavio i tako barem dio kršćanskog 

svijeta izbavio od toga da bude žrtvom 

velike obmane. Do neke je mjere to i točno � 

Dakako da je životna perspektiva – u kojoj se tako lako ne 

nazire kraj bezdanu ispaštanja i dezorijentiranosti, pri čemu 

izgleda da se dugovi, koje pojedinac poradi poravnanja nastale 

situacije treba platiti, umjesto da se otplatom smanjuju, 

oni se, slično nekim situacijama u suvremenom bankarskom 

sustavu, uvećavaju i tako samo još više gomilaju – vapila i za 

nekim sustavom olakšica. Ovaj je imao vrlo jasnu i jednostavnu 

funkciju: nepodnošljivo učiniti podnošljivim. U Lutherovo 

su vrijeme u ovoj zadaći, barem do neke mjere, učinkoviti bili 

oprosti. Oprosti su se pojavili nekoliko stoljeća ranije, a njihovu 

je pojavu pratio razvoj ideje o “crk venom blagu”. Ovo se blago 

sastojalo od “suviška” zasluga Krista i svetaca, dok je crk va, koja 

ovim blagom upravlja, mogla iz njega crpiti te tako vjernicima, 

uz određenu fi nancijsku naknadu, udjeljivati oprost od ispaštanja. 

Oproštajnica ili indulgencija potvrđivala je kupnju ovakvog 

oprosta te opisivala kupnjom zadobivenu olakšicu. Vjerovalo se 

da ovako pribavljeni oprosti mogu osloboditi ne samo od ispaštanja 

na ovoj zemlji, nego i od patnji koje pojedinca ili umrle 

članove njegove obitelji tek očekuju u čistilištu. Osim kao prigoda 

vjernicima da se donekle zaštite ili barem steknu osjećaj da su 

zaštićeni od prijetnji i neizvjesnosti Posljednjeg suda ili čistilišta, 

prodaja oproštajnica imala je iznimno važno fi nancijsko značenje. 

U vrijeme kada još nije bilo banaka koje su mogle pokriti 

sve veću potrebu za kapitalom prodaja indulgencija predstavljala 

je ne samo izvor prihoda za kuriju, nego je funkcionirala i 

kao mehanizam fi nanciranja ekonomskih projekata onoga doba. 

Izgleda da je elementarna ljudska potreba za izvjesnoš ću da će 

46 ljeto A. D. 2012. 

na koncu sve dobro završiti, te da će kako pojedinac tako i oni 

do kojih mu je stalo na neki već način biti spašeni, išla ruku pod 

ruku s ekonomskim potrebama kurije, a djelomice i s ekonomskim 

razvojem u cjelini. 

Kritika indulgencija – vrata 

u reformacijsku teologiju 

U literaturi koja se bavi genezom Lutherova reformatorskog 

profi la kao i genezom reformacije, spor oko indulgencija zauzima 

srazmjerno mnogo mjesta. Osobito to vrijedi za protestantsku 

literaturu manje znanstvenog tipa, a posebice pak za 

onu polemičkoga. U ovim je djelima trgovina indulgencijama 

nerijetko prikazana kao izopačena praksa, motivirana interesom 

kurije za uvećanjem svoje ideološke i fi nancijske snage. Ponekad 

se prodaja indulgencija sasvim neutemeljeno tumači i u smislu 

da je ondašnja crk va prodavala ne samo oprost od zadovoljštine, 

nego i sam otpust grijeha koje je pridržan isključivo Bogu. Pritom 

je Luther uzdignut u lik heroja koji se ovim zloporabama 

suprotstavio i tako barem dio krš ćanskog svijeta izbavio od toga 

da bude žrtvom velike obmane. Do neke je mjere to i točno. U 

prilog tomu govori da spis Resolutiones disputationum de indulgentiam 

virtute, često u prikazima Lutherove teologije smatran 

i Lutherovim prvim reformacijskim spisom u pravom smislu te 

riječi, sadrži oštru kritiku prakse oprosta, kao i to da spor oko 

oprosta predstavlja prvi veliki spor između Luthera i rimske crkve. 

Točno je također i to da se u svijesti običnih ljudi kupnja 

oproštajnice, barem ako je suditi prema onome kako ju je, gotovo 

slično suvremenim akcijskim prodajama pojedinih proizvoda 

u Lutherovu okrugu prezentirao Tetzel, mogla poistovjetiti i s 

kupnjom samog oproštenja grijeha. Ne treba, međutim, pritom 

zaboraviti da je prodaja indulgencija bila i jedan od mogućih 

pokušaja da se ublaži nemir, neizvjesnost i upitnost koja je dana 

s ljudskim postojanjem te da je razlog zbog kojega se u situaciji 

prodaje indulgencija u Lutherovo vrijeme zatekla upravo crk va, 

među ostalim bio i taj što je crk va u to vrijeme i inače bila važan 

i zapravo nezamjenjiv društveni čimbenik. Drugim riječima, da 

crk va nije kao sredstvo za ublažavanje nemira koji prati čovjekovo 

bivanje uvela indulgenciju, na neki bi to način vjerojatno 

pokušao učiniti netko drugi. 

Upravo stoga prodaja indulgencija ne bi trebala trajno ostati 

u fokusu razmišljanja o bitnim odrednicama Lutherove i reformacijske 

teologije. Tim više što, premda je Luther odlučno kritizirao 

ovu praksu od koje se poslije konačno distancirala i sama 

rimska crk va, u fokusu Lutherova teološkog opusa u cjelini ne 

stoji kritika prodaje indulgencija, nego kritika ideje o tome da 

osim milostivog Boga postoji itko ili išta što bi čovjeku moglo 

pružiti istinsku utjehu i pomoć protiv osjećaja praznine postojanja 

i beznađa s kojim je suočen. Luther je izgleda bio pojedinac 

koga se nije dalo lako uvjeriti u kakav-takav povoljan ishod 

svega. Njegov teološki i životni moto mogao bi se stoga sažeti 

na sljedeći način: dokle god ne nađem milostivog Boga i od njega 

samoga ne čujem odgovor koji opravdava moje postojanje, 

moju prošlost, sadašnjost i budućnost, ne samo nikakav povoljno 

kupljeni oprost, nego uopće nikakvo ublažavajuće sredstvo 

koje god vrste i podrijetla, od kako god uglednog proizvođača, 

neće me moći uspokojiti. Nakon pet stotina godina zacijelo je 

teško reći što je nakon ove odluke točno uslijedilo. Iz Lutherovih 

autobiografskih zapisa proizlazi da je to značilo izložiti se muci, 

krizi, stanju duše u kojemu čovjek misli da mu se čak i kosti 

raspadaju. No, ukoliko mu je za vjerovati, Luther je za svoju od-

luku da ustraje u apstinenciji od kupnje bilo kakvog proizvoda 

za ublažavanje ljudskih muka bio nagrađen. Susreo je, dakako, 

kao što to uvijek biva, na sasvim osoban način milostivog Boga 

te od njega primio, ne na nekoj povoljnoj akciji kupljeno, nego 

istinsko opravdanje života. Vjerojatno ne bi bilo nimalo pretjerano 

reći da je sve što je Luther pokrenuo – a to je, slagali se ili 

ne s pojedinim njegovim stavovima i postupcima, reforma crk ve 

i društva – započelo, a na neki se način već i dogodilo u Lutherovoj 

ćeliji, u tijeku apstinencijske krize koju je izdržao. 

Teologija križa 

Lutherovo iskustvo milostivog Boga kao i gibanja što ga je Luther 

pokrenuo svoje je bitne teološke obrise dobilo u njegovoj 

čuvenoj teologiji križa – theologia crucis. Teologija križa o kojoj 

Luther po prvi puta progovara 1518. u Heidelberškoj disputaciji 

označava teološki i životni stil koji znači: usuditi se stvari 

nazivati pravim imenima. Teologija križa ne pokušava uljepšati 

ljudsku stvarnost okretanjem pogleda od neizvjesnosti i upitnosti 

koja je s njome dana. Ne pristajući ni na kakvo ublažavajuće 

sredstvo te ni na kakav oblik lažne sigurnosti, ona čovjeka goni 

dokle god od samoga milostivog Boga ne čuje odrješujuću poruku 

koja opravdava ljudsko postojanje. U istome spisu Luther 

teologiji križa suprotstavlja teologiju slave – theologia gloriae. To 

je teološki, a u konačnici i životni stil koji stvari ne želi nazivati 

pravim imenima, nego po svaku cijenu nastoji uljepšati ljudsku 

situaciju. To je teologija koja okreće glavu od patnje, neizvjesnosti, 

upitnosti koja prati čovjekovo postojanje te čovjeku nudi 

različita quasi rješenja i bjegove: bilo da se radi o bijegu u rad, 

svijet dokazivanja i zasluga, kakav, prema Lutheru, može biti i 

teološka spekulacija; bilo da je riječ o nečemu tako jednostavnome 

i masovno dostupnome kao što je u Lutherovo vrijeme bila 

primjerice kupnja indulgencije. 

Pri svemu je ovome važno imati na umu činjenicu da milostivi 

Bog Lutherove teologije križa ima konkretno lice. To nije 

Bog do kojega se došlo metodom spekulacije ili tehnikom meditacije, 

uključujući pritom i meditaciju o križu. To je Bog koji 

se – ne ignorirajući upitnost, tjeskobu i neizvjesnost koja je dana 

s čovjekovim postojanjem – nastanio zajedno s patećim čovjekom 

i svojim se oslobađajućim navještajem objavio u konkretnom 

patećem čovjeku, Isusu. Luther će tako u svom teološkom 

opusu opetovano podsjećati na to da vjerovati u Boga ne znači u 

konačnici ništa drugo do vjerovati u Isusovo pravo čovještvo u 

kojemu se jedinome milostivi Bog objavljuje patećem čovjeku – 

i to kao u onome koji ima vlast otvoriti riznicu blaga, štoviše koji 

zapravo sam jest istinsko blago o kojemu je govorila srednjovjekovna 

crk va, te čovjeku podariti budućnost, opravdanje i spas. 

Štoviše, onaj tko za milostivim Bogom traga bilo gdje drugdje 

doli u konkretnoj povijesnoj osobi Isusa iz Nazareta te u njegovu 

cjelokupnom životnom putu usmjerenom prema križu, naći će, 

tako je govorio Luther u skladu sa svojom poznatom oštrinom 

pri izražavanju, umjesto Boga samoga vraga. To je osnovni smisao 

Lutherove izreke crux sola est nostra theologia. 

Teologija križa – znak 

za uzbunu Rimu 

Pozivanje na Isusa Nazerećanina, konkretnu povijesnu osobu, 

po kojemu je jedinomu moguća kako spoznaja Boga tako i spasenje, 

konstitutivno je za krš ćansku vjeru od samih početaka. To 

je stoga što, kao što to spretno formulira suvremeni protestantski 


teolog Pannenberg, “uzvišeni Gospodin prakrš ćanske vjere nije 

nitko drugi nego ta povijesna osoba”. Na konstitutivnost povijesnog 

Isusa za krš ćansku vjeru, na ovaj su ili onaj način upozoravali 

različiti pokreti tijekom povijesti krš ćanstva, pritom često 

kritizirajući pojedine sustave dogmatske ili teološko-pastoralne 

nadgradnje koje je tijekom svoje povijesti stvarala krš ćanska crkva, 

koji su Isusov lik prije zaklanjali nego što su na nj ukazivali. 

U tom su se smislu i u vrijeme koje je neposredno prethodilo reformaciji 

isticali husitski pokret, a osobito pokret mistike patnje 

te pokret devotio moderna. Njegovanje pobožnosti usmjerene na 

Isusa kao jedinoga koji može odgovoriti na posljednja pitanja o 

ljudskom određenju osobito je bilo važno kod ova dva potonja. 

Poznato je da je s ovim pokretima tijekom svoje duhovne formacije 

bio povezan i Luther. Utoliko je korektno reći da Lutherova 

teologija križa nije njegova izvorna ideja. Ipak je Lutherova artikulacija 

teologije križa zaslužna za pomake kakvi se ni izbliza 

ne mogu povezati sa spomenutim pokretima. I to ne samo zbog 

� Važno je imati na umu činjenicu da milostivi 

Bog Lutherove teologije križa ima konkretno 

lice. To nije Bog do kojega se došlo metodom 

spekulacije ili tehnikom meditacije, uključujući 

pritom i meditaciju o križu. To je Bog koji se – 

ne ignorirajući upitnost, tjeskobu i neizvjesnost 

koja je dana s čovjekovim postojanjem – 

nastanio zajedno s patećim čovjekom i svojim se 

oslobađajućim navještajem objavio u konkretnom 

patećem čovjeku, Isusu. Luther će tako u svom 

teološkom opusu opetovano podsjećati na to da 

vjerovati u Boga ne znači u konačnici ništa drugo 

do vjerovati u Isusovo pravo čovještvo u kojemu 

se jedinome milostivi Bog objavljuje patećem 

čovjeku – i to kao u onome koji ima vlast otvoriti 

riznicu blaga, štoviše koji zapravo sam jest istinsko 

blago o kojemu je govorila srednjovjekovna crkva, 

te čovjeku podariti budućnost, opravdanje i spas. 

Štoviše, onaj tko za milostivim Bogom traga bilo 

gdje drugdje doli u konkretnoj povijesnoj osobi 

Isusa iz Nazareta te u njegovu cjelokupnom 

životnom putu usmjerenom prema križu, naći 

će, tako je govorio Luther u skladu sa svojom 

poznatom oštrinom pri izražavanju, umjesto 

Boga samoga vraga. To je osnovni smisao 

Lutherove izreke crux sola est nostra theologia � 

toga, iako ni to nije zanemarivo, što su Lutherov nastup pratile 

povijesne okolnosti koje su povoljno utjecale na njegov opstanak, 

nego stoga što je Luther krenuo putem dosljedne i jasne 

primjene teologije križa na sva područja teologije i crk venog 

ljeto A. D. 2012. 47


života. Tako je teologija križa, u koju je Luther zašao preko spora 

oko indulgencija, a koje su u velikom zdanju krš ćanske teologije 

bile zapravo samo jedna mala i relativno sporedna vrata, 

ubrzo vodila prema otvaranju niza drugih pitanja. Predstavnici 

ondašnje teologije postali su vrlo brzo svjesni mogućega dometa 

Lutherova stava – a prema pojedinim prikazima Lutherove 

teologije toga su postali svjesni i prije Luthera samoga – te su 

upravo stoga tako burno reagirali na Lutherovu kritiku oproštajnica. 

I doista: stav da je Isus Nazarećanin te njegov cjelokupni 

put ka križu konstitutivan za krš ćansku vjeru – kako kao mjesto 

spoznaje Boga tako i kao spoznaje Onoga koji jedini ima ovlast 

čovjeku podariti opravdanje, budućnost i spas – ubrzo je vodio 

k pitanju o tome u kakvom odnosu prema tom Isusu stoje drugi 

autoriteti, kao što su primjerice papa, koncili, ukratko Crkva 

i njezina tradicija. Premda ni ovo pitanje nije bilo Lutherovo 

izvorno pitanje, nego se kroz povijest teologije i prije provlačilo, 

preciznost kojom ga je artikulirao Luther te koja je utjecala ne 

samo na povijest protestantizma nego i na krš ćanstvo u cjelini, 

ne može se mjeriti s vremenima prije Luthera. 

Bilo bi neprimjereno reći da je Luther obezvrijedio autoritet 

Crk ve. On je Crk vi priznavao važnu ulogu u prenošenju 

Isusova navještaja, u pisanju te kanonizaciji novozavjetnih tekstova 

kao i u tumačenju krš ćanske poruke kroz povijest. Ipak, 

za Luthera autoritet crk ve nije samopodrazumijevajući, poput 

nekog produžetka autoriteta Isusa Krista, nego je u odnosu na 

ovaj autoritet drugotan i kao takav može i smije biti doveden u 

pitanje. Iz shvaćanja nadređenosti autoriteta Isusa Krista svim 

drugim autoritetima pa i autoritetu crk ve, za koje je Luther vjerovao 

da mu je zajedničko s prvim stoljećima krš ćanstva, proizašlo 

je za reformacijsku teologiju specifi čno poimanje Svetoga 

pisma, sažeto u reformacijskom geslu sola scriptura. Geslom 

sola scriptura reformacija poručuje da Sveto pismo predstavlja 

jedinstveno svjedočanstvo o Isusu Kristu s kojim se ne može 

mjeriti ni jedan drugi govor Crk ve. Stoga, prema reformacijskoj 

teologiji, u odnosu Pismo – Crk va prvenstvo pripada Pismu. 

Ono je kriterij, mjerilo, kanon na kojemu se mjeri vjernost 

govora crk ve Utjelovljenoj Riječi, Isusu Kristu. Sažeto bi 

se stoga moglo reći da je reformacija u osnovi podrazumijevala 

da kroz bespuća ljudskog postojanja postoji put do samoga 

Isusa, pri čemu Sveto pismo ima bitnu ulogu. Pritom se čovjek 

na tom putu, premda ne treba odbaciti tradiciju crk ve, ne mora 

nužno u nju i zaplitati, nego je, koristeći se njezinim blagodatima, 

istovremeno odmjeravati na kanonu, Svetome pismu, te je 

tako kritički prosuđivati. 

Isus Nazarećanin – konstitutivna 

te istodobno ranjiva točka krš ćanske egzistencije 

Reformacijsko geslo sola scriptura zasigurno je htjelo biti u službi 

rasterećenja čovjeka koji traga za Bogom od svega onoga što 

je tijekom povijesti krš ćanstva moglo u tom pogledu postati nepotrebnim 

ili zbunjujućim opterećenjem. Ipak, inzistirajući na 

tome da za ljudsku egzistenciju ne može biti spasonosan nikakav 

sustav koji je stvorila crk va ili bilo tko drugi, nego u osnovi 

samo milostivi Bog koji se objavio u konkretnom čovjeku Isusu 

Nazarećaninu, a o kojemu svjedoči Sveto pismo, reformacijska 

je teologija zašla ujedno i u ranjivo područje krš ćanske teologije 

kao i krš ćanske egzistencije. 

Pokušat ću to sažeto pojasniti. 

Reformacijsko geslo sola scriptura dijelom je podsjećalo na 

reformaciji suvremeno humanističko geslo ad fontes koje je 

48 ljeto A. D. 2012. 

označavalo povratak tekstovima klasične starine. Ipak, premda 

se reformaciju zbog toga povremeno opisuje i kao biblijski 

humanizam, načelo sola scriptura pod povratkom izvorima ne 

podrazumijeva povratak biblijskom tekstu. Naime, u reformacijskoj 

teologiji u kategoriju izvora ne pripada Biblija već sam 

Isus, ili samo Isus, pri čemu važnost i posebnost Biblije proizlazi 

isključivo iz njezine svjedočiteljske naravi. Stoga je, ukoliko 

slijedimo duh reformacije, primjereno reći da k vjeri u Isusa 

ne dolazimo zbog Biblije. Već obrnuto, zbog Isusa, na kojega 

Biblija ukazuje te od kojeg jedinog možemo na učinkovit način 

čuti riječi koje naše postojanje odrješuju u svim njegovim 

dimenzijama, možemo povjerovati i Bibliji kao svjedočanstvu 

o tome Isusu. S Biblijom smo tako u situaciji u kojoj su se sa 

Samarijankom našli njezini sugrađani. Oni oslobađajućoj vjeri 

u Isusa nisu u konačnici došli zbog Samarijankina svjedočenja 

kao takvoga, već zbog toga što je iza toga svjedočanstva 

postojala stvarnost vječnoga života koja im se u samom Isusu 

objavila. Upravo stoga oni i mogu reći da ne vjeruju više zbog 

njezinih riječi, već stoga što su se sami u osobnom susretu s 

Isusom uvjerili u istinitost njezina svjedočenja. Zbog toga Biblija 

u reformacijskoj teologiji nije shvaćena kao svojevrsni 

produžetak Krista, odnosno njegova autoriteta, kao što je to 

slučaj sa shvaćanjem Crk ve u rimokatoličkoj teologiji. U tom 

pogledu poimanje Biblije za reformatore ne predstavlja konkurenciju 

rimokatoličkom poimanju Crk ve koja s Isusom stoji u 

kontinuitetu te kao takva vjernicima garantira siguran pristup 

Isusu, već, prema reformacijskoj teologiji, između Biblije kao 

svjedočanstva i Isusa o kojemu ovo svjedočanstvo svjedoči valja 

razlikovati. 

Upravo ovo reformacijsko razlikovanje između Svetoga pisma 

i Isusa predstavlja prostor i vrijeme za ranjivost krš ćanske 

vjere, krš ćanske egzistencije kao i ljudske egzistencije uopće. 

Ovo razlikovanje nam zapravo kazuje da Biblija nije nešto 

poput jednosmjerne ulice ili čak kratice koja naprosto i bez 

ikakvih zastoja vodi do Isusa, štoviše da takva za sve važeća 

jednosmjerna ulica ili kratica i inače nigdje ne postoji, već da 

put od Svetoga pisma kao svjedočanstva do Isusa kao spasitelja 

ljudske egzistencije u svim njezinim segmentima može i potrajati. 

I to je zacijelo nešto što ljudsko postojanje ponekada može 

učiniti tjeskobnim, iscrpljujućim, a na trenutke prožetim jezom, 

gorčinom te strahom da će stanje neizvjesnosti, traženja 

i čekanja trajati vječno te pritom postati i gorim – i to jezom, 

gorčinom i strahom ništa slabijeg intenziteta od onoga o kojemu 

je pisao Luther. No, čini se da se upravo u ovoj ranjivosti 

ujedno nudi i otvara prostor za ostvarenje kvalitete čovjekova 

postojanja kao bića čije određenje jest ne bježati, ne posezati za 

umirujućim sredstvima, bilo da ih nudi religija ili svijet konzumizma, 

već, poput Luthera izdržati, istrpjeti koliko god je 

potrebno i Božju šutnju, dok u liku Isusa iz Nazareta o kojemu 

Biblija svjedoči ne susretne i ne prepozna milostivog Boga i 

od njega primi, kao što to uvijek biva na sasvim jedinstven i 

osoban način, istinsko odrješenje i opravdanje svoje prošlosti, 

sadašnjosti i budućnosti. �

Svatko tko zla djela čini mrzi svjetlo i ne prilazi svjetlu da mu ne razotkriju čine njegove. Onaj koji djeluje po istini prilazi svjetlu, 

kako bi se očitovala djela njegova, jer su u Bogu počinjena. 

Iv 3,20-21 

Zlatko KESER


Ove godine istog su vikenda krš ćani i Židovi slavili Uskrs i 

Pesah. U povijesti, Pesah je, nažalost, često bio povod kršćanskom 

antisemitizmu i optužbama za obredno umorstvo, što 

je dovelo do prolijevanja židovske krvi tijekom duge dijaspore. 

Korijeni tog antisemitizma nastali su iz dva glavna izvora: 

- Antisemitske propovijedi. – Krš ćanski duhovni vođe propovijedali 

bi protiv Židova i židovstva u doba Pesaha, koji 

pada u vrijeme krš ćanskog blagdana Uskrsa, kada se iz 

Novog zavjeta čita o Isusovoj smrti. Židove se optuživalo 

za njegovu smrt, uspaljivale su se strasti i slala se ili hrabrila 

krš ćanska svjetina u valovima nasilja nad Židovima, 

pod izgovorom osvete za Isusovu smrt. 

- Antisemitske optužbe. – Proširena je bila odvratna antisemitska 

ideja da Židovi rabe krš ćansku krv za pripremanje 

macesa za Pesah i za pijenje četiriju čaša vina, te 

da zato Židovi svake godine kolju krš ćansku djecu. Ovo 

je klasičan primjer koliko antisemitske predrasude nisu 

imale veze s razumom i stvarnoš ću, jer je Židovima u 

Tori izričito zabranjeno jesti životinjsku krv1 , a koliko li 

je tek onda zabranjeno jesti ljudsku! Međutim, činjenice 

su jedno, a slijepa mržnja drugo – antisemitizam ne treba 

logičan razlog, on traži žrtvu. Druga optužba protiv 

Židova bila je da kradu hostiju, koja prema krš ćanskim 

tekstovima postaje Isusovim tijelom, te da je probadaju, 

jer je među krš ćanima bilo rašireno vjerovanje da hostija 

ispušta krv kad je se probode, kao živo tijelo. 

Optužbe za obredno umorstvo počele su se javljati u krš ćanskom 

svijetu od dvanaestog stoljeća. Prema brojanju povjesničara, bilo 

je 154 slučaja optužbi protiv Židova, 45 u Njemačkoj, 20 u Poljskoj, 

16 u Austriji, 14 u Rumunjskoj, 12 u Italiji, 9 u Rusiji i 7 u 

Francuskoj. Ponekad bi prigodom javnog montiranog sudskog 

procesa nakon optužbe za obredno umorstvo dolazilo do nasilja 

raspaljene svjetine nad Židovima, jer je svjetina vjerovala da su 

sud i njegova odluka istiniti i pravedni. Prva optužba za obredno 

umorstvo zbila se 1144. godine kada je neki pokršteni Židov, 

Th eobald iz Cambridgea u St. Norwichu u Velikoj Britaniji, svjedočio 

da Židovi svake godine u Europi kolju krš ćansko dijete za 

Pesah. Te je godine tamo pronađen neki ubijeni dječak, a antisemiti 

su iskoristili priliku da napadnu Židove. Čak su dječaka 

50 ljeto A. D. 2012. 

Kotel DaDon 

Odnosi između Židova i krš ćana 

na temelju tumačenja 

Isusove smrti 

Kratko razmišljanje u povodu knjige Jacoba Neusnera: Rabin Razgovara s Isusom 

– za židovsko-krš ćanski dijalog 

proglasili svetim, te je postao sv. Vilim. Dvije godine kasnije počeo 

je Drugi križarski rat, a križari su iskoristili tu optužbu za 

obredno umorstvo kako bi napali Židove. Tri godine kasnije, u 

Würzburgu u Njemačkoj, otkriveno je 24. adara, oko tri tjedna 

prije Pesaha, tijelo krš ćanina koji se utopio u rijeci. Židovi su optuženi 

za ubojstvo radi uzimanja krvi za Pesah. Tri dana ubijali 

su Židove u Würzburgu, a nakon toga su križari ubijali Židove 

svih židovskih zajednica na tome području, neprekidno oko pedeset 

dana, sve do Šavuota. 

Godine 1171. podignute su optužbe u Francuskoj. U Lyonu 

su u požaru poginuli svi Židovi u gradu, cijela zajednica. Ovu 

optužbu je odbacio papa 1247. Godine 1236. podignuta je optužba 

za obredno umorstvo u Fuldi u Njemačkoj. Godine 1264, 

na Pesah, ponovno su podignute optužbe za obredno umorstvo 

u Engleskoj. U Londonu je ubijeno oko 1.500 Židova, ostali su 

pobjegli, a njihova imovina je opljačkana. Tako je život Židova 

postao svačije vlasništvo, do njihova izgona, dvadeset sedam godina 

kasnije. Godine 1389. u Pragu, na posljednji dan Pesaha, 

svjetina je ubila nekoliko tisuća Židova. Mnogo godina kasnije, 

u Pragu su ponovno zabilježeni slučajevi optužbi protiv Židova 

za obredna umorstva. To je bilo u vrijeme Maharala iz Praga2 , 

koji je činio čuda. Jedno od njih je bilo stvaranje Golema, kako 

bi spasio svoju zajednicu. 

Poznata je optužba iz gradića nedaleko od Trsta u Italiji. 3 

Dvogodišnji dječak nestao je prvoga dana Pesaha. Tijelo mu 

je nađeno u rijeci, blizu kuće nekoga Židova. Po naredbi biskupa 

uhićeni su predstavnici zajednice i mučeni dok nisu priznali da 

“su oni ubili dječaka kako bi jeli njegovu krv”. Ta se priča brzo 

proširila na području Italije i Njemačke, zbog čega su mnogi Židovi 

ubijeni i spaljeni. U to doba zatvorili su rabina Maharija iz 

Verone, rabina općine u Regensburgu. On je na kraju spašen. 

Napisao je da je onaj dječak postao sv. Simon, posvećen krvlju 

mnogih Židova. Izgrađena je i crk va s njegovim imenom. Nakon 

nekog vremena papa se predomislio i poništio posvećenje tog 

dječaka, a crk va je dobila drugo ime. No to nije pomoglo ubijenima 

i spaljenima. Godine 1598. u Poljskoj, u gradu Lublinu, 

u vrijeme Pesaha, nađeno je u jednoj od močvara pokraj grada 

tijelo nežidovskog dječaka. Odmah je uhićeno pet Židova, koji 

su morali priznati da “su pili vino s krvlju dječaka, te da su krv

stavili i u maces”. Lublinski sud ocijenio ih je krivima, te su obješeni 

na trgu preko puta sinagoge. Dječak je pokopan u najvećoj 

gradskoj crk vi i proglašen je svecem. Čak je i poljski kralj August 

II. prije oko 300 godina rekao da “Židovi nevjernici prolijevaju 

krv krš ćanske djece za potrebe blagdana beskvasnog kruha”. 

Krajem srednjeg vijeka i u doba renesanse bilo je dosta optužaba 

za obredno umorstvo i u Turskoj, Egiptu i Siriji, pa čak i 

u Izraelu, u Hebronu. Podigli su ih muslimani, premda je takvih 

slučajeva bilo malo u usporedbi s onima koje su pokrenuli kršćani, 

osobito svećenici tijekom dugoga razdoblja i na različitim 

mjestima. Osobito je poznata optužba za obredno umorstvo u 

Damasku, 1840. godine, kada su Židovi optuženi za ubojstvo 

krš ćanskog redovnika. Protiv ove optužbe očitovale su se poznate 

židovske ličnosti: Moses Montefi ore (1784-1885), obitelj 

Rotschild i Adolphe Crémieux (1796-1880), a pridružile su im 

se i vlade Engleske i Austrije, kako bi pobili besmislenu optužbu. 

Prijevara je razotkrivena, a turske vlasti izdale su odredbu 

za zaštitu Židova pred optužbom za obredno umorstvo. Ova 

je optužba ujedinila Židove i dovela do solidarnosti cijelog 

židovskog naroda i u drugim slučajevima. Bilo je još optužbi 

koje su privukle svjetsku pozornost, poput one u Tiszla Eszlaru, 

u Mađarskoj, 1882. godine, kada se ponavlja ista priča: pred 

Pesah su našli mrtvu krš ćansku djevojku, a Židovi su optuženi 

za njezino ubojstvo radi uzimanja krvi. Godine 1913. saznalo 

se za optužbu protiv Mendela Beilisa iz Kijeva u Ukrajini. Treba 

naglasiti da su se protiv ove optužbe Židovima pridružili i 

krš ćanski vjerski vođe. 

I nacisti su konstruirali propagandna suđenja s dokazima i 

“znanstvenim” publikacijama protiv Židova, preuzimajući sve 

što im je odgovaralo iz tragične povijesti europskog antisemitizma. 

Spomenimo i zanimljiv nedavni slučaj. U Egiptu je 1962. 

izašlo novo izdanje knjige Ljudske žrtve u Talmudu. Ova knjiga 

“objašnjava” i “potvrđuje” da se Židovi koriste krvlju u bogosluženju. 

Duga povijest židovskog naroda, nažalost, poznaje mnogo 

takvih slučajeva, a i na hrvatskome području ih je povijest 

zabilježila nekoliko. Usprkos brojnim krš ćanskim najvišim autoritetima 

koji su javno izjavili da je optužba Židova za obredno 

umorstvo besmislena, ova se predrasuda uvijek iznova javljala u 

doba mržnje, kada je služila kao opravdanje za nasilje nad Židovima. 

Najčudnije je što su već Rimljani, u neznanju, optuživali 

i Židove i krš ćane zajedno (!) za slična obredna umorstva. Ovo 

je dokaz kako bi ljudi trebali biti oprezni kada se vjeru rabi kao 

povod za ubijanje. 

No, u prošlom stoljeću bili smo svjedocima povijesne i revolucionarne 

teološke promjene u stavovima zapadnih crkava 

prema židovstvu i Židovima. Nažalost, ta teološka promjena 

nije dovoljno poznata vjernicima obiju strana. Dva su osnovna 

uzroka te promjene. S jedne strane na Crk vu je djelovalo opće 

okružje modernizma, humanizma i ekumenizma, što je dovelo 

do velikih promjena u stavu prema Židovima. I Šoa (Holokaust) 

je, naravno, natjerala svijet na spoznaju da je negativno 

povijesno viđenje Židova i židovstva u očima krš ćanstva pridonijelo 

okolnostima koje su omogućile Holokaust. Tradicijski 

stereotip Židova kao “poduke u preziranju” doveo je do ponižavanja 

Židova tijekom povijesti i do njihova progona. To 

su mnogi krš ćani primali s ravnodušnoš ću. Dokument koji su 

objavile njemačka i poljska biskupska konferencija govori o 

“suodgovornosti” Crk ve za Šoa. 

Treba uočiti raznolikost crkava, a ne promatrati krš ćanstvo 

kao jedinstveno tijelo. Protestantizam okuplja stotine smjerova, 

od kojih su najpoznatiji oni zvani osnovnom strujom (anglikan- 


ska, evangelička, luteranska...). Od 1948. protestantske su crk ve 

članice Svjetskog kongresa crkava, koji je dao izjave o njihovim 

naprednim stavovima i odnosu prema Židovima i židovstvu. 

Na konzervativnoj protestantskoj strani su male engleske crk ve, 

među kojima ima velikih razlika u mnogim pitanjima, između 

ostaloga u pristupu Židovima. Ipak, većina s naklonoš ću prihvaća 

povratak Cionu kao korak k povratku njihova Mesije. 

Istočne pravoslavne crk ve nisu prošle proces teološke modernizacije 

odnosa prema Židovima. Njihova teologija ostala je 

kakva je bila i s njihove strane nije objavljen službeni dokument 

o odnosima prema Židovima. (Postoji, ipak, neslužbeni pravoslavni 

dokument, koji su 1972. godine načinili sudionici dijaloga 

Židova i pravoslavaca.) 

Najistaknutije promjene zbile su se u Rimokatoličkoj crk vi, 

koja ima nešto više od milijardu vjernika. Ona je, gotovo 

bez promjene, od prvih stoljeća naše ere do nedavna bila zadržala 

antisemitski i anticionistički pristup. Godine 1965. objavljen je 

revolucionarni dokument Nostra aetate (U naše doba). Taj dokument 

rezultat je Drugog vatikanskog sabora, koji je 1962. godine 

sazvao papa Ivan XXIII. Katolička crk va je na tom saboru započela 

cjeloviti i duboki proces promišljanja unutrašnjeg stanja i 

stajališta prema suvremenome svijetu. Sabor je završio za života 

pape Pavla VI. Izdani su različiti dokumenti, među njima i Nostra 

aetate, dokument o odnosu prema ne-krš ćanskim religijama. 

� U prošlom stoljeću bili smo svjedocima 

povijesne i revolucionarne teološke promjene u 

stavovima zapadnih crkava prema židovstvu i 

Židovima. Nažalost, ta teološka promjena nije 

dovoljno poznata vjernicima obiju strana. 

Dva su osnovna uzroka te promjene. S jedne strane 

na Crk vu je djelovalo opće okružje modernizma, 

humanizma i ekumenizma, što je dovelo 

do velikih promjena u stavu prema Židovima. 

I Šoa (Holokaust) je, naravno, natjerala svijet 

na spoznaju da je negativno povijesno viđenje 

Židova i židovstva u očima kršćanstva pridonijelo 

okolnostima koje su omogućile Holokaust. 

Tradicijski stereotip Židova kao “poduke u 

preziranju” doveo je do ponižavanja Židova 

tijekom povijesti i do njihova progona. To su mnogi 

krš ćani primali s ravnodušnoš ću. Dokument koji 

su objavile njemačka i poljska biskupska konferencija 

govori o “suodgovornosti” Crk ve za Šoa � 

U četvrtom odjeljku navedenog dokumenta Sabor se izjašnjava 

o odnosu prema židovstvu i židovskome narodu. Saborom je 

počeo proces učenja, razumijevanja i približavanja katoličke zajednice 

židovskome narodu i židovstvu. Otvoren je put za bitne 

promjene u krš ćanskoj svijesti. Izdavanje izjave o stajalištu Crk ve 

nadraslo je značenje samoga teksta. Proglas je doveo do promjena 

u tradicijskom krš ćanskom shvaćanju Židova i židovstva. Crk va 

objašnjava da su joj korijeni u židovstvu i u povijesti židovskoga 

ljeto A. D. 2012. 51


naroda. Iz tog naroda su proizašli Isus, apostoli i njihovi učenici: 

“Stoga Crk va ne može zaboraviti da je po onom narodu, s kojim 

se Bog udostojio iz svoga neizrecivog milosrđa sklopiti Stari savez, 

primila njegovu objavu, te da je hrani korijen dobre masline u koju 

su ucijepljene grane-divljake naroda.” 4 Izjava svjedoči o dubokom 

preispitivanju povijesti Crk ve u vezi sa židovstvom i židovskim 

narodom, o spoznavanju potrebe za temeljitom promjenom u kršćanskom 

shvaćanju svega vezanog za Židove i židovstvo: “Stoga 

Crk va ... žali mržnju, progone i očitovanja antisemitizma kojima 

su bilo kada i s bilo koje strane Židovi bili pogođeni.” 5 Katolička 

crk va okreće novi list i priznaje židovstvo i židovski narod. Dokument 

odbacuje doktrinu prema kojoj svi Židovi koji su živjeli 

tijekom povijesti trebaju snositi odgovornost za Isusovo raspeće. 

Takvo ranije učenje bilo je temeljem krš ćanskog antisemitizma. 

Antisemitizam je osuđen, a papa Ivan Pavao II., dvadeset godina 

nakon Sabora označio ga je kao grijeh. 

� Židovi su bili shvaćeni kao “odbačeni” narod, 

budući da su odbili prihvatiti Isusovo božanstvo i 

mesijanstvo, progonjeni su i ponižavani. 

Židovstvo je bilo viđeno kao zastarjela vjera, a 

krš ćanstvo kao istinski, novi Izrael. Teološkim 

izrazom govorilo se o diskontinuitetu, o stanju 

kada je Božje izabranje prešlo sa Židova 

na kršćane. Taj se stav promijenio: Božji savez sa 

Židovima ostao je vrijediti i nije nikada prekinut. 

Smisao toga je u kontinuitetu: židovska vjera je 

živa i diše, Božje obećanje da Zemlja Izraelova 

pripada Židovima ostalo je kao i prije, židovska 

povijest u posljednjih dvije tisuće godina 

ima vjersko značenje. Biblija je sada u svojoj 

cijelosti otvorena katolicima, a ne samo oni 

dijelovi koji su viđeni kao najava Novoga zavjeta � 

Od osamdesetih godina 20. stoljeća Katolička crk va preuzela 

je aktivnu ulogu u općoj borbi protiv antisemitizma u 

svijetu. Do ovog dokumenta Židovi su bili shvaćeni kao “odbačeni” 

narod, budući da su odbili prihvatiti Isusovo božanstvo i 

mesijanstvo, progonjeni su i ponižavani. Židovstvo je bilo viđeno 

kao zastarjela vjera, a krš ćanstvo kao istinski, novi Izrael. 

Teološkim izrazom govorilo se o diskontinuitetu, o stanju kada 

je Božje izabranje prešlo sa Židova na krš ćane. Taj se stav promijenio: 

Božji savez sa Židovima ostao je vrijediti i nije nikada 

prekinut. 6 Smisao toga je u kontinuitetu: židovska vjera je živa 

i diše, Božje obećanje da Zemlja Izraelova pripada Židovima 

ostalo je kao i prije, židovska povijest u posljednjih dvije tisuće 

godina ima vjersko značenje. Biblija je sada u svojoj cijelosti 

otvorena katolicima, a ne samo oni dijelovi koji su viđeni kao 

najava Novoga zavjeta. U krš ćanstvu općenito danas postoji 

trend naglašavanja židovskih izvora krš ćanstva: židovstvo Isusa, 

njegove obitelji i njegovih učenika. Isusova bliskost farizejskome 

učenju je novost, zbog lošega prikazivanja farizeja 

u Novome zavjetu i kasnije, u krš ćanskome učenju. Kao posljedica 

Drugoga vatikanskog sabora prestalo je misionarstvo 

među Židovima. 

52 ljeto A. D. 2012. 

I većina protestantskih crkava iz glavne struje također je zaustavila 

misionarstvo među Židovima, iako ono i dalje postoji u 

nekim rubnim strujama. 

Opis posljednjih Isusovih dana u Novome zavjetu, koji se čita 

u doba Uskrsa, baca loše svjetlo na Židove i bio je korijen kršćanskog 

antisemitizma. Odnedavno nekoliko novih prijevoda 

mijenja tu lošu sliku. Vatikanski dokument7 u svojoj liberalnoj 

izjavi prihvaća činjenicu da su evanđelja napisana mnogo godina 

nakon događaja koje opisuju, te su na njih nedvojbeno utjecali 

sukobi između mlade Crk ve i Židova. Spomenuti dokument 

poziva i na proučavanje s ciljem određivanja koliki je bio utjecaj 

kasnijih okolnosti na te tekstove. Papa Ivan Pavao II. je 6. ožujka 

1982. u Rimu, na sastanku biskupa i stručnjaka koji su se sakupili 

kako bi preispitali odnos Crk ve i Židova, rekao o Židovima 

i židovstvu: “Na tome području moramo nastojati da katoličko 

poučavanje na svojim različitim razinama, i ono usmjereno na 

djecu i mladež, prikaže Židove i židovstvo ne samo ispravno, 

bez jednostranosti, oslobođeno predrasuda i vrijeđanja, nego i 

sa sviješ ću o zajedničkoj tradiciji Židova i krš ćana.” 8 

Još jedna važna promjena je odnos prema državi Izrael. Prema 

starome krš ćanskom shvaćanju, dijaspora je bila dio kazne 

određene Židovima zbog odbijanja da prihvate Isusa kao Mesiju. 

Uspostavom države Izrael stvorena je nova stvarnost9 , te 

od 1948. godine riječ Izrael nije bila u vatikanskome “rječniku”. 

Tako nije spomenuta niti na Drugome vatikanskom saboru, niti 

u prva dva dokumenta10 koji se odnose na Židove i židovstvo. Za 

pape Ivana Pavla II. došlo je do promjene, te treći dokument11 sadrži paragraf o državi Izrael. I u vatikanskoj izjavi o vjerskim 

odnosima sa Židovima iz 1987. godine piše da izostanak uspostavljanja 

odnosa s državom Izrael ne proizlazi iz teoloških 

poteškoća (razlozi su, čini se, bili politički). Godine 1993. tome 

je došao kraj potpisom sporazuma o međusobnom priznavanju 

Svete Stolice i države Izrael. 12 

Prirodno je što dokumenti koji se objavljuju s visokih mjesta 

ne dospijevaju odmah do širokih masa. Zato je nemoguće u 

jedan dan promijeniti mnoge godine negativnoga učenja o Židovima 

u krugu crkava. Staro i ukorijenjeno učenje je prodrlo 

duboko u krš ćansku svijest. Cilj pozitivnih promjena stoga treba 

biti i da one ne zažive samo u vodstvima krš ćanskih zajednica, 

već da dospiju do svih pripadnika Crk ve, do “običnog kršćanina”, 

kako bi nestale predrasude prema Židovima i židovstvu. 

Zadaća prenošenja tih novih ideja vjernicima prije svega je na 

vjerskim vođama. Upravo u duhu približavanja i s osjećajem dubokog 

poštovanja prema krš ćanstvu, rabin Neusner je napisao 

izvanrednu knjigu. 

Rabin dr. Jacob Neusner13 je napisao brojna djela u kojima 

istražuje odnose između judaizma i drugih religija. No u 

nedavno objavljenoj knjizi Rabin razgovara s Isusom14 , pokušava 

stvoriti vjerske okvire za židovsko-krš ćanski dijalog. Knjiga 

i autor pohvaljeni su od strane pape Benedikta XVI. te je Jacob 

Neusner dobio nadimak “Papin najdraži rabin”. Pohvale su stigle 

i od strane uglednih rabina poput rabina dr. Jonatana Sacksa, 

glavnog rabina Velike Britanije. 

Nažalost, povijest rasprava između krš ćana i Židova krenula 

je prilično loše… Npr. srednjovjekovni rabini bili su prisiljeni sudjelovati 

u teološkim raspravama u prisutnosti kraljeva i kardinala 

s pitanjem koja je istinska religija – krš ćanstvo ili židovstvo. 

Rezultat tih rasprava bio je unaprijed poznat. No, nakon Drugog 

svjetskog rata, smjer rasprava išao je k tome da obje religije govore 

manje-više o istoj stvari, a razlike su male i trivijalne.

Za razliku od mnogih drugih knjiga iste tematike, ova knjiga 

započela je s drugom vrstom rasprava u kojima je predmet 

rasprave – istina ovih dviju religija. To predstavlja povratak 

starim debatama, ali ovog puta bez pritisaka te s iskrenom namjerom 

istraživati istinu i bez straha postaviti teška pitanja i 

istraživati odgovore. 

Čini mi se da rabin Neusner pokušava na vrlo poseban način 

dotaknuti konfl iktna područja između dvije religije, područja na 

kojima su drugi vodili ratove i na kojima je puno ljudi izgubilo 

svoje živote. Neusner priznaje da on ne može raspravljati protiv 

vjere – osoba koja vjeruje u Isusa čini to ne samo zbog njegove 

snažne riječi… stoga on tvrdi da će raspravljati s Isusovim riječima 

(kao što su nam prenesene u Evanđelju po Mateju). 

Neusner pokušava na poseban način pokazati razlike u vjerovanju 

između krš ćana i Židova, i to u doba novih metodologija 

relativistički u dijalogu, jer samo poslije razumijevanja tih razlika, 

možemo se doista angažirati u pravom dijalogu. I to upravo 

čini ova knjiga, i zato papa Benedikt XVI. kao vrhunski teolog 

uvjerljivo izjavljuje da je to “...najvažnija knjiga u židovsko-kršćanskom 

dijalogu u posljednjem desetljeću”. Ovaj poseban odnos 

između Pape Benedikta XVI. i Rabina Neusnera izgrađen je kao 

odnos između dva iskrena teologa koji samo traže istinu s ljubavlju 

i poštovanjem. 

Kao što Neusner objašnjava, ako bi bio Židov u Palestini prvog 

stoljeća, ne bi se pridružio krugu Isusovih učenika. Štoviše, 

on piše da, “Ako sam čuo što je... [Isus] rekao u Propovijedi na 

gori… ne bi ga slijedio.” Kroz knjigu Neusner razgovara s Isusom 

i iskreno pokušava pružiti razloge zašto bi mu bilo teško 

prihvatiti ono što je Isus imao za reći. Međutim, Neusner opisuje 

neka bitna pitanja koja dijele krš ćane i Židove. Pritom Neusner 

pokazuje najveće poštovanje krš ćanskih vjerovanja i uzima ozbiljno 

Isusov nauk, što je bitan sastojak za religijski dijalog. Iz 

tog razloga, čitanje ove knjige ne samo da čitatelju pruža dublje 

razumijevanje židovstva, nego postaje model za način sudjelovanja 

u religijskom dijalogu. 

Neusner drži da mnogo toga što je Isus rekao nije u skladu s 

Torom. Ipak, u isto vrijeme, Neusner je prijemčiv za neke stvari 

koje je Isus propovijedao. 

Jedan primjer između mnogih rasprava je ona o Šabatu15 : 

Neusner tvrdi da Isus poučava ljude da krše neke od Deset 

zapovijedi, osobito, “sjeti se da svetkuješ dan subotnji.” Neusnerove 

tvrdnje temelje se na Evanđelju po Mateju, 12. poglavlje, 

gdje su Isus i njegovi učenici trgali klasje i jeli ih u subotu. Kad 

farizeji optuže Isusa da “radi ono što nije dopušteno u subotu”, 

Isus se poziva na velikog kralja Davida koji je napravio slične 

nezakonite radnje, a onda izjavljuje da je on, Sin Čovječji gospodar 

subote. Isus zatim ulazi u sinagogu, gdje nastavlja raspravu 

s prispodobom, te u zaključku tvrdi da je “subotom dopušteno 

činiti dobro”. 

Prema Neusneru, Židovi subotom čine ono što je Bog učinio 

na sedmi dan stvaranja, i bit obdržavanja subote nije u “činiti 

dobro”, već je pitanje subote – svetost, a biti svet znači biti poput 

Boga. Držanje svih zakona subote prema Tori možda će izgledati 

besmisleno ne-židovima, ali Neusner ističe da “svetkovanje 

subote određuje što Izrael čini Izraelom”. Izrael je upravo taj koji 

živi prema tim subotnjim pravilima. 

Sve u svemu, knjiga nije samo još jedan običan rad po pitanju: 

“zašto se Židovi ne klanjaju Isusu”. Neusner je uspio u 

stvaranju nečeg sasvim drugog. Knjiga nam otvara prozor u pokušaj 

razumijevanja temelja spora između farizeja i Isusa. Neu- 


sner neće promijeniti Vaše vjersko uvjerenje, ali će Vam otvoriti 

srce i um o tome zašto farizeji nisu prihvatili Isusa i zašto su se 

osjećali ugroženim od strane njegovih poruka. Nije se radilo o 

sukobu za političku moć kao što neki kažu, nego o čistoj vjerskoj 

i duboko intelektualnoj raspravi koja se temelji na iskreno usađenim 

uvjerenjima. U svakom slučaju, Neusnerova knjiga, pod 

pokroviteljstvom pape Benedikta XVI., izaziva zapadni svijet ne 

samo da nastoji poštovati i razvijati bolje razumijevanje za druge 

religije, nego da bude promicatelj istine. Ova knjiga defi nitivno 

daje novi pogled te nas potiče da nastojimo istinski razumjeti 

razlike i sličnosti među religijama. � 

Bilješke 

1 Krv je izričito zabranjena u Tori: Ali krv ne jedite, na zemlju je prolijte 

kao vodu (Pnz 12,16; Lev 3,17). Stoga nam je naloženo da prije kuhanja 

odstranimo krv iz mesa. To se odnosi samo na meso koje ćemo kuhati, 

a nije to potrebno učiniti s mesom koje želimo peći, jer će pri pečenju 

krv izaći. Ako tijekom tri dana od klanja krv nije odvojena, meso se 

više ne smije kuhati, već samo peći (Pojedinosti oko izdvajanja krvi, 

vidi ŽIDOVSTVO: život, teologija i fi lozofi ja, Kotel DaDon, Profi l 2004. 

Zagreb, u potpoglavlju Hahšara, str. 306). 

2 Maharal – Judah Loew (Levai) ben Bezalel, (oko 1520 – 17. rujna 1609), 

među najpoznatijim Praškim rabinima. 

3 E. Kitov, Th e Book of our Heritage, sv. 2, Feldheim Publ., Jerusalem / 

New York 1997, str. 658. 

4 4. paragraf Nostra aetate, na temelju Poslanice Rimljanima 11,17-24. 

5 Ibid. 

6 Tako se izrazio Ivan Pavao II. 

7 Lipanj 1985: Zajednička veza: upute za pravilno prikazivanje Židova 

u propovijedanju i katehezi – papinska komisija za vjerske odnose sa 

Židovima; vidi i na hrvatskome: Drugi Vatikanski Koncil – Dokumenti, 

Bilješke za ispravno prikazivanje, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1986. 

8 Christian documentation on Jewish-Christian relations in the Contemporary 

era, ICCI, Jeruzalem, rujan 1996. str 43. 

9 Vidi: A. Kenna, Catholics, Jews and the State of Israel, A Stimulus Book – 

Paulist Press New York 1993; M. J. Prager, Faith and Fulfi llment: Christians 

and the return to the Promised Land, Vallentine & Mitschell, London 1985. 

10 28. 10. 1968: Nostra aetate, proglas o odnosu Crkve prema nekršćanskim 

religijama s Drugog vatikanskog sabora; 1. 12. 1974.: Smjernice za 

provođenje Nostra aetate: o vjerskim odnosima sa Židovima. 

11 Lipanj 1985: Zajednička veza: kršćani i Židovi. 

12 D. Rosen, Th e negotiations of the permanent bilateral Commission between 

the Holy See and the State of Israel, and their fundamental agreement signed 

on December 30. 1993. A challenge long delayed, ADL, New York 1996. 

13 Rabin dr. Jacob Neusner rođen je u židovskoj ortodoksnoj obitelji u New 

Yorku. Svoje teološko obrazovanje stekao je na nekoliko najboljih sveučilišta 

u svijetu kao što su Harvard, Oxford, New York – JTS Jewish 

Th eological Seminary i Sveučilište Columbia. Predavao je na velikom 

broju tih i drugih uglednih sveučilišta u Americi. Poznat je također kao 

“najplodniji pisac stoljeća”, s više od 900 knjiga. Prošle godine izašlo je 

22 nova naslova, većinom iz njegovog područja – drevnog judaizma. 

Među njegovim najznačajnijim djelima su: prijevodi Talmuda – Jeruzalemski 

(u 35 svezaka) i dva izdanja Babilonskog Talmuda (u 46 svezaka). 

U stvari, preveo je većinu drevne rabinske literature. 

14 Jacob Neusner, Rabin razgovara s Isusom, Kršćanska sadašnjost, Za- 

greb 2010. 

15 Ibid. u 5. poglavlju, strana 111. 

ljeto A. D. 2012. 53


Je li Isus bio nacist? Motivirani rasizmom te prigrlivši tradicionalni 

krš ćanski antisemitizam, njemački protestantski teolozi 

u Trećem Reichu redefi nirali su Isusa kao arijevca a krš ćanstvo 

kao religiju u zavadi s judaizmom. Godine 1939. ovi teolozi su 

utemeljili Institut za proučavanje i iskorjenjivanje židovskog 

utjecaja na njemački vjerski život, koji se, fi nanciran u sklopu 

Protestantske crk ve, uspješno razvijao do 1945. godine. 

Nastojanja da se Isusa odvoji od judaizma bilo je i prije Trećeg 

Reicha. Od početka takozvane “potrage za povijesnim Isusom”, 

postalo je jasno da su, stavljanjem Isusa u povijesni kontekst 

prvostoljetnog palestinskog judaizma, njegova učenja pokazala 

izvanrednu sličnost s učenjima drugih rabina tog doba. Hermann 

Samuel Reimarus, za čije Fragmente Albert Schweitzer kaže da 

su pokrenule Potragu, smatra da je Isus samo htio reformirati 

judaizam; religiju o njemu su, tvrdi Reimarus, izmislili njegovi 

učenici nakon njegove neočekivane smrti. U devetnaestom 

stoljeću, mnogi teolozi Novog zavjeta, među koje se ubrajaju i 

Schleiermacher, D. F. Strauss, Ernest Renan, pokušavali su naći 

razlike između Isusa i judaizma, dok su židovski teolozi, uključujući 

Abrahama Geigera, Lea Baecka, Josefa Eschelbachera, 

smatrali da se Isusa mora promatrati kao jednog od liberalnih 

farizeja koji su željeli progresivnu, demokratsku obnovu saducejskog 

judaizma koji se temeljio na Hramu. 

Okretanje nekih protestantskih teologa rasističkoj teoriji jednim 

dijelom je bio pokušaj da se Isusa odvoji od judaizma – ako 

ne njegovo učenje, onda njegovu rasu. Ponekad je pokušaj bio 

popraćen omalovažavanjem Starog zavjeta kao židovske knjige, 

a jedan pastor u pokrajini Schleswig-Holstein, Friedrich Andersen, 

u jednom pamfl etu iz 1907. godine pod nazivom Anticlericus, 

izjavio je da Crk va treba iskorijeniti “židovski” element iz 

krš ćanstva. Na jednom kongresu povijesti religija 1908. godine, 

ugledni asiriolog Paul Haupt govorio je o “Isusovom arijevskom 

podrijetlu”. Rasprave su se intenzivirale u weimarskom razdoblju, 

u koje su se uključili i profesori teologije kao i pastori. U 

članku iz 1927. godine, ugledni profesor Novog zavjeta na Sveučilištu 

u Göttingenu, Walter Bauer je ustvrdio da Galileja nije 

pripadala židovskoj religiji i da Isus nije slijedio osnovne židovske 

zapovijesti obredne čistoće, poštivanje sabata, posta, niti se 

smatrao mesijanskim kraljem, nego sinom čovječjim, što je helenističko 

određenje. 

Treći Reich je bio plodno tlo za daljnje širenje tih argumentacija 

a odbacivanje Starog zavjeta i podrška nacističkim rasističkim 

zakonima postali su temeljna preokupacija takozvanog Njemačkog 

krš ćanskog pokreta. Godine 1939. skupina pastora i profesora teologije 

utemeljila je pseudo-istraživački institut pod nazivom Institut 

za proučavanje i iskorjenjivanje židovskog utjecaja na njemački vjer- 

54 ljeto A. D. 2012. 

Susannah Heschel 

Arijevski Isus 

Okretanje nekih teologa rasističkoj teoriji jednim dijelom 

je bio pokušaj da se Isusa odvoji 

od judaizma – ako ne njegovo učenje, onda njegovu rasu 

ski život koji je doživio procvat za vrijeme rata, izdavanjem antisemitske 

propagande zaodjenute u “teološko istraživanje”. 

Iznenađujuće velik broj profesora, mlađih znanstvenika, biskupa, 

pastora i studenata koji su se pridružili nastojanju da se 

sintetizira nacizam i krš ćanstvo ne treba promatrati tek kao odgovor 

na politička zbivanja, niti samo kao rezultat borbi unutar 

Crk ve, nego kao kulminaciju dugogodišnjeg nemirenja s činjenicom 

da se izvori krš ćanstva nalaze unutar judaizma. Institut 

je podržala većina regionalnih protestantskih crkava a njegovi 

članovi su održali brojne konferencije te izdavali i “znanstvene” 

i popularne publikacije. Akademski direktor ovog instituta bio 

je Walter Grundmann, profesor Novog zavjeta na Sveučilištu u 

Jeni, a jedno od njegovih prvih postignuća je bilo objavljivanje 

dejudeizirane verzije Novog zavjeta nakon dejudeizirane pjesmarice, 

a obje publikacije su prodane velikom broju crkava 

diljem Reicha. Pored toga, Institut je otvorio podružnicu u Rumunjskoj, 

a njegova uprava je također održavala veze s nekim 

skandinavskim teolozima, posebice s Hugom Odebergom, profesorom 

Novog zavjeta na Sveučilištu u Lundu. 

Članstvo i utjecaj Instituta uvelike su premašili okvire Njemačkog 

krš ćanskog pokreta. Njegovu ideologiju dejudaizacije prihvatili 

su neki katolički teolozi, kao što je to dokazao Kevin Spicer, 

pa čak i kada su rad Instituta kritizirali članovi Ispovjedne crk ve, 

postojala je zajednička pretpostavka da je “židovstvo” teološko 

iskrivljenje. Vođe Trećeg Reicha, iako se nisu posebno zanimali 

za teološke poslove Crk ve, nisu kočili rad Instituta. Njemačko ministarstvo 

vanjskih poslova izdavalo je putne isprave teolozima iz 

Skandinavije kako bi mogli sudjelovati na konferencijama koje je 

sponzorirao Institut u Reichu, i nikada nije bilo nedostatka papira 

niti fi nancijskih sredstava za aktivnosti Instituta. Članovi Instituta 

su štoviše proklamirali da Njemačka vodi “obrambeni rat protiv 

Židova”, rat koji se vodi i na fi zičkim i duhovnim bojišnicama. 

Sam Isus se također borio protiv Židova, ali je borbu izgubio; sada 

će Njemačka na sebe preuzeti tu borbu i osvetiti se za njegovu 

smrt. Grundmann je izjavio: “Naš narod koji je spreman boriti se 

iznad svega protiv sotonskih moći židovstva u svijetu za red i život 

ovog svijeta, odbacuje Isusa jer se ne može boriti protiv Židova i 

otvoriti svoje srce kralju Židova.” Sukob je bio jasan; iz Isusa se 

do kraja mora istjerati židovstvo kako bi njemačka borba protiv 

Židova bila uspješna. Čak i u kasnijem razdoblju, 1944. godine, 

Grundmann je napisao da je “Židov Antikrist [koji] se želi osloboditi 

okova i srušiti Reich,” kroz rat, boljševizam i liberalizam. 

Denacifikacija koja je uslijedila nakon rata nije uspjela 

očistiti Crk vu od nacističkih teologa. Većina članova Instituta 

je zadržala svoje katedre, ili bar prominentan položaj

unutar Crk ve (i u Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj). Grundmann 

je izgubio katedru na Sveučilištu u Jeni zbog svog ranog članstva 

u Nacističkoj stranci (1930), ali mu je umjesto toga dat 

položaj upravitelja sjemeništa u Eisenachu (Istočna Njemačka) 

i imao je aktivnu karijeru do svoje smrti 1974. godine. 

Objavio je velik broj radova o sinoptičkim evanđeljima koji su 

postali obavezna literatura čak sve do 1990-ih za protestante 

koji su se spremali za svećeničko ređenje. Ostali članovi Instituta, 

među koje se ubrajaju Herbert Preisker, Rudi Paret, 

Siegfried Morenz, Martin Redeker, Johannes Leipoldt, Georg 

Bertram, Johannes Hempel, Hugo Odeberg, Rudolf Meyer i 

Carl Schneider, također su imali perspektivne karijere nakon 

rata, a neki i prilično javne uloge kao politički ali i vjerski 

vođe, s istaknutim položajima na fakultetima, kao prvaci u 

raznim akademskim područjima kao što su islamske studije, 

egiptologija, Stari zavjet, Novi zavjet i sistematska teologija. 

Drugi su, kao i za vrijeme Trećeg Reicha, ostali pastori protestantskih 

crkava. 

Ono što je zajedničko i crk vama i Saveznicima jest činjenica 

da ni jedni ni drugi nisu poduzeli ništa da se istraže njihova 

djelovanja u doba nacizma i da ih se pozove na odgovornost 

zbog njihovih antisemitskih publikacija. Umjesto toga, većina 

njih je našla pribježište u krš ćanskoj teologiji za vrijeme denacifi 

kacije. Grundmann je predočio pisma od kolega u Institutu, 

koji su lažno tvrdili da ništa drugo nije htio do zaštititi Crk vu 

od nacionalsocijalizma. Čim su predstavnici zakona ustvrdili 

da je njegovo rano članstvo u Nacističkoj stranci bila naivna 

greška nadobudnog teologa, Crk va ga je drage volje oslobodila 

odgovornosti, mada svjesna neistine, izjavljujući da se Grundmann 

“borio protiv Nacističke partije, kao što je samo nekolicina 

drugih hrabrih ljudi u partiji to činila”. Grundmanna 

je rehabilitirala njegova domicilna Crk va u Tiringiji, gdje je 

proveo svoje poslijeratne godine kao revni, dobrovoljni doušnik 

istočnonjemačke tajne policije (Stasi) obavještavajući ih o 

aktivnostima Crk ve u zamjenu za novac i dozvolu putovanja 

po inozemstvu. 

Po završetku rata i ubojstvu Židova, teolozi su se mogli vratiti 

u okrilje Crk ve. Upravo ta “neutralnost”, koju su im priskrbili 

dugogodišnji napadi krš ćanske teologije na judaizam, značila 

je da se protiv njih neće pokretati nikakvi sudski procesi. Štoviše, 

pošto su se nakon rata prikazali kao starozavjetni simboli 

patnje, viktimizacija je postala uspješno sredstvo izbjegavanja 

odgovornosti i izigravanja moralne superiornosti. Kako su ih 

istraživanja u procesu denacifi kacije sustizala, krš ćanski antisemiti 

Trećeg Reicha su se mogli izdavati za prave Židove koje su 

proganjali nacisti ali koji su ostali vjerni svojoj krš ćanskoj vjeri 

i svojoj Crk vi. � 

[Ovaj esej izvadak je iz moje knjige: Arijevski Isus: Protestantski 

teolozi i Biblija u nacističkoj Njemačkoj, Princeton University 

Press, 2008.] 



Tora i Isus 

Tora mi je rekla neke stvari o Bogu koje je Isus zanijekao, a 

Isus mi je rekao ono što Tora nije priznavala o kraljevstvu 

Božjem. Isusovo naviještanje Božje vladavine usmjerilo je moj 

pogled uvis, u nebo. Ali ja sam živio, i sad živim ovdje i sada, gdje 

se volovi bodu rogovima, a obitelji svađaju. Kraljevstvo nebesko 

možda će doći, možda ne dovoljno brzo, ali dok ono ne dođe, 

Tora me uči što znači živjeti u Božjem kraljevstvu – ovdje i sada. 

Mnogo onoga što je Isus imao reći o kraljevstvu Božjem 

odnosilo se na stvari koje je i Tora, sa svoje strane, zanemarila: 

na primjer, tko će ući u Kraljevstvo, a tko neće. Kad će 

doći kraljevstvo Božje i, naravno, kakav će biti Isusov položaj 

u njemu – ni za jedno od tih učenja Tora me nije pripremila, a 

iskreno rečeno, nema ni razloga da to učini. 

Može li kraljevstvo Božje doći skoro, u naše doba, ovdje gdje jesmo? 

Tora ne samo da to potvrđuje nego pokazuje i kako. Zaista, u 

tome i jest stvar. Trebam li onda čekati kraljevstvo Božje? Naravno 

da trebam: ali dok čekam, ima stvari koje moram obaviti. 

Da budem konkretniji, postoje stvari koje moramo napraviti, 

i to napraviti zajednički. Isus i njegovi učenici pošli su svojim 

putem, daleko od pozornice na kojoj se trajno odvijao život 

Izraela. U ono doba, a vjerojatno i danas, ja bih bio zaključio da 

ih je Izrael s pravom pustio da odu. Jer njihova poruka – barem 

sudeći po Matejevu izvještaju – bila je poruka pojedincima, a 

Tora je govorila o svima nama. Napusti dom, pođi za mnom; 

ostavi sve, pođi za mnom; uzmi svoj križ, pođi za mnom – ali 

što je onda s domom, što s obitelji i zajednicom i društvenim 

poretkom, koje po naredbi Tore Izrael mora ostvariti? 

Nekad davno, negdje daleko, Bog je stvorio narod, svet, 

izdržljiv narod. Bog je s ljudima sklopio Savez, u Tori im dao 

uvjete tog sporazuma, čak je u naše tijelo urezao znak tog saveza. 

A Isus, koliko sam ja čuo, nije govorio o Savezu, nije govorio 

ništa o Izraelu, ništa o obvezama Izraela kao cjeline, svih 

Izraelaca zajedno i u isto vrijeme. Njegov nauk govori o meni, 

a ne o nama; o napuštanju, a ne o ostajanju; o skorašnjem, a ne 

o dugoročnom stanju stvari. 

Dakle, razmišljao sam, što ako je u pravu? Ako ne postoji 

dugoročnost već samo ovo “bliži se ...”? 

Pa, imao je pravo, zar ne: “Ne budite dakle zabrinuti za sutra. 

Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla 

njegova” – poruka je duboko ukorijenjena u Toru koja govori o 

volovima koji se bodu rogovima i svadljivim ljudima. 

Pa ako je u pravu, kraljevstvo nebesko bit će ovdje, i sve 

ono što je kazao da će biti, bit će. 

Ali ako nije bio u pravu, što onda? Razorene obitelji – za 

što? Napuštena sela – za što? I što činiti kad se volovi bodu, a 

ljudi svađaju? 

Moje razmatranje ne odnosi se na praktično nasuprot nebeskom. 

Ono se odnosi na dvije koncepcije onoga što Nebo 

želi, po kojima bi trebalo uspostaviti Nebo na zemlji. Tora me 

uputila kako izgraditi kraljevstvo svećenika i svetog naroda. 

Znači, Tora govori o Božjem kraljevstvu. Ali ona govori o volovima 

koji se bodu i o vjerolomstvu. Stvarni ljudi žive stvarne 

živote u Božjem kraljevstvu. Tora ih uči kako valja graditi to 

kraljevstvo ondje gdje jesu, onakvi kakvi jesu. � 

[ Jacob NEUSNER, Rabin razgovara s Isusom, 

Krš ćanska sadašnjost, Zagreb 2010, 218-219.] 

ljeto A. D. 2012. 55

Rekoše mu: – Što trebamo činiti da djelujemo djelima Božjim? – Odgovori Isus i reče im: – Ovo je djelo Božje, da vjerujete u onoga kojega je on poslao. 

Iv 6,28-29 

Zlatko KESER

U zrcalu 

tekstova o Mariji ocrtava se neizravno i Isusov profi l. 

Želimo to izoštriti izravnim izričajima. Zato se moramo vratiti 

Suri 19, jer ovdje se i o Isusu nalazi prvi veći tekst u Kur’anu. 

Pred očima su nam struktura, stil i temeljni izričaj ove sure: 

– pretpovijest Isusova rođenja gledom na Ivana, Zaharijina 

sina; 

– pojava Božjega duha pred Marijom i dijalog s Marijom; 

– trostruko povratno povlačenje Marije, koja tako postaje 

sprem na za prihvaćanje Božje prisutnosti; 

– Isusovo rođenje kod palme; 

– Marijina konfrontacija s okruženjem koje ju odbija. Nakon 

toga vlastita eksplikacija Isusa-dječaka. 

“Božji sluga”: Sura 19 

Počinjemo sa Surom 19,30 i to s prvim samopredstavljanjem 

koje Kur’an stavlja Isusu u usta: 

30 On reče: 

“Ja sam Božji sluga. On mi je dao pismo i učinio me 

prorokom, 

31 daje mi da budem blagoslovljen gdje god da sam. 

On mi je naredio molitvu i davanje milostinje do 

kraja života, 

32 i da poštujem svoju majku. Nije me učinio 

nesretnim nasilnikom. 

33 Neka bude mir nada mnom na dan kad sam bio 

rođen, na dan kad budem umro i na dan kad 

budem probuđen na život.” 

34 To je Isus, Marijin sin. 

Riječ istine, u koju oni sumnjaju! 

35 Ne dolikuje Bogu da ima dijete. 

Blagoslovljen bio! 

Kad on jednu stvar zaključi, kaže joj samo: 

“Budi!” 

i ona je tu. 

36 “Bog je moj i vaš Gospodar. Zato mu služite! To je 

ispravan put.” 

37 Tada se strane međusobno podvojiše. 

Jao onima koji ne vjeruju jer oni će doživjeti silni dan! 

Karl-Josef Kuschel 

Isus – Marijin sin, 

Božji poslanik 


S “Božja riječ” Kur’an misli da se u Isusu manifestira svemoguća stvarateljska Božja moć. 

Samo preko autoritativne Božje riječi on je stupio u život. On je u izvornom smislu 

creatura verbi, stvorenje Božje riječi. Isus je za Novi zavjet živa Božja riječ. 

Za Kur’an je Isus živ po Božjoj riječi 

38 Kako će dobro čuti i vidjeti onoga dana kada dođu k nama! 

Ali koji čine nepravdu, danas su u očitoj zabludi. 

(Sura 19,30-38) 

Sura 19 već daje tri različita niza izričaja u vezi s Isusom, koje 

će mo u Kur’anu stalno susretati: 

– U prvom nizu Kur’an stavlja u usta samom Isusu izjave o 

sebi (Sura 19,30-33). 

– U drugom nizu Kur’an sam daje izjave o Isusu (Sura 

19,34-36). 

– U trećem nizu Kur’an daje izjave o krš ćanima i kršćanskim 

skupinama (Sura 19,37s). 

Držimo se ključnih izjava prvog niza izričaja: 

(1) Prvo samooznačavanje Isusa glasi: “rob” ili “sluga” Božji. 

Programatska izjava, i to u objema komponentama. Međutim, 

primjećuje ju se programatski samo ako se odmah čita protuizjava 

o onima protiv kojih je izgovorena: Bog dodaje sebi “neko 

dijete” i time bi uz Boga postojao i jedan “sin” Božji, jedno božansko 

ili polubožansko biće. Kur’an od početka zahtijeva da 

Isus sam demantira svaku vrstu pobožanstvenjenja: “Ja sam 

Božji sluga.” Istodobno, Kur’an ne ostavlja nikakvu sumnju u to 

da se Isusovo značenje može razumjeti samo polazeći od Boga: 

“Ja sam Božji sluga.” 

(2) Isus je od Boga primio jedan spis Objave koji ga na poseban 

način čini posebnim poslanikom. Znamo već da samo četiri 

osobe u Kur’anu imaju ovaj privilegij: Mojsije je dobio Toru, David 

Psaltir, Muhamed Kur’an i Isus Evanđelje. 

(3) Bog daje da Isus bude “blagoslovljen” – izjava koja je 

u istoj Suri 19 već pripremljena izričajem da je Isus “znak” za 

“Božje milosrđe” prema ljudima (Sura 19,21). To se ovdje precizira: 

Isus je dar Božjega blagoslova posvuda. Njegova pojava, gdje 

god se pojavio, spasenjski je događaj, pun blagoslova. 

(4) Isus je od Boga dobio upute s obzirom na “molitvu” i 

“milostinjski porez”. Poznato je da molitva i milostinjski porez 

spadaju u pet “stupova” islama. Od početka se razlikuje onaj koji 

ljeto A. D. 2012. 57


vjeruje u poruku Kur’ana od svoje okolice time što prakticira redovitu 

molitvu i davanje siromašnima. Time što Kur’an daje da 

već Isus prakticira molitvu i davanje siromašnima, čini ga prije 

islama praktično egzemplarnim podanikom Božjim. 

(5) Isus je od Boga dobio zahtjev da bude prema svojoj majci 

“pun poštovanja”, dakle da Mariju na poseban način časti. Već 

je Ivanu u istoj suri bilo potvrđeno da je “bogobojazan i pun 

poštovanja prema svojim roditeljima” i da nije “prkosni silnik”. 

Ovo se sada na poseban način pripisuje Isusu: “nikakav strašni 

nasilnik”. Izričaj Sure 19,32-33 (“Nije me učinio strašnim nasilnikom. 

Mir bio nada mnom”) budi kod krš ćana sjećanja na Marijin 

hvalospjev (“Magnifi cat”) i anđeoski hvalospjev pred pastirima 

u Lukinu evanđelju (Lk 1,46-55; 2,14). Već je ondje Isus 

bio kontrastna slika prema “moćnima” i “bogatima”. Već je ondje 

on bio utjelovljenje Božjega “mira”. Za krš ćansko-islamski dijalog 

zaslužni perzijski učenjak Mehdi Bazargan je u svojoj knjizi, 

objavljenoj 2006. na njemačkom jeziku Der Koran und die Christen, 

komentirao ovo mjesto: “Isusov zahtjev u Suri 19 (‘On me 

nije učinio strašnim nasilnikom’) obuhvaća njegovu poruku s 

izričitim distanciranjem od tirana i nasilnika. Ova rečenica je 

gledom na ono vrijeme vrlo snažna i puna značenja. Božanske se 

religije oštro distanciraju od tiranije i tlačenja Rimskoga Imperija 

i činjenice da uobičajene metode ondašnjih oblika i sustava 

vladanja nisu bile ništa drugo doli agresije i tlačenja. Odatle to 

djeluje gotovo kao da se stvarna poruka Isusa Krista i drugih 

proroka sastoji u izričaju da s ljudima ne postupaju tiranski. 

Osim toga, čini se da ovaj zahtjev predstavlja potrebu civiliziranog 

društva, a posebno Božjih klanjatelja.” 1 Iz toga slijedi: 

� Dijalek� ka snage i slabos� je karakteris� čan proročki sukcesijski 

niz u Kur’anu. Kao što su Noa, Abraham i Mojsije bili borcipojedinci, 

koje je njihova sredina odbijala i koji su nastupali bez 

izvanjske moći (oružja i pratnje), tako je bio i Isus u svom i prorok 

Muhamed u mekanskom vremenu. Njegova je snaga prvotno snaga 

vjere, ne snaga oružja, novca, podaništva. 

Međutim, pripazimo na formulu blagoslova u Suri 19,33: 

“Mir nada mnom…” Ona je utoliko značajna što Kur’an na 

ovom mjestu daje da Isus sam kao sasvim razumljivo ponavlja 

stvarateljsko-teološku trijadu rođenja, umiranja i uskrsnuća. 

Prije svega registriramo da Kur’an ovdje stavlja u usta Isusu izjavu 

o njegovoj smrti. Kako je to po sebi malo razumljivo, još će 

nas osobito zanimati u povezanosti sa Surom 4. 

58 ljeto A. D. 2012. 

Nikakav sin uz Boga: Sura 19 

Drugi se niz izjava u Suri 19 mora čitati povezano s prethodnim 

Isusovim samopredstavljanjem. On predstavlja božansko-autoritativno 

pojašnjenje prema vjeri krš ćana kako ju je Kur’an shvaćao 

u vrijeme svoga pojavljivanja. Kako se osobito naglašava: 

“Ovo je Isus”, onda je to na jednoj strani osnaženje onoga što u 

izričajima o Isusu upravo slijedi, ali istodobno i razgraničenje od 

onih koji su od Isusa napravili nešto više: više od sluge, poslanika, 

nositelja blagoslova, Božjeg mirotvorca. 

Jezik vjere krš ćana poznaje za to počasni naslov “Sin Božji”. 

Kur’an to shvaća mitološko-politeistički. Ta ̏, poznaju se iz vlastitog 

okruženja Božji sinovi i Božje kćeri. Ali Bogu pripisati 

“jedno dijete” ili bilo kakvog “partnera” (Sura 5,72), znači povrijediti 

Božje jedinstvo. “Božji sin” u shvaćanju Kur’ana čini Isusa 

božanskim ili polubožanskim bićem uz Boga. To u Kur’anu ne 

nailazi samo na potpuno neshvaćanje, nego i na odlučni otpor 

(Sure 2,116; 9,30s). 

Samo se tako može shvatiti oštra kontrastivna izjava koja će 

se ubuduće provlačiti kao refren kroz sve kuranske tekstove o 

Isusu. “Ne dolikuje Bogu uzimanje jednoga djeteta” (Sura 19,35). 

Ovo se osnažuje jednom daljnjom riječju, koju Kur’an nadodaje 

ovoj: “Bog je moj i vaš Gospodar. Zato mu služite! To je ispravni 

put” (Sura 19,36). Isusov izričaj da je on “Božji sluga” odgovara 

ustvari izričaju da je samo Bog “Gospodar”. Ovdje po prvi put 

imamo pred sobom – još jednom Mehdi Bazargan – “odbacivanje 

tvrdnje da Bog sebi pridružuje sina. Ovo se odbacivanje temelji 

na argumentu da Stvoritelj, koji svaku želju da nešto nastane, 

ostvaruje samo svojom voljom, ne bi mogao imati potrebu za 

sinom ili pomoćnikom”. 2 Ovaj je izričaj zaista tako važan da ga 

Sura 19 na kraju još jedanput podvlači snažnom slikom: 

88 Oni kažu: 

“Svemilosni je uzeo sebi jedno dijete.” 

89 Učinili ste jednu neobičnu stvar. 

90 Od toga se gotovo lome nebesa, dijeli se zemlja i brda 

se raspadaju u ruševine, 

91 što oni Svemilosnom pripisuju dijete (Sura 19,88-91). 

“Oni kažu”: U trećem nizu izričaja Kur’an ima pred očima kršćane 

ili krš ćanske skupine. Njih se napada ne samo zato što poklanjaju 

vjeru Božjem sinu, koji se suprotstavlja Božjem jedinstvu, 

nego i što su postali “međusobno razjedinjeni”. Kur’an ima, 

očigledno, pred očima razjedinjene skupine krš ćana, koje su se 

raspale u pitanjima ortodoksije. To osobito vrijedi za izričaje o 

“Trojstvu”. Kur’an odražava vjeru u Trojstvo krš ćana, koja je, 

čini se, bila vjera u trobožanstvo. Međutim, trinitarna dogma 

stare Crk ve htjela je upravo to izbjeći, ali u povijesti pobožnosti 

očito to nije mogla spriječiti. Uz Boga ne stoji samo jedna “veličina”, 

nego istodobno dvije, što za Kur’an pogoršava stvar: 

171 Vi, ljudi knjige, ne idite u svojoj vjeri predaleko i kažite 

o Bogu jedino istinu! Krist Isus, sin Marijin, je samo 

Božji poslanik, njegova riječ koju on Mariji šalje, 

i njegov duh. Onda vjerujte u Boga i u njegove poslanike! 

Ne recite “tri”! Prestanite! To je bolje za vas. Bog je 

jedan jedini Bog. Blagoslovljen bio! Zar on da ima sina! 

Njemu pripada što je na nebesima i na zemlji. 

Bogu je dovoljan kao zastupnik. 

172 Krist neće odbiti da bude Božji sluga, kao ni anđeli 

blizu (Boga). Međutim, koji odbijaju njemu služiti, i 

oholi su, njih će zajedno skupiti oko sebe. 

173 Ali onima koji vjeruju i čine dobra djela, on isplaćuje 

nagradu i daje im još više iz punine svojih darova. Ali 

one koji to odbacuju i oholi su, on kažnjava bolnom 

kaznom. Oni za sebe izvan Boga ne nalaze ni potporu 

ni pomoćnika 

(Sura 4,171s; usp. Sura 5,72-77). 

Ovdje se još jednom prezentiraju oba niza izričaja na zgusnut način: 

(1) Još jedanput Krist Isus sam zahtijeva skromnije vlastito 

svjedočanstvo da je samo “sluga” Božji, što još jednom na osobit 

način podcrtava izričaj o nebeskim bićima u Božjoj blizini, 

anđelima. 

(2) Još jedanput se božanski-autoritativno konstatira da je 

Krist Isus “samo Božji poslanik”, “njegova riječ”, “njegov duh”.

(3) Još jedanput se oštro odbijaju krš ćani koji umjesto jednoga 

Boga štuju “tri” veličine. Tko su ove “tri” veličine, ne kaže 

se precizno ovdje nego na jednom drugom mjestu: Bog, Isus i 

Marija (Sura 5,116). Kur’an pod trojstvom očigledno shvaća jednu 

vrstu božanske obitelji, za koju se zna iz mnogih starih religija: 

Bog-otac, Marija kao majka-božanstvo i Isus kao dijete-bog. 

Međutim, takvim božanskim trojstvom Kur’an doista ide “predaleko”. 

Prelazi se ona granica koja ide između istine i neistine. 

Time nije pogođeno trinitarno ispovijedanje Crk ve. 

Lanac Božjih poslanika: Sure 2 i 3 

Nakon temeljnih izričaja o Isusu u Suri 19, za Kur’an je vrlo rano 

jasno da Isus pripada redu velikih proroka, koje je Bog poslao 

ljudima. To objašnjava zašto nakon Sure 19 izričaji o Isusu (relativno 

malo njih) većinom imaju najčeš će serijski ponavljanu formu. 

To važi za Suru 42 kao i za Suru 6 iz trećeg perioda u Meki: 

84 Darovali smo im Izaka i Jakova. 

Svakoga smo od njih vodili. 

Još prije toga vodili smo Nou, a od njegovih potomaka 

Davida, Salomona, Joba, Josipa, Mojsija i Arona – 

Tako nagrađujemo one koji čine dobro, 

85 Zahariju, Ivana, Isusa i Iliju – 

Svi pripadaju čestitima (Sura 6,84; usp. Suru 42,13). 

Isto vrijedi za Suru 2, prvu u Medini objavljenu suru, o kojoj 

smo izvijestili već u vezi s Adamom i Mojsijem. Budući da ovdje 

prije svega u prvom planu stoji sukob sa židovskim medinskim 

plemenima, nije nikakav slučaj da se za ovaj sukob funkcionalizira 

ne samo Mojsijeva fi gura u Suri 2, nego i ona Isusova: 

87 Dali smo Mojsiju Pismo i da nakon njega slijede poslanici. 

Dali smo Isusu, sinu Marijinu jasna svjedočanstva i 

ojačali ga duhom svetosti. 

Niste li, uvijek kad vam je neki poslanik donosio 

ono što vi niste željeli, oholi, okrivili jedan dio njih 

za laž, a jedan dio ubili? (Sura 2,87). 

Isto vrijedi za Suru 3. Čuli smo da već Marija kao pripadnica 

židovskog naroda treba biti znak za “Izraelovu djecu”. To u još 

većoj mjeri vrijedi za Isusa. U neposrednom nadovezivanju na 

scenu naviještenja kaže se u Suri 3 o njemu: 

45 Kad su anđeli rekli: 

“Marijo, Bog ti objavljuje od sebe jednu riječ čije je ime: 

Krist Isus, Sin Marijin. On je čaš ćen u ovom i u onom- 

-zadnjem vremenu i pripada onima koji su blizu (Bogu). 

46 On u kolijevci govori ljudima kao odrasli i pripada 

čestitima […]. 

48 Poučavao ga je Pismu, mudrosti, Tori i Evanđelju. 

49 Poslanik za djecu Izraelovu” (Sura 3,45-46.48s.) 

Poslušajmo pažljivo oznaku za Isusa, Božja riječ (Sura 3,45). Kršćani 

ovdje odmah prepoznaju jedan topos novozavjetne kristologije: 

“Logos sarx egeneto”, “I Riječ tijelom postade” (Iv 1,14), 

centralni izričaj za Isusovo jedincato povijesno-spasenjsko mjesto. 

Misli li se na to ovdje u Suri 3,45 kad anđeo kaže Mariji da 

Bog objavljuje “od sebe jednu riječ čije je ime: Krist Isus”? Prema 

svemu što smo ovdje čuli, ne misli se na povijesno-spasenjsku 

centralnost i ekskluzivnost. Što onda? 


� S “Božja riječ” Kur’an misli da se u Isusu manifes� ra svemoguća 

stvarateljska Božja moć. Samo preko autorita� vne Božje riječi on 

je stupio u život. On je u izvornom smislu creatura verbi, stvorenje 

Božje riječi. Isus je za Novi zavjet živa Božja riječ. Za Kur’an je Isus 

živ po Božjoj riječi. 

Kur’an ilustrira ovu stvarateljsku božansku volju, koja se manifestira 

u Isusu i po njemu, dodajući odmah tzv. čudo s pticom: 

49 Poslanik za djecu Izraelovu! 

“Donio sam od vašega Gospodara jedan znak: Stvaram 

vam iz gline nešto u liku ptice i tada dahnem nad to 

i to je ptica – s Božjim dopuštenjem – ja liječim slijepca 

i gubavca, darujem mrtvima život – s Božjim dopuštenjem 

– i obznanjujem vam što jedete i u svojim kućama 

pohranjujete – 

U tome je za vas znak, ako vjerujete” (Sura 3,49). 

Za Suru 3,49 postoji jedna značajna paralela u krš ćanskoj tradiciji: 

doduše ne u Novom zavjetu nego u izvankanonskoj literaturi 

o djetinjstvu: 

“Kad je ovaj dječak Isus imao pet godina, igrao se u plićaku 

jednog potoka […]. Kad je jedan židov vidio što dječak čini 

igrajući se, odmah je otišao i javio njegovu ocu Josipu: 

‘Gle, tvoj dječak je kod potoka, uzeo je gline, napravio 

dvije ptice i tako je onesvetio subotu.’ 

Kad je Josip došao do potoka i (to) vidio, okosio se na 

njega: ‘Zašto činiš subotom što je zabranjeno?’ 

Isus, međutim, pljesnu rukama i povika vrapcima: ‘Idite!’ 

Vrapci raširiše svoja krila i odletješe uz viku. 

Ali kad su židovi to vidjeli, čudili su se, otišli i pričali kako 

su vidjeli što je Isus učinio.” 3 

� Dijalektika snage i slabosti je karakterističan 

proročki sukcesijski niz u Kur’anu. Kao što su 

Noa, Abraham i Mojsije bili borci-pojedinci, koje 

je njihova sredina odbijala i koji su nastupali bez 

izvanjske moći (oružja i pratnje), tako je bio i 

Isus u svom i prorok Muhamed u mekanskom 

vremenu. Njegova je snaga prvotno snaga vjere, 

ne snaga oružja, novca, podaništva � 

Ponovno nam pomaže točno uspoređivanje teksta za jasno 

određivanje i jednog i drugog sadržajnog profila. Krš ćanska 

priča naglašava konflikt između Isusa i njegova tradicionalnog 

židovskog okruženja. Ona ilustrira suverenost kojom 

Isus (kao božanski čudotvorac) prelazi preko tabua subote. 

I Kur’an spominje čudo s pticom u kontekstu sukoba sa suvremenim 

židovstvom. Međutim, Isus u Kur’anu nije nikakav 

ekskluzivni nego posebni znak, i to po svojim neobičnim sposobnostima: 

Već kao novorođenče je govorio, kao odrasli čini 

daljnje čudesne radnje. Time se, već zato, ne misli na ekskluzivnost 

u povijesno-spasenjskom smislu zato što se čudesni 

znakovi koje Isus izvodi događaju “s Božjim dopuštenjem”. 

Tako i ovdje, također, imamo posla ne s kristološkim nego s 

ljeto A. D. 2012. 59


teocentričnim izričajem: jedan znak “od vašega Gospodara”! 

Time je vidljiva poanta Sure 3,49: 

� “Izraelovu djecu” se poučava – i to � me što se Isus predstavlja 

kao Božji poslanik, koji izvodi posebne znakove. Ovom se pričom 

napada ignoriranje proročkih “znakova” koje je vladalo u suvremenom 

židovstvu. Ono vrijedi već za sve Izraelove proroke, ono vrijedi 

i za Muhameda. Isusov znakovni karakter se naglašava zato da bi 

se ljude senzibiliziralo za “znak” zadnjeg i defi ni� vnog proroka. 

Isto važi i za začuđujuće konkretne izričaje Kur’ana o Isusovoj 

praksi, koji se prikazuju u Suri 3,49: ozdravljenja slijepih, ozdravljenja 

gubavih, uskrisivanje mrtvih, propisi o hrani i održavanju 

hrane. Ovo su za krš ćanske čitatelje bliske paralele prema novozavjetnoj 

predaji. Prema svim evanđeljima, Isus je činio da slijepi 

progledaju, gubavi se očiste i mrtvi budu probuđeni na život: 

Jairova kći, sin udovice iz Naina i Lazar. Novozavjetno ključno 

mjesto nalazi se u Matejevu evanđelju: 

“A kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje 

učenike da ga upitaju: ‘Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga 

da čekamo?’ Isus im odgovori: ‘Pođite i javite Ivanu 

što ste čuli i vidjeli: Slijepi progledaju, hromi hode, gubavi 

se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje 

Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene’” 

(Mt 11,2-6; usp. 15,29-31). 

Razlog zašto Kur’an spominje ove konkretne detalje, povezan je s 

njegovim interesom da Isusa pokaže kao suverenog novog tumača 

Mojsijeve Tore. I ovo je jasan znak “Izraelovoj djeci”, a istodobno i 

legitimiranje unaprijed Muhamedova proroštva, koji na svoj način 

želi interpretirati Toru. Zaoštravanje dolazi već u sljedećem retku: 

U tomu je za vas znak, ako vjerujete, 

50 za potvrdu onoga što je već prije mene stavljeno u Toru 

i da bi vam se dopustilo nešto što vam je bilo zabranjeno. 

Ja sam vam donio znak od vašega Gospodara. 

Bojte se Boga i slušajte mene! 

51 Bog je moj i vaš Gospodar. Zato mu služite! 

To je ispravan put (Sura 3,50s). 

Kako se muslimani 

sporazumijevaju s krš ćanima: Sura 3,59-64 

Zaustavljamo se na trenutak i prisjećamo se dosadašnje strukture 

Sure 3. Naslovnici su bili Izraelova djeca, koja su upućivanjem 

na fi gure njihove tradicije trebala biti izazvana na obraćenje: 

– Sura 3,33-37: Rođenje i posvećenje Marijino 

– Sura 33,38-41: Naviještenje rođenja Ivana, sina Zaharijina 

– Sura 3,42-47: Izabranje Marijino, naviještenje rođenja 

– Sura 3,48-57: Isusovo značenje, njegova poruka i praksa. 

Iznenađujuće je da se Kur’an od Sure 3,59 (dakle, odmah u drugom 

sljedećem retku) još jedanput vraća na Isusovo značenje – i 

to na autoritativno-statutarni način: 

59 S Isusom je kod Boga kao i s Adamom: On ga je stvorio 

iz praha. 

Tada mu je rekao: 

“Budi!”, 

i on je tu. 

60 ljeto A. D. 2012. 

60 Istina je od tvoga Gospodara. Zato ne pripadaj onima 

koji sumnjaju! 

61 Kad onda o onome što ti je na znanje došlo, netko bude 

s tobom raspravljao, tada reci: 

“Dođite, pozovimo naše i vaše sinove, naše i vaše žene, 

nas same i vas, i položit ćemo tada zakletvu i pustiti 

Božju kletvu nad lažljivce!” 

62 Ovo je istinita priča. 

Nema boga osim Boga. 

Bog, on je moćan i mudar. 

63 Ali ako se okrenu – 

Bog poznaje smutljivce. 

64 Reci: 

“Vi, ljudi Knjige, dođite da se okupimo oko jedne 

riječi, nama i vama zajedničke: da samo Bogu služimo 

da mu nikoga ne smatramo ravnim i nikoga osim 

Boga ne smatramo Gospodarom.” 

Ali ako se okrenu, onda reci: 

“Posvjedočite da smo mi Bogu odani – muslimani.” 

(Sura 3,59-64) 

� Krš ćani su oduvijek prema Suri 4,157 

(“Oni ga, međutim nisu ubili i nisu razapeli”) 

učvrstili svoje uvjerenje da Kur’an središnje 

kršćanske vjerske sadržaje, kao što je spasenjsko 

značenje Kristove smrti na križu, ne samo 

ne poznaje nego izravno poriče. Ta ̏, ovdje se 

Isusovo razapinjanje ne samo teološki drukčije 

tumači, nego se izravno odbacuje: Isus nije bio 

razapet! Ne može se jasnije signalizirati koliko 

muslimani iz kuranske perspektive odbacuju 

središnji kršćanski vjerski sadržaj, koji je 

posvjedočen u svim knjigama Novoga zavjeta i 

sastavni je dio kršćanskog vjerovanja, što ćemo u 

sljedećem odsjeku još jedanput vidjeti. Kristovo 

razapinjanje, prema Kur’anu, ne samo da nema 

teološko značenje, nego se uopće nije dogodilo. 

Dakle, kršćani su Suru 4,157 shvatili kao izravni 

antikršćanski napad � 

Iznenađujuće na ovom tekstu nije samo “S Isusom je...”. Iznenađujuća 

je, također, promjena naslovnika. Ovdje više nisu oslovljena 

samo “Izraelova djeca”, nego “ljudi Knjige”, čime se prije svega 

smije misliti na krš ćane. Osim toga, i poviku “Dođite, pozovimo 

naše sinove i vaše sinove…” je potrebno objašnjenje. Očigledno 

poziv na sastanak, na “zajedničku riječ”. Što je pozadina? 

Datiranje nije posve sigurno: Je li to bilo prije bitke kod Bedra 

u ožujku 624. ili tek 631? Sigurno je: U Medini se pojavila 

jedna delegacija krš ćana iz Nadjrāna (sjeverni Jemen). Pod 

dojmom islama koji se širio, oni se osjećaju ugroženima i šalju 

poslanstvo u Medinu. 4 Dolazi do sporova o Kristovu značenju 

između Nedžrana i Muhameda. Oni su završili u slijepoj ulici: 

Niti krš ćani mogu prihvatiti poruku Kur’ana, iako je Muhamed, 

očito, uložio mnogo truda oko uspostavljanja veze između krš-

ćanstva i islama, niti se muslimani daju uvjeriti u temeljnom elementu 

tradicionalne kristologije: o Isusovu bogo-čovještvu. Jesu 

li time krš ćani osuđeni? 

Nakon dugih rasprava objema stranama uspijeva sporazum 

oko “Božjega suda” (ordalija). Na ovo očigledno aludira Sura 

3,61. Obje strane izjavljuju da su spremne ući u osigurani ugovorni 

odnos, koji utvrđuje njihova neotuđiva prava ali i dužnosti. 

Naime, krš ćanima iz sjevernog Jemena osigurava se široka 

političko-religiozna autonomija i gospodarska samostalnost, 

zapečaćena čvrstom zakletvom i posvećena Prorokovom časnom 

riječju. Događaj s mnogo važnih posljedica. Predani tekst 

ugovora ima – kaže Khoury u svom komentaru Kur’ana – u 

islamskoj tradiciji “karakter modela” i “krajnje je važan za oblikovanje 

odnosa između muslimana i krš ćana”. 5 Kakav karakter 

modela, potvrđuje Tariq Ramadan u svojoj najnovijoj Muhamedovoj 

biografi ji (2007). Sporazum s krš ćanima iz sjevernog 

Jemena za njega pokazuje temeljno držanje Proroka prema ljudima 

koji vjeruju drukčije. Prvi Prorokovi drugovi nisu ovo 

temeljno držanje nikada zaboravili: “Oni iz njega izvode srž 

respekta, koji islam zahtijeva od svojih vjernika, koje poziva 

da pokazuju toleranciju, da uče, da slušaju i priznaju dostojanstvo 

drugih. Zapovijed ‘nikakve prisile u vjeri’, slaže se s ovim 

približavanjem, punim poštovanja. Više od tolerancije (koja 

zvuči kao milostivost unutar odnosa moći) je poštovanje koje 

Bog zahtijeva, utemeljeno na egalitarnom odnosu uzajamnog 

poznavanja. Bog jedini zna što je u srcima i kako je duboka 

pobožnost jednoga ili drugoga čovjeka.” 6 

Nije razapet, uzdignut je k Bogu: Sura 4,157 

U ovom duhu poštovanja moramo se ovdje sjetiti jedne sure koja 

spada u najkontroverznije između muslimana i krš ćana. Radi se 

o kuranskom izričaju koji odbacuje Isusovo razapinjanje: 

153 Ljudi Knjige traže od tebe da im s neba spustiš jednu 

Knjigu. Ali, oni su od Mojsija tražili još nešto veće od 

ovoga kad su rekli: 

“Daj nam da Boga vidimo vlastitim očima!” 

Tada ih pogodi udar groma u njihovoj nepravdi. 

Tada uzeše sebi tele nakon što su im došla jasna 

svjedočanstva. Ali smo i to oprostili i dali Mojsiju jasnu moć. 

154 Iznad njih smo digli brdo zbog zavjeta koji su dali. 

I rekli smo im: 

“Idite na vrata i bacite se ničice!” 

I: 

“Ne ogriješite se o subotu!” 

Primili smo od njih stroge obveze. 

155 Ali zato što su prekršili svoje obveze 

i nisu vjerovali Božjim znakovima, 

i što su proroke nepravedno ubijali, 

i jer su govorili: 

“Naše je srce neobrezano” – 

Ali ne, Bog im je zbog njihove nevjere zapečatio 

srca, tako su samo malo vjerovali. 

156 Zato što nisu vjerovali 

i što su Mariju veoma klevetali 

157 i govorili: 

“Mi smo ubili Krista Isusa, Sina Marijina, Božjega 

poslanika.” 

Međutim, oni ga nisu ubili ni razapeli, nego je to kod 

njih pobudilo privid. Oni koji nisu jedinstveni o njemu, 


oni su o njemu u sumnji. Oni, međutim, ne znaju o 

njemu ništa, nego samo pretpostavljaju. Oni ga sigurno 

nisu ubili, 

158 nego ga je Bog uzdignuo k sebi. 

Bog je moćan i mudar. 

159 Nema nikoga među ljudima Knjige koji prije smrti 

neće u njega vjerovati. On će na dan uskrsnuća biti 

svjedok protiv njih (Sura 4,153-159). 

Krš ćani su oduvijek prema Suri 4,157 (“Oni ga, međutim nisu 

ubili i nisu razapeli”) učvrstili svoje uvjerenje da Kur’an središnje 

krš ćanske vjerske sadržaje, kao što je spasenjsko značenje 

Kristove smrti na križu, ne samo ne poznaje nego izravno poriče. 

Ta ̏, ovdje se Isusovo razapinjanje ne samo teološki drukčije 

tumači, nego se izravno odbacuje: Isus nije bio razapet! Ne može 

se jasnije signalizirati koliko muslimani iz kuranske perspektive 

odbacuju središnji krš ćanski vjerski sadržaj, koji je posvjedočen 

u svim knjigama Novoga zavjeta i sastavni je dio krš ćanskog vjerovanja, 

što ćemo u sljedećem odsjeku još jedanput vidjeti. Kristovo 

razapinjanje, prema Kur’anu, ne samo da nema teološko 

značenje, nego se uopće nije dogodilo. Dakle, krš ćani su Suru 

4,157 shvatili kao izravni antikrš ćanski napad. S pravom? Ako 

se ne izolira ključni izričaj u Suri 4,157 nego ga se čita – kako 

dolikuje ozbiljnoj interpretaciji – u makrokontekstu sa Surom 

4 i mikrokontekstu sa Surom 4,153-159, predstavlja se stvarno 

stanje sasvim drukčije diferencirano: 

(1) Kontekstualno je, najprije, vidljivo da ovdje oslovljeni 

protivnici (“ljudi Knjige”) nisu krš ćani, nego židovi. Sura 4 refl 

ektira, jednako kao i Sure 2 i 3, još jedanput sukob Proroka u 

Medini sa židovskim plemenima. Polemizira se protiv njihova 

odbijanja da priznaju Proroka i njegovu objavu – već i upućivanjem 

na Mojsija i priču o “zlatnom teletu”. I Mojsije je nekoć 

došao Izraelcima s jasnim svjedočanstvima. Ni na njega se nije 

pazilo. Prekršile su se božanske obveze koje je on posredovao. 

Ukratko: već tada se među židovima nije vjerovalo Božjim “znakovima”. 

Promatra li se Izraelova povijest, vidi se da je ovaj narod 

neprestano “nepravedno” ubijao proroke. 

(2) Kao drugi primjer ove antižidovske polemike u igru se 

uvode još jednom Marija i Isus. Naime, i Marija je “snažno oklevetana”, 

a za Isusa, “Marijina Sina” i “Božjeg poslanika” vjerovalo 

se da su ga čak i ubili. To u svakom slučaju tvrde židovski Isusovi 

protivnici. 

(3) Protiv ove tvrdnje židovskih protivnika Božjega poslanika 

donosi Sura 4 u retku 157 oštro i odlučno protutvrdnju: “Oni 

ga nisu ubili i nisu ga razapeli”! Ostalo je kod pokušaja. Bog je 

osujetio tu spletku i Isusa u onom trenutku “uzdignuo k sebi”. 

Prije nego što pokušamo protumačiti ostalo, konstatirajmo: Čitano 

kontekstualno, može se shvatiti da ključni izričaj Sure 4,157 

nije antikrš ćanski. On se mora čitati kao antižidovski, odnosno 

protuprotivnički. Njezin prvotni cilj nije eksplicitno negirati 

krš ćanske vjerske izričaje, kao što je spasenjsko značenje smrti 

na križu, nego odbaciti tvrdnju Isusovih protivnika da su oni 

mogli Isusa stvarno ubiti. Jedan Božji poslanik (arap.: rasûl) stoji 

pod posebnom Božjom zaštitom. Slično kaže Kur’an i o ubojicama 

Mojsija, koji se, kao što smo čuli, bojao osvete Egipćana 

(Sura 20,40). S pravom formulira Martin Bauschke ovdje jedan 

principijelni konsenzus između svjedočanstva Novog zavjeta 

ljeto A. D. 2012. 61


(usp. Lk 4,28-30; Mk 3,6; 11,18; 14,1) i Kura’na: “Isus je od svojih 

suvremenika neprijateljski napadan. U razgovoru sa židovima 

Medine tako Muhamed shvaća tvrdnju, koja se u Kur’anu na jednom 

jedinom mjestu ovim riječima spominje: ‘Mi smo Mesiju, 

Marijina Sina, Božjega poslanika, ubili’ (Sura 4,157). Ljudska drskost 

protiv Boga ide tako daleko da se nema straha od pokušaja 

ubojstva jednoga poslanika! Odavde Kur’an ne ide dalje. Ostaje 

kod pokušaja.” 7 

Naprotiv, teže je tumačiti izričaj Sure 4,157 “… nego to je kod 

njih pobudilo privid.” Problem shvaćanja pokazuje se već i u njemačkim 

različitim prijevodima. Rudi Paret prevodi ovako: 

“Štoviše njima se pojavio jedan drugi sličan, tako da su ga 

zamijenili s Isusom i ubili ga.” 

Kod Lazara Goldschmidta čitamo: 

“Ipak, nisu ga ubili, nisu ga razapeli, samo im se činio 

sličan.” 

Max Henning izabire ovu varijantu: 

“Ipak, oni ga nisu ubili ni razapeli (do smrti), nego im se 

samo pričinilo tako – (zbog toga smo ih kaznili).” 

Kod Khourya – Abdullaha ovo: 

“Međutim, oni ga nisu ubili i nisu ga razapeli, nego im se 

pričinio njemu sličan lik.” 

Kod Hartmuta Bobzina, konačno, ovaj prijevod: 

“Ali oni ga nisu ubili. / I nisu ga razapeli, / samo im se tako 

pričinilo.” 

� Isus, prema Kur’anu, ima za vjernike 

principijelno dvostruko značenje. 

Jedno zemaljsko i vremensko, koje se 

sastoji u njegovoj ulozi kao proroka i Božjeg 

poslanika koje je utemeljeno na njegovu 

dostojanstvu kao sina Djevice i u ovom smislu 

kao “drugog Adama”. I značenje za sudnji dan 

i nebesko značenje, koje se sastoji u njegovoj 

dvostrukoj funkciji svjedočenja u odnosu 

na krš ćanstvo i u polaganju računa 

Bogu o svom vlastitom djelovanju kao 

Božjega glasnika. Onostrano Isusovo značenje 

temelji se na dostojanstvu koje mu je tada dano: 

radovati se kao anđeli Božjoj blizini 

i uživati neprolazni ugled � 

To već pokazuje da se ovaj redak, očigledno, može različito razumjeti. 

I različito je i tumačen i u muslimanskoj egzegezi. Mogu 

se razlikovati tri modela objašnjenja: 

(1) Model supstitucije ili zamjene, koji zastupaju Paret i Khoury 

– Abdullah. Misli se: Sam Isus nije razapet, nego je zamijenjen 

nekim drugim prigodom razapinjanja, njemu tako sličnim 

da su ga Isusovi neprijatelj mogli zamijeniti s Isusom. 

62 ljeto A. D. 2012. 

(2) Model privida razapinjanja, koji zastupaju Goldschmidt 

i Zirker. Time se misli: Razapeti je bio, doduše, sam Isus (ne zamjenik), 

ali se razapinjanje dogodilo samo kao privid. 

(3) Model iluzije (Henning, Bobzin): Isus se ne razapinje 

stvarno. On za protivnike samo tako izgleda. Oni su si umislili 

da su ubili Isusa. 

Sva tri modela nameću važna pitanja. Kako Bog, Pravedni, može 

(prema prvom modelu) dopustiti da jedan čovjek bude razapet 

umjesto Isusa, čovjek koji je, očigledno, nedužan, ali je imao nesreću 

da je mogao biti zamijenjen za Isusa? Model 2 i 3 imaju barem 

jednu prednost da se izbjegne moralna dilema. Sve je ovdje 

koncentrirano na Isusa ili na protivnike. Ali bi se u oba slučaja 

pokazao kao prevarant. 

Većina današnjih islamskih komentatora su skloni modelu 

supstitucije 8 i za to nude različita objašnjenja: zamjenu 

jednoga dragovoljnog zamjenika ili božansko kažnjavanje zamjenika 

(prije svega izdajnika Jude). Jednoznačno oslanjanje 

na jednu od ovih triju varijanti je nezahvalno. Međutim, za 

koju god se varijantu odlučili, smisao Sure 4,157s. može se 

ovako precizirati: 

� Odbacuje se drska (židovska) tvrdnja da Božji poslanik kao što 

je Isus može bi� ubijen. Sigurno: proroci su dosta često bili ubijani. 

Ali u slučaju Isusa Bog to tako malo dopušta kao već i kod Abrahama 

i Mojsija i na kraju ponovno kod Muhameda. Poslanici ove 

veličine sačuvani su od Boga od te vrste smr� . 

Time se naglašava Božja suverenost i nadmoć prema svakom 

obliku ljudske opozicije protiv Boga i njegove volje. 

Ako već vrijedi da ubojstvo jednog običnog čovjeka ima 

pred Bogom toliku težinu kao da je ubojica ubio “sve ljude” 

(Sura 5,32), koliko više vrijedi ako se pritom radilo o 

Božjem poslaniku! Isus nije bio razapet, nego razapinjanje, 

koje je za Kur’an “sramota ovoga života” (Sura 5,33), 

prijeti kao kazna svima onima koji “se bore protiv Boga i 

njegova poslanika i hodaju zemljom tražeći nesreću” (Sura 

5,33). Dojmljivo je jedan muslimanski teolog naših dana, 

Mahmoud M. Ayoub u svom pionirskom radu Towards an 

Islamic Christology (1976), odlučujući izričaj o Suri 4,157 

još jedanput izložio: “Poricanje Isusove smrti (je) poricanje 

moći čovjeka da nadjača božansku riječ i da razori ono što 

je vječno pobjedonosno.” 9 Sažimamo: 

� Kur’an u Suri 4,157 ima polemično razgraničavajuću i pozi� vnu 

teocentričnu izričajnu intenciju. Polemizira se pro� v zahtjeva da 

ljudi imaju moć ubi� Božjeg poslanika. Bog križa ljudske nakane 

ove vrste i uzima svoga poslanika sebi. Pozi� vna poanta nalazi svoju 

paralelu u krš ćanskom izričaju uzdignuća. U Novom zavjetu Isus 

biva uzdignut k Bogu nakon smr� na križu, u Kur’anu prije moguće 

smr� na križu. Time, dakako, nije temeljno pitanje o spojivos� 

vjere u Boga i Isusove smr� na križu između krš ćana i muslimana 

uklonjeno nego zaoštreno. 

Drukčije rečeno: Između krš ćana i muslimana radi se u konačnici 

o konfliktu dviju naizgled nespojivih slika Boga: između 

Božje vjernosti, koja jednom Božjem poslaniku prišteđuje 

sramotnu smrt, i Božje ljubavi, koja u svjetlu uskrsnuća 

shvaća Kristov križ znakom oslobođenja krš ćana od moći 

grijeha i smrti. Odmah ćemo se u sljedećem odlomku vratiti 

na ovo pitanje.

Svjedok na konačnom sudu 

Naglašavanje Božje nadmoći u slučaju Božjeg poslanika Isusa, 

ne znači, dakako, da Kur’an zagovora principijelnu odsutnost 

Isusove patnje. Kur’an govori samo o tome da je Isus prije nasilne 

smrti zahvaljujući Božjoj inicijativi, bio sačuvan od razapinjanja. 

To je privremeni čin spašavanja, ali ne i kraj Isusova 

života. Kur’an, naime, ne dopušta nikakvu sumnju u to da je Isus 

� Između krš ćana i muslimana radi se 

u konačnici o konfl iktu dviju naizgled nespojivih 

slika Boga: između Božje vjernosti, koja 

jednom Božjem poslaniku prišteđuje sramotnu 

smrt, i Božje ljubavi, koja u svjetlu uskrsnuća 

shvaća Kristov križ znakom oslobođenja 

krš ćana od moći grijeha i smrti � 

smrtan čovjek. Već najranija sura o Isusu u mekanskom vremenu, 

Sura 19, je, kako smo čuli, stavila samom Isusu u usta jednu 

riječ o njegovoj smrti: “Mir nada mnom na dan kad sam se rodio, 

na dan kad umrem i na dan kad budem probuđen na život” 

(Sura 19,33). 

Kur’an ostavlja otvorenim pitanje gdje, kako i u kojoj dobi 

Isus umire. On na dva mjesta upečatljivo govori o Isusovu opozivu 

od Boga: 

55 “Isuse, opozivam te, uzdigni se k meni, očisti se od 

onih koji ne vjeruju, i postavi one koji te slijede, nad 

one koji ne vjeruju, do dana uskrsnuća!” 

(Sura 3,55; također Sura 5,117) 

Metafora “opozvati” (arap.: tawâff a) dopušta mnogo interpretacija 

i tako se u povijesti muslimanske egzegeze diskutiralo 

o brojnim varijantama tumačenja. Koji model razmišljanja 

imamo pred sobom? Model uzdignuća, udaljavanja ili čak povratka? 

Radi li se, dakle, o “uzdignuću” upravo ne umrloga, 

nego još živog Isusa k Bogu? Ili o iznenadnom udaljavanju i 

prihvaćanju živoga Isusa u božansko-nebeski svijet? Povezano 

s predodžbom da će Isus tada, nakon svoga “prihvaćanja” kod 

Boga, još jednom na sudu igrati određenu ulogu? I: Kako se 

opoziv Isusa mora konkretno predočiti? Neposredno iz budnoga 

života ili u stanju spavanja? Martin Bauschke pokazuje u 

svojoj knjizi o Isusu dvije stvari: 

(1) U tumačenju prijeporna riječ tawâff a ne znači prema pretežnoj 

kuranskoj jezičnoj uporabi ništa drugo do “pustiti da se 

umre”. Ovdje izgovoreni “opoziv” i “uzdignuće” k Bogu pretpostavlja, 

dakle, biološku smrt, smrt dakako kao vraćanje Bogu po 

Bogu. Time je bjelodan smisao ovoga izričaja: 

� Bog je Isusa njegovom smrću opozvao, pozvao k sebi, vra� o. 

Isus, poslanik i prorok Božji, ni� se okrutno ubija (razapinjanjem) 

ni� umire banalnom smrću. Bog je kao Gospodar odlučio o njegovu 

životu i o njegovoj smr� . Bog je na početku i na kraju Isusova 

života. 

(2) Na kraju vremena, u povezanosti s općim uskrsnućem od 

mrtvih, Isus za Kur’an igra važnu ulogu. Na ovu se vremensku 


točku misli kao na “dan uskrsnuća”, koji se spominje u Suri 4,159 

(usp. Suru 3,55). Isus nastupa kao svjedok za krš ćane na Božjem 

sudu. Ovdje do izražaja dolazi predodžba da Bog sebi na konačnom 

sudu izabire iz svake zajednice vjere jednoga svjedoka, 

koji daje iskaz o vjeri i nevjeri ljudi (usp. Sure 4,41; 16,84.89). 

Isus je, prema Kur’anu, konačni Božji svjedok s obzirom na kršćane. 

Istodobno Isusa, kao i sve druge proroke, Bog poziva na 

polaganje računa o njegovu poslanju (Sure 33,7s; 5,116-119). S 

Martinom Bauschkeom moći će se sažeto reći: 

� Isus, prema Kur’anu, ima za vjernike principijelno dvostruko 

značenje. Jedno zemaljsko i vremensko, koje se sastoji u njegovoj 

ulozi kao proroka i Božjeg poslanika koje je utemeljeno na njegovu 

dostojanstvu kao sina Djevice i u ovom smislu kao “drugog Adama”. 

I značenje za sudnji dan i nebesko značenje, koje se sastoji u 

njegovoj dvostrukoj funkciji svjedočenja u odnosu na krš ćanstvo i 

u polaganju računa Bogu o svom vlas� tom djelovanju kao Božjega 

glasnika. Onostrano Isusovo značenje temelji se na dostojanstvu 

koje mu je tada dano: radova� se kao anđeli Božjoj blizini i uživa� 

neprolazni ugled. 10 � 

Bilješke 

1 M. Bazargan, Und Jesus ist sein Prophet. Der Koran und die Christen. 

S perzijskoga Markus Gerhold, izdao i uvod napisao Navid Kermani, 

München 2006, str. 41. 

2 M. Bazargan, nav. dj., str. 42. 

3 “Kindheitsevangelium des Th omas”, br. 2, u: Neutestamentliche Apokryphen, 

str. 353-359. Citat str. 352. 

4 Pojedinosti kod: Adel Th eodor Khoury, Der Koran. Arapsko-njemački. 

Prijevod i znanstveni komentar Adel Th eodor Khoury, sv. I-XII, Gütersloh 

1990-2001. Ovdje sv. IV., 123-129. 

5 A. Th . Khoury, nav. dj., 126. 

6 T. Ramadan, Th e Messenger. Th e Meanings of the Life of Muhammad, 

London 2007, str. 116. 

7 M. Bauschke, Jesus im Koran, Köln-Weimar-Wien 2001, str. 85. 

8 Pojedinosti kod: M. Bauschke, Jesus im Koran, pogl. 8: “Das Geheimnis 

des Kreuzes”. 

9 M. M. Ayoub, “Towards an Islamic Christology, II: Th e Death od Jesus, 

Reality or Delusion. A study of the Death of Jesus in Tafsīr Literature”, 

u: Th e Muslim World 70 (1980), str. 91-121. Citat str. 116. Nedavno ponovno 

tiskano u: A Muslim View of Christianity. Essays on Dialogue by 

Mahmond Ayoub, izd. I. A. Omar, New York 2007, str. 156-183. 

10 M. Bauschke, Jesus im Koran, str. 122. 

[Karl-Josef KUSCHEL, Židovi – kršćani – muslimani. Podrijetlo i 

budućnost, Svjetlo riječi, Sarajevo 2011, 569-589.] 

ljeto A. D. 2012. 63


64 ljeto A. D. 2012. 

Za trenutak ostaviti teologiju 

i (pri)sjetiti se pobožnosti 

Na Dan kad je Isa (Isus) podignut na nebo, 

iza sebe je ostavio samo vuneni plašt i sandale! 

Isa (Isus) je imao običaj jesti liš će sa grana, 

oblačiti košulje od kostrijeti, spavati gdje ga noć zatekne. 

Nije imao djeteta, pa da mu umre, ni kuće pa da mu 

postane ruševina. Od ručka mu nije preteklo za večeru, 

niti od večere za doručak! Govorio je: 

“Svaki dan sa sobom nosi i svoju opskrbu!” 

Ovaj esej želimo započeti u nekoliko napomena. Prva se odnosi 

na doktrinarne teološke rasprave o statusu Isa al-Masiha 

u islamu i Isusa Krista u glavnim tokovima krš ćanstva. Jedna 

od najboljih knjiga za pomno čitanje tih susretanja i razilaženja, 

moguće i najbolje novije štivo za pažljivo i pomno plijevljenje 

razlika i smirenih gledanja na njih jeste, svakako, Kuschelovo 

djelo Židovi, krš ćani, muslimani. 1 Također, stoljeća doktrinalnih 

i doktrinarnih prepirki između muslimana i krš ćana dobro su 

opisana (jednako i same rasprave i opiranja raspravama) u djelu 

Muslimani i krš ćani, licem u lice autorice Kate Zabiri. 2 Čitateljstvu 

preporučujemo ta dva djela, a o temama koje Kuschel i Zabiri 

pokrivaju, mi u ovom eseju (uglavnom) nećemo govoriti. 

Ime Isusa Krista (Isa al-Masih) u islamu 

Druga se napomena tiče imena koje se u Kur’anu (i potom u 

arapskom jeziku) koristi za Isusa Krista (Isaa al-Masiha). Ime 

Isa (Isus) spominje se dvadeset i pet puta u Kur’ānu, dok se, s 

druge strane, naziv al-Masih (Mesija, Pomazani, Krist) spominje 

jedanaest puta. 

Kako se iz same latiničke grafi je vidi, arapska riječ Isa stoji 

za riječ Isus, dok se arapska riječ al-Masih koristi kao ekvivalent 

imena/naziva Krist (Christ, Christos), ali i Mesija, Mesih. 

Dakako, komenta(to)ri Kur’ana donose niz etimologijskih 

mogućnosti kako da odrede značenje riječi/imena Isa. Prema 

Enes Karić 

Isa al-Masih (Isus Krist) 

u djelima muslimanske pobožnosti 

i sufijske nade 

[skica] 

Intenzivna prisutnost Isaa/Isusa u muslimanskoj klasičnoj književnosti, 

napose u književnosti sufi jske nade, nije samo posljedica Isaova/Isusova iznimnog statusa 

u Kur’anu, nego i rezultat muslimanske potrage za prauzorima u svojoj 

sp ecifi čnoj književnosti koja se na arapskom naziva edeb 

uglednom perzijskom komentatoru at-Tabatabaiju (umro 1982.), 

arapska Kur’anska riječ Isa derivirana je iz riječi ya’išu što znači 

“on živi”. 3 Argumente at-Tabatabaija arapska gramatika podržava 

u potpunosti, kao i njegovo dopunsko obrazloženje da (po islamu) 

Božiji poslanik Jahja (Yahya ili Ivan Krstitelj u krš ćanstvu) 

ima/nosi ime istoga značenja. Naime, Yahya u arapskom također 

znači “on živi”. To je stoga jer Kur’an izravno aludira na paralelnost 

događanja Božanskog čuda (mu’džizah) u dvije ravni: 

a) Djevica Merjema (Marija) i Isa (njen sin), te u ravni 

b) Yahyaa kao sina Zakariyyaova (Ivan sin Zaharijev). 

Yahya znači “on živi”, a i Isa znači “on živi”. At-Tabatabai želi 

reći da oni žive po čudu, jer su došli čudom (Merjema/Marija 

je rodila Isaa/Isusa kao Djevica, izravnim uplivom Života/Duha 

Svetoga/Ruhu l-Qudus-a, a Zakariyya/Zaharija je dobio Yahyaa/ 

Ivana u dubokoj starosti!). Tekstovi Kur’ana se, u najširim smislovima, 

otvaraju prema at-Tabatabaijevim tumačenjima. 

Bilo kako bilo, povijesno gledano, riječ Isa Arapima općenito 

došla je najvjerovatnije preko Arapa krš ćana (ili pak iz sirskoga/sirijačkoga 

jezika, moguće i iz aramejskoga jezika). Kad 

je Kur’an u svojim objavama započeo razglašavati riječ/ime Isa, 

prvobitni recipijenti, Arabljani iz Mekke, znali su posve jasno o 

kome je riječ. 

S druge strane, al-Masih (Krist) znači doslovno “pomazani” 

(arapska/Kur’anska riječ mash ušla je u islamsko obredoslovlje 

u smislu simboličkog čiš ćenja tako što se mokrom (ili 

suhom) rukom prelazi /”pomazuje”/ preko dijela tijela koji se 

hoće/treba obredno očistiti). Odatle savremeni englesko-arapski 

rječnici riječ Christ prevode riječju/nazivom al-Masih (“Pomazani” 

ili “Mesija”). Na primjer, u Concise Oxford English-Arabic 

Dictionary, 4 naziv Christ na arapskom je objašnjen sintagmom 

as-Sayyid al-Masih (Gospodin al-Masih, Gospodin Mesija, Gospodin 

Krist). 

Dakako, klasični komenta(to)ri Kur’ana navode za naziv al- 

Masih i nekoliko drugih etimologija (i značenja). Kako ovdje 

moramo biti selektivni, napominjemo da je jedna od etimologija 

riječi al-Masih u arapskom glagolu saha – yasihu u značenju 

putovanja (i radi širenja glasa o Bogu!). Slavni magrebski mistik 

Abu Madyan tvrdi da su “sjetnost/tuga/žal/žalost/žalovitost”

(al-huzn) i “putovanje” (as-siyahah), dva svojstva al-Masiha. 5 

(Usp. transkripcijsku naličnost između al-Masih i as-siyahah.) 

Ragib al-Isfahani (“Isfahanac”, umro 1109. po gregorijanskom 

kalendaru), klasični islamski komentator i fi lolog Kur’ana, 

za riječ al-Masih nudi nekoliko etimologijskih alternativa. Tvrdi 

da je Isa/Isus nazvan al-Masih jer je putovao Zemljom (masihan 

fi l-ardi ay zahiban fi ha). 6 Druga varijantna etimologijska 

mogućnost je sljedeća: Nazvan je al-Masih(om) jer bi onoga ko 

je imao kakvu bolest/nesposobnost (po)mazao/trljao, pa bi taj 

ozdravljao... (...kana yamsahu za l-ahati fa yabra’u...). 7 Treće 

etimologijsko objašnjenje je da je on (Isa/Isus) – već pri činu 

porođenja – bio “pomazani” blagoslovljenim uljem (...li annahu 

haradža min batni ummihi mamsuhan bi d-duhni...). 8 

U Kur’anu se Isaa (Isusa) najčeš će naziva Isa-bnu Maryam 

(Isa sin Merjemin – Isus sin Marijin). Komenta(to)ri Kur’ana uvijek 

s radoš ću ističu da se i u Novom Zavjetu (po Marku, VI:3), 

u riječima: “Zar nije ovo tesar, sin Marijin?” 9 (na arapskom): A 

laysa haza huwa n-nadždžaru -bnu maryam, nalazi sintagma 

ibnu Maryam – ili (Isa) sin Merjemin/Marijin. 10 

U vezi sa “islamskim i muslimanskim” čitanjima Novoga Zavjeta 

ovdje usputno navodimo i Evanđelje po Ivanu (XVII:3), 

gdje se kaže: “A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedinog pravog 

Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista” 11 – (na arapskom: 

Wa hazihi hiya l-hayatu l-abadiyyatu an ya’rifuka anta l-ilaha 

l-haqiqiyya wahdaka wa yasua l-masiha -llazi arsaltahu). 12 

Muslimanski čitatelji Novoga zavjeta, na primjeru ova dva 

navedena mjesta (kao i drugim sličnim mjestima), sa egzaltiranjem 

ističu kako “pronalaze islamsko gledanje na Isaa al-Masiha 

u samom Novom zavjetu”. 

Danas arapski krš ćani na Bliskom istoku za ime Isus najčeš će 

koriste svoju arapsku “krš ćansku” (obredoslovnu) riječ Yasu’u, 

dok Arapi muslimani koriste Kur’ansku riječ/ime – Isa. Ali je 

u mnogim arapskim govornim sredinama česta upotreba obaju 

varijantnih izgovora ovog slavnog imena. 

S druge pak strane, i muslimanski i krš ćanski Arapi koriste 

riječ al-Masih kao jednu jedinu, svoju i svima zajedničku riječ u 

značenju Krist ili “Pomazani” (ili, pak, Mesija!). 

Veliki prevoditelji Kur’ana na zapadne jezike daju različita 

prevodilačka rješenja za riječ al-Masih. Muhammad Asad (Leopold 

Weiss) u svome prijevodu Kur’ana na engleski svaku riječ 

al-Masih iz Kur’anskog izvornika preveo je engleskom riječju the 

Christ (Krist). 13 U podnožnoj bilješci tvrdi da je takvo rješenje 

razumljivije zapadnom čitateljstvu. 

S druge strane, uočljivo je da ima mnogo muslimanskih autora 

koji Kur’ansku riječ al-Masih ne prevode engleskom riječju 

the Christ, nego riječju the Messiah (Mesija), napominjući da ona 

znači “pomazani” (the anointed). Eminentni “Brillov” Arabic-English 

Dictionary of Quranic Usage opredjeljuje se za the Messiah 

opciju. 14 Istu stazu slijedi i Marmaduke Pickthall (kasnije poznat 

pod imenom Mohammed Marmaduke Pickthall), koji u svome 

prijevodu Th e Meaning of the Glorious Koran 15 donosi engleski način 

pisanja riječi mesija, the Messiah (izbjegavajući tako the Christ 

rješenje). Njemački prijevod Maxa Henninga 16 opredjeljuje se za 

Der Messias Jesus, te je uočljivo da ovaj prevodilac riječ Mesija ne 

prevodi riječju Krist. I ruski prijevod od Kračkovskoga 17 donosi 

Mesija (Meccия) za arapsku riječ al-Masih. 

Isa al-Masih u Kur’anu – mnoštvo planova 

Treća se preliminarna napomena u ovom eseju tiče mnogih planova 

o Isa al-Masihu u Kur’anu. 


U islamskoj svetoj knjizi njega (Isaa) se naziva kalimatuh 

(“Božijom Riječju”), 18 navještava se da će “govoriti sa svijetom iz 

bešike/kolijevke (kao novorođenče)”, 19 da će [s Božijom pomoći] 

i privolom “proživljavati od gline/blata napravljene ptice”, 20 da će 

[uz Božiju pomoć] “iscjeljivati slijepe od rođenja, i gubave, i da 

će proživljavati mrtve.” 21 Tvrdi se da ga je “Bog uzdigao k Sebi”, 22 

također, veli se da je on “predznak Dana Sudnjega”, 23 itd., itd. U 

jednoj snažnoj eshatološkoj slici, Isa al-Masih se pred Bogom 

zauzima za krš ćane na Onom svijetu, 24 itd. itd. 

U duhovnim, pobožnim i nabožnim komentarima Kur’ana 

(sufi jski komentari tu dolaze na prvo mjesto) pobožna i natprirodna 

čuda i ozračja koja okružuju osobu (i prema Kur’anu: 

jednu od najvećih poslaničkih pojava) Isa al-Masiha, opisana su 

pomno, široko sa velikim (po)štovanjem. 

Abu Hamid al-Gazali (umro 1111.) donio je mnoštvo predanja 

koja on tradira iz mnoštva izvora o Isau al-Masihu. Sva su ta 

predanja, u neku ruku, daljnja hermeneutička i egzegetska transpozicija 

osobe i impozantne vjerske i poslaničke pojave Isa al- 

Masiha sa stranica Kur’ana na stranice pobožnih duhovnih komentara, 

natkomentara, glosa, itd. Zapravo, sa stranica Kur’ana 

Isa al-Masih je otišao/ušao u pobožne živote velikog mnoštva 

pobožnih muslimana, napose sufi ja! 

Čestitost i pobožnost 

Marije/Merjeme (Maryam) – majke Isaove/Isusove 

Temu Isa al-Masih (Isus Krist) u komentatorskim djelima pobožnosti 

i sufi jske nade nije moguće predstaviti bez krupne uloge 

Marije/Merjeme u Kur’anu i u komentarima Kur’ana. 

I samo rodoslovno stablo Merjeme, prema Kur’anu, ispunjeno 

je plodovima i stabalicama radosnih čuda. 

U Kur’anu (III:33) porodica Abrahamova/Ibrahimova i porodica 

Imranova (iz koje potječe Marija/Merjema) imaju zauvijek 

izniman status. Merjemina majka usrdno je molila Boga 

da zaštiti Merjemu od “šejtana/sotone”, i da zaštiti njeno cijelo 

potomstvo (III:35-36). Domalo dalje veli se da je Merjema [u 

Hramu Jerusalemskome] stupila pod skrbništvo Zaharija/Zakariyyaa, 

kad god bi Zakariyya stupio u njenu odaju u Hramu 

(al-mihrab), našao bi hranu/opskrbu, pitao bi je: “O Marijo/O 

Merjema! Odakle ti ova hrana?” A ona bi odgovarala: “Hrana 

je od Boga!” (III:37). Drugim riječima, Merjema/Marija je bila 

okružena izobilnom pažnjom anđela/meleka koji su joj donosili 

“Božansku opskrbu”. 

Komenta(to)ri Kur’ana na neusporediv način govore o Mariji/Merjemi 

i njenoj pobožnosti. Zahvaljujući moćnoj proklamaciji 

Kur’ana “Tebe je [o Merjemo/Marijo] zbilja Bog odabrao 

nad sve žene svijeta!” (III:42) – u komentarima Kur’ana i u općoj 

mnogovjekovnoj nabožnoj literaturi islama osoba Marije/Merjeme 

u pobožnosti i čednosti je uzor čovječanstvu. 

U Kur’anskom arapskom upotreba sklopa inna-llaha-stafaki 

(“O Merjemo/Marijo! Bog je Tebe doista odabrao!”) i sama je 

uzvišena. Naime, u arapskom riječ safa’ označava čistotu (npr. 

vidika), bistrinu (vode), vedrinu (zraka), itd. 

Čisto nebesko plavetnilo naziva se safi yah, itd. Odabranost 

Marije/Merjeme opisuje se najuzvišenijim i najtajnovitijim riječima 

u Kur’anu koje pobuđuju na ridanje i pobožno plakanje. 

K tome, jedan od stavaka u Kur’anu (III:44), pred kojim zastaje 

dah velikih pobožnjaka islama, opisuje sam čin rađanja 

Marije/Merjeme. Kad su odabrani jevrejski učenjaci u Hramu 

saznali da je ona upravo rođena, svi su se natjecali da je čuvaju, 

paze, njeguju i pruže joj opskrbu. “Ti [Muhmmede] pred njima 

ljeto A. D. 2012. 65


[jevrejskim učenjacima u Hramu] ne bijaše kad oni pera svoja 

pobacaše koji će od njih o Mariji/Merjemi da se brine” (III:44). 

Pera ovdje spomenuta jesu pisaljke ili trš ćana pera, kojima se 

ispisuju vjerske knjige. 

Njihovim se pismenima što ostaju iza mastila slavi dragi Bog! 

A i sam razlog bacanja pera na površinu tekuće vode jeste uzvišen: 

Marija/Merjema je čista kao izvorska voda! Svi su oni htjeli 

da Merjemu paze u Hramu, da je dvore, da joj služe, ali se nisu 

mogli dogovoriti ko će taj skrbnik biti. Odlučilo je čudo. Bacili 

su svoja trš ćana pera na površinu rijeke, sva su pera otplovila 

(otplutala), osim Zaharijeva/Zakariyyaova pera. Ono se na licu 

tekuće vode čudotvorno zaustavilo, u vertikalnom položaju. 

Simbolika pera, vjerskih knjiga, mastila i “prizivanja Božanske 

odredbe koja ima da dođe u čudu” – sve to se vezuje za Merjemu/Mariju 

u islamskoj pobožnosti. 

Eto, stoga je Ibn Hazm od Kordove (umro 1064.), slavni muslimanski 

egzoterički teolog, tvrdio da je Marija/Merjema – Božiji 

poslanik [tj. Božija poslanikinja]! A prema Ibn Hazmu to su 

bile još i majka Izakova (Ishaq), majka Mojsijeva (Musaova), kao 

i žena faraonova. 25 

Sa kakvom se samo pažnjom opisuje Marijina/Merjemina 

odaja ili ćelija u hramu (al-mihrab) u komentarima Kur’ana! 

Da bi se pokazalo da je Marija/Merjema itekako odabranija 

i iznad muškaraca, njena je molitvena odaja bila na gornjem 

katu! Meleki/anđeli uvijek bi joj sa zahvalnoš ću donosili najljepše 

voće i opskrbu, za ljetnjeg doba imala je zimske mivke, a za 

zimskih vremena na njenoj trpezi našlo bi se ljetnje voće, zelen i 

hrana najljepša. Komentari Kur’ana (npr. at-Tabari, ar-Razi, Ibn 

Kasir i drugi) tvrde da su u hramu Merjemu muškarci ponizno 

služili, itd. 

Isa al-Masih (Isus Krist) u islamu – mnoge strane 

Neizmjerna je, neizbrojiva i doista neobuhvatna tradicija o Isau 

al-Masihu (Isusu Kristu) u hijeropovijesnom i u povijesnom 

islamu. 

U svojoj knjizi Der Islam: Geschichte, Gegenwart, Zukunft 

(Islam: povijest, sadašnjost, budućnost), Hans Küng spominje 

Isusa (Isaa) unutar mnogih tema, npr. njegov odnos prema 

Abrahamu/Ibrahimu, pitanju raspeća ili raspinjanja na križu, 

Isau/Isusu kao “al-Mahdiju” (Obećanome koji dolazi na kraju 

vremena), potom kao Mesiji (= al-Masih), njegovom odnosu 

prema nenasilju, njegovom ustajanju iz groba, povratku na kraju 

vremena, itd. 26 

Oddbjorn Leirvik u svome djelu Images of Jesus Christ in 

Islam 27 pobraja nekoliko važnih “oblasti i predjela” u kojima se 

može posve jasno detektirati nekoliko islamskih diskursa o Isau 

(Isusu). To su: 

- Kur’an i Hadis, 

- Legende i tradicionalne egzegeze Kur’ana, 

- Ši’itska tradicija, 

- Sufi zam, 

- Dijaloška, apologetska, polemička književnost, 

- Rasprave u dvadesetom stoljeću. 

Oddbjorn Leirvik u ovoj opsežnoj knjizi uočava jednu višestoljetnu 

tradiciju u mnogolikim očitovanjima islama koja je došla 

do cjelovitih “predstava” o Isau al-Masihu. 

O Isa al-Masihu su progovorili i govore svi moćni tokovi 

islamske duhovnosti koje su profi lirali i oblikovali teološki dogmatičari, 

znameniti komentatori, hereziografi , sakupljači pre- 

66 ljeto A. D. 2012. 

danja, sabiratelji legendi, mistici, pobožni putnici, pjesnici, pripovjedači, 

nabožni zanesenjaci... 

Isa al-Masih (Isus Krist) u sufi zmu 

Sufi zam, ta vrla ezoterijska srž islama, čuva vječnu uspomenu na 

Isaa al-Masiha. 

U djelu Tales of the Dervishes autora Idrisa Shaha, 28 kaže 

se da sufijski autori često ukazuju na “Isaa/Isusa kao Učitelja 

Puta. K tome, ima iznimno velika količina usmene tradicije 

o Isusu koja kruži na Srednjem istoku, koja čeka svoga sakupljača. 

(...) Sufije tvrde da ‘Sin Drvodjelje’ i druga glasovita 

imena koja su data ličnostima Evanđelja jesu inicijacijski termini/riječi, 

ti termini i riječi nužno ne opisuju posao/zanimanje 

pojedinca.” 29 

Navedimo ovom prilikom, tek radi ilustracije, neka opća 

mjesta u sufi zmu islama u kojima se, barem preliminarno, vidi 

način pomaljanja Isaa/Isusa u muslimanskoj pobožnosti. Evo 

nekih hikaya (ili nabožnih pripovijesti): 

Pobožnjak i kradljivac 

Abu Hamid al-Gazali (1058.-1111.) prenosi ovo predanje: 

“Nekakav pobožnjak slijedio je putem al-Masiha (Krista). Vidio 

to neki kradljivac, pa pomisli: ‘Ako sjednem u društvo ovog 

pobožnjaka, možda će mi Bog radi toga oprostiti.’ Podstaknut 

skromnoš ću u svom srcu, kradljivac se počeo koriti zbog raspusna 

života koji je vodio. Smatrao je sebe nedostojnim da sjedi 

pokraj jednoga takvoga dobroga čovjeka/pobožnjaka. S druge 

strane, pak, pobožnjak, ugledavši kradljivca pokraj sebe, strogo 

ga ukori e da ga kradljivčeva sjenka ne bi pokvarila. Istoga je trena 

al-Masih (Krist) čuo Božiji glas: ‘Reci tom pobožnjaku i tom 

kradljivcu da sam učinio čistim njihove listine (na koje se pišu 

dobra i zla djela čovjekova). Vrla i dobra djela pobožnjaka i zli 

grijesi kradljivca – oboje je izbrisano sa listina. Sada oni trebaju 

započeti život iznova. Vrla i dobra djela pobožnjaka izbrisana su 

jer bio je [spram kradljivca] uznosit i gord, a grijesi kradljivca 

izbrisani su zato što je bio ponizan i pokajao se.’” 30 

Mrtve kosti proživljene u krvoločnu zvijer 

Slavnome mističkom autoritetu islama Dželaluddinu ar-Rumiju 

(1207.-1273.) pripisuje se ovo predanje: 

“Jednoga je dana Isa išao pustinjom sa skupinom sebičnih 

ljudi. Molili su ga i tražili od njega da im kaže Tajnovito Ime 

[Božije] pomoću kojeg on mrtve vraća u život. Isa im reče: ‘Ako 

vam reknem Tajnovito Ime, vi ćete zloupotrijebiti njegovu moć.’ 

Ti ljudi obećaše Isau da će to znanje koristiti mudro i iznova ga 

zamoliše da im rekne Tajnovito Ime. Isa im tad reče: ‘Ne znate 

šta tražite!’ Ali im, ipak, saopći Tajnovito Ime. Ne prođe dugo 

vremena, ta je skupina ljudi hodala nekom pustarom, kadli 

ugledaše gomilu pobijeljelih kostiju. ‘Hajde, isprobajmo znanje 

Tajnovitog Imena!’ – rekoše jedni drugima, i to učiniše. U tom 

trenu, nakon što bi izgovoreno Tajnovito Ime, one se kosti zaodjenuše 

u meso i preobraziše u divlju zvijer. Ta divlja zvijer ih 

rastrga u komadiće.” 31 

Pobožni krš ćanski princ 

Veliki broj nabožnih predanja sufi jske naravi koncipiran je (i 

tradiran) tako da se pokaže kako su krš ćani dobrohotni prema

muslimanskoj pobožnosti, štaviše, krš ćani su sljedbenici istog 

onog duhovnoga Puta kao i same sufi je. Tako Margaret Smith, 

američka poznavateljica islama, navodi priču o nekom “pobožnom 

krš ćanskom princu”. 

“Prvo sufi jsko svratište podignuto je u Ramli, u Siriji. Jednoga 

dana neki krš ćanski princ krenuo je u lov. Dok je išao putem 

vidio je dvojicu sufi ja kako se sastaju i jedan drugoga prisno 

pozdravljaju. Potom su sufi je sjele na istom mjestu, iznijele šta 

su imale od hrane i skupa objedovale. Njihova se međusobna 

naklonost dopala krš ćanskom princu, on tada pozva jednoga od 

sufi ja i upita ga ko je onaj drugi sufi ja. 

“Ne znam ko je” – odgovori mu sufi ja. 

“Koja je veza između njega i tebe?” – upita princ. 

“Uopće nikakva” – odgovori sufi ja. 

“Odakle je taj došao?” – upita dalje princ. 

“Ni to ne znam!” – odgovori sufi ja. 

“Zašto onda iskazujete naklonost jedan prema drugome?” – 

upita princ. 

“Zato što on pripada mome Putu!” – odgovori sufi ja. 

“Imate li ikakvo mjesto gdje se možete susretati?” – upita 

krš ćanski princ. 

A kad derviš reče da nemaju takva mjesta, krš ćanski princ 

odgovori: 

“Ja ću vam sagraditi takvo mjesto!” 

I sagradi im ga. 32 

Bog je jedan 

Seyyed Hossein Nasr u svome djelu Living Sufi sm 33 navodi 

perzijskog sufi jskog pjesnika Hatifa Isfahanija koji je pjevao o 

krš ćanstvu na sufi jski način. Nema sumnje da je Hatif Isfahani 

krš ćanstvo razumijevao na prefi njeni metafi zički način. Evo odlomka 

iz jedne njegove pjesme: 

U crk vi rekoh krš ćanki, opčiniteljici srcâ, 

O ti, u čiju mrežu srce se hvata, 

O ti, o čiji pojas nitima svim svojim postadoh vezan! 

Koliko dugo ćeš moći a da ne nađeš put do Božijeg Jedinstva? 

Koliko dugo ćeš Jedinom nametati trojstvo? 

Kako može biti pravedno Jedinog Istinskog Boga 

Ocem, Sinom i Duhom Svetim zvati?! 

Ona (krš ćanska redovnica) razdvoji svoja slatka usta i reče mi, 

Dok je slatkim smijehom sipala šećer sa usana svojih: 

“Ako li si pronikao u tajnu Božijeg Jedinstva 

Nemoj bacati na nas krš ćane ljagu nevjerstva, jer 

U tri ogledala Vječna Ljepota baca zraku 

sa Svog Lica blistavoga! 

Svila ne prelazi u tri različite stvari, 

ako se sa tri različita imena nazove” (Parniyân, 

Harir i Parand)! 

Dok smo mi tako govorili, ova pjesma 

Diže se kraj nas sa crk venog zvona: 

- On je Jedan i nema ništa osim Njega, 

Nema drugog boga do Njega Samog!” 34 

Zašto su ptice glinene odletjele 

U islamskoj literaturi mnoštvo je kazivanja koja su transpozicija 

čuda o kojima Kur’an govori u vezi sa Isaom/Isusom. Evo jedne 

iznimno zanimljive pripovijesti: 


“Jednoga je dana Isa sin Merjeme (Isus sin Marije), dok je 

bio dijete, pravio male ptice od gline. Neka druga djeca, koja to 

nisu mogla učiniti, otrčala su odraslima i ispričala im, uz brojne 

pritužbe. Odrasli su rekli: ‘To se (pravljenje glinenih ptica) ne 

smije dozvoliti na Sabat’, jer je bila subota. Stoga su oni otišli 

do jezerceta gdje je sjedio Sin Marijin, i upitali su ga gdje su mu 

ptice. Kao odgovor pokazao je na ptice koje su bile napravljene: 

I one su potom odletjele! 

“Pravljenje ptica koje lete je nemoguće, stoga to ne može biti 

kršenje Sabata” – rekao je jedan od odraslih. 

“Ja bih naučio tu vještinu” – reče drugi. 

“Nije ovo nikakva vještina, sve je to samo varka” – reče treći. 

Tako Sabat nije bio prekršen, vještina se nije mogla naučiti. 

Što se tiče varke, odrasli su se, kao i djeca, obmanuli, jer nisu 

znali šta je bila svrha pravljenja ptica. 

Zaboravljen je bio razlog zašto se ne radi ništa subotom. Znanje 

onoga što je varka i onoga što nije varka bilo je nesavršeno kod 

tih odraslih. Početak vještine i kraj djelovanja bili su im nepoznati: 

Stoga, tako je isto bilo sa produžavanjem daske drveta. 

Nadalje, pripovijeda se da je jednoga dana Isus sin Marijin, 

bio u radionici Josipa Drvodjelje. Kada su vidjeli da je daska drveta 

bila prekratka, Isus ju je povukao, i uvidjeli su da se na neki 

način produžila. 

Kada se ova priča pripovjedila ljudima, neki od njih su rekli: 

“To je čudo, stoga će ovo dijete biti svetac!” 

Drugi su rekli: “Mi u to ne vjerujemo, opet to učini za nas.” 

Treća je grupa rekla: “To ne može biti istina, stoga, isključite 

to iz knjiga.” 

Te tri grupe, sa svojim različitim osjećanjima, ipak su došle 

do istog odgovora, jer niko nije znao namjeru i pravi značaj koji 

se nalazi u rečenici: “Razvukao je dasku.” 35 

Al-Gazali kao prenositelj Isaovih/Isusovih izreka 

Al-Gazali je, koliko je nama poznato, od svih klasičnih autoriteta 

islama najviše koristio predanja o Isau/Isusu. 

U svome slavnom djelu Obnova vjerskih nauka (kao i u drugim 

djelima) al-Gazali se ističe i po tome jer navodi brojne izreke, 

anegdote i zgode koje on pripisuje Isau/Isusu. 

Evo jednog kraćeg izbora tih izreka: 

- Ovaj svijet je most. Prođi njime. Ne zadržavaj se na njemu! 36 

- Čovjek koji traži Ovaj svijet nalik je žednome koji pije vodu 

iz mora! Što je više pije, sve žedniji postaje – dok sebe na 

kraju ne ubije! 37 

- Ljubav prema Ovom svijetu i ljubav prema Budućem svijetu 

ne mogu se naći zajedno u srcu vjernika, baš kao što se 

ne mogu naći zajedno vatra i voda na jednome mjestu. 38 

- O skupino učenika! Učinite vaše trbuhe gladnima, e da bi 

vaša srca vidjela vašega Gospodara! 39 

- Pobožnost se sastoji od deset dijelova. Devet njih se sastoji 

u šutnji, a jedna u osami. 40 

- Akoli čovjek vrati prosjaka sa svoga kućnoga praga, anđeli/ 

meleki neće posjetiti tu kuću sedam noći! 41 

Najbolji nama poznati zbornik, zapravo svojevrsna enciklopedija 

izreka i kazivanja pripisanih Isau/Isusu u višestoljetnoj islamskoj 

literaturi, dolazi nam iz pera Tarifa Khalidija pod naslovom Muslimanski 

Isus (Th e Muslim Jesus). 42 Ovo se dragocjeno djelo čita 

sa velikom lahkoćom i ushićenjem. Tu vidimo osobu Isaa/Isusa 

u središtu muslimanske pobožnosti, on objašnjava najzagonetnija 

pitanja života samog, njega čuda nikada nisu napustila, on 

ljeto A. D. 2012. 67


hodi po vodi, vraća mrtve u život, čini da bludnice postanu čedne 

i čiste, itd. 

Na stotine je divnih primjera u kojima Isa/Isus savjetuje, 

opominje, upozorava, pokazuje osobnim primjerom. Na primjer, 

Isa/Isus pita svoje Učenike: “Koji to od vas može sagraditi 

kuću na valovima mora?” Oni mu u čudu odgovoriše protupitanjem: 

“Božiji Duše, ko je taj pa da uradi takvo nešto?!” Na to im 

Isa/Isus odgovori: “Kad je tako, na oprezu nek’ ste spram Ovoga 

svijeta, nemojte ga uzimati za svoj [trajni] zavičaj!” [Jer, Ovaj 

svijet je prolazan, nalik je uznemirenim valovima morskim]. 43 

U jednom drugom kazivanju Isa/Isus veli svojim slušateljima: 

“Onaj koji govori a ne spominje Boga, samo brblja! Onaj 

koji razmišlja a sebe ne opominje, samo je nemaran! Onaj koji 

šuti a ne razmišlja – taj samo traći vrijeme!” 44 

I tako, na stotine dragulja u izrekama. 

U opsežnome predgovoru za ovaj kompendij Muslimanski 

Isus, Tarif Khalidi je dobro objasnio porijeklo ove široke literature 

o Isau/Isusu na islamskom istoku, on smatra da su muslimani 

tokom mnogih stoljeća stvarali, dakako postupno, svoje vlastito 

“muslimansko Evanđelje” (the Muslim Gospel). 45 K tome, sinoptička 

Evanđelja djelovala su svojim duhovnim trajanjem na novoformirane 

muslimanske sredine, muslimani su poruke tih Evanđelja 

“prerađivali”, “prilagođavali”, “mijenjali smjer njihove poruke” 

sebi u korist, jednostavno – čitali su ih na svoj način. Dakako, i 

tradicionalne krš ćanske sredine u koje je došao islam poslužile su 

kao izvanredan zavičaj nevjerovatnog bujanja ovakvih predanja 

čiji je zadatak bio da se “islamizira” zatečena duhovnost. 

Ipak, mi smatramo da intenzivna prisutnost Isaa/Isusa u muslimanskoj 

klasičnoj književnosti, napose u književnosti sufi jske nade, 

nije samo posljedica Isaova/Isusova iznimnog statusa u Kur’anu, 

nego i rezultat muslimanske potrage za prauzorima u svojoj specifi 

čnoj književnosti koja se na arapskom naziva edeb (adab). 

Šta je edeb? 

Ukratko, ta riječ znači ćudoređe, lijepo ponašanje, lijep odgoj, 

visoko pohvalno držanje, edeb je i kurtoazija, itd. Priča, poslovica, 

saga, kazivanje... sve to je dobro ako nas moralno odgaja, ako 

nas čini moralno boljima. I ako nam čini budnom savjest o tome 

šta valja, a šta ne valja činiti. 

Isa/Isus u muslimanskoj književnosti (napose u onoj sufi jskog nadanja) 

jeste prauzor moralnog stava i bezinteresne vjere u Boga. 

Na kraju donosim jedno osobno sjećanje: Kad sam bio dijete slušao 

sam (u svome travničkom selu Višnjevu) od starijih kako ne valja 

susjedu otimati zemlju, niti pomjerati među. Jer, Isa alejhiselam 

je rekao: “Hej vi, ljudi! Zašto se svađate oko njive Dragomilovice?! 

Hoćete li da ja, sada pred vama, proživim deset Hasana i dvadeset 

Mehmeda, koji su nekada bili vlasnici Dragomilovice?!” � 

Bilješke 

1 Vidi: Karl-Josef Kuschel, Židovi, krš ćani, muslimani. Podrijetlo i budućnost, 

izd. Svjetlo riječi, Sarajevo, 2011. 

2 Vidi: Kate Zabiri, Muslims and Christians Face to Face, izd. Oneworld, 

Oxford, 1997. 

3 Usp. odrednicu Jesus u: Jane Dammen McAuliff e (urednica), Encyclopedia 

of the Qur’ān, volume three, Brill, Leiden-Boston, 2003., str. 10. 

68 ljeto A. D. 2012. 

4 N. S. Doniach (priređivač), Concise English-Arabic Dictionary, izd. 

Oxford University Press, New York, 1982., str. 63. 

5 Navedeno prema: Th e Way of Abu Madyan, priredio Vincent J. Cornell, 

Th e Islamic Text Society, Cambridge, 1996., str. 86. 

6 Ragib al-Isfahani, Mufradatu l-Qur’an, Beirut, 1972., str. 488. 

7 Ragib al-Isfahani, isto, str. 488. 

8 Ragib al-Isfahani, isto, str. 488. 

9 Usp. Biblija – Stari i Novi zavjet, izd. Krš ćanska sadašnjost, Zagreb, 

1974., str. 970. 

10 Arapski tekst (ovdje u transkripciji) naveden prema Kembridžskom izdanju 

Biblije na arapskom, 1956. 

11 Usp. Biblija – Stari i Novi zavjet, izd. Krš ćanska sadašnjost, Zagreb, 

1974., str. 1030. 

12 Prema Kembridžskom izdanju Biblije na arapskom, 1956. 

13 Vidi Th e Message of the Qur’an, translated and explained by Muhammad 

Asad, izd. Th e Book Foundation, Bristol, 2003. 

14 Usp. Elsaid M. Badawi, Muhammad Abdel-Haleem, Arabic-English Dictionary 

of Qur’anic Usage, izd. Brill, Leiden/Boston, 2008., str. 881. 

15 Usp. Mohammed Marmaduke Pickthall, Th e Meaning of the Glorious 

Koran, izd. the Penguin Group, New York, bez godine izdanja. 

16 Usp. Max Henning, Der Koran, arabish – deutsch, izd. Cagri Yayinlari, 

Istanbul, 2009. 

17 Usp. Koran (KOPAH), Perevod I. O. Kračkovskogo, Minsk, 1990. 

18 Usp. Kur’an, III:45. 


20 Kur’an, III:49. 



23 Kur’an, XLIII:61. 

24 Kur’an, V:117-118. 

25 Usp. Barbara Freyer Stowasser, Mary, odrednica u Encyclopaedia of the 

Qur’an, svezak III, Brill, Leiden/Boston, 2003., str. 289. 

26 Usp. engleski prijevod ovoga djela Hansa Künga, Islam: Past, Present 

and Future (preveo s njemačkog John Browden), izd. Oneworld, 

Oxford, 2007. 

27 Usp. Oddbjorn Leirvik, Images of Jesus Christ in Islam, izd. Swedish Institute 

of Missionary Research, Uppsala, 1999. godine. 

28 Usp. Idris Shah, Tales of the Dervishes (Teaching stories of the Sufi Masters 

over the Past Th ousand Years), Penguin Compass/Penguin Books, 

New York/London, 1993. 

29 Idris Shah, Tales of the Dervishes, isto, str. 57. 

30 Navedeno prema Esential Sufi sm, priredili James Fadiman and Robert 

Frager, izd. Harper, San Francisco/New York, 1997., str. 63. 

31 Prema Esential Sufi sm, isto, str. 86. 

32 Prema Esential Sufi sm, isto, str. 133. 

33 Usp. Seyyed Hossein Nasr, Sufi Essays, izd. ABC International Group, 

Inc., KAZI Publications, Chicago, 1999., str. 136. (Usp. bosanski prijevod 

ovog djela Živi sufi zam, preveli s engleskog Enes Karić i Edin Kukavica, 

izd. Ibn Sina, Sarajevo, 2005.) 

34 Na engleski je ove stihove prepjevao E. G. Browne, A Literary History of 

Persia, sveska IV, Cambridge, 1930., str. 293-294. 

35 Idris Shah, Tales of the Dervishes, isto, str. 56.-57. 

36 Navedeno prema: Oddbjorn Leirvik, isto, str. 86. 

37 Prema: Oddbjorn Leirvik, isto, str. 86. 


39 Navedeno prema: Al-Ghazali, On Disciplining the Soul, preveo na engleski 

Tim J. Winter, izdavač Th e Islamic Texts Society, Cambridge, 1997., str. 89. 



42 Usp. Tarif Khalidi (edit. and. translat.), Th e Muslim Jesus, Sayings and 

Stories in Islamic Literature, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 

London (England), 2003. 

43 Tarif Khalidi, str. 75. 

44 Tarif Khalidi, str. 110. 

45 Tarif Khalidi, isto, str. 17.

U islamskom 

vjerskom i teološkom učenju Isa (Isus), neka 

je blagoslovljen, veoma je važan poslanik u historiji Božijega 

objavljenja. Zato je njegov povijesni ali i duhovni lik, pored 

Kur’ana, prilično zastupljen u muslimanskoj tradiciji, a posebno 

u iskazima (hadisima) Muhammeda, neka je blagoslovljen. 

Budući da se o Isaovoj (Isusovoj) povijesnoj osobi veoma malo 

govori u Bibliji i krš ćanskoj Predaji, oko čega su se u krš ćanskoj 

povijesti vodile veoma kontroverzne rasprave, odlučili smo se 

da navedemo nekoliko predaja o njegovom povijesnom liku, 

njegovoj osobi, fi zičkim i duhovnim karakteristikama koje je zabilježila 

islamska tradicija, duboko vjerujući da će njihov sadržaj 

izazvati lijepa osjećanja kod čitatelja Svjetla riječi. 

U muslimanskoj tradiciji sadržane su brojne predaje (logije) 

koje se pripisuju Isau (Isusu), neka je blagoslovljen, a koje 

pružaju dragocjena svjedočanstva o tome što je Isa (Isus) govorio 

i kako se u svakodnevnom životu ponašao. Njegovi su iskazi 

izvorno sakupljeni od strane najodanijih učenika, posebno onih 

koji su njegov nauk propovijedali u Arabiji i Sjevernoj Africi. 

Pojavom islama mnogi Isaovi sljedbenici su prihvatili islam. 

Oni su sačuvali brojne tradicije koje su se prenosile s generacije 

na generaciju muslimana, a mnoge od njih su na kraju zajedno 

sakupljene u Sa’lebijevoj knjizi Priče o poslanicima. Iz te knjige 

ovdje izdvajamo dvije veoma interesantne i poučne predaje. U 

predaji koju prenosi Ka’b el-Ahbar se kaže: “Isa, sin Merjemin, 

je imao rumenkasto lice, nosio je kraću kosu, a glavu nikada nije 

mazao uljem. Hodao je bosih nogu, nije imao kuće, imanja, nakita, 

niti opskrbe izuzev svoje svakodnevne ishrane. Zalaskom 

sunca odlazio bi na molitvu ostajući u takvome stanju sve do 

praskozorja. Uz Božije dopuštenje liječio je gubavce i slijepe 

osobe te oživljavao mrtve. Sunarodnicima je jasno stavljao do 

znanja da zna šta jedu u svojim domovima i šta im od toga ostaje 

za naredni dan; išao je po vodenoj morskoj površini. Kosa mu 

je bila kovrdžava dok mu je lice bilo malo. Živio je krajnje isposničkim 

životom težeći više vječnom životu nakon smrti i žudeći 

za Bogom Stvoriteljem. Putovao je po svijetu sve dok ga Jevreji 

nisu našli u namjeri da ga ubiju. Onda ga je dragi Bog uzdigao 

na nebo, jer On najbolje zna.” 

O njegovu zauzimanju kod Boga za druge ljude u jednoj 

drugoj predaji se ističe da je Isa (Isus), neka je blagoslovljen, 

prolazeći pored nekog brda primijetio u njemu isposničku pećinu, 

približio joj se i u njoj našao pobožnjaka čija leđa su bila 

pogrbljena i tijelo iscrpljeno, a njegovo asketsko stanje dosegnulo 

je vrhunac. Isa, a.s. (Isus) ga pozdravi čudeći se njegovoj 

Adnan Silajdžić 


Isa, a.s. (Isus) 

u muslimanskoj tradiciji 

Božiji poslanici nam mogu i trebaju biti izvorom nadahnuća 

za međusobno upoznavanje, razumijevanje i zbližavanje, danas čini se 

nasušnije nego li ikada u dosadašnjoj povijesti 

pobožnosti koja je isijavala iz cijelog njegova bića. Potom mu 

Isa reče: “Koliko dugo boravite u ovoj pećini?” On odgovori: 

“Sedamdeset godina na ovome mjestu molim Njega za nešto 

što mi nije još podario. Možda se Vi možete zauzeti kod Boga 

da mi podari ono što godinama priželjkujem.” Isa, a.s. ga upita: 

“A šta vi zapravo tražite?” Čovjek odgovori: “Molio sam Ga 

da mi omogući da osjetim makar i koliko atom Njegove čiste 

ljubavi.” Isa, a.s., će na to kazati: “Molit ću Boga da ti podari 

ono za čime toliko dugo žudiš.” Isa, a.s., se te noći molio za 

njega, a Bog mu odgovori: “Prihvatio sam tvoje zauzimanje i 

uslišio tvoju molbu.” Poslije nekoliko dana Isa, a.s., se vratio 

na pomenuto mjesto htijući da vidi u kakvom se sada stanju 

nalazi isposnik i njegov prijatelj. Kada je došao na to mjesto, 

primijetio je da je pećina razrušena i da je ostalo samo nekoliko 

pukotina u zemlji gdje je ranije bila pećina. Isa, a.s., je sišao 

u tu pukotinu i primijetio onog pobožnjaka u špilji kako stoji 

ukočenoga pogleda i otvorenih usta. On mu priđe i pozdravi ga 

ali od čovjeka ne dobi nikakvoga odgovora. Dok se iščuđavao 

njegovu stanju neko mu doviknu: “On Isus, on Nas je molio 

da mu podarimo makar i trunku Naše čiste ljubavi; znajući da 

on nije bio sposoban primiti naš dar u potpunosti, Mi smo mu 

podarili samo sedamdeseti dio atoma Naše ljubavi zbog koje je 

ostao zabezeknut. Šta bi tek bilo sa njim da smo mu poklonili 

više od onoga što je od nas tražio?” 

I u 

svojim izrekama (hadisima) Muhammed, Poslanik islama 

je sasvim izdvojeno govorio o Isaovim fi zičkim i karakternim 

osobinama, njegovu rođenju, povijesnoj ulozi, itd. Tako čuveni 

Buharija u svojoj kanonskoj zbirci prenosi da je Muhammed, a.s., 

u jednoj svojoj predaji o Isau, a.s. (Isusu) rekao sljedeće: “Vidio 

sam u Noći Miradža (Poslanikova duhovnog putovanja u Nebo) 

Isaa, Musaa i Ibrahima. Što se tiče Isaa, on je bijele puti, kovrdžave 

kose i širokih grudi, a što se tiče Musaa, on je smeđ, visok i ravne 

kose” (Buharija). S tim u vezi i drugi najpoznatiji sakupljač Poslanikovih 

izreka (hadisa) čuveni Imami Muslim u svojoj zbirci 

navodi sličnu predaju koju prenosi Abdullah b. Umer a u kojoj 

stoji da je poslanik Muhammed rekao: “Prošle noći sanjao sam da 

sam bio kod Kabe (Božiji Hram u Meki) i da sam vidio čovjeka 

rumenoga lica; čovjeka poput onih najzgodnijih ljudi koje možete 

sresti i najljepše kovrdžave kose koja se može vidjeti. Raščešljavao 

je kosu kvaseći je vodom, zatim je, oslanjajući se na ramena dva 

čovjeka, obilazio oko Kabe. Kada sam upitao ko je on, rečeno mi 

je da je to bio Isus, sin Merjemin” (Muslim). 

ljeto A. D. 2012. 69


Gore pomenuti sakupljač hadisa Muslim u svojoj zbirci, u 

poglavlju o vrlinama, donosi zanimljivu i veoma važnu predaju 

Muhameda, a.s., u kojoj se govori o Isaovoj, a.s. (Isusovoj) povijesnoj 

ulozi. Prenosi se od Hemmama ibn Munebiha da je rekao: 

“Ebu Hurejre je prenio brojne hadise od Poslanika, jedan od njih 

je da je Muhammed, mir neka je nad njim, rekao: “Među svim 

ljudima ovoga i budućega svijeta ja sam najbliži Isusu, sinu Merjeminu.” 

Oni su (njegovi drugovi) kazali: ‘Božiji poslaniče, kako 

to?’ Na to je Poslanik odgovorio: ‘Poslanici su braća po vjeri, 

majke su im bile različite, a njihova religija istovjetna: a između 

mene i Isusa nema Poslanika’” (Muslim). 

Sadržaj ove predaje (hadisa) značajan je sa stanovišta povijesti 

objavljivanja Božije objave. U ovome ali i mnogim drugim 

predajama naglašen je kontinuitet Božijega poslanja, koje 

otpočinje sa Ademom (Adamom), nastavlja preko Nuha (Noe), 

Ibrahima (Abrahama) i Isaa (Isusa) i stiže do poslanika Muhammeda. 

Skladno tome, sadržaj hadisa nam otkriva činjenicu da su 

svi poslanici bili izabrani i pozvani sa zadatkom da izvrše jednu 

svetu dužnost, a to je da svojim sunarodnicima objave da je Bog 

� Sakupljač hadisa Muslim u svojoj zbirci, u 

poglavlju o vrlinama, donosi zanimljivu i 

veoma važnu predaju Muhameda, a.s., u kojoj se 

govori o Isaovoj, a.s. (Isusovoj) povijesnoj ulozi. 

Prenosi se od Hemmama ibn Munebiha da je 

rekao: “Ebu Hurejre je prenio brojne hadise od 

Poslanika, jedan od njih je da je Muhammed, mir 

neka je nad njim, rekao: “Među svim 

ljudima ovoga i budućega svijeta ja sam najbliži 

Isusu, sinu Merjeminu.” Oni su (njegovi drugovi) 

kazali: ‘Božiji poslaniče, kako to?’ Na to je 

Poslanik odgovorio: ‘Poslanici su braća po vjeri, 

majke su im bile različite, a njihova 

religija istovjetna: a između mene i Isusa 

nema Poslanika’” (Muslim) � 

jedan, da je Stvoritelj univerzuma i da samo Njega treba moliti 

za istinsku pomoć. Realiziranjem takve zadaće poslanici su 

izgradili jedinstveno religijsko bratstvo o kojem Poslanik islama 

govori u svojim predajama. S druge strane, razlika, ukoliko 

i postoji, ne odnosi se na temeljne istine vjere, nego na izvjesne 

aspekte zakona (Šerijat). Jer Poslanik islama u svojim predajama 

ističe kako je svim poslanicima vjera jedna i time želi kazati da 

su im istovjetni objava i pokoravanje Bogu, iako postoje određene 

razlike kod Njegova opisivanja (atributi). 

Sadržaj hadisa nam također govori o tome da je Isa (Isus), 

neka je blagoslovljen, jedna od ključnih ličnosti povijesti poslanja, 

o kome Muhammed, a.s. govori s osobitim poštovanjem i 

hvaljenjem. Život Isaa, a.s. (Isusa) u islamskoj tradiciji je predstavljen 

kroz dva temeljna vida: njegov ljudski život i njegovo 

rođenje. Kratko rečeno, kada je u pitanju njegov ljudski život, 

a što je za sadržaj hadisa zapravo i najvažnije, posebno se ističe 

da je on Poslanik, glasnik Božiji, koji je imao zadaću da svojim 

sljedbenicima prenese Radosnu vijest (Evanđelja) i da ih uputi 

na istinski put Njegove univerzalne vjere. 

70 ljeto A. D. 2012. 

U tom kontekstu može se govoriti o nekim nesumnjivim 

sličnostima Muhammeda, a.s. i Isaa, a.s. (Isusa). Sličnost između 

ova dva poslanika o kojoj govori gore citirana predaja, potcrtava 

i Kur’an, sveta knjiga muslimana. Ovdje ćemo naznačiti samo 

neke od njih. Kur’an iznosi činjenicu da je Merjemina (Marijina) 

majka upućivala ovu molbu Bogu od njenoga rođenja: “Odista, 

ja nju i porod njen stavljam pod Tvoje okrilje od prokletog šejtana 

(đavola)” (3, 36). S tim u vezi u Muhammedovom hadisu 

stoji: “Ni jedno dijete se ne rodi a da ga ne bocne đavo! Tako svako 

dijete zaplaće od tog uboda. Izuzetak su samo Sin Merjemin 

i njegova majka” (Muslim). I Božiji poslanik Muhammed, a.s., 

je bio isto tako podučen da se utječe Bogu od prokletog šejtana: 

“I reci: ‘Tebi se ja, Gospodaru moj, obraćam za zaštitu od priviđenja 

šejtanskih, i tebi se, Gospodaru moj, obraćam, da me od 

njihova prisustva zaštitiš’” (23, 97-8). 

Pored toga, i Isa, a.s., i Muhammed, a.s., su bili lišeni roditeljske 

brige i ljubavi. Određenije kazano, Isaovo rođenje bez oca, 

koje ima karakter nadnaravnoga, lišilo ga je one naravne srodničke 

očinske ljubavi, dok je Muhammedov, a.s., otac umro prije 

njegova rođenja. Zbog toga su obojica živjeli i rasli u okrilju neizmjerne 

Božije brige i pažnje, od samih početaka njihova života. 

I jedan i drugi su bili poslanici kojima je data sveta Božija 

knjiga. Kada je riječ o Isau, a.s., (Isusu) Kur’an veli sljedeće: “Ja 

sam Božiji rob”, on reče, “Meni će On knjigu dati i vjerovjesnikom 

me učiniti” (19,30). I s obzirom na Muhameda, a.s., slično 

je kazano: “Hvaljen neka je Allah koji svome robu objavljuje 

Knjigu i to neiskrivljenu” (18,1). 

Osim toga može se kazati da je Isa, a.s., bio potpomognut 

Duhom svetim (Er-Ruh el-Kuddus): “A Isau, sinu Merjeminu, 

očigledno smo dokaze dali i Džibrilom ga pomogli” (2,87). Tako 

je bilo i sa Poslanikom islama: “...pa je Allah spustio pouzdanje 

svoje na njega, pomogao ga vojskom koju vi niste vidjeli i učinio 

da riječ nevjernika bude donja, a Allahova riječ, ona je gornja”. 

(9,40), i reci: “Od Gospodara tvoga, objavljuje ga melek Džebrail 

kao istinu da još više učvrsti vjernike u vjerovanju, i da bude 

putokaz i radosna vijest svim muslimanima.” 

U predaji koju prenosi Ebu Hurejre, koju smo ranije citirali, 

zahvaćeni su važni aspekti historije religija: 

Poslanici su braća: Oni su svi jednaki i ne postoji nikakva 

razlika među njima. Sinovi su jednoga oca: Svi su objavljivali 

jedno jedinstveno učenje, a to je da je samo jedan Bog i 

da je On Stvoritelj svijeta. Ne postoji ništa što bi Mu se moglo 

pridružiti ili prispodobiti u Njegovu božanstvu. Njihove majke 

su različite: Svaki poslanik je bio upućen jednome određenome 

narodu i u tačno određenome vremenu. Poslaniku je za 

njegova vremena otkrivan Sunnet (Zakon) tj. način življenja, 

na osnovu kojega će njegova zajednica organizirati svoj društveni 

život. Kada je novi poslanik dolazio svome narodu, on je 

donosio novu formu Zakona koji je bio u skladu s novim vremenom 

i razinom svijesti svojih sljedbenika (forma mentis). U 

skladu sa tim zakonima njihovi sljedbenici će biti pozivani na 

odgovornost na Sudnjemu danu. A Božiji poslanici nam mogu 

i trebaju biti izvorom nadahnuća za međusobno upoznavanje, 

razumijevanje i zbližavanje, danas čini se nasušnije nego li ikada 

u dosadašnjoj povijesti. �

Jedna od osnova vjerovanja muslimana (imanski šarti) jeste 

vjerovanje u istinitost poslanstva Božijih odabranih vjesnikâ, a 

sâmim time i vjerovanje u poslanstvo Isâovo/Isusovo, blagoslovljen 

je. Iz toga razloga, učitelji unutarnje (“ezoterijske”) tradicije 

islama – tesavvufa (sufi zma) posvetili su brojne stranice svojih 

djela tretiranju ličnosti blagoslovljenog Isâa. I premda ti mnogobrojni 

traktati, čak i djelomični osvrti svakog zrelog duhovnog 

učitelja (šejh), predstavljaju riznicu za sebe, ipak, u mogućnosti 

smo izdvojiti tri, uslovno rečeno, temeljna tumačenja naravi blagoslovljenog 

Isâa: osnovni smisao njegove egzistencije, uzorno 

manifestiranje njegove naravi i simbol njegovog konstantnog 

duhovnog prisustva predstavljen u bosanskim džamijama. 

Najpoznatiji učitelj tesavvufa, oslovljen duhovnom titulom 

“najvećega učitelja” (šejhul ekber) Ibn Arebi (rođen u Mursiji 

1165. godine, umro u Damasku 1240. godine) u jednom od 

svojih najpoznatijih djela Dragulji poslaničkih mudrosti (Fusûsul 

hikem), prevedenom i na naš jezik, izložio je osnovni smisao egzistencije 

svakog od odabranih dvadeset i sedam Božijih poslanika, 

počevši od blagoslovljenog Adema/Adama, pa do posljednjeg 

Božijeg poslanika blagoslovljenog Muhammeda. Svaki od 

tretiranih dvadeset i sedam poslanika u Draguljima je predstavljen 

shodno svojoj temeljnoj odlici a svaka ta odlika predstavlja 

konkretan duhovni princip po čijem izvanjskom manifestiranju 

funkcioniraju svjetovi. Ibn Arebi je ove spoznaje izložene 

u djelu Dragulji poslaničke mudrosti dobio izravno od poslanika 

Muham meda, blagoslovljen je, na snu, istinitom snu, koji je, 

shodno Muhammedovom, blagoslovljen je, izrijeku (hadîs), “četrdeset 

i šesti dio poslanstva”, s naređenjem da tu knjigu Dragulji 

objavi ljudima (Fusûs, str. 47, Bejrut, 2002.). Petnaesto poglavlje 

knjige posvećeno je blagoslovljenom Isâu, a naslovljeno je: Dragulj 

vjesničke mudrosti u isâovskoj riječi. 

Misao s kojom Ibn Arebi otpočinje ovo poglavlje tretira najspecifi 

čniju karakteristiku idealno shvaćenih, čistih, duša a to je 

da sve što dođe u dodir sa njima oživi, te putem njih poteče životna 

energija. Na taj način je Samirija, nakon poznatog Musâovog/Mojsijevog, 

blagoslovljen je, izbivanja od izraelskog naroda 

radi odlaska na Sinajsku goru, uspio da izlivenome kipu teleta 

pridoda energiju života budući da je, primijetivši ranije anđela 

Džibrila/Gabriela, blagoslovljen je, sakupio “tragove koji su od 

njega ostali” i pridružio ih izlivenome kipu. Izvanjski oblik kipa 

teleta odredio je da se izliveni kip u pojavnome svijetu oglasi 

mukanjem, međutim, suština, bît, te pojave je upravo životna 

energija. Sposobnost davanja života koji teče kroz konkretan 

Samir Beglerović 


Blagoslovljeni Isâ/Isus 

u tesavvufskom (“ezoterijskom”) učenju 

Svaka bosanska džamija podrazumijeva simbol čedne djeve Merjeme 

i blagoslovljenoga Isâ, izražen ukrasnim natpisom jednog kur’anskoga dijela (levha) 

koji se nalazi u mihrabu 

objekat naziva se božanska priroda, dočim se mjesto na kojemu 

se ta sposobnost odražava oslovljava ljudskom prirodom (Fusûs, 

str. 138.). Na ovoj misli, Ibn Arebi gradi učenje o blagoslovljenome 

Isâu, objašnjavajući njegovo začeće. 

Prilikom dolaska blagoslovljenoj Merjemi/Mariji, anđeo Džibril 

uzeo je oblik “savršenoga muškarca”, što je bio razlog zbog 

kojega je blagoslovljena Djeva pomislila da je riječ o nekome 

muškarcu koji joj želi prići kao ženi. Ipak, osjećajući snažno duhovno 

prisustvo, srcem i riječima zatražila je zaštitu od dragoga 

Boga zazivajući Njegovo vlastito Ime “Allah”. Da je odmah u tome 

trenu došlo do bezgrešnoga Isâovog začeća, uslijed zatvorenog i 

sabijenog stanja unutar duše plemenite Djeve, blagoslovljeni Isâ 

ne bi mogao obavljati zadaću upućivanja svoga naroda, iz prostoga 

razloga što bi bio karakteriziran apsolutnom duhovnom 

posvećenoš ću dragome Bogu, bez sklonosti ka bilo čemu ovozemaljskome. 

No, nakon što je čedna Merjema obaviještena da je 

pred njom blagoslovljeni anđeo Džibril sa zadaćom da joj daruje 

“mudro dijete”, osjetila je otvorenost i rasterećenost svoje duše, 

te joj je u tome trenu anđeo Džibril udahnuo blagoslovljenog 

Isâa. Na ovaj način, anđeo Džibril prenio je bezgriješnoj Djevi 

Božiju Riječ – Isâa (Kur’an, 4:171), kao što je blagoslovljeni 

Muhammed prenio Božiju Riječ – Kur’an svim ljudima. Uslijed 

otvorenoga i rasterećenoga stanja duše, tijelom čedne Merjeme 

poteklo je svojstvo “strasti” pa je od te Merjemine vode i vode 

udahnuća stvoreno tijelo blagoslovljenoga Isâa. Tako je Isâ zadržao 

obje osobine: s jedne strane, zadobio je ljudski izvanjski 

oblik, a, s druge strane, bio je u mogućnosti, uz Božiju dozvolu, 

proživljavati mrtve, liječiti gubave i leprozne. Jednostavno, u tim 

trenucima udahnuće je dolazilo od blagoslovljenog Isâa, a efekat 

oživljenja dolazio je od uzvišenoga Boga (Fusûs, str. 139.). 

Princip proživljavanja umrtvljenoga u tesavvufu se tretira 

kao stvarnost, ne tek kao simboličan čin. Svaka osoba potencijalno 

je u mogućnosti okititi se ovim temeljnim svojstvom 

blagoslovljenoga Isâa, čime postaje duhovni učitelj čija je osnovna 

zadaća proživljavanje srcâ nemarnih, metodama duhovnoga 

odgoja. U ovome smislu, primjer blagoslovljenog Isâa izuzetno 

slikovito opisao je poznati Mevlana Dželaluddin Rûmî, u svome 

najpoznatijem djelu Mesnevija, prevedenom i na naš jezik, s tim 

da su do sada od ukupno šest svezaka, s komentarima objavljene 

samo prve dvije a autor tih komentara je Fejzulah Hadžibajrić 

(Sarajevo, 1996.). Jedna od specifi čnosti Mesnevije jeste često 

prekidanje nekoga kazivanja drugim kazivanjem, te naknadno 

ljeto A. D. 2012. 71


vraćanje na ranije započetu temu. Ipak, s obzirom da je kompletna 

Mesnevija ustvari djelo prvenstveno narativnoga sadržaja, 

ovi nagli prekidi i iznenadna nastavljanja samo povećavaju 

njenu draž. Mevlana Rûmî se u svojim tumačenjima odabranih 

tema veoma često poziva na primjere Božijih poslanika među 

kojima i na sâmoga blagoslovljenoga Isâa. 

� Prilikom dolaska blagoslovljenoj 

Merjemi/Mariji, anđeo Džibril uzeo je oblik 

“savršenoga muškarca”, što je bio razlog zbog 

kojega je blagoslovljena Djeva pomislila da je riječ 

o nekome muškarcu koji joj želi prići kao ženi. 

Ipak, osjećajući snažno duhovno prisustvo, srcem 

i riječima zatražila je zaštitu od dragoga Boga 

zazivajući Njegovo vlastito Ime “Allah”. 

Da je odmah u tome trenu došlo do bezgrešnoga 

Isâovog začeća, uslijed zatvorenog i sabijenog 

stanja unutar duše plemenite Djeve, 

blagoslovljeni Isâ ne bi mogao obavljati zadaću 

upućivanja svoga naroda, iz prostoga razloga 

što bi bio karakteriziran apsolutnom duhovnom 

posvećenoš ću dragome Bogu, bez sklonosti 

ka bilo čemu ovozemaljskome. No, nakon što 

je čedna Merjema obaviještena da je pred njom 

blagoslovljeni anđeo Džibril sa zadaćom da joj 

daruje “mudro dijete”, osjetila je otvorenost i 

rasterećenost svoje duše, te joj je u tome trenu 

anđeo Džibril udahnuo blagoslovljenog Isâa. 

Na ovaj način, anđeo Džibril prenio je bezgriješnoj 

Djevi Božiju Riječ – Isâa (Kur’an, 4:171), 

kao što je blagoslovljeni Muhammed 

prenio Božiju Riječ – Kur’an svim ljudima � 

U tim pričama, između ostaloga opisan je i susret “jednoga 

naivčine” sa poslanikom Isâom, i zamolbi da ga blagoslovljeni 

Isâ poduči najuzvišenijem Božijem Imenu, s pomoću kojega bi i 

taj naivni čovjek bio u mogućnosti “proživljavati kosti” te činiti 

dobra djela. Poslanik Isâ upozorio je mladića da mu to ne treba 

biti prioritet u životu jer oživljavanju drugih mora prethoditi 

oživljavanje vlastitog zamrlog srca. Bez toga, alkemija nesretnoga 

uvijek će pretvoriti dobro u zlo, dočim će kod duhovno odgojene 

osobe imati suprotan, pozitivan, efekat (Mesnevija, tom 2, 

stih 155., str. 13.). S obzirom da je mladić bio uporan do te mjere 

da je postao zapreka Isâovoj poslaničkoj zadaći, blagoslovljeni 

Isâ oživio je “natruhle kosti u grobu” pored kojega su stajali. No, 

kosti su pripadale sada oživljenom lavu koji je skočio iz rupe i 

jednim udarcem šapom usmrtio naivnog mladića. Rasuti mozak 

mladića bio je “u cijeloj lobanji kao jedan orah” (Mesnevija, 

tom 2, stih 460., str. 31.). Uslijedio je razgovor lava s blagoslovljenim 

Isâom, iz čega se saznaje da je mladićeva velika pogreška 

72 ljeto A. D. 2012. 

bila u tome što je susrevši poslanika Isâa dobio priliku za vlastito 

autentično duhovno ozbiljenje, no, umjesto toga, zainteresiraniji 

je bio promatrati začudnosti izvan sebe. 

Mevlana Rûmî će poentirati ovo kazivanje upozorenjem čitaocima 

da, kako kaže, zanemarivanje potrage za “Isâom svoga 

vremena” izravno podrazumijeva drugovanje sa “svojim psom”. 

Pod sintagmom “Isâ svoga vremena” podrazumijeva se duhovni 

vodič koji je svojom dušom još u vremenu predpovijesnoga bîvanja 

vezan za svakog svog duhovnog učenika. Nasuprot tome, 

pojam “pas” veže se za vlastitu neodgojenu dušu, onu sklonu zlu 

(Kur’an, 12:53). Kao što se pas veže za kosti, one su njegov primaran 

interes, tako i osobe neodgojene duše prvenstveno teže 

ovozemaljskim, prolaznim, nasladama. Kosti treba “pokriti zemljom” 

da se čovjek ne bi brinuo više o tijelu negoli o duši (Mesnevija, 

tom 2, stih 475., str. 32.). 

Cjelokupni vjernikov život treba se odvijati u borbi sa sâmim 

sobom, specifi čnom duhovnom odgoju usmjeravanom savjetima 

duhovno krajnje ozbiljene osobe. Temeljni simbol tog konstantnog 

“ratovanja” s vlastitom niskom neodgojenom dušom 

izražen je u arhitekturi džamija i tekija kroz posebno obilježavanje 

njihovoga pročelnoga mjesta – niše (mihrâb, od ar. korijena 

“harb”, u značenju “rat”). Osoba koja kao predvodnik vjernih u 

obaveznoj molitvi ili, pak, bilo kojem dobrovoljnom bogougodnom 

činu, ulazi u mihrab, ne pristupa tome mjestu uslijed posjedovana 

samo ovosvjetskog institucionalnoga ovlaštenja, već, 

pored toga, i uslijed snažne duhovne povezanosti sa svijetom 

skrivenoga, a što joj potvrđuje neka osoba za koju je već ranije 

potvrđeno da posjeduje tu duhovnu vezu s blagoslovljenim 

poslanikom Muhammedom, za koju je, opet, isto posvjedočila 

druga duhovno krajnje ozbiljena osoba, i tako redom unazad 

sve do posljednjeg Božijeg poslanika blagoslovljenog Muhammeda. 

Taj duhovni niz, neprekinuta veza, vertikalna – od dragoga 

Boga da konkretnog povijesnog poslanika, i horizontalna 

– od povijesnog poslanika pa do konkretne civilizacije, od presudne 

je važnosti za razumijevanje Tradicije. 

Svaka bosanska džamija podrazumijeva simbol čedne djeve 

Merjeme i blagoslovljenoga Isâ, izražen ukrasnim natpisom jednog 

kur’anskoga dijela (levha) koji se nalazi u mihrabu, a u kojem 

se kaže: “Kad god bi joj (djevi Merjemi) Zekerijja (Zaharije) 

u mihrâb ušao” (Kur’an, 3:37). To blagoslovljeno stanje čedne 

Djeve iz kojega će proisteći bezgrešno začeće a zatim i rođenje 

blagoslovljenog Isâa, zatvara krug prethodno opisanog duhovnog 

puta svakoga vjernika, bitno obilježen potragom za “Isâom 

svoga vremena”, nužnom posljedicom čiste želje za Božijom 

blizinom kao neupitne čednosti (premilostiva djeva Merjema) 

te iskrene posvećenosti želji bezinteresnoga služenja dragome 

Bogu (blagoslovljeni Zekerijja). 

Konačno, rečeni simbolizam bosanskih džamija ujedno je 

i optimistično navještenje realne mogućnosti postizanja 

takvoga stanja blaženstva jer kur’anski tekst izražen na rečenoj 

levhi koja se tradicionalno nalazi u mihrabima bosanskih 

džamija, u vidu uokvirenoga zapisa ili kao direktna inskripcija 

na zidu mihraba, također najavljuje i ponovni povijesni 

dolazak blagoslovljenoga Isâa na Zemlju, koji će se, shodno 

izrijeku blagoslovljenoga Muhammeda: “...spustiti među ljude 

te među njima suditi shodno propisima Kur’ana” (predaju 

bilježi Buharija). �

U Jeruzalemu, pokraj Ovčjeg tržišta nalazi se kupalište, koje se hebrejski naziva Bethesda, koje ima pet trijemova. Na tima ležaše mnoštvo onemoćalih, 

slijepih, hromih, uzetih, očekujući gibanje vode. Bijaše tu neki čovjek koji bolovaše trideset i osam godina. Vidjevši Isus toga gdje leži i znavši da mu je tako 

već dugo vremena reče mu: – Želiš li ozdraviti? – Odgovori njemu onemoćali: – Gospodine, nemam čovjeka da me spusti u kupalište kad se voda pokrene, 

dok ja stignem, drugi se prije mene spusti. – Reče njemu Isus: – Ustani, uzmi svoj ležaj i hodaj! – I umah ozdravi taj čovjek i uze ležaj svoj i prohoda. 

Iv 5,2-3.5-9 

Zlatko KESER


Isus je bezgraničan. Pripada cjelokupnom čovječanstvu, ne 

samo krš ćanima. Kad se danas govori o Isusu u svijetu, neophodno 

ga je smjestiti u svijet religijskog pluralizma, svijet 

svekolike raznolikosti kultura i naroda, što je relativno novi moment 

u krš ćanskom iskustvu. Izraz “nekrš ćani” danas više nije 

primjeren. To je anomalija. Jer oni koje mi karakteriziramo kao 

nekrš ćane, pokazuju veliku ljubav i privrženost osobi Isusa Krista 

i nastoje slijediti njegov život i učenje. Mogli bi i posramiti 

nominalne krš ćane. 

Vidjet ćemo u ovom članku kako hinduistički štovatelji Isusa 

Krista shvaćaju i tumače ga kroz svoje vjersko iskustvo. Mnogima 

od njih, Isus je netko tko predstavlja sve one plemenite ideale 

i vrijednosti za koje se zalaže hinduizam. Njima su vlastito 

iskustvo i simboli najbolji način da se spozna Isusa. 

Isus i divinizacija ljudskog bića. Hinduisti u Isusu vide nekoga 

tko je čovječanstvu, na izvanredan način, pokazao što znači 

biti jedno s Konačnom stvarnoš ću. Isus, na različite načine i 

na različitim razinama, govori o jedinstvu. Na primjer, govori 

o trsu i lozama (Iv 15,1ss). Jedinstvo kojim ovaj prikaz odiše 

odnosi se jednako na sveukupnost muškaraca i žena. Međutim, 

onima koji su ga izazivali, odao je najviši oblik nedualnog jedinstva 

s Ocem. “Ja i Otac jedno smo” (Iv 10,30) – često je citirana 

Isusova izjava u Indiji. Slijedeći Isusa, mogli bismo naposljetku 

iskusiti naše jedinstvo s Konačnim misterijem. Isusovo iskustvo 

je, zapravo, za hinduiste iskustvo naše divinizacije, našeg pobožanstvenjenja. 

Ovaj put je, u načelu, otvoren svim ljudskim 

bićima. Ne trebamo tražiti ono božansko izvan našeg istinskog 

i dubljeg sebstva. Jer, kako je Isus rekao, “Kraljevstvo Božje je u 

vama” (Lk 17,21). 

Isus, guru. Hinduisti u Isusu vide velikog gurua. Guru znači 

puno više od učitelja. To je netko tko vodi druge na putu istine; 

netko tko druge uvodi u stvarnost. U Indiji postoji vjerovanje da 

je Bog pravi guru koji obitava u nama kao svjetlost, koji nas uči 

i vodi u istinu. Ljudski gurui se štuju jer simboliziraju nutarnjeg 

božanskog gurua. Hinduisti pronalaze odjek ovoga u Isusovim 

riječima. “Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – 

koji je u krilu Očevu, on ga obznani” (Iv 1,18). Guru je i učitelj, 

onaj tko pokazuje put. Marga ili put je, nesumnjivo, temeljni 

koncept u hinduističkoj tradiciji. U Isusu, hinduisti vide put do 

74 ljeto A. D. 2012. 

Felix Wilfred 


kojeg hinduisti obožavaju 

Hinduiste pretjerano ne impresionira kada se Isusa Krista proglašava Bogom, 

nego upravo kada ga se predstavlja kao istinski ljudsko biće poput nas, ali istinski, 

toliko ljudski da u sebi utjelovljuje božanski svijet – božanstvo 

koje je jedno s čovještvom 

Oca, protumačenog kao Konačni misterij. Svojim životom i naučavanjem, 

Isus također daje sredstvo za postizanje tog cilja. 

Isus u teističkoj persp ektivi ljubavi i pobožnosti. Hinduistički 

pristup božanskome u svojoj klasičnoj tradiciji općenito je 

poznat kao a-dvaita – nedualizam. Ali moramo uvažiti činjenicu 

da u indijskoj tradiciji postoji drugi značajan pravac teizma, 

koji je možda manje poznat, ali ima jednak ili čak veći utjecaj. 

Ovaj teistički trend postojao je u Indiji od početka, a porijeklo 

vodi iz istih počela Veda, Upanišada i Bhagavad Gite, koje su 

također temelj tradicije a-dvaite. 

Hinduistički teizam vjeruje u osobnog Boga (Išvara) kojem 

su štovatelji snažno privrženi. To je indijska religija ljubavi i revnosti, 

milosti i samilosti. Upravo ovu religiju Bhakti nalazimo u 

dvije glavne grane hinduizma – vaišnavizam i šaivizam. Višnu i 

Šiva su osobni oblici Božanskog misterija. To je ista ona indijska 

teistička tradicija koja govori o Božjem avataru ili silasku. Velika 

je sličnost između onoga što krš ćani nazivaju utjelovljenjem 

i hinduističkog pojma avatara. No, oni se ipak razlikuju. Prema 

hinduističkom vjerovanju, Bog silazi u svijet ne jednom, nego 

više puta da očuva pravednost. U hinduističkom svetom spisu 

Bhagavad Gita stoji sljedeće: 

Kad god pravednost slabi i blijedi te bezakonje maha hvata, 

Ja se pojavljujem [na zemlji]. Da zaštitim dobre, uništim 

zle, povratim pravednost, vijek za vijekom, rađam se ja. 

(Bhagavad Gita IV,7-8) 

Mnogi hinduisti u Isusu vide avatara Boga i štuju ga kao božansku 

manifestaciju, božansko očitovanje. Tumačeći Isusa na 

ovaj način, hinduisti shvaćaju neiscrpnu ljubav Božju, milost i 

suosjećanje Boga prema čovječanstvu. U Isusu vide Božju univerzalnu 

ljubav. U Isusu Kristu doživljavaju bliskost s Bogom 

na način da u njemu vide, riječima hinduističkog mislioca Keshuba 

Chundera Sena, “božansku čovječnost”. Poimajući Isusa 

kao avatara, hindusi također shvaćaju konačnu pobjedu dobra 

nad zlom. 

Persp ektiva niškama karme. U hinduističkoj tradiciji, Isus se 

ne poima samo kao učitelj, nego i kao netko tko djeluje. Pored 

njegove osobe i naučavanja, Isusova djela također pokazuju božanski 

karakter. Hinduizam štuje djela koja se čine bez obzira na

plodove ili korist koju mi možemo imati od njih. Kada mislimo 

na vlastitu korist, time možemo pokvariti i okaljati naša djela, 

čime postajemo sebični. Indijska klasična tradicija zaokupljena 

je djelom koje se odlikuje duhovnoš ću, prije nego njegovim 

izrazom ljudske slobode u povijesti. Ne nuka nas se da izbjegavamo, 

nego nas se poziva na djelovanje. Međutim, da bi djelo 

bilo učinkovito i čisto, trebalo bi biti, takoreći, kršteno u vodama 

nesebičnosti i neočekivanja nagrade. Kako bi se oslobodila, osoba 

mora provoditi niškama karmu – djela bez očekivanja koristi 

koja proizlaze iz njih. 

Kad se gleda iz ove perspektive, u osobi Isusa Krista hinduisti 

vide nekoga tko je bio iznimno slobodan u svojim djelima, 

jednako kao i riječima. Odricanje od plodova svojih djela obilježilo 

je cijeli njegov život, a to je dalo autoritet njegovim riječima 

i djelima. Nadvladao je iskušenja svih vrsta koja okužuju naše 

djelovanje u svijetu. Govoreći o značaju tri iskušenja Isusa Krista, 

Gandhi je istakao: 

Kad je on [osoba] nadvladao prvo iskušenje [glad], nadvladao 

je svoja osjetila. To ga je ispunilo snagom. Upravo ta snaga je 

drugo iskušenje… kada čovjek na taj način stekne nadmoć nad 

snagom, savladava siddhije (čudotvorne moći). Te čudotvorne 

moći su njegovo treće iskušenje. [Citirano u djelu Margaret 

Chatterjee, Gandijeva vjerska misao, Macmillan Press, London 

1983, str. 54.] 

Muka i križ. U muci i križu Isusovom, hinduisti vide jedinstven 

primjer onoga što znači odreći se, oplijeniti se od svega 

što je sebično, od svega što nas porobljava. Veličanstveni je to 

čin slobode, koji je u isto vrijeme dirljivi simbol ljubavi i služenja 

čovječanstvu. Činjenica da Isus nije patnju drugima nanosio, 

nego je dobrovoljno na sebe preuzeo, jest nešto što je opčaravalo, 

i još uvijek opčarava, srca mnogih hinduista. Vrlo često se 

spominje, u odnosu na Pavla, da su križ i muka Isusova kamen 

spoticanja i ludost (1 Kor 1,23-25). To možda važi za Židove i 

Grke. Ali što se tiče Indije, Isusov križ, daleko od toga da je sablazan 

i ludost, nešto je što fascinira hinduiste. Isusova muka na 

križu također je bila omiljeni motiv na slikama mnogih hinduističkih 

umjetnika. 

Isus i siromašni u Indiji. Isusova osoba, njegov život i naučavanje 

veliko su nadahnuće siromašnima u Indiji. Njihova kristologija 

nije usmjerena na Isusove naslove niti na dogmatske defi - 

nicije njegove osobe. Ova pitanja njih ni najmanje ne zanimaju. 

Oni vide Isusa kao nekoga tko se nastanio među njima (Iv 1,14), 

tko dijeli njihov život, njihove patnje i muke. Stoga, prispodobe 

iz evanđelja u kojima se Isus obraća siromašnima, onima na 

marginama društva, našle su svoj put do srca siromaha Indije. 

Milijunima potlačenih i ugnjetavanih parija isključenih iz bilo 

kojeg zajedništva s višim kastama, prispodobe u evanđeljima, 

u kojima Isus, recimo, sjedi za stolom zajedno s poreznicima 

i grešnicima, ulijevaju veliku nadu u Božju prisutnost, Božju 

ljubav i samilost. U Isusu, siromašni vide supatnika. Po svojoj 

muci, njima je Isus simbol svih onih potlačenih i diskriminiranih 

skupina i zajednica. 

Zaključak. U svojoj dugoj povijesti od dva tisućljeća, osoba 

Isusa Krista je razmatrana i tumačena na bezbroj raznih načina. 

Postoje brojne slike i simboli iz ranog krš ćanstva u kojima ga 

se nastoji zorno prikazati, a uzeti su iz židovske i grčke kulture. 

Ako su ga Židovi smatrali Sinom čovječjim i Mesijom, Grci su u 

njemu vidjeli Orfeja, koji silazi u Podzemlje, i nepravedno ubi- 


jenog Sokrata. Imamo također mnogobrojnih simbola Isusa koji 

su stoljećima nastajali kao plod štovanja krš ćanskih zajednica i 

posvećenosti Isusu. Pored fi gurativnog jezika, crk va je također 

izgradila dogme u pokušaju da objasni što je ortodoksno a što 

je heterodoksno u shvaćanju Isusa. Bolje ćemo shvatiti što ova 

pluralnost i raznolikost znači ako razmotrimo kako ga pripadnici 

drugih vjera vide i tumače. To je nova perspektiva iz koje 

se promatra Isus, ali mnogostruka iznenađenja očekuju sve one 

koji su navikli na određene tradicionalne krš ćanske načine razumijevanja 

Isusa. U ovom članku sam upravo nastojao ukratko 

prikazati kako hinduisti vide Isusa i kako ga nastoje shvatiti kroz 

svoja vlastita iskustva, svoje simbole i kategorije. 

� U muci i križu Isusovom, hinduisti vide 

jedinstven primjer onoga što znači odreći se, 

oplijeniti se od svega što je sebično, od svega što 

nas porobljava. Veličanstveni je to čin slobode, 

koji je u isto vrijeme dirljivi simbol ljubavi i 

služenja čovječanstvu. Činjenica da Isus nije patnju 

drugima nanosio, nego je dobrovoljno na sebe 

preuzeo, jest nešto što je opčaravalo, i još uvijek 

opčarava, srca mnogih hinduista. Vrlo često se 

spominje, u odnosu na Pavla, da su križ i muka 

Isusova kamen spoticanja i ludost (1 Kor 1,23-25). 

To možda važi za Židove i Grke. Ali što se tiče 

Indije, Isusov križ, daleko od toga da je sablazan 

i ludost, nešto je što fascinira hinduiste. Isusova 

muka na križu također je bila omiljeni motiv na 

slikama mnogih hinduističkih umjetnika � 

Indijski vjerski univerzum krasi 36 milijuna bogova i božica. 

Dodati još jednog – Isusa Krista – ovom panteonu nije ništa 

posebno uzbudljivo. Hinduiste pretjerano ne impresionira 

kada se Isusa Krista proglašava Bogom, nego upravo kada ga se 

predstavlja kao istinski ljudsko biće poput nas, ali istinski, toliko 

ljudski da u sebi utjelovljuje božanski svijet – božanstvo koje je 

jedno s čovještvom. Krš ćanska tradicija bi mogla jako puno naučiti 

iz načina na koji hinduisti, budisti i drugi pristupaju misteriju 

Isusa Krista. Ove originalne perspektive zasigurno nas nukaju 

da nanovo razmotrimo našu tradicionalnu kristologiju. � 


ljeto A. D. 2012. 75


Čitatelji koji u ovom članku budu tražili ključeve za razumijevanje 

onoga što o Isusu Kristu kazuje “budizam”, riskiraju 

biti malko razočarani, i to zato jer postoje mnogobrojni oblici 

budizma, a svaki ima svoje vlastite stavove o najrazličitijim pitanjima. 

Štoviše, nijedan od tih oblika – ili škola – nije razradio 

stav o Isusu Kristu. Njegovo se ime, dakako, nigdje ne susreće u 

opširnim zbirkama temeljnih tekstova koji predstavljaju različite 

kanone budističkih spisa. Govor o budističkim pogledima na 

Isusa Krista moguć je dakle samo kroz opis onoga što o njemu 

mogu misliti neki budisti, imajući stalno na pameti činjenicu da 

većina njih, živeći u budističkim zemljama, nikada ne razmišlja 

o središnjoj osobi naše povijesti te da njihove točke gledišta nipošto 

ne predstavljaju škole kojima pripadaju. U ovome članku 

ograničit ćemo se na neke bilješke o načinu na koji budisti – za 

koje je karma apsolutno nezaobilazna, a ideal bodisatve (probuđenoga 

bića) najvažniji – gledaju na Isusa Krista. Završit ćemo 

odgovorom dvaju japanskih budista studentima bogoslovije u 

Île-de-Franceu koji su ih upitali što misle o Bogu i Isusu Kristu. 

76 ljeto A. D. 2012. 

Isus Krist: zagonetka 

U svojoj formi koja stavlja naglasak na ideju da su sva živa bića, 

pa prema tome i ljudska bića, zatočena u beskrajnom ciklusu 

rađanjâ i umiranjâ (samsara), čega se po svaku cijenu treba osloboditi, 

pojam karme ima vrlo veliko značenje. Prema ovome 

pojmu, svaki namjeran čin, pozitivan ili negativan (negativan 

čin je egocentričan čin), donosi plod, isto tako pozitivan ili negativan, 

u ovom ili nekom kasnijem životu. Tako, bića se uspinju 

i silaze ljestvicom postojanjâ, od kojih su neka pozitivna (božansko 

i ljudsko postojanje), a druga negativna (npr. životinjsko 

i pakleno). Radi se o procesu koji ne trpi nikakve iznimke, pa 

se ponekad govori o “karmičkom zakonu”. U ovom obliku budizma 

ideal je arhat, čovjek doslovno “dostojan” poštovanja jer 

je sve učinio da odagna neznanje, koje je izvor egocentričnih 

ponašanja, te da iskorijeni strasti, koje čovjeka blokiraju u njegovu 

ciklusu rađanja i umiranja. Da bi dostigli taj cilj, valja im 

se uporno truditi oko prakticiranja mentalne i etičke discipline, i 

to onakvih kakvima ih je zamislio Buda. Općenito, u tome mogu 

uspjeti samo monasi. 

Budistima koji slijede ovaj put bit će teško “misliti” o Isusu 

Kristu izvan pogleda koji obično upravljaju prema svijetu i 

čovjeku. Prije svega treba istaknuti da Isus Krist kao čovjek ne 

može istodobno biti i božanstvo. Božanska egzistencija i ljudska 

egzistencija (da ne nabrajamo ostale) mogu se smjenjivati, ali ne 

Dennis Gira 

Budistički pogledi 

na Isusa Krista 

Što se tiče Isusa, on je čovjek kojega veoma poštujemo zbog njegova nauka i načina 

da bude među ljudima, ali za nas on ni u kojem slučaju nije Krist 

mogu biti simultane. Uostalom, važno je znati da “božanska egzistencija”, 

o kojoj govore budisti, nema apsolutno nikakve veze 

s krš ćanskim pojmom Boga, jer prema budističkom shvaćanju 

i božanstva su zarobljena samsarom. Drugo što treba istaknuti 

jest da su budisti koji čitaju evanđelja općenito osjetljivi na 

upute Isusa Krista o potrebi otklanjanja svakog egocentričnog 

ponašanja, o korektnu odnosu koji treba imati prema drugima i 

o potrebi jednoga stvarnog oslobođenja, ali se mogu zaprepastiti 

odnosno sablazniti kad ga na slici vide u agoniji, prikovana na 

križ. Nije to ona sablazan Židova, o kojoj govori sveti Pavao, a 

nema veze ni s ludoš ću koju u tome vide pogani. U svjetlu onoga 

što oni vjeruju o snazi karme, njima je teško zamisliti kakva su 

djela i kakvi prethodni životi mogli biti uzrokom takvoj jednoj 

patnji. Međutim, je li ovakav stav – a treba ponoviti da ga ne ističe 

niti osporava nikakav budistički “autoritet” – jedini stav koji 

jedan budist može imati o Isusu? Nije. Naime, u mahajanskom 

budizmu, koji je raširen u Kini, Koreji, Japanu, na Tibetu... i koji 

okuplja veliku većinu europskih budista, činjenica da se netko 

na ovom svijetu rodio nije nužno rezultat negativnih karmičkih 

čina. Za mnoge budiste europskoga porijekla koji žive među 

krš ćanima, a nekada su možda i sami bili krš ćani, Isus Krist je 

bodisatva. To mijenja sve. 

Isus Krist kao bodisatva 

Dok spomenuti oblik budizma predlaže oslobađanje od ciklusa 

rođenja i umiranja strogo slijedeći Budin put, različitim strujama 

mahajanskoga budizma (Veliko vozilo) ideal je bodisatva, 

biće (satva) predano buđenju (bodi). Na kraju vrlo duga puta 

(niza doslovno bezbrojnih života) bodisatva dostiže savršenstvo, 

odnosno paramita, kao što je učinio i sam Buda, ali odbija 

pristupiti budaitetu iako mu je mudrost jednaka Budinoj. Naprotiv, 

vraća se u svijet, ondje gdje to smatra korisnim, kako bi 

drugima pomogao na putu k buđenju. Zato su bodisatve čuveni 

zbog svoga suosjećanja. Bodisatva nije dakle zatočenik samsare 

niti je podložan snazi karme. Njegova patnja nipošto nije 

rezultat negativnih djela učinjenih u prethodnim životima. To 

vrlo dobro izriče jedan tekst iz VII. stoljeća koji predstavlja bodisatvine 

zavjete: 

“Snagom vrline koju sam postigao, o da svim bićima budem 

onaj koji blaži bol! 

O da budem bolesnima lijek, liječnik, njegovatelj, sve dok 

bolest ne nestane! (...)

Izručujem ovo tijelo na milost i nemilost svih bića. Neka 

ga neprestano tuku, vrijeđaju, posipaju prašinom! Neka 

od moga tijela naprave igračku, predmet ismijavanja i zabave! 

Dao sam im svoje tijelo, baš me briga! Neka čine sva 

djela koja im mogu biti ugodna! Ali neka ni za koga ne 

budem uzrokom štete! Ako im se srce zbog mene rasrdi 

ili ozlovolji, neka upravo to posluži da bi se ostvarila svrha 

svih! Neka svi oni koji me kleveću, vrijeđaju i ismijavaju, 

kao i svi ostali, postignu Bodi (vrhunsku Probuđenost).” 

[Louis Finot (prev.), Hod u svjetlu Shântideva, Paris, Les 

Deux Océans 1987, 35-36.] 

Tko čita i meditira ovaj tekst, shvaća kako zapravo neki budisti 

Velikoga vozila smatraju Isusa Krista bodisatvom. 

Prema jednom uravnoteženu stavu 

Dok je tvrdnja da je Isus Krist bodisatva na koncu konca vrlo 

velik kompliment, on je prema krš ćanskoj vjeri neizmjerno 


mnogo više – on je jedini Božji sin. Ne radi se o tome da se zaniječe 

ono što misle ovi budisti, jer Isus Krist je prema njihovu 

mišljenju zaista bodisatva. Međutim, budisti koji možda bolje 

razumiju krš ćansko mišljenje, ustvrdit će još nešto. Dvojica japanskih 

budista, za vrijeme jednog istraživanja u Francuskoj, 

došli su jedanput sa mnom na bogosloviju u Issy-les-Moulineauxu, 

gdje sam držao tečaj o budizmu i dijalogu između 

budista i krš ćana. Za bogoslove je to bila izvrsna prigoda da 

otkriju ne samo budizam nego i budiste. Dakako, vrlo brzo su 

postavili pitanje: “Što mislite o Bogu i Isusu Kristu?” Odgovor 

koji su dobili pokazao je da su ovi monasi imali stanovito poznavanje 

krš ćanske vjere: “Mi pojma nemamo – rekli su – o 

tome što hoćete reći kad govorite o Bogu. Što se pak tiče Isusa, 

on je čovjek kojega veoma poštujemo zbog njegova nauka i 

načina da bude među ljudima, ali za nas on ni u kojem slučaju 

nije Krist.” Mislim da nema boljega načina da se zaključi ovo 

kratko razmišljanje! � 

S francuskog Ivan NUJIĆ 

Tada njega predade njima da se razapne. Oni uzmu Isusa. I noseći svoj križ izađe na mjest o zvano Lubanjište, hebrejski Golgota, gdje ga razapeše, i s njime još dvojicu, 

jednog s jedne – drugog s druge strane, a Isusa u sredini. A napisa i natpis Pilat i postavi na križ. Bijaše napisano: ISUS NAZAREĆANIN, ŽIDOVSKI KRALJ. 

Iv 19,16-19 

Zlatko KESER 

ljeto A. D. 2012. 77


Tijekom dva tisućljeća lik Isusa Krista likovnim je umjetnicima 

uvijek iznova bio nenadmašno vrelo inspiracije, identifi kacije, 

a katkad i protesta i provokacije. Bez sustezanja bi se smjelo tvrditi 

da povijest likovnih umjetnosti ne poznaje niti jednu drugu osobu 

koja bi, počevši od 5. stoljeća, tako sustavno i tako neizostavno 

bila prikazivana kao Isus. Počevši od grafi ta i najprimitivnijih zidnih 

slikarija kakve nalazimo u rimskim katakombama u prva tri 

stoljeća ili pak, koliko je poznato, najstarijeg prikaza Kristova lika 

u Dura Europosu (241.) [slika 1] – Isus na vrhu piramidalne kompozicije 

upire desnu ruku prema oduzetome koji leži na krevetu, a 

odmah je slijeva taj isti uzeo svoju ležaljku i zdrav odlazi – preko 

ranokrš ćanskih i srednjovjekovnih mozaika, skulptura i plastika, 

fresko i secco zidnog slikarstva, potom slika na platnu i na drvu pa 

sve do umjetničkog obrta, arta i fi lma, Isus kao tema, likovnim je 

umjetnicima poslužio kako bi izrazili vlastito ili uvjerenje epohe o 

poklonstvu i štovanju, o spiritualnom i ljudskom, o fi lozofi čnom 

i mističnom, o mučnom, ugodnom i svetom. No, isto tako Isus je 

prikazivan i kao kritika, ruganje, pokuda te izraz zdvojnosti i bespomoćnosti. 

Velike mijene, kako likovne tako i teološke, jedva je 

na kojem drugom primjeru moguće tako pratiti kao na primjeru 

prikazivanja Isusa Krista. 

Sve ako i jest činjenica da se realistično prikazivanje Isusova 

lika, posebice onoga na križ raspetoga, u prvim stoljećima doga- 

78 ljeto A. D. 2012. 

Anton Šuljić 

Isus 

u likovnoj umjetnosti 

Od simbola k vjeri, od vjere k mistici, od mistike prema čovještvu, 

od čovještva prema društvu i svijetu. Tako bi se nekako u kratkim crtama 

mogao formulirati likovni put u prikazivanju Isusa koji je Krist 

2 

đa relativno sramežljivo, potreba da se simbolom najrazličitijih 

oblika križa [sl. 2] ili pak ribe [sl. 3], odnosno prenesenim značenjem 

kakvo je bilo preuzimanje lika pastira iz rimske mitologije 

[sl. 4], ipak je nepobitna činjenica i to da je od početka postojala 

vrlo jaka potreba s povijesnim Isusom stupiti u likovni, a 

jednako tako i u mistični odnos. Od simbola k vjeri, od vjere k 

mistici, od mistike prema čovještvu, od čovještva prema društvu 

i svijetu. Tako bi se nekako u kratkim crtama mogao formulirati 

taj likovni put u prikazivanju Isusa koji je Krist. 

Imajući na pameti činjenicu da bi, barem kad je riječ o zapadnome 

svijetu, jedva mogao postojati koji čovjek koji ne bi 

imao neki svoj lik Isusa, dobro smještenog u kakav imaginarni 

muzej svijesti, ali i uvjerenja i vjere, mogli bismo si ili čak trebali 

postaviti pitanje: Koji Isusov lik baštinimo? Koji je baš naš Isus i 

je li to Isus Evanđelja, tradicije ili pak Isus kao simbol čovjekova 

propinjanja i patnje? Na to pitanje, naravno, intimno si možemo 

odgovoriti ako to samo htjednemo, a ovaj će prikaz htjeti barem 

malo pripomoći mogućem vlastitom odgovoru. 

Krist Sunce. Krš ćani su isprva, za svoj likovni izraz, prihvatili i 

‘pokrstili’ neke tadašnje uobičajene likovne koncepte, slično kao 

što su za svoje blagdane uzimali neke datume iz poganskoga kalendara. 

Tako su Apolona, boga sunca, ljepote, znanja i mudro- 

1 3 4 

5


6 7 8 9 

sti, zamijenili Isusom Kristom. Jedna od najstarijih slika Isusa 

Krista je Krist Sunce (grč. Christos helios), mozaik na stropu 

Julijeve grobnice pod bazilikom Sv. Petra i Pavla u Vatikanu, iz 

225. godine [sl. 5]. Krist je na toj slici prikazan u liku boga Sunca 

(Sol Invictus) kako se poput boga Sunca penje prema zenitu. 

Krist ustaje iz groba i odlazi k svome Ocu. Sunčane zrake koje se 

šire prema gore i na sve strane ističu sjaj Boga pobjednika. Kugla 

na lijevoj strani simbol je Božje vlasti nad svemirom: Uskrsli, 

proslavljeni Gospodin postao je Kraljem i Gospodarom svijeta 

(usp. Dj 2,36). Na ovom mozaiku Krist je prikazan simboličkoalegorijski. 

U slici uzlazećeg Sunca predstavljeno je Kristovo 

uskrsnuće i uzašaš će na nebo. 

Isus kao Dobri Pastir. U prvim stoljećima krš ćani su bili svjesni 

kakvu bi sablazan i apsurdnu reakciju kod suvremenika bio 

izazvao navještaj: taj sramotno osuđeni i na križ raspeti – upravo 

je on Mesija, Božji sin. Kristov križ u tim je prvim stoljećima smatran 

brutalnim povijesnim činom ili neslanom šalom. Rimom je 

još i u 3. st. kružila neka vrsta karikature naslikane na jednome 

zidu carske palače na Palatinu koja je predstavljala na križ raspetoga, 

ali s magarećom glavom i natpisom: “Aleksamenos se klanja 

svome bogu” [sl. 6]. Zbog toga nije čudno da se u prva tri stoljeća 

krš ćanstva Krist prikazivao najprije u simbolima, a zatim kao 

mladić i to pastir koji se žrtvuje za svoje ovce, koji daje sama sebe. 

Motiv pastira u antici je bio općeprihvaćen i bio je alegorija prijateljstva 

među ljudima. Krš ćani su ga prihvatili i povezali s novozavjetnom 

slikom Dobrog pastira [sl. 7]. Prikazi Dobrog pastira vrlo 

su česti kako na freskama i sarkofazima tako i na relikvijarima, 

zatim na umjetničkome obrtu, posebice pločicama u slonovači. 

Od prvih desetljeća 3. st. pojavljuju se i prikazi novozavjetnih prizora 

s Kristom. Takve se slike nalaze u Kalistovim katakombama 

u Rimu (oko 210). U katakombama Sv. Marcelina i Petra u Rimu 

nađena je slika Isusova krštenja iz sredine 4. st., koja prikazuje 

Isusa u dječačkom obličju za razliku od kasnijih slika krštenja na 

kojima se Krist prikazuje kao odrastao čovjek. Duh Sveti prikazan 

je u liku goluba kako prosipa nebesku svjetlost na lik Isusa. 

Najstariji prikaz Kristova raspeća seže negdje u 5. st. i nalazi 

se na bjelokosnoj ploči koja se čuva u British Museumu, a drugi 

je prikaz iz istoga razdoblja na vratima starokrš ćanske crk ve 

Santa Sabina u Rimu [sl. 8]. 

Isus Učitelj i fi lozof. U 4. stoljeću, kada se krš ćanstvo vrlo snažno 

ukorjenjuje u zapadnu, posebice grčku kulturu i fi lozofi ju, navlastito 

nakon Konstantinova edikta 313. godine, Krist se prikazuje 

kao učitelj i fi lozof, osobito u mediteranskome pojasu. Znatnu 

ulogu u tome prikazu ima kako državno tako i novo crk veno 

uređenje. U ovakvim prikazima Krista očituje se duh vremena, 

posebice nekih crk venih učitelja, koji su prihvaćali izazov helenizacije 

krš ćanstva. Krist fi lozof – mladoliki Krist, fi lozofska odjeća, 

katedra i svitak [sl. 9]. Isusova ljepota, kovrčavost kose, učiteljska 

11 12 

mudrost i poza trebale su poslužiti približavanju krš ćanske poruke 

grčkoj fi lozofi ji. Krajem 4. i početkom 5. st. počinje se kako na 

freskama i mozaicima, tako i na kapitelima, frizovima kod ulaznih 

vrata pojavljivati tip prikaza Maiestas Domini. Monumentalni apsidalni 

mozaik u crk vi Sv. Pudencijane u Rimu iz početka 4. st. [sl. 

10] sjajan je primjer novog gledanja i prikazivanja Isusa. Isus stoji 

u sredini svojih apostola u nebeskome Jeruzalemu, okružen simbolima 

četvorice evanđelista, vlada sa svoga nebeskog prijestolja, 

a iznad njega nalazi se veliki zlatni križ (Crux Invicta). Ovdje se 

već, pod utjecajem krš ćanskoga Istoka, počinje pojavljivati brada 

koja Krista želi predstaviti kao ozbiljnog muškarca. 

Isus Pobjednik i Pantokrator. Svjetovna je vlast bizantskoga 

cara najsnažnije utjecala na prikaz Krista Pobjednika i Svevladara 

(Pantokratora), boga-cara, gospodara svijeta i basileusa 

koji u rukama drži Knjigu života optočenu dragim kamenjem, 

odjevena u carsku odoru dok sjedi na prijestolju obilježenu nimbusom 

[sl. 11]. Najprije se počinje pojavljivati na kovanicama 

pa na ikonama da bi se na najimpresivniji način premjestio u 

liturgijski prostor gdje mu je mjesto jedinstveno i dominantno. 

Pojavljuje se u središtu kupole ili u središtu tjemena apsidalne 

konhe [sl. 12]. Tipičan je način prikaza Kristove glave i pogleda 

10 

ljeto A. D. 2012. 79


koji promatrača gleda ravno u oči. Krist obično desnu ruku ima 

blago podignutu na blagoslov dok u lijevoj drži Knjigu života. 

Redovito je prikazan stroga izgleda s carskim znakovima vlasti, 

udaljen je i gotovo nepristupačan. Apstraktna zlatna pozadina s 

prikazom neba u posjetitelju je trebala proizvesti strahopoštovanje 

i divljenje, poklonstvo i osjećaj neznatnosti [sl. 13]. Krist 

evanđelja koji se sav daruje za druge, koji pere noge svojim učenicima 

– sada postaje Krist po mjeri carske vlasti i njemu podložne 

crk vene hijerarhije. Ikonoklazam 8. i 9. st. s katastrofalnim 

posljedicama za svete slike, ali i za mnoge svećenike, u osnovi 

je sadržavao aristokratski stav tadašnjega bizantskoga dvora o 

izravnom štovanju Boga bez posrednika, pa dosljedno niti slike, 

a možda je bio i pokušaj dodvoravanja kako židovstvu tako i 

sve snažnije prisutnome islamu koji nisu dopuštali bilo kakvo 

prikazivanje Boga. Ponovno je duh vremena, politike i određene 

teologije utjecao na odnos prema slici. No, kao i u prijašnjim 

stoljećima, tako i dalje na poimanje Isusa Krista, osim Evanđelja 

i novozavjetnih spisa te tradicije, vrlo snažno utječu brojne apo- 

krifne knjige. To se osobito može pratiti na brojnim kodeksima 

koji su ukrašavani minijaturama. 

Romanički Krist je živ i proslavljen. U 11. i 12. stoljeću Krist 

je još uvijek zadržao svoje svevladarske karakteristike. Često se 

prikazuje živ na križu [sl. 14], no nije pravilo. On s križa vlada, 

sve vidi, sve zna. On je i na križu Pobjednik. To je proslavljeni 

Krist. Na slikanome raspelu iz crk ve Sv. Frane u Zadru iz 12. st., 

ali i na nekim kasnijim slikanim raspelima u Hrvatskoj, možemo 

pratiti tu već tradicionalnu i standardiziranu ikonografsku 

shemu. No, to nije isključiva matrica. Krist se na križu pojavljuje 

i kao izmučen, patnik i umrli. Takav je, primjerice, na freski u 

crk vici Sv. Jerolima iz 12. st. u Humu ili monumentalni prikaz 

raspeća na romaničkome oslikanom raspelu iz Gračiš ća u Istri, 

u Sv. Klari u Splitu ili u Sv. Mihovilu u Zadru. Vrlo često se prikazuje 

i Deisis – Kraj Krista na prijestolju s lijeve i desne strane 

pojavljuju se Bogorodica i sv. Ivan Krstitelj. Primjerice freska 

iz crk ve Sv. Elizeja u Draguću, zatim Sv. Antuna u Roču ili u 

Donjem Humcu na Braču. U nekim pravoslavnim zemljama sv. 

Ivana Krstitelja često zamjenjuje lik sv. Nikole biskupa. 

U našim krajevima znatan utjecaj na slikarski prikaz imala je 

bizantska umjetnost. Vrlo važno mjesto likovnoga prikazivanja 

Krista sada su i kodeksi. Brojne minijature iz Trogirskoga Evan- 

80 ljeto A. D. 2012. 

đelistara iz 13. st. donose razne scene iz Kristova života poput 

Prikazanja u Hramu, Svečanog ulaska u Jeruzalem i sl. Krist se, 

sa sličnim likovnim karakteristikama, pojavljuje i na koricama 

evanđelistara, psaltira, misala ili lekcionara, najčeš će izrađenima 

od srebra poput onoga u splitskoj katedrali. Pod cistercitskim 

duhovnim utjecajem, a posebno pod utjecajem prosjačkih redova, 

scene iz Isusova života prikazuju se kako bi se u njima vidio 

uzor za vlastiti život. U tu svrhu prizorima iz Kristova života sve 

se više oslikava crk veni prostor za što su sjajan primjer Giottove 

freske u Kapeli Areni u Padovi. U Pisi Niccolò Pisano oko 1260. 

godine Krista kleše na mramornoj propovjedaonici. Skulptura 

u romanici započinje svoj hrabri iskorak prema oslobođenju od 

pozadine i razvija se prema posvemašnjoj samostojnosti. 

Gotički Krist patnik – Čovjek boli. Tek je kasna gotika u 

13. i 14. st. muku Raspetoga prihvatila kao prevladavajuću temu, 

a u tom se smislu ističe poznati Isenheimski oltar Matthiasa 

Grünewalda (1475-1528) [sl. 15]. Zavladao je kult boli. Tada na- 

13 14 15 

staje cijeli niz slika i kipova s prikazima Krista patnika – Imago 

pietatis. Isusovo čovještvo sve se više naglašava, a Biblia pauperum 

– Biblija siromaha promatračima i pobožnome puku postaje 

vrelo za upoznavanje Isusa – Čovjeka boli s kojim se tako 

često mogu identifi cirati. No, osim boli, u ponovno otkrivenome 

Isusovu čovještvu, sve se više prikazuje i njegovo djetinjstvo. 

U to se vrijeme, i pod znatnim utjecajem apokrifnih knjiga, šire 

slikovni predlošci – kompendiji – za prikazivanje Krista i prizora 

iz njegova života, odnosno kao ikonografske matrice koje su 

jednako služile neukome puku i slabo učenome svećenstvu kao 

i likovnim umjetnicima koji su se njima služili. Benediktinci su 

tako širili Bibliju pauperum, a dominikanci Speculum humanae 

salvationis. Oko 1300. pojavljuju se anonimni spisi Meditationes 

vitae Christi, a 1348. Vita Christi Ludolfa von Sachsena. Sve do 

reformacije ti su predlošci odigrali presudnu ulogu u prikazivanju 

Krista i prizora iz njegova života. 

Renesansno povjerenje u čovještvo – Krist među ljudima. 

Renesansno otkrivanje antike u kojoj je čovjek bio mjera svih 

stvari odrazilo se osobito na povjerenje prema znanju i umjetnosti 

te na optimizam u odnosu na čovjeka i društvo. U 15. i 16. 

st. Krist se, sukladno novim renesansnim postulatima, prikazuje 

kao heroj ili kao vladar. Leonardo da Vinci [sl. 16], A. Dürer,

L. Cranach, P. Bruegel i mnogi drugi slikari i kipari oblikovali 

su cijeli niz neponovljivih djela. Pojavljuju se brojni reformatori. 

Vrlo velik utjecaj odigrao je s jedne strane Luther, a s druge 

strane otkriće tiska. Nove je mogućnosti tiska u drvorezima, a u 

bakrorezima i bakropisima posebno, na najbolji način primijenio 

A. Dürer na kojima je, među ostalim, i u jednoj i u drugoj 

tehnici prikazao prizore Muke. Guttenbergovim pronalaskom 

knjigotiska oko 1455. godine, slike Krista ulazile su u knjige, 

najprije u Bibliju, a potom i u sve druge knjige vjerskog sadržaja. 

Luther je svojim reformatorskim pothvatima na svim područjima 

krš ćanskog življenja dotakao i obnovu religioznog slikarstva. 

Promatranje slike, pisao je Luther, treba vjerniku pomoći 

da duže i dublje zadrži u pameti božanski lik Kristov. Slika treba 

ilustrirati Sveto pismo i promatrača poučiti. Tim Lutherovim 

smjernicama odgovarao je na primjer triptih za gradsku crk vu 

u Wittenbergu koji je 1547. godine naslikao Lucas Cranach. U 

srednjem vijeku slika pokušava izraziti otajstvo, a od renesanse 

slike se obraćaju razumu, i sadržajno i formalno. Humanizam 

je donio novi način razmišljanja, razvio posebni kritički duh i 

smisao za odgojne metode. 

U prvoj trećini 15. st. u Italiji je otkrivena perspektiva te je 

time bilo omogućeno prikazivati trodimenzionalne slike koje 

su vjernije odražavale prostornu stvarnost. Slikari su (osobito 

fl amanski majstori) lik Krista ugrađivali u krajolik svoje sredine 

unoseći u sliku svjetlo i prostor. Perspektiva im je omogućila 

konstrukciju uređenog svemira, koji je istisnuo irealni prostor 

i zlatnu pozadinu gotičkih slika. Na slikama koje su stvorili Jan 

van Eyck i njegovi sljedbenici jasno se vide u pozadini naslikani 

gradovi s njihovim zgradama i zvonicima, ulicama, gostionicama 

i mostovima. Slika se pojavljuje kao vjerni odraz, preslika 

stvarnosti. Andrea Mantegna na slici Čovjeka boli s dva anđela, 

naslikanoj oko 1500, prikazuje Krista između smrti i života, a 

na slici Mrtvi Krist iz iste godine, iz položenog kuta promatra 

mrtvo Kristovo tijelo [sl. 17]. Hieronymus Bosch, oko 1508, na 

slici Krunjenje trnovom krunom (1509), prikazuje nemoćnoga 

Krista, opkoljena krvnicima. 

Sjetilni i puteni Isus baroka. U 17. i 18. st., u vremenu baroka 

ili tzv. katoličke obnove, Krist se sve više prikazuje sjetilno, osjećajno 

i puteno. Boje su razigrane i naglašene, katkad raskošne i 

gotovo kao da vrište, no uglavnom pokazuju Kristovu ljudskost 

s tendencijom prikazivanja njegovih unutarnjih stanja i vrlina. 

U tu svrhu brojni slikari, a osobito kipari, na najboljim stečenim 

spoznajama iz doba renesanse, posežu za anatomijom dovodeći 

do savršenstva izgled tijela. Kipovi su gdjekad predimenzionirani, 

a Krist je, pa i kad je raspet, savršeno oblikovan čovjek. 

Biraju se novozavjetne scene koje Krista vide u raznim prigodama, 

u susretima s ljudima, u perikopama i akcijama u kojima 


16 17 18 19 

20 

do izražaja dolaze njegove ljudske karakteristike. Rembrandtova 

[sl. 18] i Rubensova platna kao i Berninijeve skulpture to prikazuju 

posve zorno. 

U doba ranoga baroka Caravaggio je sakralizirao svagdašnjicu 

paradoksalnim prikazima novooblikovanog realizma i primjene 

svjetla koje svijetli iz nekih nadnaravnih izvora. Značajna 

je u tom pogledu i slika Isus kod Marije i Marte što ju je naslikao 

Tintoretto oko 1580. U zlatnom dobu španjolske umjetnosti često 

je realistično prikazivan Krist s mističkim držanjem tijela. 

Primjer toga je slika Krist na križu koju je naslikao Velazquez 

(1632). Mrtvo tijelo Krista nije samo izraz boli, nego i stanovita 

smiraja: Krist je prihvatio svoje trpljenje i bio poslušan Ocu 

do smrti. U doba baroka čest je motiv Uskrsnuća. Sjajan je primjer 

slikanja preobraženoga Krista kakvog je napravio El Greco. 

Rembrandt i Rubens predstavljaju dva temeljna smjera u baroknoj 

umjetnosti 17. st. i uz njih je vezana većina Kristovih slika. 

Slike Srca Isusova u 18. st. i Krist izložen kritici i ruganju. 

Pod utjecajem Nazarenaca koji se ugledaju na ranu renesansu, posebice 

na fra Angelica, te slikaju ‘mekane’ i nježne slike, nastaje niz 

Isusovih slika koje djeluju pomalo ‘slatko’, a tema krvarećega Srca 

Isusova postala je u to vrijeme vrlo omiljela [sl. 19]. U nas je takvu 

umjetnost zagovarao i svesrdno pomagao biskup J. J. Strossmayer 

pozivajući slikare te provenijencije. Tako je za oslikavanje đakovačke 

katedrale posegnuo za sljedbenicima tih njemačkih slikara 

koji su djelovali u Rimu, osobito njihovog nestora J. F. Overbecka. 

Nakon Francuske revolucije Kristov lik se počeo instrumentalizirati 

u političke svrhe. Kristove teme stalno pothranjuju socijalnu 

kritiku, od Honoréa Daumiera do Fritza von Uhdea. One postaju 

predmetom ruganja, osobito Raspetome kojega se prikazuje u 

bezbrojnim obličjima, često i neukusno. 

Otrježnjenje u 19. st. i vraćanje Kristovim čudima. Nakon 

revolucionarnih zbivanja, 19. st. na području religiozne 

ljeto A. D. 2012. 81


21 

umjetnosti doživljava uspon. Rado se prikazuju Kristova čudesa, 

što je bilo u duhu onodobne apologetike. Krist je suveren, a 

njegov je autoritet nedodirljiv. U Engleskoj i Njemačkoj Kristov 

su lik pokušali preobraziti romantici svojim mističkim simbolizmom 

poput Williama Blakea i Caspara Davida Friedricha. U 

Francuskoj su Ingres i Delacroix stvorili vrijedne slike religijske 

tematike. U tome se 19. st. dogodio i konačni razlaz crk venog 

učiteljstva i likovnih umjetnika. 

U kontekstu krize tradicionalne Kristove slike u umjetnosti 

se zbila važna promjena – slikar se poistovjećuje s Kristom – kao 

što se to vidi na slikama koje su 1888. slikali James Sydney Ensor 

koji je na slici Ulazak Kristov u Bruxelles (1888) sebe prikazao u 

liku Krista koji jaši na magarcu [sl. 20] i Paul Gauguin koji je na 

slici Žuti Krist (1889) sebe autoportretirao i usporedio s Kristom 

dok ga gleda posredno u ogledalu. 

Krist u ekspresionističkim pokušajima s kraja 19. st. Ekspresionizam 

je pokušao izraziti ono što je bitno, pri čemu nije odlučujuće 

donijeti detaljni izgled nego to bitno ostvariti promjenom 

oblika i nekonvencionalnim izborom boja. Emil Nolde je prekinuo 

82 ljeto A. D. 2012. 

22 23 

s tradicionalnom ikonografi jom Krista te oblikuje emocionalni 

intenzitet svojih slika s neobičnom ekspresionističkom snagom 

[sl. 21], Max Beckmann je 1917. naslikao Isusa i preljubnicu s vrlo 

izražajnim proganjanjem, a Georges Rouault je posvetio velik dio 

svoga stvaranja religioznim temama od kojih treba spomenuti sliku 

Ruganje Kristu i Ecce Homo iz 1932. Krist je prikazan oborena pogleda, 

izduženih crta nježnoga lica u kontrastu s grubim i divljim 

crtama lica onih koji mu se rugaju [sl. 22]. Spomenimo još i Lovisa 

Corintha koji je 1922. naslikao sliku Crveni Krist na kojoj je sačuvao 

scenski kontekst ali je posuvremenio Poncija Pilata i sluge prikazavši 

ih kao pripadnike nacionalsocijalističke partije. 

Apstrakcije i eksp erimenti 20. st. U 20. st. pojavljuju se 

umjetnici kojima prikazivanje Kristova lika nije jedino pa čak niti 

glavno sredstvo izražavanja religiozne tematike kao što je, primjerice, 

Piet Mondrian i cijeli niz apstraktnih slikara. Meksikanac 

José Clemente Orozco na slici Isus siječe svoj križ iz 1932.-34. 

pokazao je Isusovu pobunu protiv križa. Salvador Dalí je razvio 

motiv lebdećega križa s kojega Isus gleda zemlju na kojoj se u 

mraku nazire more, lađa i dvije osobe [sl. 23]. Picasso je trajno 

bio zaokupljen motivom raspeća, koji je u raznim razdobljima 

stvaranja na različite načine obrađivao, sve do glasovite serije 

trinaest slika, koje je stvorio 1932. Marc Chagall nadahnjuje se 

za svoje slike pretežno na Starome zavjetu, ali uzima motive i iz 

Novoga zavjeta. Krajem tridesetih godina nastaje njegova slika 

Bijelo raspeće u čijoj ikonografi ji iščitavamo simbol progonjenog 

židovskog naroda [sl. 24]. 

Druga polovica 20. st. i početak 21. st., zbog raznorodnosti, 

množine stilova i pokušaja, eksperimenata i lutanja, zahtijevali 

bi posebni osvrt. Ipak, Krist je i dalje nepresušno vrelo za kojim 

umjetnici svih generacija posežu s nesmanjenim zanimanjem. � 

24

Zacijelo nijedna osoba u povijesti čovječanstva nije bila predmetom 

književnoga bavljenja koliko Isus iz Nazareta. Neponovljiva 

autentičnost njegova nauka i životnoga svjedočanstva 

već dva milenija intrigira kako pisce koji životom pristaju uz 

njegov nauk, tako i one koji životno uporište nalaze drugdje, pa 

mu se čak ideološki suprotstavljaju. 

Govor o Isusu u književnosti svakako bi trebalo započeti 

razgraničenjem pojma književnosti. U različitim vremenima 

i prostorima taj je pojam mijenjao opseg, često prihvaćajući 

značenja koja danas više nema. Tako, koncem antike književnost 

se vrlo teško razgraničavala od historiografi je i fi lozofi je, 

a kasnije, napose u srednjem vijeku i baroku, u njezin su sastav 

ulazili i homiletički (propovjednički) tekstovi, što u modernoj 

književnosti nije i ne može biti slučaj. Prema suvremenim kriterijima, 

književnost treba razumjeti kao “oblikovnu djelatnost 

kojom se na osnovi postojeće zbilje prema posebnim zakonima 

stvara nova zbilja” (Solar). Književnik pritom ne može doslovno 

stvarati novi svijet jer je ograničen, i to ne samo jezikom nego i 

svojim podrijetlom, obrazovanjem, društvenom sredinom, svjetonazorom 

itd. Svojom cjelinom i detaljima književno djelo, kao 

i svako umjetničko djelo, ne samo da oponaša stvorenu prirodu 

i svijet, nego u tome svijetu otkriva neobičan poredak te čovjeku 

otvara oči duha da ljepotu te neobičnosti uvidi i doživi. 

U početku bijaše progon 

Osim kanonskih evanđelja u korpus najstarijih tekstova koji tematiziraju 

Isusov život svakako spadaju i apokrifi (grč. apókriphos 

– skriven). Nastali između II. i VI. stoljeća na raznim jezicima 

(grčkom, koptskom, latinskom, armenskom, arapskom), 

često u okrilju ranokrš ćanskih heretičkih zajednica i nerijetko 

pretendirajući da su im autori Isusovi učenici (Toma, Jakov, 

Juda, Barnaba, Petar) ili drugi biblijski likovi (Nikodem, Pilat, 

Marija i dr.), ovi tekstovi znatiželjnome čitatelju pružaju “podatke” 

o Isusovu djetinjstvu i njegovu javnom djelovanju. Lik 

dječaka Isusa kakav se u njima posreduje čas je romantičan i 

razigran – dok od gline pravi žive ptice – čas okrutan: osljepljuje 

čovjeka koji mu se ne sviđa. 

U djelima s književnim pretenzijama iz prvih stoljeća kršćanstva, 

kao i u tadašnjoj likovnoj umjetnosti, dominira slika 

Krista kao “dobroga pastira”, što je dakako refl eks izloženosti 

rane krš ćanske zajednice rimskoj represiji i izraz njezine sigur- 

Ivan Nujić 


Od križa do zvijezda i natrag 

Isus Krist u književnosti 

Isus iz Nazareta dva tisućljeća nadahnjuje nebrojene 

pisce i pjesnike. Ovdje donosimo samo kratki i nepotpuni pregled 

od prvih stoljeća krš ćanstva do moderne 

nosti da “malo stado” neće propasti. Stjecanje slobode i uspostava 

cezaropapizma koincidirat će potom sa sve naglašenijom 

promocijom Krista Svevladara – monarha koji, dosljedno ondašnjoj 

dvorskoj praksi, izmiče pogledu svojih podložnika i 

počinje prebivati “u nedostupnu svjetlu”, da bi se napokon posve 

zaodjenuo alegorijom svjetla. Tako Prudencije (†405/410) 

u svojim himnima opjevava Krista kao “vrelo svjetla divnoga”, 

“Sunce istinsko” i “dan od kog sja nam dan”, a njegov suvremenik 

sv. Ambrozije (†387), mogući autor himna Te Deum (Tebe 

Boga hvalimo), naziva Krista “kraljem slave” (rex gloriae), uokvirujući 

u svoju ispovijest vjere njegov spasiteljski čin. Autor 

Ispovijesti sv. Augustin (†430) preuzima i proširuje novozavjetne 

metafore: Krist je za nj svjetlo, put, istina i život, janje i zaglavni 

kamen te istodobno pastir ovaca, vratar i vrata na koja ovce 

ulaze. Augustin, najčitaniji autor srednjega vijeka, uz sv. Pavla 

smatra se najvažnijom osobom za uspostavu i razvoj zapadnoga 

krš ćanstva (Le Goff ), a njegov neoplatonizam, na Zapadu apsolutno 

dominantan sve do pojave skolastike u XIII. st., postavio 

je okvir srednjovjekovnoj književnosti i uopće europskoj kulturi 

sve do baroka. 

Srednji vijek – krš ćanski vijek 

Zabacivši antičku tragediju i komediju, srednji vijek je uspostavio 

posve nove dramske vrste. Među njima se ističu crk vena prikazanja 

i mirakuli, prikazi Kristovih i svetačkih čudesa, te misteriji 

odnosno pasije – uprizorenja Kristove muke, kakvo je u hrvatskoj 

književnosti npr. Prikazanje od muke Spasitelja našeg. Anonimni 

autori ovih dramskih improvizacija, koje su na katedralnom ili 

gradskom trgu izvodile cehovske ili gradske glumačke družine, 

kao središnji lik srednjovjekovne dramske književnosti promovirali 

su Krista – mudraca, čudotvorca i izranjenoga patnika. 

Važan segment srednjovjekovne književne kulture predstavljaju 

i junački spjevovi, među kojima se ističe Pjesan o Rolandu, 

epski spjev o franačkom junaku Rolandu, koji se do smrti bori 

protiv španjolskih Saracena, ostajući do kraja privržen ne samo 

idealu vazalske vjernosti, najvažnije srednjovjekovne društvene 

vrednote, nego i vjernosti Kristu. Nastalo koncem 11. st., ovo će 

djelo dodatnu popularnost steći u vrijeme kampanje križarskih 

ratova, a ona je otpočela upravo govorom pape Urbana II. godine 

1095. Pošto je vazalska vjernost pa prema tome i obveza služenja 

feudalnome gospodaru postupno izjednačena s vjernoš ću 

ljeto A. D. 2012. 83


i obvezom služenja Kristu, tadašnji će propovjednici i pisci zadaću 

oslobađanja od muslimana okupirane Kristove domovine i 

njegova groba metaforički predstavljati kao dužnost krš ćana da 

vrate dostojanstvo osramoćenome i poniženome Kristovu licu. 

Književnost se ovdje pokazala kao zaista moćno sredstvo društvene 

homogenizacije i manipulacije. 

Franjevački skolastičar i mistik sv. Bonaventura (†1274), dakako 

važniji kao fi lozof i teolog nego kao književnik, u svome 

djelcu Put duha k Bogu (Itinerarium mentis ad Deum) naziva 

Krista jedinstvom suprotnosti (coincidentia oppositorum), izrazom 

koji istodobno sadrži fi gure kontrasta i oksimorona. 

U srednjovjekovnu književnost ubraja se i zbirka izreka De 

imitatione Christi (Nasljeduj Krista), njemačkoga redovnika Tome 

Kempenca (Th omas a Kempis, †1471), inače najčitanije djelo kršćanske 

literature poslije Biblije. Autor poziva na prezir prema svijetu 

i svjetovnoj mudrosti te na posvemašnje suobličavanje poniznome 

Kristu, koji ljubi i miloš ću obasipa one koji su mu slični. 

Utječući na duhovnost Terezije Avilske (†1582) i Ivana od Križa 

(†1591), Kempenac je neizravno pridonio formiranju novovjekovnih 

literarnih predodžbi o Kristu u zapadnoj Crk vi. 

84 ljeto A. D. 2012. 

Doba alegorije 

Na razdjelnici književnosti srednjega vijeka i renesanse stoji 

Dante Alighieri (1265-1321) i njegova Božanstvena komedija, 

zacijelo jedno od najvažnijih djela europske književnosti. Silazeći 

alegorijski u pakao, pjesnik slijedi ne samo Vergilija nego 

i Krista, svoga božanskog učitelja, kojega Vergilije nažalost ne 

poznaje. Sukladno srednjovjekovnom imaginariju, Dante zahvaća 

antičku mitologiju: kao što je Tezej svladao Minotaura te 

uz Arijadninu pomoć iz labirinta izbavio mladiće i djevojke koji 

su ondje čekali smrt i doveo ih natrag kući, tako i Krist svladava 

Lucifera te uz pomoć Bogorodice i Crk ve iz limba izvodi duše 

pravednika koji ga nisu poznavali. Prolazak iz pakla kroz čistilište 

prema raju, uspoređen s putovanjem Izraelaca iz Egipta kroz 

more u Obećanu zemlju, okončava se na Veliku subotu odnosno 

na uskrsno jutro. 

� Vjerojatno najdublja pitanja i odgovore o Kristu 

u svjetskoj književnosti ponudio je ruski realizam, 

i to prije svega romanima Zločin i kazna te Braća 

Karamazovi F. M. Dostojevskoga � 

Humanistički i renesansni pisci vraćaju se antičkim uzorima 

i temama, ali vrlo često s krš ćanskih pozicija, pri čemu su junaci 

iz antičke mitologije i njihova djela shvaćeni alegorijski. Tako, 

otac hrvatske književnosti Splićanin Marko Marulić (†1524) u 

svome latinskom epu Davidias (Davidijada) alegorijski opjevava 

kralja Davida kao pralik Krista, a svoj Dialogus de laudibus Herculis 

(Razgovor o pohvalama Herkulu) zaključuje tvrdnjom da 

Krist svojim djelom apsolutno nadvisuje sve Herkulove podvige. 

Alegorijski treba shvatiti i najstariji ep u hrvatskoj književnosti 

De raptu Cerberi (Otmica Kerbera), djelo Dubrovčanina Jakova 

Bunića († 1534), u kojem autor tumači kako Herkul silazi u 

podzemlje da bi odande doveo troglavoga psa Kerbera: Herkul 

je prefi guracija Krista, a Tezej, kojega Herkul usput spašava, jest 

čovjek, odnosno ljudski rod. 

Njihov suvremenik Erazmo Roterdamski (†1536), zacijelo 

najzaslužniji što je renesansa postala prvi sveeuropski pokret, 

ističe da je u središtu krš ćanske vjere osoba Isusa Krista, što ga 

potiče na kritički pristup novozavjetnim tekstovima i njihovo 

čiš ćenje od prepisivačkih pogrešaka. Iako je stvoren na sliku 

Božju, čovjek stječe to dostojanstvo – smatra Erazmo – tek ako 

prepozna Boga štujući Kristovu sliku u samome sebi. 

Među vodeće europske humaniste spada i François Rabelais 

(†1553), čiji opus i dan-danas impresionira neobičnom 

originalnoš ću: shvaćajući čovjeka kao središte svemira, Rabelais 

veliča nesputanu životnu radost, a religijska podloga za to je 

slika Krista kao osloboditelja čovjeka i čovječanstva od spona 

neprirodnih zakona. 

A što sa slobodom? 

Kao odgovor Katoličke crk ve na Lutherov reformski pokret, 

barok je europsku kulturu 16. i 17. stoljeća donio novu 

estetiku, nove ideje i energije. Programski defi niran na Tridentskome 

saboru (1545-1563) odjeknut će svim katoličkim 

zemljama, gdje će ga napose revno promovirati isusovci. U 

književnosti se ostvario kao zaneseno slavljenje doživljaja ljudske 

grešnosti i kajanja te neizmjernosti Božjega milosrđa, odnosno 

prolaznosti i ispraznosti ovozemaljskih a neprolaznosti 

vječnih dobara, što je tehnički popraćeno velikim gomilanjem 

stilskih fi gura. Dok vjerski ratovi u drugoj polovici 17. stoljeća 

razdiru Europu, katoličanstvo se vraća viteškom idealu, što se 

može iščitati iz naslova epova Torquata Tassa (†1595), uzorpisca 

toga doba: Oslobođeni Jeruzalem i Osvojeni Jeruzalem. 

U hrvatskoj književnosti na sceni će se pojaviti tzv. barokni 

plač kao specifi čna književna vrsta inspirirana Isusovom parabolom 

o rasipnome sinu – Ivan Gundulić (†1638), Suze sina 

razmetnoga – odnosno likom Marije Magdalene: Ivan Bunić 

Vučić (†1658), Mandaljena pokornica. 

Klasicizam i prosvjetiteljstvo ponovno na književnu scenu 

vraćaju antičke ideale humanosti i slobode, koji će utrti put 

Francuskoj revoluciji (1789). Kao dostojan predstavnik književnosti 

i fi lozofi je svoga doba Voltaire (†1778) tobože kritizira, a 

zapravo hvali materijalista i socijalista Jeana Mesliera (†1729), 

koji Krista uspoređuje s don Quijoteom, a svetoga Petra sa Sanchom 

Pansom. Ipak, dok o Bogu općenito govori kao o izmišljotini 

(Da ga nema, trebalo bi ga izmisliti!), a o religiji kao gluposti 

(Religija postoji otkad je prvi licemjer susreo prvog imbecila!), o 

Kristu se ne izražava tako negativno. Štoviše, u Traktatu o toleranciji 

komplimentira mu uspoređujući ga sa Sokratom. 

Posve nove probleme i nova razmišljanja o Kristu postavit 

će 19-stoljetni europski realizam. Njegov začetnik u Francuskoj 

Honoré de Balzac (†1850) svoga junaka Goriota predstavlja 

kao kristolikoga oca koji se iz čiste ljubavi i do posljednjeg 

atoma, doduše uzalud, žrtvuje za svoje kćeri, a one ga brutalno 

iskorištavaju. 

Nasuprot francuskome, vjerojatno najdublja pitanja i odgovore 

o Kristu u svjetskoj književnosti ponudio je ruski realizam, 

i to prije svega romanima Zločin i kazna te Braća Karamazovi F. 

M. Dostojevskoga (†1881). Raskoljnikov, brutalni ubojica stare 

lihvarke, pošto otvori Evanđelje, priznat će svoj zločin i prijaviti 

se policiji kako bi iz zarobljenosti u svome zločinu otišao u 

slobodu sibirskoga zatvora, a na tom putu moralnog uskrsnuća 

ponizno ga i s ljubavlju prati Sonja, koja se i sama bezuvjetno 

predaje Providnosti. U Braći Karamazovima Dostojevski, pogođen 

smrću svoga trogodišnjega sina, na usta Ivana Fjodoroviča 

izričito progovara o problemu patnje u svijetu sumnjajući da je 

Stvoritelj, ako uopće postoji, loše uredio svemir:

A ako patnje djece samo popunjavaju onu količinu patnje koja 

je bila potrebna da se otkupi istina, onda unaprijed tvrdim da sva 

istina ne vrijedi toga... Ja ne želim harmoniju, ne želim je iz ljubavi 

prema čovječanstvu. Radije ću ostati sa svojim neosvećenim 

patnjama... i na svome neiskaljenom ogorčenju, makar i ne bio u 

pravu. Pa i previsoku su cijenu odredili toj harmoniji, nije ta ulaznica 

za naš džep. I zato hitam da vratim svoju ulaznicu. Ako sam 

pošten čovjek, dužan sam je što prije vratiti. To upravo i činim. 

Nije da ja Boga ne priznajem, Aljoša, nego mu samo najponiznije 

vraćam ulaznicu. 

Nadalje, isti junak iznosi i priču u kojoj Isus Krist ponovno 

dolazi na svijet, ali ga Veliki inkvizitor zbog svetogrđa strpa u 

tamnicu tumačeći mu da više nije ni važno sve ako i jest Sin 

Božji, jer Crk va je već krenula svojim putem i on joj samo smeta. 

Okrećući mu leđa ona je, veli, pomogla čovječanstvu nositi 

preteški teret slobode kad već on nije ljudima ostavio nikakvo 

čudo koje bi im pomoglo da se nose s njezinim teretom: Umjesto 

da njome ovladaš, ti si je još uvećao... Ti nisi sišao s križa 

jer nisi želio čudom zarobiti čovjeka, ti si žudio za slobodnom 

vjerom, a ne za čudom... Naime, “Sin Božji se pojavio u svijetu 

u liku Raspetoga; nije došao kao moćnik i car, nego kao izmučeno 

i zgaženo biće, želeći da čovjek slobodno spozna Boga, 

da ga zavoli”. Konačno, “legenda o velikom inkvizitoru najveća 

je ikad izrečena pohvala božanskoj slobodi – slobodi Kristova 

duha” (Berdjajev). 

Moderno doba 

Na prijelazu iz 19. u 20. st. socijalno vrlo nadahnutom lirikom 

o Kristu progovara S. S. Kranjčević (†1908), kontrastirajući 

raspetoga Krista, ideal dobrote, milosrđa i ljubavi, s crk venom 

hijerarhijom, koja sebično teži za slavom i moći; “krš ćanska arena” 

nije ništa bolja od poganske. Svejedno, Krist je prisutan svuda 

gdje su ugnjeteni, čak i na pariškoj barikadi. U Kranjčevićevoj 

poeziji on je “simbol i poticaj, društveni uzor i duhovna veličina, 

ideal čovjeka i u slikovitu izričaju bogočovjek, biblijski Mesija i 

božanski Logos, vječna Riječ i uskrsli Isus” (Šimundža). 

Vladimir Nazor (†1949), konstatirajući da je povijest štovanja 

Isusa povijest nesporazuma, ostaje razočaran našim zarobljavanjem 

i profaniranjem Bogočovjeka: i svaki cjelov naš je 

cjelov Judin (Naš Hrist). 

Malo tko kao Nikola Šop (†1982) tako čeznutljivo moli: Isuse, 

ostani, uza me vječno budi..., a zatim mu kao dragu gostu 

pokazuje svoje siromašno imanje, ili pak suosjeća s njim dok zabrinuto 

čita novine... Neponovljiv i autentičan doživljaj Kristove 

blizine i vlastite raspetosti u susretu sa smrću ostavili su mladi 

pjesnici Fran Galović, Izidor Poljak, Đuro Sudeta, A. B. Šimić... 

U bosanskom podneblju Andrićevih pripovijetki, s jedne 

strane, Krist se doživljava prije svega kao onaj koji visi na križu, 

a predstavljen je raspelom, temeljnim simbolom krš ćanstva. 

Tko ne prihvaća Raspetoga, ne prihvaća ni krš ćansku vjeru, a ni 

krš ćanski moral: tako, Osmo Mameledžija (Kod kazana) umirući 

pljuje fra Markovo raspelo, dok ga hajduk Ljojo (Ispovijed) 

u sličnoj situaciji napokon ljubi, a grešni mlinar (U vodenici), 

kojemu pogled na Raspetoga brani krasti, izbacuje ga iz vodenice 

govoreći: Oprosti mi, lijepi moj Isuse, ali ovako dalje ne može. 

Nasuprot tome, kad već nije na križu, Krist dolazi u snu plehanskome 

fratru fra Serafi nu, i to kao Isa pejgamber, i odvraća ga 

od turčenja: I u ovoj sadašnjoj vjeri ti nit postiš nit se kako treba 

Bogu moliš, pa nećeš ni u novoj. A što se života tiče, i ovako živiš 

manje-više k’o Turčin. Pa što ćeš se turčit? � 


Nietzsche i Isus 

Nešto prije svoje smrti, povodom kritika upućenih Braći Karamazovima, 

njegovu posljednjem romanu, Dostojevski je zabilježio 

u dnevnik: “... Neotesanci su se rugali mojem mračnjaštvu 

i nazadnosti moje vjere. Ti glupani ne razumiju čak ni tako snažno 

poricanje Boga kako sam ga ja izrazio... U cijelom se romanu upravo 

na to odgovara. U cijeloj Europi ne može se naći tako snažan 

izraz ateizma. Dakle, ne vjerujem ja u Krista poput djeteta i ne ispovijedam 

ga tako. Moj je hosana prošao kroz kušnju sumnje.” 

Te nam posljednje riječi kažu da Dostojevski vjeru u Boga 

ne odvaja od vjere u Krista. Nijednog mu časa na pamet ne bi 

pala misao da Bog koji trijumfi ra u njegovoj duši može biti različit 

od Isusova Boga. Zar to nije jednako tako u Nietzschea? 

Bog čiju smrt posvuda naviješta prorok Vesele znanosti također 

je biblijski Bog, onaj čije nam je konačne crte objavilo Evanđelje 

a vjeru u njega prenijela Crk va u baštinu. A ni za jednoga ni za 

drugoga pritom se ne radi o pukoj navici, kao da nisu pomišljali 

razdvojiti dvije sastavnice koje im je antička tradicija prikazivala 

sjedinjene u jedno. Ne. Ako je Bog kojemu se jedan klanja a 

drugi ga odbacuje još uvijek Isusov Bog, njihovi su pojedinačni 

razlozi veoma precizni. Prvi je razlog taj da je Isusov lik jednako 

privukao jednoga i drugoga, jednako ih podložio, premda su se 

njihove reakcije skroz-naskroz razlikovale. 

Nije se prevario André Gide kad je upravo to držao “krajnje 

važnim”. U susretu s Evanđeljem, piše on, “neizravna, duboka 

Nietzscheova reakcija – treba to reći – bila je zavist. Čini 

mi se da se Nietzscheovo djelo ne može razumjeti ako se ne 

uzme u obzir taj osjećaj. Nietzsche je zavidio Kristu, bio je 

zavidan do ludila. Pišući svog Zaratustru bio je mučen željom 

da podvali Evanđelju. On čak usvaja oblik Blaženstava kako 

bi im se suprotstavio. On piše Antikrista i u svom posljednjem 

djelu Ecce homo predstavlja se kao pobjedonosni suparnik 

Onomu čiji je nauk pretendirao zamijeniti”. 

To je veoma dobar uvid i mogle bi se prikupiti pojedinosti 

gdje se to očituje. Poput Isusa, Nietzsche također želi imati 

svoje nadahnuće pa, pošto je opisao iskustvo tog nadahnuća, 

on kaže da “nema sumnje kako se treba vratiti više tisućljeća 

unatrag kako bi se našao netko tko ima pravo reći: to je također 

moje”. Poput Isusa i on se treba sporiti s farizejima, “s dobrima 

i pravednima”, koji ga ne mogu shvatiti, jer “im je duh zatočenik 

njihove čiste savjesti” a “glupost je dobrih nedokučiva mudrost”. 

Čini se da je na neki način sretan zato što može zapisati: 

“Tih posljednjih godina svi su se nada mnom sablaznili.” U 

Zaratustri se ne nalazi samo replika na Govor na gori i oponašanje 

prispodoba, već također replika – ili, bolje rečeno, parodija 

– posljednje večere, a zaključuje se istim riječima: “Ovo 

činite meni na spomen.” Prorok ima učenike, također je iskusio 

samoću na Maslinskoj gori. Ideja raspinjanja na križ također 

salijeće Nietzschea i upravo ga ona potiče na ludu sintezu Dioniza 

i Isusa. Misao da je on drugi Krist i da dolazi nakon njega, 

premda kako bi ga zamijenio i potisnuo, načas pobuđuje u Nietzscheu 

bratski osjećaj prema onomu koji ga još nadahnjuje i 

kojeg, htio-ne-htio, smatra uzorom; ili ga pak ovija misterijem, 

kao da nije ni potrebno s njim povezivati osudu koju izriče nad 

njegovom porukom. � 

[Henri DE LUBAC, Drama ateističkog humanizma, 

Ex libris – Synopsis, Rijeka – Sarajevo 2009, 276-278.] 

ljeto A. D. 2012. 85


Pod pretpostavkom da se može govoriti o zasebnom fi lmskom 

žanru, fi lmovi o Isusu, bili oni direktni, indirektni ili transfi 

guracije Isusove osobe, otvaraju cijeli niz pitanja. Ostavljajući 

po strani kompleksnu fi lmsku analizu, fi lmske teorije i refl eksije, 

ovaj tekst želi problemski dotaknuti nekoliko pitanja koja se 

odnose na postavljenu temu: odnos religije i umjetnosti, odnos 

religija (crkava) prema medijima, odnos biblijskog (crk venog) i 

fi lmskog Isusa, odnos tradicionalnog razumijevanja krš ćanstva i 

njegovih novih interpretacija. 

86 ljeto A. D. 2012. 

Religija i umjetnost 

Iako je riječ o dva autonomna područja, religija i umjetnost se 

kroz cijelu povijest čovječanstva međusobno dodiruju, isprepliću, 

prožimaju, nadopunjuju, ali i sukobljavaju. Inspirirani 

religijom i religijskim temama umjetnici su stvarali i stvaraju 

veličanstvena djela u književnosti, glazbi, arhitekturi, likovnoj 

umjetnosti, na filmu. S druge strane, religija oduvijek 

obilato “koristi” umjetnost kako bi kroz riječ, ples, pokret ili 

sliku posredovala svoje sadržaje, tako da je bez umjetnosti 

u najširem smislu ove riječi, religija nezamisliva. Teško je, 

primjerice, zamisliti krš ćanstvo bez rituala, simbola, poezije, 

bez njegovih veličanstvenih katedrala, glazbene umjetnosti 

ili umjetničkih djela koja krase svete prostore. Slično vrijedi 

i za sve druge svjetske religije – religija i umjetnost su neodvojive 

jedna od druge: “religija je sastavnica kulture, kultura 

je oblik religije. Svaki religijski čin – bilo da je riječ o kakvoj 

ustanovljenoj religiji, ili pak o najosobnijem titraju duše – 

uobličen je kulturom” (P. Tillich). 

No odnos religije i umjetnosti kroz cijelu je povijest ambivalentan, 

opterećen i napetostima, posebno u novom vijeku, otkada 

“oslobođena” umjetnost prestaje biti isključivo vlasništvo i 

privilegij religijskih zajednica. Borba za autonomiju umjetnosti 

i kulture nailazila je na veliki otpor u svim religijama i crk vama, 

pa tako i u Katoličkoj crk vi. Tek će Drugi vatikanski sabor zauzeti 

stav nužnog prevladavanja podijeljenosti između evanđelja 

i kulture. Posebno je to naglašeno u dokumentima Gaudium et 

spes i Evangelii nuntiandi u kojima se ističe načelo autonomije 

znanosti i kulture (R. Fisichella). 

Drago Bojić 

Isus u glavnoj ulozi 


u filmskoj umjetnosti 

Filmovi o Isusu – svaki za sebe i svaki na svoj način – potvrđuju 

da Isus iz Nazareta, njegov život i poruka uznemiruju i suvremenog čovjeka 

te da i oni dotiču temeljna pitanja ljudskoga života 

Religija i mediji 

Sve religije se od svojih početaka obilato služe medijima za 

potrebe naviještanja i širenja svoje poruke, odnosno u homiletičko-didaktičke 

svrhe. To je slučaj i s krš ćanstvom i napose s 

Katoličkom crk vom kako god se u njoj na otkriće novih masovnih 

medija kroz cijeli novi vijek gledalo s otporom i skepsom. 

Gubitak monopola na “sveti jezik” i suprotstavljanje Crk ve 

transformaciji vertikalno-monologizirajućeg komunikacijskog 

modela u horizontalno-dijalošku razmjenu informacija bitno je 

odredio i njezin odnos prema novim (masovnim) medijima i 

novom pluralnom društvu, ali i obrnuto, odnos novih medija i 

modernog društva prema Crk vi, koji je i danas nerijetko promatraju 

kao preživjeli (institucionalizirani) relikt predmodernog 

doba i shvaćanja. 

Danas se, od vremena Drugog vatikanskog sabora, dekreta 

Inter mirifi ca, nove teologije medija s važnim dokumentima kao 

što su Communio et progressio i Aetatis novae, i u Katoličkoj crk vi 

mediji shvaćaju pozitivno, preciznije kazano – sredstva sama po 

sebi su pozitivna ali je (etička i politička) odgovornost na čovjeku 

koji ih mora koristiti u dobre svrhe (P. M. Zulehner). No, čini se 

da je danas Katoličkoj crk vi i uopće religijama veći izazov prihvatiti 

činjenicu da su upravo masovni mediji u velikoj mjeri preuzeli 

zadaću “inscenatorskog i performativnog prerađivanja realnosti” 

– zadaću i ulogu koju su ranije imale religije. Drugim riječima, 

masovni mediji danas konstituiraju shvaćanje realnosti, pružaju 

orijentaciju, izgrađuju horizonte smisla, posreduju između individualnog 

i socijalnog. Zato su upravo masovni mediji u našem 

modernom (postsekularnom) društvu najveći konkurent religiji, 

posebno oni koji imaju moć nad slikama (H.-J. Höhn). 

Isus na fi lmu 

Medij fi lm se otpočetka bavi i religijskim temama u najširem 

smislu te riječi, bilo da tematizira i predstavlja konkretne religijske 

teme (velike likove iz povijesti religije i religijske predaje) 

bilo da se dotiče pitanja smisla ljudskog života koja u sebe (in) 

direktno uključuju i ono religijsko, transcendentno, sveto. Samo 

dvije godine nakon pojavljivanja prvog fi lma uopće (na Božić

1895), prikazan je najraniji sačuvani fi lm s religijskom tematikom 

– nijemi fi lm o Isusu. Riječ je o fi lmu ili preciznije kazano o 

pasionskom skazanju pod nazivom La vie et la passion de Jésus- 

Christ (Život i muka Isusa Krista) iz 1897. godine. 

Filmovi o Isusu i uopće fi lmovi koji se bave religijskom 

tematikom često izazivaju različite reakcije predstavnika kršćanskih 

crkava, teologa i vjernika. Svaki put kad umjetnička 

interpretacija ne slijedi doslovno biblijski scenarij, tradicionalno 

krš ćansko poimanje Isusa iz Nazareta, ili crk venu dogmatiku, 

krš ćanske crk ve su uglavnom ove fi lmove odbacivale 

kao nekrš ćanske, pa i blasfemične. Gotovo svaki fi lm o Isusu 

izazivao je velike rasprave u kojima su uvijek iznova tematizirana 

kompleksna pitanja – od biblijsko-teoloških i crk veno- 

-dogmatskih pitanja do razumijevanja umjetničke slobode i 

njezinih estetskih dometa. 

Dok drugi fi lmski žanrovi imaju prilično čvrste formate pri 

čemu publika točno zna što može očekivati, to nije slučaj i s 

religijskim fi lmom kako god teme koje obrađuje bile opće poznate. 

Što se može očekivati u jednom religijskom fi lmu odnosno 

u fi lmu o Isusu!? Filmsku verziju Isusove biografi je isključivo 

kako je prenose evanđelja i kako je ona prihvaćena u kršćanstvu 

bez apokrifnih spisa i drugih legendi? Samo zemaljsku 

egzistenciju Isusa iz Nazareta ili i njegovo božanstvo? Koliko je 

Isusove čovječnosti dopušteno i kako prikazati Boga na fi lmskom 

platnu? Gdje su granice “blasfemije” i povrede “vjerskih 

osjećaja” koje se ne bi smjele prelaziti i može li se u umjetnosti 

uopće govoriti o granicama? 

Ni svi fi lmovi o Isusu nisu isti. Pojednostavljeno kazano, treba 

razlikovati direktne fi lmove o Isusu (direktni historizirajući 

fi lmovi o Isusu u kojima se predstavlja njegova biografi ja s 

Isusom u glavnoj ulozi), indirektne fi lmove o Isusu (Isus u sporednoj 

ulozi, o njemu indirektno govore drugi) i transfi guracije 

Isusove osobe pri čemu glavni junaci doživljavaju sudbinu Isusa 

i Krist-fi gura na fi lmu (P. Hasenberg). 

Neovisno o tome smatraju li se religijski fi lmovi ili fi lmovi 

o Isusu zasebnim fi lmskim žanrom, činjenica je da se ovi fi lmovi 

kreću u napetom polju između različitih i brojnih polova 

– “između provokacije i trivijalnosti, između blasfemije i kiča, 

između umjetnosti i komercijale, između krš ćanske tradicije i 

aktualne sadašnjosti, između nauka Crk ve i slobode umjetnika, 

između teologije i estetike” (K.-E. Hagmann) – što u najkraćem 

defi nira kompleksnost ovog fi lmskog žanra. Dok se prvim dijelom 

ovih napetosti uglavnom bavi fi lmska kritika i u širem 

smislu znanost o fi lmu, drugi dio se odnosi na percepciju ovih 

fi lmova sa stajališta Crk ve, crk venog nauka, teologije i katoličke 

fi lmske kritike. Ova pitanja su vrlo kompleksna i ne može ih 

se olako rješavati zauzimanjem stava o neupitnosti umjetnikove 

slobode izražaja niti onoga o crk venom konzervativnom shvaćanju 

fi lmske umjetnosti i uopće umjetnosti i medija kao takvih. 

Gotovo bi se moglo kazati da je svaki fi lm o Isusu tema za sebe. 

Na nekoliko primjera pokušat ćemo dotaknuti problemska polja 

ovog fi lmskog žanra. 

Koliko Isus smije biti čovjek? 

U više od sto godina pojavilo se mnoštvo filmova o Isusu, 

nijemih, zvučnih, informativno-poučnih, dokumentarnih, 

među njima i mnogi koje je i Katolička crk va s odobravanjem 

pa čak i oduševljenjem prihvatila. Na drugoj strani postoje i 

filmovi o Isusu, među njima i oni koje je filmska kritika velikim 

dijelom pohvalila s obzirom na njihovu estetsku vrijed- 


nost, ali koji su od Katoličke crk ve odbačeni kao blasfemični 

jer ne slijede doslovno biblijskog Isusa ili donose neke nove 

interpretacije koje su strane krš ćanskoj vjeri pa kao takve neprihvatljive 

i za Katoličku crk vu. Budući da se u filmovima o 

Isusu scenaristi i redatelji služe i ne-biblijskim ne-kanoniziranim 

izvorima kao što su apokrifni spisi, legende ili drugi 

povijesni dokumenti kombinirani s fikcijom – to dodatno 

pojačava kontra-reakcije iz Crk ve. 

� Dok drugi fi lmski žanrovi imaju prilično 

čvrste formate pri čemu publika točno zna što 

može očekivati, to nije slučaj i s religijskim 

fi lmom kako god teme koje obrađuje bile 

opće poznate. Što se može očekivati u jednom 

religijskom fi lmu odnosno u fi lmu o Isusu!? 

Filmsku verziju Isusove biografi je isključivo 

kako je prenose evanđelja i kako je ona 

prihvaćena u krš ćanstvu bez apokrifnih 

spisa i drugih legendi? Samo zemaljsku 

egzistenciju Isusa iz Nazareta ili i njegovo 

božanstvo? Koliko je Isusove čovječnosti 

dopušteno i kako prikazati Boga na fi lmskom 

platnu? Gdje su granice “blasfemije” i povrede 

“vjerskih osjećaja” koje se ne bi smjele 

prelaziti i može li se u umjetnosti uopće 

govoriti o granicama? � 

Drugi problem s kojim se susreću i fi lmski umjetnici, a on 

je istodobno i jedan od najvećih izazova teologije i krš ćanske 

vjere, odnosi se na predstavljanje Isusove ljudske egzistencije i 

njegova božanstva. Gotovo svi fi lmovi o Isusu koje je Katolička 

crk va označila kao blasfemične ili neprimjerene, odnose se na 

predstavljanje Isusova čovještva. Filmovi koji plastično prikazuju 

Isusovo čovještvo – njegovo “ljudsko” ponašanje, ljudske dileme 

i pitanja – nailazili su i nailaze na osudu Katoličke crk ve. 

Neka ovdje bude spomenut jedan primjer za sve druge. Riječ 

je o fi lmu Th e Last Temptation of Christ redatelja Martina Scorsesea 

iz 1988. godine koji kao predložak koristi roman grčkog 

književnika Nikosa Kazantzakisa. Film je izazvao žestoke reakcije 

i osudu Katoličke crk ve. Katolička fi lmska kritika je gotovo 

jednoglasno odbacila ovaj fi lm, a da se pritom, kako to tvrdi 

katolički teolog P. M. Zulehner, rijetko tko potrudio razumjeti 

temeljno (teološko) pitanje koje se u fi lmu postavlja – pitanje 

smisla križa i Isusove smrti – pitanje koje Isus, kako nam to svjedoče 

evanđelja, upućuje Bogu. 

Na drugoj strani, fi lm Th e Passion of the Christ (redatelja Mela 

Gibsona iz 2004.) koji je čim se pojavio izazvao veliku pozornost, 

a koji je dobio uglavnom loše ocjene fi lmske kritike naišao 

je na izrazito veliko odobravanje predstavnika Katoličke crk ve. 

Filmske premijere posebno u “katoličkim zemljama” pratile su 

za tu prigodu posebno tiskane brošure lokalnih crk ava i biskupskih 

konferencija u kojima se hvalilo “Gibsonovo remek-djelo”, 

ljeto A. D. 2012. 87


iako je njegov prikaz Isusove muke u cjelini uzet u potpunosti 

protivan njezinom teološkom razumijevanju na što su uostalom 

i ukazivali neki teolozi. 

Kao što se iz navedenih primjera vidi, najteže pitanje koje 

se veže uz filmove o Isusu jest pitanje doktrinarnog shvaćanja 

Isusa – dogmi i crk venog (teološkog) nauka. Spomenuti 

filmovi najbolje oslikavaju gotovo nepomirljiv odnos 

tradicionalnih krš ćanskih shvaćanja i suvremenog svijeta, 

čvrsto definiranog crk venog nauka i novih interpretacija 

� Najteže pitanje koje se veže uz filmove 

o Isusu jest pitanje doktrinarnog shvaćanja 

Isusa – dogmi i crk venog (teološkog) nauka. 

Spomenuti filmovi najbolje oslikavaju 

gotovo nepomirljiv odnos tradicionalnih 

kršćanskih shvaćanja i suvremenog svijeta, 

čvrsto definiranog crk venog nauka i novih 

interpretacija evanđeoske poruke. 

Ovdje se susrećemo i s najozbiljnijim 

pitanjem pred kojim stoji suvremeno 

krš ćanstvo, njegove crk ve, teologije – može 

li se evanđelje, Isusa iz Nazareta i njegovu 

poruku jednom za svagda definirati ili, kako na 

to upućuju neki suvremeni teolozi, tu poruku 

treba otkrivati uvijek iznova i dopustiti da to 

mogu činiti i oni koji nisu članovi crkava!? ... 

Na primjeru odnosa religije i filma se pokazuje 

nemogućnost prevođenja tradicionalnog 

kršćanskog vjerovanja u novo vrijeme te da je to 

jedan od najvećih izazova za Katoličku crk vu � 

evanđeoske poruke. Ovdje se susrećemo i s najozbiljnijim 

pitanjem pred kojim stoji suvremeno krš ćanstvo, njegove 

crk ve, teologije – može li se evanđelje, Isusa iz Nazareta i 

njegovu poruku jednom za svagda definirati ili, kako na to 

upućuju neki suvremeni teolozi, tu poruku treba otkrivati 

uvijek iznova i dopustiti da to mogu činiti i oni koji nisu 

članovi crkava!? 

“Tradicionalna” interpretacija krš ćanske poruke ili uopće 

naslijeđene teologije – kako ističu suvremeni katolički teolozi 

– ne moraju uvijek i posvuda odgovarati našoj sadašnjosti. Katolička 

crk va ne smije svoju poruku institucionalno isprazniti 

već uvijek iznova nastojati odgonetati je u njezinom smislu i 

značenju: u njezinoj kulturno-revolucionarnoj snazi, njezinoj 

tendencioznoj neuhvatljivosti (nemogućnosti kontrole), posebnoj 

religijskoj produktivnosti i u njezinoj sve jačoj orijentiranosti 

na sliku (R. Bucher). I Isus je govorio u slikama svoga 

vremena, evanđelisti koriste jezik, slike, metafore svoga vremena, 

zar isto ne bi trebali činiti i današnji Isusovi učenici? 

I na primjeru odnosa religije i fi lma se pokazuje nemogućnost 

prevođenja tradicionalnog krš ćanskog vjerovanja u novo 

vrijeme te da je to jedan od najvećih izazova za Katoličku crk- 

88 ljeto A. D. 2012. 

vu. Vodi se “ogorčena rasprava između učiteljstva i suvremene 

teologije oko ispravnog tumačenja ključnih izraza tradicionalnog 

vjerovanja pri čemu nerijetko dolazi do pogrešnih alternativa 

između objektivnog nauka Crk ve i subjektivno-psihološke 

slikovne interpretacije” (H. Küng). 

Novi pokušaji tumačenja 

Ostavljajući po strani banaliziranje i vulgariziranje Isusa iz 

Nazareta koje je također prisutno u suvremenim umjetničkim 

izražajima i koje na taj način bagatelizira i transcendentno i 

umjetnost samu, nužno je stvarati pozitivno ozračje koje ljude 

oslobađa za nove interpretacije koje mogu i trebaju biti i kritičke 

i provokativne, ali istodobno i argumentirane i utemeljene. 

Ovdje ponovno dolazimo do odnosa umjetnosti/kulture i religije 

o kojem smo govorili na početku ovog teksta. Ne dovodeći 

u pitanje njihovu autonomnost, nužno je njihovo dijalogiziranje 

i stalno preispitivanje pozicija, mišljenja, trendova. Jer nije 

riječ o tome da bi “ono svjetovno – kako to želi sekularizam 

– trebalo proždrijeti religijsko, niti pak o tome da bi religijsko 

– kako to želi religijski imperijalizam – trebalo proždrijeti 

ono svjetovno. (…) Crk va i kultura se međusobno prožimaju, 

ne nalaze se jedna pokraj druge. Međutim, Kraljevstvo Božje 

uključuje obje i istovremeno ih nadilazi” (P. Tillich). 

Uostalom i kad je riječ o pastoralno-teološkom i homiletičko-didaktičkom 

predstavljanju Evanđelja i njegove poruke 

od onih koji su u Crk vi, moraju se pronaći novi načini i nove 

interpretacije. To je ona kultura komuniciranja i odnosa prema 

svijetu koja zauzima dijalošku poziciju o čemu govore i dokumenti 

Drugog vatikanskog sabora, koja je svjesna pluralnog 

konteksta suvremenog svijeta za koju je njemački katolički teolog 

J. B. Metz još prije dva desetljeća kazao: “Krš ćanska kultura 

komuniciranja mora se suprotstaviti novim sektaškim i getomentalitetima; 

trendu bilo kakvog crk venog fundamentalizma 

koji neistomišljenike ili one koji stoje na drugoj strani obeščašćuje, 

sotonizira i isključuje; pukom tradicionalizmu koji sve 

izazovno i oslobađajuće u krš ćanskom sjećanju podlaže uskim 

interesima održanja okoštalih i učmalih institucija; rastućoj 

nesposobnosti i nehtijenju da se usvoje nova iskustva koja će 

se kritički ugraditi u samorazumijevanje Crk ve; nagonu da se 

samo među istomišljenicima bude, opasnosti umjetne izolacije 

od jezika naviještanja, koji postaje puki za komuniciranje nesposobni 

jezik tipične sektaške semantike...” 

Filmovi o Isusu – svaki za sebe i svaki na svoj način – potvrđuju 

da Isus iz Nazareta, njegov život i poruka uznemiruju 

i suvremenog čovjeka. Činjenica da oni pokreću cijelu fi lmsku 

industriju, da ih gledaju milijuni ljudi diljem svijeta, znak su da 

ni u suvremenom svijetu, u krizi institucionalnog krš ćanstva, 

Isus iz Nazareta i njegovo evanđelje nisu postali suvišnim. Štoviše, 

često umjetničko tematiziranje Isusa iz Nazareta i njegove 

poruke upućuju na njihovu aktualnost i u našem vremenu. Ovi 

fi lmovi kao i sve druge forme umjetnosti koje se hvataju pitanja 

transcendentnog, božanskog, svetog pokazuju da zadnja 

ljudska pitanja nisu riješena i da ih se ne može odvojiti od pitanja 

Boga. Filmovi o Isusu potvrđuju konačno i to da on nije 

isključivo tema i privilegij krš ćanskih crkava i vjernika, već i 

svih onih koji stoje pred tajnom čovjeka i tajnom Boga. Stajanje 

pred tim tajnama niti se može niti treba ikome uskraćivati 

– posebno ne umjetnicima. �

U središtu 

i religija i suvremene pop kulture stoje egzistencijalna 

ljudska pitanja. Dok se religije bave njima na sustavan 

način i kušaju dati obuhvatnije odgovore na njih, pop kultura 

ta ista pitanja reinterpretira na mnogo jednostavniji i širim slojevima 

prihvatljiviji način. Premda su u dobroj mjeri naglašeni 

sinkretizam, neognosticizam, tržišna računica i medijska pompa, 

ipak se moramo složiti – krš ćanski sadržaji i motivi česte su 

teme pop kulture: u književnosti, glazbi i fi lmu. S druge strane, 

odgovor Crk ve na ovakve i slične sadržaje jasan je – apriori osuda 

svih stavova koji se ne slažu s krš ćanskim dogmama. Sjetimo 

se samo reakcija iz crk venih krugova na roman i fi lm Da Vincijev 

kod. A da u sferi “profanog” može itekako biti ozbiljnog 

vjerničkog sadržaja i ljudskog promišljanja, te da pod plaštem 

“religioznog” može proći sve i svašta, pokazat će nam nekoliko 

sljedećih primjera iz svijeta pop glazbe. 

“Profani” Isus 

Godine 1970. pojavila se rock opera Jesus Christ Superstar 

čiji je autor teksta Tim Rice, a glazbe Andrew Lloyd Webber. 

Tekst je u dobroj mjeri utemeljen na sinoptičkim evanđeljima 

i djelu Kristov život američkog kardinala Fultona J. Sheena. 

Vrijeme radnje su posljednji Isusovi dani. Ovdje donosimo 

neke od najzanimljivijih dijelova. Mjuzikl otvara Juda, uz 

Isusa glavni lik: “Sjećam se kad je sve ovo počelo, tada nije 

bilo govora o Bogu – zvali smo te čovjekom … Svi tvoji sljedbenici 

su slijepi, previše je nebesâ u njihovim mislima.” Malo 

kasnije Šimun uvjerava Isusa da mu je odan: “Kriste, ti znaš 

da te volim, zar nisi vidio da sam ti mahao? Vjerujem i u tebe 

i u Boga pa mi reci da sam spašen.” Na posljednjoj večeri Isus 

daje učenicima kruh i vino govoreći im: “Ovo je moja krv, 

pijte je. Ovo je moje tijelo, jedite ga. Kad biste me se sjetili 

kadgod budete blagovali i pili… Mora da sam poludio kad 

mislim da ćete me se sjetiti! Mora da sam skrenuo s uma! 

Pogledajte svoja zabezeknuta lica! Moje ime neće ništa značiti 

već deset minuta nakon moje smrti!” U Getsemanskom 

vrtu Isus pokazuje svu ljudsku muku i neodlučnost: “Uzmi 

me sada prije nego se predomislim!” Pošto je bio razapet, ponovno 

se javlja Judin glas: “Svaki put kada te pogledam, ne 

razumijem zašto si ispustio sve ovo iz ruku. Mogao si bolje 

učiniti da si planirao. Zašto si izabrao tako daleko vrijeme i 

tako stranu zemlju? Da si došao danas, imao bi čitavu naciju… 

Nemoj me krivo shvatiti – samo želim znati.” 

Darko Rubčić 


u pop glazbi 


Krš ćanska pop glazba trebala bi biti okrenuta čovjeku i za čovjeka, 

trebala bi biti umjetnički izraz ozbiljnog promišljanja o životu u njegovu totalitetu 

kroz prizmu Isusova odnosa prema ljudima 

Ovaj mjuzikl završava pitanjem: “Isuse Kriste, tko si ti? Što 

si žrtvovao? Isuse Kriste Superzvijezdo, misliš li da si ono što o 

tebi kažu da jesi?” Premda je Isus u mjuziklu prikazan samo kao 

čovjek, bez ikakvih božanskih obilježja – a mi vjernici vjerujemo 

i ispovijedamo da je on i Bog i čovjek, da je svojom smrću 

na križu ponio naše grijehe i pobijedio smrt, te da je na koncu i 

uskrsnuo – ipak moramo priznati da su sve ovo ozbiljna i nimalo 

jeft ina pitanja te da se u kritici možemo prepoznati, naravno 

ako hoćemo, svi mi koji se priznajemo Isusovim sljedbenicima a 

svakim ga danom izdajemo. 

Godinu dana nakon Jesus Christ Superstar-a pojavio se Godspell 

(1971) Stephena Schwartza, mjuzikl baziran na Isusovim 

parabolama iz Matejeva i Lukina evanđelja. Otprilike u isto vrijeme 

pojavljuju se i pjesme Prodigal Son grupe Rolling Stones i 

Jesus grupe Queen čiji su tekstovi posve u skladu s evanđeljima. 

Kako se od 90-ih godina posebna pozornost počela posvećivati 

glazbenim spotovima, tako je Isus došao i na ekrane. Ovdje 

izdvajamo Madonnin spot za pjesmu Like a Prayer (1989) koji je 

naišao na osude Crk ve. Radnja spota: negdje na jugu SAD-a za 

ubojstvo koje je počinio bijelac, pripadnik Ku-Klux-Klana, optužen 

je crnac i taj je crnac zapravo Isus. Možemo li se mi vjernici 

na trenutak odmaknuti od povrijeđenosti naših vjerničkih 

osjećaja zbog Madonnine lascivnosti i možemo li možda prepoznati 

elemente teologije oslobođenja? Ili je već i ovo pitanje 

vrijeđanje tih istih osjećaja? 

U pjesmi One of Us Joan Osborne je Boga spustila iz visina i 

posve ga počovječila: “Da Bog ima lice, kakvo bi ono bilo… Što 

bi ga pitao da imaš samo jedno pitanje… Što da je Bog stranac u 

autobusu… Bi li ga htio vidjeti kad bi to značilo da moraš povjerovati 

u stvari kao što je nebo, u Isusa, svece i sve proroke…” 

Bruce Springsteen u pjesmi Th e Ghost of Tom Joad (kasnije 

je pjesmu snimila i grupa Rage Against the Machine) pravi 

aluziju na odlomak iz Matejeva evanđelja (Mt 25,31-40): “Tom 

je rekao: ‘Gdje god vidiš policajca da tuče momka, gdje god 

plače gladno novorođenče, gdje god je borba protiv krvi i mržnja 

u zraku, potraži me i ja ću biti tamo… Gdje god se netko 

bori za (svoju) slobodu, zagledaj se u njegove oči i vidjet ćeš 

mene.” Sličnu aluziju pravi i reper Kanye West u subverzivnoj 

pjesmi i spotu Jesus Walks. Poziv na pravdu, na solidarnost 

prema ugnjetavanim i marginaliziranim vrlo je važan aspekt 

krš ćanskoga religioznog odgoja. 

Mnogi glazbenici imaju krš ćansku pozadinu (Elvis Presley, 

Bob Dylan, Bruce Springsteen, U2, Cliff Richard, Van Morrison…), 

ljeto A. D. 2012. 89


drugi tematiziraju religiozne i krš ćanske teme (Bob Marley, Genesis, 

R.E.M., Sting, Depeche Mode…). 

90 ljeto A. D. 2012. 

“Krš ćanski” Isus 

S obzirom da je krš ćanska pop glazba već 80-ih postala industrija, 

mnogi krš ćanski glazbenici, fanovi i kritičari smatraju da je 

time izgubila svoju vjerodostojnost, umjesto da bude “u svijetu” 

ali ne “od svijeta”, ona je postala svjetovnija. Tako, s jedne strane, 

pjesme pozivaju da se napuste svjetovna dobra, a s druge, izvođačima 

raste novčani konto i svjetovna slava estrade. 

Premda je raznolik sadržaj krš ćanskih pop pjesama, ipak dobar 

broj njih pretpostavlja opterećeni svijet. Ljudi su u mraku 

svijeta izgubljeni, nesigurni, nesretni; pucaju brakovi, lome se 

veze, gubi se nada u ljubav. (Ono što posebno zabrinjava jest 

� Potreban je kritički stav i prema 

banalno-vulgarnoj sadašnjosti naše masovne, 

pop kulture, ali i prema autogetoiziranom, 

obranaškom mentalitetu religijskih krugova. 

Takav kritički stav može nastati samo na 

temelju iskrenog dijaloga, dijaloga s različitim 

svjetonazorima, s vjernicima i nevjernicima. 

A taj je dijalog izazov i za religijske zajednice i za 

pop kulturu. Što se krš ćanske pop glazbe tiče, 

ona bi trebala biti veza između krš ćanskih tema i 

duha vremena. Ne bi trebala biti puki bijeg 

u zatvorene oaze sreće, bijeg od suvremenih 

ljudi koji se muče i kada odlaze od Boga 

i Crk ve, nego izlazak na ulice i ceste današnjega 

svijeta, susretanje s ljudima koji su izgubljeni, 

osuđeni, osiromašeni… � 

činjenica da mladi, upravo oni koje bi trebao nositi životni optimizam, 

u svemu oko sebe vide crnilo!) Kao rješenje za sve probleme 

svijeta nudi se Isus. On, pravi Bog, obećani Mesija došao 

je u svijet da spasi čovječanstvo. Spašava nas time što ulazi u 

naše živote i pokazuje nam put kojim ćemo izaći iz ropstva grijeha. 

A na pojedincu je da se odluči za Isusa. Ovdje ukazujemo 

na sporno shvaćanje vjere koja stoji iza ovakvog sadržaja. 

Najprije, vjera se ne promatra kao trajni, mukotrpni proces 

sazrijevanja već kao trenutno iskustvo u kojem se Isus ukazuje 

kao “Deus ex machina”: “Dok sjedila sam u tišini tame, čeznula 

za tvojom ljubavi, ti si, Kriste, došao, stazama oluje da ispuniš 

me svjetlom svojih rana.” Vjernici se, zatim, olako dijele 

na “tjelesne”, one koji možda i vjeruju, ali se ta vjera ne očituje 

u njihovim životima te na “prave”, obično “ponovno rođene u 

Duhu”. Jasno je da se iza tih “duhovnih visina” često krije protest 

protiv konvencionalnoga krš ćanstva ali i nesamokritična 

vjera, nemogućnost da se izdrži napor vjere u Boga koji nije 

uvijek na raspolaganju, krije se i oholost: “To je više od puke 

želje, više od sanjarenja; to je više od prolaznog hira, tisuću 

puta ili još više; ja ne želim uzaludno potrošiti život u okovi- 

ma grijeha. Ja ne želim biti prigodni krš ćanin.” Ova religiozna 

preuzetnost posebno je izražena kod svih fundamentalista, 

pa tako i kod krš ćanskih, koji svoju vjeru i duhovnost očituju 

kroz negaciju “negativnih” vrednota. Oni ne insistiraju toliko 

na onomu u što vjeruju, nego mnogo više na onom čega se 

uzdržavaju (alkohol, droga, pornografi ja, preljub…) i što treba 

obezvrijediti za svoj od sebe samih zacrtani duhovni put. Takvi 

su “posebni” u onom što ne čine. 

U nekim pjesmama obraćanje Isusu je preemocionalizirano, 

a ponekad ima i seksualne konotacije: “Gladan/gladna dolazim 

k tebi zato što znam da ćeš me zadovoljiti, prazan/prazna sam ali 

znam da me tvoja ljubav neće ostaviti na suhom” ili: “Tada sam 

se zagledala u tvoje [Isusove] oči, ti si me uzeo za ruku i ja sam 

ti dala svoje srce.” 

Može se tu naći moraliziranja, prejeft ino shvaćene milosti; 

ide se za izazivanjem trenutne emocije dok su intelekt i ozbiljna 

refl eksija potpuno zanemareni. Neki autori smatraju da pjesma 

ne može biti duhovna ako se u njoj ne spomene Bog, Isus, 

Marija i sveci, a sjetimo se samo Isusovih posve običnih slika u 

naviještanju Božjega kraljevstva – sijač, sjeme, vinograd, svjetiljka, 

kvasac… 

* * * 

Prava umjetnost je samo ona koja je okrenuta čovjeku, koja 

je za čovjeka i koja je društveno angažirana. Jedino tako 

shvaćena umjetnost može upućivati na transcendenciju. Katolički 

teolog H. Küng reći će da bi najviša norma za čovječanstvo 

trebao biti humanitet, humanitet rođen iz diviniteta, 

humanitet koji se praktično očituje u društvenosti, u odnosu 

s drugim ljudima i prirodom. O tome zapravo govori i čitavo 

Isusovo evanđelje. 

Potreban je kritički stav i prema banalno-vulgarnoj sadašnjosti 

naše masovne, pop kulture, ali i prema autogetoiziranom, 

obranaškom mentalitetu religijskih krugova. Takav kritički stav 

može nastati samo na temelju iskrenog dijaloga, dijaloga s različitim 

svjetonazorima, s vjernicima i nevjernicima. A taj je dijalog 

izazov i za religijske zajednice i za pop kulturu. 

Što se krš ćanske pop glazbe tiče, ona bi trebala biti veza između 

krš ćanskih tema i duha vremena. Ne bi trebala biti puki bijeg 

u zatvorene oaze sreće, bijeg od suvremenih ljudi koji se muče 

i kada odlaze od Boga i Crk ve, nego izlazak na ulice i ceste današnjega 

svijeta, susretanje s ljudima koji su izgubljeni, osuđeni, 

osiromašeni… Takva bi glazba trebala biti okrenuta čovjeku i za 

čovjeka, trebala bi biti umjetnički izraz ozbiljnog promišljanja o 

životu u njegovu totalitetu iz perspektive Isusa i njegova odnosa 

prema ljudima. �

U vrijeme 

André Comte-Sponville 


moj učitelj 

Zašto bi trebalo da ljubav bude svemoćna? 

Isus nas nije naučio da volimo moć nego ljubav 

svoje pobožne mladosti često sam posjećivao 

Evanđelja: Isus je bio moj učitelj i moj prijatelj, bliži, osjećajniji 

i bratskiji nego transcendentni Bog Otac. Pošto sam, 

nekako u dobi od 18 godina, izgubio vjeru, za Novim zavjetom 

posezao sam tek povremeno. Epikur, Montaigne ili Spinoza 

već su me odavno sve više prosvjetljivali. Ipak, prije nekoliko 

godina, nadušak sam pročitao četiri Evanđelja i to mi je omogućilo 

da osjetim koliko sam se udaljio od njihova doslovno 

religijskoga sadržaja i koliko me se, nasuprot tome, njihov moralni 

ili ljudski sadržaj – a to je jedno te isto – i dalje tiče. O 

tome čovjeku nikada neću reći ništa loše. Spinoza je u njemu 

vidio “najvećega među fi lozofi ma”. Ja ne bih išao dotle (Isusova 

se poruka obraća srcu više nego umu, a to je utoliko bolje), ali 

da se radi o učitelju života, i to o jednom od najvećih, u to sam 

i dalje siguran. 

Za mene Isus, dakako, nije Bog ni Sin Božji, nego jednostavno 

čovjek, i to jedan od najvećih – ravan jednom Sokratu ili jednom 

Budi. O tome što je točno uradio i rekao, povjesničari se 

uopće ne mogu izjasniti, ali o njegovu kratkom životu i beskrajnoj 

legendi o njemu ostao nam je – poput svjetlosne brazde – 

Novi zavjet, pružajući dosta preciznu i vrlo jasnu ideju o tome u 

čemu bi se trebao sastojati njegov nauk te o potresnom sjećanju 

koje je ostavio svojim učenicima. 

Želi li se njegovu poruku svesti na bitno, čini mi se da se razvijaju 

dvije glavne ideje, koje vladaju nad ostalima: “ljubav daje 

život” i “vjera spašava”. Budući da ne vjerujem u Boga pa stoga ni 

u spasenje ni u vjeru, morao sam se odreći druge ideje, ali zato 

mi je prva još važnija. 

Usidrena je u židovskoj tradiciji: “Nisam došao dokinuti, 

nego ispuniti” (Mt 5,17). Ovaj izraz poniznosti, lucidnosti i 

vjernosti relativizira sve što bi se moglo reći o “revolucionaru 

zvanom Isus” i, recimo usput, dovodi u pitanje sâmo kršćanstvo. 

Taj čovjek bio je pobožan Židov koji, po mome mišljenju, 

nipošto nije namjeravao utemeljiti novu religiju: bila mu 

je sasvim dovoljna religija njegovih otaca, koju je jednostavno 

htio pročistiti i oživjeti. U tome vidim još uvijek aktualnu lekciju. 

Nitko ne može i ne smije sve zbrisati: svaki moral dolazi 

iz prošlosti (to Freud naziva nad-ja, a može se jednostavno 

nazvati civilizacijom), a pravo kritiziranja ove ili one njegove 

točke zacijelo se može imati samo pod uvjetom da se sačuva 

njegova bit, čime se čovječanstvo već tisućljećima odupire 

divljaštvu što ga u sebi nosi. Roditelji to dobro znaju: odgojiti 

dijete znači prije svega prenijeti mu ono što je primljeno, a što 

će mu jedino omogućiti da – makar i kritizirajući tu baštinu 

– otvori sebi istinsku ljudsku budućnost. Što onda znači “ispuniti”? 

To da Zakon utoliko vrijedi samo ako ga se pounutrašnji. 

To je ono po čemu se, otprilike, poštenje razlikuje od straha 


pred žandarom, a ljubav, koja sebi ne zapovijeda, od bojažljiva 

pokoravanja zapovijedima. Bit toga Spinoza je sažeo u jednu 

rečenicu: Isus je “oslobodio svoje učenike robovanja zakonu, 

ali ga je istodobno potvrdio i zauvijek upisao u dnu njihovih 

srdaca” (Teološko-politički traktat, IV. pogl.). Nema dakle nikakva 

dokidanja – zakon ostaje isti – nego ispunjenje: naime, ono 

što se prije radilo iz poslušnosti ili iz straha, Isus od nas zahtijeva 

da to odsad činimo iz ljubavi, drugim riječima: slobodno i 

radosno. Po tome je njegova poruka oslobađajuća, a da nimalo 

ne prestaje biti vjerna. 

Na koncu – onaj prodorni krik s križa: “Bože moj, Bože moj, 

zašto si me ostavio?” (Mt 27,46). Citat je to iz jednoga psalma – 

opet ona židovska vjernost – ali i izraz jedne sasvim ljudske nevolje, 

po čemu je Isus zaista naš brat: jer dijeli s nama našu bijedu, 

našu patnju, našu tjeskobu, našu samoću, možda i naše beznađe. 

A da je nakon tri dana uskrsnuo, u to nimalo ne vjerujem. Njegova 

mi je poruka zato samo još draža. Zašto bi trebalo da ljubav bude 

svemoćna? Isus nas nije naučio da volimo moć nego ljubav. � 

* * * 

Mirko Đorđević 

S francuskog Ivan NUJIĆ 

Meteor 

u tami ljudske istorije 

Možda se Isus iz Nazareta i ne čita – On se 

sluša i traži u sebi 

S ve je bilo neobično na početku – rodio se Isus u gradiću Nazaretu 

o kojem su čak i susedi nekako zbunjeno i podrugljivo govorili 

– Jovan 1,45-46 – i jevanđelist navodi dijalog – “I Filip nađe 

Natanaila i reče mu – za koga Mojsije u zakonu pisa i proroci, 

nađosmo ga Isusa sina Josifova iz Nazareta. I reče mu Natanailo – 

iz Nazareta može li biti što dobro?” Tu se dijalog završava i dalje 

je sve neobično a jevanđelisti su bili daroviti stilisti – bukvalno 

nadahnuti – imali su viziju, njih biografski podaci i ne zanimaju. 

Među sobom se i ne slažu a priča traje, vekovima i prekida se da 

opet počne. I nije sasvim jasno i skoro i biti neće, da li ga vide bolje 

oni koji Ga slave ili oni koji Ga poriču. Umorili smo se od knjige E. 

Renana ili Đ. Papinija jer malo koja do kraja da pronikne u tajnu, 

a učenje Njegovo je jednostavno do neshvatljivosti. Ima Njega u 

Crk vi ali ima i crkava u kojima se On jedva razabire. Na trenutak 

se čini da su Ga svi izdali, da su se svi razbežali kao oni apostoli 

koji su pošli u gradić Emaus. Svi putujemo u Emaus. Putuju i oci i 

učitelji Crk ve, ali se vekovima spore, sve do danas. Nešto od toga 

naslutio je M. Bulgakov u romanu o majstoru i bogorodici onoj 

Margariti – On se u mukama rađa. U teškim iskušenjima. A nije 

ga rodila zlatonoga Afrodita. Ali mu je otac sigurno Gromovnik. 

ljeto A. D. 2012. 91


On je “astralni ljiljan u mučionici velikog Inkvizitora”. To su reči 

Krležine a on se deklarisao kao ateista. Svejedno. Neka je a pisac se 

od njega nije rastajao. Isus iz Nazareta je nada robova i poniženih 

i uvređenih. Sve je u rečima Njegovim jednostavno do “iznenađujuće 

psihoanalitičke suptilnosti”. U njegovom rečniku nema nacija, 

ni plemena jer postoji samo bližnji. I Reč koja je uistinu mati 

čina. I obeležio je vreme – do i posle Njega. 

A nisu ga najavljivali samo proroci već i drugi koji su za sebe 

tvrdili da su veći i da su bogovi i od bogova rođeni. 

Negde Buda uči svog učenika Kalamasa – “Neka te ne zavedu 

tekstovi, ni učitelji, čuvaj se sumnje, i kada u sebi vidiš da je nešto 

I ti si mi taj po duhu svetom, pomislih, i samo što ne rekoh: 

tvoja baba bi obična žena, tvoja prababa prostitutka rahab, tvoja 

praprababa rodoskrvna thamar, tvoja prapraprababa bestdina 

ruth, tvoja praprapraprababa preljubnica bethsabe... kad pozva 

me on za stol i ponudi pićem! 

- Ne, nije, ilija ladin, neće bit’ baš tako... nit’ je puno u 

dvanaest plemena toliko grešnica! Ako je tvoj narod bez njih, 

slobodno moj rod otpiši! 

Ne, nije, rabi, rekoh, ujevši se za jezik. 

- Ako i sam si bez želja – nastavi – i od ovih otidi! Sablazni se 

i otidi! Magdalene mi ostavi, a ti otidi! 

Ne, nisam, rabi, rekoh: od makova zrna manji odsada. 

- Lijepo su vas nasamarili, reče. Uspostav’li me pa 

upotrijebili: toliko i toliko vele kad duši spasa tražite! Ni 

jednu paru ispod! Tako to nekome odgovara: da svijet na 

griješne i pravedne, na lijevo i desno, na pakao i raj dijeli 

se pravo! Tako to nekome odgovara: da radi radnja njegova! 

Mene su zloupotrijebili, ja moram ponovo doći! Učinio sam 

čuda: da se vidi što može čovjek, a oni su rekli – da sam ja 

bog! Nisu nikad povjerovali: da može čovjek! S jednog su me 

križa skinuli, a na drugi raspeli, u dogmu me s devet brava 

okovali, mnome tri broja ispunili (O, sveto trojstvo!), ne 

mogu uskrsnuti! Čovječnosti svoje sam se uželio, čovječe – 

kužiš? 

Gospodine, nisam dostojan... 

- Ne kaži “gospodine” ako nisi rob! U zdravlje reci i tu čašu 

iskreni! 

Zdrav mi, isuse! 

92 ljeto A. D. 2012. 

nezdravo i u svetu zlo, već kada vidiš da je nešto zdravo i nade 

puno, sleduj to i sumnje neće biti – ne umuj mnogo nego sebe slušaj 

i glas dobra koji ti iz Nekog govori.” Isus iz Nazareta bližnjima 

je to i govorio jer put do sebe vodi preko drugog – onog bližnjeg. 

Nije rođen kao bog, ali ako nekom božanski pristoji to je sigurno 

On. Možda se Isus iz Nazareta i ne čita – šta sve o njemu napisano 

nije – On se sluša i traži u sebi. I sva su poređenja suvišna – a knjige 

su nam dosadile jer im kraja nema. Uostalom, Isus iz Nazareta 

nije ništa pisao. Verovao je u Reč iz koje se rađa svaki čin. � 

[Iz zapisa – Dnevnik s Isusom iz Nazareta] 

* * * * * * * * * 

Ilija Ladin 

Sa Isusom sam pio u krčmi 

sanjao sam: služile nas lijepe grešnice 

- I ti, ilija! Marija, natoči! Eto četiri da sam, četiri slova u 

imenu adam i četiri je broj zemlje! Sa četrdeset sam dana bio 

u hramu, četrdeset dana izložen kušnji, četrdeset sam mjeseci 

propovijedao, za četrdeset sati uskrsnuo, a eto četiri, nikako 

četiri, da sam samo četiri, da nikad nisam tri, toliko božanski 

i pun, savršen i sveti broj tri na koji su me raspeli! Bog – otac, 

bog – sin, bog – duh sveti! 

Zdrav mi, isuse! 

- I ti, ilija! Marija, natoči! Za prvi križ jedan me je izdao, za 

ovaj drugi – mnogi! De marija! Natoči! 

Nisam valjda ja jedan? Jude se sjetiv, ja izustih. 

- Jesi, ilija, jesi – jedan si! I ti si nasjeo! Marija, natoči! Na 

koljena padao i na samo spomen imena mog – nisi? 

Al’ ti si oprostio onima koji su te raspeli, isuse? 

- Jesam, reče. Pomolio sam se ocu nebeskome i zavapio: Oče, 

oprosti im jer ne znaju što čine. To onima prvima. Neću ovima 

drugima! Neću im nikada oprostiti! Njegove se obrve svedoše. 

Njegovo se čelo namršti. Iz očiju mu munje sijevnuše: Neću 

oprostiti! Prvi put su oni mene razbòžili i očovjekotvorili. Sad su 

me raščovjèčili pa obogotvorili. A to je razlika! 

O, isuse! Može li ova čaša mimoići mene? 

- Ne može, ilija ladin! Natoči, marija! 

Sa isusom sam pio u krčmi sanjao sam: služile nas lijepe 

grešnice 

Kao snijeg bijele one 

Kao snijeg poslije potopa 

Na planini ararat! �

Zdravo tilo Isusovo, 

Na oltaru posvećeno. 


Svetim Duhom upućeno. 


Od Divice porođeno. 


U jaslice postavljeno. 

Zdravo tilo Isusovo 

(Po Stipanu Margitiću Jajčaninu, XVII-XVIII. st.) 


Vele gorko izmučeno. 


Za nas na križ pribijeno. 


Mrtvo u grob sahranjeno. 


Treći danak uskrsnulo. 


Po svem svitu proslavljeno. 


Na nebesa uzneseno. 


S desnu Oca posađeno. 


Nam za hranu svima dano. 

Silvije Strahimir Kranjčević 

Eli! Eli! lama azavtani?! 

Na Golgoti je umro – a za kog je izdàno? 

Je l’ pala žrtva ova il kasno ili rano? 

Na Golgoti je umro i svijet za to znade, 

Al od te žrtve davne još ploda ne imade. 

A krv je tekla mnoga i srce tu je stalo, 

Što nikad nije više onako zakucalo... 

I vjekovi su prošli daleki, strašni, crni, 

Osušila se krvca i suha još se skvrni. 

Prošetala se povijest u sramotničkoj halji, 

I što smo nebu bliži, sve od neba smo – dalji! 

Na Golgoti je staro prelomilo se drvo, 

Pokradoše mu čavle – i to je bilo prvo! 

U ime čovječanstva i bratstva i slobode 

Počeše krvno kolo da bezbožnički vode… 

I derala se družba od gadne strasti pjana; 

Mi ubijamo, Bože, sve zbog tebe – Hosana! 

Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni 

Tak cvili: Eli! Eli! lamâ azâvtani? 

A pokraj krvi davne i ispod drva suha 

Sve milijuni vape: O pravice, o kruha! 

Da, ukidoste ropstvo, i cirkus i hijenu, 

Pa odvedoste ljudstvo u krš ćansku arenu! 

* * * 


Zdrav od meda slađi kruše 

Kim se hrane virne duše. 

Zdravo Trojstvo u jedinstvu, 

Zdrav Isuse u božanstvu. 

Tebi hvala, Tebi dika, 

Tebi slava privelika. 

O, Isuse, budi hvaljen, 

Po sve vike vikom, amen. 

I tu u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi, 

Pod vijencem i pod mitrom na debeloj si glavi, 

Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele 

Na pozornici svijeta sve najprve fotelje! 

I gledajte u igru od bijede i od jada, 

Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada! 

I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi, 

Kad takovi su ljudi: il umri il ubi! 

I djevojčice gole, a ispred sita suca, 

Ah, imale bi obraz, da nemaju želuca! 

I sramotu i bijedu i uvrede i varke 

I uzdahe i laži i mnoge suze žarke. 

A usred bare ove, gdje trovna gamad pliže, 

Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže. 

I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani, 

I plače: Eli! Eli! lamâ azâvtani! 

Badava gordo kube i mramor Panteona, 

I papuče od zlata i orgulje i zvona! 

Badava tamjan mnogi i ponosni oltari, 

Badava alem gori na kruni i tijari! 

Ah, Golgota je pusta, i vjetrić tamo tajni 

Tek cvili: “Eli! Eli! lamâ azâvtani?!” 

ljeto A. D. 2012. 93


94 ljeto A. D. 2012. 

Aleksandar Blok 

Dvanaestorica 

... I državnim idu krokom ... 

- Tko je tamo? Hajde van! 

Crven barjak je visoko 

Sprijeda vjetrom razigran ... 

Pred njima je – nanos hladni, 

- U nanosu tko je – van! 

To skitnički tek pas gladni 

Za njima šepesa sam... 

- Bocnut ću te bajonetom, 

Bjež odavde, šugavi! 

Stari svijete, kužno pseto, 

Bježi - da ne udarim! 

... Vuk se gladni dalje vuče, 

Ceri zube – rep podaviv – 

Pas ozebli – pas bez kuće ... 

- Hej, tko ide, daj se javi! 

- Tko barjakom tamo maše? 

- Gledaj samo, kakva tmina! 

- Tko to žurnim trkom kaše, 

Krijuć se za uglovima? 

- Svejedno je, bit ćeš moj, 

Bolje predaj nam se sam! 

- Hej, ti druže, bit će zlo, 

Izlazi da ne pucam! 

Trah-tah-tah! – I samo eho 

Po kućama zvoni plah ... 

A mećava dugim smijehom 

Zavija kroz snježni prah ... 

Trah-tah-tah! 

Trah-tah-tah...... 

I državnim krokom tako 

Idu – pas ih slijedi tragom, 

Sprijeda, s krvavim barjakom, 

S vijavica nedoglediv, 

Od taneta nepovrediv, 

Nad mećavom hodom nježnim, 

I bisernim prahom snježnim, 

Na njem vijenac ruža čist – 

Pred njima je – Isus Krist. 

Miroslav Krleža 

Jeruzalemski dijalog 

A tako? On je iz Nazareta? 

- Pa naravno: piljarica na uglu - to mu je rođena teta! 

- A ja sam čula, da je on nezakonito dijete 

i da mu otac ulice mete. 

- Rođen je u štali, to je stalno; 

uopće: podrijetlo tog dječaka je nejasno i kalno. 

S nekakvim starcem da mu se klati mati. 

Tko bi mogao, gospa, sve te skandale znati? 

- Pa dobro. Ima li on kakve škole? 

Je li svršio maturu? 

- Ali! 

Gospa se po svoj prilici šali! 

Kakvu božju maturu? 

Neki dan na cesti 

poljubio je jednu javnu curu! 

S dangubama pije; za njim idu 

sami bokci, sljepci i ribari, 

a sad je stao i djecu da nam kvari. 

Već su i prijave stale da protiv njega 

policiji stižu. 

Pazite dobro, gospa, 

taj će dečko svršiti na križu! 

* * * 

Tin Ujević 

Moj je san pronašao za izglavlje 

dlane Jednoga Boga. 

I moja se duša rastapa od ljubavi Krista. 

I ja se vraćam u ono Ništa, koje je Sve, 

u ovaj Mir koji znači Život. 

Ta, ako je slavno reći: 

ja nisam ja, ja sam On. 

Ija želim da budem hrabri i čisti. 

Ija donosim ovamo dvije čiste usne, 

dvije čiste ruke, 

i čisto srce..

Nikola Šop 

Gdje bih vodio Isusa 

Isuse blagi, u doba kasnih sati, 

Kad još bdiju siromasi tvoji, 

Skromnom krojaču odvest ću te da ti 

Jedno obično odijelo skroji. 

I obućaru malom, koji svu noć kuje 

Oštre čavle u teški potplat. 

Dok tvornice cipela žučno bruje, 

Milijun pari skuju za jedan sat. 

Zatim čovjeku, koji šešire pravi 

Sa spuštenim obodom da skriju bol. 

Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi 

Prostran da u se primi i tvoj aureol. 

Onda ćemo poći u krčmu kraj grada 

Koja liči na stari, nasukani brod. 

Gdje braća za stolom od silnog jada 

Bacaju čaše i šešire na pod. 

Prvi krik pijetla bit će britka strijela 

Od koje će ti srce da krvari. 

Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela. 

Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari. 

A trećim krikom kad se pijetli jave, 

O Isuse, zateturat ćeš od bola. 

Tvoj šešir će pasti s glave. 

Šešir i aureola. 

* * * 

Vladimir Nazor 

Božić 

Koliko puta ti se za me rodio, 

o malo d’jete Isuse! 

...Al zv’jezda k tebi mene nije vodila. 

I ja sam tebe tražio 

Po vrtovima, štono sam ih sadio 

Uz svoje r’jeke proljetne. 

U zlatnom dvoru, štono sam ga gradio 

Na vrhu gore jesenje. 

A kada vidjeh da se rađaš samo 


Sred tamne mrzle ponoći 

U spiljama i stajama, 

I ja sam za te takav konak spremio 

Na mome polju zimskome. 

Al u noć onu najdužu 

Po mojoj stazi šetali su vihori. 

Po mojoj njivi valjali se smetovi 

I vukovi su sjedili na pragu moje pećine. 

Koliko puta ti se za me rodio, 

O malo d’jete Isuse! 

...Al nisam znao da, sin sunčev, silaziš 

U tamnu jezgru zemljinu 

Da u njoj rasteš, da je griješ, oživiš, 

Dok jednog dana iz svih pora njezinih 

Ne izbiješ u liku prvih pupaka 

Na lozi, prvih listića 

Na smokvi prvih mirisa 

Nad svježom vodom proljetnom. 

I prvih slatkih kucaja 

Mog srca, i svih nemira, 

Što nosim ih u žilama, 

U rosne dane aprilske. 

Ja nisam dosad znao 

Da Isus, malo d’jete, 

Sveđ rađao se i sveđ će se rađati 

Sred moje noći najduže 

U t’jesnoj crnoj izbici 

Što na dnu duše nosim je i zatvaram 

Pred mjesečevim tracima, 

Pred žamorima ljudskijem, 

Pa stoji, tiha, šutljiva, 

U biću mom najtajnijem. 

Al noćas, ja te osjećam u sebi, 


...Na dvoru noć je najcrnja. 

I smetovi se valjaju 

Po mojoj stazi. Vihori 

Po mojoj njivi šetaju se. Vuci 

Pred mojim pragom sjedaju. 

...Al na dnu moje duše 

U onoj tihoj izbici 

Što zatvorena stoji 

Pred mjesečevim tracima. 

Pred žamorima ljudskijem. 

Maleno svjetlo sja; 

I ulaze tri sjene, 

Tri stara gorda putnika. 

Što čitav svijet su obašla: 

Car mojih sanja proljetnih, 

Kralj mojih ljetnih zanosa, 

Knez tuga mojih jesenjih: 

I prostr’jevši na tlo 

Najljepše svoje darove. 

Na koljena se spuštaju, 

I ko tri gipka jablana 

Pred onim sitnim što se netom rodilo, 

Do zemlje se prigibaju. 

I prvi put se sva nutrina sja 

Mog krutog bića zimskoga. 

O iskro Sunca Vječnoga, 


ljeto A. D. 2012. 95


96 ljeto A. D. 2012. 

Mak Dizdar 

Sunčani Hristos 

Ni život ni smrt ne pripada meni 

Ja sam tek onaj koji je u sjeni 

Onog što u vremenu se 

Ovremeni 

Ovdje je prisutan onaj 

Kome zavidješe crni zakonici 

Objesiše ga u šesti čas onoga dana 

Pred njegovim čudom zanijemiše žreci i vojnici 

Kad veza ih za zemlju suncem svoga krsta 

Raširivši ruke od prsta do prsta 

On pobijedi 

Smrt 

Smrt ga tražaše al ne nađe ništa 

Ne nađe ni kosti ni meso ni krvi 

Ostao joj samo obris znameni i prvi 

Put za nešto smrt zube nije imala 

Gle kako sad bezglavo skače 

Plače i rida očajna 

I mala 

Ni život ni smrt ne pripada meni 

Ja sam samo onaj koji je u sjeni 

Onog što mu smrt ne mogaše ništa 

Onog što pretoči se u stub 

Sunčani 

Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni 

Iz zatoka tvari iz te tvarne muke 

U ona daleka sunčana počivališta 

Pruža ruke 

Josip Pupačić 

Moj križ 

svejedno gori 

Evo me, moj svijete, na raskrš ću 

i tvom i mome 

Oprostimo se. - Ti plačeš 

Moj križ svejedno gori. 

Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez Boga 

I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi 

Snijeg pada 

Zemlja raste 

A ti poražen toneš 

Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod 

U krčmi 

Moj križ svejedno gori 

Uzdignut 

Razapet 

Mračan 

Dovikujem ti. - On gori 

Dovikujem ti. - Ti strepiš 

iskre po tebi pršte 

Peku stravične snove 

Moj svijete, uzalud stvaran 

Moj svijete uzalud ljubljen 

Moj svijete 

Udaljujem se. Pružam za tobom ruke 

Sjene velikih vojski nadiru iz davnina 

Zrak su omastile strijele 

Razbijen 

Usitnjen sanjaš 

Neprestane pritištu more 

Vjekovi pokapaju svjetlo 

Rane otaca izrastaju u kraste 

Divna majka Margarita prodaje suze 

Majka Margarita 


Nosim ga - moj križ a tvoje ime 

Nosim ga 

Slomljen ma svečan 

Puta ne vidim nigdje 

Voda po kojoj hodam hlapi 

Poda mom bujaju pare 

moj križ svejedno gori 

Oblistava u beskraj tvoje ime 

Udaljujem se 

I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi 

Ti toneš po svome snu 

A ja koracam 

I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju 


Moj križ a tvoje ime.

Petar Gudelj 

Stablo 

Ono je Isus niz čije šake stisnute 

kaplje drvo. 

Razapeto: u prsi mu udaraju 

ptice i smrznuto vrijeme. 

U nebo šiknulo, kriknulo i skamenilo se. 

Ono je orao za zemlju svezan 

lancima koji zvone. 

Ono je Isus, triput krvavim znojem okupan, 

rinut u Istok. 

Lubanja se moja isprana otkotrljala 

ispod njega. 

Potoci bronce preko njegovih žila skaču, 

vjetri mu u rebra zavlače prste. 

Na njemu lubanje rode, za jesenskih večeri opadaju 

i bubnjaju po zemlji. 

Drvo je veliko: u nebo zadrlo, bode i riče. 

Kako si, Isuse, visok, vas razlomljen: 

iz čela ti se izliva noć. 

Među tvojim stopalima lubanja moja: 

čisti aprilski cvijet. 

* * * 

Mile Stojić 

Molitva 

Isuse moj 

zaštiti nas od onih koji te štite 

obrani nas od onih koji te brane 

koji te brane od mladića što u očaju hule tvoje ime 

mladića sličnih tebi 

zaštiti nas od onih koji te štite 

jer njihove riječi zvone zveketom zlatnika 

dok licitiraju tvojom mukom, dok te sažaljevaju 

kažu jadni naš gospod, umro je mučeničkom smrću 

kao da si ti netko dostojan sažaljenja 

a možda si se ti toj smrti radovao 

i otići što prije iz svijeta u kome oni kroje pravdu 


U svakom slučaju ti nisi umro da bi te oni žalili 

tvoja rasječena usna i danas 

odbija ocat iz pehara njihove milosti 

zaštiti nas od onih što siti podriguju 

dok te brane od gladnih, od prezrenih 

opljačkanih novih proletera i prosjaka 

čije se kćerke na drumu prodaju za deset maraka 

čiji mladi sinovi od bola režu vene 

jer im je ukradena budućnost 

Zaštiti nas od pljačkaša narodne muke 

od utajivača poreza 

od pedofi la i krivokletnika 

od novinskih strvodera 

koji od tvoje probušene utrobe 

i trnove krune prave udarne vijesti 

od organizatora izbora ljepotica 

od svećenika bordela 

koji tvojim imenom ušutkavaju 

gnjev ljudi koji pate 

Možda je tvoja smrt bila spasenje za tebe 

a ne samo nas 

jer si želio što prije otići iz ove doline suza 

iz ove doline kojima stoljećima vlada tek zakon jačega 

zakon noža 

iz ove zemlje koju nitko ne voli 

a čije krvave prnje njeni sinovi 

prodaju u bescjenje 

želio si se sresti s licem oca 

koji te je prodao razbojnicima 

otišao si jer nisi htio ovakav svijet 

Isuse moj 

znam da više vjeruješ ružnim riječima onih što se 

krvavo znoje, nego laskama licemjera 

da više voliš muslimane sirote bosne 

nego katolike bogatoga rima 

Puno više mladiće i djevojke što su te hinjili iz svoga očaja 

no krvnike što su ti podizali zlatne oltare 

bio si neprijatelj svećenika i farizeja 

a brat prosjaka i pijanica 

radovao si se životu 

stvarao od vode vino 

da bi se slavila gozba rađanja 

a ne ples smrti 

Rekao si “tko je od vas bez grijeha nek prvi baci kamen” 

Amen. 

ljeto A. D. 2012. 97


98 ljeto A. D. 2012. 

Jozefina Dautbegović 

Dva ručka 

Kad smo prvi put ručali zajedno Poncije i ja 

on je bio rimski prokurator prilično uhranjen 

i ne bez izvjesnog šarma 

a ja tako mršav da je kroz moje tijelo 

prolazila čak i svjetlost bez zadržavanja 

Jeo je sasvim otmjeno 

meni je pokušao staviti nekoliko zalogaja 

u zalivena usta 

istom rukom kojom je potpisao presudu 

Poslije je to planirano obavljeno 

uz poznatu ceremoniju 

Mehanizam za uklanjanje meni sličnih 

radio je besprijekorno 

Sjećam se kako su čavli teško išli 

kroz moje suhe kosti 

Odlazeći se nije osvrnuo 

Kasnije sam od očevidaca čuo da je povraćao 

na Gori 

slabo zaklonjen kržljavom makijom 

II 

Vrijeme je izmijenilo poredak stvari 

Drugi ručak s Poncijem sam ja uprizorio 

vidno uzbuđen skrivajući ožiljke 

iz uljudnosti 

Tišina je bila mrtvački savršena 

pribor za jelo ječao je pri odlaganju 

čulo se kako nedovoljno sažvakani zalogaji 

stružu niz suha ždrijela 

I to su bili jedini zvukovi osim šuštanja 

mog ili njegovog rukava u pregibu 

On je uspio progutati nekoliko zalogaja 

i žurno se udaljio 

Ostao je stol pun mrva koje mogu posvjedočiti 

iskušao sam sve mogućnosti dovoljno dobrog 

opraštanja 

Čiji je onda ovaj znak pitanja što vrlo uspješno 

imitira cvijet 

na rubu svakog tanjura? 

* * * 

Glas s raspela 

[anonimni pjesnik XVI. st.] 

Krist više nema ruke, 

ima samo naše ruke da danas čini svoja djela. 

Krist više nema nogu, 

ima samo naše noge da danas dođe ljudima. 

Ivan Slamnig 

Evanđelisti 

Tri radna ljuda: gribler, plagijator 

i jedan doktor, zakučasti, stari, 

sa malo kose i sa malo zuba; 

a među njima jedan zvrkast mali, 

što sve je knjige prozreo od šuba. 

Sa borama, što pečati ih napor, 

kratkovidni i izbrazdanih ruka 

pisali su Matej, Marko, Luka; 

a onom prvom uspjelo je dečku 

zapisat: Riječ je bila u početku. 

I oni su se malom čudili, 

a on se opet njima čudio, 

i tako svi se čudili. 

Dok oni su za Kristom bludili, 

on Kristu se naslonio na grudi, 

i dok su drugi Kristu bili stijena 

imena takvih, takvih i ramena, 

on bio nježan, djetinjaste ćudi 

i kužio je Isusa ko žena.

AUTORI 

Samir Beglerović – Fakultet islamskih nauka, Sarajevo 

Drago Bojić – Svjetlo riječi, Sarajevo 

Jadranka Brnčić – Filozofski fakultet, Zagreb 

André Comte-Sponville – fi lozof, Pariz 

Kotel DaDon – rabin, Zagreb 

Stjepan Duvnjak – Franjevačka teologija, Sarajevo 

Darko Đogo – Pravoslavni bogoslovski fakultet, Foča 

Mirko Đorđević – sociolog, publicist, Šimanovci (Srbija) 

Dennis Gira – L’Institut catholique, Pariz. 

Ivo Goldstein – Filozofski fakultet, Zagreb 

Susannah Heschel – Dartmouth College (SAD) 

Miro Jelečević – Franjevačka teologija, Sarajevo 

Elisabeth A. Johnson – Fordham University, New York City 

Enes Karić – Fakultet islamskih nauka, Sarajevo 

Karl-Josef Kuschel – Sveučilište Tübingen 

Hans Küng – Sveučilište Tübingen 

Karl Lehmann – biskup, Mainz 

Božo Lujić – Katolički bogoslovni fakultet, Zagreb 

Lidija Matošević – Teološki fakultet “Matija Vlačić Ilirik”, Zagreb 

Jürgen Moltmann – profesor emeritus, Sveučilište Tübingen 

Ivan Nujić – Franjevačka klasična gimnazija, Visoko 

Marinko Pejić – Franjevačka teologija, Sarajevo 

Dumitru Popoiu – Teološki fakultet, Bukurešt 

Darko Rubčić – Svjetlo riječi, Sarajevo 

Robert Schreiter – Catholic Th eological Union (CTU), Chicago 

Adnan Silajdžić – Fakultet islamskih nauka, Sarajevo 

Jon Sobrino – University of Central America (UCA), San Salvador 

Anton Šuljić – Kršćanska sadašnjost, Zagreb 

Felix Wilfred – University of Madras, Indija 

Philip Yancey – književnik, Colorado (SAD) 

Paul M. Zulehner – Petra Steinmair-Pösel – Katolički fakultet, Beč 

Ovaj posebni broj Svjetla riječi fi nanciran je 

od strane Američke ambasade u Sarajevu 

i svi stavovi, mišljenja i zaključci izneseni ovdje 

ne odražavaju nužno stav State Departmenta nego isključivo autora. 

vlasnik: Franjevačka provincija Bosna Srebrena • nakladnik: FMC Svjetlo riječi d.o.o. • ravnatelj: Miljenko Petričević 

glavni urednik: Ivan Šarčević • zamjenik glavnog urednika: Drago Bojić • uredničko vijeće: Drago Bojić, Boris Divković , Ladislav Z. Fišić, Miljenko Petričević, 

Darko Rubčić, Ivan Šarčević, Hrvoje Vranješ • adresa uredništva: Zagrebačka 18, BiH, 71000 SARAJEVO; tel: + 387 (0)33 72 62 00; fax: + 387 (0)33 81 22 47 

e-adresa: redakcija@svjetlorijeci.ba • http://www.svjetlorijeci.ba • grafičko oblikovanje: Branko R. Ilić • tisak: Radin print culture, Sveta Nedelja 

ISSN 1512-6986

www.svjetlorijeci.ba 

A vi, što vi kažete, 

tko sam ja 

?

Isus Krist

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?