97 NASLOVNA.pub - Hrvatska kulturna zajednica u Švicarskoj

GRMLJAVINA
Grmi... I munje se hitaju...
Kad bijah malen,
Baka mi je pripovjedila,
Dok bi grmjelo, da se to sveti
Ilija vozi nebom
U kolima ognjenim;
A kad se naljuti
Na zlo�estu djecu,
Odapne strelicu od vatre;
I tad zagrmi, strahovito,
No, poslije, �uo sam
Od u�enih ljudi,
Da je grmljavina
...»U�inak elektriciteta”...
Meni se bolje dopadalo ono
Što mi je nekada
Kazivala baka.
A sada
Kiša pada,
Krupna, topla kiša.
I grmi... I munje se hitaju!
Rastušje, 11. travnja 1924.
MJESEC U POSJETIMA
JELICI ZA IMENDAN
Mjesec je na prstima no�as
Ušao u sobu kao tat,
Dok si ti spavala; on je
Šuškao i šaputao obasjavaju�i
Sve što je bilo oko tebe i na tebi,
I nadao se: otvorit �eš o�i.
Ali kad se ništa nije desilo,
Razo�aran, on je napustio
Još tiše sobu i tebe, i nestao mu trag.
I meni se ponekad pri�inja isto
Kao i tajanstvenome Mjesecu
Da ulazim u sobu, da tumaram,
Da o�ekujem zagrljaj ljubavi,
A onda se naglo kao probudim;
Ti poznaš svaki moj pokret, moj svaki
dah.
Rab, 18. kolovoza 1986.
Mojih prvih 100 godina
Sav moj život je u mojim pjesmama.
Dok one žive, živjet �u i ja.
PJESMICA ZA VELIKU I MALU DJECU
Ima na svijetu šuma
Kojom prolaze zvijeri
I �ovjek s nožem i puškom.
Tko �e odgovor dati:
Što je zvijer, a što �ovjek?
�ovjek �e re�i: «�ujte!
Ja sam gospodar svijeta,
I tko se meni opre
U mojoj na�i �e ruci
Smrt, života svoga kraj!»
Mudra �e lisica na to:
«�ovje�e plemeniti,
Ve�u bi pokazao mo�
Da ne siješ smrt oko sebe
Nego da jednako voliš
I ljude i zvijeri, sav svijet.»
Al �ovjek sluša samo
Svoj glas, a ne glas zvijeri,
I šumom ide, i vreba -
Dok ga ne pogodi metak
Nevidljive Puške.
Rab, 21. srpnja 1970.
MOLBA MUNJI NEBESKOJ
O, da se pokrene,
Da se od Iskona pokrene
To�ak Usuda
I okrene se prema Munji
U obla�nom nebu
I da uništi Onoga
Što cere�i se u svome Kabinetu
Ubija
Jednoga po jednog nedužnika,
U ku�i, na cesti, u polju,
A on, ubojica,
Pred Svijetom izigrava
Nevinašce, ov�icu božju.
�uj me, Munjo nebeska!
Sažeži ubojicu!
Pretvori ga u crni pepeo!
Zagreb, 4. rujna 1991.
PADA SNIJEG
prigodna pjesma
I tako ideš, prijatelju moj, ideš
Pa si odjednom na kraju zimskog dana,
Pa te zasipaju krupne pahulje snijega,
A ti pomišljaš na proljetno davno
Zelenilo, na vrt u cvije�u, na ruže
Rumene koje su u njenoj crnoj kosi
Mirisale onog predve�erja
Kad si je ljubio u sjeni stare lipe.
A snijeg pada svejednako,
I polako tvoje stope zasiplje:
Nije ga briga, ho�e li sutra itko
Tvoj prepoznati trag... Pada snijeg,
Bez prestanka pada, u pahuljama
Mekanim kao krilo tvoje majke.
ONAJ U PRVOJ STOTOJ...
Zagreb, 17. prosinca 1979.
Onaj u prvoj stotoj zaželio je
Napisati posljednju pjesmu
(Taj sam ja! Tri su mjeseca do stote!)
Prošla je pono�, otvoren je prozor,
A on olovkom napisa sve ovo
Što ste pro�itali, i ne zna,
Koliko da ih još zabilježi
Da se �udite od iznena�enja.
Kroz prozor mu ulazi svježi zrak,
On ga udiše, sav radostan, i gleda
Pred sobom slike, i ormar, i knjige,
I sav se najednom rastuži: Zašto,
Pomisli, zašto me ostaviše rije�i,
Drage, mudre, za posljednju pjesmu?
Zagreb, 3. kolovoza 2005.
DO 97 - 2005. 3