Pogledajte Zvona u PDF obliku - Riječka nadbiskupija

Bakarska 

RIJEKA . SRPANJ/KOLOVOZ 2012. . BROJ 6/453 . GOD. L . CIJENA 7 KN 

Svećeničko 

ređenje Hrvoja 

Poljaka 

Zahtjevno je 

vršiti Božju 

volju 

Hagioterapija 

Oprostite, 

molim vas, 

mogu dobiti 

malo mjesta? 

Kateheza 

Isus otkriva 

Boga Oca i 

“daje novu 

zapovijed” 

Misa proslave sv. Vida - nadbiskup Nikola Eterović: 

Kršćansko svjedočenje vodi boljitku društva

Misa proslave sv. Vida 

Kršćansko svjedočenje 

vodi boljitku društva 

Brojni su vjernici proslavili svojega zaštitnika sudjelujući u procesiji riječkim Korzom u kojoj su iz 

katedrale sv. Vida stigli do Trga Riječke rezolucije gdje su slavili euharistiju. Proslava sv. Vida, mladića 

mučenika, posebno je posvećena mladima te je ujedno to bio i vrhunac pastoralne Godine mladih 

koja uskoro završava u Riječkoj nadbiskupiji. 

Nadbiskup Nikola Eterović, glavni tajnik Biskupske sinode, 

predvodio je središnju misu proslave sv. Vida, zaštitnika Riječke 

nadbiskupije i katedrale te grada Rijeke 15. lipnja u 

večernjim satima na Trgu Riječke rezolucije u središtu grada. „Biti 

svjedok, to je Božji poziv upućen svim kršćanima“, rekao je nadbiskup 

Eterović u propovijedi potaknuvši vjernike da živeći vjeru 

vjerodostojno prenose Kristovu poruku suvremenom društvu. „Povijest 

Crkve povijest je kršćanskog svjedočanstva. Bogu hvala, ono 

je jače od svih nedosljednosti, slabosti, sablazni i grijeha članova 

Crkve. U pojedinim trenucima povijesti, svjedočanstvo kršćana postaje 

izuzetno zahtjevno, sve do mučeničke smrti.“ 

Sv. Vid u Godini mladih 

U proslavi zaštitnika Rijeke i Riječke nadbiskupije, uz nadbiskupa 

Eterovića i domaćina, riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, 

sudjelovali su i biskupi Riječke metropolije gospićko-senjski Mile 

Bogović i krčki Valter Župan, porečko-pulski biskup u miru Ivan 

Milovan te pomoćni zagrebački biskup Mijo Gorski, brojni svećenici, 

redovnici i redovnice kao i predstavnici gradske uprave na 

čelu s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom. Nadbiskup Devčić 

u uvodnim pozdravima istaknuo je kako sudjelovanje nadbiskupa 

Eterovića na proslavi sv. Vida još čvršće povezuje mjesnu Crkvu sa 

Svetim Ocem Benediktom XVI. te pozvao vjernike da molitve svecu 

zaštitniku upute za preporod i boljitak Crkve i domovine Hrvatske. 

Brojni su vjernici proslavili svojega zaštitnika sudjelujući u procesiji 

riječkim Korzom u kojoj su iz katedrale sv. Vida stigli do Trga 

Riječke rezolucije gdje su slavili euharistiju. Proslava sv. Vida, mladića 

mučenika, posebno je posvećena mladima te je ujedno to bio 

i vrhunac pastoralne Godine mladih koja uskoro završava u Riječkoj 

nadbiskupiji. Brojni su mladi sudjelovali na euharistiji, a mnogi 

od njih mjesec dana ranije okupili su se i na nacionalnom susretu 

Izdavač: RIJEČKA NADBISKUPIJA I GOSPIĆKO SENJSKA BISKUPIJA; Uređuje: Danijel Delonga; Uredništvo: 

Ivan Host, Katarina Isailović, Đuro Puškarić; Grafička priprema: Alen Čar - Slim; Tisak: TISKARA ŠULJIĆ; 

Uprava: Ul. Ivana Pavla II. br. 1, 51000 Rijeka; tel: 385 51 581 200; Uredništvo: tel: 385 51 581 220, fax: 581 221; 

e-mail: mjesecnik-zvona@ri.t-com.hr; Žiro račun: Nadbiskupija riječka mjesečnik Zvona, ERSTE BANKA, 

2402006-1100122753; Broj računa za uplate iz inozemstva: ERSTE & STEIERMAERKISCHE BANK IBAN: 

HR 4124020061100122753; Cijena: 7 kn; Godišnja pretplata: 100 kn; Naslovnica: Nadbiskup Nikola Eterović

u Sisku za što su se tijekom cijele godine pripremali. 

Nakon mise nastupili su na Vid Festu, 

festivalu duhovne glazbe. Katolički skauti već 

tradicionalno, na kraju mise svečano su u svoje 

redove primili nove članove koji su položili 

zakletvu. 

Nadbiskup Eterović objasnio je da kršćansko 

svjedočenje i življenje vodi boljitku društva. 

U Europi kršćanskih korijena kršćani su pasivna 

većina kojoj se nameću razne vrijednosti i 

zakoni često protivni kršćanskom svjetonazoru. 

„Kada bi svi kršćani živjeli po Deset Božjih 

zapovijedi, koliko bi problema nestalo iz naših 

obitelji, u međuljudskim odnosima, u društvu? 

Kada bi svi poštivali Božju zapovijed 

„Ne ubij!“, ne bismo trebali 

raspravljati o pobačaju, o eutanaziji, 

ili o neprihvatljivim bioetičkim 

manipulacijama. Kada bi nastojali 

ostvariti zapovijed „Ne ukradi!“ 

nestala bi korupcija te bi bilo više 

pravednosti u društvu.“ 

Pozvavši vjernike na življenje 

evanđelja podsjetio je da je svako 

razdoblje Crkve bilo obilježeno 

mučenicima, pa tako i posljednjih 

stotinu godina. „Dvadeseto stoljeće 

s pravom se može nazvati 

stoljeće svjedoka mučenika. Bezbožne 

ideologije fašizma, nacizma 

i komunizma prouzročile su brojne 

smrti, među kojima i mnoge 

kršćanske mučenike. Prema dokumentiranim 

podacima, u 20. Stoljeću u Europi 

je mučeničkom smrću umrla 9781 osoba, 

među kojima 2 kardinala, od kojih je jedan bl. 

Alojzije Stepinac, 52 biskupa, 4580 svećenika, 

3360 redovnika i redovnica, 1620 laika. Njima 

treba pridodati i druge nezabilježene mučenike, 

posebno laike“, rekao je nadbiskup Eterović. 

Nakon mise pozornicu su zauzeli mladi 

izvođači popularne duhovne glazbe. Na Vid 

Festu je nastupilo 14 izvođača, uglavnom skupina 

koje animiraju misna slavlja u župama, ali 

i nekih koji se intenzivnije bave glazbom koja 

duhovnost promiče u različitim glazbenim izričajima. 

Festival nije natjecateljski, a u sebi nosi 

karitativnu dimenziju. Ove su godine sakupljeni 

dobrovoljni prilozi otišli kao pomoć Socijalnoj 

samoposluzi u Rijeci. 

Danijel Delonga 

SV. VID 

Medalje zahvalnosti sv. Vida 

Godišnje priznanje Riječke nadbiskupije primaju sedmorica vjernika 

koji dolaze iz župa iz 7 dekanata Riječke nadbiskupije, jednog 

dobitnika imenuje Povjerenstvo za katoličke laičke udruge te još dvojicu 

nadbiskup. Ove godine Medalju su dobile Sestre Družbe Presvetog 

Srca Isusova u Nadbiskupskom domu u Rijeci, te mr. Asja i dr. 

Aldo Valković po izboru Nadbiskupa, gosp. Siniša Pucić na prijedlog 

Povjerenstva za katoličke udruge, gđa Marica Korenić iz župe sv. Nikole 

b. u Rijeci na prijedlog prvostolnog dekanata, s. M. Agnes Česnik 

iz župe sv. Terezije od Djeteta Isusa u Rijeci na prijedlog trsatskog 

dekanata, gđa Kristina Banić iz župe sv. Franje Asiškog na Pehlinu na 

prijedlog kastavskog dekanata, gosp. Dinko Colnar iz župe Mučeništva 

sv. Ivana Krstitelja u Kuželju na prijedlog delničkog dekanata, gđa 

Marijana Bezić iz župe sv. Jelene dj. i mč. u Dramlju na prijedlog crikveničkog 

dekanata, gđa Zorica Musić iz župe sv. Luke ev. u Rukavcu 

na prijedlog opatijskog dekanata i gđa Barica Sovar iz župe sv. Jurja 

mč. u Hreljinu na prijedlog bakarskog dekanata. 

Pontifikalna misa 

Mučenici i ljubav Srca Isusova 

Riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić pontifikalnu misu proslave sv. Vida 

15. lipnja predvodio je u 11.00 sati. „Kršćansko mučeništvo nije ništa drugo nego 

odgovor ljubavi od strane ljudi koji su iskusili snagu Božje ljubavi prema njima. Promatrajući 

kako je Isus za njih umro, osjetili su u sebi neodoljiv poticaj ne živjeti više 

za sebe nego upravo za onoga koji ih je toliko ljubio da je za njih i umro. Zbog toga 

su izabrali odgovoriti mu tako što će za njega živjeti i radi njega, ako je potrebno i 

umrijeti“, rekao je nadbiskup. Na kraju mise, kao i svake godine, nadbiskup je uručio 

Medalje zahvalnosti sv. Vida desetorici vjernika. Priznanje je to Riječke nadbiskupije 

vjernicima laicima koji su svojim životom dali veliki doprinos mjesnoj Crkvi. 

U propovijedi je objasnio kako je ove godine uobičajeni datum proslave sv. Vida 

15. lipnja po katoličkom kalendaru liturgijski pomaknut na dan kasnije zbog svetkovine 

Presvetog Srca Isusova. 

No Riječka nadbiskupija ipak 

je proslavila svog zaštitnika 

slaveći Srce Isusovo i Isusova 

mučenika sv. Vida zajedno.. 

„Kad govorimo o Srcu Isusovu, 

mislimo na ljubav kojom 

nas je Isus ljubio i koja je svoj 

vrhunac dosegla u njegovu 

žrtvovanju vlastita života za 

nas. Kada govorimo o kršćanskim 

mučenicima, mislimo na 

muškarce i žene koji su toliko 

ljubili Isusa da su bili spremni 

sve za njega žrtvovati, pa i ono 

najdragocjenije što svaki čovjek 

ima - vlastiti život. A ono 

što im je davalo snagu za to, 

bila je upravo ljubav Kristova 

kojom su bili „obuzeti“, kako bi rekao sv. Pavao. Očito je, dakle, da postoji poveznica 

između ljubavi Srca Isusova prema nama i ljubavi mučenika prema Isusu. Mučenička 

je ljubav odgovor na Božju ljubav u Kristu. No jedna i druga imaju jedno zajedničko 

svojstvo, a to je bezrezervnost.“, rekao je nadbiskup. 

Vjernike je pozvao da časte i utječu se mučenicima te se ugledaju u poruku 

njihove ljubavi i vjere. „Istim srcem i istom ljubavi koja je iz svakog mučenika izvirala, 

svaki je živio poput Isusa i u dragovoljno prihvaćenoj smrti težio biti njemu što sličniji. 

Stoga ih s pravom častimo jer u njima prepoznajemo one koji nas, kao za ruku, svim 

protivštinama života, vode Kristovim stopama do potpunog dioništva u onoj pobjedi 

koju je za sve izvojevao Isus, svjedok vjerni. Ugledajmo se, braćo i sestre, u njihov 

primjer i povjerimo se njihovu zagovoru“, zaključio je nadbiskup u propovijedi. 

Mise trodnevne pripreme u katedrali sv. Vida predvodio je predstojnik Teologije 

u Rijeci dr. Božidar Mrakovčić. Posljednjeg dana trodnevnice nadbiskup je prije mise 

predvodio pjevanu večernju, a nakon mise mladi su ostali na molitvenom bdijenju. 

Grad Rijeka nizom se događanja također uključio u proslavu Dana grada. Na tradicionalnoj 

svečanoj sjednici Gradskog vijeća u HNK Ivan pl. Zajc 13. Lipnja nagrade za 

životno djelo dobili dr. fra Emanuel Hoško i akademik Daniel Rukavina, a uručeno je 

i 9 Godišnjih nagrada te 6 Zlatnih plaketa „Grb Grada Rijeke“. 

3 Broj 6/453 2012.

4 Broj 6/453 2012. 

S a d r ž a j: 

Misa proslave sv. Vida 

Kršćansko svjedočenje 

vodi boljitku društva ...... 2-3 

Razmišljanja 

Marketing Vlade ................ 4 

Hagioterapija 

Oprostite, molim 

vas, mogu li 

dobiti malo mjesta ............ 5 

Kateheza 

Isus otkriva Boga Oca 

i daje novu zapovijed ........ 6 

Godina mladih 

Religiozno iskustvo 

mladih ................................. 7 

Događanja 

Poruke Hrvatskih 

biskupa ............................ 8-9 

Iustitia et pax 

Promicanje javnog 

interesa i zaštita 

javnih dobara ...............10-11 

Iz povijesne riznice 

Dan domovinske 

zahvalnosti na blagdan 

Gospe Snježne ............12-13 

Priroda oko nas 

Lastavice - ptice 

vezane uz čovjeka ............13 

Svećeničko ređenje 

Zahtjevno je vršiti 

volju Božju ...................14-15 

Medicinski kutak 

Meduze ..............................16 

Crkvena glazba 

Dvostruka zadaća 

orguljaša ...........................17 

Obiteljski predah ...........18-19 

Gospićko-senjska 

biskupija ....................... 20-22 

Događanja ......................... 23 

Riječka nadbiskupija .... 24-26 

Dječje ljeto ....................... 27 

Mladi animatori ............... 28 

Piše: Zvonimir Despot 

RAZMIŠLJANJA 

Marketing vlade 

Narodu treba prodati priču da ova vlada radi, čast pojedincima, da je učinila 

puno, da joj treba vjerovati, da su za sve krivi oni bivši i da će sigurno s 

njome sada biti bolje. 

Vlada Zorana Milanovića šestomjesečno 

vladanje iskoristila je za samoreklamiranje. 

Nije dovoljno što se premijer i većina 

njegovih reklamira po društvenim mrežama, 

što im je politički marketing važniji od konkretnih 

djela i poteza. Narodu treba prodati priču 

da ova vlada radi, čast pojedincima, da je učinila 

puno, da joj treba vjerovati, da su za sve krivi 

oni bivši i da će sigurno s njome sada biti bolje. 

Zanimljivo, obični ljudi u to nikako da povjeruju. 

A Vlada kao da vlada u nekoj paralelnoj 

stvarnosti. Kako i ne bi kad su dobar dojam i 

lijepa faca bitniji od sposobnosti i rada, i rezultata. 

Badava Vladi sva tehnologija, jer narod 

se ne može prevariti, može ga se samo vući za 

nos, samo dokad? Jer dok premijer i njegovi 

uživaju u svojim foteljama, država je u sve većoj 

krizi. 

Ivo Josipović trudi se pak biti neutralan, pa 

u svojoj poslanici poziva Vladu na hrabre i potrebne 

poteze. I probleme traži u nekim prohujalim 

vremenima iako su najveći problemi pred 

nama, danas, ovdje. Jer dosta je bilo vraćanja 

u prošlost i traženja alibija u njoj za današnje 

promašaje, nesposobnost i nekompetentnost. 

Josipović bi kao predsjednik svih hrvatskih građana 

trebao jasno upozoriti na probleme, bez 

podilaženja vladajućima u Banskim dvorima, 

koliko god oni izašli iz iste partije. 

Najviše što se može zamjeriti SDP-u, kao 

i svima vladajućima, jest da u osam godina 

oporbe nisu napravili baš ništa, nisu se ni na 

koji način pripremili za preuzimanje vlasti. Ako 

već nisu svih osam, mogli su posljednje dvije, 

nakon pada Ive Sanadera, kad je bilo jasno da 

će HDZ izbore izgubiti. Ni tada im se nije upalila 

lampica, Milanović se tek polako budio. Dvije 

posljednje godine u oporbi mogli su već sastaviti 

više-manje cijelu Vladu, pripremiti zakone, 

ne mogu se vaditi na neznanje, a ako i ima iznenađenja, 

kostura iz ormara HDZ-a, njih se ukalkulira 

kao mogućnost. I ponovljena je greška 

koja je vlasti stajala Ivicu Račana i zbog koje 

nije htio u opetovani pokušaj njezina osvajanja. 

Ovakva koalicija ne može vladati zemljom. Račan 

nije htio ni čuti više za Čačića i njegov HNS, 

a Milanović se s njime opet sljubio. I doveo do 

toga da ne vlada on Vladom, nego njegov samoprozvani 

prvi potpredsjednik. I da taj drugi 

čovjek Vlade vedri i oblači, vrijeđa sve oko 

sebe, vrijeđa zdrav razum, bahati se i sve to 

koalicija podnosi, ili trpi, baš kao i Milanovićevu 

aroganciju. 

No što je napravila ova vlada? Gospodarski 

program sveo se na haračenje, na oporezivanje 

i punjenje proračuna. Šest mjeseci bave se kadroviranjem 

i političkim čistkama. Ipak, Vladi, 

Najviše što se može zamjeriti SDP-u, 

kao i svima vladajućima, jest da u osam 

godina oporbe nisu napravili baš ništa, 

nisu se ni na koji način pripremili za 

preuzimanje vlasti. Ako već nisu svih 

osam, mogli su posljednje dvije, nakon 

pada Ive Sanadera, kad je bilo jasno da 

će HDZ izbore izgubiti. 

ali i Josipoviću, mora se priznati jedno. Svojim 

su ideološkim lutanjima ponovno otvorili bolne 

ideološke podjele među Hrvatima. Počelo je s 

Bleiburgom, a nastavilo se s Brezovicom. Josipović 

i Milanović pošto-poto komunističku revoluciju 

žele izjednačiti s Domovinskim ratom. 

A to nikako ne ide. 

Na stranu partizanski pokret i pravi antifašisti, 

ali antifašizam od 1945. više ne postoji, on 

je prekrižen crvenom revolucijom koja je zamijenila 

crni teror. Niti smo dobili slobodu niti državu. 

A hrvatski branitelji u Domovinskom ratu 

borili su se i protiv onih koji su na kapama nosili 

istu tu crvenu zvijezdu. Dok to nekome ne postane 

jasno, dok se ne rasteretimo ideologija 

svih boja, nema među Hrvatima zajedništva i 

sloge toliko potrebnih kako bi iz ove krize izašli 

što jači. Umjesto toga, Milanović organizirane 

komunističke likvidacije čak ide relativizirati tadašnjim 

vremenom. 

Inače, ovih dana puna su im usta bila Hrvatske. 

No kako to da država ima novca za svakakve 

parade, da Josipović priređuje raskošna 

primanja, da se može ići i u Brezovicu i na Jadovno, 

a nema novca da se dostojno proslavi 

Dan državnosti u Vukovaru? Kakva se to poruka 

šalje hrvatskom narodu? Zato se ne treba 

čuditi da narod ne zna što je jučer trebao slaviti!

Hagioterapija osobno 

Piše: Vesna Drmić 

Zanimljiva je riječ oproštenje, oprost, od prost. Stara je to hrvatska 

riječ. U svom starijem značenju istoznačnica je riječi sloboda. 

Dimitrija Dermeter, hrvatski pisac 19. st. u pjesmi, Pěsma 

Ilirah , piše: 

Prosto zrakom ptica leti, Prosto gore zvěr prolazi, A ja da se lanci 

speti Dam tudjincu da me gazi? 

Kao izvedenica pojma prost je riječ oprostiti, osloboditi koga grijeha. 

Jezičari kažu da je značenje riječi prost nije zadržano u suvremenom 

jeziku. Danas prost sve rjeđe 

ima značenje jednostavnog, običnog, 

slobodnog. 

Ipak koristimo oprostite kad nekome 

kažemo: “Oprostite, molim vas“… i 

gurate se, primjerice, bliže nekom svom 

cilju. Zapravo izražavate svoje pravo da 

budete dionikom nekog događaja iz 

blizine. I mic, po mic dolazite do cilja. 

Ako ste, možda, niski rastom, nema 

vam druge… odlučiti: Ja tu pripadam, 

ja vrijedim, ja želim vidjeti svojim očima, 

dodirnuti … Oprostite, kažete, i 

time se borite za ravnopravnost pod 

suncem i istovremeno tražite oproštenje za svoju ustrajnost, ali i dajete 

oprost za moguće ne prihvaćanje od strane onih od koje tražite da vas 

puste u životni prostor. Dakle, cijeli jedan pomak se događa duši, dok 

krećem prema cilju tijelom. Oprostite stoji negdje na sredini puta, kad 

već ima dovoljno hrabrosti boriti se za sebe. 

U hagioterapiji opraštanje je posljedica, ne uvjet terapije. Nemogućnost 

opraštanja je simptom duhovne bolesti, znak da je neki od 

duhovnih organa blokiran. Kako se događa blokada? Uvijek su to događaji 

u kojima je bio ugrožen integritet osobe, razvoj, osobnost. Može 

biti utvrđena stalnim ili povremenim sjećanjem na bolne događaje u 

kojima smo doživjeli uvredu, nepravdu, omalovažavanje, neprihvaćanje, 

bili fizički ugroženi, psihički maltretirani. Kod prisjećanja se u 

nama događaju procesi istovjetni onima koji su bili u samom događaju. 

Ponekad sjećanje izaziva i žešće reakcije, strah od ponavljanja, 

osvješćivanje činjenica kojih do tada nismo bili svjesni. Popularno, kažemo 

pod velikim sam stresom. Manja količina stresa može u nama 

imati pozitivan učinak, poticati nas na djelovanje, buditi kreativnost, 

ali stalno stanje stresa dovodi do bolesti. 

Razmislite, koliko vrtite u glavi razne filmove?… „Što bi bilo da je 

bilo?/On je meni rekao, pa sam ja njemu rekla… a mogla sam 

ovo reći, a ne ono./Kad je drugi put vidim ja ću njoj…/Bolje bi 

bilo da nisam rekao ni riječi!/Da sam bar učinila korak u ovom, a ne u 

onom smjeru…“ Koliko puta se u danu ulovite da pravite razne scenarije 

u svojoj glavi, prepričavate događaje koji su vama živi kao da su bili 

jučer, a prošle su godine od njih? Koliko puta ste rekli da ste oprostili, 

ali vam zadrhti glas kad pričate o toj osobi? Koliko puta kažemo: “Nije 

mene briga za tu i tu osobu.“ I otkrijemo da smo daleko od toga da 

smo oprostili. 

Doktor Ante Vučković, profesor filozofije, kaže da „naneseno zlo 

zaustavlja vrijeme. Vrijeme u kojem se dogodilo zlo postaje odrednicom 

i mjerilom vremena. Uvijek iznova žrtva je prisiljena vraćati se u 

vrijeme dogođenog zla. Prisiljena je uvijek iznova premišljati i istraživati 

HAGIOTERAPIJA 

Oprostite, molim vas, mogu dobiti malo mjesta? 

Opraštanje je proces koji donosi zdravlje, obnavlja stanice mozga, 

vraća mentalno i duhovno zdravlje. 

dogođeno, promatrati sve kroz zlo koje joj je naneseno. Cijeli život i svi 

odnosi odjednom prolaze kroz mjerilo pretrpljenog zla. Nemogućnost 

zaborava dogođenog zla ne stoji ni u kakvoj vezi s našim mogućnostima 

sjećanja i zaboravljanja. Ne moći zaboraviti ne znači ne imati 

dovoljno jaku volju, nego znači patiti, biti u rukama patnje koja ima 

vlast nad nama.“ 

I zaista, objašnjenja poput onoga da onaj koji te povrijedio nije 

znao što čini, da nije u duši loš, da će oproštenje donijeti mir i olakšanje 

ne znače povrijeđenom čovjeku 

ništa. Što više, iritiraju. Opraštanje je 

proces. Ponekad vremenski vrlo dug. 

U tom procesu nam je često potrebna 

pomoć osobe (hagioasistent!) koja će 

nam stalno pokazivati smjer prema 

naprijed, koja će nam otvarati oči za 

vlastitu vrijednost, koja će nas znati 

nježno zaogrnuti razumijevanjem i 

ljubavlju. 

Koji je prvi korak u opraštanju? 

Paradoksalno, ali prvi je korak u odbijanju 

mogućnosti da oprostim, u 

hrvanju sa sumnjom da je to uopće 

moguće, u analizi odnosa, u uvjerenju da je opraštanje odobravanje 

učinjenog zla. Već odbijanje mogućnosti opraštanja nosi u sebi klicu 

budućeg praštanja. 

Mnogi ljudi poziv na opraštanje doživljavaju kao nepravdu. „Pa 

zar nema pravice? Vjeruje li mi itko? Ja nisam ništa učinio/la! 

Zašto se onda osjećam kriv/kriva? 

Ponavljam, opraštanje je proces. Zahtjeva vrijeme, brižno povijanje 

duhovnih rana, opravak cijelog čovjeka, dok on sam u sebi ne 

pronađe razloge opraštanju: „Pa ja ne želim biti okovan za tu osobu 

koja me je povrijedila, ja želim biti slobodan!“ Ili kako bi naši stari rekli: 

„Ja želim biti (o)prost, lagan, jednostavan, bez tereta prošlosti koji mi 

ne da naprijed.“ 

Spoznaja da si bezuvjetno ljubljen, da imaš svoje temelje, da snagu 

primaš od onoga koji ti želi samo dobro, malo po malo dovodi 

čovjeka do spoznaje što mu je činiti. Na duhovnoj razini, povrijeđenom 

čovjeku, treba vratiti povjerenje u život, otvoriti oči za budućnost. 

Treći lijek u hagioterapiji je jedinstvo osobe i života. Profesor Tomislav 

Ivančić, u knjizi, Hagiotrapija u susretu s čovjekom, poučava da 

razdijeljenost osobe i života u čovjeku rezultira bolešću. Dobrota, istina, 

jedinstvo i ljubav su zdravlje čovjeka. Moći oprostiti vraća osobu u 

jednostavnost, u jedinstvo misli riječi i djela. Povratku sebi, u jednostavnost, 

razumljivo samo po sebi, vodi Jedan, ako povjerujem u njegovu 

neizmjernu ljubav, ako dozvolimo da vida rane. 

Eto, ovo ljeto otvorite širom oči svoje duše…upijajte ljepotu našeg 

mora, neba, zalazaka sunca, osluškujte zrikavce… udišite ljetni zrak… 

i ponavljajte sebi: 

Kako li me Stvoritelj svijeta neizmjerno ljubi! 

Svaki val, jedan Njegov poljubac. 

Svaki povjetarac, jedno Njegovo milovanje. 

I radujte se. Njegovo je liječenje neprimjetno, tiho i bezbolno. 

Samo jednog jutra vidiš: O, ja sam opet slobodan! 

Hvala ti , Oče. 

U hagioterapiji opraštanje je posljedica, ne uvjet terapije. Nemogućnost opraštanja je simptom duhovne 

bolesti, znak da je neki od duhovnih organa blokiran. 

5 Broj 6/453 2012.

6 Broj 6/453 2012. 

– Oče!”. Isus Boga naziva Ocem, “moj Otac i vaš 

Otac”. U Poslanica Rimljanima stoji: “Primili ste Duha 

posinjenja kojim vičemo: Abba-Oče! Sam Duh svjedo- 

“Abba 

či zajedno s našim duhom da smo djeca Božja” (Rim 8,26); zatim 

“Nisam primio duha ropstva da ponovo budem u strahu, već sam 

primio duha posinjenja kojim vičem: Abba-Oče! (Rim 8,15). Ako želimo 

točno znati što je Isus mislio pod riječju Otac s obzirom na 

nas ljude, moramo se sjetiti priče o “rasipnom sinu”, gdje je Otac 

glavni lik. U toj usporedbi Isus opisuje Boga kao Oca za one koji 

su pripravni da to shvate (Lk 15,11-32). Isus je čovjek koji ostvaruje 

sinovski dijalog s Bogom i svjedoči o tome pred ljudima. Istovremeno 

Isus je Bog koji dolazi da u punom čovještvu živi svoju ljubav. 

U Isusovoj osobi vidimo čovjeka koji ljubi i biva ljubljen od Boga. 

Predan i poslušan Ocu. Isus neprestano sluša Oca, predavši 

mu se od samog početka, živeći u molitvi i zahvaljivanju - potpuno 

u skladu Božjom voljom. U odnosu na ljude, njegov je život 

sav predan, ne samo nekolicini prijatelja već svima; on prolazi čineći 

dobro; odabire one koje hoće, najprezrenije i najnedostojnije, 

bez njihove zasluge čini ih svojim prijateljima. Ljubeći Isusa čovjek 

ljubi Oca. Napokon, ljubiti Isusa znači cjelovito držati njegovu riječ 

i slijediti ga odričući se svega. 

Apsolutna ljubav. Živeći s Ocem u dijalogu apsolutne ljubavi 

i otkrivajući tako da su Otac i on oduvijek “jedno” i da je i on 

sam Bog - jedinorođeni Sin koji je u krilu Očevu, omogućuje nam 

da spoznamo Boga kojega “nitko nikada nije vidio” Taj Bog - to su 

Isus i njegov Otac u jedinstvu Duha. 

Darivanje. Misterij Boga - Presvetoga Trojstva najbolje ćemo 

nazrijeti riječju “ljubav”, jer Oni su vječno darivanje Oca, Sina i 

Duha Svetoga. A odgovor na pitanje što je i kakva je ljubav nalazi- 

KATEHEZA 

Isus otkriva Boga Oca i 

“daje novu zapovijed” 

Isus je čovjek koji ostvaruje sinovski dijalog s Bogom i svjedoči o tome pred ljudima. 

Istovremeno Isus je Bog koji dolazi da u punom čovještvu živi svoju ljubav. U Isusovoj 

osobi vidimo čovjeka koji ljubi i biva ljubljen od Boga. 

Pripremila: Jelenka Vučkov 

Govor na gori predstavlja novi tip pravednosti među ljudima, a 

istodobno daje i novu sliku o Bogu: On je Otac Kristov i Otac 

onima koji ga ljube. 

mo u Poslanici Korinćanima: “Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; 

ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne 

traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se 

nepravdi, raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, 

sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje (1Kor 13,4-8). 

Isusova “nova zapovijed - Govor na gori”. Isus je onaj 

u koga treba vjerovati da bi se pristupilo Bogu. Isusovi suvremenici 

upoznaju Isusa u potpunosti kad se on stavlja u središte 

odnosa između Boga i čovjeka. U Govoru na gori on otkriva Boga 

u cijelosti. U “osam blaženstava” daje povelju, zakon 

novoga religioznog života, tj. odnosa čovjeka prema 

Bogu i ljudi međusobno. Taj Govor na gori predstavlja 

novi tip pravednosti među ljudima, a istodobno daje 

i novu sliku o Bogu: On je Otac Kristov i Otac onima 

koji ga ljube. 

On postavlja novi, i to neobično visok, ideal čovjeku: 

“Budite, dakle, savršeni, kao što je savršen 

Otac vaš nebeski!” U toj rečenici Isus naznačuje dvije 

stvari: ideal savršenosti nije neostvariv, jer Boga naziva 

“Ocem”, ne samo svojim nego Ocem svih ljudi; 

zbog te blizine prema Bogu čovjek je u stanju prihvatiti 

taj visoki ideal. 

Isus ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, 

pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati: 

“Blago siromasima duhom: njihovo je kraljev- 

stvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! 

Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima 

i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago 

milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima 

srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni 

će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima 

zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!” (Mt 5,1-11). Ovih 

osam blaženstava su u središtu Isusova propovijedanja. U njihovu 

su navještaju obećanja dana Izabranom narodu još od Abrahama. 

Ona su usavršena time što su usmjerena ne više prema pukom uživanju 

zemlje, nego prema Kraljevstvu nebeskom. Ona osvjetljavaju 

stavove kršćanskog života. To su paradoksalna obećanja koja u 

nevoljama podržavaju nadu, naviještaju blagoslove i nagrade koje 

učenici već tajanstveno unaprijed kušaju, a koja su najprije ostvarena 

u životu Djevice Marije i svih svetaca. 

Biblijsko značenje riječi siromasi u duhu treba razumjeti u okviru 

uvriježene starozavjetne, osobito proročke i psalamske teologije. 

To su oni koji, tlačeni i prezreni od bogatih i bezbožnih, sve svoje 

pouzdanje stavljaju u Boga. Zato su otvoreniji da prime Isusovo 

evanđelje” (B. Duda, Biblija, str. 1232). 

“Blaženstva odgovaraju čovjekovoj urođenoj čežnji za srećom. 

Ta čežnja je izvorno božanska: Bog ju je čovjeku usadio u srce 

da ga privuče k sebi jer samo On može čovjeka usrećiti. Blaženstva 

otkrivaju cilj čovjekova života, konačnu svrhu prema kojoj teže ljudski 

čini: Bog nas poziva na svoje blaženstvo. Taj je poziv upravljen 

svakome osobno, ali i sveukupnoj Crkvi, novom narodu onih koji su 

prihvatili obećanje i od njega žive u vjeri” (KKC 1716-1719).

GODINA MLADIH 

Religiozno iskustvo 

adolescenata i mladih 

Vrednovanje doživljenog religioznog iskustva kod adolescenata upućuje na njihov pozitivan i negativan 

stav naspram izgradnje identiteta i samoostvarenja. Dok se s jedne strane religiozno iskustvo kvalificira 

kao pomoć na putu čovjekova samoostvarenja, s druge strane se kvalificira kao zapreka. 

Piše: Marijan Benković 

Kada govorimo o religijskom iskustvu, mislimo 

na najdublji odnos pojedinca spram svetoga, 

te na doživljaj onog što je izvan nas - transcendentnog. 

Pojedinac je zahvaćen u svojoj afektivnoj, 

kognitivnoj i djelatnoj dimenziji. Religiozno iskustvo 

u sebi isprepliće sve čine kojima se čovjek obraća 

Bogu - ono najdublje i najslojevitije u čovjekovoj nutrini, 

ono što je najčešće nedohvatljivo i najpreciznijim 

mjerilima. U kršćanskom smislu, riječ je o osobnom 

odnosu s Bogom. Radi se o takvom religioznom 

iskustvu koje se temelji i živi u vjeri u Boga koji se 

objavio u Isusu Kristu. U njemu se isprepliće biblijsko 

iskustvo, iskustvo Crkve i osobno iskustvo. 

U Hrvatskoj prema istraživanju među srednjoškolcima 

grada Zagreba iz 2008. godine, s Bogom 

komunicira svakog tjedna 56% građana, odnosno 

preko polovice pučanstva. Privilegirano mjesto religioznog 

iskustva u životu adolescenata svakako je 

istinska kršćanska zajednica u kojoj vladaju zdravi 

međuljudski odnosi i solidarnost koja je sposobna 

ispuniti očekivanja svojih članova. Spomenuto istraživanje 

pokazuje da više od dvije trećine srednjoškolaca 

grada Zagreba potvrđuje da im je vjera važna 

stvar u životu. Skoro jednoj desetini ispitanika je vjera 

najvažnija, dok više od polovine ispitanika pridaje 

vjeri veoma važno ili prilično važno mjesto. Gotovo 

petini ispitanika vjera nema neko posebno značenje, 

dok je za manji broj vjera nevažna stvar. 

Više od polovice ispitanika u vjeri vidi odgovor na najdublje čovjekove 

težnje, jedan dio vidi u vjeri teret koji im je nametnut, 

oko jedne sedmine ispitanika smatra da vjera nije čovjeku potrebna 

i da bez nje čovjek ne osjeća nikakav problem. Nešto manje 

od polovice ispitanika o pitanju utjecaja religija na svjetska zbivanja 

nema određeno mišljenje, dok oko 40 % ispitanika smatra da kada 

ne bi bilo nijedne religije, povijest bi imala još negativniji predznak. 

Manji broj ispitanika misli da bi se, u slučaju da nema nijedne religije 

u svijetu, događaji pozitivnije odvijali, dok drugi manji broj misli 

da to ne bi ništa mijenjalo na stvari. 

S obzirom da je motivacija odlučujući čimbenik u razvoju zrele 

religiozne svijesti kod adolescenata, adolescenti u vjeri prepoznaju 

prostor za traženje odgovora na njihova egzistencijalna pitanja, 

snagu za nadvladavanje životnih poteškoća, temeljne ljudske vrijednosti, 

čimbenik za izgradnju osobnosti i socijalizacije u društvo, 

kao i put k samoostvarenju. S druge pak strane, adolescenti 

doživljavaju vjeru kao svojevrstan filter koji kontrolira čovjekovo 

ponašanje i ne dopušta mu da se ponaša spontano - instinktivno. 

S obzirom da je motivacija odlučujući čimbenik u razvoju 

zrele religiozne svijesti kod adolescenata, adolescenti u 

vjeri prepoznaju prostor za traženje odgovora na njihova 

egzistencijalna pitanja, snagu za nadvladavanje životnih 

poteškoća, temeljne ljudske vrijednosti, čimbenik za izgradnju 

osobnosti i socijalizacije u društvo, kao i put k samoostvarenju. 

Životne situacije u kojima adolescenti na intenzivniji način doživljavaju 

Božju blizinu su pozitivna iskustva: trenuci sreće, radosti, 

uspjeha, mirna savjest, liturgijska slavlja, susreti s osobama koje 

zrače ljubav i vjernost i doživljaj ljubavi, dok tragove Božje ljubavi 

manje doživljavaju u situacijama koje su obilježene bolju, patnjom, 

bolešću i smrću. 

Vrednovanje doživljenog religioznog iskustva kod adolescenata 

upućuje na njihov pozitivan i negativan stav naspram izgradnje 

identiteta i samoostvarenja. Dok se s jedne strane religiozno iskustvo 

kvalificira kao pomoć na putu čovjekova samoostvarenja, s 

druge strane se kvalificira kao zapreka. Što se tiče religijskih pokreta 

u Hrvatskoj, kod mladih nailaze na određeno prihvaćanje. Među 

mladima, iako u malim postocima, posebno mjesto zauzimaju pokreti 

koji nisu religiozni: Skin heads, Punkeri i Dark pokreti. Riječ je 

o nekoj vrsti kontra-kulture koju mladi izražavaju stilom oblačenja, 

specifičnim simbolima koje nose, tetoviranim znakovima na tijelu, 

glazbenim trendovima koje slušaju itd. Međutim ima, i religijskih 

pokreta. Najbliskiji adolescentima grada Zagreba su Djeca Božja i 

Crkva ujedinjenja. 

Istraživanje pokazuje da više od dvije trećine srednjoškolaca grada Zagreba potvrđuje da im je vjera važna 

stvar u životu. Skoro jednoj desetini ispitanika je vjera najvažnija, dok više od polovine ispitanika pridaje vjeri 

veoma važno ili prilično važno mjesto. Gotovo petini ispitanika vjera nema neko posebno značenje, dok je za 

manji broj vjera nevažna stvar. 

7 Broj 6/453 2012.

8 Broj 6/453 2012. 

DOGAĐANJA 

Poruka biskupa HBK roditeljima, djeci i mladima o dvadesetoj obljetnici vjeronauka 

u školi, ususret Godini vjere 

“S novom radošću u srcu uživati Božju riječ” 

Osobito želimo istaknuti našu želju da predstojeća Godina vjere, koja počinje 11. listopada, pobudi u svima 

vama nadahnuće da vjeru ispovjedite u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem i nadom. 

Bog trajno očituje svoju ljubav prema ljudima. Svjedočenje 

Božje ljubavi, koja svoj vrhunac ima u životu, smrti i uskrsnuću 

Isusa Krista, stalna je zadaća Crkve. Želeći ostati vjerni 

Božjoj ljubavi, s dubokom se zahvalnošću spominjemo našeg 

14-stoljetnoga zajedništva vjere s Bogom u njegovoj Crkvi. Na tom 

putu upućujemo vama, dragi roditelji, djeco i mladi, svoju bratsku 

i pastirsku riječ ohrabrenja o dvadesetoj godini katoličkoga vjeronauka 

u školi. 

Osobito želimo istaknuti našu želju da predstojeća Godina vjere, 

koja počinje 11. listopada, pobudi u svima vama nadahnuće da 

vjeru ispovjedite u punini i s obnovljenim uvjerenjem, s pouzdanjem 

i nadom. Vjera raste kada se živi kao iskustvo primljene ljubavi i 

kada se prenosi kao iskustvo milosti i radosti. Takvo iskustvo vjere 

pozvani smo kao Crkva priopćavati i vjeronaukom u školi. A upravo 

se vjeronauk u našoj javnosti često predstavlja kao nepotreban. 

Ogorčeni smo činjenicom njegovoga stalnog dovođenja u pitanje 

kao redovitoga predmeta u okviru osnovnoga i srednjeg školstva. 

K tomu i činjenicom različitih oblika diskriminacije vjeronauka kao 

predmeta. To predstavlja izravno obezvrjeđivanje prava vas roditelja 

i vaše djece da odgajate u skladu s vašim uvjerenjem te prava 

na slobodu očitovanja kršćanske vjere odabirom i pohađanjem vjeronauka 

u školi. Nažalost, sve to često rađa povlačenjem roditelja 

u “anonimnost šutljive većine”, dok se rijetki pojedinačni primjeri 

Udbina i Plitvice - Svećenički dan triju biskupija 

Predstavljeni biskupijski programi za Godinu vjere 

Tradicionalnom druženju svećenika Riječke 

nadbiskupije i Gospićko-senjske 

biskupije, koje se održava 22. lipnja, 

ove su se godine pridružili i svećenici Zadarske 

nadbiskupije. Organiziranje ovogodišnjega 

svećeničkog dana pripalo je 

Gospiću, pa je susret započeo okupljanjem 

u pastoralnom centru na Udbini odnosno 

molitvom Trećeg časa u Crkvi hrvatskih mučenika. 

Nazočnih stotinjak svećenika, među kojima 

su bili također nadbiskup riječki mons. 

Ivan Devčić i nadbiskup zadarski mons. 

Želimir Puljić ter mons. Milan Simčić, dugogodišnji 

djelatnik na odgovornim poslovima 

u Rimskoj kuriji, na početku je pozdravio 

domaći biskup mons. Mile Bogović. Potom 

je generalni vikar Gospićko-senjske biskupije 

mons. Tomislav Šporčić predstavio program 

Svećeničkog dana te nazočne upoznao 

s prijedlogom proslave Godine vjere u 

Gospićko-senjskoj biskupiji. Nakon toga su 

prijedloge proslave Godine vjere u Riječkoj i 

Zadarskoj nadbiskupiji iznijeli mr. vlč. Mario 

Gerić, ravnatelj Metropolitanskog pastoralnog 

instituta u Rijeci, ter vlč. Ivan Rončević, 

tajnik Prezbiterskog vijeća u Zadru. Sva tri 

prijedloga obuhvaćaju sadržaje što ih je 

ponudila Nota s pastoralnim smjernicama 

za Godinu vjere, koju je uz apostolsko pi- 

Foto: www.gospicko-senjska-biskupija.hr 

smo “Porta fidei” pape Benedikta, izdala 

Kongregacija za nauk vjere. Predstavljači 

tih programa u svojim biskupijama istaknuli 

su neke posebne događaje na biskupijskoj, 

dekanatskoj i župnoj razini, pri čemu je naglasak 

stavljen na svećeničke rekolekcije, 

kateheze za razne kategorije vjernika, redovite 

mjesečne tribine, pučke misije, hodočašća, 

razne stručne skupove i sl. s ciljem boljeg 

upoznavanja vjernika s dokumentima 

Drugoga vatikanskog sabora i Katekizma 

Katoličke Crkve, a sve s temeljnim ciljem 

što zauzetijeg ispovijedanja, slavljenja i življenja 

vjere. Zapažen je također jednostavan 

i važan prijedlog Gospićko-senjske biskupije 

da se obnovi i oživi svakodnevna Ispovijest 

vjere Hrvata katolika, koja je proglašena 

kao Ninski zavjet već 1979. godine. 

ispisa iz vjeronauka predstavljaju kao redovita pojava te tumače da 

je taj predmet neprivlačan. 

Dragi roditelji, djeco i mladi! U ljubavi vas podsjećamo da je 

put vjere svakoga od nas započeo sakramentom krsta. Na 

tom putu sazrijevanja spoznajemo da vjerovati znači odlučiti 

se biti i živjeti s Gospodinom. Upravo nas on, Isus Krist, svojom 

ljubavlju sabire u svoju Crkvu, povjeravajući svima nama, navještaj 

evanđelja s nalogom koji ne zastarijeva. Za vas, dragi roditelji, ispuniti 

taj nalog znači najprije biti zauzetim navjestiteljima Radosne 

vijesti u svojoj obitelji. Istodobno to znači da ste pozvani omogućavati 

svojoj djeci upoznavanje otajstva kršćanske vjere i na vjeronauku 

u školi. Stoga vas pred nadolazećom Godinom vjere pozivamo 

da i dalje bez straha upisujete svoju djecu na vjeronauk u školi te 

zahtijevate puno poštovanje vašeg roditeljskog prava. 

Vama, draga djeco i mladi, od srca poručujemo: otkrivajte svakodnevno 

radost vjere iz koje možete crpiti trajnu ljubav i snagu za 

svoj život. Pohađanjem vjeronauka u školi već svjedočite da ste 

prosvijetljeni u umu i srcu Gospodinovom riječju te da ste izabrali 

život koji nema kraja. 

Dragi roditelji, s novom radošću u srcu uživajte Božju riječ! Draga 

djeco i mladi, vjeronauk u školi učinite mjestom vašeg istinitog i 

trajnog obraćenja Gospodinu, jedinom Spasitelju svijeta! 

Zagreb, 27. lipnja 2012. 

Vaši biskupi 

Otvarajući diskusiju, mons. Devčić je 

istaknuo potrebu temeljitih duhovnih 

vježbi za svećenike, u kojima će najprije 

oni produbiti vlastitu vjeru kako bi u toj 

istoj važnoj zadaći mogli vjernicima pomoći 

u Godini vjere. Naglasio je također nužnost 

osmišljenja određenih programa za obiteljski 

pastoral u Godini vjere. Biskup Mile Bogović 

posvijestio je važnost svakodnevnog 

moljenja Anđeoskog pozdravljenja i učenja 

vjernika da se redovito i javno prikriže kad 

god čuju zvonjenje Angelusa. U razgovoru 

nakon toga među ostalim je istaknuto kako 

je, uza sve potrebne i važne teološke i racionalne 

napore, obnova vjere u povijesti Crkve 

redovito dolazila odnosno bila poticana 

od ljudi sveta života i karizmatika u suradnji 

s institucionalnom Crkvom. 

U nastavku programa mons. Bogović 

svećenike je upoznao s osnovnom idejom 

projekta Crkve hrvatskih mučenika ter ih 

poveo u razgledavanje muzeja CHM i posjet 

ostatcima drevne krbavske katedrale 

na Udbini. Nakon toga svećenici su posjetili 

pastoralni centar na Plitvicama, gdje su 

imali zajednički objed i upoznavanje Centra, 

a potom su imali mogućnost obilaska Nacionalnog 

parka Plitvička jezera. 

Anđelko Kaćunko

Izjava Stalnoga vijeća HBK 

Naša je javnost preko medija obaviještena da je Konačni 

prijedlog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji sa 

sjednice Vlade RH upućen u daljnju saborsku proceduru 

s namjerom da ga se još ovoga tjedna usvoji prije ljetne stanke 

Hrvatskoga sabora. Po svom sadržaju i važnosti problematika 

koju obrađuje takav prijedlog zahtijeva široku demokratsku 

raspravu u kojoj bi se otvoreno sučelili suprotstavljeni stavovi 

i argumenti kako bi građani mogli dobiti uvid u vjerodostojne 

informacije i činjenice. 

Predlagatelji takvoga zakona neprestano ističu da su tijekom 

predizborne promidžbe obećali građanima donošenje takvog 

zakona smatrajući da ih obećanje uvjetuje, a pobjeda na 

izborima daje opravdanje za njegovo donošenje. Međutim, ni 

obećanje, ni pobjeda na izborima ne daje pobjednicima neograničenu 

vlast nad životom i smrću niti im daje otvorene ruke za 

urušavanje temeljnih vrijednosti poput braka i obitelji. 

Stoga ističemo da konačni prijedlog zakona o medicinski 

pomognutoj oplodnji: 

l ne štiti ljudska prava i nije u skladu s duhom Ustava RH jer začetim 

ljudskim bićima ne jamči pravo na život, već ih u najvećem 

broju slučajeva osuđuje na smrt; 

l nije human jer zbog selektivnog pristupa ima eugenički karakter 

što je vidljivo iz članka 3. stavak 2. gdje se kao cilj, za razliku 

od važećeg zakona, navodi postizanje začeća, trudnoće i rođenje 

zdravoga djeteta, što je vezano uz neograničenu primjenu 

preimplantacijske genetske dijagnostike (članak 9. stavak 1. 

točka 9); 

l nije u korist zdravlja žene i muškaraca. Naime postupci medicinski 

pomognute oplodnje u svojoj biti nisu liječenje jer ne dovode 

do ozdravljenja uzroka neplodnosti kao složenog zdravstvenog 

stanja; 

l nije u interesu djece ni prije ni nakon rođenja jer, osim što onima 

začetima uskraćuje pravo na život, nekima od rođenih namjerno 

oduzima očinsku ljubav i skrb, što je u suprotnosti s 

Konvencijom o pravima djeteta (članak 7. i članak 18); 

l nije usmjeren rješavanju problema već njihovom umnožavanju, 

kako u medicinskom, tako i u pravnom a napose u moralnoetičkom 

smislu. To se osobito odnosi na nepoznat broj zamrznutih 

ljudskih bića – zametaka – čija je sudbina potpuno nepoznata 

i nedefinirana; 

l nije na dobrobit liječnika i liječničke struke jer narušava dostojanstvo 

liječnika koji bi zbog provođenja takvoga zakona kršili 

Hipokratovu zakletvu kao i Kodeks medicinske etike i deontologije 

Hrvatskoga liječničkog zbora (članak 1. i članak 3); 

l nije u korist braka i obitelji jer se proširenjem kruga korisnika 

MPO-a (članak 10) ugrožavaju te dvije stožerne institucije društva 

u pokušaju da ih se izjednači s ostalim oblicima zajedničkog 

života koje ih nikako ne mogu nadomjestiti; 

DOGAĐANJA 

O konačnom prijedlogu Zakona 

o medicinski pomognutoj oplodnji 

Konačni prijedlog zakona o medicinski pomognutoj oplodnji po svom je sadržaju i 

naravi duboko nemoralan i nehuman, a njegovo bi provođenje dovelo do nepredvidljivih 

posljedica za hrvatsko društvo. 

l nije u interesu budućnosti hrvatskih građana i njihova zdravlja, 

već pogoduje financijskim i drugim interesima farmaceutskih 

tvrtka, zdravstvenih ustanova i uključenih zdravstvenih djelatnika; 

l nije odrješit u sprečavanju zloporaba i kršenja zakona (članak 

56—57) jer ne predviđa strože kazne za ponavljanje djela, za 

djela koja izvrši organizirana skupina, ne predviđa kaznu oduzimanja 

licence za rad zdravstvenom i nezdravstvenom djelatniku 

koji prekrši odredbe zakona. On predviđa samo novčane 

kazne, no ne i kazne zatvora, kao što je to slučaj u zakonodavstvima 

drugih europskih zemalja koje su već regulirale to 

područje. Primjerice, u Francuskoj se reproduktivno kloniranje 

kažnjava s 30 godina strogog zatvora i novčanom kaznom od 

7,5 milijuna eura. 

Iz svega toga je očito da je Konačni prijedlog zakona o medicinski 

pomognutoj oplodnji po svome sadržaju i naravi duboko 

nemoralan i nehuman, a njegovo bi provođenje dovelo do nepredvidljivih 

posljedica za hrvatsko društvo. 

Zbog toga članovi Stalnoga vijeća HBK-a bezrezervno podupiru 

one građane koji su dosada potpisali Deklaraciju o početku 

i zaštiti ljudskog života u njihovim protivljenjima i traženjima glede 

donošenja Zakona u medicinski pomognutoj oplodnji. 

Isto tako Stalno vijeće HBK-a apelira na saborske zastupnice i 

zastupnike, a posebno na one koji se deklariraju kao katolici, da ne 

opterećuju svoju savjest donošenjem zakona koji je uperen protiv 

života te dostojanstva braka i obitelji. 

Naposljetku, u ovom ozbiljnom trenutku pozivamo sve vjernike 

na molitvu, post i pokoru kako bi na taj način, kao i na druge 

raspoložive načine, izrazili svoje opredjeljenje za kulturu života te 

vrednote braka i obitelji. 

Zagreb, 9. srpnja 2012. 

Stalno vijeće HBK-a 

9 Broj 6/453 2012.

10 Broj 6/453 2012. 

U 

ovo krizno doba, Komisija HBK Iustitia 

et pax 6. lipnja izrazila je zabrinutost za 

stanje u hrvatskom društvu te ukazala na 

pravo građana na suvremenu javnu upravu i na 

djelotvorni javni sektor gospodarstva. Komisija 

nastoji na taj način dati svoj skroman doprinos 

raspravi o zaštiti javnog interesa i općeg dobra, 

sa željom da državna i javna uprava budu na usluzi 

građanima te da potiču razvoj gospodarstva i 

zapošljavanje. Jer vrsno obrazovana i nezavisna 

javna uprava u stanju je postati stabilan i lojalan 

čimbenik demokratske države te pridonijeti da javni 

sektor izraste u kompetitivni dio gospodarstva 

i da tako postanu, svi zajedno, jamstvo složnijeg 

društva i pravednije države. 

Nemile scene s otoka Brača i drugih krajeva 

gdje radnici ostaju bez posla potiču nas, laike i 

klerike ove Komisije, da se oglasimo o teškoćama 

o kojima smo se često suzdržavali govoriti. 

Skanjivali smo se, premda smo osjećali da su 

kod propadanja tvrtki i otpuštanja radnika u pitanju 

i pravda i mir. Jer nije se uvijek radilo o lošem 

upravljanju, nego i o volji da se obogati otpuštajući 

ljude i prodajući imetak tvrtki. Kad smo pak nastojali 

razumjeti radi li se o jednostranoj nepravdi, 

sudarali smo se s mukom institucija ili se gubili u 

halabuci medija. U isto vrijeme znali smo za iskustva 

drugih koji radničkim zadrugarstvom i socijalnim 

poduzetništvom spašavaju tvrtke i tako djelotvorno 

promiču dar i besplatnost kao mogući dio 

“stvarne” ekonomije (v. Caritas in Veritate, 34-39). 

Stanje naše Domovine danas nije dobro. Propadanje čitavih 

djelatnosti i stoljetnog znanja (tekstilne industrije, brodogradnje…) 

i sve veća nezaposlenost, posebice mladih i obrazovanih, velika 

javna i privatna zaduženost, korupcija i trgovanje utjecajem i javnim 

pravima, neprilagođenost obrazovnog sustava potrebama 

vremena i tržišnoj utakmici, sve to pridonosi zdvojnosti koju nismo 

poznavali ni u najtežim vremenima borbe za obranu i oslobađanje 

Domovine. Tako je pravo na rad u velikoj mjeri ostalo mrtvo slovo 

na papiru, kao uostalom i obrazovanje za poduzetništvo. Ovoj 

sumornoj stvarnosti pridonosi, nakon svakih izbora, promjena više 

stotina kadrova državne uprave i javnih poduzeća, što uvelike paralizira 

zemlju tijekom više mjeseci prije i poslije izbora. Država kao 

da zastaje, a s njom trpe i prava građana i gospodarska djelatnost. 

DOGAĐANJA 

Izjava Komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et Pax 

Promicanje javnog interesa i 

zaštita javnih dobara 

Želimo da državna i javna uprava budu na usluzi građanima te da potiču razvoj 

gospodarstva i zapošljavanje 

U zaključku, pozivamo hrvatske javne institucije, od Sabora i Vlade 

do znanstvenih ustanova i sveučilišta, građanskih i vjerskih udruga 

te sindikata i stranaka da o pitanjima javne odgovornosti omoguće 

javnu raspravu i - kad god je opravdano - izjašnjavanje građana 

referendumom. Radi se, naime, o očuvanju osnovnih funkcija 

demokratske države i njezine kohezijske društvovne uloge. Radi se 

isto tako o trajnim dobrima koje ovaj naraštaj nema pravo rastočiti, 

uništiti ili rasprodati. 

gatstva naše zemlje, ukratko najveće vrijednosti našeg prostora i 

vremena. Ne možemo šutjeti posebice o dvama pitanjima koja tište 

hrvatsko društvo i uvjetuju mir danas, u našoj domovini, ali i pravednost 

sutra, za buduće naraštaje. Radi se naime, s jedne strane 

o javnom interesu - javnoj upravi i javnim poduzećima, s druge o 

hrvatskim javnim dobrima i prirodnim bogatstvima, obnovljivim i 

neobnovljivim. 

Javni interes i opće dobro. Pluralna i demokratska Hrvatska 

naslijedila je od komunističkog režima velik i često neučinkovit 

javni sektor gospodarstva. Njegova privatizacija događala 

se nažalost u vrijeme kad su jedni branili i oslobađali Domovinu, a 

pojedini drugi prodavali i uništavali nekad “društvene”, ustvari javne 

tvrtke, zadruge, banke ... Sve se to odvijalo u površnom uvjerenju 

Takvo stanje nije nemoguće promijeniti. Naša ze- da su privatizacija i “nevidljiva ruka tržišta” jedini kriteriji, a da je drmlja 

ima brojne prednosti i rijetka bogatstva, od kreativnih i žava a priori loš gospodarstvenik. Zaboravljalo se da u demokraciji 

vrijednih ljudi do jedinstvenih prirodnih dobara i dobre infra- država, lokalne zajednice i javne ustanove moraju štititi javni interes 

strukturne opremljenosti, koji - i jedni i drugi i treći - predstavljaju i promicati opće dobro, dok je gospodarska sfera u najvećoj mjeri 

usporedne i natjecateljske prednosti demokratske Hrvatske u Eu- zbir privatnih interesa. Popuštalo se naime neoliberalnom zahtjevu 

ropi i u svijetu. 

da osnovna uloga države postane - služenje gospodarstvu. Zabo- 

Stoga držimo da više ne smijemo šutjeti kad su u pitanju, konravljalo se da država mora osiguravati i javni interes i osnovnu prakretni 

ljudi i njihove obitelji, njihov trud i muka, ali i prirodna bo-

vednost, tj. solidarnost i jednakost građana - posebice na području 

obrazovanja i zdravstva - ali i arbitrirati između privatnih interesa. 

Zanemarivalo se isto tako dužnost države da osigura vrsnu 

javnu upravu, posebice državnu, i njezinu neovisnost od izvršne 

vlasti, tj. Vlade i od političkih promjena. Ukratko, umjesto da se državi 

priskrbe najbolji, obrazovani kadrovi i tako ostvari načelo meritokracije 

- vodstva sposobnih, nastavilo se stopama prethodnog 

režima i partitokracije, tj. stranački podobnih službenika. Nije se 

razumijevalo da su samo vrsni i obrazovani voditelji javne uprave u 

stanju dobro upravljati - na korist građana - i reformirati javni sektor, 

ali isto tako zamijeniti brojne manje obrazovane te ostvariti značajne 

uštede za javne proračune i poduzeća. Nije se vodilo računa ni 

o potrebi jedinstva državne uprave, već se dopustilo rastakanje ministarstava 

pod firmom “nezavisnih regulatornih agencija” (kojih je 

danas u Hrvatskoj više od 60!), a što je sakatilo državu, ali i množilo 

“fotelje”. Zanemarivalo se isto tako dužnost demokratske države da 

osigura osobnu odgovornost ministara: jer pomoćnici ministara, s 

jedne strane, tek uče ono što moraju raditi, a s druge politiziraju 

državnu upravu koja treba biti politički nepristrana. 

S druge strane, kod nas nažalost nije dovoljno poznato da u 

mnogim europskim demokracijama postoji javni sektor na područjima 

ne samo uslužnih, nego i proizvodnih djelatnosti, a koji se 

uspješno nosi s konkurencijom privatnog sektora, dok istovremeno 

osigurava javne, vitalne interese nacije te tako snaži društvenu 

međuovisnost i koheziju. 

Javni sektor je prisutan ne samo na području transporta i zbrinjavanju 

otpada, energetike i komunikacija, nego i vodoopskrbe i 

odvodnje, ali posebice tzv. “prirodnih monopola”, tj. mrežnih sustava 

od nacionalne važnosti i protežnosti. Ovamo spadaju ceste 

i autoceste, naftovodi i plinovodi, željeznice i prijenosna električna 

mreža… koji su vitalni za svako gospodarstvo, za sva nova ulaganja, 

ali i za smanjivanje socijalnih nejednakosti. Što bi od ovoga 

svega moralo, a što ne ostati u javnom sektoru u Hrvatskoj, o tome 

bi trebalo odlučiti po načelu supsidijarnosti, koje je danas vladajuće 

u podjeli nadležnosti između Europske unije i država članica, a 

koje je niklo u krilu Katoličke crkve i njezinog socijalnog nauka prije 

više od 80 godina (enciklika Quadragesimo anno, 186). 

Sva bi ova pitanja i kod nas trebala biti predmetom javnih rasprava. 

Naša se Komisija kani ovom prilikom osvrnuti na vođenje 

javnog sektora, državne uprave i javnih poduzeća. Političari naime 

imaju pravo kad ističu da zbog lošeg upravljanja trpe i građani i 

ta poduzeća, odnosno njihova društvovna i gospodarska funkcija. 

Postoje međutim iskustva drugih i sve ukazuje da je javni menadžment 

poseban zanat, dapače poziv te da se za nj, kao i za svaki 

drugi, treba unaprijed obrazovati. On je poseban posao s jedne 

strane zbog raznovrsnosti područja tj. materije javne uprave, jer 

se radi o velikom broju područja, koja nisu samo pravna, ili samo 

ekonomska, ili samo financijska… nego i socijalna i “okolišna” i 

međunarodna i urbana i ruralna i industrijska i uslužna… a, s druge 

strane, radi cilja, koji je poseban, jer se radi o služenju javnom interesu 

po načelima općeg dobra. A javni interes nije tek zbir privatnih 

interesa, nego više od toga i kvantitativno i kvalitativno. Privatni je 

pak interes usmjeren prvenstveno na profit, danas sve razuzdaniji 

i bezobzirniji profit. Zato znanje i metode upravljanja privatnim poslovima 

nisu ni primjereni, a ni primjenjivi u javnim poslovima. 

Građani međutim imaju pravo na izvrsne, štoviše najbolje 

upravljače javnom upravom i javnim poduzećima, jer ti upravljači 

imaju utjecaja na slobode građana, njihova prava i imetak… A da 

bi se dobilo takve, izvrsne “kapetane” javnog sektora, potrebno 

DOGAĐANJA 

Zato je isto tako razborito očekivati da se Hrvatska, država potpisnica ugovora s Europskom unijom, 

što prije uključi u promicanje europskih vrijednosti dostojanstva osobe i ljudskog rada kao osnove tog 

dostojanstva; u povratak primata politike kao “mjesta” i načina prakticiranja demokracije i građanskih 

sloboda; u obuzdavanje financijskog kapitala - oporezivanjem financijskih transakcija i vraćanjem financija 

u ulogu servisa gospodarstva i javnih zajednica; u borbu protiv klimatskih promjena; u održivu energetsku 

politiku EU; u izbor migracijske politike EU kao osnove ne asimilacije, nego građanske i kulturne 

integracije; te, navlastito, u zaštitu obitelji kao osnove društva i dostojanstva života od njegova nastanka 

začećem do njegova prirodnog završetka. 

je najprije odabrati ih kroz stroge i zahtjevne natječaje, a potom 

ih višestrano obrazovati - pravno i ekonomski, financijski i socijalno, 

“europski” i “okolišno”… za svu raznovrsnost javnih djelatnosti. 

Tako obrazovanima, karijernim javnim menadžerima moguće je 

prepustiti vođenje upravnih jedinica i javnih poduzeća, pa i upravnih 

sudova i tako zaštititi javno upravljanje od stranačkih interesa 

izvršne vlasti. Jer takvi, politički neutralni - a svakoj legitimnoj izvršnoj 

vlasti lojalni - profesionalni javni službenici mogu biti jamstvo 

za zakonitost i stalnost rada, te za pravedno i učinkovito služenja 

javne uprave građanima, Vladi i državi. 

Hrvatska prirodna dobra danas su ugrožena, 

kako zbog nemara vlasti, tako i zbog neoliberalnih pritisaka 

u pravcu njihova trošenja, uništavanja i prisvajanja. Ona su, 

uz “prirodne monopole”, javna poduzeća i javne medije nažalost 

ono jedino što još ostaje u javnom vlasništvu i što je kakvo-takvo 

jamstvo za održivi razvoj Hrvatske, jer prostor i šume, vode i more, 

zemlja i hrana, blagoslov su ove zemlje i njezina jedina snaga pred 

izazovima budućnosti. 

Sva su ta, još preostala prirodna dobra i infrastrukture, nakon 

propadanja najvećeg dijela proizvodnih djelatnosti, hrvatska usporedna 

i natjecateljska prednost, važnosti koje treba biti svjestan 

svaki saziv Sabora i svaka legitimna Vlada. Jer, čime će sutra hrvatske 

Vlade vladati na korist građana, a javna uprava upravljati, ako 

se nastavi s rasprodajom tih dobara kad je već i telekomunikacijski 

i financijski i energetski sektor u najvećoj mjeri izručen kapitalu 

bez korijena i domovine? Ova rijetka preostala dobra su hrvatska 

prednost, ali prednost koje su svjesniji drugi, nego mi sami, drugi 

koji danas u svijetu unajmljuju ili kupuju milijune hektara zemlje i 

ogromne količine vode, infrastrukture i mrežne sustave, ali i otoke 

i obale mora, jer sve više ljudi želi živjeti u ugodnijim podnebljima. 

Zato od Hrvatskog sabora i Vlade građani imaju pravo očekivati 

da prestanu nuditi na prodaju, ili u koncesije ona dobra i “prirodne 

monopole”, pa i tvrtke, kojima Hrvati mogu sami upravljati 

- bolje nego danas, dapače izvrsno, ako se to hoće - i od kojih 

može imati koristi Hrvatska današnjeg i budućih pokoljenja. Zato 

je isto tako razborito očekivati da se Hrvatska, država potpisnica 

ugovora s Europskom unijom, što prije uključi u promicanje europskih 

vrijednosti dostojanstva osobe i ljudskog rada kao osnove 

tog dostojanstva; u povratak primata politike kao “mjesta” i načina 

prakticiranja demokracije i građanskih sloboda; u obuzdavanje financijskog 

kapitala - oporezivanjem financijskih transakcija i vraćanjem 

financija u ulogu servisa gospodarstva i javnih zajednica; 

u borbu protiv klimatskih promjena; u održivu energetsku politiku 

EU; u izbor migracijske politike EU kao osnove ne asimilacije, nego 

građanske i kulturne integracije; te, navlastito, u zaštitu obitelji kao 

osnove društva i dostojanstva života od njegova nastanka začećem 

do njegova prirodnog završetka. 

U zaključku, pozivamo hrvatske javne institucije, od Sabora i 

Vlade do znanstvenih ustanova i sveučilišta, građanskih i vjerskih 

udruga te sindikata i stranaka da o pitanjima javne odgovornosti 

omoguće javnu raspravu i - kad god je opravdano - izjašnjavanje 

građana referendumom. Radi se, naime, o očuvanju osnovnih funkcija 

demokratske države i njezine kohezijske društvovne uloge. 

Radi se isto tako o trajnim dobrima koje ovaj naraštaj nema pravo 

rastočiti, uništiti ili rasprodati. 

Mons. dr. Vlado Košić 

predsjednik Komisije HBK “Iustitia et pax” 

11 Broj 6/453 2012.

12 Broj 6/453 2012. 

IZ POVIJESNE RIZNICE 

Dan domovinske 

zahvalnosti na 

blagdan Gospe 

Snježne 

U našoj domovini 5. kolovoza obilježavamo kao Dan 

domovinske zahvalnosti. To je ujedno i Dan pobjede 

te Dan hrvatskih branitelja. Prisjećamo se tada 1995. 

godine kad je Hrvatska vojska oslobodila drevni 

biskupski grad Knin u vojno-redarstvenoj operaciji 

Oluja. U katoličkom kalendaru taj se dan obilježava 

u čast Gospe Snježne. Na području Riječke 

nadbiskupije Gospi Snježnoj posvećene su kapele 

u Belgradu, Liču, na hreljinskoj Gradini te u Lividragi 

na području gerovske župe. Prvotno je i proštenišna 

crkva Majke Božje Karmelske u Moravičkim selima u 

brodomoravičkoj župi bila posvećena Gospi Snježnoj. 

GOSPA SNJEŽNA U BELGRADU 

Prisjetimo se, blagdan Gospe Snježne ili Gospe od Snijega, 

povezan je s predajom prema kojoj je usred ljeta, na 5. kolovoza 

352 godine u Rimu pao snijeg. Majka Božja se ukazala u snu tadašnjem 

papi Liberiju i rekla mu da u Vječnome Gradu izgradi crkvu na 

mjestu koje će prekriti snijeg. Crkva sv. Marije Velike (Santa Maria 

Maggiore) proglašena je po papi Liberijanskom bazilikom. U bazilici 

je grob sv. Jeronima (Stridon, oko 347. - Betlehem, 30. rujna 

420.), uz kojeg se veže i predaja da je iz naših krajeva te da je stvorio 

glagoljsko pismo, kojim je zapisana dijelom i povijest gradnje 

crkve Gospe Snježne u Belgradu kod Grižana. 

Belgradska je crkva nakon razornog potresa 1750. godine, koji 

je pogodio Vinodol i Rijeku, prezidana. Dograđeno je svetište s 

glavnim oltarom posvećenim Majci Božjoj Utješiteljici (Mariji Trošt). 

Područje drevnog Vinodola pogodila su dva snažna potresa i ranije, 

1321. i 1323. godine. Nakon toga popisane 

su zemlje grižanske, belgradske i 

kotorske op 

ine u Sopaljskom polju. Iz glagoljskih 

natpisa, koje je objavio Branko Fučić, saznajemo 

da je u Belgradu 1611. godine bio 

pop Mikula Mužević, a ondje 1640. godine 

nalazimo plovana i kaštalda istog imena 

za čiji je račun Boštijan Brnikar zidao kapelu 

(svetište) u čast Marije Trošt. Nakon 

potresa 1750. godine počinje temeljita obnova 

crkve u doba plovana Stipana Livaka. 

Tada je ulaz usmjeren prema jugu, nakon 

što je bilo dozidano na sjevernoj strani 

novo svetište Majke Božje Utješiteljice. 

Drveni oltar Marije Trošt podigao je 1752. 

“tišljar” Jakopo Konti. Ista je ruka načinila i 

oltar u goranskoj kapeli Marije Trošt nadomak 

Delnica. Na žalost, ostalo je od toga 

oltara sačuvano tek nekoliko fragmenata. 

Piše: Goran Moravček 

VRIJEDNE BELGRADSKE ORGULJE 

Drevna župa Belgrad ukinuta je i sjedinjena s grižanskom 10. 

veljače 1790. godine pod belgradskim župnikom i kanonikom Ivanom 

Krstiteljem Melehom, u doba senjsko-modruškog biskupa 

Ivana Krstitelja Ježića. U belgradskoj crkvi sačuvan je veći broj kamenih 

glagoljskih natpisa i fragmenata, ali i orgulje iz 18. stoljeća, 

koje su, na žalost, oštećene. Ogulje su iznimne kulturno-povijesne 

vrijednosti, a izrađene su u Mletcima za benediktinsku crkvu sv. 

Roka u Rijeci. 

Vrlo zanimljive konstrukcije, orgulje s jednim manualom i pedalom, 

kako ih je opisala Jagoda Medar, koja je u svoju monografiju 

o značajnim hrvatskim orguljama s područja Primorsko-goranske 

županije uvrstila osim belgradskih samo još one u Mošćenicama, 

stigle su iz Rijeke u Belgrad 1903. godine zaslugom kanonika Matije 

Balasa, rođenog Grižanca. 

Kapela sv. Roka i samostan benediktinki, 

podignuti uz zbornu crkvu Uznesenja Marijina, 

bili su početkom 19. stoljeća pred samourušavanjem, 

pa su se časne sestre odlučile 

preseliti na Podmurvice, jer su tamo imale 

imanje s kućom. Dobrotvorno društvo »Marija«, 

kojim je upravljao rektor crkve sv. Jeronima 

u Starome gradu, riječki kanonik mons. 

Matija Balas, čija je obitelj dala čak petoricu 

svećenika, poticao je preseljenje benediktinki. 

Kako bi osigurao dovoljno novca za gradnju 

crkve i samostana u podopćini Plase na 

zemljištu Poglayen, Balas je, među ostalim, 

ustupio za stotinu tadašnjih kruna belgradskoj 

crkvi Majke Božje Snježne orgulje i na taj 

ih način tada sačuvao od uništenja, a sestrama 

benediktinkama istovremeno osigurao 

nešto novca za preseljenje. Kažimo i to da su 

sredinom 1914. godine časne sestre napustile 

stari samostan i crkvu sv. Roka, koji su

uskoro i srušeni, a taj je povijesni sklop u riječkome 

Starom gradu (p)ostao gradsko ruglo, nad kojim bi 

navodno trebala niknuti nova gradska knjižnica. 

Na Podmurvicama je podignut novi samostan, 

a potom je na prijelazu iz dvadesetih u tridesete godine 

prošlog stoljeća dovršena i crkva sv. Josipa. 

Svoj doprinos za gradnju dali su i siromašni župljani 

sela Belgrada kupivši orgulje od benediktinki. Stare 

belgradske orgulje bile su popravljane 1907. i 1926. 

godine, ali ih sada, kao i sve ostalo u kapeli Gospe 

Snježne, mrvi razorna snaga (ne)vremena, podsjećajući 

rijetke posjetitelje na prolaznost svega što je 

stvorila ljudska ruka. 

KAPELE POSVEĆENE GOSPI 

SNJEŽNOJ 

Drvena kapela Majke Božje Snježne u Ličkom 

polju, sagrađena na prijelazu 16. i 17. stoljeća, obnovljena 

je 1910. godine. Veća zavjetna crkvica podignuta 

je na istome mjestu 1922. te ju je blagoslovio 

1930. godine budući senjski i modruški biskup 

Ivan Starčević (1932.-1934.), rodom Mrkopaljac. Crkva 

je razorena u ratu 22. prosinca 1943. godine. Te 

godine ubijen je i lički župnik Josip Pretner, rođen 

1886. u Čabru. Za svećenika je bio zaređen 1912. 

godine. Bio je kapelan u Mrkoplju, Brodu na Kupi 

i Grižanama, te upravitelj župa Sv. Jakov Šiljevica 

(Jadranovo), Hrib, Turke, Kuželj i Prezid. Župnikom 

u Liču imenovan je 14. kolovoza 1939. Ubili su ga 

partizani u Liču 1943. godine. 

Na blagdan Gospe Snježne, 5. kolovoza 2001. 

godine, riječki nadbiskup Ivan Devčić blagoslovio 

je temelje prošteništne crkve u Liču, koja je prema 

projektu arhitekta Antuna Juretića sagrađena 2002. 

godine. Postavljen je i natpis povodom 270 godišnjice 

prvog spominjanja kapele (1733. – 2003.) što 

je povezano s vizitacijskim izvješćem biskupa Ivana 

Antuna Benzonija. Riječki nadbiskup dr. Ivan Devčić 

blagoslovio je crkvu u Liču na blagdan Majke 

Božje Snježne, 5. kolovoza 2003. godine. 

Kapela Majke Božje Snježne na hreljinskoj Gradini 

podignuta je 1699. godine uz staru župnu crkvu 

sv. Jurja. Nakon što je izgrađena Karolinska cesta 

tridesetih godina 18. stoljeća napušteno je naselje 

na Gradini. Stanovništvo se počelo naseljavati uz 

novu prometnicu, a na Piketu je podignuta i nova 

hreljinska župna crkva. 

U Lividragi je drvena kapelica posvećena Gospi 

Snježnoj. Izgrađena je na mjestu stare kapele 

početkom devedesetih godina prošlog stoljeća zaslugom 

Marijana Filipovića iz Čabra. Kapelu je blagoslovio 

riječko-senjski nadbiskup Antun Tamarut 

6. kolovoza 1994. godine. 

Piše: Alojzije Frković 

PRIRODA OKO NAS 

Lastavice - ptice 

vezane uz čovjeka 

Po svojoj rasprostranjenosti pravi su kozmopoliti: ne gnijezde 

jedino u okviru Arktičkog kruga. 

Među sitne ptice pjevice koje su do te mjere povezane s ljudima da izvan ljudskih 

naselja gotovo i ne žive, spadaju svima nam poznate lastavice. Po svojoj 

rasprostranjenosti pravi su kozmopoliti: ne gnijezde jedino u okviru Arktičkog 

kruga. Živeći u jatima, kao izvanredno dobri letači hrane se u letu, držeći svoja usta tako 

otvorenima da nam izgledaju kao da im je glava rascijepljena sve do očiju. Kljun zatvore 

tek kad usta napune kukcima. Kolike li koristi 

za poljoprivrednike i šumare! Njihova ovisnost 

o kukcima iz zraka učinila ih je izrazitim pticama 

selicama. Gnijezdeći u umjerenim područjima, 

nastupom hladnijih dana, a s tim u vezi i smanjivanjem 

„mušica“ u zraku kao plijena, prisiljene 

su upuštati se na putovanja golemih razdaljina 

između svojih zimovališta i gnjezdilišta. 

Zahvaljujući razvijenim i šiljastim krilima la- 

Ako se o strop staje pričvrste 

stavice su u stanju u jednom trenutku obrušiti 

daščice kao konzole i ukoliko mogu 

se, poput mlaznog aviona, tako nisko da goto- 

slobodno izlijetati, lastavice smjesta 

vo dotaknu tlo ili glave ljudi da bi u sljedećem grade gnijezda. Dobro se sjećam pro- 

uzletjele „nebu pod oblake“. Noge, točnije pidavaonice suvenira u starom gradu 

skovi nogu, su im vrlo kratke, što im kretanje čini Osoru na otoku Cresu, gdje sam 

otežanim, a prstenovačima pak čini teškoće pri jednog ljeta na petnaestak kvadrata 

stavljanje prstena. Noge im, međutim, dobro stropa izbrojio devet gnijezda naše 

služe za odmaranje na električnim/telefonskim najpoznatije lastavice pokućarke. 

vodovima, na kojima se u velikom broju skupljaju 

pred odlazak na zimovanje. Što se gniježđenja tiče, u stanovitom smislu možemo ih 

ubrojiti u poludupljašice, jer ako se o strop staje pričvrste daščice kao konzole i ukoliko 

mogu slobodno izlijetati, smjesta grade gnijezda. Dobro se sjećam prodavaonice suvenira 

u starom gradu Osoru na otoku Cresu, gdje sam jednog ljeta na petnaestak kvadrata 

stropa izbrojio devet gnijezda naše najpoznatije lastavice pokućarke. 

Lastavica pokućarka ili danas znana samo pod imenom lastavica (Hirundo rustica) 

najčešća je od svih lasta u regiji. U duljinu mjeri 17-19 cm, raspon krila 32-34 cm. 

Odozgo je plavocrna s riđim grlom i čelom, a odozdo pretežito kestenjastomrke boje 

perja. Gnijezdo joj je oblika polukugle. U pologu najčešće ima 4-5 crvenkastopjegavih 

bijelih jaja. Glasa se cvrkutavo „tsvit,tsvit,tsvit“. Pred selidbu, dobro opskrbljena rezervnom 

hranom, kreće put Afrike, južno od Sahare, trpeći velike gubitke. Prema istraživanjima 

ornitologa utvrđeno je da se vraćaju samo dva postotka prstenovanih mladih, a da 

ukupna godišnja smrtnost iznosi oko 73%. Unatoč tomu jedna lastavica prstenovana 

prstenom zagrebačke centrale oznake A-139256 kao ptić u gnijezdu u Crnom Lugu 

(lokalitet Leska) 22.VI.1950. nađena je mrtva na istom lokalitetu 20.V. 1959., što će 

reći da je prsten nosila punih 8 godina, 10 mjeseci i 28 dana, odnosno da je osam puta 

prevaljivala tu ne malu udaljenost dva puta godišnje. Dok neke druge vrste lastavica imaju 

godišnje dva do tri pologa, 50% lastavica pokućarki samo jednom godišnje polaže jaja 

i podiže mladunce. Spolovi su slični. 

Srodnik lastavice je piljak, ranije poznatiji kao piljak kosirić (Delichon urbica). 

Od lastavice ga razlikujemo po upadljivo bijeloj trtici i donjim posve bijelim perjem. 

Gnijezdi se po naseljima, vrlo često na zidu ispod krova. Njegovo je gnijezdo oblika 

kugle priljubljeno uza zid, s ulazom kroz mali otvor na vrhu. Leti polaganije od laste. 

Valja spomenuti i bregunicu, ranije bregunicu čađavicu (Riparia riparia). Dok 

je lastavica pokućarka posve napustila svoja negdanja prirodna staništa, stijene i pećine, 

a piljak samo još tu i tamo na tim lokalitetima gnijezdi, bregunica isključivo gnijezdi u 

rupama strmih odronjenih obala rijeka i šljunčara. U Hrvatskoj su joj najbrojnije kolonije 

na odronjenim obalama rijeke Drave. Manja je i od piljka pa se smatra najmanjom europskom 

lastavicom. Odozgo je tamnosmeđa s karakterističnom smeđom prsnom trakom. Na 

plitko rašljastom repu nema bijeloga. 

13 Broj 6/453 2012.

Svećeničko ređenje Hrvoja Poljaka 

Zahtjevno je vršiti Božju volju 

lipnja zaredio je Hrvoja Poljaka za 

svećenika Riječke nadbiskupije. U 

katedrali sv. Vida okupili su se brojni dijecezanski 

svećenici te vjernici i rodbina kako 

bi molitvama ispratili ređenika na početku 

njegova svećeničkog služenja. Hrvoje je rođen 

26. veljače 1979. godine u Rijeci. Nakon 

srednje škole profesionalno se bavio glazbom 

no ubrzo se odazvao Božjem pozivu te 

upisao teologiju. Dvije godine teologije završio 

je u Rijeci, a ostale tri u Rimu. Zaređen 

je za đakona 16. listopada prošle godine u 

Voloskom, a mladu misu slavio je 1. srpnja 

u župnoj crkvi sv Romualda i Svih Svetih na 

Kozali u Rijeci. 

„Dragi Hrvoje, nadam se da svetom 

svećeničkom redu pristupaš upravo sa sigurnošću 

da te Gospodin neće nikada napustiti, 

štoviše, da će iz mnogih nedaća koje 

će pratiti tvoj svećenički život uvijek znati 

izvući neko veće dobro, bilo za tebe, bilo za 

one koji će ti kao svećeniku biti povjereni. 

Svi koji smo danas ovdje oko tebe okupljeni 

želimo i molimo da upravo po tom pouzdanju 

u Boga, koje je temeljno za svećenički 

život i djelovanje, budeš sličan sv. Paoli čije 

si geslo izabrao i tolikim drugim svecima i 

Božjim ugodnicima“, rekao je u propovijedi 

riječki nadbiskup Ivan Devčić podsjećajući 

na mladomisničko geslo ređenika koje glasi 

„Voljo Božja, ti si moje nebo!“. 

„Zacijelo te ne trebam podsjećati na to 

koliko je zahtjevno geslo koje si izabrao za 

svoj svećenički život. Prije svega, nije lako 

otkriti Božju volju. Uvjeren sam da si danas 

posebno zahvalan ne samo Gospodinu jer 

te je pozvao nego i svima koji su ti pomagali 

14 Broj 6/453 2012. Riječki nadbiskup Ivan Devčić 16. 

otkriti i prihvatiti Božji poziv, te u njemu rasti 

i sazrijevati sve do današnjeg dana. Mnogi 

su znaci po kojima nam Gospodin govori, a 

da bismo ih razumjeli, potrebno je biti pozoran, 

neprestano učiti i slušati, dati se savjetovati 

i voditi od duhovnika i ispovjednika, 

kao i od drugih dobronamjernih ljudi.“ 

Nadbiskup je istaknuo kako je u konačnici 

Božju volju puno teže izvršiti nego otkriti 

i spoznati. „Spoznati nešto, pa makar to bilo 

istinito i dobro, još ne znači i živjeti ili djelovati 

u skladu s time. Već se stari poganski 

pisac žalio da slijedi ono što je loše, premda 

je spoznao ono što je dobro. Ako smo spoznali 

volju Božju, to još ne znači da smo je 

prihvatili i da smo spremni izvršiti je. Za to 

je potreban dodatni i ne mali napor.“ Zbog 

vjernosti Božjoj volji svećenik je pozvan i 

na žrtve i trpljenja, no te žrtve donose blagoslov 

i spasenja onima kojima je poslan. 

„Mnogi u tom smislu s pravom ističu kako 

naša Crkva još i danas živi od plodova koje 

su joj svojim trpljenjem i mučeničkim svjedočenjem 

vjere u vrijeme komunističkog 

režima zaslužili mnogi proganjani vjernici, 

svećenici i biskupi predvođeni blaženim 

kardinalom Alojzijem Stepincem.“ 

Nadbiskup je naveo i drugi razlog zbog 

kojeg izvršavanje volje Božje zahtijeva 

od svećenika žrtvu i trpljenje. „To 

su grijesi onih kojima je poslan privesti ih k 

Bogu. U onoj mjeri u kojoj se oni protive i 

opiru volji Božjoj, njezino izvršavanje postaje 

za svećenika, kao što je bilo i za Krista, 

uzrokom velikog trpljenja. Upravo zbog protivljenja 

ljudi Božjoj spasiteljskoj volji Isus je 

morao i svoj život žrtvovati kako bi je izvršio 

i njima, tj. nama otvorio put spasenja. Na to 

„Dragi Hrvoje, nadam se 

da svetom svećeničkom 

redu pristupaš upravo 

sa sigurnošću da te 

Gospodin neće nikada 

napustiti, štoviše, da će iz 

mnogih nedaća koje će 

pratiti tvoj svećenički život 

uvijek znati izvući neko 

veće dobro, bilo za tebe, 

bilo za one koji će ti kao 

svećeniku biti povjereni“, 

rekao je u propovijedi 

riječki nadbiskup Ivan 

Devčić podsjećajući na 

mladomisničko geslo 

ređenika koje glasi „Voljo 

Božja, ti si moje nebo!“. 

Zbog vjernosti Božjoj volji svećenik je pozvan i na žrtve i trpljenja, no te žrtve donose blagoslov 

i spasenja onima kojima je poslan. 

treba biti spreman i svaki Kristov svećenik. 

To proizlazi iz samog dioništva u njegovu 

svećeništvu. Pridružujući ga svome svećeništvu, 

Krist od svećenika traži da mu se pridruži 

i u žrtvi svoga života te tako bude, kao 

i on, svećenik i žrtva. Sve to pokazuje, dragi 

ređeniče, kako je zahtijevano geslo koje si 

za svoj svećenički život izabrao“ poručio je 

nadbiskup Devčić mladomisniku te mu zaželio 

plodonosno svećeničko služenje u vršenju 

volje Božje i pozvao vjernike da mole 

za njega. 

Danijel Delonga 

Hrvoje Poljak 

Rođen 26. veljače 1979. u Rijeci, kao 

sin pok. Tvrtka i Zdenke, r. Ujević. 

Zaređen je za đakona 16. listopada 

2011. u Voloskom. 

Zaređen za svećenika Riječke 

nadbiskupije 16. lipnja 2012. 

u riječkoj katedrali sv. Vida od 

nadbiskupa Ivana Devčića.

Hrvoje Poljak, novi 

svećenik Riječke 

nadbiskupije 

Hrvoje Poljak zaređen je za svećenika Riječke nadbiskupije 16. lipnja u katedrali 

sv. Vida. Ovdje vam donosimo njegova razmišljanja uoči đakonskog ređenja 16. listopada 

2011. u Voloskom. 

„Odabrao sam ovaj put posvećenoga života jer vjerujem da me sam Bog pozvao 

da budem njegov svećenik. Od svog ulaska u bogoslovno sjemenište pa sve do 

danas u srcu nosim istu želju, da se usprkos svojoj slabosti svakodnevno odazivam 

na Božji poziv. Bog je puno toga učinio u mome životu, ali vjerujem da će još puno 

toga učiniti. Mnoge stvari ovise o meni samome, zato molim Boga za vjernost, ali se 

preporučam i u vaše molitve kako bi moj korak postao čvršći u Gospodinu“, poručuje 

nam ređenik objašnjavajući zašto želi postati svećenik. 

„Rođen sam 26. veljače 1979. u Rijeci, kao sin pok. Tvrtka i Zdenke, r. Ujević. 

Odrastao sam u obitelji u kojoj se nije prakticirala vjera. Kao osnovnoškolac odlazio 

sam na misu, što se nastavilo i u srednjoj školi. S dvanaest godina primio sam krštenje 

u župnoj crkvi sv. Josipa. 

Poslije srednje škole odslužio sam vojsku (1998.), te na povratku u Rijeku 

počeo se profesionalno baviti glazbom. U tom razdoblju moga života udaljio sam se 

od Crkve i živio jednim ‘slobodnijim’ načinom života. 

U svojoj dvadesettrećoj godini učinio sam po velikoj Božjoj milosti životnu svetu 

ispovijed. Ovo je bio trenutak moga povratka Bogu i Crkvi. počeo sam intenzivnije 

moliti, češće se ispovijedati, ići na misu i pohoditi Presveti Oltarski Sakramenat. 

2003. godine upisao sam fakultet «Sigurnost na radu» i završio jednu školsku 

godinu. U međuvremenu su se u meni javljala dublja pitanja za moj budući život. 

Molio sam se Bogu da mi On pokaže put kojim ću krenuti. Odlučio sam krenuti za 

svećenika i 2005. započeo studirati teologiju u Rijeci. Zadnje tri godine svoga studija 

proveo sam u Rimu gdje sam diplomirao teologiju. 

Na mome bogoslovskom putu bio bih već odavno pokleknuo da mi Bog nije poslao 

one koji će me podupirati svojom molitvom i žrtvom. Zato svoj pripravnički hod 

do moga đakonata pripisujem Božjoj milosti i ljudima koji su po Božjem izabranju bili 

uz mene, na poseban način žrtvom, molitvom i svojim životnim primjerom. Bez njih 

nikada nebi došao do ove točke moga puta. U tom smislu također sam Bogu zahvalan 

što mi je po svojoj providnosti dao mogućnost da postanem član «Euharistijske 

zajednice svećenika Srca Isusova i Marijina» koju je 2005. započeo svećenik don 

Josip Radić. Mogu reći kako je moj poziv za svećenika rastao i sazrijevao upravo 

kroz ovu zajednicu i među njenim članovima. 

Sve vas nosim u svojim molitvama pred Gospodina, i one koje Bog odabire i poziva 

na put posvećenoga života, da se hrabro odazovu,“ piše Hrvoje Poljak navodeći 

zašto je odlučio krenuti putem svećeničkog poziva. 

Pastoralne 

promijene 

Pastoralni razlozi i potrebe i ove su 

godine razlog promjenama u službama 

Riječke nadbiskupije. Jedanaest 

župa dobit će nove župnike ili 

upravitelje, a njih 4 nove župne vikare. 

Nove će službe preuzeti ukupno 16 svećenika, 

a promjene će stupiti na snagu 

krajem srpnja i početkom kolovoza. 

Do promjena će doći i u Bogoslovnom 

sjemeništu Ivan Pavao II. Novi rektor 

bit će Sanjin Francetić, dosadašnji 

župnik Jelenja. Za vicerektora je imenovan 

o. Marko Stipetić koji je ujedno 

razriješen službe župnika u Dramlju i 

Jadranovom. Novi duhovnik bogoslova 

bit će mr. Vjekoslav Đapić, razriješen 

službe u župama Svete Obitelji i sv. Romualda. 

Novi je i ravnatelj Caritasa, službu 

preuzima mons. Nikola Uravić, dosadašnji 

rektor Bogoslovnog sjemeništa, 

a preuzet će i službu ravnatelja Svećeničkog 

doma te ekonoma Teologije i 

Bogoslovnog sjemeništa. Službi vicerektora 

u Bogoslovnom sjemeništu te 

ravnatelja Caritasa razriješeni su dr. Božidar 

Mrakovčić i dr. Milan Špehar. 

Upraviteljem župe Jelenje imenovan 

je Ivan Milardović te razriješen 

službe župnog vikara u 

Viškovu. Vjekoslav Kovač razriješen je 

službe župnog vikara na Kozali te imenovan 

upraviteljem župe Svete Obitelji, 

a Tomislav Miletić razriješen je službe 

župnog vikara župe sv. Terezije i imenovan 

upraviteljem župe sv. Romualda. 

Ivo Mićić razriješen službe župnika u 

Matuljima te imenovan župnikom župe 

Drivenik, a na njegovo mjesto u Matulje 

dolazi Kristijan Malnar, dosadašnji župni 

vikara župe Svetog Križa na Srdočima. 

Zlatko Čibarić razriješen službe u 

župama Zlobin, Lič i Fužine te imenovan 

župnikom župa Dramalj i Jadranovo. 

Marko Kopić sa službe župnog vikara 

u Jelenju, preuzet će upravljanje župama 

Fužine, Lič i Zlobin. Upravitelj župe 

Vrbovsko o. Ivan Androić ove je godine 

imenovan župnikom iste župe. Fra Anselmo 

Stulić razriješen službe u župi sv. 

Nikole Tavelića koju preuzima fra Božidar 

Šustić. Dragutin Prlog razriješen je 

službe župnika u Driveniku. Josip Blažotić 

razriješen je službe župnog vikara 

župe BDM Karmelske i kao župni vikar 

odlazi na Viškovo, a mladomisnik Hrvoje 

Poljak imenovan je župnim vikarom 

župe Svetog Križa. 

U župama koje vode salezijanci također 

je došlo do promjena. Službe župnih 

vikara zamijenili su Don Josip Ljubić 

i don Vjekoslav Kanić u župama sv. 

Antuna Padovanskog na Kantridi i župi 

Marije Pomoćnice. 

15 Broj 6/453 2012.

16 Broj 6/453 2012. 

Meduze 

Kako su meduze praktički prozirne 

teško su vidljive. Zato se meduza 

prilikom plivanja može dotaknuti bilo 

kojim dijelom tijela, a da je uopće 

niste vidjeli. 

Priredio: dr. Ivan Host 

MEDICINSKI KUTAK 

Dodir meduze može lijep i sunčan dan na plaži pretvoriti u neugodno iskustvo. 

Meduze su jedinstvena bića kojima se možemo diviti, naravno samo 

ako ih promatramo s udaljenosti. Zemlju obitavaju već oko 650 milijuna 

godina. Njihov životni vijek iznosi od tri do šest mjeseci. Pri samostalnom kretanju 

dostižu brzinu od devet kilometara na sat. Meduze su skoro prozirne i čak oko 

99 posto njihove mase čini voda. Nemaju kostura niti neku naročito čvrstu tvar u 

svom organizmu. Moraju biti u vodi jer im ona podupire cijeli organizam i pomaže 

u kretanju. 

Samo ime “meduza” porijeklo vuče iz grčke mitologije. Meduza je bilo ime 

jedne od tri sestre Gorgone. Bila je jako lijepa, no nažalost se zamjerila božici 

Ateni (o tome postoji više verzija), koja je njenu prelijepu kosu pretvorila u 

strašne zmije otrovnice. Od onda bi se svatko koga bi pogledala pretvorio u 

kamen. 

Meduze osvajaju oceane 

Ovi drevni želatinozni stanovnici oceana se u posljednje vrijeme nezaustavljivo 

šire oceanima i prijete ekologiji morskih sustava. Čini se da im klimatske 

promjene i globalno zatopljenje jako pogoduju. Posljednjih godina zabilježene 

su eksplozije “cvjetanja” meduza u nekim europskim morima, među kojima i na 

Jadranu. Tako da se nekih godina od njih na nekim mjestima nemože niti ući 

u more. Kod Fažane je prije nekoliko godina jedan ribar izvukao neuobičajeno 

veliku meduzu, tešku osam kilograma i promjera klobuka oko 80 cm. Neki se 

ribari žale da sve češće nemogu loviti jer im se mreže za kratko vrijeme napune 

stotinama velikih meduza. 

Meduze se kreću nošene morskim strujama, ali i kontrakcijom mišića. One 

zapravo uzmu nešto vode i onda je kroz otvor izbace van, pa ih taj pritisak pomiče. 

Kreću se nakoso prema gore, a klobuk je okrenut u smjeru kretanja. Meduze 

nemaju mozak, srce, organe za disanje niti krvi. Osjetila su im primitivna, tek razaznaju 

razliku između dana i noći, a pomoću osjetilnih senzora prepoznaju plijen. 

Žarne niti kao minijaturni harpuni 

Meduze imaju jedan otvor koji im služi i za uzimanje hrane i za izbacivanje 

otpadnih tvari. Taj je otvor smješten s donje strane klobuka. Oko 

meduzinog otvora se nalaze duge lovke, a na njima su žarne stanice koje 

luče otrov. Na kraju žarnih stanica nalaze se žarne čahure sa žarnim nitima 

koje imaju završetke u obliku harpuna. Njih žarne stanice izbace u trenutku 

kad se meduza brani ili lovi hranu. Na taj način paraliziraju žrtvu i progutaju 

je. Meduze mogu pojesti plijen koji je veći od njih samih. Najčešće 

jedu planktonske račiće, no u stanju su pojesti i ribu ili druge meduze. 

Kako su meduze praktički prozirne teško su vidljive. Zato se meduza prilikom plivanja 

može dotaknuti bilo kojim dijelom tijela, a da je uopće niste vidjeli. Otrov se 

nalazi u žarnicama i sastoji od otrovnih proteina. Kod dodira trenutačno se osjeti 

jaka bol. Na mjestu dodira se opažaju opekline, a mogu se pojaviti i mjehurići. 

Najgore su posljedice kontakta sluznica s meduzom. Ako je zahvaćena velika površina 

tijela dodirom s većim brojem meduza, mogu se pojaviti znakovi kao što su 

mučnina, povraćanje, glavobolja, nemir, lokalna krvarenja i mjehurići na koži velike 

površine tijela. Na sreću, otrov meduza uobičajenih za naše vode uglavnom 

nije snažan. Na Jadranu je najopasnija tzv. morska mjesečina, Pelagia noctiluca. 

Prva pomoć 

Ako krenete plivati na moru i odjednom 

osjetite jaki osjećaj kao da vas je nešto opeklo, 

najvjerojatnije ste došli u dodir sa meduzom. 

Evo kako izlječiti opeklinu od meduze: 

u Nakon susreta s meduzom, treba po mogućnosti 

sačuvati mir i pažljivo otresti životinju 

te što prije izaći iz vode. Ljudi koji pomažu 

pogođenom trebaju ga smiriti da se izbjegne 

nepotrebno kretanje, a time i dodatno 

utrljavanje žarnog otrova u tijelo. Važno je 

brzo reagirati i čim prije sanirati opečeno 

mjesto 

u Mjesto koje je bilo u dodiru s meduzom treba 

politi slanom vodom, kako bi se lovke 

isprale. Ne smije ih se nikako pokušati odstraniti 

golim prstima. Osim toga, kožu se ne 

smije trljati, jer bi se time izazvalo daljnje pucanje 

žarnih stanica i pogoršalo stanje. Nakon 

toga polijete ocat po opeklini i ostavite 

ga djelovati (naravno ako ga imate pri ruci). 

Može pomoći i limunov sok. Nesmije se koristiti 

obična pitka slatka voda ili alkohol, 

jer bi se nakon njihove primjene mogle 

aktivirati zaostale žarnice. 

u S obzirom da meduza u koži ostavlja svoje 

lovke (žarnice) dobro ih je ukloniti. Ukoliko 

nemate pri ruci ocat, možete upotrijebiti kremu 

za brijanje, sapun ili slično te ih stavite 

na opečeno mjesto. Nakon toga opečeno 

mjesto morate “lagano ostrugati” odnosno 

“obrijati” britvicom ili nožem. Ukoliko ih 

nemate pri ruci dobro će pomoći i osobna 

iskaznica. Tako ćete ukloniti lovke koji su u 

koži. Nakon toga ponovno polijte po opeklini 

ocat (ako ga imate pri ruci). 

u Terapija nakon odstranjenja žarnica uključuje 

lokalnu primjenu masti koje imaju protuupalno 

i protualergijsko djelovanje, a dobro 

je i ako sadrže lokalni anestetik (lidokain) 

kako bi se umanjila bol. Stručna medicinska 

pomoć je svakako potrebna ako su tegobe 

vrlo izražene, ako je opečena veća površina 

tijela (npr. više od polovice ekstremiteta) ili 

ako ste opečeni po sluznicama ili na glavi i 

vratu.

Dvostruka 

zadaća 

orguljaša 

Piše: Andrejka Srdoč 

CRKVENA GLAZBA 

Orguljaš mora voditi računa o dvostrukoj zadaći kojeg pred njega stavlja pjevanje: Instrumentalno 

praćenje pjesme i „uokvirivanje“ iste u instrumentalne stavke predigre, međuigre i završetka. 

1. Instrumentalno praćenje pjesama 

Prvi zadatak orguljaša u liturgiji je pratiti pjevanje. Praćenje 

pjevanja je umjetnost koja pretpostavlja vještinu sviranja, a zahtjeva 

poznavanje liturgije, jer na primjer praćenje psalma ne 

može imati isti karakter kao praćenje poklika Aleluja: za dobro 

ispunjenje ovoga zadatka svakako treba vladati osnovnim poznavanjem 

instrumenta, njegovih mogućnosti i registracije. Ne 

prati se na isti način pjevanje puka, zbora ili soliste. Praćenje 

psalma ima meditativni karakter znači uputna je upotreba tiših 

registara, dok za poklik aleluja možemo uvesti pjesmu s „ripieno“ 

i dati svečaniji karakter. 

Nadalje, ne prati se na isti način pjesma koju zajednica poznaje 

i ona koju tek uči. U prvom slučaju jasno je da će orguljaš 

moći dati solidnu harmonijsku podlogu, dok u drugom slučaju 

treba će više nastojati oko jasnoće melodije pjesme. U našim 

krajevima rado se pjeva u pučkom višeglasju. Ako se ovo pjevanje 

prati tada će orguljaš trebati voditi računa o pravilima pučkog 

pjevanja učeći ih od raspjevane zajednice, a odustajući od 

neprilagođenih, premda bogatijih harmonizacija koje ometaju 

spomenuto višeglasje. Onaj koji prati treba uvijek biti pažljiv na 

ono što se događa: on je često prvi čuvar kvalitete pjesme kako 

s ritmičkog tako i s melodijskog stajališta. 

Praćenje pjevanja se ne improvizira, pogotovo ako se ne 

poznaju osnovni zakoni harmonije na manualu. Dobro je zato 

pobrinuti se za pratnju pjesama, kako za partituru tako i za vježbanje 

iste. Treba spomenuti kako je često potrebno pjesmu postaviti 

u tonalitet koji odgovara zajednici, što za sobom povlači 

pitanje vještine transponiranja. 

Nakon što je svladan i usvojen tekst neke pjesme, samo 

praćenje pjevanja se uči na licu mjesta i to prije svega slušanjem 

onih koji su tu vještinu već svladali, a kad se nađe za instrumentom 

slušanjem onih koji pjevaju. 

UPISI U NADBISKUPIJSKU ŠKOLU ZA CRKVENU GLAZBU 

Od jeseni započinju novi upisi u Nadbiskupijsku školu za crkvenu 

glazbu. Pozivamo sve zainteresirane osobe, a pogotovo 

sve župnike koji nemaju svirača da pošalju na školovanje nadarene 

kandidate. Obrazac za upis možete dobiti u Nadbiskupiji ili 

u svojim župama, te ga dostaviti tajništvu škole do 8. listopada 

2012. 

2. Uokvirivanje pjesme u instrumentalne stavke 

predigre, međuigre i završetke 

Osim praćenja pjesme, orguljaš treba i uvesti u pjesmu glazbenim 

uvodom, predigrom. Ne treba smetnuti s uma da orgulje ne služe 

samo za davanje intonacije, nego imaju znatno većih mogućnosti koje 

će vješti orguljaš znati pokazati. Ovaj kratki stavak koji najavljuje pjesmu 

odlučujući je za kvalitetu pjesme. Predigra postavlja već od prvih 

taktova ritam pjesme, tonalitet, te ugođaj u kojem će se pjesma izvoditi. 

I u ovom slučaju treba voditi računa o kakvoj pjesmi se radi: da li 

je to himan, litanija ili kakav drugi glazbeni oblik kojega susrećemo u 

liturgiji, a svaki od njih ima svoje interpretativne karakteristike. 

Pjesma može završiti s postludijem. Ovo instrumentalno produljenje 

također je način koji omogućuje prijelaz pjesme k liturgijskom 

činu koji zatim slijedi. Ovaj kratki stavak omogućuje da još jednom 

u mislima liturgijske zajednice odjeknu riječi koje su upravo pjevali, 

a na koje ih navodi melodija koju slušaju, ili daje prigodu orguljašu 

da razvije slobodnu melodiju čije značenje ide preko značenja riječi, 

poput gregorijanskog jubilusa. Ovdje je svakako važno voditi računa 

da se instrumentalni interventi uklope u razvoj i tijek slavlja, a ne da 

ga blokiraju. 

Treći instrumentalni trenutak je međuigra. Ovaj glazbeni stavak 

omogućuje vrijeme odaha unutar pjesme koja ima više kitica, a koje 

su opravdane duljinom obreda kojega prate kakav je npr. obred pričesti. 

U strofnim pjesmama i himnima bit će uvijek prikladno posegnuti 

u određenom trenutku za kratkom međuigrom: ovaj „zahvat“ uklanja 

osjećaj umora i dosade koji se rađa iz višekratnog ponavljanja jedne 

te iste melodije. 

Da li se ovi stavci improviziraju? U najviše slučajeva „Da“. Pomnijom 

analizom melodije pjesme uvijek će se naći neku glazbenu temu 

za improvizaciju, a već i sam izbor registara može biti prikladan za 

ostvarenje istih. Uz rečeno može se uputiti i na naše kantuale koji uz 

mnoge popijevke donose već priređene uvode ili međuigre. 

Za više informacija možete se obratiti na: 

Tajništvo Riječke nadbiskupijske škole za crkvenu glazbu, 

ul. Ivana Pavla II., br. 1, 51000 Rijeka. 

Tel.: 051/581-242; Fax.: 051/561-223; Mob.: 091/9752909 

E-mail: crkvena.glazba@ri-nadbiskupija.hr 

Internetske stranice: www. rijeka-nadbiskupija.hr 

17 Broj 6/453 2012.

18 Broj 6/453 2012. 

DODIJAVANJA STAROG PROFESORA 

Trs i loze 

“Ja sam istinski trs, a Otac moj - vinogradar. Svaku 

lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja 

rod donosi čisti da više roda donese.” (Iv 15,1-2) 

Slika vinograda česta je u biblijskoj tradiciji. Vinogradar 

u svoj vinograd ulaže puno truda, brige i rada. 

Na vrijeme ga treba okopati, pročistiti, obrazati, vezivati, 

braniti od štetočina, trajno njegovati. U Svetom se pismu 

Izrael često uspoređuje s Božjim vinogradom. Ta 

se slika pretače u govor o Crkvi u ovoj prispodobi. U 

sedamnaest redaka Ivanova evanđelja, Isus osam puta 

spominje “donošenje ploda”, a čak šesnaest puta “ostanak” 

loze na trsu. 

Između trsa i loze struji isti životni sok, duboko zajedništvo, 

isti neizrecivi život. 

Neka nam u srcu trajno odzvanjaju Isusove riječi: 

“Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako 

ne ostane na trsu, tako ni vi, ako ne ostanete u meni.” (Iv 

15,4) “Ovime se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo 

roda.” (Iv 15,8) 

Gospodine! Ti znaš da smo poput mladica koje lako 

usahnu pred nedaćama života. Prati nas uvijek svojim 

Duhom i ukrijepi našu ucijepljenost u Tebe! 

Priredio: Dario Miletić 

OBITELJSKI PREDAH 

Iz prošlosti Rijeke 

Župna vela crikva 

Crkvu u središtu grada zovu i „kod Kosog tornja“, a ona 

je crkva Uznesenja Blaženje Djevice Marije. Ova zborna-župna 

crkve ima mnogogodišnju povijest. Izgrađena je 1442. 

godine, a bila je poznata po kosom šiljatom tornju, piramidalnog 

oblika. Zvonik je preuređen za mojih gimnazijskih 

dana 1928. godine po nalogu direktora Giganteo. Riječani 

su bili ogorčeni i protestirali. 

Zvonik je danas nagnut oko četrdeset centimetara, a 

nitko ne prati stanje ili možebitno spuštanje terena. Crkva 

ima tri lađe, unutrašnjost je prilično tamna i hladna. Tijekom 

povijesti vršene su razne preinake, a i danas njezina obnova 

dugo traje. 

Ulaz je zadržao velike i lijepe dorske stupove, a iznad 

je skulptura anđela. Pročelje ima divnu veliku rozetu. U samoj 

crkvi i dvorištu nalaze se grobovi članova bratovština i 

gradskih uglednika. Riječani crkvu zovu „Duomo“. 

Oko crkve su donedavno bili bedemi grada, a danas 

je to sve demolirano i uništeno uslijed gradnje modernih 

zdanja, podzemne garaže i buduće gradske knjižnice. Nasuprot 

se nalazi, nekoliko puta srušena u ratu, Pedagoška 

akademija. 

Maks Peč 

IZDANJA VERBUM 

Roman “Kalista” Johna Henryja Newmana 

U prostorijama nakladne kuće Verbum u utorak, 5. lipnja na konferenciji za medije predstavljena je 

knjiga “Kalista. Roman o prvim kršćanima” Johna Henryja Newmana. Knjigu je predstavio mr. sc. Petar 

Balta, glavni urednik nakladne kuće Verbum. 

John Henry Newman (1801.-1890.), obraćenik, kardinal i pisac, jedan od najvećih kršćanskih velikana, 

u ovome briljantnu romanu živopisno i poticajno opisuje život prvih kršćana u Rimskome Carstvu. 

Radnja se romana odvija sredinom 3. stoljeća u sjevernoafričkoj rimskoj provinciji, u gradu Siki, gdje 

su kršćani trpjeli velike progone. Neizvjesna sudbina kršćanske zajednice te ljubav lijepe grčke poganke 

Kaliste i kršćanskoga mladića Agelija isplele su prekrasnu i uzbudljivu pripovijest o važnosti osobnoga 

svjedočenja i dramatičnosti životnih izbora. 

Newman tako kroz svoje likove progovara o sumnjama i preispitivanjima o životu, Bogu i ljudima, 

istodobno naglašavajući snagu obraćenja koje čovjeka mijenja iz temelja i koje osmišljava njegov život.

Sveti Romuald, kojeg slavimo 19. lipnja, monah je koji je oko 

1000. godine pokrenuo struju unutar već aktivnog pokreta za 

obnovu redovništva, točnije monaštva. Kamaldoljanska kongregacija 

danas je dio reformiranog ogranka benediktinske 

zajednice. Samostan u Camaldoliju 

ove godine obilježava tisućugodišnjicu od svoje 

uspostave davne 1012. u toskanskom mjestu 

Camaldoli. Obilježavanju visoke obljetnice pridružio 

se i papa Benedikt XVI. posjetivši u ožujku 

ove godine samostan San Gregorio al Celio 

u Rimu kojega danas drže upravo kamaldoljani. 

Tijekom povijesti Crkve kamaldoljani su dali veći 

broj zaslužnih imena; spomenimo samo svetoga 

Petra Damianija ili Gracijana autora Decretuma, 

poznate pravne kompilacije. 

Sv. Romuald rođen je u Ravenni između 

951. i 953., živio je 75 godina (umro između 

1023. i 1027.). Potječe iz aristokratske obitelji, 

da bi već u dobi od 20 godina napustio imutak 

i postao monah u poznatom ravenskom samostanu 

Sant’Apollinare in Classe. Jedna riječka župa, na Kozali, 

posvećena je svetom Romualdu i Svima Svetima. Titula svetog 

Romualda nije kao što to inače biva, izrasla iz pobožnosti mjesnih 

vjernika prema tome svecu, već iz okolnosti koji su omogućili 

podizanje velebne crkve. Naime od svoga nastanka 1923. kozalska 

je župa bila posvećena Svima Svetima, no prvi riječki biskup 

Isidoro Sain u znak zahvalnosti prema talijanskom darivatelju 

poduzetniku Senatoreu Borlettiju koji je izdašnom svotom novca 

pomogao izgradnju, i na spomen njegovoga oca Romualda, 21. 

siječnja 1930. dekretom je odredio proširenje patrona kozalske 

župe. Od tada je župa na Kozali posvećena svetom Romualdu i 

Svima Svetima. 

Velik broj benediktinskih samostana na području Hrvatske izgrađeni 

su u 12. i 13. stoljeću od jadranske obale sve do Slavonije 

i Srijema (samostani svetog Ivana u Medulinu 1115., svetog Miho- 

OBITELJSKI PREDAH 

O svetom Romualdu na 

temelju novih spoznaja 

vila nad Pazinom prije 1178., svete Marije na Košljunu 1186., svetog 

Jurja i svetog Križa u Senju). Možemo slobodno govoriti o preporodu 

benediktinaca u tome razdoblju u nas, preporod nastao 

na temelju radikalne obnove redovništva kojem 

su poticaj dali pokreti iz francuskog Clunyja i s 

apeninskog Camaldolija. Ti su samostani organizirani 

u novom duhu koji struji iz opatija Cluny 

i Camaldoli i pod njihovim su vodstvom mnogi 

samostani oslobođeni feudalnih zaštitnika odnosno 

njihovih presizanja pred kojima se brane 

sklapajući saveze benediktinaca (kongregacije) 

na temelju pravila svetog Benedikta. Kamaldoljani 

svetog Romualda (1050.) u sebi ujedinjuju 

iskustva pustinjačkog i samostanskog života, 

promiču skromnost i siromaštvo u službi Evanđelja. 

Kamaldoljani su u nas ostavili dubljega 

traga no clunyjevci. Snažne figure biskupa nositelja 

grgurovske reforme dolazile su iz te redovničke 

zajednice. Splitski nadbiskup Lovro 

1059.-1099. i trogirski biskup sveti Ivan Ursini 

1062.-1111., neki su od njih. Spomenuti nadbiskup Lovro smatra 

se duhovnim ocem kralja Zvonimira i njegovom desnom rukom u 

obnoviteljskim nastojanjima Crkve, a na mjesto splitskog nadbiskupa 

došao je iz Osora gdje je bio biskup. 

Često se spominjao boravak svetog Romualda u Istri. Nedavno 

je tome podatku dana vjerodostojna potvrda iz crkvenopovijesnih 

istraživanja pa se boravak toga sveca na našem najvećem 

poluotoku od sada treba smatrati sigurnim i u arhivskim vrelima 

utemeljenim podatkom. Znanstvenik i profesor u sjemeništu u 

Ravenni Ruggero Benericetti zadnjih je godina objavio nekoliko 

zapaženih djela na temelju arhivskog istraživanja crkvenih i svjetovnih 

arhiva na području Ravenne i okolice. Sveti Romuald u Istri 

je boravio između 1002. i 1004. Osim toga spomenuti autor spominje 

i mogućnost drugog Romualdovog boravka u Istri tijekom 

1014. i početka 1015. godine. 

Marko Medved 

Svaki dan možemo nekoga usrećiti, a to ne činimo! 

U subotu, 9. lipnja riječki restoran „Gardens“ 

do posljednjega mjesta bio je ispunjen 

ženama koje su došle na druženje pod 

nazivom „Doručak za žene“ gdje je predavanje 

na temu: „Kako tvoj život može postati 

uzbudljiv“ održala s. Tereza Zukić. Sestru 

Terezu milijuni Nijemaca poznaju kroz televizijske 

nastupe, mjuzikle, mise, predavanja 

i knjige gdje je tražena govornica koja već 

godinama izaziva senzaciju kao trenerica 

menadžera. 

Nekadašnja prvakinja u atletskim sportovima, 

koja je svoju sportsku karijeru zamijenila 

duhovnim pozivom, oduševila je 

Riječanke koje su se okupile na Doručku za 

žene kojega je organizirala istoimena Udruga. 

Na vrlo humorističan, ali i vrlo suptilan 

način s. Tereza je pričala o potrebi da svoju 

ljubav dijelimo s bližnjima, da se Bibliju 

ne treba čitati nego postati Biblija, ali i da 

smo dužni Boga slaviti. „Svaki dan možemo 

nekoga usrećiti, a to ne činimo!“, upozori- 

la je s. Tereza dodajući kako su ljudi gladni 

ljubavi, gladuju za pažnjom i kad drugome 

pokažemo da ga volimo, njegov dan postaje 

drugačiji. 

Osvrćući se na odabir mjesta na kojemu 

je održala predavanje, ova redovnica je 

istaknula kako danas treba izaći iz crkve i 

današnja evangelizacija zahtjeva da se do 

čovjeka dopre na različite načine. Posvjedočila 

je o svojoj sportskoj karijeri kada nije 

poznavala Boga i kako joj se život preko 

noći okrenuo, kako je Bog ušao u njezin život 

kada je prvi puta uzela Bibliju u ruke i 

poručila da za razliku od života bez Boga, 

život s Njim je simfonija. „Imamo samo jedan 

dan i trebamo ga iskoristiti. Moramo 

se voljeti i biti prijatelj s Isusom i svjedočiti 

ga i na neobičnim mjestima jer ni Isus nije 

išao u sinagogu, nego se družio s ljudima 

i pričao o svom Ocu.“ „Doručak za žene“ 

krenuo je 1983. godine u Švicarskoj s ciljem 

da se ženama pruži mjesto gdje će u neko- 

liko sati uživati u zanimljivim predavanjima i 

moći razmijeniti mišljenja. Ubrzo se proširio 

na ostalo Europu, a u Hrvatskoj je prvi 

puta održan upravo u Rijeci u devedesetim 

godinama, rekla je koordinatorica riječke 

podružnice Udruge „Doručak za žene“, Kornelija 

Mikulić Krvavica, a njena kolegica iz 

Zagreba, Angelika Basch dodala kako se 

ovakva događanja održavaju u cijeloj Europi, 

najviše u Austriji, Njemačkoj i Švicarskoj. 

Helena Anušić 

19 Broj 6/453 2012.

20 Broj 6/453 2012. 

Ogulin 

Proslavljen zaštitnik 

gorskih spašavatelja 

sv. Bernard 

Treću godinu za redom u Ogulinu se na državnoj 

razini održala središnja proslava sv. Bernarda, 

zaštitnika Hrvatske gorske službe spašavanja, vrijedne 

i humane organizacije koja pomaže ljudima 

u nevolji. Svečanost hrvatskih gorskih spašavatelja 

započela je ophodom sa zastavama središtem 

grada od njihovih prostorija do župne crkve sv. 

Križa. Misu je za preko pedeset članova HGSS-a 

iz većine hrvatskih stanica predslavio župnik i dekan 

ogulinski mr. Tomislav Rogić. Misi su nazočili 

pročelnik Hrvatske Gorske službe spašavanja 

Vinko Prizmić, izaslanik predsjednika RH general 

Dražen Šćuri, izaslanik ministra obrane RH pukovnik 

Perica Turalija, izaslanik ministra unutarnjih 

poslova Ivica Porubić, izaslanik ravnatelja DUZS, 

pročelnik područnog ureda za zaštitu i spašavanje 

Karlovac Martin Barić, pročelnik ogulinske stanice 

HGSS-a Hrvoje Jerak, karlovački župan Ivan Vučić 

i gradonačelnik Ogulina Nikola Magdić. 

Mon. Rogić je istaknuo da slaveći sv. Bernarda 

kao i sv. Vida slavimo ljude u čijim životima se 

ostvarila snaga Božje milosti u pomaganju ljudima 

i veličanstvenoj žrtvi za druge. Da ta pomoć bude 

konkretnija sva milostinja će se namijeniti za pomoć 

stradalima u potresu u Italiji, jer treba reći da 

je talijanski Caritas za vrijeme Domovinskog rata 

među prvima pomagao Hrvatskoj odnosno Piacenza 

Ogulinu pomažući 30 obitelji „kumstvom na 

daljinu“. Propovjednik je istaknuo da nam je Isus u 

euharistiji ostavio svoje probodeno srce, a danas 

nas najviše razjedinjuje rastočeno srce. Bog nas 

uvijek uči ljubiti, jer je Bog u sebi vječna ljubav, sebedarje, 

velikodušnost. To je životom pokazao i sv. 

Bernard svetac iz 11. stoljeća iz Aoste u Italiji. Zbog 

izuzetne pobožnosti kojom se kao mladi svećenik 

odlikovao, biskup ga je imenovao arhiđakonom - 

svojim prvim pomoćnikom. Ta dužnost obvezala 

ga je na stalne propovijedi unutar cijele regije, te 

na brigu za siromašne. Kako se Aosta nalazi u 

Alpama, sv. Bernard je znao dočekivati izmorene 

putnike koji bi u grad stizali nakon teškog prijelaza 

obližnjeg Monte Giovea. Na Monte Gioveu je 

dao sagraditi dva planinarska utočišta, gostinjce 

za iznemogle putnike, gorštake i sve one koji se iz 

bilo kakvog razloga nađu u planinama. Ta utočišta 

danas nose njegovo ime Grande San Bernardo i 

Piccolo San Benardo na talijansko-francusko-švicarskoj 

granici. Njegove moći danas se čuvaju u 

katedrali u Novari, a njegovo štovanje prošireno je 

po cijelom svijetu među planinarima među čemu 

je posebno pridonio papa Pio XI. i sam planinar. 

Bernarda ne častimo zato što je živio u planini, niti 

što je osvojio najveće vrhunce Alpa, častimo ga 

zato što je svoj život, po Kristovim riječima, osmislio 

pomažući drugima. Tako je i sam postao slika 

Srca Isusova, onaj koji pomaže razumjeti i daje vidjeti 

koliko Bog ljubi čovjeka. 

Nakon mise svi sudionici proslave obišli su 

jedinu u Hrvatskoj alpinističku zbirku a gledali su 

i vrlo atraktivnu vježbu ogulinske stanice HGSS-a 

izvlačenja unesrećenog iz kanjona koja je održana 

iznad 40 metara duboka Đulina ponora u središtu 

grada. 

Z. Ranogajec 

GOSPIĆKO-SENJSKA BISKUPIJA 

Gospić 

Svećeničko ređenje Ivice Tolle 

U subotu 30. srpnja gospićko-senjski biskup Mile Bogović predvodio je u gospićkoj katedrali 

Navještenja BDM obrede svećeničkog ređenja đakona Ivice Tolle. Uz brojne svećenike, župnika iz 

rodne župe ređenika, Otoka kod Vinkovaca Antuna Kneževića, bogoslove te hodočasnike iz Otoka, 

gospićku katedralu su ispunili i profesori zagrebačke 4. gimnazije na čelu s ravnateljem, škole u 

kojoj je ređenik Ivica Tolla više od 10 godina predavao vjeronauk. Svečanost liturgiji dao je katedralni 

zbor pod vodstvom s. Velimire Marinović i uz orguljsku pratnju bogoslova Josipa Šimatovića. 

Biskup Bogović poručio je ređeniku Tolli da se oboje nalaze pred oltarom koji predstavlja 

Isusa, odnosno smrt i uskrsnuće. Krist je stijena koja za svakog stvara vječnost. I tebe zove Crkva, 

biskupija i njen prezbiterij da gradiš na toj čvrstoj stijeni, a ne na pijesku što simbolizira laž, novac i 

nasilje. Laž da su Kristovo tijelo odnijeli apostoli, novcem je plaćeno za širenje te laži, a nasiljem su 

kao mučenici završili većina prvih učenika. Kroz povijest se većina kuća na pijesku iz komunizma, 

fašizma, nacionalsocijalizma rušila. Ivica je to u obitelji i župi Otok ranio otkrio, a nakon više godina 

djelovanja kao vjeroučitelj je imao hrabrosti odazvati se pozivu za svećenika. 

Pozdravne riječi mladomisniku Ivici uputili su djelatnici osnovne škole dr. Franje Tuđmana iz 

Ličkog Osika gdje je radio, a na kraju se svima zahvalio i sam ređenik. 

Zvonko Ranogajec 

Desmerice 

Blagoslov nove kapele sv. Ivana 

Krstitelja u Desmericama 

U subotu 23. lipnja u župi sv. Jurja u Zagorju Ogulinskom u naselju Desmericama ostvarena je 

višegodišnja težnja vjernika ovog dijela župe da dobiju svoj sakralni prostor. Novu kapelu sv. Ivana 

Krstitelja blagoslovio je izaslanik gospićko-senjskog biskupa ogulinski dekan mons. mr. Tomislav 

Rogić. Svečanosti blagoslova nazočili su brojni vjernici, hodočasnici iz susjednih župa Ogulinskog 

dekanata na čelu s gradonačelnikom Ogulina Nikolom Magdićem i njegovim zamjenikom Tonom 

Radočajem. Svečanost su uzveličali članovi više Dobrotvornih podupirajućih društava ogulinskog 

kraja kao i članovi Frankopanske garde. Na misi su koncelebrirali mjesni župnik dr. Željko Blagus, 

župnik Oštarija i Cerovnika pop Antun Luketić i župni vikar iz Ogulina Dino Rupčić. 

Nakon što su veličanstvenom procesijom došli do kapele, blagoslov je predvodio mons. Tomislav 

Rogić, a pozdravne riječi uputio je župnik dr. Željko Blagus. Mons. Rogić je u propovijedi govoreći 

o crkvi istaknuo da je to kuća Božja i vrata nebeska. Crkva je mjesto božjeg prebivališta na 

zemlji i znak Božje prisutnosti. Svaka nas crkva podsjeća da nismo sami, da je Bog s nama. Zato 

su ljudi podizali crkve, kapelice, velebne katedrale i male križeve na raskršćima, uvijek Bogu na 

čast jer su htjeli vidljivi Božji znak u svojoj sredini. Crkva, kuća Božja ujedno su i vrata nebeska! U 

crkvi se učimo biti Bogu blizu. A u Božjoj blizini nestaje s nas prašina i blato grijeha. Bog nas oproštenjem 

čisti i čini dostojnim stajanja pred njim. On krijepi naše snage, oporavlja nas za životne 

borbe, usavršava našu ljubav i dobrotu, daruje nam mir srca, čini nas uvijek više svojom djecom. 

Propovjednik je zatim progovorio o Ivanu Krstitelju i njegovu rođenju. On nam snažno poručuje da 

znamo prihvatiti Božju volju. Samo tada znat ćemo se nositi i sa životom. Ova crkva će svoj plan 

i ulogu ispuniti ukoliko bude znak Božje prisutnosti za vas, ukoliko vas bude okupljala u istinskoj 

vjeri, ukoliko bude čimbenik vašeg zajedništva i rasta u vjeri i međusobnoj ljubavi. Neka vam bude 

uvijek kuća Božja i vrata nebeska, zaključio je propovjednik. 

U večernjim satima održano je tradicionalno vjerničko okupljanje i paljenje Ivanjskog krijesa. 

Z. Ranogajec


Korenica 

Nadbiskup Eterović blagoslovio 

kip bl. Katarine Kotromanić 

U subotu 16. lipnja u župi sv. Jurja u Korenici bilo je izuzetno svečano. Glavni tajnik Sinode 

biskupa iz Vatikana nadbiskup Nikola Eterović predslavio je misno slavlje kao i blagoslov kipa 

bl. Katarine Kotromanić, posljednje bosanske kraljice i blaženice iz franjevačkog svjetovnog 

reda. Uz nadbiskupa Eterovića suslavio je i mjesni biskup Mile Bogović, mjesni župnik Stipe 

Zeba, slunjski dekan mons. 

Mile Pecić kao i brojni svećenici 

iz biskupije. Korenička crkva 

bila je prepuna vjernika u 

narodnim nošnjama iz mjesne 

Like ali i iz domovine blaženice 

Bosne, od Kraljeve Sutjeske 

pa do Plehana. Dostojanstvo 

liturgiji dao je župni zbor uz župni 

tamburaški orkestar. 

Nadbiskup Eterović je 

progovorio o tragičnom životu 

ove velike žene koju mnogi 

nazivaju posljednjom bosanskom 

kraljicom Umrla je u svojoj 

54. godini, točnije 1478. Pokopana je u Rimu u crkvi Aracoeli. Sudbina ove svete žene slična 

je mnogim majkama u Bosni. Može se reći da su istu ili sličnu sudbinu imali mnogi današnji 

vjernici u Korenici koji su spašavajući živote u Bosni povlačili se pred agresijom te našli utočište 

u Korenici. Nakon mise nadbiskup Eterović je blagoslovio kip kraljice Katarine Kotromanić, rad 

umjetnika Josipa Cvrtile. 

Z. R. 

Oštarije 

Biskupijski susret ministranata 

U ponedjeljak 18. lipnja u svetištu Gospe od Čudesa održan je biskupijski susret ministranata 

Gospićko-senjske biskupije. Okupilo se preko 250 ministranata iz svih pet dekanata i većine župa 

biskupije s oko 30 svećenika. 

Susret jer započeo svečanom procesijom do svetišta gdje je održano pokorničko bogoslužje 

koje je predslavio ogulinski dekan mons. mr. Tomislav Rogić. U slijedio je pozdrav domaćina, 

čuvara svetišta popa Antuna Luketića ministrantima i svećenicima nakon čega je uslijedilo misno 

slavlje koje je predslavio izaslanik gospićko-senjskog biskupa, Generalni vikar mons. mr. Tomislav 

Šporčić. Suslavili su brojni svećenici biskupije. 

Život svakog čovjeka vodi čežnja za srećom, a ako je ta želja pogrešna, onda je i sam 

život u pitanju, istaknuo je na početku mons. Šporčić. A čežnjama prema željama su posebno 

usmjereni mladi. Koja je želja ispravna? Da bi to spoznali obraćamo se Bogu i Dugu svetomu da 

nas rasvijetli. Ovdje u Oštarijama poseban uzor dosljednosti vjere je Gospa od Čudesa. Mariju 

gledamo kao najvrjedniju i najmudriju ženu koja je živjela na licu zemlje, što je propovjednik potkrijepio 

razmišljanjima o Mariji od strane J. P. Sartrea, sv. Augustina i M. Gandhija. 

U popodnevnom dijelu susreta održana su za ljubitelje sportskih aktivnosti natjecanja u nogometu. 

Ostali ministranti su u pratnji popa Luketića pohodili drevni biskupijski centar Modruš gdje ih 

je dočekao domaći župnik dr. Željko Blagus. 

Z. R. 

Sjednica Senjskog 

kaptola 

Godišnji susret članova Senjskog kaptola održan 

je u četvrtak 5. srpnja u Senju pod predsjedanjem 

gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića 

i prepošta Senjskog kaptola mons. Mile Čančara. 

Nakon pozdravnih riječi biskupa Bogovića kanonik 

Mile Pecić pročitao je zapisnik s protekle sjednice, a 

potom je prepozit mons. Čančar izvijestio o sudjelovanju 

kanonika na slavljima. Kanonici su sudjelovali 

u slavljima Dana hrvatskih mučenika, kao i sv. Jakova 

na Udbini, proslavi Blagovijesti u Gospiću i Velikoj 

Gospi na Krasnu. Posebno je njihova nazočnost 

tradicionalno prisutna za proslave Gospe Karmelske 

u Senju gdje su posebno uočljivi jer sudjeluju u 

procesiji i misi u svečanim ornatima. To je znak pažnje 

prema Senju i mjesnom vjerničkom puku koji je 

znao sačuvati svoju vjeru u povijesnim neprilikama 

kao i priznanje dugoj i značajnoj crkvenoj povijesti 

Senja. Kanonik mons. Tomislav Šporčić iznio 

je plan slavlja u Godini vjere u kojoj će se održati 

susreti brojnih kategorija vjernika, od ministranata, 

prvopričesnika, krizmanika do susreta supružnika, 

mladih i bolesnika. Završetak Godine vjere bio bi u 

znaku hodočašća cijele biskupije u Mariju Bistricu u 

listopadu 2013. 

(IKA) 

Trošmarija - 219. bdijenje u svetištu 

Gospe od Utjehe 

Patnju treba 

osmisliti 

Gospićko-senjski biskup Mile Bogović predslavio 

je u subotu 30. lipnja tradicionalno bdijenje 

u svetištu Gospe od Utjehe koje se održalo po 219. 

put od davne 1793. godine kada je tadašnji papa 

Pio VI. svetištu dao bulu kojom se hodočasnicima 

izriče oprost grijeha. Proštenje s križnim putom i misom 

bdijenja služeno je za oko tisuću hodočasnika 

iz Ogulinskog kraja, Slunja, susjedne Slovenije ali i 

Hrvata pristiglih iz Australije. Suslavili su upravitelj 

svetišta don Željko Kuten, župnik i dekan ogulinski 

mons. mr. Tomislav Rogić kao i više svećenika ogulinskog 

dekanata među kojima tradicionalno i don 

Giovanni Trussina iz Trsta. 

Razmišljajući o Blaženoj Djevici Mariji kao 

tješiteljici biskup Bogović se zapitao ljudskim razmišljanjem 

kako je ona tješiteljica kada je i sama bila 

neutješena nakon onakvog završetka svog sina. To 

je ljudsko razmišljanje jer je ona više nego i Veronika, 

i Šimun Cirenac i jeruzalemske žene bila svjesna 

veličine smrti i uskrsnuća svog sina te da sudjeluje 

u gradnji svijeta na stijeni, a ne pijesku. Divila se 

sinu koji je ljubio mučitelje, a lice mu je bilo bez 

srdžbe i gnjeva. U njemu je vidjela spasonosnu snagu 

za sve ljude. Zbog toga je ona kroz cijelu povijest 

Tješiteljica i Majka utjehe. 

I naš narod je kroz povijest imao brojnih križnih 

putova iz kojih se dizao u molitvi i praštanju, a Majka 

utjehe mu je bila vodilja. Danas je naše društvo 

bolesno jer ne zna osmisliti boli i učiniti ih sposobnostima.To 

bi nas diglo na višu razinu i gradili bi svijet 

na čvrstoj stijeni, a ne na pijesku koji se bazira 

na arsenalu zloće, laži, novcu i nasilju. Izašli smo 

iz takvog društva i svaki vjernik treba svjedočiti u 

takvom svijetu, zaključio je biskup Bogović. 

Zvonko Ranogajec 

21 Broj 6/453 2012.

22 Broj 6/453 2012. 

Otočac 

Uloga katoličkoga u hrvatskom identitetu 

Redovita mjesečna tribina “Mladi petak”, 

koju organiziraju župa Presvetoga Trojstva u 

Otočcu i Grad Otočac, posljednja u proljetnom 

ciklusu, održana je 15. lipnja u velikoj dvorani 

župnog pastoralnog centra. O temi “Uloga 

katoličkoga u hrvatskom identitetu” govorio 

je dominikanac Frano Prcela, ugledni hrvatski 

teolog koji živi i radi u Mainzu i Berlinu. Moderator 

tribine don Anđelko Kaćunko na početku 

je pozdravio gosta i gotovo pedeset slušatelja, 

među kojima su bili otočki župnik i generalni 

vikar mons. Tomislav Šporčić, župnik Ličkog 

Lešća vlč. Ivica Miškulin, ter duhovnik slijepih i 

slabovidnih vlč. Jure Ladišić, kao i dio polaznika 

zaručničkog tečaja. 

Uvodeći u temu don Kaćunko je najprije 

podsjetio na često uobičajeno poistovjećivanje 

pojmova i stvarnosti “Hrvat-katolik” i “Srbin-pravoslavac” 

i sl., te istaknuo znakovite 

riječi pape Ivana Pavla II. koje je hrvatskom 

narodu uputio u propovijedi na splitskom 

Žnjanu 1998.: “Odluka vaših otaca da prihvate 

katoličku vjeru… odigrala je glavnu ulogu 

u vjerskoj i građanskoj povijesti vaše nacije.” 

Navodeći kako je taj veliki Papa i veliki prijatelj 

Hrvatske, na temelju iskustva iz vlastite domovine, 

Poljske, o važnosti i prožetosti katoličkog 

i nacionalnog pisao i u svojoj knjizi “Sjećanje 

i identitet”, voditelj tribine istaknuo je također 

Papino posvješćivanje našemu narodu kako je 

katolička vjera “baština koja obvezuje” te da 

onakvi kakvi smo bili od slavne godine 879., 

takvi uvijek ostanemo, pa i danas “u novome 

društvenom i političkom ozračju, koje je stvoreno 

u vašoj Domovini”. 

Pater Frano je uvod u svoje izlaganje započeo 

napomenom slušateljima neka ih ne 

iznenadi neuobičajena metoda “dekonstrukcije” 

odnosno pojednostavljeno rečeno rušenja 

predrasuda kako bismo mogli graditi trajnije 

zdanje, jer ne želi “igrati ulogu narodnog tribuna”. 

Navevši potom četiri stupa identiteta 

Tounj 

U nedjelju 24. lipnja župa Tounj u Ogulinskom 

dekanatu svečano je proslavila blagdan 

nebeskog zaštitnika župe kao i Dan općine Tounj. 

Misno slavlje predslavio je čuvar svetišta Gospe 

od čudesa u Oštarijama u suslavlju mjesnog župnika 

fra Slavena Mijatovića, ogulinskog župnika 

i dekana mons. mr. Tomislava Rogića i župnika 

Lipe na Dobri popa Mate Pavlića. Uz domaće 

vjernike na čelu s načelnikom općine Ivicom 

Sopekom misi su nazočili i brojni Tounjci koji na 

blagdan sv. Ivana Krstitelja dođu u svoje mjesto iz 

svih dijelova Hrvatske. 

Propovjednik pop Ante Luketić vjernicima je 

ukazao na značaj ovog sveca kome se jedino uz 

Isusa i Mariju u Crkvi posebno slavi rođendan, a 

ukazao je i na značaj njegova imena koje znači 

„Bog je milostiv“. 


– logos, epos, topos i ethos - istaknuo je značenje 

jezika, “sjećanja”, teritorija i kulturnog 

nasljeđa za narod, postavivši također pitanje 

zašto je danas ne samo Crkva oblaćena u medijima 

nego i zašto su stupovi identiteta javno 

stavljeni u pitanje. Umjesto odgovora, izrekavši 

i kritičku opasku kako smo mi Hrvati većinski 

katolici, ali nismo dovoljno evangelizirani, 

predavač je posvijestio slušateljima potrebu 

angažirane zainteresiranosti za ono što svatko 

od nas može učiniti da se ti “naši stupovi učvrste, 

jer oni nisu ukras nego nosivi element, kao 

temelj”. 

Predavač je temu podijelio u tri cjeline: 

Meta-pripovijesti ili “velike priče”, Katoličko i 

hrvatski identitet, Izazovi za Katoličku crkvu. 

Drugi dio izlaganja, Katoličko i hrvatski identitet, 

imao je tri dijela. Predavač je najprije 

opisao vrijednost pologa koji je hrvatski narod 

baštinio, zatim koje su dimenzije činjenice što 

su Hrvati (većinski) katolici, ter odnos identiteta 

i domoljublja. U trećem dijelu pater Frano 

je kratko naveo izazove za Katoličku crkvu, 

pri čemu posebnu pozornost valja usmjeriti 

na odnos prema tradiciji i na prihvaćanje pluralizma 

ter respektirati “novi autoritet” Crkve i 

odnose nacije i vjere. U zaključku je predavač 

naglasio da identitet nije za muzej, nego ga 

treba živjeti. “Ne smijemo podleći napasti da 

samo nabrajamo zasluge Crkve pa da to sve 

jednom lijepo prinesemo u muzej. Izraz ‘Hrvat 

katolik’ ne smije postati parola, fraza”, rekao je 

p. Prcela, naglasivši da nam valja iznova otkriti 

i reinterpretirati temelje našega identiteta, jer 

nacija i vjera su nam dane na dar pa ih u ovim 

novim okolnostima trebamo spoznati i oplemeniti. 

Ako želimo imati budućnost, zaključio 

je predavač, ne smije biti izbora između nasljeđa 

ili nasljedovanja vjere i nacije, jer nasljeđe 

lako završi u muzeju, a nasljedovanje tih vrijednosti 

mora se pretočiti u život. 

Anđelko Kaćunko 

Sv. Ivan Krstitelj u znaku 

blagoslova nove rasvjete i spomen ploče 

Prije mise općina Tounj je uručila na svečanoj 

sjednici općinskog vijeća više zahvalnica 

zaslužnim pojedincima i ustanovama povodom 

80 godina postojanja ove općine. Jedan od dobitnika 

najvišeg priznanja ove općine je i župnik 

Tounja fra Slaven Mijatović. 

Uručivši priznanje fra Slavenu Mijatoviću, 

predsjednik općinskog vijeća Nikola Katić je istaknuo 

da se zahvala dodjeljuje zbog posebnog doprinosa 

u kulturnom, vjerskom i duhovnom obrazovanju 

na prostoru općine Tounj. Zahvalivši se 

na priznanju fra Slaven je istaknuo da i male sredine 

kao Tounj imaju veliku ulogu u razvoju države, 

baš kao što je i Isus krenuo iz malenog Nazareta 

a stigao je u veliki Jeruzalem. Isto je tako zamjerio 

današnjim političarima na svim razinama što 95 

posto vremena troše na dijagnozu a samo 5 posto 

na terapiju. Pred skori ulazak u zajednicu europ- 

Objasnivši najprije pojam “velike priče”, predavač 

je upozorio da je ovdje riječ o kolokvijalnim 

interpretacijama nekih fenomena hrvatske društvene 

i crkvene stvarnosti. Potom je naveo i obrazložio 

šest hrvatskih unutarnjih meta-pripovijesti koje su 

nam svima veoma drage, a koje ne samo crkveni 

propovjednici nego još češće politički govornici 

(o)lako (zlo)upotrebljavaju u nekritičkom isticanju 

i opisivanju nacionalnih vrlina: katolički narod, 

marijanski narod, “predziđe kršćanstva”, Crkva u 

Hrvata, najkatoličkija zemlja, Stepinčeva crkva. 

Pritom je predavač, apostrofirajući posebno (u 

ovom nizu peti po redu) “kompliment” koji nam 

je dao bivši nuncij Lozano, istaknuo opasnost 

kolektivnog “bijega u pozitivne predrasude o sebi, 

koje stvaraju negativne predrasude o nama”, jer s 

takvim predrasudama danas ne možemo u javnost. 

Slično je i s nekoć važnom i omiljenom sintagmom 

“Mi Hrvati”. Beskonačnim ponavljanjem i u novim 

okolnostima svi su se na nju toliko naviknuli da 

se “potrošila” i izgubila nekadašnji sadržaj. Ni 

ona, kao ni neke druge naše nacionalne “titule” 

i povijesne činjenice, naglasio je p. Prcela, “ne 

mogu nam više biti argument u današnjim javnim 

prijeporima jer današnji svijet ne razumije naš 

govor, pa se prema svim tim pojmovima moramo 

odgovornije odnositi ter tražiti nove slike i nove 

izričaje za opis njihova sadržaja”. U svemu tome 

dodatni teret su nam razne tzv. vanjske metapripovijesti. 

Među njima su domaće “velike priče” 

- klerofašisti, državni neprijatelji, kleronacionalisti, 

strani (vatikanski) špijuni…, kao i one koje su nastale 

u inozemstvu - hrvatski nacionalisti, podupiratelji 

ekstremnih emigracijskih skupina, nositelji stvaranja 

separatističke hrvatske države, državna Crkva, 

katolička država… A posljedica suodnosa tih “velikih 

priča” je nova izgradnja “rovova” između hrvatske 

katoličke većine i manjine koja je, kako se obično 

kaže, na vlasti “a mi smo i dalje u rovu”. Međutim, 

samo osuda svega toga nimalo nam ne koristi, 

zaključio je p. Frano prvu točku izlaganja. 

skih naroda fra Slaven je istaknuo veliki hendikep 

Hrvatske što je pola stoljeća bila u komunizmu za 

razliku od većine ostalih članica EU, te iako smo 

ljestvice postavili možda previsoko, mi smo u stanju 

postići zacrtane ciljeve. 

Slijedilo je zatim ispred općinske zgrade svečanost 

otvaranja nove ekološke i energetski učinkovite 

rasvjete kao i otkrivanja spomen ploče o 80 

godina postojanja općine Tounj. Rasvjetu i ploču 

blagoslovio je župnik Tounja fra Slaven Mijatović. 

Nakon mise održano je pučko veselje uz nastup 

KUD-a Tounjčice na prostoru ispred crkve. 

Z. R

DOGAĐANJA 

3. Festival vjerskog filma na Trsatu 

Pobjednik dokumentarac o Međugorju 

Dokumentarni film „Međugorje - evo ti majke“ redateljice Ljiljane Bunjevac-Filipović u produkciji 

HRT-a pobjednik je ovogodišnjeg trećega po redu Festivala hrvatskih vjerskih filmova Trsat. Festivalski 

žiri kojim je predsjedao Srđan Segarić dodijelu Grand prixa 9. lipnja prokomentirao je mišljenjem kako je 

ovdje riječ o pravom dokumentarcu vjerske tematike u kojemu se paralelno miješaju povijesne činjenice 

vezane za fenomen ukazanja i samog Međugorja s dojmljivim iskazima aktera čudesnih i dramatičnih 

događanja. 

„Dubrovački prorok 

- Josip Ruđer Bošković“ 

ovjenčan je strukovnim 

nagradama za najbolju 

režiju Nani Šojlev i najbolju 

glazbu Mari Marketu. 

Ovaj vrsni i u duhu svjetski 

produciranih i režiranih 

televizijskih dokumentarca 

matematički točno 

i precizno prati životni 

put Ruđera Boškovića. U 

svim segmentima filma 

vidi se duboka promišljenost 

i istančani estetizam 

u režiji kojim su povijesne 

zanimljivosti prezentirane 

na vrlo zanimljiv i barokno 

raskošan način. Originalna glazba ilustrira Boškovićevu fascinantnu životnu priču u svim njenim dimenzijama: 

od raskošnih baroknih zvukova plemenitoga Dubrovnika, Pariza, Beča ili Britanskoga dvora, preko 

uzvišene glazbe liturgijske atmosfere Rima, do istočnjačkog melosa Istambula... 

Originalna i zanimljiva ideja filma „Nije moja duša prazna“ koja na posve nov i zanimljiv način tematizira 

problem hrvatskih branitelja oboljelih od PTSP-a i karizmu velečasnog Zlatka Sudca donijela je 

Jakovu Sedlaru nagradu za najbolji scenarij. Sedlarov scenaristički koncept je naoko jednostavan, ali je 

istovremeno vrlo dubok i zadire u najintimnije zakutke ljudske psihe. Po prvi puta se u hrvatskoj dokumentaristici 

progovara o važnosti vjere u prevladavanju osobnih trauma pojedinca. 

Već drugu godinu za redom nagrađen je za svoj snimateljski posao Branko Cahun. Ovaj istaknuti 

hrvatski snimatelj osobito je doprinio visokoj estetiziranosti i dojmljivosti filma „Mrtva noć“ Branka Ištvančića. 

Blago kontroverzna priča kratkoga igranoga filma „Uskršnja jaja“ Slobodana Karajlovića o proslavi 

Uskrsa u obitelji jednoga oficira JNA nagrađena je za najbolju montažu. Istančan osjećaj za ritam i tempo 

montažera Sanjina Stanića uvelike je pridonio dinamičnom i uzbudljivom izlaganju priče kojima stalno 

drži pozornost gledatelja. 

Nova Vrhovna uprava 

Družbe sestara Presvetog Srca Isusova 

Na XVIII. redovitom generalnom 

kapitulu Družbe sestara Presvetog 

Srca Isusova koji se od 26. lipnja održavao 

u generalnoj kući „Nazaret“ na 

Drenovi u Rijeci, 27. lipnja izabrana je 

nova Vrhovna uprava Družbe za sljedeće 

šestogodište. 

U izbornom dijelu Generalnog 

kapitula za vrhovnu glavaricu izabrana 

je s. Nives Stubičar, za zamjenicu 

vrhovne glavarice i savjetnicu izabrana 

je s. Dobroslava Mlakić, za drugu 

savjetnicu s. Felicita Špehar, za treću 

savjetnicu i tajnicu s. Marijana Mohorić, 

za četvrtu savjetnicu s. Kristina 

Tunić, a za vrhovnu ekonomu s. Bernardina 

Maslać. Tema kapitula bila je 

redovnički identitet sestara Presvetog Srca Isusova, kako bi razmišljajući o temeljima svoje Družbe dobile 

poticaje za vršenje svojeg poslanja. Sestre vode dva dječja vrtića, jaslice i ženski učenički dom. U ovoj 

školskoj godini u ulici Pomerio u središtu grada otvorile su dječji vrtić „Mima“ koji prima dvadesetak djece, 

a jaslice su već 14 godina na iznimno dobrom glasu u Rijeci. 

s.Marijana Mohorić 

Hodočašće 

Marijine legije 

na Trsat 

Ove godine Regija Zagreb Marijine 

legije, međunarodne katoličke laičke organizacije, 

odabrala je za svoje redovito 

godišnje hodočašće marijansko svetište 

Trsat u Rijeci. Hodočašće je bilo održano 

2. lipnja. Tom prigodom okupilo se legijsko 

aktivno i pomoćno - molitveno članstvo 

kao i prijatelji i podupiratelji ove laičke 

organizacije iz svih krajeva Hrvatske. 

Vjernici su se odazvali u velikom broju. 

Hodočasnike su uz okrjepu te riječi dobrodošlice 

dočekali legionari s područja 

Riječke nadbiskupije. Na Trsat je, uz predstavnicu 

kurije Sarajevo Marijine legije iz 

BiH, pristiglo oko devetsto hodočasnika 

u dvadesetak autobusa s područja Vukovara, 

Osijeka, Petrinje, Siska, Zagreba, 

Zadra, Splita i mnogih drugih krajeva domovine. 

Euharistijsko slavlje u Bazilici Majke 

Božje Trsatske predvodio je duhovnik 

Regije Zagreb preč. dr. Stanislav Vitković, 

uz koncelebraciju pet svećenika među 

kojima su bili mons. Šime Perić, duhovnik 

komicija Zadarske nadbiskupije, o. Ignac 

Čižmešija DI, duhovnik komicija Osječke 

nadbiskupije, o. Božidar Ipša DI, dugogodišnji 

duhovnik prezidija u Zagrebu, 

vlč. Mato Martinković, duhovnik prezidija 

u Vukovaru, te gost p. Ildefons Fux OSB, 

jedan od duhovnika Marijine legije u Austriji. 

U svojoj homiliji dr. Vitković pozvao 

je okupljene hodočasnike da se, ne samo 

svojim molitvama nego i svojim razmišljanjima 

o hrvatskoj katoličkoj obitelji, pridruže 

velikom skupu na susretu obitelji 

cijeloga svijeta u zajedništvu sa Svetim 

Ocem Benediktom XVI. koji se upravo 

tih dana održavao u Milanu. Upozorio je 

dr. Vitković na dvije velike bolne rane, 

ne samo u Hrvatskoj nego i širom svijeta, 

na razvod braka i ubijanje nerođene 

djece. «Mi kao Marijini legionari imamo 

za poseban zadatak pohode obiteljima, 

pa i takovim obiteljima, vratiti i dovesti ih 

na pravi put», rekao je dr. Vitković. Podsjetio 

je također legionare na promicanje 

vrijednosti obitelji, ne bilo kakve i ne 

istospolne zajednice, nego obitelji koja se 

u sakramentu ženidbe pred oltarom svezala 

nerazrješivim vezom. Takva obitelj je 

istinska obitelj u kojoj Gospodin prebiva i 

djeluje. Jednako tako se treba boriti i za 

svaki nerođeni život. To je borba u kojoj 

legionari moraju govoriti, nastupati i moliti. 

Na kraju homilije zazvao je blagoslov 

Nazaretske obitelji za legijski rad, kao i za 

osobni život, za naše obitelji te blagoslov 

za Svetog Oca Benedikta XVI. 

Na kraju euharistijskog slavlja nazočne 

je pozdravio predsjednik Regije 

Zagreb Marko Oroz. Hodočašće je završilo 

klanjanjem pred Presvetim Oltarskim 

Sakramentom. 

Marijana Oroz 

23 Broj 6/453 2012.

24 Broj 6/453 2012. 

RIJEČKA NADBISKUPIJA 

600 godina spominjanja imena Crikvenice 

Otvorenje izložbe Život i umjetnost 

Vinodola u doba pavlina 

U okviru proslave 600 godina spominjanja imena Crikvenice, u Muzeju Grada Crikvenice 

6. srpnja otvorena je izložba Czirquenicza 1412, život i umjetnost Vinodola u doba pavlina. 

Izložba je nastala u suradnji s Primorskim i pomorskim muzejem Hrvatskog primorja u Rijeci, 

Riječkom nadbiskupijom i Filozofskim fakultetom Sveučilišta u Rijeci, a otvorio ju je gradonačelnik 

Damir Rukavina. 

Pozdravne govore koje su uputili predstavnici Grada Crikvenice i institucija koje su surađivale 

u postavljanju izložbe otvorio je riječki nadbiskup Ivan Devčić podsjetivši na nemjerljiv 

značaj pavlina za kulturu Vinodolskog kraja. Pustinjački red nastao u Mađarskoj poznat je 

po bijelom habitu pa su ih 

nazivali i bijelim fratrima. 

Uz Crikvenicu se vežu 

od 1412. kada je knez 

Nikola Frankopan obnovio 

crkvu Majke Božje na 

ušću rječice Vinodolčice 

i sagradio samostan koji 

je predao pavlinima. Taj 

je samostan postao jezgra 

današnje Crikvenice, 

koja je po samostanskoj 

crkvi dobila i ime. Nešto 

kasnije knez Martin Frankopan 

sagradio je pavlinski 

samostan uz crkvu sv. 

Marije na Ospi u Novom 

Vinodolskom. Pavlinski 

samostani postojali su i u 

Senju i podno Modruša, po kojemu je i Kapela dobila ime. U Senjsko-modruškoj biskupiji 

pavlini su prihvatili glagoljicu. 

„Crikvenički pavlinski samostan bio je rasadiše kulture i školstva”, podsjetio je nadbiskup 

Devčić. „Bavili su se slikarstvom, glazbom, liječničkim i ljekarničkim umijećem. Razvijali su 

poljoprivredu, šumarstvo, maslinarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo (odnjegovali su nekoliko 

novih i plemenitih sorti vina koja su izvozili). Uz svoje samostane gradili su hospicije i gostinjce. 

Po svojoj djelatnosti oni se nisu mnogo razlikovali od drugih velikih katoličkih redova, čiji 

su samostani također bili rasadišta kulture počevši od pismenosti i glazbe do agrikulture, 

graditeljstva, šumarstva, obrta itd.“ Nadbiskup je istaknuo kako je svo društveno i kulturno 

djelovanje redovnika u konačnici uvijek nadahnuto traženjem Boga, što je objasnio i papa 

Benedikt XVI. u svom govoru u samostanu bernardinaca u Parizu, 12. rujna 2008. 

Jubilej crkvice u Vratima 

Župa Fužine, točnije njezin zaseok Vrata, 7. 

srpnja proslavila je velik jubilej, osamdeset godina 

otkako je izgrađena i blagoslovljena crkvica 

Gospe Lurdske. Misno je slavlje predvodio riječki 

nadbiskup Ivan Devčić, a suslavili mons. Stanko 

Kovačić, dekan Delničkog dekanata, mons. Juraj 

Petrović, te župnik Fužina Zlatko Čibarić. U procesiji 

su uz vjernike sudjelovala vatrogasna društva 

iz Liča, Fužina i Vrata, te Tamburaška sekcija 

„Zrinski“ iz Liča. 

Nadbiskup Devčić u propovijedi je podsjetio 

da je inicijativu i zemljište za gradnju crkvice dao 

domaći sin, mons. Anton Golik. Želja da izgrade 

kapelu Gospe Lurdske u svom mjestu tinjala je 

dugo u srcima Vrataraca. Nakon što je mons. Golik 

darovao roditeljsko imanje, gradnja je započeta 

blagoslovom temeljnog kamena 1. srpnja 1929. 

godine, da bi u studenom 1930. bio nabavljen kip 

Gospe Lurdske blagoslovljen u Lurdu, a sama kapela 

je završena i blagoslovljena po mons. Ivanu 

Starčeviću, senjsko-modruškom biskupu, rođenom 

Mrkopaljcu 3. srpnja 1932. On je najprije blagoslovio 

zvono, zatim je iz Golikove kuće u procesiji 

donesen kip i stavljen na predviđeno mjesto 

iza oltara, poslije toga počela je posveta oltara i 

blagoslov crkve te pontifikalna sv. misa na kojoj 

su pjevale domaće djevojke Vratarke. Svečanost 

blagoslova završena je večernjom i igrokazom 

„Rasipni sin“, što ga je izvelo Križarsko bratstvo. 

Uz crkvicu sagrađen je Svećenički dom te 

otvoreno Dječje obdanište u rodnoj kući mons. 

Golika. Nažalost, dolaskom komunističkog režima, 

Svećenički dom je oduzet za potrebe ondašnje 

Tvornice Vrata, a rodna kuća mons. Golika iz 

obdaništa pretvorena u gostionicu. Nakon pada 

komunističkog režima, crkvicu je temeljito u više 

navrata obnovila Općina Fužine, a Ministarstvo 

kulture ju je 2006. proglasilo kulturnim dobrom 

zbog specifičnog gotskog stila i prekrasnog glavnog 

žrtvenika Gospe Lurdske. 

„Izgradnjom ove crkvice u čast Gospe Lurdske 

Vrata i Vratarci svrstali su se u niz mnogih 

većih i manjih mjesta širom katoličkog svijeta 

koja su željela imati u svojoj sredini crkvu ili špilju 

posvećenu čudesnim Marijinim ukazanjima u Lurdu“, 

rekao je nadbiskup te protumačio kako Lurdska 

ukazanja Bernardici gledati kroz simboliku 

vode i u svijetlu vjere. „Marija poziva Bernardicu 

da se napije iz izvora. Možemo reći da Bernardica 

tu predstavlja sve one koji, ne opažajući pokraj 

Nova vrata na župnoj 

crkvi u Delnicama 

Na župnoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Delnicama 24. 

lipnja riječki nadbiskup Ivan Devčić blagoslovio je nova 

ulazna vrata. Troja vrata, na glavnom ulazu i na dva bočna, 

izradio je u hrastovom drvu stolar Branko Rizvić, a 

njegova supruga Marija umjetnički je izrezbarila ornamente. 

Zahvaljujući majstorima, župnik mons. Stanislav 

Kovačić istaknuo je kako su sredstva za izradu novih 

vrata prikupljena nesebičnim prilozima župljana koji su 

željeli da se župna crkva ponosi ulaznim vratima. Vrata 

su ta koja štite, ali i otvaraju ulaz u bogoštovni prostor, 

sveto mjesto molitve i susreta s Bogom. Radovi još nisu 

u potpunosti završeni jer je potrebno dodati okapnice te 

izraditi i unutarnja vrata. 

Na dan blagoslova novih vrata u Delnicama je bilo 

posebno svečano i zbog krizme koju je primilo 33 mladih. 

Nadbiskup Devčić krizmanike je potaknuo da se, u 

nastojanjima da vjeru doista žive, ugledaju u svog župnog 

zaštitnika sv. Ivana Krstitelja. Njegova skromnost i 

poniznost očituju se u tome što je svoj život potpuno podredio 

navještaju mesije koji dolazi, Isusa Krista. „Neka 

isti Duh koji je vodio njega, nakon primanja sakramenta 

potvrde i vas vodi kroz život“, poručio je nadbiskup. 

sebe pravi izvor, gase svoju žeđ vodom mutne 

rijeke. Marija nas po Bernardici ujedno poučava 

kako je Kristov izvor žive vode posve blizu nas, 

upravo pred nama, ali prekriven raznim naslagama 

pogrešnih shvaćanja, predrasuda, neautentičnošću 

onih koji tvrde da su ga našli i da iz njega 

piju, i tome slično.“ Vjernike je pozvao da čuvaju 

vjeru predaka o kojoj svjedoči crkvica. „Tu svetu 

predaju možemo izvršiti samo ako smo sami ljudi 

žive vjere u Krista, vjere koja nije samo tradicija 

nego osobni životni izbor i stav svakog od nas. Na 

takvu vjeru želi nas pozvati Godina vjere, koju će 

Sveti otac Benedikt XVI. 11. listopada ove godine 

proglasiti za cijelu Crkvu“, zaključio je nadbiskup.

Koncert u čast 

utemeljiteljice 

U Glazbenom atelieru Pavlinić u Rakitju pokraj Samobora 

održan je 6. lipnja koncert u čast Majke Marije 

Krucifkse Kozulić (1852.-1922.), utemeljiteljice Družbe sestara 

Presvetog Srca Isusova, na njezinu restauriranom 

glasoviru. Glasovir Majke Marije Krucifkse uspješno su 

restaurirali graditelji i restauratori glazbenih instrumenata 

Marko Pavlinić i Ibrahim Konjhođić, pod vodstvom restauratora 

Zlatka Pavlinića. 

Za Majku Mariju Krucifksu pokrenut je postupak 

za proglašenje blaženom i svetom, a svi predmeti koje 

su sveci doticali svojim rukama za nas relikvije drugoga 

reda. Stoga je Družba glasovir svoje Utemeljiteljice dala 

na restauraciju, koja je trajala 123 dana, da bi ga se sačuvalo 

od daljnjeg raspadanja. Radi se o povijesnom, starom, 

ali vrlo dragocjenom glazbenom instrumentu Majke 

Krucifikse. Procjena godina izrade glasovira računa se 

između 1865. i 1875., a graditelj po klasifikaciji tipa instrumenta 

zove se F. Weber (opus br. 2286) iz Berlina. Tipke 

klavijature obložene su slonovom kosti. 

Majka Marija Krucifiksa bila je učiteljica glazbe, a 

glazbeno je obrazovanje započela u ranom djetinjstvu 

kod privatnih učiteljica, riječkih sestara benediktinki. 

Najprije je posjedovala vlastiti spinet, a glasovir joj je 

kao svojoj najljubljenijoj kćerki, nabavio njezin otac Ivan 

Matej Kozulić. Kad je Marija 1866., u četrnaestoj godini 

polagala završni ispit šestog razreda osnovne glazbene 

škole, njezin joj je otac, koji je bio kapetan broda i plovio 

po dalekim morima, pisao iz Carigrada neka odsvira ariju 

„Casta Diva“ (od V. Bellinija) kao molitvu koja će taknuti 

srca svih slušatelja. 

S obzirom da se radilo o povijesnom instrumentu i 

program je koncerta bio složen kao mali presjek povijesti 

glazbe pisane za glasovir. Izvođačice programa na 

resaturiranom glasoviru bile su tri bivše učenice Ženskog 

učeničkog doma Marije Krucifikse Kozulić iz Rijeke, a 

sada studentice Muzičke akademije u Zagrebu: Maria 

i Anamaria Bilandžić i Chiara Jurić, te studentica Ivona 

Konjetić iz Siska. 

Na koncertu su, uz sestre Presvetog Srca Isusova, 

bili nazočni brojni posjetitelji iz Hrvatske i Slovenije, 

profesori Muzičke akademije iz Zagreba, među kojima i 

vrhunski pijanist i profesor Đuro Tikvica, ravnatelji muzičkih 

škola, pijanisti, profesori klavira, ljudi iz kulturne 

i glazbene djelatnosti te korisnici usluga obrta glazbenih 

instrumenata „Pavlinić“. Na predstavljanju glasovira 

glavni je restaurator Zlatko Pavlinić govorio o povijesti 

glazbenog instrumenta i moderirao cijeli program. Na 

kraju je s. Dobroslava Mlakić, postulatorica kauze Majke 

Marije Krucifkse, pozdravila sve nazočne i zahvalila 

u ime Družbe restauratorima i izvođačicama koje su na 

pianinu izvele cijeli program, te ukazala na svetost Utemeljiteljice, 

naglasivši kako će se njezin pianino čuvati 

kao posebna relikvija, jer je ona na njemu svirala. Za 

promotivni je koncert atelier „Pavlinić“ tiskao je knjižicu 

u kojoj je prikazana povijest glasovira, donesen je kratki 

životopis naše Majke Utemeljiteljice, te osnovni podatci o 

izvođačicama programa. 

s. Dobroslava Mlakić 


Program Nacionalnog zahvalnog 

hodočašća u Rim 

Program Nacionalnog zahvalnog hodočašća u Rim za hodočasnike iz Riječke nadbiskupije 

predstavljen je na konferenciji za novinare 19. lipnja u Nadbiskupskom domu u 

Rijeci. Predstavnici Riječke nadbiskupije i stalnog partnera Autotransa, biskupski vikar za 

pastoral Matija Matičić te direktorica produkcije Autotransa Tamara Černeka i Danijel Radošević 

javnosti u iznijeli program hodočašća 

koje će se održati od 5. do 9. studenog. 

Biskupski vikar istaknuo je kako će se 

uobičajeno zahvalno hodočašće nakon svakog 

Papinog posjeta ove godine održati na 

početku Godine vjere koja će obilježiti cijelu 

Katoličku crkvu. Hrvatski biskupi željeli su 

da na taj način hodočašće zahvalnosti Papi 

za posjet Hrvatskoj istodobno bude i hodočašće 

Petrovoj Stolici u Godini vjere kako 

bi vjernici na „apostolskim pragovima“, grobovima sv. Petra i Pavla ispovjedili i učvrstili 

vjeru. 

Središnji događaj bit će susret sa Svetim Ocem Benediktom XVI. na Općoj audijenciji 

7. studenog te zajednička misa svih hodočasnika iz Hrvatske u bazilici sv. Petra 8. studenog 

koju će predvoditi kardinal Josip Bozanić u zajedništvu sa svim hrvatskim biskupima. 

Hodočasnički program za ostale dane razlikovat će se od biskupije do biskupije, a za 

Riječane je specifičan posjet Pisi gdje je službovao i preminuo posljednji talijanski biskup 

koji je upravljao Riječkom biskupijom od 1938. do 1947. godine. Na svom će hodočasničkom 

putu posjetiti i Arezzo, Subiaco i Sienu te dakako, znamenitosti Rima i Vatikana. 

Ispred Autotransa, Černeka i Radošević istaknuli su kako je Autotrans u jubilarnoj 65. 

godini poslovanja kupio i 7 novih komfornih autobusa koji će se koristiti i na ovom hodočašću. 

„Udobnost i sigurnost putnika na prvom su mjestu“, rekla je Černeka. Radošević 

je istaknuo kako je putovanje osmišljeno kako bi hodočasnicima ponudilo što više duhovnih, 

ali i kulturnih znamenitosti. Cijena hodočašća iz Rijeke u Rim je 2690 kuna, a predviđa 

se oko 400 osoba. Autotrans nudi i mogućnost otplate u ratama. Prijave se primaju do 16. 

srpnja u svim župama i poslovnicama Autotransa. 

Misa zadušnica za nadbiskupa Tamaruta 

Život prožet ljubavlju i trpljenjem 

Misu zadušnicu na 12. godišnjicu smrti posljednjeg 

riječko-senjskog nadbiskupa Antona 

Tamaruta 28. lipnja u katedrali sv. Vida u Rijeci 

predvodio je riječki nadbiskup Ivan Devčić. Govoreći 

o svom prethodniku na čelu mjesne Crkve sa 

sjedištem u Rijeci, nadbiskup Devčić je podsjetio 

na njegov životni i svećenički put istaknuvši kako 

je bio obilježen ljubavlju i trpljenjem. 

U predvečerje svetkovine apostolskih prvaka 

sv. Petra i Pavla, nadbiskup Devčić je objasnio da 

je ljubav prema Gospodinu temeljni uvjet kojega je 

Petar, a time i svaki njegov nasljednik, morao ispuniti 

da mu Isus povjeri pastirsko poslanje. „Brojni 

kasniji biskupi, nasljednici apostola, potvrdili su tu 

ljubav čak i mučeničkom smrću. Danas se spominjemo 

jednog od njih koji je 10 i pol godina kao 

riječko-senjski nadbiskup i metropolit predvodio 

našu mjesnu Crkvu. U svom je služenju u mnogo čemu bio sličan Petru. Ljubio je Krista i 

Crkvu, a to je bila ljubav koja služi. Njegov je život bio prožet i trpljenjem, kako zbog teške 

situacije Božjeg naroda u ratnim vremenima, tako i zbog bolesti s kojom se borio. Na taj se 

način suobličavao s Kristom i uvijek ga svjedočio kao spasitelja ljudi“, rekao je nadbiskup 

Devčić. 

Nadbiskup Tamarut predvodio je Crkvu u Rijeci na kraju dvadesetoga stoljeća, stoljeća 

u kojem je Rijeka najprije postala biskupijskim, potom nadbiskupijskim i metropolijskim 

središtem. Započevši svećenički put u Krčkoj biskupiji bio je, kao pravnik i liturgičar, profesor 

Visoke bogoslovske škole i rektor sjemeništa u Rijeci, 1986. imenovan je šibenskim 

biskupom, a 1990. postaje riječko-senjski nadbiskup i metropolita. Njegovo upravljanje 

riječkom Crkvom obilježeno je prijelazom iz komunizma u demokraciju, Domovinskim ratom, 

okupacijom i stradanjem velikoga dijela tadašnje Riječko-senjske nadbiskupije, te 

konačno podjelom nadbiskupije i pripremama za stvaranje Gospićko-senjske biskupije. 

Rodom iz Novalje, kao nadbiskup je upravljao područjem današnje Riječke nadbiskupije 

i Gospićko-senjske biskupije, a svojim je djelovanjem ujedinjavao Riječku metropoliju. Na 

kraju mise, svećenici i vjernici predvođeni nadbiskupom Devčićem okupili su se u molitvi 

za pokojnika nad njegovim grobom u katedrali. 

25 Broj 6/453 2012.

26 Broj 6/453 2012. 


Dan državnosti 

Molimo za pravednu, odgovornu i 

slobodnu Hrvatsku 

„Naše je da molimo i sve činimo sa svoje strane da bi naša država postala 

državom koja će brinuti o svakom svom građaninu tako da svaki u njoj 

može imati potrebnu sigurnost, pomoć i zaštitu. Da bi takvom mogla postati, 

neophodna joj je trajna naša pomoć koju joj možemo, između ostaloga, pružati 

donošenjem pravednih zakona, poštivanjem i promicanjem istinskih vrijednosti 

i odgovornim korištenjem i življenjem slobode. Neka naše čestitke za Dan 

državnosti budu popraćene upravo takvim željama za našu državu i sve nas“, 

rekao je riječki nadbiskup Ivan Devčić u katedrali sv. Vida predvodeći misu na 

Dan državnosti 25. lipnja. 

Ove su se godine u katedrali okupili predstavnici 18 braniteljskih udruga 

te Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, u organizaciji Udruge hrvatskih 

dragovoljaca ‘91., Zajednice branitelja PGŽ i Mreže katolika grada Rijeke. 

Branitelji i njihove obitelji 

proslavu Dana državnosti 

započeli su u Vukovarskoj 

ulici ispred murala 

sjećanja na Vukovar 

te u mimohodu, pjevajući 

domoljubne pjesme, pješačili 

središtem Rijeke 

do Mosta hrvatskih branitelja 

gdje su pred spomenikom 

braniteljima 

položili vijence i upalili 

svijeće. Proslava Dana 

državnosti nastavljena 

je misom u katedrali koju 

je predvodio nadbiskup 

Devčić. 

U propovijedi je 

nadbiskup istaknuo kako 

je nakon obrambenog 

rata Hrvatsku i dalje potrebno 

jednakim žarom 

izgrađivati, u demokratskom 

duhu koji podrazumijeva 

slobodu, ali zahtijeva 

i odgovornost koje često manjka. „Željeli smo slobodnu i demokratsku 

državu. Jedna i druga riječ imaju nešto privlačno i očaravajuće u sebi. No to ne 

znači da je lako ostvariti ono što one znače. Nema slobode bez odgovornosti, 

kao što nema prava bez dužnosti. Mi smo, međutim, u protekla dva desetljeća 

naše samostalne države pokazivali stanovitu jednostranost u shvaćanju slobode 

i prava, jer nismo dovoljno ni mislili ni uvažavali sve ono što ti pojmovi uključuju 

i znače. Isto smo tako isticali demokraciju i zaklinjali se u nju, ali se nismo u 

istoj mjeri zauzimali za izgradnju i usvajanje demokratske kulture i ponašanja.“ 

Podsjetio je da kvaliteta demokracije ovisi o zrelosti građana. „To znači da našoj 

mladoj državi u njezinu odrastanju i sazrijevanju možemo samo tako pomoći 

što ćemo sami postajati odgovornijima s obzirom na našu slobodu, prava, 

dužnosti i zajedničko dobro, kao i time što ćemo postajati sve svjesnijima kako 

doista o našem glasu na izborima i o našim svakodnevnim životnim izborima 

ovisi kakva će nam država i zajednički život biti.“ 

Usporedio je stvaranje države s roditeljskom brigom za dijete ukazavši da 

je potrebno još puno strpljivosti i puno ulaganja u još uvijek mladu državu, a 

posebno raspoloženja koje je vladalo za vrijeme Domovinskog rata kada nitko 

nije pitao kolike će žrtve i odricanja trebati podnijeti za obranu i ostvarenje 

tisućljetnog sna o samostalnoj državi. „Na početku, kad smo uspjeli ostvariti 

vjekovni san hrvatskog naroda, radost i ponos bili su toliki da smo na neki način 

i mi, poput roditelja novorođenog djeteta, potisnuli u drugi plan misao na žrtve 

i trpljenja što smo ih radi postizanja tog cilja morali podnijeti.“ Podsjetio je na 

poruku vjere upućenu putem biblijskih čitanja koja govori o nužnosti poštivanja 

Božjih zakona. „Mojsije, jedan od najstarijih i najpoznatijih zakonodavaca što 

ih je ljudski rod imao, prenosi Božju riječ narodu kazujući kako naši ljudski 

zakoni i uredbe, koji određuju karakter države i odnose u njoj, kao i norme našeg 

osobnog ponašanja i djelovanja, trebaju, prema njemu, odražavati Božje 

zakone usađene u ljudsku narav, u srce svakog čovjeka. To je preduvjet mira, 

sreće i opstojnosti pojedinaca, naroda i država.“ 

Svečana sjednica 

Gradskog vijeća 

Grad Rijeka proslavio 

je Dan Grada i svog 

zaštitnika sv. Vida tradicionalnom 

svečanom 

sjednicom Gradskog 

vijeća u HNK Ivan pl. 

Zajc 13. lipnja. Tom su 

prigodom Nagrade za životno 

djelo dobili dr. fra 

Emanuel Hoško i akademik 

Daniel Rukavina, a 

uručeno je i 9 Godišnjih 

nagrada te 6 Zlatnih plaketa 

„Grb Grada Rijeke“. 

Obraćajući se dobitnicima 

Nagrada i 

uzvanicima Predsjednica 

Gradskog vijeća Dorotea 

Pešić Bukovac se 

osvrnula na sve značajnije 

odluke koje je Gradsko vijeće usvojilo u proteklih godinu dana 

kojima se nastojalo ublažiti posljedice recesije i olakšati građanima 

život. Gradonačelnik Vojko Obersnel također se osvrnuo na kriznu 

godinu iskoristivši metaforu streličarstva. „Luk pokazuje svoju snagu 

tek kad se savine. Ta metafora oslikava trenutnu gospodarsku krizu, 

koja nas je natjerala da se savinemo i protegnemo, ali ne i pognemo 

te prisilila da razmišljamo o novim i drugačijim idejama, da otkrijemo 

snagu i izdržljivost koju možda nismo mislili da imamo, i da pogledamo 

oko sebe s još više razumijevanja, solidarnosti i topline za druge. 

I zato, uz sve one teške posljedice koje kriza donosi, moram reći da 

vjerujem da je kriza ipak i šansa i prilika da izvučemo najbolje od sebe 

i učinimo najbolje što možemo za svoj grad“, poručio je Obersnel. 

Okupljenima se prigodnim govorom obratio i nadbiskup Ivan 

Devčić istaknuvši kako je proslava Dana grada i njegova zaštitnika 

prigoda za prisjećanje na sve što građane povezuje. „Sigurno je zaštitnik 

grada jedna od poveznica koja njegove stanovnike povezuje s 

prijašnjim generacijama, ali i međusobno, makar ga svi ne štovali na 

isti način. Karakteristika je ljudi koji cijene slobodu mišljenja i vjerovanja 

da i razlike umiju pretvoriti u prednosti, tj. u nešto što spaja, a ne 

razdvaja. Upravo to želim našem gradu i svim njegovim stanovnicima 

u ovoj svečanoj prigodi“, rekao je nadbiskup. 

Trodnevna priprema 

uoči sv. Vida 

Podizanjem zastave sv. Vida, uz zvuke Gradske glazbe Trsat, 12. 

lipnja započela je trodnevna priprema za proslavu sv. Vida, zaštitnika 

katedrale, grada Rijeke i Riječke nadbiskupije. Svečanost podizanja 

zastave na trgu ispred katedrale ove je godine bila opterećena promjenjivim 

kišnim vremenom zbog kojega su u tijeku dana otkazani 

brojni programi u organizaciji Grada. Svečani početak trodnevnice 

kiša ipak nije omela, a misu je u 18.00 sati predvodio predstojnik Teologije 

u Rijeci dr. Božidar Mrakovčić, koji će predvoditi i sljedeće 

dvije. Nakon mise održan je koncert riječkog HNK Ivan pl. Zajc. 

Posljednjeg dana trodnevnice 14. lipnja liturgija će započeti pjevanom 

večernjom koju će predvoditi nadbiskup Ivan Devčić. Nakon 

mise uslijedit će bdijenje mladih, kojima će proslava sv. Vida biti završni 

susret u pastoralnoj godini koja je u Riječkoj nadbiskupiji bila 

posvećena upravo njima. Nakon bdijenja na orguljama će nastupiti 

prof. Giulio Mercati 

Središnje misno slavlje 15. lipnja predvodit će nadbiskup mons. 

Nikola Eterović, glavni tajnik Sinode biskupa, na Trgu riječke rezolucije 

do kojega će vjernici stići u svečanoj procesiji koja kreće iz 

katedrale sv. Vida u 18.00 sati.

Dječje ljeto kod salezijanaca 

Salezijanska zajednica u Rijeci od 16. do 21. lipnja pripremila 

je za djecu osnovnih škola Dječje ljeto, program druženja, 

igre i kreativnih radionica kojima nastoje okupiti školarce i u 

tjednu nakon što nastava završi. Ove godine u programu sudjeluje 

stotinjak djece iz salezijanske župe Marije Pomoćnice i okolnih 

župa, a o njima brine 15 animatora. „To su animatori koji su unutar 

salezijanske zajednice prošli posebnu edukaciju za rad s mladima“, 

objasnio je David Leskovar, voditelj projekta i salezijanski svećenički 

kandidat. 

Program praćenja mladih parova Ureda za obitelj Riječke nadbiskupije 

zaključen je završnim susretom obitelji 4. lipnja u 

Nadbiskupskom domu. Time je završen ovogodišnji ciklus 

susreta i radionica na kojima je tema bila „Partnerstvo i kako ga 

ostvariti“. Ove je godine program polazilo 36 parova, a susretali su 

Svaki dan počinje misom u 9.00 sati, a druženje i igra, pjesma, 

ples i kreativni rad, nastavljaju se do 16. No, nije sve samo u zabavi 

jer se mladima na razne načine progovara o duhovnim vrijednostima. 

„Sve to činimo po uzoru na Don Bosca koji je doslovno s ulice 

sakupljao mlade i nudio im drugačije životne sadržaje. Mlade u našoj 

zajednici okupljamo tijekom cijele godine, a vrhunac je Dječje 

ljeto. Oni dolaze ne samo iz naše župe nego i okolnih i očito se i oni 

i roditelji slažu da je to kvalitetan način za započeti ljetne praznike“, 

zaključuje Leskovar. 

Završni susret obitelji 

se u prostorima dječjih vrtića Zvjezdica, Nazaret i Zvončica. Na završnom 

susretu obiteljima se obratio predstojnik Ureda Ivan Niklić 

podsjetivši i na druge programe koje Ured nudi, prije svega godišnje 

Obiteljske i Roditeljske škole te duhovne obnove. 

Željka Frković podsjetila je i na desetogodišnji jubilej rada Ureda 

istaknuvši da njihove programe godišnje koristi oko 2000 ljudi. 

Na evaluacijskim listićima korisnici su uglavnom vrlo zadovoljni ponuđenim, 

a programi se redovito osvježuju i uvode se novine. 

Jedna od njih je ovogodišnja „Duhovna potpora obiteljskom zajedništvu“, 

prošireni program osmišljen za parove koji su prošli 

redovni trogodišnji program Praćenja mladih bračnih parova, 

a željeli su nastaviti susrete, ponajprije u smislu duhovne potpore. 

Susrete je vodio fra Krunoslav Kolarić, brat laik i odgajatelj novaka 

u franjevačkom samostanu na Trsatu, teolog i psihoterapeut. S 33 

bračna para susretao se jednom mjesečno, a teme susreta predlagali 

su sami sudionici tražeći duhovnost i nadahnuće u biblijskim 

tekstovima. 

Od jeseni će započeti novi ciklus od ukupno 9 tematskih, edukativno-iskustvenih 

radionica, godišnja tema je „Roditeljstvo, zanat 

koji se ne uči nego radi“. U taj su ciklus pozvani i novi roditelji koji 

su za jesen upisali djecu u neki od vrtića gdje se program provodi.

Završen 

projekt 

mladih 

animatora 

Njih 17 dvaput mjesečno dolazilo je na susrete u prostore župe Uznesenja Marijina, ili drugih riječkih 

župa, gdje ih se osposobljavalo da postanu animatori za mlade u svojim župnim ili drugim zajednicama. 

ste jedan od najvrjednijih plodova Godine mladih koja u Riječkoj 

nadbiskupiji uskoro završava“, rekao je nadbiskup Ivan 

„Vi 

Devčić 9. lipnja u Nadbiskupskom domu djevojkama i mladićima 

koji su završili šestomjesečni tečaj za animatora. Njih 17 dvaput mjesečno 

dolazilo je na susrete u prostore župe Uznesenja Marijina, ili drugih riječkih 

župa, gdje ih se osposobljavalo da postanu animatori za mlade u svojim 

župnim ili drugim zajednicama. 

„Ustrajnost će vas spasiti“, poručio im je nadbiskup objasnivši kako 

posao za njih zapravo tek počinje jer bi trebali naučeno pokušati i ostvarivati. 

„Vi bolje od mene znate kakva je situacija s mladima danas, kakvi 

problemi ih muče, koliko su nesigurni i puni nedoumica i po pitanju vjere i 

po pitanju života. Ali i vi ste mladi, jedni od njih i sigurno ćete tako doprijeti 

do njih. Božja je volja da mladim ljudima pomognemo da se susretnu s Kristom, 

da otkriju zajedništvo vjernika, značaj Crkve i ljepotu Kristove ljuba- 

vi.“ Nadbiskup se osvrnuo i na nedavni nacionalni susret katoličke mladeži 

u Sisku gdje su mladi dali snažno svjedočanstvo vjere. 

Okupljenima se obratio i jedan od inicijatora projekta „Mladi animatori 

za mlade“, dr. Nikola Vranješ. Istaknuo je kako Crkva stalno nastoji 

osposobiti vjernike laike da mogu kvalitetno djelovati na pojedinim područjima 

pastorala te tako biti suradnici svećenika i redovničkih zajednica. 

Pozdravila ih je i voditeljica njihovih edukativnih susreta, vjeroučiteljica 

Ines Turković, koja ih je podsjetila da za njih tek sada počinje izazov. 

„Bilo mi je zadovoljstvo raditi sa 17 izuzetno kvalitetnih mladih 

ljudi koji su pokazali da su spremni i malo se žrtvovati. Naime, naši susreti 

dvaput mjesečno trajali su i po tri sata, ali oni su bili redoviti i sve to izdržali.“ 

Nadbiskup Devčić i voditelj Ureda za mlade Matija Matičić na kraju 

susreta podijelili su polaznicima priznanja o završenom programu edukacije 

te im poželjeli uspjeh u daljnjem radu. 

Ur.

Pogledajte Zvona u PDF obliku - Riječka nadbiskupija

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?