Majko Kristova moli za nas! Sveti Jakove moli za nas!

PromišljanjePromišljanjese. Prvi je hodočasnik bio Abraham koji jedobio od Gospodina nalog da iziđe iz svojezemlje, svoga naroda, plemena i obitelji. Zaputiose na put bez povratka, bez povratnekarte. Nikad se više nije vratio u stari zavičaj.Isus je kao Židov redovito hodočastio uJeruzalem, učenike je slao na misijska putovanjajoš za svoga javnoga djelovanja. On zapravoi nije imao stalna boravišta. Bio je trajniputnik i gotovo beskućnik na ovoj zemlji.Prigoda za razmišljanje i molitvuTemeljni nalog apostolima i učenicima nakonuskrsnuća a prije uzašašća na nebo bijašeodašiljanje u cijeli svijet, navještaj Radosne vijestisvim ljudima, sve ljude krstiti u ime trojstvenogaBoga. Njihovo je biti glasnici, misionari,angeloi. Misijski nalog svima da pođuu cijeli svijet samo pojašnjava kako pokretljivostučenika i poslanje spadaju na temeljneznačajke samoga kršćanstva. Upravo su prvimisionari u ranoj Crkvi bili krajnje pokretljivi.Krist nas poziva iz svagdana, iz svijeta, nazapućivanje, na traženje, ali i svjedočenje. Čovjektreba otkriti Boga, a da bi se to moglo,treba se zaputiti, krenuti na put. Put duha, putu daljinu, put u visine (ne samo duhovne).Isus poziva da se čovjek zaputi za njim, da ganasljeduje. Makar hodočašćenje po sebi nijemisionarsko putovanje svjesnih kršćana, ipakse hodočasnik zapućuje na stanovito vrijemeiz svoga svagdana, ostavlja sve svoje sigurnostii životnu ugodu, zapućuje se u nepoznato,u tuđe i neizvjesno (pogotovo u prijašnja vremena,opasnosti od razbojnika, divljih zvijeri,neprijateljskih zasjeda i sl.), i na putovanju želiiskusiti blizinu Boga i Neba.Hodočašćenje nije kršćanska posebitost.Imamo ga u gotovo svim velikim religijama,pa čak i kod australskih domorodaca. Ono jeznakoviti hod prema iskonu, ishodištu. Spadana bit života, a ponekada i na folklor. Ukršćanstvu je vremenom hodočašćenje poprimiločak i društvenu kategoriju, od pojedinačnogaprešlo se na kolektivno hodočašćenjepri čemu se razvijaju određene pobožnosti,zajednička molitva, pokorničke vježbe, sakramenti,posebice sakrament pomirenja i pokora.Bez duhovne pratnje hodočašćenje se nerijetkopretvara u turistički obilazak.Istinsko hodočašće želi obnoviti čovjekovduhovni i vjerski život. Hodočastiti značivjerovati nogama, hodeći. Da, cilj je važan,ali treba učiniti sve kako bi hodočašćenje postaloduhovnim doživljajem, kako bi čovjekdosegnuo cilj ne samo na zemljovidu, nego iu duhovnom smislu. Samo putovanje stvaranutarnju duhovnu raspoloživost i ozračjekako je svatko samo putnik na svijetu. Trebase zaputiti u sebe, imati dovoljno vremena zarazmišljanje i molitvu, vrijeme i tišinu kojuće čovjek rijetko osjetiti u svagdanu. Čovjekna hodočašćenju želi doći k sebi, premislitisvoj dosadašnji život, napraviti reviziju i inventuru.Spoznate pogrješke i promašaji postajupredmetom kajanja i novoga zaokreta,koji se onda pretače i slijeva u temeljitu ispovijed.Hodočasnik u pravilu ima vremena zamolitvu, a molitva je usmjerenje srca i duhasamomu Bogu, kako bi se mogao još snažnijepovezati s Gospodinom. U tome ga smisluhodočasničko društvo ili skupina nosi, pomažemu na putu k Bogu. Hodočašćenje uskupini treba svakome pojedincu omogućitida se posveti sam sebi i svojoj duši, da se zamislinad svojim životom, prijeđenim životnimputem i onim što ga još čeka.Snimio Frano SušacProtuteža svijetu bez BogaHodočašćenje je – kao što rekosmo – jedanod bitnih oblika vjerskog izričaja, onospada u sastavnice zapadne pobožnosti. Uprvom tisućljeću cilj hodočašćenja bijahuuglavnom sveta mjesta, Jeruzalem, Sveta zemlja,potom egipatska pustinja, gdje su hodočasniciučili vjersko i životno iskustvo odpustinjskih otaca i monaha ili pak grobovipojedinih apostola i mučenika. U drugomtisućljeću imamo zbog nemogućnosti putovanjana sveta mjesta hodočašćenja svetomeJakovu u Compostelu, - finis terrae, na krajsvijeta, krajnji zapad Španjolske koji graničis Atlantikom - i Rim, postoje doslovce hodočasničkeceste i putovi, napose prema Santiagu.Od petnaestoga stoljeća razvijaju se hodočašćau marijanska svetišta. U 16. stoljećuna pozornicu stupa u Meksiku Guadalupe,mjesto Marijinih ukazanja, zatim velika marijanskasvetišta u Europi ali i u Indiji i Kini,koja privlače milijune hodočasnika.Protestantska reformacija u 16. stoljećusnažno se (us)protivila hodočašćenju jer suputovanja u Rim te praksa oprosta bila povodLutheru za otklon od Rima. Tek od 17.stoljeća hodočašćenje postaje značajkom katolicizma.Protestantizam se u svome čistunstvulišio jednoga od bitnih oblika kršćanskepobožnosti. Vremenom je prosvjetiteljstvoposve dokinulo štovanje Marijino i svetaca.Ali unatrag kojih dvjesto godina, od Marijinihukazanja u Parizu, Rue de Bac, ponovnose probudila i u katoličkom okružju potrebaza hodočašćenjem. Dominiraju velika Marijinasvetišta. Od lurdskih i fatimskih ukazanjaimamo nesmanjeno Marijino štovanjete hodočašćenja Gospi. Time je na primjerennačin kažnjeno prosvjetiteljstvo koje nijemoglo zatomiti čovjekovu potrebu za štovanjemi hodočašćenjem.U minulih 180 godina kroz mnoga svojaukazanja Marija se pokazala kao glasniki prorok. Ona tješi i opominje, nastupa majčinskii proročki, kao protuteža zaboravuBoga i hladnome svijetu znanosti, napretkai tehnologije, svijetu koji je isključio Boga.Marija je blaga i umilna majka koja dira nutarnjestrune čovjekova srca i bića, čovjekabogotražitelja.Marija kao strpljiva majka ukoje čovjek tražitelj može pronaći mir, utjehu,sigurnost u vjeri u Boga koji ga ljubi iprihvaća. Redovito nastupa proročki.Nakon Sabora imamo u teologiji stanovitusuzdržanost spram Gospodinove Majke,Marija se potiskuje iz teologije i prakse,nju se pokušava minimalizirati. Na Zapaduimamo umnogome zamiranje marijanskepobožnosti. Sve to pak nije moglo ugušitiu svijesti običnih vjernika odanost Mariji.Pokušaj da se potisne Marija i hodočašćenjeiznenađuje upravo zbog činjenice da je Saboristaknuo i naglašavao protežnicu narodaBožjega na putu, proputovanju, jer ovdje nemamotrajnoga boravišta (Posl. Hebrejima),nego smo na prolazu prema nebeskoj domovini.Upravo bi se hodočašćenje dalo upotrijebitikao slika putujućega Božjega naroda.Međutim, što se više govorilo i naučavalona sveučilištima i po raznim akademijamao izlišnosti marijanske pobožnosti, što seviše govorilo o ‘zrelim’, odraslim vjernicima,to više su rasla hodočašćenja u veća i manjamarijanska svetišta. Dok se s jedne stranebroj vjernika na nedjeljnim svetim Misamasmanjuje, dotle se stalno penje broj vjernikau Marijinim svetištima. Vidi se to izrazitou Međugorju. Marija je nešto kao kontrastniprogram u žurbi i otuđenosti čovjekovasvagdana u suvremenoj civilizaciji. Pavao VI.proglasio je Mariju Majkom Crkve.Marija i Eva – dva različita svijetaPromatrači se pitaju: Odakle i zašto uživau katoličkom svijetu Marija i Marijino štovanjetoliku obljubljenost i popularnost? Razumljivasu hodočašćenja na sveta mjesta gdjeje Isus živio i djelovao. Pa shvatljiva su hodočašćenjaapostolskim grobovima, ili pak uMarija je mirna luka, dalekood bučna i histeričnasvijeta medija s njegovimkratkotrajnim senzacijama.Ona je protupol, mirno ismirujuće sidrište našemdepresivnu i smušenusvijetu.Rim gdje je glava Crkve. Ali, zašto je upravoMarija izričiti cilj nebrojenih hodočašćenjana cijelom svijetu?Odgovor je možda dan već u Bibliji, na prvimstranicama. Ako je Eva majka svih živih,ako čovjek u sebi nosi žudnju za životom i životvornomsnagom, onda bismo mogli reći:Eva je svojim neposluhom udaljila čovjeka odBoga; posljedica toga bijaše gubitak Božje blizine,života, raja i na kraju smrt. Čovjek pakžudi za životom. Naspram Eve imamo Marijukoja je poslušna vjernica, od Boga izabranai odlikovana – puna milosti – slobodna odgrijeha, ne zavodnica, ne tašta ‘zvijezda’ s pozornicaovoga svijeta, nego ponizna Djevica,Gospodinova Majka, Majka koja donosi životsvim vjernicima. Marija živodajka, Marijakoja donosi život svijetu i vjernicima.Nitko ne može odbaciti majku i majčinstvoa da ne bude ranjen u duši, da ne izgubinutarnju ravnotežu. Čovjek treba i oca i majku.Nije to vanjska datost našega života, negoono što nas iznutra kao ljudska bića određuje,što utiskuje neizbrisivi biljeg našoj osobnosti,a to se onda odražava i u našem odnosuprema Bogu. Možda je ovaj porast hodočašćenjau Marijina svetišta i zbog razloga što seu našem suvremenom svijetu, racionalnom ikompjuteriziranom, jedva poštuje majčinstvoi materinstvo, a pogotovo je na djelu otporprema očinstvu i očevima. U suvremenomsu društvu žene određene za društveni angažman,karijeru. Doskora nakon rođenja (od)uzimaju im se djeca i odgajaju u jaslicama ivrtićima kako bi one mogle zarađivati. Timese remeti Bogom dani poredak stvari u stvaranju,narušen je odnos majka-dijete.Marija je protuteža svijetu određenu novcem,radom, potrošnjom. Marija je mirnaluka, daleko od bučna i histerična svijetamedija s njegovim kratkotrajnim senzacijama.Ona je protupol, mirno i smirujuće sidrištenašem depresivnu i smušenu svijetu.Da bi čovjek crpio novu snagu, da bi došaok sebi, da bi imao uporište u životu i Bogu,da bi pronašao mir i zajedništvo, on putuje,hodočasti. Marija je na vjerničkom putumajčinska pratiteljica, putokaz, hodegetria,na nemirnim stazama ove zemlje, kao sućutnamajka i sestra u svijetu hladnu i proračunatu,bez istinskih ljudskih i prijateljskih odnosa.I dobro je po čovjeka iskoračiti iz togasvagdana, u stanovitim razmacima, potražitiBožju blizinu, potaknut i vođen Onom kojaje na jedinstven i jedincat način povezana sIsusom. Ona nas vodi k Bogu, vodi nas naizvore rijeke života, podaruje nam mir i povjerenje,sigurnost kako nad nama bdije Bogkoji nas sve ljubi i želi nam spas i sreću. PodNjezinim smo plaštem svi djeca istoga Oca,braća Isusa Krista.4 | Glasnik mira | Međugorje Kolovoz 2010. | Broj 8 | Godište V. | 5