pastoral Majke Božje

Godište V. • Broj 1 • Međugorje • Siječanj 2010. • Cijena 2,5 KM / 10 knDošao sam bolje upoznatipastoral Majke Božje Kardinal Schönborn

PromišljanjePromišljanjeIsus ostaje do dana današnjega neistraživa inedokučiva pojava. Unatoč tolikim nastojanjimaon je u sebi neuništiv, nerazderiv. Razdiran je oni kidan tijekom povijesti, možda je i u mnogimvjernicima prekinut onaj njihov neposredni,djetinji odnos prema Isusu, Sinu Božjem iČovječjem, kakva su poznavali s vjeronauka ilipak s nedjeljnih bogoslužja, ili pak sa slika, ali ganije moguće ukloniti iz srca i svijesti vjernikamatralo i prekapalo tu osobu, preoravalo ianatomski seciralo, upravo kao što nekomgorskom masivu svatko na svoj način pristupa:planinari, geolozi, speleolozi, mineralozi,klimatolozi, kartografi, rudari, svi koji sena bilo koji način bave s različitih vidika postojećimmasivom. Tako je i s Isusom. Stojipred nama kao neistraživi gorski masiv. Injega se promatralo i promatra pod raznimvidicima i motrištima. Bave se njime psihologijai parapsihologija, dubinska psihologija,sociologija, politika, povijest, povijestreligija. Zatim teologija, duhovnost, lijepeumjetnosti, filozofija, jezikoslovlje (Isusovgovor, njegove usporedbe koje su jedinstveneu svjetskoj književnosti). Svatko na svojnačin tumači Isusa, njegove riječi i djela. Zajedne je on prevratnik, za druge zanesenjak,fanatik, sanjar, fantast, za jedne je Isus sad udobrom, sad u lošem društvu. Sve postojećemetode primjenjivane su na njega, svakase umjetnost na njemu okušala. Kiparstvo islikarstvo, film i kazalište, književnost i kabaret,glazba i musical. Jednom riječju, on jetrajno izazovna i zanimljiva pojava na svjetskojpozornici i ljudskoj mašti. Ne pušta ljudena miru.Isus ostaje do dana današnjega neistraživai nedokučiva pojava. Unatoč tolikim nastojanjimaon je u sebi neuništiv, nerazderiv. Razdiranje on i kidan tijekom povijesti, moždaje i u mnogim vjernicima prekinut onaj njihovneposredni, djetinji odnos prema Isusu,Sinu Božjem i Čovječjem, kakva su poznavalis vjeronauka ili pak s nedjeljnih bogoslužja,ili pak sa slika, ali ga nije moguće uklonitiiz srca i svijesti vjernika.Svaki i napola osvjedočeni kršćanin imasvoja osobna iskustva s vjerom u Isusa Krista.Jednom je ta vjera rudimentarna, gotovokržljava, drugi put snažna i iskustvena.Mnogi su ga učinili svojim idealom, njegovim je lik u životu mjerodavan. Njegove su riječi,primjerice Govor na gori, nedokučive,ili pak njegove slike o kraljevstvu Božjem.Fascinira on, često pak samo izvana. Pitanjebi moralo glasiti daleko preciznije i osobnije:Tko je on za mene, odnosno Je li on za mene/nas upravo ono što on sam traži za sebe, govorio sebi? Čime se on sam predstavlja predsvakim od nas, zahtjevi koje postavlja predčovječanstvo.Jesmo li spremni svoju vjeru u njega mjeritinjegovim riječima, njegovim zahtjevima,njegovim izričajima o sebi samome, njegovimznanjem i sviješću o samome sebi, sviješćukoja izbija sa svake stranice Evanđelja?Jesmo li spremni promatrati ga njegovimočima, stjecati znanje o njemu prema onomešto on sam o sebi kaže, a ne prema našimosobnim zaključcima ili onome što namnude na tržištu (nazovi)teolozi koji tu osobučesto do neprepoznatljivosti razvlače i cjepkaju,da od nje ne ostaje ni kostur, lik bezkrvi i mesa?Obraćenje Isusu Kristu,donositelju i navjestiteljuRadosne vijesti, uključujeu sebi posvemašnji obratcjelokupna čovjekova bitka,stavljanje na jednu kartusvega u vlastitom životu,na kartu Isusa Krista.Vjerujemo i povjeravamose njegovoj riječi i vodstvu,jer njemu vjerujemo,njegov primjer slijedimo,jer njega ljubimo i njegovautoritet prihvaćamoTko ne vjeruje u Boga, ne može vjerovatini u Isusa KristaIsusov sam osobni zahtjev spram vlastiteosobe jest pregolem, i svi koji nisu spremnikrenuti za njim ili mu se pokoriti, bitinjegovi učenici, smatraju njegove izričajemegalomanskim ili ih odbacuju kao maštarijenekakva fanatična zanesenjaka. A onveli: Vjerujte meni, ljubite mene, ja sam jedini,pravi, konačni, slijedite mene, slušajtemoj glas. Svi koji su meni prethodili ili kojiće doći mimo mene ili protiv mene kradljivcisu i razbojnici. U moje će vam Ime datimoj Otac sve što ga zaištete. Stoga, molite umoje Ime i bit će vam! Pa već su i sami njegovisudobnici osjetili: “Gospodine, tvrd jetvoj govor. Tko ga može slušati i podnijeti?”A Isus nikoga ne snubi za sebe, nikoga ne zadržavapod svaku cijenu, ni za kim ne trči,nego upućuje i najbližim suradnicima riječikoje uključuju slobodu izbora, ostanka iliodlaska: “Hoćete li, da ne namjeravate i vi odmene otići? Slobodni ste što se mene tiče. Javas ne silim niti zavodim. Nitko tko to ne želinije prisiljen ostati uza me, ali ako su te mojglas i moja osoba dodirnuli u srce, onda semoraš odlučiti!” - “Gospodine, pa kome daidemo, ti imaš riječi života! Vjerujemo i znamo,s punim povjerenjem znamo, ti si SvetacBožji”. Zato će to Sveto biti Sin Božji, reče GabrijelMariji za navještaja...Sve to treba naglašavati, uvijek iznova,kako bi svima bilo krajnje jasno: Kršćanstvonije svjetonazor, nije ono jedna među religijama,nije ono filozofija ili skup propisa,nije ono moralni zakon, nije ni tumač smislaljudskog života, pogotovo nije ono socijalniprogram za svjetski boljitak – sve se tomože iz njega izvesti, može dedukcijom dobiti,ali sve to zajedno nije bit kršćanstva. Bitmu je osoba Isusa Krista, bit našega kršćanstvajest moj i tvoj osobni susret s Bogom uIsusu Kristu. I taj se susret konkretizira i personalizirau odnosu prema Isusovoj osobi. Unjemu dolazi i meni i tebi sami Bog ususret.I pita nas neumoljivo, neodgodivo: Vjeruješli meni? Vjeruješ li u mene?Za ispravno shvaćanje Kristove osobe iporuke temeljna je pretpostavka vjerovanjeu Boga. Isus je živio iz svojega svakodnevnogophođenja s Ocem, naučio nas je molitvuOčenaša, i pitanje Boga, Božje opstojnosti,temeljno je pitanje suvremenog čovjeka.Što nam ima kazati Isus Krist kao Božji poslaniki Mesija ako nema Boga? Što nam značipojam Sina Božjega ako toga Boga ne poznajemo?Tko zbilja ne vjeruje u Boga, nemože vjerovati ni u Isusa Krista ni Isusu Kristu.Suvremena kriza kršćanske vjere premavodećim teolozima u temeljima je kriza vjereu Boga. Ne možemo se ovdje pobliže bavititom krizom, ali možemo reći da je u našemživotnom okružju veoma malo toga što nasjoš upućuje na Boga i onostranost. Posvudavidimo samo djelo čovjekovih ruku, veličanječovjeka, njegovih dostignuća, nismo kadriizdići se iznad svoje svijesti, onkraj vidljivestvarnosti.Malo je toga u našem suvremenom svijetušto upućuje na onostranost, za-zbiljnost,a jedno od toga je zacijelo nesebična ljubavkoja se izručuje, koja se predaje siromasima,slabim, bolesnim, umirućima, svjedočanstvojedne Majke Tereze ili sličnih pojava diljemsvijeta. Potom su tu svjedočanstva mučenikakojih je i danas u svijetu više nego ikada.Oni svjedoče o neuništivosti nade koja je unjima. I sveci i mučenici hrane se vjerom uIsusa Krista. Isus Krist želi da ga prihvatimo,uzljubimo, životom potvrdimo ne kao nekakavuzor, nego kao donositelja i posrednikaRadosne vijesti o Bogu Ocu koji sve ljubi,prihvaća sve bez razlike. Svojim dolaskom uljudskom obličju, svojom pomirnom žrtvomna križu uspostavlja narušeni odnos izmeđuBoga i čovjeka, razoren grijehom i čovjekovimotpadom. Uspostavlja jedinstvo izmeđuBoga i čovjeka predajući sebe u smrt, predajućisvoje tijelo i krv, svoj božanski život,svim ljudima.Istodobno sve što ovaj Isus Krist govori,čini, što svojim riječima i osobom izvodiili trpi izričaj je njegove bezuvjetne ljubaviprema Ocu, njegove jedincate i jedinstvenepovezanosti s Onim komu se on izručujes križa, u trenutcima krajnje ostavljenostii napuštenosti. Svi smo pozvani imatiudjela u tome. Upuštanje u tu ljubav plodiobraćenjem o kome Isus stalno govorii koje je preduvjet da bi se čovjek s njimesprijateljio. To je za sva vremena preduvjetda bi čovjek imao udjela u njemu. Krštenjemse ulazi u intimno zajedništvo s Isusom;time čovjek ima udjela u osobi i djeluIsusa Krista, njegovu odnosu prema nebeskomOcu. To tvori posvemašnje dostojanstvoi puninu kršćanskoga života. To jenovi život koji čovjeka čini iznutra slobodnim,u konačnici neovisnim o vanjskimdatostima našega života. Biti u svijetu, neod svijeta, živjeti u svijetu, ali ne premamjerilima svijeta.U tome zajedništvu smijemo Krista pitatišto Bog želi od nas i kako to on s nama misli,što s nama namjerava. Zato nam Isus govoriu slikama, našim jezikom, jezikom kojisvatko može razumjeti, od neuka do akademika.Njega možemo i smijemo moliti: Pokažinam Oca, svoga i našega. I iz Isusovihusta dobit ćemo odgovor, da tko vidi njega,vidi također i samoga Oca. Isusa smijemopromatrati, gledati, ispitivati, sa svih strana,u svim fazama, na svim stupnjevima, u svim(ne)prilikama njegova života kao prijatelji ilineprijatelji. I uvijek ćemo dobiti isti odgovori tumač: “Činim volju onoga tko je mene poslao,koji me k vama poslao zbog vašega spasenja”.Od njega možemo zahtijevati i obavijestispram njega osobno i njegova života, njegovaiskona i podrijetla, jer on jedini međusvim ljudima zna odakle dolazi i kamo ide.Od njega možemo doznati kako je on Očevljubljeni Sin koga Otac šalje, predaje u rukeljudima, kako bi svaki koji u njega vjerujeimao život, bio spašen. Otac ga šalje kako bibio prijatelj svih ljudi, prijatelj koji daje svojživot za svoje prijatelje, kako predaje svoj životza život svijeta.Obraćenje Isusu Kristu, donositelju i navjestiteljuRadosne vijesti, uključuje u sebiposvemašnji obrat cjelokupna čovjekova bitka,stavljanje na jednu kartu svega u vlastitomživotu, na kartu Isusa Krista. Vjerujemoi povjeravamo se njegovoj riječi i vodstvu, jernjemu vjerujemo, njegov primjer slijedimo,jer njega ljubimo i njegov autoritet prihvaćamo.Njegov – Kristov – znamen križa prihvaćamokao svoj životni znamen jer je onznamen pobjede koja nam pruža nadu i onkrajsame smrti.4 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 5

Poruka za sadašnji trenutakFoto Đani„Kličite, pocikujte od radosti,slavite dane božićne!…“Ovelikim svetkovinama i blagdanimaliturgija obično počinjeeuharistijsko slavlje ushićenimpozivom da se radujemo. Nasvetkovinu Svih svetih Misu započinjemoulaznom pjesmom „Radujmo se svi u Gospodinu!Svetkujmo blagdan u čast Svih svetih:…“,a na svetkovinu Bezgrješnog začećaMarijina ulaznom pjesmom „Radujemse u Gospodinu, radujem, duša moja kličeu Bogu mojemu, jer me odjenu haljinomspasenja, zaogrnu me plaštem pravednostikao nevjestu, urešenu nakitom“. Moglibismo nastaviti navoditi slične ulazne pjesmeiz naše liturgije. Radost je kršćanskaodlika, odlika plemenite, čiste duše, s Bogompomirene duše.Marija nas poziva da se radujemo s njomezajedno, upravo kako je i Pavao pozivao naradost vjernike prvih kršćanskih zajednicakojima je pisao pisma: „Radujte se u Gospodinuuvijek! Blagost vaša neka je znana svimljudima! Gospodin je blizu! Ne budite zabrinutini za što, nego u svemu - molitvom iprošnjom, sa zahvaljivanjem - očitujte svojemolbe Bogu. I mir Božji koji je iznad svakograzuma čuvat će srca vaša i vaše misli u KristuIsusu. Uostalom, braćo, što je god istinito,što god časno, što god pravedno, što godčisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno;je li što krijepost, je li što pohvala - toneka vam je na srcu! Što ste naučili, i primili,i čuli, i vidjeli na meni - to činite i Bog mirabit će s vama!“ (Fil 4, 4-13).vlč. Adalbert RebićBlažena Djevica Marija raduje se sa svima nama slaveći dan rođenja svoga Sina. I tu svojusilnu radost želi podijeliti s nama. Ako se itko istinski raduje rođendanu svojeg djeteta,onda se s punim pravom raduje majka Marija rođendanu Isusovu„Uvijek se radujte! Bez prestanka se molite!U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božjau Kristu Isusu. Duha ne trnite, proroštavane prezirite! Sve provjeravajte: dobro zadržite,svake se sjene zla klonite!“ (1 Sol 5, 16-22).S punim pravom Marija u svojoj porucinaziva Božić „radosnim danom“. Tako onanastavlja tradiciju nadahnutih pisaca, tradicijukršćanskih pisaca, umjetnika, slikarakroz povijest. Svi su oni osjećali Božić kao„radosni dan“. Slike rođenja Isusova pune sute naravne, svakidašnje radosti nad novorođenimdjetetom, pune i nadnaravne radosti,svete radosti s rođenja Utjelovljene RiječiBožje, Sina Božjega.„Kličite, pocikujte od radosti, slavite danebožićne!…“. Tako počinje jedna Bachovakantata („Jauchzet, frohlocket auf, preisetdie Tage!“). Napustite strah, protjerajte tužaljku.Božić je! Bog je tu, među nama! Bachnas ovom veličanstvenom kantatom pozivada slavimo Božić, da se radujemo, dapače dapocikujemo od radosti. Poziva nas na istinskukršćansku radost. Božić je obilježen istinskomradošću! Božić je sav u radosti. Kad su se, premaLukinu izvješću, anđeli pastirima pojavilii kad su se oni zbog toga silno prestrašili, anđeoim reče: „Ne bojte se! Evo javljam vamblagovijest, veliku radost za sav narod! Danasvam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj -Krist, Gospodin. I evo vam znaka: naći ćetenovorođenče povijeno gdje leži u jaslama…“Od radosti anđeli su pjevali: „Slava na visinamaBogu, a na zemlji mir ljudima!“ Pastiri sutada veselo krenuli prema Betlehemu. Njihovoveselje Luka je izrazio riječima: „Hajdemo,dakle, do Betlehema. Pogledajmo… I pohite tepronađu Mariju, Josipa i novorođenče… Poštosve pregledaše, ispripovjediše što im je bilorečeno o djetetu. A svi koji su to čuli divili setome što su im pripovijedali pastiri… Pastirise zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za svešto su čuli i vidjeli“ (Lk 2, 8-20).Božić je radostan dan. No, on je radostandan zato jer mi svoj pogled upiremoprema Uskrsu kada slavimo njegovu pobjedunad zlom, nad grijehom: u djetetu u jaslamautjelovljena je Riječ Božja: „I Riječ jetijelom postala i nastanila se među nama!“(Iv 1, 14). Kršćanin Johann Sebastian Bachje tu povezanost Božića s Uskrsom izrazio usvom Božićnom oratoriju (Weihnachtsoratorium)tako što se njegova božićna melodijaponavlja u oratoriju Mathäuspassion: „O Hauptvoll Blut und Wunden“.Marija želi da ove božićne dane slavimos istinskom duhovnom radošćuOna zna da mi živimo u svijetu punom trpljenja,boli i žalosti. I poziva nas da se svijetune otuđimo, da svijet ne odmaknemo odsebe, da ne bježimo iz svijeta, nego da ga živećiu njemu svojom duhovnošću preobrazimo.Ispunjeni božićnom radošću mi pobjeđujemotugu, žalost, nevolju i muku koju usvijetu imamo, jer znamo da je Bog u utjelovljenojRiječi svojoj među nama i s nama.Sin Božji je prihvatio da bude čovjekom upunini, od početka do kraja. Sin Božji namkroz dijete Isusa u jaslicama poručuje: „Poznamte dobro, znam za tvoju tugu, nevoljui žalost. Postao sam maleno, slabašno dijete,prognanik i izbjeglica, gladan i beskućnik…Sve sam to prihvatio. Ništa mi od ljudskognije izmaklo. Misliš li da si jedini koji trpiš?“Ako u tom svjetlu slavimo radostan dan Božića,kao što nas Marija na to zove, bit će nammnogo toga u životu lakše podnijeti.Božić je radostan dan. No,on je radostan dan zato jermi svoj pogled upiremoprema Uskrsu kada slavimonjegovu pobjedu nadzlom, nad grijehom: u djetetuu jaslama utjelovljenaje Riječ Božja: „I Riječ je tijelompostala i nastanila semeđu nama!“ (Iv 1, 14)„Sve vas donosim pred svoga SinaKralja mira da vam on poda svoj mir iblagoslov!“Ovih dana jedni drugima čestitamo Božići želimo mir i blagoslov (šalom uberakha)u novoj godini. Istinski mir i blagoslovmože nam udijeliti samo onaj koji jezačetnik i stvoritelj mira i djelitelj svih blagoslova– Bog! Zato nas Gospa želi sve dovestipred svoga Sina i Božjeg Sina – Kraljamira. On nam jedini može udijeliti onajmir i onaj blagoslov koji je jedini praviuvjet, temelj našeg svagdašnjeg mira i blagoslova.Mir – u biblijskom smislu riječi – je božanskai nadnaravna stvarnost. Hebrejskariječ za „mir“ osobito izražava puninu,savršeno zdravstveno stanje, blagostanjei sreću. Znači sve ono što si čovjek možepoželjeti i u što se može nadati. Mir je darBožji, sažetak Božjih blagoslova. Pavao„mir“ ubraja među plodove Duha Svetoga:„Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir,velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost,blagost, uzdržljivost“ (Gal 5, 22). Miri s njime sve ostale srodne vrline posjedujeonaj koji živi savršeno, krjeposno i bezštete za sebe i za druge. „Jahve (Gospodin)obećava mir narodu svomu, vjernimasvojim, onima koji mu se svim srcem vrate“(Ps 85, 9). Da bi vjernik postigao taj Božjidar, mir, treba za nj moliti i za nj se založitina putu pravednosti svim svojim bićemi svim svojim životom. U duhu proročkihnavještaja vjernik se nada da će doći Mesija,„Knez mira“ (Iz 9, 5). Suprotnost tommiru nije rat, nego nedaće, nesavršenost,zloća, grijeh. U hebrejskom (i arapskom)jeziku mir (šalom, salam) još danas značisreću, zdravlje, dobra ovog svijeta, zdravuobitelj, mnogo djece… Stoga oni čestojedni druge pozdravljaju s „Mir tebi!“, odnosnoŽidovi i Arapi: „Šalom lakh“ – „Salamalejkun!“Isus je mirotvorce, one koji mir tvore,proglasio blaženima i sinovima Božjima (Mt5, 9). Kad uskrsli Isus susreće svoje učenikeposlije svojega uskrsnuća on ih pozdravlja s„Mir vama!“ (Lk 24, 36; Iv 20, 19). Taj pozdravje u ovom slučaju više nego želja za mirom.To je mir koji je Isus izvojevao svojomsmrću na križu. Pavao razumije taj pozdravkao mir koji je Krist ustanovio, „on koji jemir naš“ (Ef 2, 14-17): „Doista, on je mir naš,on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu,neprijateljstvo razori u svome tijelu.Zakon zapovijedi s propisima obeskrijepida u sebi, uspostavljajući mir, od dvojice sazdajednoga novog čovjeka te obojicu u jednomeTijelu izmiri s Bogom po križu, ubivšiu sebi neprijateljstvo. I dođe te navijesti mirvama daleko i mir onima blizu, jer po njemujedni i drugi u jednome Duhu imamo pristupOcu“ (Ef 2, 14-18).„Taj mir dijelite u ljubavi s drugima“Kako živjeti u ljubavi s drugima i kako dijelitimir i blagoslov u ljubavi s drugima, naučitćemo od našeg učitelja Isusa. Marija jena to željela ukazati u svojoj poruci.U Isusu je ljubav jača nego život. U povijestičovječanstva samo je jedan bio apsolutnoslobodan, jer je samo jedan savršeno ljubio.Jedan je jedini bio čovjek u punini. Miljudi, mi se trudimo da ljubimo jedni druge.Mi naporno gradimo, duž mnogih danasvojega života, svoju slobodu. Mi smo robovimnogih stvari i na mnogo načina. Vezanismo uz svoje imanje i uza sve ono što je –znamo dobro – prolazno. Mi smo više vezaninego nevezani na stvari. U nama je život, sadašnjiživot, biološki život, smrtni život jačinego ljubav.Samo u Isusu (ostavljam po strani njegovuMajku) ljubav je jača nego život. Njegovaje smrt, smrt apsolutno slobodnoga čovjeka,apsolutno oslobođena sebe sama i svega štoje posjedovao. Samo je on znao savršeno ljubiti.Krist je živio samo po Ocu i za Oca, dakleu jednom drugom više nego u sebi samome.Ljubav je dakle: živjeti u drugome i zadrugoga. A živjeti u drugome, znači umrijetisebi. Reći, Isus je uskrsnuo, ili Otac je uskrisioIsusa, to znači: taj je čovjek bio potpunočovjek, čovjek u kojemu je ljubav bila jača odživota, uvijek bila jača od smrti. On je uskrsnuo,on Živi (Fr. Varillon, Joie de croire).Ljubav je jača od smrti samo onda kad je onanajprije jača od života.Znamo li tako ljubiti kao što je ljubioIsus? U ljubavi s drugima trebamo dijelitimir i blagoslov. Marija nas na to upućuje:„Što god vam rekne, učinite!“ (Iv 2, 5).6 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 7

Bečki nadbiskup, kardinal Christoph Schönborn, u MeđugorjuBečki nadbiskup, kardinal Christoph Schönborn, u Međugorju RubrikaBečki nadbiskup,kardinal ChristophSchönborn, Međugorjeuveo u 2010. godinuU svojoj propovijedi kardinal je govorio o betlehemskim pastirimai svima drugima koji svjedoče ono što su vidjeli, čulii doživjeli, koji ne mogu šutjeti o onomu što su vidjeli, čuli idoživjeli. Bez takvih svjedoka ne može se prenositi vjeraLidija ParisFoto Gebetsaktion Wien i ICMMBečki nadbiskup kardinal ChristophSchönborn u Međugorju je boraviou privatnom posjetu, u pratnji svojegatajnika i nekolicine prijatelja izAustrije, od 28. prosinca 2009. do 2. siječnja2010. Poticaj za dolazak u Međugorje dobio jeprije nekoliko mjeseci prigodom velikoga godišnjegokupljanja zajednice Cenacolo u Italiji.U Međugorju je bio smješten kod momakaiz Cenacola i želio je diskretno provesti nekolikodana u molitvi, ali ga je pogled na Božjinarod okupljen u Međugorju potaknuo daizađe iz svoje privatnosti te mu se stavi u službukao svećenik, biskup i kardinal KatoličkeCrkve.Neposredno po dolasku u Međugorje, kardinalje posjetio Župni ured gdje su ga fratrina službi u ovoj župi ljubazno primili i ostalis njime u dugom i srdačnom razgovoru. Naglasioje da je tijekom mnogih godina u svojojokolini doživio i iskusio tolike dobre međugorskeplodove, da je poželio i osobno doći, jer želibolje upoznati pastoral Majke Božje nad kojimbi se mnogi teolozi trebali ozbiljno zamisliti.Tijekom svojega hodočašća, kardinal se uspeona Brdo ukazanja zajedno s vidjelicomMarijom Pavlović-Lunetti kod koje je iste večerimolio krunicu i nazočio Gospinu ukazanju.Kod Marije Pavlović-Lunetti susreo se i sIvankom Ivanković-Elez i Mirjanom Dragićević-Soldo,a posjetio je i Vicku Ivanković-Mijatović.Sa sestrom Elvirom, Marijom Pavlović-Lunetti, momcima iz Cenacola i narodom kojise okupio, kardinal se uspeo na Križevac i osobnopredmolio Križni put. Zaustavio se na mjestuna kojemu je fra Slavko Barbarić preminuoprije devet godina, gdje se nazočnima obratilavidjelica Marija. U pratnji međugorskih fratarai prijatelja iz bečke međugorske udruge „GebetsaktionWien“ kardinal Schönborn je posjetio iMajčino selo.U srijedu 30. prosinca kardinal Schönbornpredslavio je svetu Misu za hodočasnike njemačkogajezičnog područja, a istoga poslijepodnevaodržao je katehezu u župnoj crkvi na temu Božanskogamilosrđa. Tom je prigodom izjavio daje Međugorje svjetska supersila milosrđa. Navečerje predvodio klanjanje pred Presvetim u župnojcrkvi, a na Silvestrovo je predslavio svetuMisu polnoćku i tako uveo Međugorje u novu,2010. godinu. U suslavlju su bili i fra Ivan Sesar,hercegovački franjevački provincijal, te fraSlavko Soldo, njegov prethodnik, kao i više odstotinu svećenika. Kada je u svečanoj procesijikardinal na glavna vrata ušao u crkvu blagoslivljajućinarod, prolomio se radostan pljesak. Usvojoj propovijedi kardinal je govorio o betlehemskimpastirima i svima drugima koji svjedočeono što su vidjeli, čuli i doživjeli, koji nemogu šutjeti o onome što su vidjeli, čuli i doživjeli.Bez takvih svjedoka ne može se prenositivjera. Naglasio je i da u Evanđelju ne stoji da suMarija i Josip vidjeli anđele. Vidjeli su ih pastirii o tome su pronijeli glas u narodu.Prvoga siječnja 2010. kardinal je ponovnopredslavio svetu Misu za hodočasnike njemačkogajezičnog područja, a 2. siječnja vratiose u Beč osnažen onim što je vidio, čuo idoživio.Kardinal Christoph Schönborn(1945.) od 1975. do 1991. bio jeprofesor dogmatike i teologije kršćanskogaIstoka u Fribourgu, aod 1987. do 1992. tajnik redakcijeza izdavanje novoga KatekizmaKatoličke Crkve. Od 1991. bio jepomoćni biskup, a od 1995. nadbiskupje Beča. Godine 1998. imenovanje kardinalom te izabran zapredsjednika Biskupske konferencijeAustrije. Kardinal Schönborn ječlan Kongregacije za nauk vjere.8 | Glasnik mira | MeđugorjeSiječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 9

Bečki nadbiskup, kardinal Christoph Schönborn, u MeđugorjuMajka Božja - najboljapastoralna teologinjaO Lurdu i Fatimi Crkva je donijela svoj sud, svoj konačnisud, tek nakon što su događaji bili okončani. Do toga će i uovom slučaju prije ili poslije doći, ali i tu ostavljamo MajciBožjoj slobodne ruke… Mislim da Međugorje može mirnonastaviti ići svojim putem s povjerenjem da će Crkva, Majkai Učiteljica, ovdje doista dobro pratiti put kojim se idePrigodom boravka bečkoga nadbiskupa, kardinala ChristophaSchönborna u Međugorju, s njim je razgovarao Max Domej,Gebetsaktion WienFoto Gebetsaktion WienPreuzvišeni gospodine kardinale, velikanam je čast susresti Vas u Međugorju.Možete li nam reći što Vas je potaknulona dolazak?Ne bih mogao točno opisati kako je dotoga došlo. Za Međugorje znam već mnogogodina, premda još nikada nisam bioovdje, ali u našoj biskupiji i mnogo šire odnje doživljavam plodove Međugorja. Uvijeksam govorio jedno te isto, ono što Isus kažeu Evanđelju: Stablo se po plodovima prepoznaje.Kada kod nas vidim plodove Međugorja,mogu reći da je stablo sigurno dobro.Navest ću samo dva mala primjera.U bečkoj zračnoj luci na sigurnosnoj provjerijedan je čuvar na mojoj karti vidio da letimu Zagreb. Prepoznao me je i upitao: „Letiteu Zagreb?“ „Da, a onda dalje za Split, pau Međugorje.“ Lice mu zablista te odvrati: „Jasam već bio u Međugorju!“, i poče s oduševljenjemo tome pričati. Jedan od zaštitara nasigurnosnoj provjeri priča kako se ljudi uspinjuna Križevac i kakvo ozračje tamo vlada…Drugi primjer: Rano ujutro stajao samna postaji gradskoga vlaka. Ravnatelj postajeme je prepoznao. Počeli smo razgovarati, ion mi je povjerio svoj veliki jad: žena mu jeumrla od raka. I odmah nadodaje: „Ali prijateljisu me odveli u Međugorje“ i to ga jeosnažilo u vjeri. Zračio je takvu radost…To su samo dva mala primjera među mnogim,mnogim iskustvima koje imam u svezis Međugorjem. Ponovit ću ono što sam predmnogo godina rekao u jednom intervjuu:kada Međugorje ne bi bilo u redu, morali bismoizbaciti polovicu naših bogoslova, budućida su tolika naša svećenička zvanja posrednoili neposredno povezana s Međugorjem.Kako je došlo do toga da sam se odlučiodoći u Međugorje? Uvijek sam oklijevao, budućida sam u svojstvu kardinala vrlo izloženaosoba u Crkvi, budući da postoje brojnekontroverze a ja ne želim dati povodaraspravama, a zna se i što o Međugorju mislim.No, ovoga sam ljeta bio u Saluzzu kodzajednice Cenacolo. Sestru Elviru poznajemveć nekoliko godina, volim ju i cijenim kaoizvanrednog svjedoka uskrsloga Gospodina,a znam i kako je duboko Cenacolo povezanos Međugorjem. U Saluzzu sam doživiovrlo snažnu unutarnju sigurnost: došlo jevrijeme da odem u Međugorje. Rekao bih daje to bio unutarnji poticaj. Izrazio sam željuda moj dolazak ostane povjerljiv, jednostavnosam želio provesti vrijeme u tišini i molitvi.Nisam želio skrivati svoj dolazak, ali samželio da se o tome ne priča naveliko. Jednostavnosam želio doći na mjesto gdje Gospadijeli tolike milosti.Osim toga, prošle je godine Ivan Dragićevićbio u Beču, s njim sam razgovarao, a ovegodine i Marija Pavlović-Lunetti, oboje u katedralisv. Stjepana, za što sam dao i svoje dopuštenje.Oba susreta duboko su me se dojmilazbog skromnosti, jasnoće, srdačnosti ijednostavnosti tih dvoje vidjelaca. To me jeutvrdilo u odluci da posve jednostavno i tihodođem ovamo.Vi ste dominikanac, a dominikanci su poznatiu povijesti širenja krunice. Ovamodolazi Majka Božja i moli nas da molimokrunicu. Kako Vi gledate na krunicu?Kao dominikanac zapravo bih svakogadana trebao moliti krunicu, i malo mi je neugodnošto moram priznati da u tom smislunisam dobar dominikanac jer ne uspijevamsvakoga dana moliti krunicu. Jednoipak mogu reći: za mene je krunica uvijekbila molitva siromaha. Što se mene osobnotiče, uvijek postoje razdoblja većih tjeskobaili vremenskih tjesnaca, i tada je krunica poputkonopa spasa. Kao što kod planinarenjatrebamo konop, tako i u životu trebamo krunicu.Svećenik preko kojega sam upoznaodominikance bio je veliki učitelj skolastike,pravi tomist staroga kova, novoskolastikkoji me je fascinirao kao intelektualac, kaoteolog, ali istodobno i kao gorljivi štovatelj ipromicatelj krunice. To me je privuklo dominikancima.To me je dirnulo još kada sambio četrnaestogodišnji dječak. S jedne straneinteligencija intelektualca koji se zanima zafilozofiju i teologiju, a s druge ta jednostavnapobožnost. Za mene je to glavna karakteristikadominikanaca, svetoga Dominika: svetiToma, njegova Summa, i krunica.Foto Gebetsaktion WienU Župnom uredu gdje su Vas jučer fratridoista srdačno i radosno primili, rekli steda želite upoznati pastoral Majke Božje.Možete li to malo objasniti?Uvijek me fasciniralo da Majka Božja imaposve osebujnu pastoralnu metodu koja sena neki način ne obazire na pastoralno-teološkepriručnike ili predavanja. Od mladostisam volio Lurd i još ga volim. Evo kako sija zamišljam događaje: biskup grada Tarbesasigurno je imao svoje pastoralne planove isvoja razmišljanja, i onda dolazi Majka Božjane pitajući ni biskupa ni mjesnoga župnika,ukazuje se na potpuno nemogućem mjestu,u jednoj udubini u nekoj stijeni, na nekojrijeci na koju ljudi zapravo uopće ne idu, i todjevojčici koja je nepismena, koja ne možeobjasniti što je to Presveto Trojstvo jer to nijeuspjela naučiti na vjeronauku. Samo se njojukazuje, samo tako… i daje joj posve precizneupute što treba učiniti, što treba reći svećenicima:da treba dolaziti u procesijama, datreba sagraditi kapelicu. I onda joj naređujeda zagrabi zemlju - i izvire voda… Pastoralniplan Majke Božje bio je vrlo precizan. Onaje točno znala. To uopće nije bilo predviđenou pastoralnom planu Crkve, ali je odredilopastoral cijele Francuske i širom svijeta. Iu Vatikanu postoji lurdska špilja pred kojommoli papa. Širom svijeta postoje lurdske špilje,i iz cijeloga svijeta dolaze ljudi i čine onošto im je Majka Božja tamo predložila. I sveto preko jedne djevojčice, Bernardice, vidjelice,i Crkva je to priznala.Pomislio sam: želim vidjeti kako to zapravoizgleda u Međugorju danas, kako nas toMarija vodi korak po korak, kako su to ljudiovdje doživjeli, te početke 1981. godine.Što to Majka Božja ima na umu da se ukažena tom doista nemogućem brijegu skupinidivlje djece i počne im davati praktične životneupute, i to tijekom tolikih godina? Tomi izgleda doista fascinantno. Treba razmislitii o pastoralu, jer mogu posve jednostavnoustvrditi da je širom svijeta Majka Božjaočito najbolja pastoralna teologinja. U LatinskojAmerici je organizirala cjelokupne misijepreko Guadalupe gdje se ukazala Indijancu,jednom Indijancu!, i rekla mu što da kažebiskupu. Nije to rekla biskupu, nego tom Indijancu.U svakoj zemlji postoje takva iskustva,i nad time bi se teolozi zapravo trebalijako ozbiljno zamisliti.Zbog odbijajućeg držanja mjesnog biskupa,mnogi su vjernici obeshrabreni, ato im služi i kao isprika pa bivaju isključeniiz toga pastorala. Kao što je cijelaJužna Amerika obilježena Guadalupom,mislim da s ovoga mjesta zrači izvanrednasnaga. Nekako bi trebalo zaštititi pobožnevjernike od izrugivanja…Mislim da se u tom smislu ne trebamo brinuti.Majka Božja je i ovdje najbolji diplomat.Već u Kani je sve organizirala na najbolji način,ona zna kako postupati u poteškoćama,i ona to prekrasno radi već stoljećima. Kaženam: „Činite sve što vam kaže!“ Jasno je danam savjetuje da slušamo Crkvu. Vrhovnainstanca u Crkvi je Sveta Stolica, Sveti Otac injegova Kongregacija za nauk vjere, koja je zapravonajviša instanca u svim pitanjima vjerei morala. Vrhovna uprava Crkve dala nam jejasne upute, ne od strane samoga pape, negood strane Kongregacije za nauk vjere koja jejasno potvrdila ono što su svojedobno reklijugoslavenski biskupi, i što nesumnjivo vrijedikao norma za Međugorje. To sam uvijek ponavljao,ti su tekstovi poznati, postoje tri elementakoji i dan danas vrijede, pa u okviru tihuputa vidim i svoj posjet Međugorju. U tomsmislu moj dolazak nije nešto neobično. SvetaStolica kaže, sukladno izjavi jugoslavenskihbiskupa iz 1991.:Prvo: Non constat de supernaturalitatae.To je izraz koji se rijetko koristi, a znači danadnaravnost događaja nije utvrđena, ali jeto klasična formulacija crkvenog naučiteljstva.Ne kaže se da je nadnaravnost isključena,nego da nije – ili još nije – konačnopotvrđena, i to iz posve jednostavnog razlogakoji ja potpuno podržavam. Ja sam članKongregacije za nauk vjere, i podrazumijevase da to podržavam kada bi došlo do razgovorao tome, naime: dokle god fenomenitraju sigurno ne će doći do konačnog sudaCrkve, jer tako nešto još nikada nije bilo učinjeno.O Lurdu i Fatimi Crkva je donijelasvoj sud, svoj konačni sud, tek nakon što sudogađaji bili okončani. Do toga će i u ovomslučaju prije ili poslije doći, ali i tu ostavljamoMajci Božjoj slobodne ruke.Drugo: ne smiju se organizirati nikakvaslužbena hodočašća, dakle ja ne mogu upriličitibiskupijsko hodočašće u Međugorje. Toje u logičnoj vezi s onim što je rečeno u prvojtočki. Dakle: još nema službenoga priznanja,ali je tom formulacijom posve jasno rečenoda nadnaravnost nije isključena. Crkva je jasnorekla: nije isključeno. Nije utvrđeno, alinije ni isključeno.Ono treće što crkveni nauk jasno kaže,isto tako sukladno jugoslavenskim biskupima,je da hodočasnike ovdje treba duhovnopratiti. To znači da doista treba postojati pastoralhodočasnika, i oko toga se mnogi trude,među ostalima i Gebetsaktion Wien kojase brine za hodočasnike, koja ih prati, koja ihslijedi i poslije hodočašća, itd. Mislim da nataj način Međugorje može mirno nastavitiići svojim putem s povjerenjem da će Crkva,Majka i Učiteljica, ovdje doista dobro pratitiput kojim se ide. Savjetovao bih strpljenje.Majka Božja s nama ima toliko strpljenjada već skoro 29 godina ovdje na vrlo neposredannačin pokazuje svoju blizinu i briguza župu Međugorje i za tolike hodočasnike.Mirno možemo imati strpljenja! Dvadesetdevet godina je dugo razdoblje, ali pred Bogomi nije tako dugo!Doista je nevjerojatno da će vidioci imatijedno godišnje ukazanje tijekom cijelogaživota…Vjerujem da je Gospa - nije uzaludno daju tako zovemo: Gospodarica - jednostavnosuverena. Ona dolazi direktno iz Božjegasrca, njezini naumi i njezine želje su sigurnousklađeni s Presvetim Trojstvom. Akoželi da na ovaj način, možda doživotno, izrazisvoju blizinu, za to sigurno ima dobrih razloga.Već sada možemo reći da u ovih dvadesetdevet godina Međugorje nije oslabjelo,da se nije ukočilo. Moglo bi se čak reći, kaošto su fratri jučer rekli, čak i kada više ne bibilo ukazanja, kada više ne bi bilo nadnaravnihfenomena ove vrste, ljudi bi i dalje dolazilii ovdje iskusili blizinu Krista i MajkeBožje na snažan način, slično kao u Lurdugdje su ukazanja prestala prije 150 godina,ali nije prestala blizina Majke Božje. Kolikoljudi u Lurdu doživi blizinu Majke Božjekoja donosi takvu utjehu! Nedavno sam opetdoživio isto: kada čovjek noću pođe do špiljei moli na onom mjestu gdje je Bernardicaimala ukazanja, jednostavno može reći: Onaje tu. I to će zasigurno tako biti i dalje. Pravaje utjeha vidjeti što sve s ovoga mjesta zračipreko njezinih blagoslivljajućih ruku i srca.(Prevela Lidija Paris)10 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 11

PromišljanjePromišljanjeAntropološko-biblijske i religioznoduhovnedimenzije hodočašćenja, skonkretnom primjenom na Međugorje (iiI.)Isusovi odlasci na brda, njegov post u pustinji i smrt na brdu izvan grada su postaje njegovahodočasničkog puta, a na brdu Uzašašća završava svoj zemaljski hodočasnički putfra Slavko BarbarićV. Hodočašće – izlazak i uzlazakIz onoga što smo do sada rekli jasno jeda treba sve učiniti da se čovjek, kakavjest u svojoj antropološko-psihičkoji religiozno-duhovnoj stvarnosti,pokrene, motivira, otvori i prihvati, susretnei ostane na putu s Bogom, koji je vjerančovjeku. Bog se objavljuje na hodočasničkimmjestima na izvanredan način kroz Biblijui posebnim ljudima. To je ono što čovjekapokreće da ostavi svoju svakidašnjicui pođe prema tim mjestima. Bog najprije čovjekunudi svoju nazočnost s nakanom da gačovjek, tražitelj ljubljene nazočnosti, nađe.U doživljavanju ljubljene nazočnosti čovjekće iskustveno doživjeti oslobođenje od teretakoji su se nakupili tijekom njegova zemaljskogahodočasničkog puta, koji su posljedicaosobne slabosti i grješnosti kao i slabosti igrješnosti drugih.Nakon iskustva oslobođenja od tereta grijehai njegovih posljedica, treba slijediti iskustvomira, radosti, ljubavi, nade, povjerenjai odluke, prihvatiti Gospodnju nazočnost usvojemu životu te činiti sve da u toj nazočnostiostane, i svaki put kad ga životni hod izbacii odvoji od božanske nazočnosti da je ponovnotraži i ostvari. Što je dublje iskustvo mira iljubavi, to će čovjek lakše ostati na putu s Bogomi to će se s više odlučnosti boriti protivsvega onoga što ga odvaja od Boga.Da bi se čovjek lakše istrgnuo iz zagrljajasmrti grijeha i oslobodio njegovih posljedica,u svakome hodočasničkom mjestu treba dakleponuditi različite oblike susreta s Bogom.Prema biblijskoj objavi i iskustvima prorokanajprije, postoji POZIV da se iziđe iz grada,ostavi svakidašnji život i potraži mjestomira i tišine, biblijski rečeno, da se ide u pustinju,zatim poziv izlaska i uzlaska na brda,gdje su proroci molili i susreli Gospodina ivraćali se ponovno u svoje mjesto, svoj gradi nastavljali svoju zadaću. U biblijskoj hodočasničkojpraksi najvažniji je bio ipak hram,kao središte okupljanja vjernog naroda. Utim boravcima na mjestima u koja su bili pozvani,vjernici su MOLILI I POSTILI. U hramusu se prinosile žrtve, slavio kult, događaloPOMIRENJE S BOGOM I S LJUDIMA.Vraćali su se obnovljeni i spremni PRIHVA-TITI svoje zadaće, činiti dobro, misliti na sirotei udovice.Drugim riječima, čovjek dolazi sa svojimželjama, pritisnut svojim poteškoćama,grijesima i njegovim posljedicama, te mu jepotrebno u hodočasničkom mjestu omogućitida se svega u svjetlu Božje ljubavi sjeti isve vidi u svjetlu njegova milosrđa te doživiistinitost one Isusove riječi kojom pozivasve umorne i opterećene da dođu k njemujer će im on dati odmor i mir (usp. Mt. 11,28). Treba, dakle, hodočasniku pomoći dase usmjeri putovima biblijskog hodočasnika,da ima vremena, tj. da mu se ne dopustisve učiniti na brzinu, u smislu turističkogobilaska krajeva i uopće znamenitosti. Onmora stati, mora imati vremena, mora uzićina brdo, mora se susresti u hramu s Gospodinomkoji prašta i koji vraća mir.Nepobitno je jasna činjenicada se nijedno svetište, aonda ni marijansko, nijerazvijalo niti razvija kaoMeđugorje i usuđujem sereći, da nijedno ne odgovaraidealnom oblikovanjuhodočašća uzevši u obzirčovjeka koji traži i Boga kojise nudi, kao što je to slučaj sMeđugorjemVI. Međugorje – ponuda danasU svjetlu rečenog nije teško shvatiti što sedogađa u Međugorju i što se mora događati,odnosno kako mora biti oblikovano bogoslužjei zašto je oblikovano, kakvo je sada i zaštose nudi međugorskom hodočasniku onošto se nudi.Nepobitno je jasna činjenica da se nijednosvetište, a onda ni marijansko, nije razvijaloniti razvija kao Međugorje, i usuđujemse reći da nijedno ne odgovara idealnomoblikovanju hodočašća uzevši u obzir čovjekakoji traži i Boga koji se nudi, kao što je toslučaj s Međugorjem. (Izuzetak bi moglo bitihodočašće u Sv. zemlju, jer su tamo mogućisusreti s mjestima na kojima se Bog objavljivaoi gdje je sam Isus djelovao!)1. BRDO UKAZANJA. Gospa se počela ukazivatina brdu Crnici, koje se sada zove Brdo ukazanja.Pozvala je na mir, molitvu, post, vjerui ljubav. Osobe koje su je vidjele su djeca,sada već odrasle osobe, koje se mogu susrestii koje hodočasnici susreću. Sve je počelo pozivomna mir i vjeru u Boga u zemlji u kojojje službena ideologija bezboštvo. Vlasti su, sjedne strane, žestoko reagirale, a s druge stranepostojao je nevjerojatan poticaj ljudima dadođu i vide, iskuse i odgovore.Čovjek, po svojoj naravi, traži mir. Bogmu ga ovdje po Kraljici Mira nudi pogodivšičovjekovu najdublju želju, a ta je mir kao puninadobara – fizičkih, psihičkih i duhovnih.Ljudi su se pokrenuli. Brdo ukazanja je biblijskii Betlehem, rođenjem Isusovim poziv namir, a kao brdo poziv je na izlazak i uzlazak.Tu hodočasnik doživljava prvi poziv i prvootvaranje srca u za to dobro „pripremljenimuvjetima“. Ono je mjesto gdje čovjek doživljavaradost i mir, i nema hodočasnika koji neposjeti ovo mjesto. Stoga i ne može biti dobrooblikovanog hodočašća, ako se ne „iziđe i neuziđe“ na ovo brdo.Na Brdu ukazanja se mole radosna i žalosnaotajstva krunice i ostaje se u molitvi i tišinina mjestu koje je označeno kao mjestoFoto Lidija Parisgdje su vidioci vidjeli Gospu. Treba uzeti dostavremena za „izlazak“ na Brdo ukazanja,a posebno treba uzeti vremena i ostati u tišinina mjestu ukazanja. U toj tišini treba pročitatipo koju Gospinu poruku i razmišljati onjoj i učiniti posvetu Gospi, tj. prihvatiti njusvjesno kao Majku, jer je toliko puta upravona tom mjestu rekla da je naša Majka. Trebase otvoriti njezinu blagoslovu, jer ponavljau porukama: „Ja vas blagoslivljam svojimmajčinskim blagoslovom“. Na istom mjestutakođer je dobro odlučiti se i prihvatiti Marijukao svoju Učiteljicu, jer ona uči i pokazujeput prema Isusu. Koliko je važno dase dođe sa skupinom, toliko je važno da sedođe sam i da se moli, tj. da se moleći krunicubude s Isusom i Marijom i da se osluškujenjezin glas koji poziva na mir. To je onaj istimir na koji su anđeli pozvali kod Isusova rođenja.Posebno se preporuča da se kod križakoji je postavljen nasuprot drugoga radosnogotajstva moli za mir, jer je tu Marija Pavlovićtreći dan ukazanja, 26. lipnja 1981., vidjelaGospu s križem koja je plakala i ponavljala:Mir! Mir! Mir! Samo mir! Mir između Bogai ljudi i mir među ljudima. Mnogi hodočasniciidu i noću na Brdo ukazanja i imaju zaistalijepa molitvena iskustva. Tako se ponavljaono što je Isus često radio izlazeći noću imoleći na brdima.2. PLAVI KRIŽ. Jedan tihi molitveni kutak takođerje nastao tijekom vremena, a u kojemumnogi pojedinci i manje skupine proveduvrijeme molitve. Naziv je slučajan, jerje netko stavio plavi križ tamo gdje se Gospaukazivala kad se nije moglo ići na Podbrdozbog policije. Tu se često sastajala Ivanovamolitvena skupina, kad je susret bio samo zaskupinu, a Gospa se ukazivala Ivanu za vrijemetog susreta. I za ovo mjesto vrijedi kaoi za ostala molitvena mjesta. Biti u molitvi,ostajati u tišini, odmarati se u molitvenomozračju. Na ovom mjestu moli često i Mirjanadrugog u mjesecu, kad ima svoje molitvenesusrete s Gospom i moli za nevjernike.Sve su to poticaji hodočasniku da „iziđe“ naovo mjesto i moli. Postoji i jedna praktičnastrana ovoga molitvenog mjesta. Oni hodočasnicikoji ne mogu zbog svoga fizičkog stanja„izići“ na Podbrdo ili Križevac, često su ustanju doći do Plavoga križa i imati iskustvomolitve na brdu.3. KRIŽEVAC. Nakon susreta na Brdu ukazanja,gdje se čuo prvi poziv i odjeknuo u srcima vidjelacai onda u milijunima hodočasnika, hodočasničkiput u biblijskom smislu se nastavlja.Hodočasnik, koji dolazi opterećen svojimslabostima i grijesima i izranjen slabostima igrijesima drugih, mora nastaviti put koji je uisto vrijeme i Isusov put, koji je on prešao nakonBetlehema. Taj put je Isusa vodio prekodrugog brda i drugog uzlaska s križem na vrhunacbrda Kalvarije. Hodočasnik, slijedećiIsusa, hodočasnika, „izlazi i uzlazi“ uz Križevac.Na njemu mu je omogućen susret sIsusom patnikom, koji trpi i umire, polažućisvoj ispit za Kralja mira upravo na križu,dok s ljubavlju prihvaća trpljenje i dok na križumoli i prašta. Tu je i Marija, patnica kojaostaje vjerna svojemu Sinu i u isto vrijemeljubi kao što on ljubi, moli kao što on moli iprašta kad je on praštao. U svjetlu Krista kojitako prolazi zadnji dio svoga hodočasničkogaputa, hodočasnik prepoznaje s jedne straneneizmjernu ljubav, koja trpi za nj, i ljudskuzloću u kojoj prepoznaje sebe i svoje ponašanjei ponašanje drugih. To prepoznavanje neostavlja gorčinu u srcu, jer ni Isus nije umro ugorčini, nego budi želju za praštanjem, traženjemoproštenja i pomirenjem. Uzlaskom uzKriževac, hodočasnik dodiruje smrt i život,prolaznost i vječnost, ljubav i mržnju, molitvui proklinjanje, pomirenje i osvetu, nasiljei milosrđe, siromaštvo i gramzljivost, nemoći moć, istinu i laž, grob i uskrsnuće, dobrotuljudi i njihovu zloću, padove i ustajanja.Takvim susretom na Križevcu se otvara hodočasnikovosrce Bogu i on je spreman kajatise za svoj grijeh, praštati i tražiti oproštenje.Tu čovjek prepoznaje svoj zemaljski put sBogom i čovjekom. Bez ovakvog susreta čovjekne bi mogao dodirnuti svoju patnju nitise otvoriti Bogu zbog svoje patnje i stradanja.U ovom hodu duša se priprema za novi susretkoji se događa u hramu.Zato se mora ostaviti dosta vremena zamolitvu na Križevcu. Tu se moli križni put,koji je na Križevcu predstavljen u 16 postaja.Prva postaja je Getsemanski vrt, a zadnjaUskrsnuće. Treba pred svakom postajomostati i moliti i razmišljati o Isusu i ljudimaoko njega te u svemu tome gledati sebe i svojeponašanje i ljude oko sebe. Kad se tako iziđeuz Križevac, onda se u čovjeku događa onošto se i mora dogoditi: prepoznaje Isusovu ljubavkojom otkupljuje, i prepoznaje svoj grijehi slabost kao i potrebu za otkupljenjem. Posebnoje bitno moliti za vjeru, da se sve okrećena dobro onima koji Boga ljube. Na Križevacse ne izlazi da bi se ostavilo svoje križeve,nego da svoje križeve naučimo nositi i pomagatidrugima da svoje križeve nose. Posebnoje bitno, kad se iziđe na Križevac da se ostaneu molitvi pred križem, da se svjesno sjedinimos Marijom, koja je stajala pod križem ipozvala nas da i sami dođemo pred križ i molimo.Pred križem se u dubokom razmišljanjupokazuju Isusu osobne rane i rane onih kojimasmo mi zadali rane te trpljenja obitelji, Crkvei svijeta. Upravo tu treba moliti za ozdravljenjeduhovno i zdravlje duševno.„Draga djeco!Danas vas na poseban način pozivam dauzmete u ruke križ i da promatrate rane Isusove.Tražite od Isusa da ozdravi vaše ranekoje ste, draga djeco, tijekom vašega životazadobili zbog vašega grijeha ili grijeha vašihroditelja. Samo tako ćete, draga djeco, shvatitida je svijetu potrebno ozdravljenje vjereu Boga Stvoritelja. Isusovom mukom i smrćuna križu shvatit ćete da samo molitvom možetepostati i vi pravi apostoli vjere, kad u jednostavnostii molitvi živite vjeru koja je dar.Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!“(25. ožujka 1997.)12 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 13

MeditacijaMeditacijaSlobodi u susretSloboda nije neka izvanjska stvarnost koju možemonaučiti ili koju ćemo steći kidanjem izvanjskih spona.Riječ je o unutarnjoj slobodi koja nas vodi do svjesnosti iodgovornosti za svaki naš čin ili svako naše djelovanje. Toje sloboda od svih prisila, sloboda djece Božje, i ona imasvoj cilj – predanje Bogu i ljudimas. Dominika AnićNaš nas život neminovno stavljapred raznorazne izbore. I taj izboronda određuje daljnji tijeknašega života. Na početku smojoš jedne, nove kalendarske godine. Prilikaje to za neku vrstu revizije proteklog života ivrednovanje naših postignuća na svim razinamaodnosa i djelovanja. Svaka je nova situacijanovi izazov i poticaj da se odlučimoza ono što je dobro i plemenito, ali i da se uisto vrijeme odreknemo onoga što nije bilodobro i onoga što nas je opterećivalo. Svakičovjek teži biti boljim i to je dobro. To je polaznatočka za svaku drugu odluku, za svakinovi izbor, za uvijek nove početke.Pitanje smislaSvatko od nas dođe u situaciju da počnedvojiti oko smisla nekoga čina, nekoga djelovanja.Svatko doživi neku vrst krize u traženjusmisla. Najprije smisla života jer se uhvatiu neminovnost prolaznosti. Postavljamosebi, drugima i Bogu pitanja o smislu ljudskepatnje, o smrti i o još bezbroj stvarnosti kojimaje protkan naš ljudski put na zemlji. Nedvojbeno,svaki nas dan, pa i svaki sat čekasa svojim novim smislom i svakoga od nasčeka smisao koji pripada samo nama i nikomudrugom. Upravo ondje gdje se doživljavamotoliko bespomoćnima, a ponekad i beznadnima,ili doživimo da ne možemo nekusituaciju mijenjati – upravo tu smo pozvaniotkriti smisao i onda kad to znači mijenjatisebe. A to je najteže, ali jedino ispravno ispasavajuće. To ne ide na silu ni brzo.Proces promjene najprije podrazumijevarazumijevanje i prihvaćanje sebe samih.Potrebno je najprije se pomiriti sa samimsobom, pokušati premostiti raskorak kojiu meni nastaje između moje idealne slike imoje realnosti. To uključuje pomirbu s onimšto mi teško pada, pogledati bez vrjednovanjai osude svoje pogrješke i slabosti i blagose odnositi prema samoj sebi i prema svemuonomu što proturječi idealnoj slici kojusam o sebi stvorila. Neki ljudi svoju unutarnjupodvojenost, svoj nesklad pokušavajuFoto Siniša Hančićsakriti ili nadići nekim pobožnostima, nekimnametnutim askezama i vježbama. Drugimole Boga da ih oslobodi od nekih njihovihobilježja koja nisu prihvatili ili ih se stide,jer budući da su o sebi stvorili idealnu sliku,ne mogu prihvatiti ništa tamno u sebi. Takvinerijetko dolaze u sukob sami sa sobom iimaju velikih problema s pitanjima smisla života,odatle i smisla običnoga svakodnevlja.Sloboda je jedna od brojnih riječi kojima izražavamo svojučežnju. U srcu svatko od nas čezne za tim da bude slobodan.Ponajprije da budemo slobodni od ljudske moći, jer jeprirodno da se pobunimo kad netko nama želi gospodariti.Želimo biti slobodni i od suda drugih ljudi o nama, ali tomu jegotovo nemoguće umaći. Neprestano smo izloženi napastida druge prosuđujemo i osuđujemo zbog njihova ponašanja,a isto tako i drugi nas. Danas je ljudsko dostojanstvo takoizloženo da ga je teško zaštititi. Svatko sebi uzima pravokritizirati i osuđivati sve po redu. Svatko od nas čezne bitislobodan od svih mogućih vrsta prisilaPitanje unutarnje slobodeSloboda je jedna od brojnih riječi kojimaizražavamo svoju čežnju. U srcu svatko odnas čezne za tim da bude slobodan. Ponajprijeda budemo slobodni od ljudske moći,jer je prirodno da se pobunimo kad netkonama želi gospodariti. Želimo biti slobodni iod suda drugih ljudi o nama, ali tomu je gotovonemoguće umaći. Neprestano smo izloženinapasti da druge prosuđujemo i osuđujemozbog njihova ponašanja, a isto takoi drugi nas. Danas je ljudsko dostojanstvotako izloženo da ga je teško zaštititi. Svatkosebi uzima pravo kritizirati i osuđivati svepo redu. Svatko od nas čezne biti slobodanod svih mogućih vrsta prisila. Na ovom smopodručju jako osjetljivi, sve se u nama bunii na samu pomisao da bi nas netko mogaona nešto prisiliti. Ali u isto smo vrijeme svjedocimakako su ljudi sve više izloženi pritiscimada zbog prisile čine nešto s čim se usvojoj savjesti ne mogu pomiriti. I upravo jezato sve više onih za koje kažemo da su „pukli“.Nisu mogli izdržati pritisak.Jedna od naših ljudskih želja, a veže se uzslobodu, jest želja biti slobodan od strahova.Znamo da svaki čovjek posjeduje određenumjeru straha, koji može biti dobar i zdravako se kreće u granicama normalnoga. Alistrah koji prelazi u paniku nije dobar. Strahkojim ne možemo vladati i koji nas određujeili onemogućuje u normalnom rasuđivanjumože biti i poguban.Zatim želimo biti slobodni od navezanostina neke navike, osjećaje, ljude, poslove, ambicije.Svaka je navezanost ili ovisnost određenavrsta ropstva, u većoj ili manjoj mjeri.A tko to od nas voli biti robom? Svi težimoza posvemašnjom slobodom. Samo slobodnimožemo u punini živjeti i davati najbolje odsebe na svim područjima ljudskoga djelovanja.Navezanosti bilo koje vrste u konačnicičovjeka vode u bolest.Sloboda u ljudskom dostojanstvuSloboda se ne može dokraja opisati onimšto nazivamo individualizmom. Sloboda imasvoje granice unutar kojih se kreće. One susatkane od odgovornosti. Biti slobodan neznači da mogu činiti sve što me volja i da zato nikomu ne moram odgovarati, niti snositibilo kakve posljedice. To je krivo shvaćanjeslobode. Sloboda o kojoj je ovdje riječnije neka izvanjska stvarnost koju možemonaučiti ili koju ćemo steći kidanjem izvanjskihspona. Riječ je o unutarnjoj slobodi kojanas vodi do svjesnosti i odgovornosti za svakinaš čin ili svako naše djelovanje. To je slobodaod svih prisila, sloboda djece Božje. Tanaša unutarnja sloboda ima i svoj cilj – predanjeBogu i ljudima. Ali poteškoća leži utome što je nama teško osloboditi se navezanostina same sebe, na emocije koje nas određuju,na svoje strasti, na mnoge svoje svjesnei nesvjesne potrebe koje nas, doslovno, prisiljavajui teroriziraju tako da se osjećamo naneki način privezani uza same sebe, sputaniod samih sebe.Unutarnja sloboda bitno pripada ljudskomdostojanstvu. Mjerilo ljudske zrelostijest upravo ova unutarnja sloboda, gdje čovjekaizvanjsko nikada ne može toliko uznemiritiili odrediti; ma što se dogodilo, takavće čovjek uvijek reagirati na mudar i etičannačin jer živi iz svoje unutarnjosti.Kad ovoga postanemo svjesni, možemotestirati svoju slobodu. Kakve su nam reakcijena pojedine događaje ili doživljaje? Kakonas ponekad neka banalnost ili sitnica izbaciiz takta, kako reagiramo iz svojih povrjeda,unutarnjih prisila, često neprimjereno i nerealno?Jesmo li nekomu ili nečemu dali vlastnad sobom, jesmo li ovisni o ljudskoj moći?Sputanost i ovisnost ponižava i vrijeđa. Iz njihse u nama može roditi i osjećaj krivnje. Možemopostati gnjevni na same sebe jer smoneprimjereno reagirali, pa se onda i ljutimona sebe. I tako u nedogled... Učiniti se neslobodnoovisnim o bilo kome – prijatelju, bračnomdrugu, roditelju, djetetu... dovodi nas usituaciju da se izložimo trajnom razočarenju iranjavanju od strane onih na koje smo se navezali.Tek kad smo od svih slobodni, možemoih ljubiti i poštovati, možemo im pomoćii voditi ih ili biti vođeni od drugih bezstraha od bolesne navezanosti ili bilo kakvihucjena. Nikad ne trebamo drugima dopustitida nas čine sretnima ili nesretnima. To jesamo naš izbor. Ja želim biti sretna i zadovoljnaosoba, bez obzira na sve. To ne značida ću u životu biti pošteđena poteškoća i problema,da ću biti izuzeta od križeva. Ne! Alito znači da ću u svojoj slobodi nastojati susrestisvaki problem i znati zagrliti svaki križa da me ne satre nego izgradi, i pomogne mida sazrijem, da bolje razumijem druge i daim na pravi način znadnem pomoći. Ali istotako će to biti i znak moje poniznosti u kojojću znati zatražiti pomoć od drugih i povjeritiim se, ne iz potrebe da me sažalijevaju negoda me ohrabre na putu samostalnosti i ljudskogazrenja.Danas susrećemo mnoge ljude koji doslovnoočajavaju zbog težine svojih životnihkriževa i nemoći da ih prihvate. Što se višebune, biva im još teže. I što više žele izbjećinevolje, one ih to brže sustižu. I pitaju seje li moguće pronaći neko razumno rješenje;ili: zašto se baš meni to događa? Nikada se nesjete kazati: A zašto ne ja?! E sad ću baš vidjetišto se to za mene krije u ovoj nevolji, u ovojtragediji. Koje blago nosi sa sobom ova mojaživotna patnja?Kad se čovjek na ovaj način pokušava suočitis problemom ili kakvom patnjom, imašansu u sebi izgraditi unutarnju slobodu, naneki se način distancirati od izravnog ranjavanjai susresti svoju patnju na posve druginačin. Ona može onda postati izvorom blagoslova,snage, duhovne energije i oslobađajućeistine u kojoj onda čovjek može djelovatii živjeti u slobodi i posve u skladu sasvojim ljudskim dostojanstvom.14 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 15

Franjevačka mariološka misao i pobožnostFranjevačka mariološka misao i pobožnostSv. Franjo Asiški –Marija BogorodicaOsmina Božića završava svetkovinom Marije Bogorodice,Majke Božje, ljudske osobe koja je Kristu svojimmajčinstvom dala ljudsku narav. Crkva je to svečanoproglasila na III. općem saboru u Efezu, godine 431., a iposljednji, Drugi vatikanski Sabor, to svečano izjavljujeu dogmatskoj konstituciji o Crkvi. Svakom mariološkomudžbeniku ove činjenice stoje kao temelj na kojem seizgrađuje sve ostalo teološko naučavanjefra Miljenko ŠtekoMariologija je u svojoj osobitosti,ukratko, bogoslovno (teološko)učenje o Blaženoj DjeviciMariji, a smještena je na širokiobzor katoličke dogmatike. A bogoslovljeje, općenito uzevši, znanstveno metodskonastojanje oko spoznaje objave riječi Božje,te promišljeno razvijanje dotičnoga spoznajnogpred meta. Bogoslovlje, u svojoj biti,pridonosi da očevidnost pojmovnih i predmetnihvrsta, spoznatih u času vjere, bude,odabranom metodom, objašnjena.Kad, dakle, te činjenice imamo pred očima,onda svetoga Franju iz Asiza sigurno nemožemo svrstati u red teologa znanstvenika,a još manje pripisati mu specijalizacijuiz suvremene mariološke misli, ili pak izričajskolastičke mariološke spoznaje. U istovrijeme, teolozi znanstvenici ostaju osupnutipred zornošću marioloških postavki kojetako očevidno izranjaju iz, nadasve, Franjinihmolitveno zazivanih obrazaca. „Isusovuje Majku obasipao neizrecivom ljubavljuzato što nam je dala brata, uzvišenogaGospodina. Njoj je molio posebne Pohvale,upravljao prošnje, prikazivao osjećaje, kolikoto i kako ljudski jezik ne može ni izraziti.“(2Čel 198). On je jednostavno bio štovateljGospin, a istine vjere o Mariji, koje zatičeu Crkvi svoga vremena, interiorizira, pounutrašnjuje,te one postaju molitveni usklik,nerijetko do zanosa, kao u činu ispovijesti izahvale Bogu: „Svemogući, presveti, svevišnjinajviši Bože... što si učinio da se on (Isus)pravi Bog i pravi čovjek rodi od slavne vazdaDjevice preblažene svete Marije“ (NPr 23).Upravo na ovom mjestu valja podsjetiti naPapinu katehezu na općoj audijenciji u srijedu23. prosinca 2009., u kojoj Sv. Otac pojašnjavada se blagdan Božića posebno razvio usrednjem vijeku zahvaljujući svetom FranjiAsiškom, koji je bio duboko zaljubljen u čovjekaIsusa, Boga s nama. Franjo je želio doživjetina konkretan, živ i aktualan način veličinudogađaja rođenja Djetešca Isusa i svimasaopćiti koliku radost sa sobom nosi taj događaj.Tako su se dogodile jaslice u Grecciu,koje su novim zamahom „…vratile kršćanstvusnagu i ljepotu blagdana Božića i potaknuleBožji narod da dokuči njegovu najautentičnijuporuku, osobitu ljepotu te da ljubii klanja se Kristovu čovještvu. Taj osobiti pristupBožiću dao je kršćanskoj vjeri novu dimenziju.Uskrs je usredotočio pozornost namoć Boga koji pobjeđuje smrt, uvodi novi životi uči nadati se u svijet koji će doći. Sa svetimFranjom i njegovim jaslicama izneseni suna vidjelo goloruka Božja ljubav, njegova poniznosti njegova dobrota, koji se u UtjelovljenjuRiječi objavljuje ljudima kako bi ih naučioživjeti i ljubiti na nov način.“Ako ovdje još spomenemo Časoslov mukegdje Franjo ispovijeda vjeru u istinito Božjeutjelovljenje u Marijinom tijelu, onda namove riječi postaju još jasnije. Kaže on: „Jerpresveti Otac s neba, Kralj naš od davnine,posla ljubljenoga Sina svoga s visine, kogarodi blažena Djevica, sveta Marija.“Alfonso Pompei u svojoj Mariologiji franjevaštvapojašnjava da se Franjino ustrajnonastojanje oko marijanske pobožnostitumači i težnjom sveukupne suvremene pravovjernostida, nasuprot katarskog dualizmai kristološkog doketizma, poveže sliku Krista„uzvišenoga Gospodina“ s vrjednovanjemKristove ljudske naravi i pravog Marijinamajčinstva.U gornjim postavkama snažno je, dakle,dotaknuta i Franjina mariologija, odnosnopostao je vidljiv prizor Marijina majčinstva,kako ga vidi sveti Franjo. Zapravo, pođimokorak dalje: to je kristologija koja se temeljina povijesnom Isusovom životu, koja ondapostaje životno bliza našem životu. Kristologijasv. Franje poziva promatrati kao uzorIsusa, njegovo naučavanje i primjere. Zato jepogled na Marijino majčinstvo u isto vrijemepoziv nasljedovanja Isusa. Dakle, Franjinstav prema Mariji nije apstrakcija, nego pogledu konkretan život Marije i Isusa!No, Marijino božansko majčinstvo nijesamo razlog veselja i zahvaljivanja nebeskomuOcu, nego je ono prvi i najvažniji razlogiskazivanja hvale i časti Mariji. Upravo tonaglašava Franjo u Pismu čitavome Redu, apoziv se osobito odnosi na svećenike – izvrstanpoticaj u ovoj Svećeničkoj godini. Pišeon: „Čujte, braćo moja: Ako se blažena Djevicačasti, kako se i dostoji, jer Ga je nosila usvojoj prečistoj utrobi; ako je blaženi Krstiteljuzdrhtao i nije se usudio dotaknuti svetotjeme Gospodinovo; ako se časti grob ukojemu je neko vrijeme ležao, koliko morabiti svet, pravedan i dostojan onaj što onogakoji više ne će umrijeti nego će vječno živjetii biti proslavljen i nad kojega se i anđeližude nadviti (1Pt 1, 12) dotiče svojim rukama,srcem i ustima blaguje i drugima pružada ga blaguju!“Marija je za Franju, nadalje, Majka svakedobrote i zbog toga se nastanio u njenomsvetištu u Porcijunkuli: „Odande se preseliona drugo mjesto koje se zove Porcijunkula.Tu se nalazila crkva Blažene Djevice MajkeBožje koja je davno sagrađena. Onda je bilanapuštena i nitko se za nju nije brinuo. Kadju je svetac Božji ugledao tako ruševnu, bioje ganut ljubavlju; budući da je upravo izgaraoprema Majci svake dobrote, počeo je ondjetrajno boraviti. Kad je popravljao spomenutucrkvu, bilo je to u trećoj godini njegovaobraćenja“ (1Čel 21).Zanimljivo je, kao što je već bilo rečenoza Greccio, da Franjina pobožnost premaMariji izvire iz konkretnih i stvarnihevanđeoskih događaja njezina života, kojeon čita zrelim kristološkim pogledom. Dakle,nema tu apstrakcije, nego konkretnaKristova otajstva u kojima mu je Marijanajbliža po svojoj majčinskoj ulozi, a sveu ulozi ostvarenja Božjeg spasiteljskog plana.Spomenimo, na kraju, i to kako je sv.Franjo izabrao Mariju da bude zagovornicaFranjevačkoga reda. Neka i nas ovaj Čelanovkratki navod uvede u Franjinu ljubavprema Mariji: „Isusovu je Majku obasipaoneizrecivom ljubavlju zato što nam je dalabrata, uzvišenoga Gospodina. Njoj je molioposebne Pohvale, upravljao prošnje, prikazivaoosjećaje, koliko to i kako ljudski jezikne može ni izraziti. No, čemu se najvišeradujemo jest to što ju je postavio da budeodvjetnicom Reda i što je pod njezina krilasmjestio svoje sinove, koje je imao ostaviti,da ih ona do svršetka grije i zaštićuje.- Daj, Odvjetnice siromaha, izvršuj nadnama službu zaštitnice do vremena koje jepredvidio Otac“ (2Čel 198).Franjina pobožnost prema Mariji izvireiz konkretnih i stvarnih evanđeoskihdogađaja njezina života, koje on čita zrelimkristološkim pogledom. Dakle, nematu apstrakcije, nego konkretna Kristovaotajstva u kojima mu je Marija najbližapo svojoj majčinskoj ulozi, a sve u uloziostvarenja Božjega spasiteljskog planaFoto Đani16 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 17

IskustvaIskustvaMeđugorska čudesasu znakovi BožjesvemoćiDuh Sveti je silna snaga koja nas vjernike mijenja i čini nasnovim ljudima i prijateljima Božjim. On čini sve novo i dajepravu slobodu, pravednost i mir. Naša je svagdašnjicaprepuna čudesnih iskustava Duha Svetoga. Bog je uvijekna djelu, a posebice danas! On nam daruje svoje darove iznakove. To čini iz ljubavifra Petar LjubičićNajveći znakovi djelovanja DuhaSvetoga jesu obraćenje čovjeka ipovjerenje u Boga. Mladić Kristijanpripovijeda kako je doživionutarnje ozdravljenje i obraćenje: „Jasam na čudesan način doživio potresni susrets Isusom Kristom. Iskusio sam njegovubeskrajnu ljubav. Sada ga volim iznad svega,vjerujem čvrsto u njega i darujem mu svojepovjerenje. Bez njega ne mogu više živjeti.Isus je moj Otkupitelj i Spasitelj, moj velikiBrat i moja životna sreća! Jednom riječju,on mi je sve u životu! Neopisiva mi je radostu srcu kad se Isusu molim da mi pomognei daruje dar potpunoga predanja. Takomu postajem svakoga dana sličniji!“ Joakim,mladić, pripovijeda nešto slično: „Biosam na ispovijedi i iskusio oproštenje i potpunooslobođenje. Ponovno sam postao radostan.Bog mi je danas najvažniji u životu.Imao sam prije strah od ispovijedi, a danas jeza mene ispovijed velika milost i mali komadićneba na zemlji.“- Mladić je bio ateist. Ali čuvši jednom oKristu, potpuno se odlučuje za njega. „Meneje Međugorje spasilo. Ono me vratilo u život.Ono je čudo... Potječem iz imućne obitelji.Školovan sam u SAD-u, ali zaista samisprazno živio i nisam imao cilja. U Međugorjusam ga pronašao. Zahvaljujući Gospi,došao sam do Boga.“ (Andreas Lyckorski,Prag, Češka).Prije nekoliko godina susretoh jednogamladog svećenika u Rimu, koji mi reče: „Zamene je veliko čudo što sam postao svećenikom.Mene nije zanimala ni vjera, ni Bog,ni papa. Onda sam se, ni sam ne znam kako,našao u Međugorju. Teško mi je siromašnimriječima opisati sve ono što sam tu doživio.Zagovor Kraljice Mira pomogao mi je dasam čvrsto povjerovao u Boga i Marijinu nazočnost.Počeo sam razmišljati o svome životu.Što je to što daje smisao momu životu?Zašto uopće živim? Što me čeka poslije smrti?Pitanje za pitanjem, a ja nemam odgovora.Otvarajući se djelovanju Božje milosti,odlučio sam studirati teologiju i u Rimu meje zaredio papa Ivan Pavao II., koji me prijemoga obraćenja nije zanimao. Bog je takočudesan.“Onda nastavi dalje: „Poznajem jednogamladića koji je bio zaručen. Kad je čuo zaMeđugorje i ukazanja Kraljice Mira, želio jeotputovati onamo. Molio je da ga netko prati,ali pod uvjetom da mu ništa ne govori ovjeri, Bogu, Gospi... U Međugorju se događačudo. Milost Božja bila je toliko snažnada je ovaj mladi hodočasnik odlučio raskinutizaruke i postati svećenikom. Kad se vratiokući, sve je ispričao svojoj zaručnici. Onaje bila suglasna da se volja Božja vrši. Pristupioje jednoj zajednici i postao svećenikom.- Mladi sve ostavljaju i odlučuju se zaKrista... Svećenik iz Latinske Amerikepričao mi je kako svake subote cijelu noćimaju klanjanje i mole za duhovna zvanja.Uglavnom dolaze mladi. Za nepune tri godinemladi su napunili dvadeset samostana.- Mladić s tri diplome upoznao je djevojkukoja je otišla u samostan ... Djevojka lakaživota na jednom seminaru doživljavapotpuni obrat, nakon nekoliko mjeseciodlazi u red Majke Terezije. „Sreća se nastanilau meni čim sam shvatila da si ti, Kriste,moja najveća ljubav!“, kaže jedna djevojka.- Djevojka, hodočasnica iz Slovačke, godinamaje živjela bez vjere i Boga. Našla seu Međugorju na povratku s mora. Čudesniudar milosti i ona se obratila, povjerovala.Vratila se kući i sve ispričala svojima. Cijeluje obitelj zahvatio Duh Božji i obratila se.Steve: Bog mi je darovao novi životSteve iz Kanade pripovijeda o svojojžalosnoj mladenačkoj dobi: „S četrnaest samse godina prvi put upoznao s alkoholomi drogom. Često sam se opijao. Da bih sedomogao droge, morao sam krasti. Pet samgodina živio grješnim životom, koji mi se sveviše gadio. Moji su mi roditelji često pričalio čudesnim događanjima u Međugorju.Organizirali su hodočašća i molili me dapođem s njima. Dugo sam se tomu protiviojer me nije zanimalo. Onda mi se najedanputjavila želja poći u Međugorje. Tako je našaobitelj krenula u Hrvatsku. Kad smo stigliu Međugorje, zadivila me jednostavnost tihljudi. Osjećao sam kako su sretni i pridružiosam im se. Nisam znao moliti, ali ubrzo samnaučio. Iznenadio sam se kad sam primijetioda mi nije teško moliti.S jednom sam se skupinom hodočasnikapenjao 15. rujna na Križevac. Kod svake smopostaje zastajali i molili. Činio sam sve štoi drugi. Kod dvanaeste postaje sam počeoplakati, ne znajući zašto. Plakao sam poputdjeteta. Odjednom sam čuo glas hodočasnikaiz naše skupine: 'Netko od nas je izliječen oddroge. Bog je tom čovjeku udijelio iznimnoobraćenje.' Kad sam razabrao te riječi,osjetio sam mir i veliku radost. Zahvaljivaosam Bogu za sve milosti koje mi je udijelio.Ovdje, na svetome mjestu, doživio samČudesa su znakovi Božje svemoći. Ona su, inače,pomoć vjeri, njezinoj opravdanosti i sigurnosti. Brojnasu se čudesa dogodila u Međugorju po zagovoruKraljice Mira. Svako čudo govori na svoj način kakoBog djeluje, koliko nas ljubi i kako mu je stalo do nas.Ako netko svoje srce otvara Bogu, čvrsto u njegavjeruje, u svemu traži njegovu volju, Bog to nagrađujesvoje obraćenje, ovdje je Bog učinio (veliki)zahvat u moj život. Tek sam poslije shvatioono što se dogodilo na dvanaestoj postaji.Isus je došao umrijeti kako bismo mi mogliživjeti. Isus je zaista umro za mene, da meoslobodi mojih grijeha. Spoznao sam da mije u Međugorju darovan novi, drugi život.Moje se srce otvorilo Bogu, a moja je vjerapostajala sve življa.U Međugorju sam obavio životnuispovijed i nakon toga sam osjetio blizinuGospinu. Osjećao sam da sam ljubljen. Bilomi je jasno da trebam prepustiti zaboravusvoj prijašnji život. Trebao sam se odrećiljudi koji su mi mnogo značili. Izgubio samdjevojku jer više nisam mogao s njom živjetiu grijehu. Bio mi je to velik udarac. Ipak,shvatio sam da sam pozvan živjeti po Božjimzapovijedima. Želim postati svećenikom.Bog je u mom životu učinio čudesne stvari.Želim činiti ono što on hoće i živjeti unjegovoj milosti. Zahvaljujem Bogu za svešto mi je učinio i što će još učiniti!“Tibor: Nakon tri pokušaja samoubojstva,našao sam smisao svoga životaTibor iz Praga proživio je teške i mučnetrenutke u životu. Kad mu je bilo godinadana, njegova je majka osuđena na dvanaestgodina zatvora. Budući da mu je otac umro,morao je u dom za nezbrinutu djecu. Tu počinjunjegovi kalvarijski dani. Prezren i izrugivanod svih, osjećao se vrlo potištenim iizoliranim. Majka mu je, po izlasku iz zatvora,živjela s pijancem koji ju je često tukao.Tibor opisuje svoj patnički život ovako:„Ono što sam iskusio u domu, a kasnije i smajkom, bilo je užasno. Naučio sam mrzitiljude. Kad me majka izbacila iz kuće, opetsam morao u dom. Psihički sam obolio iprerezao sam si žile. Liječnici su me spasiliod smrti.Drugom sam prilikom progutao petstotableta, morao sam ih povratiti i tako samostao na životu. Kad me jedna psihologinjakoja je radila s mladima zaključala u nekuprostoriju, zapao sam u paniku i zabio si nožu trbuh. Opet su me liječnici spasili i uputilime u psihijatrijsku bolnicu. Jedan liječnik,osvjedočeni vjernik, sačuvao me od ludnice.Odlukom maloljetničkog suda dospio samu jednu vjerničku obitelj. Besplatno su meuzdržavali. Moji su me hranitelji dali krstitiu Katoličkoj crkvi.Patio sam od osjećaja manje vrijednostii osamljenosti i bio sam vrlo potišten. Mojapomajka mnogo je molila za mene. Zamolilame da pođem u Međugorje. Kad sam tamostigao, sjeo sam pred crkvu, razmišljajućii sumnjajući. Naišli su neki hodočasnici izapočeli sa mnom razgovor. Odjednom samosjetio veliku radost i doživio dubok mir.No, zakratko. Opet me je zahvatila teškapotištenost. Plakao sam i plakao i prigovaraoGospi. Pitao sam je: ‘Zašto moram tolikoplakati kad si ti tu?’Onda je naišao jedan fratar. Stavio je rukena moju glavu i blagoslovio me. Osjetio samveliko olakšanje i sreću. Osjetio sam istinskuljubav prema bližnjemu.Još nešto vrlo čudesno doživio sam naBrdu ukazanja. Plačući kao nikad u životu,polako sam se približio velikom križu istavio ruku na noge Raspetoga. Odjednomsam osjetio snažan udar vjetra, križ se ljuljaoamo-tamo. U tim milosnim trenutcimaprobudila se u meni čežnja za svećeništvom.Ne patim više od osamljenosti, jer sampronašao Boga i Gospu. Rado hodočastimna ovo milosno mjesto kako bih molio zapotpuno predanje Bogu, kao svećenik. Svemi je jača želja da ljude dovodim k vjeri uBoga.“ Tako priča ovaj 17-godišnjak koji jezadobio novo, ozdravljeno srce.Možemo s pravom reći da je Bog u Međugorjugovorio tisućama hodočasnika. Oni sučuli njegov glas i poslušali ga. Zapravo, Gospaih je pozvala da dođu ovamo i uvjere sekako je Bog ovdje na djelu i kako ozdravljane samo dušu nego i tijelo.Čudesa su znakovi Božje svemoći. Onasu, inače, pomoć vjeri, njezinoj opravdanostii sigurnosti. Brojna su se čudesa dogodilau Međugorju po zagovoru Kraljice Mira.Svako čudo govori na svoj način kako Bogdjeluje, koliko nas ljubi i kako mu je stalo donas. Ako netko svoje srce otvara Bogu, čvrstou njega vjeruje, u svemu traži njegovu volju,Bog to nagrađuje.18 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 19

BOŽIĆ UMEĐUGORJUU Međugorju smo radosno dočekali Božić.Za Rođenje našega Spasitelja pripremalismo se devetnicom – molitvom krunice naPodbrdu i Misama zornicama. Ovo mjestomolitve i pomirenja još se jedanput pokazaloispovjedaonicom svijeta: Svako jutro i večer,tijekom molitvenog programa, redovi vjernikastrpljivo su čekali na sv. ispovijed.U crkvi sv. Jakova molitveni večernji programna Badnjak započeo je u 17 sati molitvomkrunice a nastavljen je sv. Misom. Nakon Misezajednica Cenacolo uprizorila je žive jaslicepred crkvom. Bilo je kao prije dvije tisućegodina – Marija, Josip, mali Isus, pastiri,anđeli... Božićno bdjenje započelo je u 22sata klanjanjem pred Presvetim oltarskimsakramentom, a završilo je sv. Misompolnoćkom. Uz prepunu crkvu, vjernici suispunili novu dvoranu te prostor oko crkve.Svete Mise na Božić u župnoj su crkvi slavljeneu 8, 11 i 18 sati, a žive jaslice upriličene suponovno na blagdan Nevine dječice, poslijesv. Mise za najmlađe.[Fotografije: Lidija Paris i Foto Đani]

Iz života CrkveIz života CrkveIzvadci iz božićnog nagovora Svetoga Oca članovima Rimske kurije i vodstvu uprave države i grada VatikanaBožić je svim kršćanimaprigoda za susret i zajedništvo„Svetkovina Božića svim je kršćanima posebna prigoda za susret i zajedništvo. Dijete koje susrećemo u Betlehemu poziva nas na iskustvo neizmjerneljubavi Boga koji je sišao s nebesa i postao blizak svakomu od nas da bi nas učinio svojim sinovima, članovima svoje obitelji. Tradicionalnisusret Petrova nasljednika sa svojim najbližim suradnicima ujedno je obiteljski susret onih koji su pozvani pomoći mu nositi ljudima našega vremenatu svjetlost koja je rođena u betlehemskoj štali“, rekao je Papa na kraju jedne godine bogate događajima značajnim za svijet i za CrkvuIspunjen zahvalnošću, Sveti Otac se prisjetionekih ključnih trenutaka. „Iz Godinesvetoga Pavla prešli smo u Svećeničkugodinu. S lika velikoga Apostola narodakoji je evanđelje pronio među svim narodima,prešli smo na lik poniznoga Arškog župnikakoji je cijeli svoj život proveo u jednojseoskoj župi gdje je svojom poniznom službomcijelomu svijetu objavio dobrotu milosrdnogaBoga koji prašta. Ta dva lika ukazujuna širinu dometa svećeničke službe i pokazujuda je ono maleno veliko, i da kroz prividnoskromnu službu jednoga čovjeka Bog možeučiniti velika djela: pročistiti i obnoviti svijetiznutra.“Crkva u službi pomirenja, pravde i mira„Za Crkvu i za mene osobno ova je godineumnogome bila u znaku Afrike“, naglasio jePapa. Srdačnim riječima spomenuo se svojihsusreta s vjernicima u Africi, koji su pokazalida je sveopća Crkva zajednica koja se ne temeljina ljudskim interesima, nego predstavljaBožju obitelj. Duboko dirnut govorio je oliturgijskim slavljima u Africi koja su pokazalakako se sveta radost u sakralnom i liturgijskomsmislu može izraziti kako glasom, takoi gestama i tijelom. Ovo je putovanje na snažannačin iskazalo snagu papinskog primatakoji jamči jedinstvo Božje obitelji, dok je Sinodaza Afriku pokazala važnost kolegijalnostii jedinstva biskupa – nasljednika apostola.Svako je od njih biskup – nasljednik apostola– isključivo u onoj mjeri u kojoj pripada zajedništvuapostolskoga zbora sjedinjenog sPetrom i njegovim nasljednikom. I u liturgijamau Africi i u zajedništvu Sinode se pokazalokako se na primjeran i konkretan načinživi obnova Drugoga vatikanskog sabora. BenediktXVI. se prisjetio i dirljivih svjedočanstavao patnjama i konkretnim pomirenjimaposlije nedavnih tragičnih događaja koji suizranjavali ovaj kontinent.Tema Sinode za Afriku bila je „Crkva uAfrici u službi pomirenja, pravde i mira“. Toje teološka i pastoralna tema od goruće važnosti,koja može biti pogrješno shvaćena kaopolitička. Zadaća biskupa bila je teologiju primijenitina konkretnu pastoralnu službu ukojoj biskupi i svećenici primjenjuju velike vizijeSvetoga pisma i Predaje u određenom trenutkui vremenu, što ne znači da smiju podlećinapasti da postanu politički vođe. Vrlokonkretno pitanje s kojim se pastiri neprestanosučeljavaju je sljedeće: Kako biti realani praktičan a ne preuzeti političku ulogu kojaim ne pripada? Može se reći i da je to pitanjepozitivnog laiciteta prakticiranog i interpretiranogna pravedan način. To je istodobnotemeljna tema enciklike „Caritas in veritate“koja obrađuje i proširuje pitanje mjesta socijalnognauka Crkve.Pomirenje je pred-politički proces„Jesu li sinodski oci uspjeli pronaći taj uskiput između teološke teorije i neposrednogpolitičkog djelovanja?“ pita Benedikt XVI. iodgovara da jesu. Tema sinode odnosi se natri ključne riječi teološke i socijalne odgovornosti:pomirenje – pravda – mir. Može se rećida su pomirenje i pravda dva bitna preduvjetaza mir, te da oni na određeni način definirajunjegovu prirodu. Neriješeni i duboko ukorijenjenisukobi mogu u nekim situacijamadovesti do provale neljudskoga nasilja. Mir semože ostvariti samo ako vodi do unutarnjegapomirenja. Kao pozitivan primjer procesapomirenja koji je na putu uspjeha, Sveti Otacnavodi poslijeratnu povijest Europe. Činjenicada od 1945. do danas u zapadnoji srednjoj Europi nije bilo rata temeljise nesumnjivo na razumnim političkimi ekonomskim strukturama kojesu se mogle razviti samo zato što su postojaliunutarnji procesi pomirenja koji suomogućili jedan novi suživot. Svako društvotreba pomirenje da bi imalo mir. Pomirenjeje potrebno za dobru politiku, ali se ne možeostvariti samo političkim mjerama. Riječ je opred-političkim procesima koji moraju proizlazitiiz drugih izvora.Sinoda je istraživala razne dimenzije pomirenjakao dužnosti Crkve danas. U svjetluriječi svetoga Pavla (2 Kor 5,20), akočovjek nije pomirens Bogom, onje u sukobu s Božjimstvorenjem. Ako nije pomiren sa samimsobom, ako želi biti netko tko nije, ne možese pomiriti ni sa svojim bližnjim. Osim toga,sastavni dio pomirenja je sposobnost priznatisvoju grješku i moliti oproštenje od Boga ičovjeka. I konačno, u proces pomirenja spadai biti spreman na pokoru, biti spreman trpjetido kraja zbog neke grješke, te dopustitibiti preobražen. Sastavni dio pomirenja jei besplatnost o kojoj govori enciklika „Caritasin veritate“: čovjekova raspoloživost daide onkraj onoga što je nužno, da se ne cjenkanego da ide dalje od onoga što traži pravo.Primjer nam daje sam Bog i velikodušnostkoju nam je iskazao. Bog je došao namaususret iako je pravo bilo na njegovoj strani.Pošao nam je ususret sve do Križa. To je božanskabesplatnost: spremnost učiniti prvikorak, poći ususret drugomu, prihvatiti patnjukoja uključuje odricanje od činjenice daimam pravo. Na taj način možemo postatiBogu slični, i to je držanje koje danas i uvijektrebamo u ovome svijetu. Danas moramoiznova naučiti priznati svoju grješku i odrećise iluzije da smo nedužni. Moramo naučitičiniti pokoru, ponovno otkriti sakramentpokore i pomirenja od kojega su se kršćaniodviknuli, što je simptom gubitka iskrenostiprema sebi i prema Bogu. To je gubitak kojiugrožava našu čovječnost i umanjuje našuvolju za mirom. Povezanost između grijeha,pokore i praštanja jedan je od bitnih uvjetaistinske čovječnosti. To jedinstvo doživljavasvoj potpuni oblik u sakramentu. Pomirenjeje pred-politički pojam i pred-političkastvarnost, i zato tim značajnije za samu politiku.Ako se u srcima ne stvori snaga pomirenja,onda nedostaje onaj unutarnji preduvjetza političko djelovanje u cilju mira.U Svetoj zemlji Papa dodiruje povijestBoga koji je s nama„Riječ pomirenje“, nastavlja Sveti Otac,„podsjeća me na drugo veliko putovanja proteklegodine: hodočašće u Jordan i u Svetuzemlju“. Papa jordanskom kralju zahvaljujena gostoprimstvu i na njegovom zalaganjuza miran suživot između kršćana i muslimanai na poticanju njihove međusobne suradnjeu odgovornosti pred Bogom, a izraelskojvladi na brizi da njegovo putovanje protekneu miru i sigurnosti. Napose zahvaljuje što jeimao mogućnost slaviti dvije velike javne liturgijeu Jeruzalemu i uNazaretu, kojom su se prigodom kršćani javnomogli pokazati kao zajednica vjere u Svetojzemlji. Benedikt XVI. zahvaljuje i palestinskimvlastima koje su ga srdačno primilei omogućile veliku javnu liturgiju u Betlehemu,te s njime podijelile patnje i nade ovogapodručja. Sve što se u tim zemljama moževidjeti poziva na pomirenje, pravdu i mir.Sveti Otac podsjeća na svoj posjet YadVashemu, koji govori o okrutnosti ljudskogagrijeha, o mržnji jedne slijepe ideologijekoja je bez ikakva razloga osudila milijuneljudi na smrt i time, u krajnjoj liniji, iz svijetahtjela izbaciti i samoga Boga, Boga Abrahama,Izaka i Jakova, Boga Isusa Krista. To jespomenik protiv mržnje, tjeskobni poziv načišćenje, na praštanje, na ljubav.U svjetlu toga spomenika ljudskomu grijehuBenedikt XVI. doživio je svoj odlazakna rijeku Jordan, na najnižu točku na Zemlji.Poslanica Efežanima (Ef 4,9) kaže da je Krist„sišao u donji kraj zemlje“. U Kristu, Bog jesišao u najdublje dubine ljudskoga bića, svedo noći mržnje i zaslijepljenosti, sve do tamneudaljenosti čovjeka od Boga, da bi zapaliosvjetlo svoje ljubavi. I tako, susret saspasenjskim mjestima u crkvi Navještenja uNazaretu, u pećini Porođenja u Betlehemu,na mjestu Raspeća na Golgoti, pred praznimgrobom - svjedokom Uskrsnuća, za Papu jebilo kao da dodiruje povijest Boga koji je snama. „Vjera nije mit. Ona je stvarna povijestčije tragove možemo dodirnuti rukom.Taj realizam vjere napose nam je blagotvoranu nemirnom sadašnjem vremenu. Bogse doista pokazao. U Isusu Kristu doista seutjelovio. I poslije Uskrsnuća on ostaje istinskičovjek, neprestano otvara našu čovječnostBogu i uvijek ostaje jamac činjenice daje Bog blizak. Da, Bog živi i on je u odnosus nama. Usprkos svoje neizmjerne veličine,on je blizak, on je s nama, i on nas neprestanozove: pomirite se sa mnom i međusobno!Našem osobnom i zajedničkom životu dajezadaću pomirenja.“Novo područje dijaloga Crkve: s onimakojima je religija stranaNa kraju svojega nagovora, Benedikt XVI.izražava svoju radost i zahvalnost za putovanjeu Češku. Prije odlaska bio je upoznat s činjenicomda se većina stanovnika te zemljesmatra agnosticima i ateistima, te da su kršćanipostali manjina. Njegovo je iznenađenjebilo tim veće kada je posvuda nailazio na srdačnosti prijateljstvo. Velike liturgije održavalesu se u ozračju radosti i slavlja. Među sveučilišnimi kulturnim djelatnicima njegova jeriječ izazvala živu pozornost, a državne su vlastiiskazale veliku ljubaznost i učinile sve da binjegov posjet bio uspješan. Benedikt XVI. naglašavakoliko je bitno da vjernici ne gube izvida one koji se smatraju agnosticima ili ateistima.Kada govorimo o novoj evangelizaciji,oni možda osjećaju bojazan. Ne žele biti predmetnečijega poslanja niti se odreći svoje sloboderazmišljanja i htijenja, ali pitanje Boga injima se postavlja, iako ne mogu vjerovati dase on doista konkretno za nas brine.Papa podsjeća da je u Parizu govorio otraganju za Bogom koje je temeljni motivnastanka zapadnoga monaštva, a po njemu izapadne kulture. To traženje Boga mora i danasostati prvi korak evangelizacije. Moramobdjeti nad time da čovjek ne ostavi po stranipitanje Boga, koje je bitno pitanje ljudskeegzistencije. Moramo se potruditi da čovjekprihvati to pitanje i čežnju koja se u njemukrije. Sveti Otac navodi Isusove riječi kojesu, zapravo, navod iz knjige proroka Izaije:Hram bi trebao biti kuća molitve za sve narode(Iz 56,7; Mk 11,17). Isus je mislio na onajvanjski dio hrama koji se zove kuća molitveza sve narode, i taj je dio očistio od izvanjskihaktivnosti da bi stvorio prostor za poganekoji su se tamo htjeli moliti JedinomuBogu, iako nisu mogli sudjelovati u Otajstvuza koje je bio pridržan unutarnji dio hrama.Prostor molitve za sve narode. Pri tome mislimoda one koji ne poznaju Boga ili ga poznajusamo izdaleka, na one koji su nezadovoljnisvojim bogovima, svojim obredima isvojim mitovima, na one koji čeznu za Svetimi Velikim, iako Bog za njih ostaje „nepoznatiBog“ (usp. Dj 17,23). Oni bi se trebalimoći moliti nepoznatom Bogu, ali biti iu odnosu s pravim Bogom usprkos tamnimpodručjima različite prirode. „Mislim“, kažePapa, „da bi Crkva danas treba otvoriti nekuvrstu predvorja za sve narode gdje bi se ljudina neki način mogli uhvatiti za Boga iako gane poznaju i nisu našli pristup Njegovu otajstvuu čijoj se službi nalazi unutarnji životCrkve.“ Dijalogu s religijama danas bi trebalododati dijalog s onima kojima je religijastrana, kojima je Bog nepoznat a ipak ne želeostati bez Boga nego mu se približiti baremkao Nepoznatomu.Svećenici su svima na raspolaganjuPapa zaključuje riječima o Svećeničkoj godini.„Kao svećenici, svima smo na raspolaganju:onima koji Boga poznaju izbliza i onima zakoje je Bog nepoznat. Svi ga mi trebamo uvijekiznova tražiti i postati njegovi istinski prijatelji. Akako možemo upoznati Boga ako ne preko ljudikoji su njegovi prijatelji? Najdublja jezgra našegasvećeničkoga poslanja je biti Kristovi prijatelji(usp. Iv 15,15), Božji prijatelji preko kojih ćedrugi ljudi moći naći Božju blizinu.“Na kraju, Sveti Otac svima zahvaljuje napomoći koju su mu pružali tijekom cijele godinei izražava svoje božićne želje: da svi budemosve više i više Kristovi prijatelji, dakleBožji prijatelji, i da na taj način postanemo solzemlje i svjetlost svijeta.Sretan Božić i Nova godina!(Obradila i prevela Lidija Paris)22 | Glasnik mira | MeđugorjeSiječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 23

Vijesti, najave, obavijestiVijesti, najave, obavijestiBožićni koncertUčetvrtu nedjelju Došašća, 20.prosinca, međugorski dječjizbor “Golubići mira’’, podvodstvom s. Slavice Kožul,održao je tradicionalni božićni koncertu prepunoj međugorskoj župnoj crkvisv. Jakova. Na koncertu je nastupio izbor Srednje škole fra Andrije KačićaMiošića iz Ploča. Na koncertu je, kao idosadašnjih godina, djelatno sudjelovaoi maestro Đelo Jusić, poznati glazbenik iskladatelj iz Dubrovnika.Na početku koncerta djecu, njihoveroditelje i sve prisutne pozdravio jemeđugorski župnik fra Petar Vlašićkoji je, između ostaloga, kazao: “Draga,djeco, vi svojom pjesmom u ovombožićnom vremenu najavljujete skoridolazak, rođendan Isusa Krista. Božićje blagdan ljubavi, radosti, to upravonaši mali golubići navješćuju nama.Za Božić se pripremajmo molitvom,postom, pjesmom. Pjevajmo jednidrugima, veselimo se jedni drugima’’.Koncert na kojem su “Golubići mira“izveli tradicionalne božićne pjesmeuživo je prenosila Radiopostaja “Mir“Međugorje. Premijerno je izvedenai nova pjesma “Božić, mali Bog’’.“Golubići mira“ imaju 80 članova, aiza njih su brojni nastupi. Redovitosudjeluju i na susretima dječjih zborova“Zlatna harfa”.Foto ĐaniFoto ĐaniDoček Nove godineu MeđugorjuNovu godinu u Međugorju je dočekalonekoliko tisuća župljana,vjernika iz okolnih župa te hodočasnikaiz više zemalja. Međuhodočasnicima, koji su pristizali nekolikodana prije Nove godine, bilo je najviše mladih.Večernji molitveni program započeo jeu 17 sati molitvom krunice, a sv. Misa zahvalnicaza proteklu godinu slavljena je u 18sati. Prije vigilije, zajednica Cenacolo upriličilaje Žive jaslice na prostoru ispred crkve.Klanjanje Isusu u Presvetom oltarskomsakramentu započelo je u 22 sata, a sv.Foto Lidija ParisMisa, koju je na latinskome jeziku predvodinadbiskup bečki, kardinal dr. ChristophSchönborn, započela je u 23.15. Svi koji nisumogli stati u crkvu molitveni doček Novegodine putem videozida pratili su u Velikojdvorani, šatoru i na prostoru oko crkve. SvetuMisu s kardinalom Schönbornom suslavioje provincijal Hercegovačke franjevačkeprovincije fra Ivan Sesar te još sto dvadesetsvećenika, a cijeli program simultano je prevođenna mnoge svjetske jezike. Klanjanjei sv. Misu izravno je prenosila Radiopostaja„Mir“ Međugorje. Tradicionalni molitvenidoček Nove godine glazbom i pjevanjempratio je međunarodni zbor i orkestar, kojise svake godine za ovu prigodu okupi u Međugorju.Foto ĐaniOdržan godišnjisusret stipendistaUdruge “Fra SlavkoBarbarić”UMeđugorju je 30. prosinca 2009.održan godišnji susret stipendistaUdruge “Fra Slavko Barbarić”.Susret je u 14 sati, molitvomi pozdravom studentima, otvorio predsjednikUdruge dr. fra Miljenko Šteko, zahvalivšičlanovima Udruge na suradnji i zajedničkomradu. Predsjednik je osobito zahvaliobrojnim dobročiniteljima koji su, unatočmnogim poteškoćama u doba recesije, i ovegodine bili otvoreni i spremni pomoći potrebnimstudentima-talentima. U ovoj akademskojgodini na natječaj za stipendije prijavilose 265 studenata, od toga 228 onih kojisu ispunili uvjete natječaja. K tomu, Udrugaje ove godine zaprimila i brojne zamolbejednokratne pomoći.Sudionicima se, potom, obratio fra DankoPerutina pozivajući ih da sutra, kad završesvoj studij, ne zaborave pomagati druge.Studenti su sudjelovali i na predavanju nadbiskupabečkog, kardinala dr. ChristophaSchönborna, te na molitveno-liturgijskomprogramu u međugorskoj župnoj crkvi.Godine 1991. osnovan je Fond “Prijateljitalenata” Međugorje s nakanom materijalnei duhovne potpore talentiranim i materijalnougroženim studentima. Tvorac ideje, utemeljitelji predsjednik Fonda do svoje smrtibio je dr. fra Slavko Barbarić, član Hercegovačkefranjevačke provincije. Zbog fra Slavkovavelikog doprinosa nastanku i radu Fonda,Skupština Fonda je 2001. godine donijelaodluku o promjeni naziva Fonda “Prijateljitalenata” Međugorje u Udrugu “Fra SlavkoBarbarić” Međugorje. Uz materijalnupomoć Udruga organizira i brojne duhovnei kulturne aktivnosti, a njezini stipendistiprednjače talentom i znanjem na brojnimdomaćim i stranim sveučilištima.Godišnje ukazanje Jakovu Čoli25. prosinca 2009.Na posljednjem svakidašnjem ukazanju,12. rujna 1998. Gospa jeJakovu Čoli rekla da će ukazanjeimati jedanput godišnje ito 25.prosinca, na Božić. Tako je bilo i ove godine.Ukazanje je počelo u 14 sati i 35 minutai trajalo je 12 minuta. Gospa je dala sljedećuporuku:Draga djeco!Sve ovo vrijeme u kojem mi Bog na posebannačin dopušta da budem s vama želimvas voditi putem koji vodi do Isusa i vašegspasenja. Dječice moja, samo u Bogu možetenaći spasenje, i zato posebno na ovaj milosnidan s malim Isusom u naručju vas pozivam:dopustite Isusu da se rodi u vašim srcima.Samo s Isusom u srcu možete krenuti putemspasenja i vječnog života.Hvala vam što ste se odazvali momu pozivu.Foto Tvrtko BojićProslavljena svetkovina Bezgrješnogzačeća Blažene Djevice MarijeUutorak 8. prosinca u župi Međugorje svečano je proslavljena svetkovina Bezgrješnogzačeća Blažene Djevice Marije. Uz brojne vjernike iz Bosne i Hercegovinei Hrvatske, u ovo hodočasničko mjesto pristigao je i za ovo doba godineneuobičajeno velik broj hodočasnika iz Italije, Austrije, Sjedinjenih AmeričkihDržava, Španjolske, Meksika, Francuske, Portorika, Njemačke i dr. Na uočnicu svetkovineodržano je i večernje molitveno bdjenje s klanjanjem Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu,a tijekom dana u crkvi sv. Jakova slavljeno je 9 sv. Misa: na hrvatskom, talijanskom,španjolskom, francuskom, njemačkom i engleskom jeziku. Uz strane hodočasnike ovogaputa stigli su i mnogi novinari, te tri televizijske ekipe koje su bilježile hodočasničko putovanjesvojih sunarodnjaka i međugorska događanja.Radiopostaja “MIR” Međugorje na satelituHOT BIRD 6 ima nove parametre za Europu,Bliski istok i Sjevernu Afriku:Nove parametre treba postaviti od 15. prosinca 2009.Ime satelita: HOT BIRD 6, Pozicija: 13° E (stupnjeva istočno)Transponder br. 157, prijamna frekvencija: 11 642 MHzPolarizacija: H (horizontalna), Symbol rate: 27 500 Msymb/sFEC (Forward Error Correction): ¾Foto Đani24 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 25

Vijesti, najave, obavijestiLectio divina - S Marijom kroz BiblijuDijete u BiblijiMeđugorski vidioci tvrde da je u jednom ukazanju Gospaplačući rekla: „Zaboravili ste Bibliju!” Listajmo zajedno Starii Novi zavjet da bismo upoznali Oca, Sina i Duha SvetogaLidija ParisFoto Lidija ParisBožićne priredbe uMajčinu seluOd 16. do 18. prosinca 2009. održane suBožićne priredbe šest dječjih skupina Vrtića„Sv. Mala Terezija“. Djeca su kroz igrokaze,recitacije i prigodne pjesmice upriličilarođenje malenoga Isusa u betlehemskojštalici. Dječja lica i glasići raznježili su srcasvojih roditelja i gledatelja i podsjetila nasda je svakom čovjeku najvažnija ljubav,toplina i sigurnost obitelji.21. prosinca 2009. po prvi puta održana jemala Božićna priredba djece koja pohađajutečaj ranog učenja engleskog jezika. Podvodstvom svoje učiteljice Anite, pedesetakdjece iz svih skupina radosno je krozpjesmice pokazalo ono što su kroz ovokratko vrijeme naučili.(Tekst i fotografije: Paula Tomić)StatistikeStudeni 2009.Broj podijeljenih sv. pričesti: 47.300Broj svećenika koncelebranata: 1.118 (37 dnevno)Prosinac 2009.Broj podijeljenih sv. pričesti: 62.700Broj svećenika koncelebranata: 1.271 (41 dnevno)U 2009. godini podijeljeno je 1.378.600 sv. pričesti,a na sv. Misama su koncelebrirala 33.302 svećenika.Spašeni smo, od zla smo oslobođenizahvaljujući rođenju Djeteta. Od početkado kraja Biblije dijete je u središtunapetosti između dobra i zla. Svakospominjanje djeteta u Bibliji povezano jes nekom vrlo dramatičnom situacijom, ali i sBožjim spasenjskim zahvatom. Ime svakogadjeteta može se protumačiti u kontekstu njegovarođenja, ali i kao značenje njegova poslanja.Ime je poslanjePrvo dijete koje se spominje u Bibliji je Šetkoji se rodio nakon što je Kajin ubio Abela.Ime Šet znači „Bog dodijeli“, „Bog dade“. Poslijebratoubojstva, Šet je nova prilika za Kajinada nauči ljubiti svojega brata, ali po ŠetuBog dodjeljuje, daje novu priliku i cijelomučovječanstvu (Post 4,25-26).Sljedeće dvoje djece su Abrahamovi sinoviJišmael i Izak (Post 21). Dolazi do sukobaizmeđu Abrahamove žene Sare i sluškinjeHagare, pa na Sarin zahtjev Abraham odsebe tjera Hagaru i Jišmaela. U pustinji Hagaraostaje bez hrane i vode. Bog šalje svojegaanđela i spašava im život. Ime Jišmaelznači „neka Bog usliša“ ili „Bog čuje“. Bogje uslišao Abrahamovu želju da dobije sina,ali i Hagarinu molitvu u pustinji. Bog čuje iuslišava vapaj nedužnoga. Sljedeće dijete jeJosip, sin Jakovljev, dijete njegove staračkedobi, koga su braća iz ljubomore prodala putujućimtrgovcima i koji je kasnije svoju obiteljspasio od gladi (Post 37). Ime Josip znači„Bog pridodaje“. U osobi Josipa, Bog je Jakovuu starosti pridodao još jednoga sina, alije i cijeloj Jakovljevoj obitelji pridodao životkoji je mogao biti prekinut zbog gladi.Mojsije koji se rodio u Egiptu znači „izvučeniz vode“ (Izl 1 i 2). Egipatski je faraonnaložio hebrejskim babicama da ubiju svumušku djecu pri porodu, ali su babice lukavstvomizbjegle izvršavanje naredbe. Tako jepreživio Mojsije. Bio je izvučen iz vode Nila,ali je preko njega Bog izvukao i cijeli narodiz voda Crvenoga mora.Bog spašava sve narode…Novi zavjet počinje rođenjem Djeteta.Ime Isus – Ješua – znači „Bog spašava“. Nje-govo rodoslovlje donose Matej (Mt 1,1-17)i Luka (Lk 3,23-38), no ta su dva rodoslovljarazličita. Samo pet imena nalazimo i kodMateja i kod Luke. To su Abraham, Izak, Jakov,kralj David i Josip, Isusov zakonski otac.Matej počinje od Abrahama, Izaka i Jakovada bi došao sve do Josipa. Luka ide natraške:od Josipa se vraća sve do Noe, Šeta, Adamai Boga.Isusovo rodoslovlje nije povijesno negosimbolično. Luka želi naglasiti da Isus potječeod Adama. Poput Adama, on nemazemaljskoga oca i time predstavlja početaknovoga ljudskog roda. Matej pak naglašavaIsusovo izraelsko i kraljevsko podrijetlo izloze Davidove, ali navodi i tri strankinje: Tamaru,Rutu i Bat-Šebu. To znači da Isus potječene samo od židovskoga, nego i od drugihnaroda, da je kralj ne samo Židovimanego svima. Ješua je Bog koji spašava Izrael isve narode svijeta.… od svakoga sužanjstvaTek što je Isus rođen, Herod ga želi usmrtiti(Mt 2). Da bi našao novorođeno dijeteželi se poslužiti mudracima, no oni prozrunjegove namjere. Tada Herod šalje svojevojnike da poubijaju sve dječake u Betlehemui po svoj okolici, od dvije godine naniže.Herod se ponaša kao faraon u doba egipatskogasužanjstva. U vrijeme Herodove vladavinei rimske okupacije, Izrael proživljavajedno novo sužanjstvo iz kojega će ga Bogopet spasiti. Sada ne po Mojsiju i preko vodaCrvenoga mora, nego po Ješui i po vodi krštenja.„Nosim vam u ovom djetetu Spasitelja vašihsrdaca i Onoga koji vas poziva na svetostživota“ (25. prosinca 2000.).Ovi tekstovi žele biti poticaj na čitanje Knjigenad knjigama. Bit će vam od istinske duhovnekoristi samo ako budete prigrlili Bibliju iuronili u odlomke koji su ovdje navedeni, akobudete tražili dublje i dalje, i ako budete provodilimnogo, mnogo više vremena s Biblijomnego s ovim skromnim predloškom koji držiteu ruci. Božja je riječ živa i djelotvorna (He4,12). Ako se izložimo njezinu djelovanju, onau sebi, sama po sebi, ima snagu mijenjati nas.26 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 27

Odjeci u svijetuOdjeci u svijetuZa mir u svijetuO. Rafik Greiche, grkokatolički svećenik iz Kaira,glasnogovornik Katoličke Crkve u Egiptu, u rujnu 2009.boravio je u Međugorju. Tom smo prigodom s njimerazgovarali o hodočašćima i o Crkvi u njegovoj domoviniPriredila Višnja SpajićKad ste čuli za Međugorje i kad steprvi put hodočastili Kraljici Mira?Ovo je peti put da dolazim u Međugorje.Godine 1982. prvi sam put čuo za nj. Tadasam vidio sliku Međugorja, točnije Podbrda,brda ukazanja. Na negativu te fotografije vidjelase Gospa na brdu. Netko mi je darovaonegativ te fotografije kako bih imao nešto izmjesta gdje se Gospa ukazuje. Kako je to bilou doba bivše države Jugoslavije, nije bilo bašlako putovati pa smo godinama samo katkadčuli neke vijesti iz Međugorja. Poslijesam imao prigodu upoznati dvojicu svojebraće svećenika: oca Hadada iz Egipta i ocaRabula, koji živi u Francuskoj. Oni su znalidoći u Međugorje i u njemu boraviti po mjesecdana. Kad bi se vratili iz Međugorja, uvijekbi nam pričali što su vidjeli, čuli, doživjeli.Tako se u našim srcima rađala želja zadolaskom u Međugorje.Kad sam postao župnikomshvatio sam kako bi bilo dobro i korisnosvoje župljane dovesti u Međugorje naduhovnu obnovu.Koliko je hodočasnika u skupini s kojomste sad došli?Ovaj puta nas je 22, a prije nas je znalobiti i po 40.Koliko vam vremena treba da dođetedo Međugorja?Geografski, nije riječ o nekoj velikoj udaljenosti,no budući da nema izravnog letaprisiljeni smo više puta presjedati. Putujemoiz Kaira do Istanbula 2 sata, let od Istanbulado Sarajeva traje 2-2,5 sata, pa autobusomod Sarajeva do Međugorja nekih 3-3,5 sata.K tomu, mnogo se vremena potroši na čekanjimau zračnim lukama.Što Vas ponovno dovodi u Međugorje,čime ste se oduševili, što traže Vašivjernici?Nije riječ samo o Međugorju, mjestu i ljudima,nego je riječ o tome da se svaki čovjekkoji ovamo dođe osjeća pozvanim od Bogai Gospe i ima potrebu vratiti se. Ja dolazimzato što se svaki put uvjerim u duhovne plodove.Vidim promjene u srcima svojih župljana,vidim da se po povratku iz Međugorjarado odazivaju na molitvene skupine:čitamo Bibliju, mnogi se ispovjede, a nakonsvega ostajemo u klanjanju pred Presvetimoltarskim sakramentom. Zaista mogu rećida se, zahvaljujući Međugorju, mijenja mojažupa i želim zahvaliti Gospi za te promjene.Otkako dolaze u Međugorje, moji župljaniFoto Višnja SpajićJako je važno da u ovojgodini preko molitve obnovimosvoje svećeništvo.Mislim da je u tome posebnopotrebna duhovnaobnova i konsolidacija zasvećenike koji su župnici,jer je župa, uz obitelj, temeljnastanica kroz kojuse dolazi do posvećenjasvakodnevno rado mole krunicu, ostaju naklanjanjima i vidim da je njihova vjera ojačana.Oni su ti koji me svake godine pitaju:„Oče, kad ste ove godine planirali hodočašćeu Međugorje?“ U mojoj domovini Međugorjeje i te kako poznato, pogotovo supoznate poruke Kraljice Mira. Poruku uvijekstavljamo na ploču na ulazu u crkvu da jesvi mogu čitati na svome arapskom jeziku imeditirati nad njom.Koliko katolika ima u Egiptu?Kršćanska zajednica u Egiptu općenito jenajbrojnija na Bliskom istoku. Nas katolikakršćana ima 300.000 i pripadnici smo sedamrazličitih Crkava.Jeste li i prostorno udaljeni jedni oddrugih?Da, Crkve su razdijeljene i nalaze se svakana svojoj lokaciji. Tako se, primjerice,Koptska Crkva nalazi u Gornjem Egiptu,ondje se nalaze piramide i Asuanska brana.Tu živi najsiromašnije stanovništvo. Štose tiče Katoličke Crkve u Egiptu, valja kazatida imamo misiju služenja šire društvenezajednice, a najpoznatiji smo po tomešto držimo velik broj škola. Kao zajednicanismo brojni, svega nas je tristo tisuća, aliimamo škole, bolnice, pa smo jako poznatiu Egiptu. Mi katolici u Egiptu uistinu smosol zemlje.Raste li ili se smanjuje broj katolika uEgiptu?Rekao bih da se u Egiptu polako ponovnopovećava broj katolika. Ne previše, ali ipakznatno više nego u nedavnoj prošlosti. Pedesetihi šezdesetih godina, kad je na vlasti biopredsjednik Naser, mnogo je ljudi otišlo zaAustraliju, Ameriku ili Novi Zeland, a sadase neki vraćaju i polako se povećava broj katolika.Jeste li hodočastili i u druga marijanskasvetišta u Europi?Da, bili smo na hodočašću u Lurdu, a htiobih reći da se 1968. godine tijekom nekolikomjeseci Gospa ukazivala u Kairu u dijelugrada koji se zove Zeitun. Vidjelo ju je na tisućei tisuće vjernika. Mi, kao i vi ovdje, imamotradicionalno duboku pobožnost premaGospi. Također smo pohodili dva mjestaukazanja u Siriji.Možete li usporediti priznata Gospinasvetišta u svijetu, kao što je Lurd, sMeđugorjem?Ne može se uspoređivati ova dva svetišta.Gospa je u Lurdu dala svoje poruke i, kaošto vidimo, ona i danas nastavlja davati svojeporuke u svijetu. To je kontinuitet njezinemisije. Bilo nam je poznato zašto se ukazalatamo, potom se ukazala u Fatimi. Rekaobih da se Gospa uvijek ukazuje iz jednog razloga:da osnaži vjeru ljudi. Gospa nas želiosnažiti u vjeri i potaknuti da više molimo.U Međugorju se Gospa ukazuje već 28 godinai dalje se nastavlja ukazivati. To je onošto Međugorju daje životnost. Crkvi je trebalovremena kako bi iznijela svoj stav gledeLurda i rekao bih, tako ja shvaćam stvari, daCrkva ohrabruje svećenike i biskupe da dođuu Međugorje i prime sve što se događa.Kako provodite dane u Međugorju?Naše hodočašće traje otprilike tjedandana. Volimo se popeti na Brdo ukazanja iKriževac, moliti krunicu i križni put, imamoliturgiju na svom materinskom, tj. arapskomjeziku, sudjelujemo u večernjem molitvenomprogramu, hodočasnici se pripremajuza ispovijed i pristupaju tom sakramentu…Jednom riječju, vjernici se ovdje odlučujudati svoj život Gospi i Isusu.Ovo je Godina svećenika…Da, i vrlo je bitno više moliti. Jako je važnoda u ovoj godini preko molitve obnovimosvoje svećeništvo. Mislim da je u tomeposebno potrebna duhovna obnova i konsolidacijaza svećenike koji su župnici, jer ježupa, uz obitelj, temeljna stanica kroz kojuse dolazi do posvećenja. Župa je jako važnajer se sastoji od mnogo obitelji. Zato sotonaželi srušiti današnju obitelj i župnu zajednicui tako Crkvu učiniti slabijom. Ne dajmomu, ne dopustimo mu to. Dalje, jako je bitnomoliti za svećenička i redovnička zvanja. Pogledajtekakav je svijet i potrošačko društvou kojemu živimo, mnogi krajevi svijeta ostajubez svećeničkih i redovničkih zvanja. Molimo,dakle, za posvećenje naših svećenika,ali i za nova zvanja.Na kraju, Vaša poruka?Sve što mogu poručiti jest, molite, moliteza sve ljude, za svijet, za mir u svijetu. To je inajčešća Gospina poruka u Međugorju. Molitejer je svijet gladan i žedan Isusa, gladanje riječi Božje. Svijet je umoran i postaje svesiromašniji, stoga je potrebna molitva, post,obraćenje kako bismo došli do našega GospodinaIsusa.(Prevela Anka Blažević)Foto Tvrtko Bojić28 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 29

IskustvoIskustvoPriča o IsusovommilosrđuNa Festivalu mladih u kolovozu 2009. godine svoje jesvjedočanstvo dala i Lisa Burns (22) iz Manchestera.Govorila je kako ju je preminuće pape Ivana Pavla II.vratilo IsusuPriredila Lidija ParisZovem se Lisa, imam 22 godine, dolazimiz Manchestera u Engleskoj asada živim u Škotskoj u Craig Lodge.To je kuća molitve koja živi međugorskeporuke i drži duhovne vježbe, i sviste vi srdačno pozvani doći ako želite provestivrijeme s nama i živjeti Gospine poruke.To je mjesto na kojem mladi ljudi posvećujugodinu dana svojega života Gospi i Isusu.Zamoljena sam da dadnem svoje osobnosvjedočanstvo i želim vam to reći od srca. Nemogu vam ponuditi nikakvu teologiju, negosamo priču o velikom milosrđu koje Isusnudi i meni i svakomu od nas.U školi su me primijetili kao laku metuOdgojena sam kao katolkinja u katoličkojobitelji. U našoj biskupiji bila sam jedinstvenislučaj jer sam kao sedmogodišnje dijete u jednojgodini primila sve sakramente. Kad samimala oko 12 godina, sve što sam bila naučila,sve što sam bila primila s toliko radosti nestaloje. Ničega se više nisam sjećala. Iako sam izkatoličke obitelji, zapravo i nismo prakticiralisvoju vjeru. Nismo išli u crkvu svake nedjelje,a nisu me ni dobro naučili temelje moje vjere.Išla sam u katoličku školu u kojoj je, iako jebila katolička, međusobno zlostavljanje međumladima bilo u punom jeku. Budući da sambila dobra učenica i htjela biti dobar čovjek, ai da me ljudi vole, i jer sam htjela samo pomagatiljudima, školski su me gnjavatori odmahprimijetili kao laku metu. Počeli su me sustavnošikanirati, i moji su me prijatelji jedanpo jedan napuštali od straha da će i njih zlostavljati,i osjećala sam se jako usamljena. Budućida sam se osjećala tako nemoćna i takousamljena, počela sam tražiti odgovore, kakoda dođem do nekakve moći, kako da steknemkontrolu nad situacijom.Čarobna formula kakopostati popularanSjećam se da sam jednog dana sjedila uškoli na satu vjeronauka, a pokraj mene jesjedila jedna od popularnih djevojaka, jednaod onih zlostavljača, i čitala je knjigu čarobnjaštva.Kad sam pogledala u tu knjigu,prva stvar koju sam uočila bila je rečenica:„Čarobna formula kako nadjačati zlostavljačei postati popularan“. U tom trenutku sampomislila: To je odgovor! To je to! To je onošto mi treba! Djevojka je zaklopila knjigu, aja sam pomislila da to moram bolje istražiti.Počela sam napredovati u čarobnjaštvu…Počelo je s časopisima za tinejdžere koji uEngleskoj – i mislim u cijeloj Europi – nudestranice s čarobnim formulama, nadnaravnimfenomenima i okultnim praksama podkrinkom nečeg bezazlenog, pod krinkomšale koja nema nikakvih posljedica. Otišlasam u jednu knjižaru, običnu englesku knjižarui našla cijeli jedan zid prepun knjiga sokultnim temama i čarobnjaštvom, a jedanje odjeljak bio namijenjenih isključivo mladimakoji se zanimaju za čarobnjaštvo. Dodajemda su se te knjige nalazile točno pokrajknjiga o Harry Potteru. Bile su mi takoprivlačne, tako zamamne. I tako sam od dvanaestedo petnaeste godine stalno napredovalau čarobnjaštvu, i moj je život postajaosve mračniji… i mračniji… i mračniji. Jednogasam dana u jednoj knjizi otvorila stranicuna kojoj je pisalo: „Sada zazovi ime Lucifera.Ne boj se, on nije đavao.“ Govorili sumi da đavao ne postoji, da je Crkva korumpirana,da mrzi žene. Sve su to laži.Kad sam imala 16 godina shvatila sam dami čarobnjaštvo ne pomaže i prestala sam,ali nisam imala čvrstih temelja u vjeri u Isusa,pa se nisam okrenula prema njemu, negosam bila izgubljena. Tražila sam ga svim srcem,a nisam to shvaćala. Sjećam se da samnavečer znala ležati u krevetu i vapiti premaBogu u želji da mojem životu dođe kraj. Mislilasam da nema smisla živjeti. Zašto smouopće na svijetu? Bila sam cinična, nisamvjerovala da ljubav uopće može postojati…Tada je umro Papa…Sjećam se vijesti u kojoj je bilo rečeno daje umro. Ivan Pavao II. je umro i moj se životFoto Đanipromijenio. On je bio čovjek koga nikada nisamupoznala, čovjek koji me uopće nije zanimao,ali u tom trenutku – ne znam iz kojegrazloga – nešto me pogodilo. Tijekom sljedećihdana pratila sam vijesti o njegovu životui počela sam se mijenjati, a nisam shvaćalazašto. On je protuslovio svemu čega samse bila držala. Evo čovjeka koji se posvetioCrkvi i ljudima, evo inteligentnoga čovjekakoji je vjerovao u Isusa, ali i da postoji Sotona,a ja sam mislila da su sve to srednjevjekovnavjerovanja… Iz svega je srca ljubio i –iako je imao 84 godine i Parkinsonovu bolest– iz njega je zračilo nešto što prije nikada nisamvidjela ni u kom drugom. Ja sam imala17 godina, bila sam depresivna i beznadna,htjela sam dokrajčiti svoj život… Pogledalasam njega i, ne znajući, vidjela sam Isusa i reklasam: hoću ono što on ima!Božja ljubav rastopila je led koji je zarobljavaomoje srceDošao je i dan Papina pogreba. Bila samfascinirana. Nisam mogla otkinuti očiju odTV zaslona. Srce mi je bilo slomljeno kaoda mi je umro član obitelji. Bila sam samojsebi smiješna, nisam shvaćala što mi se događa.Onda je ustao kardinal Ratzinger, našsadašnji papa, da održi propovijed. Tijekomcijele propovijedi bila sam kao izvanovoga svijeta. Slušala sam svaku riječ. Tijekomcijele propovijedi čula sam stalno: slijedime, slijedi me! A onda ona jedna rečenicakoja je promijenila cijeli moj život…Rekao je: „On stoji na prozoru Očeve kućei blagoslivlja nas. Da, blagoslovi nas, SvetiOče!“ Ne znam iz kojeg razloga, ne moguto objasniti, u tom sam trenutku osjetila dame nešto pogodilo. U moje srce koje je bilokao zatočeno u ledu u tom je trenutku sišlaBožja ljubav, Božje milosrđe, i rastopila ledkoji ga je zarobljavao. To me podsjeća na riječiSvetoga pisma kada Bog kaže: Izvaditću vaše kameno srce i dat ću vam srce odmesa. Prvi put nakon mnogih godina ponovnosam se osjećala kao čovjek, osjećalasam da ima nade i da se mogu ponovnousuditi vjerovati u ljubav. Uzela sam bakinuU moje je srce sišla Božjaljubav, Božje milosrđe,i rastopila led koji gaje zarobljavao. To mepodsjeća na riječi Svetogapisma kada Bog kaže:Izvadit ću vaše kamenosrce i dat ću vam srceod mesa. Prvi put nakonmnogih godina ponovnosam se osjećala kaočovjek, osjećala sam daima nade i da se moguponovno usuditi vjerovatiu ljubavkrunicu i rekla samoj sebi: moram ići na ispovijed.U meni se vodila borba… Nisamshvaćala što se u meni događa. Kad sam poljubilakriž i pogledala Isusa, rekla sam sebi:On je cijelo vrijeme bio tu, njega sam tražilaa nisam to znala! Za njim je sve ove godinečeznulo moje srce!Proklinjala sam Krista a zapravosam ga tražilaSljedećeg sam dana otišla na ispovijed,tresla sam se kao list. Kad sam ušla u ispovjedaonicuosjećala sam težak teret, i reklasam svećeniku da sam bila jako bedasta,da sam svih tih godina proklinjala i odbacivalaKrista, i da nisam znala da zapravonjega tražim. Kad sam izašla iz ispovjedaonicebilo je kao da sam s Isusom izašla izgroba. Nisam znala da iza toga stoji cijelateologija, jednostavno sam se tako osjećala.Dok sam tako stajala u crkvi, osjećalasam da je s mene spao golem duhovnii tjelesni teret. Tama koja me tako dugookruživala nestala je i došla je ponovnosvjetlost i nada. Dok sam tako stajala u crkvii gledala prema svetohraništu, a nisamshvaćala da je tamo Isus, nego sam mislilada je to samo kruh, čula sam kako mi kaže:„Vratila si se kući!“. Dva sam dana plakalakao malo dijete. Od toga je dana moj životapsolutno preobražen.Taj preobražaj nije prestao i nastavit ćese sve do dana moje smrti. Hvala Bogu iIvanu Pavlu. Mogu ljubiti, mogu vjerovatiu ljubav i u najgorim danima. Sada znamda, koliko god se usamljeno osjećala, nikadanisam sama.Uskrsli Gospodin daje svojuljubav koja oprašta, pomiruje iotvara duše za naduHtjela bih vam reći: ako imate prijateljeili se vi sami bavite okultnim praksamaili čarobnjaštvom, upozoravam vas smnogo ljubavi i brige u srcu: đavao postoji,i koliko god te stvari izgledale privlačne,to je u sebi odvratno i želi te odvojitiod Isusa Krista koji te ljubi i koji je zatebe umro. Moje su riječi tako siromašne.Na kraju bih ponovila posljednje riječi IvanaPavla II. svijetu i mladima koje sam bilapročitala prije svoje ispovijedi. Bilo mi jekao da meni govori. Možda govori i vama.Slušajte: „Cijelom čovječanstvu koje se danasčini tako izgubljeno i pod vlašću zla,sebičnosti i straha, naš uskrsli Gospodindaje svoju ljubav koja oprašta, pomiruje iponovno otvara duše za nadu.“ Hvala ti,Isuse.30 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 31

PoticajiPoticajiBožja pitanja čovjekuHagaro, sluškinjoSarajina, odakledolaziš i kamo ideš?fra Iko SkokoUAbrahamovu domu živjela je sluškinjaEgipćanka Hagara (hebr.hāgār: premještena). Posebno jeslužila Saraju, Abrahamovu ženu.Budući da Saraja nije mogla imate djece, nagovorilaje muža da ima dijete s njezinomsluškinjom. Kad je sluškinja vidjela da je začela,počela je s prezirom gledati na svojugospodaricu. Saraja se potužila suprugu nanovonastalu situaciju. Abraham hrabri suprugui posvješćuje joj da je ona gospodarica:“Tvoja je sluškinja u tvojoj ruci: kako tise čini da je dobro, tako prema njoj postupi!”(Post 16,7). Saraja je postala tako okrutna daje Hagara morala pobjeći. Našla je sklonišekod izvora u pustinji. Anđeo Gospodnjidolazi k njoj i započinje razgovor pitanjem:„Hagaro, sluškinjo Sarajina, odakle dolaziš ikamo ideš?“ (Post 16,8).Kad mu je iznijela svoju nevolju, anđeo jojsavjetuje da se vrati svojoj gospodarici: „Vratise svojoj gospodarici i pokori joj se! Tvojeću potomstvo silno umnožiti; od mnoštva sene će moći ni prebrojiti“ (Post 16,9-10).Nakon razgovora i ohrabrenja, Hagarareče: „A ti si El Roi – Svevid Bog! VidjehBoga i nakon viđenja – još živim!“ (Post16,13).Sinu kojeg je rodila Abrahamu dali su imeJišmael (hebr. jišma’ēl: neka Bog usliša). Nakonšto je i Sara rodila sina, kojemu su daliime Izak, nastaje još veća nesnošljivost izmeđutih dviju žena. Sara savjetuje svomu supruguAbrahamu da otjera Hagaru i Jišmaela.Abraham je to učinio, premda nevoljko.Potjerao ih je, s nešto malo kruha i mješinomvode. Ubrzo su u pustinji potrošili popudbinu.Hagara nije znala ni kamo, ni kuda. Vrtjelase u krugu.Pustinja sa svih strana. Ostavila je gladnodijete i odmakla se da ne vidi njegovo umiranje.Jecala je. Plač gladnoga djeteta čuoje Bog. Poslao je svoga glasnika beznadnojmajci. Božji glasnik priđe i reče: „‘Što ti je,Hagaro? Ne boj se! Jer je Bog čuo plač dječakau njegovoj nevolji. Na noge! Digni dječakai utješi ga, jer od njega ću podići veliknarod’. Tada joj Bog otvori oči, pa ona opazistudenac“ (Post 21,17-18).Koliko smo se puta i mi danas, kao i Hagarau svoje vrijeme, našli u beznađu? Suvremenepustinje su ponekad teže nego onepješčane. Bog čuje naše jecanje. Čujmo i mijecanje svakog dječaka. Ne prihvaćajmo nijednusituaciju u životu, ni onu najtežu ninajcrnju, kao da nema rješenja. OsluhnimoBožji govor. Bog i danas govori, zapravo nikadanije ni prestao govoriti, ma kako velikabila pustinja u koju smo došli. S Bogomuvijek postoji izlaz. Dopustimo mu da namotvori oči kako bismo mogli ugledati svojstudenac – i u najtežim trenutcima života.Blagoslov kućafra Mario KnezovićBlagoslov je jedan od najstarijihpoznatih pojmova koje susrećemou povijesti i praksi religijskogživota. Bog blagoslivlja Adamai Evu, blagoslivlja sedmi dan (Post 1,28;2,3). Noa prima blagoslov (Post 9,1); blagoslovomkoji Abraham prima od Bogazapočinje zapravo povijest spasenja (Post12,2). Aronov blagoslov (Br 6,22), koji ćese kasnije proširiti po sv. Franji, jedan jeod najstarijih biblijskih tekstova dosad otkrivenih.Psalmi su puni blagoslova i blagoslivljanjaBožjih djela. Isus blagoslivlja(djecu, kruh i vino, apostole), izriče blagoslovOcu i prenosi to na apostole.U životu Crkve blagoslov ima bitnoznačenje, ponajprije za osobe, a onda iza predmete. Blagoslov osoba uvijek je imolitva da se u životu jedne osobe ostvarispasenjski čin koji se već dogodio u IsusuKristu. Isus Krist i poznavanje Krista najvećije Božji blagoslov. U Gospinim porukamablagoslov se spominje na više od 80 mjestai gotovo redovito se odnosi na osobe.Od davnine Crkva poznaje i blagoslovpredmeta. S blagoslovom predmetapak treba postupati opreznije i trebajasno tumačiti značenje toga blagoslovai značenje predmeta nad kojima seblagoslov izriče. Prema liturgijsko-pastoralnimuputama Crkve, blagoslov nadpredmetima odnosi se najprije na osobekoje će se služiti tim predmetima dabi nalazile Boga, piše bivši međugorskižupnik fra Ivan Landeka. Blagoslovljenipredmeti potiču na nasljedovanje IsusaKrista i vršenje Evanđelja. Ovo je bitnoznati, te u tom duhu blagoslivljati predmetei njima se služiti.Kršćansko značenje blagoslova kućai obitelji temelji se na božićnoj istini dase Bog udomio na zemlji, zapisa liturgičarfra Nikica Vujica. Svećenik započinjemolitvu blagoslova zazivom: „Mirkući ovoj i svima koji prebivaju u njoj!“.Po Božiću naši hramovi postadoše kuće,a kuće hramovi, jer se Bog okućio na zemljida stanuje među nama, s nama i unama. Blagoslov kuća stoga želi naglasitida su naše kuće i stanovi obitavalištaBožja i zazivaju da se Bog ne iseli iz našihdomova. Pjesnik Antun Gustav Matošje to rekao vrlo dojmljivo: „Samo onaj ječovjek, tko je živa kuća Božja“. Stoga valjablagosloviti čovjeka, obitelj, da bi onsam, njegova obitelj i njegov svijet – bilidom Božji.Iz homilijao pohvalamaDjevice Majke,svetoga Bernarda, opataSvevišnji ju je pripravio, oci su je predoznačiliDolikovalo je da Bog ima takvo rođenje te se jedinood Djevice rodi; prikladno je bilo da Djevičin porodbude takav te se od nje samo Bog rodi.Stoga je Stvoritelj ljudi - kao čovjek imao se roditi od čovjeka -morao među svima voljeti, pa i stvoriti takvu majku zakoju je znao da mu se dolikuje i da će mu biti po volji.Htio je, dakle, da bude Djevica te iz nje bezgrešne proiziđeOn bezgrešan da očisti ljage svih ljudi.Htio je da bude ponizna te iz nje iziđe on krotak i ponizan srcemda tako svima pokaže nužan i spasonosan primjer kreposti.Stoga je dao da Djevičin porod bude takavda joj već unaprijed nadahne zavjet djevičanstvai unaprijed joj izmoli zaslugu poniznosti.Inače, kako bi je anđeo nazvao da je milosti puna,kad bi imala bilo što ili barem malo dobrašto ne bi bilo od milosti?Da bi dakle ona, koja je imala začeti i roditi Svetoga nad svetima,bila sveta i tijelom, primila je dar djevičanstva,a pameću je primila dar poniznosti.Kraljevska Djevica tim draguljima kreposti urešena,te dvostrukim uresom uma i tijela obasjana,svojim likom i ljepotom svojom na nebesima spoznata,na sebe je privukla pogled nebeskih građanatako da je na sebe privukla i dušu Kralja,i nebesku je poruku s neba k sebi prizvala.Poslan bi, reče, anđeo k Djevici.K Djevici tijelom, djevici pameću,djevici ispovijedanjem, k djevici, konačno,kakvu opisuje Apostol, svetoj dušom i tijelom;k djevici koja nije tek sada ili slučajno pronađena,već od vijeka izabrana,koju je Svevišnji unaprijed odredio i za sebe pripravio,kojoj su anđeli služili, oci je predoznačili, proroci obećali.32 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 33

RazgovorRazgovorMeđugorje jemjesto milostiS. Biserka Jagunić, školska sestra franjevka Bosanskohrvatske provincije, rođena je 1951. u Plješevici, nedalekood Zagreba. U rodnom je mjestu završila osnovnu školu, au Zagrebu srednju tekstilnu. Godinu je dana radila u struci,nakon čega odlazi u samostan. Redovničko je odijeloobukla 1972. u Kloštru Ivaniću pokraj Zagreba. Ljetosje u Međugorje došla sto pedeseti put s hodočasničkimskupinamaRazgovarao Krešo ŠegoSestro Biserka, gdje ste bili 1981. kad supočela ukazanja u Međugorju i kako stečuli za njih?Godine 1981. bila sam katehistica u Fočii za ukazanja sam čula čim su počela. Međugorskižupnik fra Jozo Zovko je u lipnjuimao duhovne vježbe u Kloštru Ivaniću zanaše sestre i čim se vratio kući zahvalio namje razglednicom i usto napisao novosti izMeđugorja. Već drugoga dana pošla je jednanaša sestra iz Kloštra Ivanića u Međugorje.Trebala sam i ja ići s njom, ali stjecajemokolnosti nisam išla.Kad ste došli u Međugorje?Došla sam te ili iduće godine, nisam sigurna.Ovdje ste već preko 150 puta, što sami,što s hodočasničkim skupinama iz BiHi iz Hrvatske. Kad ste počeli dolaziti upratnji hodočasnika?Već sam 1985., 1986. počela dolaziti upratnji hodočasnika, najprije onih iz Bosnea kasnije i onih iz Hrvatske.Povratak bez teretaŠto ste osjetili, što se mijenja u čovjeku,u vjernicima, u onima koji dolaze ovamo?Promjene su velike u svakom čovjeku.Hodočasnicima uvijek dajem priliku dana povratku iskažu svoje svjedočanstvo, dakažu što su lijepoga doživjeli u Međugorju.Mi to nismo snimali, ali se sjećam tihprekrasnih svjedočanstava, svatko bi neštodrugo istaknuo. Mnogi su, primjerice, govorilida nikad u životu nisu doživjeli takoprekrasnu ispovijed odnosno da su se prviput u životu dobro ispovjedili, a mnogi supriznali da se nisu ispovjedili 12, 19, pa i 35,40 godina i da se sada vraćaju lakši, bez teretakoji su nosili u sebi. Mnogi su govorilio ozdravljenjima, kako fizičkim tako i psihičkim.Ono što mi je jako drago i što posebicevolim je to što svake godine na Podbrdumolimo za bračne parove koji ne moguimati djecu. Jedne smo godine samo u mojojskupini izmolili petero djece. Stvarno ječudo da bračni parovi 7-8 godina ne moguimati djece i pokušavaju sva liječenja, svemoguće tretmane da bi došli do djeteta, anakon Međugorja, nakon hodočašća, nakonmolitve na Podbrdu… dobiju dar djeteta.Što je to što ljude potiče ili zove da uMeđugorje dolaze ili pojedinačno ili ubrojnim skupinama, pogotovo danaskad materijalno stanje mnogih ljudi nijenajbolje?Vjerujem da ih pozivaju sam Gospodini sama Gospa. Tko je god jednom išao, želiponovno ići, želi zahvaliti. Sada imamo uskupini nekoliko ljudi koji su došli zahvalitiza rođenje djeteta. Imamo bračni par kojigodinama nije mogao imati djece, sada ihimaju dvoje, sina i kćer. Izmolili su ih u Međugorjui došli su zahvaliti Bogu za svojudječicu. Isto tako mnogi su prvi put ovdje.Uvijek imam ljudi koji su ovdje prvi put, ito otprilike pola-pola. Ljudi koji su ovdjeprvi put, došli su potaknuti svjedočanstvomonih koji su ovdje već bili, žele iskusiti mir,milost, to oslobođenje, rasterećenje, snagukoja se ovdje dobiva.Dolazite 28 godina. Što Vama osobnoznači Međugorje?Meni je Međugorje mjesto milosti. Osvojim doživljajima mogla bih mnogo svjedočiti,a ispričat ću samo jedan događaj.Bila sam praktično u prolazu kroz Međugorje,nisam se trebala dulje zadržavati.No, zabunom sam ostala u Međugorju, ljudikoji su me trebali odvesti su otišli, nisume mogli naći. A u to se vrijeme nije moglospavati u Međugorju, nije bilo pansiona,hotela i sl. Ostali smo vani, pred crkvom.Jedan me bogoslov, franjevac, vidio i rekaoda će mi pokušati naći smještaj. Nisambila oduševljena jer sam znala da ga nemajuni oni. On mi je ponudio da spavam u crkvi,na koru, ispričavajući se više puta štomi nije mogao naći ništa bolje. Prihvatilasam. Kad me ostavio samu u crkvi, predPresvetim, toliku sam milost doživjela da seto ne da opisati. Rekla sam: Bože, je li to tošto sam čekala čitav dan? Bogoslov, zapravo,nije ni mogao biti svjestan koliku mi je milostiskazao time što me ostavio u crkvi. Kakavhotel A kategorije! pomislila sam, i istogatrena spoznala – ni Bog od nas ne tražida mu dadnemo ne znam što, nego da mudadnemo sve što imamo. I taj mi je bogoslovdao sve što je imao, ne znajući da mi jepritom dao mnogo više nego što je to, primjerice,spavanje u hotelu. Nakon te prekrasnespoznaje, u sebi sam rekla: Bože, paovo je divno, ovo je zaista mjesto milosti, pazar nije neka nepravda to što druge crkve,druga mjesta nisu isto tako mjesta milosti…Ovdje je Gospa, pa to je privilegij, vidiš kakose ovdje mogu dobiti milosti. U tom mi jetrenutku „sjela“ i druga spoznaja – nije Međugorjesveto samo po tome što se Gospau njemu ukazuje, nego i po tome što se ovdjemnogo ljudi moli i mnogo ljudi otvarasvoje srce Bogu i na taj način dopušta BoguFoto Lidija Parisda on daje svoje milosti. Kad sam to otkrila,rekla sam: Pa, Bože, moglo bi skoro svakomjesto biti slično Međugorju. I točno samosjetila kao da mi Bog govori: To da, moglobi biti, samo kad bi se ljudi otvorili srcem ikad bi počeli istinski moliti. Jer ovdje je Crkvakoja moli i taj se molitveni val širi od jednogahodočasnika na drugog. Oni koji dolazeprvi put gledaju druge ljude kako idu bosi naKriževac, na Podbrdo, kako mole i oni, jednostavno,ulaze u tu rijeku molitve i počinjumoliti, čak i ako dotad nikad nisu molili.Došla radi nas, a zahvaljuje što je primamoGospa svakoga mjeseca upućuje svojuredovitu poruku. U početku su te porukebile namijenjene župljanima, a kasnijecijelomu svijetu. Što nam te poruke govore?Mene se najviše dojmila rečenica iz jedneporuke, koja glasi: „Hvala Vam što steme prihvatili“. Dojmila me se zato što Gospanajčešće govori: došla sam vas naučiti moliti,došla sam vam pomoći, slušajte moje porukepa će vam biti dobro, došla sam vam kazatida Bog jest, velika je milost što sam takodugo s vama, zahvalite Ocu nebeskom što mije dopustio da budem dugo s vama i tomuslično. Ispada da je Gospa došla zbog nas, danama bude dobro i ovdje i u vječnosti, da naspozove, da nam kaže što trebamo učiniti usvom vremenu, sada, da nas podsjeti na stvarikoje smo zaboravili, na koje nas Crkva stoljećimapoziva ali mi smo to zaboravili, danas ponovno podsjeti na Bibliju, na obiteljskumolitvu, na molitvu srcem, i sve to radinas, a onda na kraju: „Hvala Vam što ste meprihvatili“. To mi je toliko veliko, to mi tolikogovori o Gospinoj poniznosti, o veličiniGospinoj, da jednostavno to ne mogu razumjeti.Plakala bih nad tom rečenicom. Onanama zahvaljuje što smo je prihvatili, a došlaje za naše dobro, za nas. I sve što čini, činiza nas.Mijenja li Međugorje današnjeg čovjeka?Iz vlastitog iskustva s hodočasnicima,mogu posvjedočiti da hodočašće u Međugorjemijenja ljude. To ponajprije vidim potome što se mnogi ljudi nakon Međugorjavraćaju Bogu, vraćaju se Crkvi, vraćaju semolitvi. Najljepše je i najveće čudo to što seljudi obraćaju, što se mijenjaju. Kod nekih supromjene radikalne, brze, a kod nekih to idepolako, korak po korak, nakon 2-3 dolaskau Međugorje. Zapravo, većina ljudi ne možeostati ista.Ukazanja u Međugorju traju više od 28godina. Zbunjuje li Vas ta činjenica i pitateli se o tome, zašto toliko traju?Ja se ne pitam, to mene drugi uvijek pitaju.A ja im kažem, ne može se uspoređivatijedno ukazanje s drugim. Bog ima svojnačin, nije naše da pitamo Gospu ili Gospodinadokle će se ukazivati i zašto tako dugo.Mi znamo da je Bogu sve moguće. Ja nemamnikakvih problema s tom činjenicom, i da seGospa ukazuje još 50 ili ne znam koliko godina,ja ne bih imala s tim nikakvih problema.Ako je Gospodin svemoguć – a mi to ispovijedamoi vjerujemo – onda ja nemamproblema s tim što se Gospa ukazuje na višemjesta, što se ukazuje tako dugo. Očito daimamo potrebu, očito naše vrijeme ima potrebuda nam Bog puno govori.Sestro, što biste preporučili nama koji živimou ovoj župi?Vi znate da je Gospa na poseban načinizabrala ovu župu, dakle svakoga koji ovdježivi. Ona ima poseban plan s vama – da budetesvjedoci onima koji ovamo dolaze iz cijelogasvijeta. I nije to lako, zato treba molitida sačuvate vjeru, molitvu, obiteljske vrijednostikoje je ova župa imala i prije, i da budetesvjedoci – strpljivi i uslužni – onimakoji dolaze, da oni po vašem životu vide daje Bog zaista ovdje. Vjerujem da se to možeako se ima povjerenja u Gospodina i u Gospinzagovor, što sam i sama iskusila kad samželjela svoje potrebe uključiti u Gospin plan.Gospa je to ozbiljno uzela i dala mi potrebnusnagu i milost. Vjerujem da ćete i vi moćibiti svjedoci ljudima koji dolaze prazni, razočarani,u različitim potrebama i nevoljama,ako ostanete uz Gospodina. Euharistijaje tu neiscrpan izvor, ispovijed, Misa, pričest,svi sakramenti, da crpite iz obiteljske molitvetu snagu za ostati vjerni usprkos problemimakoji su povezani s dolascima ljudi iz čitavogsvijeta.Jeste li se umorili dolazeći toliko puta,dođe li Vam nekad da kažete: Ne mogusada ići, neka to ostane za idući put?Ne, ja to samo „preselim“ za drugi vikend.Nisam se umorila, i dok mogu, dolazit ću.Jedino što, iz zdravstvenih razloga, ne moguviše svaki put ići na Križevac.34 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 35

Hodočasničke stazeHodočasničke stazeGospina ukazanja uCuapi (Nikaragva)Na oblaku je bila lijepa, bosonoga Gospođa. Imala je dugubijelu haljinu dugih rukava i pojas oko struka. Koprenakrem boje, veoma svijetla, zlatnoga obruba, pokrivalaje njezinu glavu. Držala je sklopljene ruke na grudima.Bernard se nije uplašio, ali je pomislio da se s njime netkohtio ružno našalitiPriredio fra Karlo LovrićVeć četiri godine pišemo o Gospinimukazanjima diljem svijeta.Dođe na red i Nikaragva (LatinskaAmerika). To je zemlja koja nasjeveru graniči s Hondurasom, na jugu s Kostarikom;s istoka je oplakuje Karipsko more,a sa zapada Pacifik. Površina joj je dva putaveća od Hrvatske (129.494 km četvornih) iima oko pet milijuna stanovnika. Glavni gradManagua je milijunski grad. Stanovništvo su69 posto mestici, potomci Europljana i domaćegstanovništva, a 17 posto su potomcidoseljenika, uglavnom španjolskoga podrijetla.Većinom su katolici, a ostatak su protestanti.Govore španjolskim jezikom. Godine1524. Nikaragvu su kolonizirali Španjolci,a 1821. postala je neovisnom državom. Sukobeunutar koalicije koja je preuzela vlast 1979.iskoristio je Daniel Ortega, koji je izabran zapredsjednika 1984. Sa svojim sljedbenicimasandinistima poduzeo je niz socijalnih reforma.Izbija građanski rat, a Amerika pomažepobunjenicima, kontrašima. Spada međunajsiromašnije zemlje Latinske Amerike. Godine1972. stradalo je 6.000 ljudi u velikompotresu, a 100.000 ostalo je bez krova nad glavom.Kad je koalicija preuzela vlast htjela jenasilnim putem uspostaviti „narodnu crkvu“koja će biti odvojena od Rima. Slično kao uHrvatskoj 1946.! A što se još događalo u Nikaragvi1980.?Bernarda Martineza (1931.) iz mjestancaCuape (stotinjak kuća), kršćanski je odgojilanjegova baka. Bio je uvijek skroman i ponizan.U slobodno je vrijeme služio u crkvi kao sakristan.Još kao dječak želio je postati svećenikom,ali mu je to uspjelo tek u 64. godini. A tko znabi li i tada da se s njime nije dogodilo nešto posebno.Jedne noći u ožujku 1980. Bernard je,ulazeći u kapelicu, primijetio svjetlo oko Gospinakipa. Bio je time iznenađen, ali je pomislioda je župnikov pomoćnik ostavio svjetlo. Istose dogodilo i početkom travnja, opet je pomislioda je to učinila gospođa koja je pomagala ucrkvi. Fenomen se ponovio i treći put, 15. travnja,ali je Bernard tada opazio da svjetlo izlaziiz kipa. O tome je razgovarao s nekim osobamaiz svoje molitvene skupine. Iako su se dogovorilida će o događaju šutjeti, o neobičnom svjetluvijest se brzo proširila.Ukazanja u Cuapi priznalaje BK Nikaragve, a mjestoukazanja postalo jenacionalnim svetištemgdje su vjernici moglidobiti jubilejski oprost u2000. godini. Bernardasu ismijavali i prijetilimu smrću pa je 10godina izbivao iz zemlje.Bezgrješna je zaštitnicaNikaragvePrvo ukazanjePočetkom svibnja Bernard se osjećao tužnim.Imao je i financijske i duhovne probleme.Obitelj ga je optuživala da služi u crkvibez plaće i financijski malo doprinosi. Zbogsvega toga poželio je umrijeti. U noći 7. svibnjajedva je zaspao. Ustao je rano i pošao lovitiribu u rijeci. Osjećao se sretnim, mir je vladaou njegovoj duši, iako se zbog kiše moraočesto sklanjati pod drvo. Oko 15 sati, poslijeribarenja, nakon što je ubrao i neke plodovete izmolio krunicu, vidio je svjetlo i jedan svijetlioblak koji se spuštao na gomilu kamenjablizu cedra. Na oblaku je bila lijepa, bosonogaGospođa. Imala je dugu bijelu haljinu dugihrukava i pojas oko struka. Koprena kremboje, veoma svijetla, zlatnoga obruba, pokrivalaje njezinu glavu. Držala je sklopljene rukena grudima. Bernard se nije uplašio, ali je pomislioda se s njime netko htio ružno našaliti.Nikoga nije bilo u blizini. Primijetio je dapojava miče očima. Ali se on sam nije mogaomaknuti ni govoriti. Gospođa je ispružilaruke prema dolje i iz njih su izlazile zrake sjajnijeod sunca. Kad je usmjerila zrake premaBernardovim grudima, uspio je progovoriti iupitati je kako se zove. A ona je nježnim glasom,kakav nikada nije čuo, odgovorila: Zovemse Marija. A odakle dolazite? Dolazims neba. Ja sam Isusova Majka. I kad je Bernardupitao što želi, odgovorila je: Želim damolite krunicu svaki dan… ne samo u svibnju.Hoću da je molite ustrajno, u obitelji…s djecom koja su u dobi razuma… u određenovrijeme, kad nemate velikih kućnihposlova. Protumačila mu je da se Gospodinune sviđaju mehaničke i površne molitve. Zatomu je preporučila da moli krunicu služeći setekstovima iz Biblije. I nastavila je dalje: Ljubitejedni druge. Vršite svoje dužnosti. Njegujtemir. Ne tražite mir u Gospodina, jer ako vi nenjegujete mir, ne ćete imati mira. Zatim mu jerekla: Obnovi pet prvih subota. Kada to budeteučinili, primit ćete brojne milosti. I napokon jerekla: Nikaragva je mnogo pretrpjela zbog potresa.Prijete joj sada druge nevolje. Trpjet ćetei dalje ako se ne promijenite – i poslije kratkestanke dodala – sine moj, moli krunicu za cijelisvijet. Reci vjernicima i nevjernicima da prijetesvijetu velike opasnosti. Tražim u Gospodinada ublaži svoju pravdu, ali ako se ne promijeniteskratit ćete dolazak Trećega svjetskograta. Bernard je razumio da je njegov zadatakto saopćiti drugima, ali je rekao Gospi daon ne bi htio imati još više problema jer ih jeveć imao u crkvi, pa neka se ona obrati drugojosobi. Gospa mu je dogovorila: Ne, jer Gospodinje odabrao tebe da preneseš poruku.Iz straha da mu ne će povjerovati, Bernardnikomu nije govorio o ukazanju. Gospa mu seopet ukazala 16. svibnja i rekla: Zašto nisi rekaoto što sam ti naložila? Bernard je uzvratio:Gospođo, bojim se. Bojim se da će se ljudina moj račun smijati i da mi ne će povjerovati.Reći će mi da sam lud. Djevica mu je tada uzvratila:Ne boj se, ja ću ti pomoći; reci to svećeniku.Poslije ovih riječi Gospa je otišla. Bernardje ovo povjerio najprije dvjema gospođama izcrkve a one su ga ohrabrile da sve to kaže župniku.Župnik mu je savjetovao da drugi putučini znak križa u slučaju da bi to bilo neštođavolsko.Drugo ukazanjeDana 8. lipnja Bernard je s nekolicinomosoba stigao na mjesto ukazanja i počeo molitikrunicu. Ipak, Gospa se nije pojavila togadana. Javila mu se u snu. Bernard je pitao štoželi, a ona mu je ponovila poruku otprije. Jošjoj je prenio molbe nekih ljudi, a ona je odgovorila:Neke će se ostvariti, a neke ne će. Zatimje Gospa rekla: Gledaj nebo. U tom trenutkuBernard je vidio mnoštvo ljudi, svi subili sretni, pjevali su, ali on nije mogao razumjeti.Gledaj, rekla je Gospa, ovo su prve zajedniceod početka kršćanstva. To su prvi katekumeni.Mnogi su mučenici. Želite li i vi bitimučenici? Bernard je odgovorio DA, iako nijeni znao što je to mučenik. Zatim je Bernardvidio drugu skupinu osoba, obučenih u bijelehabite, imali su krunice i molili. Gospa muje rekla: Ovo su oni prvi kojima sam dala krunicu(dominikanci). Hoću da i vi tako molitekrunicu. Treća skupina bila je obučena u odjećusmeđe boje, a Bernardu se učinilo kao dasu franjevci. Gospa mu je rekla: Ovi su primilikrunicu iz ruku prvih. Bernard je vidio imnoštvo drugih s krunicom u ruci pa je i samzaželio biti u njihovom društvu, ali mu je Gosparekla: Ne, još nisi spreman. Prije trebaš rećiljudima što si vidio i čuo. Pokazala sam vamslavu Gospodnju i vi ćete je postići ako budeteslušali Gospodina, njegovu Riječ, ako ustrajeteu molitvi krunice i provedete u djelo Božju riječ.I kad je to rekla, nestala je. Župnik je 24.lipnja dao dopuštenje Bernardu da ispriča štomu je Gospa rekla.Treće ukazanjeNa 8. srpnja pošlo je s Bernardom četrdesetakosoba na mjesto ukazanja. I ovaj se putGospa nije pojavila. Javio mu se anđeo u snui obavijestio ga da su molitve u svezi s dječakomiz Cuape koji je u zatvoru, uslišane. Bernardje iznio anđelu i drugu molbu koja se ticalanjegove rodice koja je bila učiteljica, teoca i brata (obojica žrtve alkohola). Anđeo jeprorekao da će rođak biti ubijen i sve se doslovnoispunilo 9. rujna 1980. Na 8. kolovozanije bilo ukazanja, jer se zbog kiše nabujalarijeka nije moglo prijeći, ali je Bernard s pratnjomkao i uvijek molio krunicu.Četvrto ukazanjeU pratnji mnogih pa i djece uputio se Bernard8. rujna na mjesto ukazanja. Netom suizmolili krunicu pojavila se Gospa ali u likudjevojčice od 7-8 godina. Bila je vrlo lijepa ibez koprene na glavi, krunice i ogrtača. Bernardje i ovoga puta tražio da je drugi moguvidjeti, a ona je rekla: Ne, dosta je da im prenesešporuke, jer tko ne vjeruje i ako vidi ne ćevjerovati. Bernard je pitao, želi li gradnju svetištau njezinu čast, a ona je odgovorila: Gospodinne želi materijalna svetišta; on želi živasvetišta, a to ste vi. Obnovite sveto svetište Gospodnje.U vama je Gospodnja radost. LjubiteBernard je tražio od Gospeda je vide i nazočni, dabi mogli povjerovati. Govorilisu mu da on vidi đavla,jer Gospa je mrtva ipokopana i sada je u prahukao i drugi mrtvaci.Kad je to Gospa čula, ražalostilase i zaplakala jejedni druge. Opraštajte, gajite mir, ne ograničavajtese samo na traženje mira, činite ga. Bernardje pitao što će od novca koji je primio zagradnju svetišta. Rekla mu je da se upotrijebiza gradnju kapele i da od onoga časa više neprima novac. Čovjek je tražio treba li nastavitikatekumenat. Odgovorila mu je da ga nenapušta i da će polako shvatiti njegovo značenje.I onoga trenutka oblak se digao kao i prijei ona je otišla.Peto ukazanjeOsmog listopada Gospa se nije ukazala,kako je bila najavila Bernardu za vrijemeprethodnog ukazanja. Trinaestog listopadaskupina od pedeset osoba pratila je Bernardado mjesta ukazanja. Nebo je bilo oblačnokao da će kišiti. Poslije krunice svi su vidjelijedan svijetleći kolut. Činilo se da dolazi izvisine i kolutao se po zemlji i po nazočnimakao da bi mahao gorućom zubljom. Gledajućiu visinu Bernard je vidio kako se oblikujedrugi kolut na nebu. Ovaj kolut je isijavaosvjetlo različitih boja. Djevica kao daje visjela na oblaku a drugi oblak je kružiooko nje. Izgledala je kao petnaestogodišnjadjevojka, vrlo lijepa s krunom od dvanaestzvijezda, plavom koprenom te bijelom i dugomhaljinom. Noge su počivale na oblaku,ruke okrenute prema dolje, iz njih su izlazilesvijetle zrake. Oči joj plave, glas neusporedivoblag i ugodan. Jedna nazočna gospođaje rekla: „Vidim kao ljudsku sjenu“. Ajedna curica rekla je majci da je zove Gospođa.Bernard je tražio od Gospe da je vide inazočni, da bi mogli povjerovati. Govorilisu mu da on vidi đavla, jer Gospa je mrtvai pokopana i sada je u prahu kao i drugimrtvaci. Kad je to Gospa čula, ražalostila sei zaplakala je. Bernard je tražio oproštenje.Rekla mu je da nije ljuta nego samo žalosnazbog tvrdoće srca onih osoba i da on trebaza njih moliti. I Bernard je počeo plakati jerse osjećao krivim za Gospin plač. Tada muje Gospa rekla: Molite krunicu, razmišljajteotajstva, slušajte Božju riječ koja je u njimasadržana. Ljubite se…Bernard joj je tada govorio o tolikim molbamaraznih osoba iz Cuape. Gospa mu jerekla: Traže stvari koje nisu važne. Neka traževjeru da mogu nositi svoj križ. Patnje ovogasvijeta ne mogu biti uklonjene. Patnje sukriž koji morate nositi. Ne pribjegavajte nasilju.Tražite vjeru da budete strpljivi. I dodalaje: Više me ne ćete vidjeti na ovom mjestu.Bernard se ražalostio: „Ne ostavljajte nassame“. Ona je odgovorila: Ne budite žalosni.Ja sam s vama iako me ne vidite. Majka samsviju vas, grješnika. Ljubite jedni druge, oprostitejedni drugima… zazivajte me ovim riječima.Poslije ovih riječi je nestala.Ukazanja u Cuapi priznala je BK Nikaragve,a mjesto ukazanja postalo je nacionalnimsvetištem gdje su vjernici mogli dobitijubilejski oprost u 2000. godini. Bernardasu ismijavali i prijetili mu smrću pa je 10 godinaizbivao iz zemlje. Bezgrješna je zaštitnicaNikaragve.Bernard je umro 30. listopada 2000. Pokopanje u Kapelici Ukazanja u rodnom mjestuCuapi.36 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 37

(P)ogledi iz suvremenostiTjedni molitveni programzimski raspored (od Mise na Križevcu do 1. svibnja)Na koga oslonjeniZnam da ne bih smio u jednome ovakvom časopisu govoritio politici i sličnim stvarima, ali nešto mi se ne da. Nije mi,naime, previše jasno kako se ne osvrnuti na ovih prošlih 10godina u hrvatskom društvu. Ponekad mi se učini da samŽidov i da lutamo sinajskom pustinjom. Mojsije nas izveoiz egipatskog ropstva, a mi na prve poteškoće u slobodiokrenusmo se protiv njega. Te kako ovo, te kako ono,ljepše nam je bilo prije, znali smo svoje tamničare, a sadalutamo sami, i još mnogo toga. Čisti nadrealizam, reklibismo suvremenim rječnikom. Ima tu i zlatne teladi, kaoi svega drugog sličnoga. Izgleda da nam samo preostajerukom odmahnuti na takav puk i otići svojim putom.Rekoh, izgledaMiljenko StojićPokopasmo nedavno fra MaksimilijanaJurčića, hercegovačkog franjevcaubijenog u Vrgorcu 1945. Nisu gaubili samog, još 5 njih pravilo mu jedruštvo. A, da, ubili su ih komunisti. Kilometar,dva dalje od njih ubili su još 40-ak civila.Kažu da je fra Maksimilijanov ubojicaza svoj čin bio nagrađen službom jugoslavenskogoficira. Ne znam trenutačno čime sunagrađeni drugi, jer je zacijelo imao pomagačeu tome velikom krvavom poslu. Mjesnipuk nije se predao. Dok se sve odigravalo,budno je motrio iza zatvorenih prozora, jeru ovakvim poslovima se ne vole svjedoci. Šutioje sve do Domovinskog rata, ali se molioza pobijene i svojim nasljednicima prenosiopriču o svemu. Hrvatska i katolička svijest unjemu bila je neuništiva. Silno!Dok današnje društvo luta i pojedinci dobivajuNobelove nagrade za mir vodeći rat,dotle Kraljica Mira i dalje, naoko u tišini,govori ljudima dobre volje. I oni se obraćaju.Odjedanput im više ništa nije teško, zna-Foto Tvrtko Bojićju što im je činiti. Ima ih svih rasa, zanimanja,inteligencije... Zavide, u dobrom smislu,nama koji smo rođeni ili živimo u krajevimakoje je Kraljica Mira izabrala za svoju pozornicuu ovom času. A mi, što radimo? Uvalimoim neki suvenir ili pokažemo da smoi sami otvoreni prema svemu što se događa?Mislim se nešto, kad bismo se udružilisvi koji prihvaćamo Kraljicu Mira, bi li ovajsvijet bio drukčiji? Potpuno sam uvjeren dabi. Ali, događa se da gutamo priču o njihovojzlatnoj teladi. Umjesto razmišljanja o riječimaKraljice Mira, buljimo u zaslone televizora,računala, mobilnih uređaja, u papirrazličite kakvoće, ali jednake usmjerenosti,gutamo i gutamo njihovu nazovi ideologijuza samosvjesne ljude, i još puno sličnoga, nemamoprostora sve to nabrajati. Da vam pravokažem, i znam i ne znam tko su oni. Ma,jednostavno, to su svi koji pristaju uz navedenenamisli ubačene u naš životni prostor.I tako, nema nam druge, ako i dalje ne želimolutati pustinjom, nego osloniti se na nekedruge uporišne točke i nezaustavljivo krenutinaprijed.Ne, ne, nisam zaboravio onaj govor s početkateksta. Čovjek koji stajaše na čelu našeborbe za slobodu, dr. Franjo Tuđman, govorašeda se trebamo osloniti na sebe, a znao jeitekako spomenuti i Boga. Život je vitlao njime,ali ipak nikada nije zaboravljao kojemunarodu pripada i na što se taj narod oslanja.I zbog toga su ga nemilosrdno nastojali gurnutiu zapećak, kako prije, tako i danas. Međutim,put kojim je išao isplivao je ispod svihobjeda. I opet mi se čini da sam Židov. Kajemose zbog zlatnog teleta. Mojsije je opetnaš, oni drugi padaju u zaborav. A put i daljevodi kroz pustinju. Prije kojih 20-ak godinahodao sam tim krajevima. Okolo trgovci,a ja osjećam muku puka. On ide prema slobodi,hramlje, ali ide, tamo onkraj ove pustinje.Bili su to lijepi dani. Zbog toga ih i danasnosim u sebi.Kiša sipi dok pišem ovaj tekst. Naravnoda bih volio da je sunce, međutim, vrijemeje takvo kakvo jest. Ne mogu mu zapovijedati.Ali mogu biti dobro, ako to želim. Posla ćebiti, poteškoća, nesporazuma. Ipak, idem jadalje. Čemu se vrtjeti u krug? Bog je tu, prijateljisu tu, pa i moj narod je tu, čemu bojazni?Istina, ima mnogo toga za napraviti.Previše je siromašnih, previše obespravljenih,previše zavedenih, previše kukavica,previše... Ma, zbog čega se tužim? Potrebnoje samo odlučiti osloniti se na sve ono najboljeu sebi i zacijelo smo pobjednici. Prisjetimose Domovinskog rata. Zlo nas stisklo sasvih strana. Ne mislim samo na proglašenognapadača, bilo je mnogo njih u sjeni. I što?!Pa pobijedismo, jer smo vjerovali u svoju pobjedu!Tako možemo pobijediti i alkohol, idrogu, i loše političare, i gripu ovakve i onakvevrste, i recesiju koja je sinonim za sve isvašta. Nema jednostavno toga što ne možemopobijediti!Gledam starca sa štapom. Smiješi se. Mirnoje predvečerje. Još malo pa će trebati pomolitise Bogu. Iz kojeg je svijeta ova idila?Poštovani čitatelji i prijatelji,od lipnja 2009. izdanja Informativnogcentra “Mir” Međugorje(knjige i nosače zvuka) kao i Glasnikmira možete nabaviti u svimknjižarama i na ostalim prodajnimmjestima Teovizije iz Zagreba.Zainteresirani iz Hrvatske i Slovenijesve informacije mogu zatražiti inarudžbe izvršiti na naslov: Teovizijad.o.o. Zagreb, Kaptol 26.Telefon/faks: 01 4923964 i01 4814813.(Dosadašnjim i budućim pretplatnicimaGlasnik mira šaljemo izravnoiz uredništva. Kontakt: vidi str 3.)PONEDJELJAK I UTORAK7.30 h Sv. Misa na hrvatskomPrije podneSv. Mise na različitim jezicimaTijekom dana Susreti po dogovoruPoslije podne Tiho klanjanje u Kapelici klanjanja17 - 20 h Večernji molitveni program i ispovijed17 h Radosna i žalosna otajstva krunice18 h Sv. Misa19 - 20 h Blagoslov predmeta, molitva za zdravlje duše i tijela, slavna otajstva kruniceSRIJEDA7.30 h Sv. Misa na hrvatskomPrije podneSv. Mise na različitim jezicimaTijekom dana Susreti po dogovoruPoslije podne Tiho klanjanje u Kapelici klanjanja17 - 20 h Večernji molitveni program i ispovijed17 h Radosna i žalosna otajstva krunice18 h Sv. Misa19 - 20 h Blagoslov predmeta, molitva za zdravlje duše i tijela, slavna otajstva krunice21 - 22 h Euharistijsko klanjanjeČETVRTAK7.30 h Sv. Misa na hrvatskomPrije podneSv. Mise na različitim jezicimaTijekom dana Susreti po dogovoruPoslije podne Tiho klanjanje u Kapelici klanjanja17 - 20 h Večernji molitveni program i ispovijed17 h Krunica- U došašću, u božićnom vremenu i u vremenu kroz godinu: radosna otajstva i otajstva svjetla- U korizmi: otajstva svjetla i žalosna otajstva- U uskrsnom vremenu: otajstva svjetla i slavna otajstva18 h Sv. Misa, blagoslov predmeta19 - 20 h Euharistijsko klanjanjePETAK7.30 h Sv. Misa na hrvatskomPrije podneSv. Mise na različitim jezicimaTijekom dana Susreti po dogovoruPoslije podne Tiho klanjanje u Kapelici klanjanja14 h Križni put uz Križevac17 - 20 h Večernji molitveni program i ispovijed17 h Radosna i žalosna otajstva krunice18 h Sv. Misa, blagoslov predmeta19 - 20 h Čašćenje KrižaSUBOTA7.30 h, 13 h Sv. Misa na hrvatskomPrije podneSv. Mise na različitim jezicimaTijekom dana Susreti po dogovoruPoslije podne Tiho klanjanje u Kapelici klanjanja17 - 20 h Večernji molitveni program i ispovijed17 h Radosna i žalosna otajstva krunice18 h Sv. Misa19 - 20 h Blagoslov predmeta, molitva za zdravlje duše i tijela, slavna otajstva krunice21 - 22 h Euharistijsko klanjanjeNEDJELJA I BLAGDANI8, 11, 18 h Sv. Mise na hrvatskomIspovijedPrije podne za vrijeme MisePrije podneSv. Mise na različitim jezicimaTijekom dana Susreti sa svjedocimaPoslije podne Tiho klanjanje u Kapelici klanjanja14 h Krunica na Brdu ukazanja17 - 20 h Večernji molitveni program i ispovijed17 h Radosna i žalosna otajstva krunice18 h Sv. Misa19 - 20 h Blagoslov predmeta, molitva za zdravlje duše i tijela, slavna otajstva krunice38 | Glasnik mira | Međugorje Siječanj 2010. | Broj 1 | Godište V. | 39