DOŠLI SMO TI MAJKO DRAGA SA SVIH STRANA ZEMLJE OVE!

Sjećanje na prve daneMEĐUGORJEPRVIH DANA UKAZANJA DOBOŽIĆA 1981. - OSOBNI OSVRTUnatoč svojoj velikoj želji nisam mogla odmah otići u Međugorje. Želja mi se ispunila za vrijeme godišnjeg odmora(17. srpnja 1981.) kad sam uspjela otići na Brdo ukazanja. Na mjestu na kojem su djeca vidjela Gospuokupilo se veliko mnoštvo. Nakon mog odlaska iz New Yorka u siječnju 1980. te povratka u Domovinu bijaše tonajveći hrvatski skup.č.s. Janja BorasBlagdan sv. Petra i Pavla 1981. neizbrisivose utisnuo u moje sjećanje. Nakon napornadana već sam čvrsto spavala kadje k meni u sobu došla sestra koja je toga danačula da se ukazala Gospa. Probudila me i priopćilami taj nevjerojatan događaj. Prva mojareakcija bila je:“Dovoljno smo zreli za nebeskuintervenciju…“ Mislila sam na komunistički režim,koji je barem u meni stvarao strah… Sestraje otišla spavati, a ja sam ostala sa svojimmislima… Bila je to duga ljetna noć. U molitvisam se pitala: „Je li ovo stvarno čas Božjeg pohoda?“Sjećam se kako sam u sebi ponavljala stihadventske pjesme: „Svani dane i noć skrati, siniSunce i nas k sebi vrati…“Unatoč svojoj velikoj želji nisam moglaodmah otići u Međugorje. Želja mi se ispunilaza vrijeme godišnjeg odmora (17. srpnja1981.) kad sam uspjela otići na Brdo ukazanja.Na mjestu na kojem su djeca vidjela Gospuokupilo se veliko mnoštvo. Nakon mog odlaskaiz New York-a u siječnju 1980. te povratkau Domovinu bijaše to najveći hrvatski skup.Divni zvuci Zdravomarija stvarali su blagu harmonijumira i spokoja u mom srcu. Činilo mise kao da je to nebeska infuzija. Sve je u meneutiskivalo snažan dojam prisutnosti Boga i Gospe.Događalo se nešto divno, iz čega ću dugokasnije crpsti snagu.S brda Crnice to isto mnoštvo u dugačkojkoloni spuštalo se prema crkvi sv. Jakova. Slijedilaje sv. Misa. Slika Prve Crkve iz Djela apostolskihi velikog zajedništva.Na opetovani upit župnika fra Joze hoćemoli poslušati Gospu i prihvatiti Njezin poziv namir, molitvu, post i obraćenje, iz naroda se čuoFra Svetozar Kraljević, č.s. Janja Boras i hodočasnici 1982.snažan poklik: „HOĆEMO!“Te večeri nikomu se nije žurilo iz crkve.Ostala sam dugo u molitvi i zahvaljivanju.Tada sam prvi put vidjela vidjelice Mariju iVicku, jer su molile s narodom i za narod. Vickaje polagala ruke i molila, doimala se spremnommoliti dugo. Narod željan ozdravljenjastajao je i čekao kada će doći na red da budeblagoslovljen. Bio je to Božji dodir za nas, jersvi smo vjerovali da Vicka može dodirnuti idodiruje Gospu, stoga smo svi čekali da i nasdodirne…Ne znam za što sam sve molila, ali znam dasam po prvi put osjetila da me nije strah. Naime,nakon duga boravka u Americi i povratkau Domovinu imala sam velike strahove, gotovofobiju, od UDBE, te svega što je mirisalona YU, jer i danas su neki Hrvati u američkimzatvorima zbog borbe protiv te zločinačke tvorevine.Te večeri ja sam prvi put osjetila takosnažno Gospinu blizinu i veliku nadu da će meOna štititi, ne sluteći što će uslijediti za mjesecdana. Ta nada me do sada ispunja. Ma što se samnom dogodilo, znam, Gospa je sa mnom.Božja Providnost poslužila se našim sestarskimrazmještajem te sam toga ljeta premještenau Međugorje. Nije mi bilo lako. U sebisam ponavljala: „Gospodine nisam dostojna bitiu tako svetom okružju.“ Velika odgovornostpred Svetim bila mi je obveza i izazov na kojisam odgovorila redovničkom poslušnošću.Pred svetkovinu Uznesenja Marijina (13. ko-Narod željan ozdravljenja stajao je i čekao kada će doći na redda bude blagoslovljen. Bio je to Božji dodir za nas, jer svi smovjerovali da Vicka može dodirnuti i dodiruje Gospu, stoga smosvi čekali da i nas dodirne…26 • Glasnik mira // Međugorje