DOŠLI SMO TI MAJKO DRAGA SA SVIH STRANA ZEMLJE OVE!

Sjećanje na prve danetucije, adresar s puno adresa i nešto vrlo važnepošte. Dok su u ruci držali meni tako važanpredmet, ja sam tiho molila: „Gospe, Ti možeš.zaštiti ovo što je sada na udaru. Molim te, daj dane dođu do onoga što je unutra!“ Nakon nekolikotrenutaka a činilo se beskrajno dugo, ženapolicajac je bacila taj fascikl govoreći: „Idemopravit zapisnik.“ Još jednom sam doživjela pravočudo. Moj fascikl ostao je neotvoren. Zahvaljivalasam Bogu. Sve što su u našim stvarimapronašli, bilo je nekoliko metara vrpcetrobojnice, par papirnatih ubrusa sa slikomzagrebačke katedrale, i nekoliko mojih već spomenutihfotografija. Dio pretresara otišao je užupni ured pisati zapisnik o obavljenom poslu.Mi smo sestre vraćene u župnu blagovaonicu,a onda dvije po dvije su nas vodili u Osnovnuškolu u Bijakovićima da tamo potpišemo većnapisani iskaz. Čudan iskaz! Sve se vrtjelo okofra Ferde. Da je Ferdo Vlašić bio drzak te da seopirao narodnoj vlasti…Naravno, nitko nas nije mogao natjerati dapotpišemo takve izjave. Sestra Skolastika i jasmo bile u istoj skupini. Mate Bencun, onodobnočinovnik u Čitluku, stajao je pred namai govorio: „Vi sestre niste krive. Vi se potpišite iidite.“ Nikad se nismo potpisale jer se nismos tekstom složile. Nakon dužeg nagovaranjaopet su nas vratili u naš sestarski stan. Tamosu nas ostavili s prijetnjom da se nikamo nemičemo jer pretres nije završen. Nije nam bilojasno što to još nije završeno!? Kasnije smosaznali da se radilo o zapisniku kojeg je trebaopotpisati fra Zrinko. Naime, on se trebaotakođer pisati kao župnik, a zapravo je župnikbio fra Jozo Zovko. Naravno, fra Zrinko to nijeučinio.Negdje oko sedamnaest sati i trideset minutaprolomio se glas molitve. Kroz mali prozornašeg sestarskoga stana netko je vikao:“Sestre, dajte nam ključeve od zvonika.“ Bio je tofra Jole Jolić. Izbacile smo ključeve. Za nekolikotrenutaka oglasila su se zvona. U još zatvorenojsobi pratile smo što se vani događa. Puk jeglasno molio. Molila se krunica. Oko osamnaestsati započela je sveta Misa. Fra Stanko Dodig,kapucin, rođeni Međugorčanin, došao je ucrkvu preko njiva. Budući da je fra Zrinko bio s„udbom“, fra Stanko Dodig sam odluči slavitivečernju misu.To bijaše presudno za sva potonja događanjai progone vidjelaca, kao i međugorskihpastoralnih radnika, svećenika i sestara. Međutim,razne zabrane i ispitivanja ne će zaustavitiono što je Gospodin preko Gospe započeo24. lipnja 1981.Fra Stanko je one večeri neustrašivo pozvaona vjeru i molitvu. Ljudi su plakali i molili. Pri28 • Glasnik mira // MeđugorjePokojni fra Zrinko je odbio ići u našstan bez nas sestara te smo svi otišlido štale. Tamo su prevrtali sijeno ihranu za kokoši. Dok smo prolazilipokraj psa Gare, ljutito je lajao. Naščuvar je onako za sebe rekao: „E mojćuko, meni je i tebi isto, jedino što siti svezan sada, a ja mogu brzo biti natvom mjestu.“kraju Mise oglasio se i fra Zrinko Čuvalo. Najavuili obavijest župljanima započeo je ovako:„Danas mi je najtužniji dan u životu. Svi smo odjutros bili pod istragom i zatvoreni u župnomuredu. Naš župnik fra Jozo Zovko i fra Ferdo Vlašićodvedeni su u nepoznato, sestre nisu pospremilecrkvu…“ Ispričao se za nered i smeće u crkvenomdvorištu. Pozvao je župljane i vjernikena molitvu. Fra Zrinko je bio vrlo tužan, svenas je rasplakao, zvučao je vrlo umorno.Nakon molitve sedam Očenaša oglasio sevidjelac Jakov Čolo. On nam je priopćio da seništa ne bojimo za fra Jozu. Prigodom ukazanjate večeri Gospa je pokazala fra Jozu i Jakovga je vidio. Gospa je rekla: „Ne bojte se! Samomolite i vjerujte!“Sve smo ovo pratile iz svoga stana, jer jerazglas s oltara bio vrlo dobar.Nakon svete mise k nama su došli nekinaši fratri koji su te večeri došli ispovijedati,kako su to činili svake večeri od blagdana Sv.Petra i Pavla. Neću nikad zaboraviti taj susret.Plakali smo i bili istodobno radosni. Tolikotoga u jednomu danu… Svjedočili smo zaIsusa i Gospu.U narednim danima slijedili su pohodi tajnepolicije iz Mostara. Po noći bi pretraživaližupni ured tražeći svete predmete, privjeske,krunice, medaljice, knjige i molitvenike….Nas sestre i svećenike skupili bi u blagovalištei tu bi nas ispitivali: Tko dolazi u Međugorje?Zašto dolazi? Idemo li na brda? Rušimo liJugoslaviju? Pitanja uvijek ista… I ponavljanaprijetnja: „Svi ćete završiti kao Jozo i Ferdo!“Ma koliko god nas zastrašivali, nismo ih sebojali.Početkom nove školske godine sestre kojesu pomagale vratile su se na svoja radna mjesta,a s. Ignacija i ja smo ostale za neko vrijemesame. Naša sestarska uprava imala je sluhada nam pošalje u ispomoć po koju sestru.Bila je to velika pomoć i moralna podrškasvima nama. Nakon fra Jozina uhićenja u Međugorjeje došao fra Tomislav Vlašić. Život sepomalo vraćao u normalu, premda više ništane će biti isto. Vidioci su svaku večer dolazilina svetu misu. Osim Mirjane koja se vratilau Sarajevo gdje je tada živjela. Oko osamnaestsati molili bi krunicu. Nakon radosnihotajstava, oni bi počeli moliti Vjerovanje tesedam Očenaša. U nekom vremenu zašutjelibi i kleknuli. Bio je to znak da vide Gospu. Susrets Gospom trajao bi oko desetak minuta.Nekada dulje, nekada kraće... Osobno nikadanisam vidjela Gospu svojim tjelesnim očima,ali sam je snažno osjećala.Druženje s vidiocima postat će na neki načinmoja svakodnevica. Sljedećih pet godina snjima sam bila redovito svaku večer u vrijemeukazanja.Počeli su pristizati hodočasnici sa svihstrana. Budući da sam razumjela engleski, čestosam bila izložena raznim prevođenjima.Dolazili su ljudi različitih profila. Od biskupa,svećenika, liječnika, političara, pa sve domalih ljudi, željnih Božje i Gospine blizine, teozdravljenja, duševnih i tjelesnih. Najdražemi je bilo pomoći bolesnicima koji su vapili dastupe u vezu s vidiocima kako bi Gospi preporučilisvoje bolesti, nevolje i patnje. Nerijetkosmo morali ljudima pomoći pronaći smještaj.Problem sporazumijevanja je nestajao čim biljudi došli k obiteljima što su ih primali kaohodočasnike a ne kao turiste. U to vrijeme,Međugorčani su bili stvarno istinski svjedociGospine nazočnosti.Vidiocima su postavljana razna i vrlo zanimljivapitanja, a oni su bili uvijek na raspolaganju,spremni za molitvu i preporukuGospi.Događaj koji će potvrditi moju vjeru u Gospinaukazanja bio je na blagdan Svih Svetihgod. 1981. Sestre i fratri iz kuće su otišli nagroblja pomoliti se za svoje pokojne. Ostalasam kod kuće. Nisam išla premda mi je majkaumrla neposredno nakon što je mene rodilapa sam i stoga imala razloga otići. Te večerisam se kao našalila i rekla Jakovu: „HajdeJakove, reci večeras Gospi da sam je pozdravila!“Jakov nije ništa rekao dok nije ukazanjezavršilo. Onda mi je prišao govoreći: „SestraJanje, pozdravila te Gospa! Rekla je da je tvojamama s njom.“ Bio je to dan koji ću zauvijekpamtiti.Pa moja majka s Gospom! Onaj tko nikadanije vidio ni upamtio svoju rođenu majku,može razumjeti taj osjećaj. Mnoštvo događajaispreplićalo se iz dana u dan. Čudesa su se događalai vjerujem da se i danas događaju. Mojboravak u Međugorju tijekom prvih pet godinaukazanja mogu izraziti riječima psalma:„Divna djela učini nam Bog!“ Po Mariji u istinudivna djela učini Bog. Nama i cijelome svijetu.