zagreb abstract

SKRIVENI RUKOPIS GRADA
Sveukupne i neprestano mijenjajuće sile promjene života u gradu ostavljaju
trajno nestabilno stanje neuhvatljivih tragova postojanja. O tome su već
dostatno pisali nadahnuti pisci, u rasponu od teoretičara širokog spektra,
poput Simmela koji velegrad vidi kao otisak potencijala duhovnog života
pojedinca i skupina, pa do Marshalla Bermana koji tvrdnjom kako ‘nije
moguće dvaput stupiti u istu modernost‘ jasno fiksira dinamiku općeg
teorijskog diskursa ali i osobne povijesti u sklopu ogromnog mehanizma grada.
Takav raspon, ili - jaz, intimnog i javnog stvorili su upravo modernizacijski
napori neprestanog ponavljanja građenja i rušenja, što jest temeljna
performativna funkcija grada. No taj jaz utemeljio je i modernističku
estetiku otpora modernizacijskom mlinu promjene.
No vjerojatno najneobičnija i najljepša posveta gradu jest ona kad The Clash
i Allen Ginsberg skupa pjevaju - pripovijedaju: ‘Do the worm on Acropolis.
Slamdance cosmopolis. Enlighten the Populace. Hungry darkness of living.
Who will thirst in the pit? Hooked in necropolis. She spent a lifetime
deciding. How to run from it. Addicts of metropolis.‘ Gdje upućuju na
složenost odnosa privatnog i javnog te kao da, puno prije društvenih mreža,
naznačuju nestanak mogućnosti za intimno u svijetu koji se od teorijske
slutnje ‘globalnog sela‘ danas doista formira kao globalni grad u kojem je
sve i u svakom trenutku izloženo svakome!
No, s one strane teorije, kada se izvrne poput rukavice, postoji osobnost kojom
i teoretičari / teoretičarke i pjesnici / pjesnikinje stoje skupa u grotlu
općenitog, u kontekstu kojeg jedina mogućnost bilježenja pojedinačnog jest
položena u nizu malih poteza, grafita, spontanih intervencija, škrabotina,
nakupina povijesnih slojeva komunikacije i sličnih ostataka modernizacijskih
mijena u velikom gradu. To je vidio Marijan Detoni u Fantaziji oronuloga
zida kada je kreirao bilješku podloge naizgled bez realnog značenja u općem
ritmu urbanog života, ali koja pozornom i nadahnutom pogledu nudi cijeli
intimni univerzum samo-realizacije. Tako je nastala jedna od najvažnijih
slika moderne umjetnosti u Hrvatskoj. Tako i ova knjiga bilježi fotografski
skriveni rukopis grada, tamo gdje ga nitko ne traži ali gdje je ostavljen s
nekom namjerom ili je pak nastao spontanim protokom vremena.
Suprotno velikim reprezentativnim, a nerijetko ideologijski prikrivenim,
slikama o gradu kao platformi kolektivizma, ova knjiga nudi intimnu mikro
sliku grada uzdižući efemerno i naizgled bezvrijedno na razinu općeg.
Riječ je, dakle, o spontanoj masovnoj kulturi koja, dakako, nema spektakularnu
ideologijsku razinu reprezentativne kulture, ali svakako na kapilarnoj
razini bilježi idejnu i emotivnu sliku, gotovo - psihogram, grada, taj manje
vidljivi grad, Zagreb kojeg slabije poznajemo...
Feđa Vukić