Perspektive prostornog razvoja - Ministarstvo graditeljstva i ...

III. IDENTITET, GRADITELJSKO NASLIJEĐE I ZAŠTITA PROSTORA
umjetnostima i arhitekturi većine europskih zemalja. Provesti je na spomenicima hrvatske graditeljske
baštine osiromašilo bi njezino povijesno i umjetničko značenje. Susret i prožimanje gotičkog i renesansnoga
stila određuje velik dio spomeničke građe. Primjer šibenske katedrale, spomenika koji u pregledima
europske arhitekture 15. stoljeća prezentira hrvatski doprinos, pokazuje da su te različite stilske odrednice
omogućile njezinu graditelju, Jurju Dalmatincu, da ostvari posve osoben graditeljski postupak. Ingenioznim
korištenjem gotičke montažne gradnje kamenim pločama i renesansnog plastičko-dekorativnog i
figuralnog repertoara, ostvario je iznimno djelo i u europskim razmjerima.
U drugoj polovici 15. stoljeća umjetnost rane renesanse uhvatila je duboke korijene na našoj obali
Jadrana. Iz Venecije je došao graditelj i kipar Nikola Firentinac i trajno se nastanio u Dalmaciji. U
Trogiru 1468. godine gradi kapelu blaženog Ivana Trogirskog u čistim oblicima renesanse – ali osobite,
zbog vrlo sustavno provedene povezanosti arhitektonskoga poretka s figuralno-plastičkim oblicima te
snažno naglašene reljefnosti zidnih površina, kakvu ne nalazimo u istodobnim spomenicima u susjednoj
Italiji. U isto vrijeme Dubrovčani pozivaju graditelje iz Firence, iz ishodišta renesansnoga stila. Među
njima je i Michelozzo di Bartolomeo, uz Brunelleschia i Albertija najvažniji arhitekt toskanske rane
renesanse. Obuhvativši srednjovjekovni pojas dubrovačkih zidina još jednim nizom obrambenih kula,
dovršio je jednu od najskladnijih srednjovjekovno – renesansnih obrambenih cjelina.
Već spomenuti spomenici i rani datum njihova nastanka, a to je polovica 15. stoljeća, pokazuju da se
u gradovima jadranske Hrvatske renesansni stil posvaja ranije nego u mnogim drugim zapadnoeuropskim
zemljama.
U 16. stoljeću Hrvatska je dala specifičan doprinos europskoj graditeljskoj baštini. Naime, to stoljeće
bilo je krizno razdoblje hrvatske povijesti. Zbog turskih osvajanja graditeljske snage bile su usmjerene
na potrebe obrane i podizanje velikih utvrda. Samo najmoćnije ustanove i pojedinci mogli su poduzeti
znatnije graditeljske pothvate. Zagrebačka biskupija utvrđuje svoje sjedište na zagrebačkom Kaptolu i
gradi utvrdu pokraj Siska, a obitelj Zrinski opasuje svoju rezidenciju u Čakovcu bastionima, u to doba
najmodernijim fortifikacijskim sustavom koji se netom prije toga primjenjivati u Italiji. U tu svrhu pozvani
su talijanski graditelji. Ali za sustavnu obranu velikoga graničnoga pojasa s Turskom bile su potrebne
udružene državne snage. Na hrvatskom teritoriju pod upravom Austrije bečki je dvor 1579. godine
podigao Karlovac, veliko utvrđenje, cijeli vojni grad, sa središnjim trgom smještenim u pravokutnoj
mreži ulica, smještenoj unutar zvjezdoliko raspoređenoga sustava bastiona, nasipa i obrambenih
jaraka. Bio je to graditeljski pothvat europske važnosti.
Također i Venecija, onodobna vladarica našeg Jadrana od Istre pa sve do Dubrovačke Republike, gradi
niz novih utvrđenja oko obalnih gradova. Na tim je zadatcima sudjelovao i Michele Sammicheli, jedan od
najistaknutijih arhitekata talijanske kasne renesanse. Njemu je povjeren nadzor nad svim utvrđenjima
Venecijanske Republike. Po njegovim projektima gradi se pojas zidina oko grada Zadra i 1543. godine
velika Kopnena gradska vrata. Arhitektonskim rješenjem Kopnenih vrata Sammicheli je objedinio funkciju
ulaza u zidinama zaštićeni gradski prostor Zadra s oblikom antičkoga trijumfalnog luka te je tako ostvario
paradigmatski primjer kasnorenesansnoga korištenja reprezentativnih arhitektonskih tema Antike.
Istodobno sa zadarskim utvrđenjima Sammichelijev nećak i suradnik Gian Girolamo Sammicheli izgradio
je tvrđavu Sv. Nikole. Tvrđava je na kamenitoj obali tjesnaca ispred šibenske luke, položena tako da je
svojim velikim bastionom zakoračila u more. Izdvojena u prirodnom krajoliku, tvrđava Sv. Nikole jedna je
od najljepših fortifikacijskih mikro-cjelina venecijanske obrambene arhitekture 16. stoljeća.
U zavjetrini ratnih vihora, izvan dosega turskih pretenzija usmjerenih na hrvatski teritorij koji je pod
austrijskom i venecijanskom upravom, u Dubrovačkoj Republici, zaštićenoj vještom diplomacijom, u
16. stoljeću razvija se renesansna kultura ladanjskoga života. Grade se brojni ljetnikovci. Njihov
specifični i ujednačeni prostorni raspored daje im, opće priznato, posebno mjesto u tipologiji europske
renesansne vile. Za njihovu arhitekturu karakteristična je neposredna povezanost s prirodnim krajolikom,
osobito kada su izgrađeni na obali, tako da im terase, orsani i vanjska pristupna stubišta dodiruju
vodene površine.
Krajem 16. stoljeća i u 17. stoljeću nastupile su promjene važne u europskim razmjerima. Bilo je to i
vrijeme velikih vjerskih raskola i protureformatorske obnove katoličanstva. To je i doba formiranja velikih
centralistički organiziranih država. U umjetnostima i arhitekturi nastupa razdoblje baroka, posljednje
veliko stilsko razdoblje zapadnoeuropske kulture. Iste se velike stilske promjene istodobno zbivaju i u
Hrvatskoj. Barokni stil usvaja se već početkom 17. stoljeća, kao i u drugim srednjoeuropskim zemljama,
kad i isusovci, najrevniji promicatelji katoličanstva u doba protureformacije, 1620. godine grade u
62 Ministarstvo zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti / Hrvatska komora arhitekata