Vjesnik Provincije Br. 1. - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

iZ provincijalata
toliko prisutna i ukorijenjena, toliko urezbarena i oslikana u čovjekovo srce
da ga je nemoguće zadržati izvan traganja za njegovim počelom, jer je od
Boga i za Boga stvoren i Božjom ljubavlju zaodjeven.
Koliko god naša čežnja za Bogom bila jaka i prisutna, ipak, s druge strane
postoji i čežnja Boga koji nikada ne prestaje čovjeka, sliku svoju, privlačiti
sebi. I koliko god je ljudsko srce nemirno dok ne otpočine, dok se ne smiri u
Bogu, kako veli sv. Augustin, isto je tako nemiran i Bog dok mu ne otvorimo
vrata svoga srca i dok se ne nastani u nama.
Paralelno uz Kristove riječi, koje se odnose na Crkvu, njegovu ljubljenu
Zaručnicu, kako je vrata paklena neće nikada nadvladati (Usp. Mt 16, 19),
možemo staviti važnu značajku ljudskoga života, a ta je da nitko i nikada
neće moći iz čovječjega srca istrgnuti iskreno traganje, Božji zapis, Božji
biljeg - za Onim o kojem svetopisamski pisac kaže: „On je sve!“ (Sir 43, 27).
Sloboda traganja, sloboda opredjeljenja, sloboda konačnoga i jednoga «da»
Bogu događa se u tišini srca, u iščitavaju Božjega zapisa, Božjega reljefa
postavljenog duboko unutar svakoga pojedinca.
To je trenutak u kojem se događa susret čovjeka sa samim sobom, trenutak
u kojem čovjek stoji nasuprot svega onoga što ga udaljava od opredjeljenja,
od pristanka, do konačnoga oslobođenja samoga sebe: „Oče neka se vrši
Tvoja, a ne volja moja!“ - to je trenutak Getsemanija.
Posvećenje se događa slobodnim ulaskom u Hram! Ne na silu! I ne na
nagovor! Nego iščitavanjem i vršenjem Božjega Zakona: „Kad se, prema
Mojsijevu Zakonu, navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem,
da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško
prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu, kako je rečeno
u Zakonu Gospodnjem, dvije grlice ili dva golubića!“ (Lk 2, 22-24). Koji je to
Zakon? Riječ je o zakonu Božje ljubavi koji je urezan u naše srce! Valja mu
se otvoriti, potrebno mu je odgovoriti i treba ga živjeti! Jednostavno Božjoj
ljubavi odgovoriti vlastitim životom. Bez tog odgovora nema ni posvećenja,
jer pšenično zrno ako ne umre, neće ni donijeti ploda. Svaki čovjek je zrno,
svaki čovjek je pšenica, svaki čovjek je kruh svagdašnji za drugoga čovjeka
jer se svakodnevno susrećemo jedni s drugima, izmjenjujemo poglede, riječi
i geste, izmjenjujemo i podupiremo život jedan drugome! Hoće li taj susret
uroditi plodom, ovisi o tome kakav je moj odgovor Bogu!
Posvećenje se događa u tišini. Ne na stadionu, nego u tišini. Bog nas može
čuti svagdje, ali mi njega možemo dohvatiti, čuti i razumjeti samo u tišini.
U riječima psalimiste „Tvoje lice, Gospodine, ja tražim!“, odražava se
potpuno predanje u traženju životnoga smisla, a smisao je Bog! To traganje
za životnim misterijem urezuje nevidljive tragove u međuljudskim odnosima.
1 i 2/2011
v jesnik franjevačke prov incije presvetoga o tkupitelja
3