pdf (297 KB), Hrvatski, Str. 21 - Srce

Služba Božja 52 (2012.), br. 1, str. 21 - 50
U suprotnosti s krvnim i drugim žrtvama antičkih religija
grčka je filozofija razvila učenje o “duhovnoj žrtvi” (logikē
thysía) koje odbacuje prazni formalizam obreda i zahtijeva
unutarnje bogoštovlje ljudskog duha. Kršćanstvo preuzima
pojam “duhovne žrtve” i primjenjuje ga u skladu s vlastitom
teologijom. 2 “Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima
i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom
srcu”, kaže Pavao u Poslanici Efežanima (Ef 5,19; slično u Kol
3,16). U ovim riječima jasno dolazi do izražaja da Pavao pjevanje
smatra vrijednim sredstvom bogoštovlja, no istodobno se između
redaka naslućuje stav koji će se kasnije u kršćanstvu dodatno
razraditi i zaoštriti: izraz “u srcu” neizravno uključuje i opomenu
protiv čisto estetskog uživanja u pjevanju. Ranokršćanski stav
prema pjevanju kao elementu bogoslužja time je jasno izrečen:
pjevanje može biti dio bogoštovlja samo kao izraz unutarnje
pobožnosti.
Zahtjevi koje ranokršćanska teologija i duhovnost
stavljaju pred bogoštovno pjevanje podrazumijevaju dobru
mjeru unutarnje sabranosti, discipline, i donekle odricanja od
estetskog užitka. Djelomično se možda i iz te činjenice razvilo
shvaćanje da je bogoslužno pjevanje jedna vrsta žrtve, koja
stoji nasuprot starozavjetnim i poganskim obrednim žrtvama.
Za ilustraciju može poslužiti odlomak iz osme knjige Sibilinskih
proročanstava, 3 gdje je izražena oštra suprotnost između
poganskih žrtvi i kršćanskog pjevanja kao Boga dostojne
službe: “Ne približavajmo se unutrašnjosti hrama, niti žrtvujmo
slikama, niti ih častimo zavjetima, niti opojnim mirisom cvijeća,
niti sjajem svijeća, niti ih ukrašujmo zavjetnim darovima, niti
palimo kâd pred žrtvenicima; ne izlijevajmo krv zaklane ovce
pred žrtvovanog bika kao otkupninu za zemaljske grijehe; parom
mesa koje proždire vatra i odvratnim smradom ne zagađujmo
2 Usp. J. Quasten, nav. dj., str. 69.
3 Oracula Sibyllina, u prijevodu Sibilinska proročanstva, zbirka je proročkih
tekstova koja je u rimskoj religiji uživala ugled još od 5. st. pr. Kr. (a možda i
od ranije). Židovska religiozna propaganda iskoristila je taj literarni oblik, pa je
nastala židovska verzija Sibilinskih proročanstava. Ta vrsta literature doživjela
je procvat krajem 1. st. po. Kr. Kršćani su preuzeli tu židovsku literaturu,
unoseći interpolacije i nove dijelove kršćanskog sadržaja i ta je literatura cvala
u 2. st. po. Kr. Današnja zbirka Oracula Sybillina produkt je judeokršćanske
apokaliptike. Među kršćanskim piscima ovu su zbirku cijenili Teofil Antiohijski,
Klement Aleksandrijski i Laktancije. Usp. T. J. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske
literature, Zagreb, 1976., str. 228.
25