Radio HRS 6/06 - Hrvatski Radioamaterski Savez

pisma èitatelja
Piše: Borivoje Ðorðeviæ – Koki, 9A2JG
Quo vadis 1 ham?
Povod za ova razmišljanja sam našao
na marginama foruma internetske
stranice HRS-a. Osim njih, slièna se razmišljanja
èuju i na repetitorskim i simpleksnim
FM kanalima. Neæu imenovati istomišljenike
kako bih zaštitio njihov stav i
identitet.
S poèetkom ratnih dogaðanja, devedesetih
godina 20. stoljeæa, poèelo je
rastakanje radioklubova. Veliki dio
opreme nestao je u vrtlogu rata, u centrima
za obavješæivanje i uzbunjivanje, a
ostatak je vrlo brzo "potrošen" u humanitarnim
i sliènim aktivnostima. Ukratko,
klubovi su kraj devedesetih doèekali bez
radioureðaja, a ono malo što je ostalo,
bilo je "poluispravno", "demodirano" i
tehnološki zaostalo. Financiranje radioklubova
prepušteno je Zajednicama tehnièke
kulture, èime su, u najveæoj mjeri,
gradovi, opæine i županije "oprali ruke".
ZTK su opet, iduæi linijom manjeg otpora,
spremnije financirale programe koji su
odmah davali rezultate (kao što su programi
i radionice u sferi raèunarstva, modela
i slièno). Moguæi programi radioklubova
našli su se u zaèaranim krugovima, bili
su skromni jer su bili optereæeni financijskim
dubiozama od prije, a i takvi skromni
ne bi bili prihvaæani, jer bi redovno
nedostajala kritièna masa volontera kao
što je to bio sluèaj prije 1991. god. Rezultat
toga su bili redovito financijski "komatozna"
stanja iz koji nema izljeèenja.
Daljnji slijed dogaðaja je prepoznatljiv, i
gotovo je identièan na dosta lokacija;
iskljuèivanje struje, vode, prijetnje tužbama
za neplaæene komunalije, autorska
prava, itd. Nakon toga slijedi otkazivanje
prostora, prvo postupno, zatim u cijelosti.
Gradovi i opæine nisu prepoznali da su ti
isti klubovi "u braku" s njima, da je neizbježno
biti "i u dobru i u zlu", i olako se
odrièu njihovih usluga, a i samog postojanja
radioklubova.
Na planu aktivnosti osobnih radioamaterskih
postaja došli smo do paradoksa:
šest aktivnih amatera u krugu
desetak kilometara uèlanjeno je u šest
razlièitih klubova, od Rijeke, Daruvara,
Hvara, Kaštela, Splita do Vele Luke.
Poštujuæi neprijeporno ustavno i statutarno
pravo svakoga takvog odabira,
neizbježno nam se nameæe misao: "Gdje
je ustvari problem?"
On je višeslojan, ali se išèitavaju dva
osnovna lajt-motiva: nedostatak financijskih
sredstava i nedostatak identifikacije
osnovnih radioamaterskih interesa
pojedinca u radioklubu kakav je sada.
Oba ova faktora se prepliæu, a rezultat je
porazan: sve više vrhunskih radioamatera-operatora
se okreæu iskljuèivo sami
sebi. Sami se organiziraju, samoinformiraju,
a i potroše više svojih novaca za
razmjenu QSL karata (pri tome ne mislim
na direkte) nego što bi to bilo normalno.
DX-eri se, prirodno, ljute na potrošene
novce Saveza u svrhe za koji oni misle
da se mogla unaprijediti QSL služba.
Novi amateri to ne prepoznaju kao problem
jer ih to ne tišti, ne lupa ih po džepu,
a i imaju neke druge poglede i ideje kako
bi se novac Saveza "bolje" potrošio.
Postojanje samo dvije radioamaterske
operatorske kategorije je veæ stotine puta
"sažvakano" pitanje. Svi iskusni operatori
od prije 1992. god. imaju manje-više isti
stav pri svakoj diskusiji – pogriješilo se
ukidanjem kategorija i minimiziranjem
telegrafije (a èinjenica je da to neæe nitko
od dužnosnika priznati). Isto kao da su
nam te i takve izmjene naturili Marsovci!
Ti ljudi su još ovdje, oko nas. Velièina
èovjeka, udruge, pokreta ili institucije je
upravo u tome da kada pogriješi, prizna
grešku i pokuša je ispraviti. To još nismo
vidjeli na službenim stranicama HRS-a,
bez obzira je li rijeè o èasopisu ili o web
stranici! Oèigledno, kada vršnjaci prièaju
o ovom stanju prièa se jedno, a kada to
treba pretoèiti u službene stavove i dokumente,
onda je to nešto drugo. Previdila
se, i stalno se previða, notorna èinjenica
da nema kvalitete bez dva faktora: stalnoga
educiranja i pritoka mladeži (ne
novo položenih operatora po svaku
cijenu) i elite operatorskog rada. Teèajevi
su odavna stali, a elitizam se nastoji
zatrti (pa i ujednaèavanjem kategorija
kao prvim korakom u tom smjeru). Nepostojanje
više kategorija u startu ide za
"niveliranjem prosjeènog znanja, sposobnosti
i položaja u društvu". Tako svi
pomalo i idemo u smjeru kuda svjetski
globalizam i hoæe da se kreæemo – rijeci
malih, poslušnih, prosjeènih zombija.
Ako ovo malo novih operatora nema
èvrste, postojane i neprijeporne uzore u
svom svakodnevnom radu i ponašanju,
možemo oèekivati da æe vrhunski rad i
umrijeti s ovom (našom) generacijom.
Ovo nije hvalospjev ovoj generaciji nego,
nažalost, toèna konstatacija.
Jedan od najboljih dokaza za ove
tvrdnje o marginalizaciji pokreta i pojedinaca
jest èinjenica da nas, nakon 1995.,
neæe nitko primiti u organima gradova,
opæina i županija kada se trebamo
izboriti za matièni radioklub. Politika
priznanja šire društvene zajednice, gdje
nažalost i HZTK-a ima svoj doprinos,
uèinila je to da predsjednici radioklubova,
èlanovi izvršnih odbora i ostali èasni
aktivisti nemaju kredibilitet, i ne otvaraju
im se vrata spomenutih institucija. Tamo
sjede "neki novi klinci" koji nisu desetljeæima
u klubovima HZTK-e, koji nisu
bili dragovoljci Domovinskog rata i koji,
jednostavno, nemaju sluha za probleme
s kojima se susreæu radioamateri. Najèešæe
su to pokušaji komunikacije "gluhoga
i nijemoga".
Svrha ovog pisanja nije bila sažimanje
èinjenica na list papira, nego viðenje moguæega
izlaza iz ove situacije. Osobno
smatram da se treba iæi u nekoliko
smjerova, i to na državnoj, županijskoj i
lokalnoj razini.
Na državnoj razini, držim, treba odrediti
strateške ciljeve održanja i poboljšanja
radioamaterske organizacije u Hrvatskoj.
Po meni, to je reanimacija klubova,
organizacijski, politièki i financijski. U
prvom redu, postojeæe klubove pomoæi
na svaki naèin, dostupan Savezu. Pri tom
mislim na oslobaðanje ikakvih financijskih
davanja, barem dok ne stanu na
svoje (financijske) noge. Realnom i poticajnom
politikom priznanja Saveza,
HZTK-e i države, potrebno je nagraditi
klubove i pojedince, i pri tom informirati
i animirati gradove i opæine o tome. U
organizaciji radioklubova potrebno je
pojednostavniti papirologiju, tipizirati
Statute u duhu Zakona o udrugama, te
pružiti svekoliku organizacijsku pomoæ
volonterima na terenu.
U svakom mjestu, gdje je do rata bio
radioklub, treba ga, u suradnji s lokalnom
zajednicom, obnoviti fizièki, organizacijski
i akcijski. Pod "fizièki" podrazumijevam
vraæanje (najèešæe) prostora radioklubu
od strane grada ili opæine, pod "organizacijski"
mislim na svekoliku pomoæ Saveza
oko ponovnog registriranja i sve papirologije,
a pod "akcijski" animiranje volontera
iz iste županije, s ciljem pomoæi oko
teèajeva, predavanja, radionica i pokaznih
vježbi i natjecanja.
Na županijskoj razini treba financijski
pomoæi klubove i male sredine gdje su
siromašne opæine i mjesta. Treba prepoznati
neupitan društveni interes okupljanja
mladeži, dragovoljnih aktivista
HZTK-e i koordinatora svekolike radioaktivnosti
odreðenih prostora.
Na lokalnoj razini mora se odrediti
stalan stav prema djelatnosti radiokluba,
osobito tamo gdje je postojala dugogodišnja
aktivnost, pa se iz raznih razloga
ugasila. Nova središta aktivnosti mogu
biti inicijatori za stožerne aktivnosti
tehnièkih znanosti u malim zajednicama.
1 Lat., Kamo ideš?
Radio HRS – 6/2006
www.hamradio.hr 53