ČAROBNE BOJE RENESANSNOG SLIKARSTVA VENECIJE

Utvrđeno je da je plava boja mješavina azurita, olovno bijele i male količine
narančasto-žutog pigmenta koji je kasnije determiniran kao staklasti olovni antimonat
(Sl. 25), odnosno smrvljena staklena masa koju je Bellini dodao svojoj boji kako bi
diferencirao plavu boju horizonta od neba u gornjem dijelu slike.
Analizom narančasto-žutog pigmenta disperzijom X zračenja (engl. X-ray energy
dispersion) utvrđeno je da se radi o silikatu s malo željeza i antimona. Elementna
analiza je potvrđena slikom elektronskog mikroskopa na bazi raspršenja (Sl. 26)
(engl. backscatter electron microscopic image). Sastav je utvrđen temeljem različitih
tonova sive boje koje su davali elementi ovisno o svojoj atomskoj težini (Sl. 27).
Sl. 26 Sl. 27
Dodavanje žuto-narančastog pigmenta plavoj boji, kako bi se zatomio njen intenzitet,,
govori o vještini korištenja boja venecijanskih slikara. Činjenica da je taj pigment
zapravo staklena frita govori, pak, o njihovoj sklonosti eksperimentiranju.
4. Infracrvena reflektografija
Infracrvena reflektografija je ne-destruktivna optička tehnika koja se koristi za
analiziranje umjetničkih djela u svrhu otkrivanja pojedinosti skrivenih ispod ljudskom
oku vidljive površine slikanog sloja.
Tehnika je bazirana na činjenici da infracrveno zračenje prolazi kroz slikani sloj te se
reflektira na nosiocu ili na preparaciji ili ga pak apsorbira crtež. Reflektirani dio
zračenja reagira s pigmentima pa je stoga dobivena slika spoj tih dvaju navedenih
fenomena.Slika je dakle rezultat kontrasta između zračenja reflektiranog na preparaciji
i onog apsorbiranog od materijala koji sačinjavaju crtež.
Ova tehnika bazirana je na činjenici da je svaki element osjetljiv na elektromagnetsko
zračenje specifične valne duljine, dok se svi drugi materijali pri toj istoj valnoj duljini
ponašaju različito. Infracrveni dio spektra elektromagnetskog zračenja obuhvača valne
13