Biogradski glasnik - broj 46 - Grad Biograd na Moru

Biogradskiglasnik
2009 LISTOPAD | 9
Berba i prerada maslina u prošlosti
Ostale su samo priče
i uspomene
Ovogodišnja berba i
prerada maslina već je
počela u nekim dijelovima
Zadarske županije.
Urod je različit-ima područja na
kojima je odličan, a ima i onih
gdje su masline dale skroman
urod. Očito je da suša nije imala
svugdje iste učinke, baš kao i to
da su posljednje kiše donekle, ne
baš svugdje, pomogle maslinama.
Kako će biti u konačnici-vidjet
ćemo. Za ovu prigodu malo ćemo
se vratiti u povijest i uz pomoć
Mire Hlanude Vegar iz biogradskoga
Zavičajnog muzeja podsjetiti
vas na neke zanimljivosti
vezane za masline i maslinarstvo.
O tome je, pripomenimo, pod
nazivom Tradicijsko maslinarstvo
biogradske regije 2005. godine u
spomenutom muzeju organizirana
i izložba.
Berba maslina
Berba maslina započinjala je
u jesen. Najprije su se kupile
masline koje su same pale na
zemlju, one koje su prve dozrijevale,
tzv. „kupljenice“. Intenzivnija
berba započinjala je 1. studenog i
poznata ja izreka „Mrtvi dan-skale
van“.
Dio maslina brao se „od tla“ i to
su najčešće radile žene, stavljajući
masline u „sprte“-košare od
pletenog pruća, a zatim u vreće.
Muškarci su se penjali na drvene
ljestve, naslonjene na stablo
masline, pa su „češali“ (Biograd) ili
„čupali“ masline (Banj, Neviđane,
Pašman, Vrgada). Masline bi
padale na zemlju ili na tendu, te
bi se stavile u vunene ili jutene
vreće i nosile kućama. U jednu
vreću moglo je stati 5-6 „polučaka“
maslina. „Polučak“ je drvena
mjera, koju su pravili Podgorci,
prodavali po selima, i u njega
je moglo stati primjerice 10 kg
maslina ili 15 kg žita.
Kod kuće su se masline spremale
ili u posudu-„sud“, ili su se stavljale
na hrpu. Masline koje su bile
na hrpi morale su se brzo voziti u
uljaru i preraditi, dok su masline
koje su stavljane u „sud“ napunjen
morskom vodom mogle tako konzervirane
stajati i godinu dana.
Berbi maslina na čitavom biogradskom
području u prošlosti
prethodile su mnoge radnje. Sve
dok je zemlja bila u zakupu, sve do
agrarne reforme, datum početka
berbe maslina određivali su u ime
vlasnika dvornici, koji su procjenjivali
urod po parcelama i određivali
datum početka berbe. Vlasniku
zemlje je obrađivač davao ¼
uroda maslina. Primjerice, kazivači
pamte da je na Vrgadi, u srpnju,
na dan svete Margarite bilo
biranje mjesnih pudara, koji su
čuvali polje, dok se ne bi obrala i
posljednja maslina.
Pudari su se na trgu u Vrgadi zaklinjali
na pravednost glavaru sela
ovim riječima:
„Tako mi krvi Isusove,
neću kriva zatajiti
niti pravedna pritvoriti“.
Običaj je bio da glavar sela časti
pudare pićem.
Proces dobivanja
maslinovog ulja
Na biogradskom primorju i otocima,
ovisno o količini maslina,
nicale su zasebne zgrade sa svim
uređajima i priborom za preradu
Mlin za masline u uljari u Dobropoljani
maslina: kameni mlin, tijesak i
uzidani kotao za grijanje vode. Te
su se zgrade nazivale mlin, torkul,
rjeđe uljare.
Postupak dobivanja maslinovog
ulja odvijao se po sljedećim
fazama: mljevenje uz pomoć mlinskog
kamena, tiještenje uz pomoć
raznih vrsta tijeskova-torkula, te
prelijevanje iz sabirnih bazena u
drvene posude u kojima se ulje
nosilo kućama.
Vlasnik mlina (uljare) mogla je
biti obitelj, crkva ili skupina ljudi
udružena zajedničkim interesom.
Na primjer, na otoku Pašmanu
gotovo je svako selo imalo uljaru,
što dokazuje da je maslinarstvo
imalo jednu od najvažnijih uloga
u poljodjelstvu.
Najznačajnije uljarske sprave bile
su mlin za mljevenje maslina i tijesak
za cijeđenje ulja. Stara uljara
u Kraju, koja se nalazila u blizini
franjevačkog samostana, a radila
je do 1989. godine, imala je u svom
predvorju maštele, gdje se prije
nego što je uljara započinjala s
radom moglo doći do novog ulja
gaženjem. U njoj se nalazio mlin s
košem od letvi, sastavljen od dva
okrugla kamena, koja se okreću
i svojom težinom drobe masline
u udubini na kamenom postolju.
Mlinska kola okretalo je 3-6 ljudi uz
pomoć greda za okretanje. U prvoj
polovici XX st. počeli su se mlinovi
okretati uz pomoć konja. Konji bi
se mijenjali naizmjenično, svaki
sat (Biograd, Kraj, Banj). Dugi niz
stoljeća tiješnjenje ulja odvijalo se
po istom principu. Upotrebljavali
su se drveni tijeskovi na vijak, a u
drvenu konstrukciju ulagale su se
torbe s tistom. Zatim su se pojavili
tijeskovi sa željeznim vijkom,
a svi ostali dijelovi bili su drveni,
da bi napokon prevladalo željezo,
a početkom XX st. pojavljuju se
na našem području i prve hidraulične
prese. Prva uljara na ovom
području s hidrauličnim presama
započela je s radom 1908. godine u
Zadru, a odmah iza nje i uljara vlasnika
Šime Pelicarića u Sv. Filipu
i Jakovu. To su bile suvremene
uljare, koje je početkom XX st.
potpomagalo Ministarstvo poljoprivrede
iz Beča.
Rad u uljari bio je nezamisliv bez
pletenih torbi za masline u koje se
stavljalo tisto pod presu. Pletenje
torbi za masline bio je poseban obrt
u okviru maslinarstva. Posljednji
izrađivač torbi za masline bio je
Krsto Dešpoja iz Dobropoljane, a
cijela se obitelj u prošlosti bavila
tim zanatom. Radilo se za potrebe
uljare, a primale su se i pojedinačne
narudžbe. Obično bi se naručivalo
8-10 torbi, koliko je bilo dovoljno
za jednu „melju“.