HIV / AIDS - Udruga Roma Zagreba

HIV / AIDS
Udruga Roma Zagreba i Zagrebačke županije

SADRŽAJ
ŠTO JE HIV/AIDS? ............................................................................................ 2
DESET OSNOVNIH ČINJENICA O HIV – BOLESTI ..................................... 2
TRI OSNOVNE ČINJENICE O ZAŠTITI OD HIV-a ....................................... 3
KOJIM SE PUTEM VIRUS HIV-a NE PRENOSI? ........................................... 3
HIV-INFEKCIJA I SINDROM STEČENE IMUNODEFICIJENCIJE (AIDS).. 5
SIMPTOMI KOD ČEŠĆIH OPORTUNISTIČKIH STANJA ............................ 6
VISOKO RIZIČNE SKUPINE ........................................................................... 7
KLINIČKI TIJEK HIV-INFEKCIJE .................................................................. 7
LIJEČENJE ......................................................................................................... 9
STIGMA I DISKRIMINACIJA ….................................................................... 10
PORIJEKLO HIV-a ........................................................................................... 14
POVIJEST HIV/AIDS-a ................................................................................... 15
UNAIDS ............................................................................................................ 17
HRVATSKI NACIONALNI PROGRAM ZA PREVENCIJU HIV/AIDS-a
2011.-2015. ........................................................................................................ 18
NACIONALNI SAVJETNIK ZA HIV/AIDS I LJUDSKA PRAVA ............... 19
EPIDEMIOLOGIJA HIV INFEKCIJE I AIDS-a U SVIJETU ......................... 20
EPIDEMIOLOGIJA HIV INFEKCIJE I AIDS-a U HRVATSKOJ ................. 22
1

Što je HIV/AIDS?
AIDS je kratica za sindrom stečenog nedostatka imuniteta (engl. – acquired
immunodeficiency syndrome). Francuski naziv za istu bolest je SIDA.
Uzrokovan je humanim imunodeficijencijskim virusom (HIV).
Deset osnovnih činjenica o HIV – bolesti
1. HIV-bolest je dugotrajna zaraza koja počinje ulaskom virusa humane
imunodeficijencije (HIV) u krvotok. Tijekom vremena dolazi do postupnog
uništavanja imunološkog sustava zaraženog organizma i pojave različitih
bolesti.
2. AIDS se javlja u uznapredovaloj i
kasnoj fazi HIV-bolesti.
3. AIDS je uzrokovan HIV-om.
4. HIV-bolest je zarazna bolest.
5. HIV za sada ne možemo iskorijeniti iz tijela. Djelotvornog cjepiva za sada
nema.
6. Od trenutka zaraze HIVom do nastupa AIDS-a u neliječene osobe prođe u
prosjeku 10 godina.
7. Vrlo djelotvorno antiretrovirusno liječenje (HAART od engl. – highly active
antiretroviral treatment) suzbija umnožavanje HIV-a u organizmu, oporavlja
oštećeni imunitet, sprečava pojavu bolesti koje ozna čavaju pojavu AIDS-a i
znatno produžuje život.
8. HIV se najčešće prenosi:
• spolnim odnosom sa zaraženom osobom,
• zajedničkim korištenjem igala i šprica pri uzimanju droge,
• sa zaražene trudnice na dijete tijekom trudnoće, poroda i dojenja.
9. Osoba zaražena HIVom obično se ne osjeća bolesnom i godinama nema
simptome.
10. Osobe zaražene HIVom mogu, ne znajući za svoju bolest, širiti infekciju.
2

Tri osnovne činjenice o zaštiti od HIV-a
1. Nemojte imati spolni odnos
bez prezervativa (osim u
obostrano vjernom odnosu).
2. Nemojte koristiti drogu
ubrizgavajući je iglom i
špricom (ili, ako se ne možete
odviknuti od droge, nikada
nemojte upotrebljevati igle i
šprice te pribor za pripremu i
uzimanje droge koji su
koristile druge osobe.
3. Zaštitom sebe, štitite i svog partnera. Solidarnošću s oboljelima od HIV-a
također se štitimo od HIV-a.
Kojim se putem virus HIV-a ne prenosi?
• uobičajeni kontakti: rukovanje, grljenje,
poljubac u obraz i sl.;
• kontakt s predmetima - u javnim telefonskim
govornicama, autobusu i vlaku,
novcem, itd.;
• uporaba javnih zahoda, bazena, tuševa, sauna;
• kašljanje, kihanje, kontakt kože sa suzama ili
slinom;
• intimni kontakt: milovanje, ljubljenje, peting;
• liječenje u bolnicama, ambulantama i kod
stomatologa, ako se primjenjuju uobičajene
higijenske mjere;
• pružanje prve pomoći, ako se primjenjuju uobičajene higijenske mjere;
• masaže, fizioterapija, frizerski i kozmetički tretman, bušenje ušiju, ako se
primjenjuju uobičajene higijenske mjere;
• davanje krvi i drugih organa;
• ogrebotine i ugrizi domaćih životinja (pas, mačka);
• ubodi insekata;
• skrb za zaražene HIV-om i oboljele od AIDS-a, ako se primjenjuju uobičajeni
higijenski standardi.
3

HIV-infekcija i sindrom stečene imunodeficijencije
(AIDS)
HIV-infekcija je kronična i doživotna infekcija virusom humane
imunodeficijencije (HIV, od engl. Human Immunodeficiency Virus) koja
započinje ulaskom HIV-a u krvotok, a gotovo redovito završava smrću nakon
dugog niza godina.
Pojmom HIV-bolest (hrv. kopnica) označavamo sve stadije zarazne bolesti koja
je posljedica infekcije HIV-om, a koja u konačnici završava sindromom
stečenog gubitka imuniteta, odnosno AIDS-om (od engl. Acquired
Immunodeficiency Syndrom).
Početak HIV- bolesti očituje se u većine
oboljelih akutnom HIV- infekcijom (akutni
retrovirusni sindrom) koja nakon nekoliko
tjedana prelazi u asimptomatsku fazu HIVinfekcije.
Ona u prosjeku traje od 7-10 godina, za
koje vrijeme inficirana osoba nema simptoma
bolesti i izgleda potpuno zdrava. Nakon tog
perioda latencije razvija se simptomatska
infekcija, najprije rana, a potom i uznapredovala
i kasna simptomatska faza HIV- bolesti, koja u
neliječenih osoba redovito završava smrću
zaražene (oboljele) osobe. AIDS je akronim gore
spomenutog naziva koji se ne odnosi na cijeli
tijek HIV- infekcije i ne označava sve kliničke
stadije HIV- bolesti, već na uznapredovalu fazu.
HIV- bolest onemogućava ispravno funkcioniranje imunološkog sustava -
prirodne obrane organizma od infekcije. Bolest ga čini neučinkovitim i tijelo se
sve teže brani od raznih infekcija, ali i drugih bolesti, prvenstveno malignih.
Najbitniji funkcionalni poremećaj u HIV- infekciji je smanjenje broja CD4
limfocita u perifernoj krvi. Limfociti CD4 su vrsta limfocita koji su ključni u
proizvodnji protutijela koja se bore protiv infekcije, a HIV naseljava i uništava
ove stanice. Zdrave osobe imaju u krvi 1000 CD4 limfocita po mm3 krvi. Kada
broj CD4 limfocita u osobe zaražene HIV-om padne ispod 200/mm3, tada
govorimo o AIDS-u. Ova definicija uključuje i 26 kliničkih stanja koja pogađaju
ljude s uznapredovalom HIV-infekcijom. Većina tih stanja obuhvaća razvoj
tumora i oportunističkih infekcija. Te infekcije su osobito opasne kod ovih
bolesnika, jer je njihov imunološki sustav ozbiljno oštećen i ne može se boriti
protiv određenih vrsta bakterija, virusa i ostalih mikroba.
5

Osobe kojima je dijagnosticirana HIVinfekcija
se još nazivaju i "HIVpozitivne",
što znači da učinjene
pretrage krvi pokazuju prisutnost tipa 1
(HIV-1) virusa koji je najčešći u
Europi i SAD-u, ili tipa 2 (HIV-2)
virusa. Oba tipa virusa mogu
uzrokovati kroničnu bolest - AIDS.
Akutna HIV-infekcija može, ali ne mora nužno napredovati preko simptomatske
HIV-infekcije do uznapredovale bolesti, odnosno AIDS-a. Studija koja je
obuhvatila osobe zaražene HIV-om između 1977. i 1980. godine, pokazuje kako
danas neki ispitanici nemaju uopće simptoma, a kod nekih je prisutno jedino
povećanje limfnih čvorova (generalizirana limfadenopatija). To znači da se kod
svih osoba zaraženih HIV-om neće razviti AIDS.
Simptomi kod češćih oportunističkih stanja
• Citomegalovirusni retinitis: nagli
gubitak vida, nedostaje dio vidnog
polja - odmah potražiti liječnika
• Kriptokokni meningitis: temperatura,
jaka glavobolja, mučnina, povraćanje -
odmah potražiti liječnika
• Infekcija mikrobakterijama: vrućica,
zimice, opća slabost, noćno
preznojavanje, bolovi u trbuhu, proljev
- potražiti liječnika, dijagnoza se teško
postavlja
• Tuberkuloza: vrućica, zimice, slabost, noćno preznojavanje, kašalj - potražiti
liječnika
• Toksoplazmoza: tupa i stalna glavobolja, različite paralize, konfuzno
ponašanje, vrućica - potražiti liječnika
• Limfomi: umjereno povišena temperatura, naglo povećanje limfnih čvorova -
potražiti liječnika
• Kaposijev sarkom: plosnate crvene ili ljubičaste promjene na koži - potražiti
liječnika, potrebna je biopsija kože
• Pneumocistična pneumonija: otežano disanje, osobito u naporu, kašalj, vrućica,
opća slabost, noćno preznojavanje - potražiti liječnika
• Proljev: uzrok se teško točno dijagnosticira ako traje dulje od 2 tjedna -
potražiti liječnika
6

Visoko rizične skupine
• Osobe promiskuitetnog ponašanja – česta
promjena spolnih partnera (homo- i
heteroseksualne).
• Osobe koje parenteralno (intravenozno,
i.v.) uzimaju drogu i dijele svoj pribor
za ubrizgavanje droge s drugim osobama.
• Osobe koje su višekratno primale
transfuzije krvi i druge krvne pripravke
(prije obveznog uvođenja testiranja krvnih
pripravaka) uključujući i hemofiličare.
• Spolni partneri gore navedenih osoba
rizičnog ponašanja.
• Djeca HIV-pozitivnih majki.
Klinički tijek HIV-infekcije
Nakon ulaska HIV-a u organizam i inkubacije koja traje od nekoliko tjedana do
nekoliko mjeseci, ustanovit će se u organizmu kronična HIV-infekcija koja se u
svih zaraženih osoba ne ponaša podjednako. Dugi niz godina HIVinfekcija može
egzistirati bez vidljivih simptoma bolesti pa zaražena osoba ne mora ni biti
svjesna svoje infekcije. Ipak, klinički tijek u osobe zaražene HIV-om možemo
podijeliti u nekoliko stadija:
1. Akutna HIV-infekcija (Akutni retrovirusni sindrom) – razvija se nekoliko
tjedana nakon infekcije HIV-om; najčešće se klinički očituje kao blaga benigna
virusna bolest i prolazi nezapaženo; traje obično 2-3 tjedna, a simptomi su:
vrućica, gubitak apetita, opći algički sindrom i drugi opći simptomi,
limfadenopatija, hepatosplenomegalija, osipi, ponekad hepatitis, pneumonitis,
neurološke i mukokutane manifestacije.
2. Asimptomatska HIV-infekcija – period latencije koji traje nekoliko godina
(obično 7-10), nema simptoma bolesti; rjeđe su prisutne generalizirana
limfadenopatija, glavobolja, hepatitis, promjene u krvnoj slici (anemija,
neutropenija, trombocitopenija).
3. Simptomatska HIV-bolest :
a) rana – opći simptomi (vrućica, gubitak apetita, gubitak tjelesne težine,
malaksalost, proljev), generalizirana limfadenopatija, mukokutane manifestacije,
7

hepatitis, oportunističke infekcije; broj CD4-limfocita progresivno pada sve dok
ne dosegne 200 i manje kada prelazi u iduću fazu,
b) uznapredovala – broj CD4-limfocita manji je od 200, dolazi do progresije i
perzistiranja općih simptoma uz razvoj karakteristicnih oportunističkih infekcija
i bolesti- tumora, sindroma propadanja i demencije,
c) kasna – broj CD4-limfocita manji je od 50/mL, javljaju se, za ovaj stupanj
imunodeficijencije, karakteristične bolesti što u neliječenih bolesnika dovodi do
smrtnog ishoda HIV-bolesti.
Na početku, kada se zaraze HIV-om,
mnogi ljudi ne razvijaju simptome.
Vrijeme koje prođe izmedu zaraze i
pojave simptoma izrazito varira. Neki
bolesnici, međutim već nakon mjesec ili
dva razviju simptome nalik na prehladu.
Oni imaju vrućicu, glavobolju,
malaksalost i povećane regionalne
limfne čvorove. Ovi simptomi nestaju
unutar mjesec dana i obično se pripisuju
nekoj drugoj virusnoj bolesti.
Tijekom ovog razdoblja osoba je zarazna i HIV je u velikim količinama prisutan
u spolnim izlučevinama. Tijekom ovog asimptomatskog razdoblja, HIV se vrlo
aktivno umnaža, napada i ubija stanice imunološkog sustava. Učinak HIV-a
najbolje se vidi u opadanju broja CD4 stanica. Virus uništava ove stanice bez
nekih vidljivih kliničkih simptoma.
Kako imunološki sustav sve više propada, počinje se javljati mnoštvo različitih
komplikacija. Jedan od prvih simptoma koji bolesnici navode jest oticanje
limfnih čvorova koje traje duže od 3 mjeseca. Sljedeći znakovi i simptomi mogu
upozoravati na HIV infekciju:
• brz gubitak težine,
• suhi kašalj,
• ponavljane vrućice i noćno preznojavanje,
• dugotrajan, neobjašnjiv umor,
• povećani limfni čvorovi pod pazuhom, u preponama ili na vratu,
• proljev koji traje duže od tjedan dana,
• bijele mrlje ili neuobičajeno crvenilo jezika, usta ili ždrijela, upala pluća,
gubitak pamćenja, depresija i/ili drugi neurološki poremećaji.
Svaki od ovih simptoma može se povezati i s nekom drugom bolesti. Samo
serološke pretrage za dokaz protutijela na HIV (anti-HIV protutijela) mogu
ukazati na zaraženost osobe HIV-om i dokazati da su ovi simptomi povezani sa
HIV-bolešću.
8

Razvoj karakterističnih infekcija i tumora
ponekad može biti prvi znak prisutnosti
HIV-bolesti. Razvijenu HIV-bolest mogu
obilježiti sljedeći simptomi i znakovi:
• simptomi specifičnih
oportunističkih infekcija
(kandidoza, pneumocistoza),
• tumori (Kaposijev sarkom),
• osip,
• glavbolja.
Liječenje
Iako za sada ne postoji lijek ni cjepivo za HIV-bolest, brojni su lijekovi razvijeni
u svrhu borbe protiv HIV-bolesti. Oni se zovu antiretrovirusni lijekovi (ARL), a
djeluju na HIV tako što suprimiraju njegovo razmnožavanje u različitim fazama
prirodnog ciklusa virusa.
Kako bi se postigla što učinkovitija supresija virusa, ovi lijekovi primjenjuju se
u kombinaciji, najčešće tri ili više lijekova zajedno, čime se u velikog broja
liječenih osoba postiže dugotrajna supresija HIV-a što dovodi do oporavka
imunološkog sustava - porasta broja CD4 limfocita i smanjenja broja virusnih
kopija u krvi. Zbog svog dobrog učinka u liječenju HIV-bolesti, ova
kombinirana antiretrovirusna terapija naziva se HAART (od engl. Highly Active
Antiretroviral Therapy). Obzirom na koju fazu prirodnog ciklusa HIV-a djeluju,
ARL se dijele u skupine:
1) Inhibitori reverzne transkriptaze (IRT) – koji mogu biti:
a) nukleozidni IRT (zidovudin, didanozin, zalcitabin)
b) nenukleozidni IRT (nevirapin, delavirdin)
c) nukleotidni IRT (adefovir)
2) Inhibitori proteaze (IP) – indinavir, ritonavir, amprenavir
3) Inhibitori fuzije (IF) – novija skupina lijekova, prvi u primjeni T-20.
Liječenje se obično započinje
kombinacijom tri ili četiri lijeka iz
različitih skupina, odnosno različitog
mehanizma djelovanja, kako bi se
postigao što bolji uspjeh u dugotrajnoj
supresiji HIV-a. Ukoliko dođe do
dobrog kliničkog i laboratorijskog
odgovora na liječenje (oporavak
9

olesnika, pad broja virusnih kopija u krvi, porast broja CD4 limfocita u krvi)
liječenje se nastavlja dugotrajnom (doživotnom) primjenom iste kombinacije
lijekova. Najčešce dolazi do razvoja rezistencije HIV-a pa se liječenje nastavlja
nekom drugom kombinacijom lijekova. Primjenom HAART-a znatno se
povećalo preživljavanje osoba s HIV-infekcijom što im omogućava da uz
redovito liječenje nastave sa uobičajenim životnim aktivnostima, doprinoseći
time poboljšanju kvalitete njihova života.
U tijeku su i istraživanja na razvoju cjepiva protiv HIV-a, što će doprinijeti
boljoj i učinkovitijoj prevalenciji ove bolesti, osobito u zemljama s visokom
stopom prevalencije HIV-infekcije kao što su neke zemlje Azije i Afrike.
Stigma i diskriminacija
Važna je i opasna veza
između stigmatizacije i
diskriminacije ljudi koji žive s
HIV/AIDS-om i onih pod
povećanim rizikom od
oboljevanja, kršenja njihovih
ljudskih prava i širenja
epidemije.
Lišavaju ih prava na
obrazovanje, prava na
zdravstvenu njegu, na rad, na
slobodu kretanja i putovanja i
prava na dostojanstven život.
Uzrokuju razvode, poniženja, izopćenja iz obitelji i zajednice, otkaze s posla,
napuštanje obrazovnih ustanova i siromaštvo. Stigmatizacija i diskriminacija
osoba koje žive s HIV/AIDS-om nastaju zbog straha od bolesti, nedostatka
znanja i zabluda o načinima prijenosa HIV-a, te zbog predrasuda o skupinama
koje se nalaze pod povećanim rizikom od oboljevanja. Upoznavanje javnosti s
načinima prijenosa HIV-a i metodama prevencije jedan je od najučinkovitijih
načina borbe protiv stigme i diskriminacije.
Stigma i diskriminacija u vezi s HIV/AIDS-om su najveće smetnje prevenciji
širenja virusa te osiguravanju adekvatne njege, podrške i liječenja. Stigma i
diskriminacija u vezi s HIV/AIDS-om su univerzalne i događaju se u svim
zemljama i regijama u svijetu. Izazivaju ih pojave kao što su nedostatak
10

azumijevanja bolesti, mitovi o prijenosu virusa, društveni strahovi u vezi sa
seksualnošću, neodgovorno medijsko praćenje epidemije, činjenica da je AIDS
neizlječiv, strahovi povezani sa smrću, strahovi od droge itd.
Navedena stigma i diskriminacija nisu novi
fenomeni, stalni su pratitelji te epidemije od
njenog samog početka. Danas je također poznato
da postoje tri faze epidemije HIV/AIDS-a u
pojedinom društvu. Prva je faza infekcije HIVom.
Virus ulazi u zajednicu tiho i neprimjetno.
Sljedeća je epidemija HIV/AIDS- a koja nastaje
kada virus uzrokuje smrtonosnu bolest. Konačno,
treća je epidemija stigme, diskriminacije,
optuživanja i kolektivnog poricanja, zbog čega je
teško izboriti se s prethodne dvije.
Stigmu možemo definirati kao pojavu koja značajno diskreditira pojedinca u
očima drugih ljudi. Posljedice stigme također značajno djeluju na način na koji
pojedinci doživljavaju sami sebe. Važno je naglasiti da je stigmatizacija proces
te ju stoga treba definirati kao proces dezevaluacije, a ne kao statički fenomen.
Stigmatizacija je uvijek ukorijenjena u sistemu negativnih stavova koji inače
postoje u pojedinim zajednicama i kulturama, te se odvija u kontekstu
povezivanja ljudi s HIV/AIDS-om s društveno stigmatiziranim ponašanjima u
vezi sa seksualnošću, uzimanjem droge ili prodajom seksualnih usluga. To je
međusobno podržavajući proces koji se temelji na ranijim negativnim mislima,
ali ih također međusobno potkrepljuje. Tako je primjerice poznato da se
HIV/AIDS kao i druge spolno prenosive bolesti često percipira kao bolest nekih
'drugih' ljudi, počevši od pripadnika gej (eng. gay) zajednice. Snažno se
povezuje sa subsaharskom Afrikom, te još specifičnije s tzv. "afričkom
seksualnošću". U tom slučaju rasizam i ksenofobija su ti koji oblikuju
dominantne slike i kulturne konstrukcije kojom obiluju takvi stavovi, ali oni
također služe i njihovoj daljnjoj reprodukciji.
Stigma je povezana s odnosima moći i dominacije u pojedinom društvu te
producira i reproducira odnose zasnovane na moći. Drugim riječima stigma
stvara društvenu nejednakost, a društvena nejednakost pojačava stigmu.
Stigma je razarajući osjećaj na individualnoj razini jer vodi k osjećajima srama,
krivnje i izolacije. Također, takvi negativni stavovi dovode do toga da drugi
svojim propustima ili djelima uzrokuju i pojačavaju patnje stigmatiziranih
skupina zalažući se za to da im se uskrate pojedine usluge kao što su pravo na
liječenje ili školovanje. Takvi postupci predstavljaju diskriminaciju i vode
kršenju ljudskih prava.
11

Začarani krug predrasuda, stigme, diskriminacije i kršenja ljudskih prava
Diskriminacija nastaje kada se pojedinu osobu zbog stvarne ili percipirane
pripadnosti određenoj skupini (npr. seksualnoj manjini) stavlja u nejednak i
nepovoljan položaj u odnosu na druge. Budući da stigmu gotovo uvijek prati
diskriminacija, osobe s HIV/AIDS-om onemogućene su u ostvarivanju svojih
ljudskih prava i temeljnih sloboda koje proizlaze iz vrijednosti ljudskog
dostojanstva i jednakosti.
Posljedice stigme i diskriminacije ne vode samo kršenju ljudskih prava osoba s
HIV/AIDS-om već negativno utječu i na epidemiju te bolesti, na individualnoj,
obiteljskoj i društvenoj razini.
Najteže posljedice stigme i diskriminacije očituju se, pored njihovog razarajućeg
utjecaja na pojedinca, i na:
1. Efikasnost preventivnih programa na način da kreiraju strah od utvrđivanja
vlastitog HIV statusa. Ljudi se boje otići na testiranje, ponajprije zbog straha od
reakcije njihove okoline na moguć pozitivan rezultat (primjer pozitivne
nediskriminirajuće prakse - 30% ljudi u Australiji zna svoj HIV status).
2. Strah od stigmatizacije sprječava ljude da se koriste kondomima i na taj način
štite od prijenosa virusa. To je posebice tipično za žene koje uglavnom ne
inzistiraju na zaštiti, bojeći se da bi ih partneri i okolina mogli smatrati
promiskuitetnima ili već zaraženima.
12

3. Stigma i diskriminacija kreiraju lažan osjećaj sigurnosti koji nadalje smanjuje
efikasnost prevencije. Naime stigma i diskriminacija temelje se na postojećim
obrascima predrasuda i društvene isključenosti. Kada vezuju HIV uz pojedine
društvene skupine, pripadnici diskriminirajućih skupina njeguju ideju da sami
nisu pod rizikom, što nadalje može voditi rizičnom ponašanju.
4. Strah od diskriminacije sprječava ljude u traženju liječenja od HIV/AIDS- a i
drugih medicinskih usluga. U svim dijelovima svijeta postoji diskriminacija
ljudi unutar zdravstvenog sustava. Na taj način ljudi koji žive s HIV-om ostaju
bez prijeko potrebnih zdravstvenih usluga. Prema nekim istraživanjima 50%
ljudi na Filipinima doživjelo je neke od oblika diskriminacije u zdravstvenom
sustavu. Poseban oblik straha od diskriminacije u okviru zdravstvenog sustava
očituje se strahom da će informacija procuriti u javnost.
Kako možete pomoći
Dan posvećen problemu
HIV/AIDS-a je 1. prosinca.
Toga dana se nizom akcija i
medijskim događanjima
diljem svijeta nastoji podići
svijesnost o problematici
HIV/AIDS-a, čime se nastoji
smanjiti broj novooboljelih i
poboljšati zdravlje i kvaliteta
života onih koji žive s
HIV/AIDS-om.
Ljudi koji žive s HIV/AIDS-om, oni koji su iskusili gubitak bliskih osoba uslijed
te bolesti ili jednostavno oni koji vjeruju da se ovaj svijet može i treba
promijeniti svakim danom postaju sve organiziraniji. Njihov rad i glas bitni su u
borbi protiv te bolesti. No, potrebna je i politička volja na globalnoj i lokalnoj
razini kako bi se nove naraštaje odgajalo i obrazovalo u skladu sa znanstvenim
činjenicama i načelima ljudskih prava.
Ostvarivanje jednakih prava za sve - bez obzira na osobine i stil života - uz
znanstveni napredak te novosti u znanju i tehnologiji zahtijeva i političku
predanost problemu i aktivno uključivanje društva.
U borbi protiv stigme i diskriminacije i vi možete pomoći. Kako?
• Recite prijateljima što ste pročitali u ovoj knjižici.
• Ako poznajete nekoga tko rabi diskriminirajuće i pogrdne pojmove, savjetujte
mu alternativne pojmove koji ne vrijeđaju ljudsko dostojanstvo.
13

• Ako u vašoj okolini, u susjedstvu ili na radnom mjestu, ima netko koga
okolina osuđuje i odbacuje, pomognite mu da se osjeća prihvaćenim.
• Ako primijetite da se netko tko živi ili radi u vašoj blizini osjeća neugodno
zbog onoga što jest ili što misli, pružite mu podršku te zajednički jačajte
svijest kod drugih.
Porijeklo HIV-a
Teorija o lovcima
Teorija koja je za sada još uvijek
najprihvaćenija je da je virus
potekao iz životinjskog carstva
(rezus majmuni, čimpanze i tzv.
čađavi mangabiji).Virus poznat
kao Simian Immunodeficiency
Virus – SIV (virus
imunodeficijencije kod majmuna)
postoji kod tih vrsta majmuna, no
gdje su oni dobili taj virus još je
nerazjašnjeno.
Otvoreno je i pitanje kako je taj virus prešao s majmuna na ljude. Neki virusi
mogu prijeći sa životinja na ljude u procesu poznatom kao zoonoza. Postoje
pretpostavke o lovcima koji su jeli zaraženo majmunsko meso, ili koje su napali
i ozlijedili zaraženi majmuni, no taj scenario nije dokazan.
Ono što je pouzdano potvrđeno jest da postoje velike sličnosti između SIV-a i
HIV-a. Oba su lentivirusi (retrovirusi koji izazivaju bolesti karakteristične po
tome što dugo mogu izostati simptomi infekcije), a potvrđeno je i da su oba
oblika HIV virusa, HIV-1 i HIV-2, gotovo identični SIV-u. HIV-1 je vrlo sličan
SIV-u nađenom kod čimpanzi, a HIV-2 odgovara obliku SIV-a nađenom kod
tzv. čađavih mangabi majmuna.
Teorija o zaraženom cjepivu
Postoji i pretpostavka da su dijelovi životinjskih organizama miješani s krvnim
proizvodima i zatim upotrebljavani za proizvodnju cjepiva. Postavljena je
hipoteza da su organi majmuna miješani s cjepivom protiv dječje paralize koje je
davano tisućama ljudi u Kongu tijekom 1950-ih godina, ali ova je teorija u
najvećoj mjeri osporena kada su istraživači uspjeli doći do nekih od ostataka
spornog cjepiva i istražiti njegove komponente, pri čemu nisu nađeni tragovi
životinjskih organa.
14

Teorija kalkulacije
Nova teorija o porijeklu
HIV-a nastala je početkom
2000-te godine, kada je tim
znanstvenika izračunao
stopu mutacije virusa.
Utvrdili su koliko bi se
godina trebalo vratiti u
prošlost da bi svi danas
postojeći podtipovi HIV
virusa imali zajedničkog
pretka, otkrivši da virus
potječe iz 1930. godine.
Ako je HIV porijeklom iz Afrike, neodgovoreno pitanje je kako je prešao preko
Atlantskog oceana u SAD i ostatak svijeta? Moguće je i da je HIV nastao
paralelno u Africi i SAD-u, ako se uzme u obzir da je afrički oblik virusa HIV-2,
a američki i europski oblik HIV-1.
Kakvo god bilo porijeklo HIV virusa, što se možda nikada neće pouzdano
utvrditi, njegovo postojanje danas utječe na živote velikog broja ljudi.
Povijest HIV/AIDS-a
Prva smrt izazvana AIDS-om
Prvi poznati smrtni slučaj uzrokovan AIDS-om je muškarac preminuo 1950.
godine u Belgijskom Kongu. U to vrijeme uzrok njegove smrti bio je nepoznat,
no naknadno su istraživači istražili sačuvane uzorke njegove krvi i u njoj
pronašli tragove HIV-a.
'Pacijent nula' (eng. patient zero )
Prvi je zabilježeni slučaj HIV infekcije u svijetu otkriven u SAD-u 1981. godine.
U literaturi o HIV/AIDS-u taj se slučaj navodi kao ''pacijent nula'' (eng. patient
zero, termin koji označava prvu zabilježenu osobu koja ima simptome bolesti),
stjuart Gaetan Dugas preminuo od AIDS-a 1984. godine. Ranih 80-tih godina
većina identificiranih HIV slučajeva u SAD-u su bili muškarci homoseksualne
spolne orijentacije. Istražujući seksualnu prošlost Gaetana Dugasa, većina tih
slučajeva ukazivala je na neposredan kontakt s njime, ukazujući kako se virus
brzo širi za vrlo kratko vrijeme.
15

Rano širenje HIV/AIDS-a krvnim
proizvodima
Krvni su proizvodi u prošlosti imali
značajnu ulogu u širenju virusa, jer se
skeniranje donirane krvi na viruse
sustavno primjenjuje tek od ranih 80-tih
godina prošlog stoljeća. Od 60-tih
godina u Americi i drugim zemljama
potreba za transfuzijama krvi je uvelike
prerasla količinu rezervi, te se za
donacije krvi počeo nuditi novac. To je
privuklo mnogobrojne nove donatore,
od kojih su neki bili intravenozni
korisnici droge te oni koji su imali
mnogobrojne seksualne partnere.
Među njima bile su i osobe zaražene HIV-om, a najveći broj njih nije znao da je
HIV-pozitivan. Zaražena krv također je i prodavana te distribuirana po cijelom
svijetu, a neke od skupina koje su bile najviše pogođene ovim putem širenja
virusa bili su hemofiličari.
Širenje HIV/AIDS-a intravenoznim uzimanje droga
Intravenozno uzimanje droga bilo je i još je uvijek jedan od najzastupljenijih
načina prenošenja HIV-a. Od 70-ih godina prošlog stoljeća ovakav način
uzimanja droga postaje sve rašireniji, te je razmjena zaraženih igala i ostale
opreme bila vrlo česta.
Kratki pregled povijesti svjetske epidemije AIDS-a
Povijest HIV-a i AIDS-a izvan Afrike
počinje 5. lipnja 1981. godine, prvim
zabilježenim slučajem HIV infekcije u
Los Angelesu, SAD. U nekoliko je
velikih gradova SAD-a do kraja 1981.
godine prijavljen veći broj neobičnih
infekcija koje su uništavale imuni
sistem inficiranih. Kako su te infekcije
primjećene uglavnom kod muškaraca
homoseksualne spolne orijentacije,
nazvane su GRID (Gay Releted
Immune Deficiency tj. deficit
imunološkog sustava kod muškaraca
homoseksualne spolne orijentacije).
Novi su slučajevi zaraze ubrzano otkrivani, rastao je i broj prijavljenih infekcija
kod osoba heteroseksualne spolne orijentacije. Već 1982. godine u SAD-u je
16

zvanično objavljena epidemija, definirana kao AIDS, a postojeći dokazi su
upućivali na to da se prenosi seksualnim putem.
HIV virus kao takav nije bio identificiran do 1983. godine, a u početku je bio
nazivan LAV ili HTLV-III. Od 1986. godine virus je poznat kao virus humane
imunodeficijencije (HIV). Prvi je otkriveni oblik virusa HIV-1, a 1986. godine
otkriven je i HIV-2 oblik te je moguće da će se pronaći i drugi oblici HIV
virusa. Prvi testovi za otkrivanje inficiranosti razvijeni su 1985. godine, a 1987.
godine pojavio se i prvi od ljekova za HIV antiretrovirusnu terapiju.
Na svjetskom sastanaku ministara zdravstva u prosincu
1988. godine proglašen je Svjetski dan borbe protiv AIDSa
(WAD - World AIDS Day), 1. prosinac. Naglašena je
hitna potreba javne potpore razvoju programa u prevenciji
širenja zaraze i osiguravanju obrazovanja o HIV/AIDS-u,
te nužnost podizanja svijesti o problemima vezanim za
HIV/AIDS. Crvena vrpca (eng. red ribbon) je međunarodni
simbol svijesti o AIDS-u.
UNAIDS
Tematska skupina Ujedinjenih naroda je
osnovana 2001. godine, a čine ju
predstavnici SZO-a, UNHCR-a, UNICEFa,
IOM-a, Svjetske banke i UNDP-a.
Glavna područja djelovanja UNAIDS-a:
• Pružanje podrške i pomoći nacionalnim tijelima
• Kontrola i praćenje (Monitoring & Evaluation)
• Ljudska prava
• Unaprjeđenje ljudskih potencijala i kapaciteta organizacija
• Promotivne aktivnosti
• UN Cares (za zaposlenike UN-a i članove njihovih obitelji)
• Centar znanja-WHO Collaborative centre on 2nd Generation HIV Surveillance
• Sub- regionalna suradnja
UNAIDS zastupa slijedeća ljudska prava koja su relevantna za HIV/AIDS:
• pravo na život
• pravo na život bez diskriminacije i jednakost pred zakonom
• pravo na zdravstvenu zaštitu
• pravo na socijalnu sigurnost
17

• pravo na privatnost, brak i obiteljski život
• pravo na zaštitu od okrutnog, nehumanog i degradirajućeg postupanja
Zaključak je UNAIDS-a kako je strah od prenošenja zaraze zbog nepoznavanja
načina širenja HIV-a najčešći razlog diskriminatornog postupanja prema
osobama koje žive s HIV/AIDS-om.
Hrvatski nacionalni program za prevenciju
HIV/AIDS-a 2011. – 2015.
Iako se Republika Hrvatska za
sada može smatrati državom s
niskom prevalencijom
HIV/AIDS-a, postoji mnogo
čimbenika koji omogućuju širenje
virusa. Program zdravstvene
zaštite od AIDS-a u Republici
Hrvatskoj postoji od 1993. godine
i temelji se na Programu
suzbijanja i sprečavanja AIDS-a u
Republici Hrvatskoj koji je
izrađen 1986. godine.
Obzirom na nove spoznaje o strategiji prevencije HIV/AIDS-a i na temelju
Deklaracije o Obvezama prema HIV/AIDS-u (engl. Declaration of Commitment
on HIV/AIDS) koju je usvojila Opća skupština Ujedinjenih naroda u lipnju
2001. godine, izrađen je prvi Hrvatski nacionalni program prevencije
HIV/AIDS-a 2005.-2010.
Donošenjem Političke deklaracije o HIV/AIDS-u 2006. godine, države članice
UN-a obvezale su se na drastično povećanje obima postojećih nacionalnih
odgovora na HIV/AIDS. Potpisivanjem političke deklaracije, države su se
obvezale da će omogućiti opći pristup (engleski Universal Access) prevenciji,
liječenju, njezi i podršci svima onima koji su u potrebi. Deklaracija iz Dublina o
partnerstvu u borbi protiv HIV/AIDS-a u Europi i središnjoj Aziji (2004.),
Deklaracija iz Vilniusa o Mjerama za jačanja odgovora na HIV/AIDS-a u
Europskoj uniji te u susjednim državama (2004.), Deklaracija iz Bremena o
odgovornosti partnerstva – Zajedno protiv HIV/AIDS-a (2007.) i mnoge druge
aktivnosti Europske unije na ovom području dodatno su ojačale obveze država
usmjerene na suzbijanje HIV infekcije.
18

Postizanje zacrtanih ciljeva općeg pristupa HIV/AIDS-u u Hrvatskoj prati se i
vrednuje kroz izvještaje prema Deklaraciji o obvezama u svezi HIV/AIDS-a i
Milenijskim ciljevima razvoja.
Hrvatski nacionalni program za prevenciju HIV/AIDS-a 2011. – 2015.
naglašava kako je od iznimnog značaja poštivanje i promicanje ljudskih prava
osoba koje žive s HIV-om. Osobe koje žive s HIV-om imaju pravo na
privatnost, normalno školovanje, zdravstvenu skrb, rad, stanovanje i
nediskriminirajući odnos u svim područjima života. Javnost treba upoznati s
važnošću prevladavanja predrasuda, neznanja i sprečavanja diskriminacije u
suzbijanju HIV/AIDS-a. Posebna odgovornost svih radnika u javnim službama,
osobito u zdravstvenim, odgojno-obrazovnim i ustanovama socijalne skrbi, je na
području uklanjanja predrasuda i suzbijanja straha prema osobama koji žive s
HIV-om. Istaknuto je kako se javno-zdravstvene mjere u pogledu zdravstvene
skrbi, športa, zaposlenja, obrazovanja, socijalne skrbi, stanovanja i drugih
društvenih aktivnosti moraju temeljiti na znanstvenim spoznajama o prenošenju
HIV-a, a ne na pretpostavkama, spekulacijama i strahu.
Nacionalni savjetnik za HIV/AIDS i ljudska prava
U Republici Hrvatskoj od 2007. godine
djeluje i Nacionalni savjetnik za ljudska
prava osoba koje žive s HIV-om.
Njegovo djelovanje obuhvaća slijedeće:
• Prati donošenje zakona, podzakonskih
propisa, nacionalnih politika i programa
te predlaže mjere za poboljšanje prava
osoba koje žive s HIV-om kao i
ključnih populacija kojima prijeti viša
razina rizika od zaražavanja HIV-om.
• Pomaže nacionalnim dionicima u reakciji na kršenje ljudskih prava osoba koje
žive s HIV-om.
• Sudjeluje u izgradnji i jačanju kapaciteta organizacija civilnog društva za
aktivno zagovaranje za društvene promijenje namijenjene poboljšanju
socijalnog položaja osoba koje žive s HIV-om.
• Prati razvoj međunarodnih standarda u zaštiti ljudskih prava osoba koje žive s
HIV-om.
• Sudjeluje u izradi godišnjih izvještaja o stanju ljudskih prava osoba koje žive s
HIV-om u Hrvatskoj.
19

Epidemiologija HIV infekcije i AIDS-a u svijetu
HIV, virus koji uzrokuje AIDS, postao je jedan od najznačajnijih svjetskih
zdravstvenih i razvojnih rizika. Prvi je slučaj otkriven 1981. godine, a današnji
opći pregled HIV/AIDS-a u svijetu pokazuje slijedeće:
• Otprilike 34 millijuna ljudi trenutno živi s HIV-om, a 30 millijuna ljudi je od
početka epidemije umrlo zbog uzroka povezanih s AIDS-om.
• Slučajevi zaraze HIV-om prijavljuju se u cijelom svijetu, no većina ljudi koji
žive s HIV-om (97%) nalazi se u manje razvijenim zemljama, osobito u
subsaharskoj Africi.
• Većina ljudi koji žive s HIV-om ili su u povećanom riziku od zaraze nema
pristupa prevenciji, medicinskim uslugama i tretmanu.
• Još ne postoji lijek niti cjepivo za HIV/AIDS.
• HIV prvenstveno pogađa osobe u najproduktivnijem životnom razdoblju, a
većina je novozaraženih u dobi ispod 25 godina.
• HIV ne pogađa samo zdravlje pojedinaca, on utječe i na obitelji, domaćinstva,
zajednice, također i na razvoj i ekonomski rast nacija. Mnoge od zemalja
najače pogođene epidemijom također pate i od drugih infektivnih zaraza,
manjka hrane i ostalih značajnih problema.
• Unatoč navedenim izazovima, značajni su napori u cilju zaustavljanja i
preveniranja širenja HIV-a učinjeni na globalnoj svjetskoj razini, osobito u
prošlom desetljeću, i prisutni su znakovi koji ukazuju da epidemija možda
jenjava. Broj novozaraženih HIV-om i broj smrti povezanih s AIDS-om
opada, što doprinosi stabilizaciji epidemije. Dodatno, ukupan broj zaraženih
osoba u nerazvijenim zemljama kojima je osiguran adekvatan medicinski
tretman značajno je porastao, čak 20-orostruko od 2001. godine, dosegnuvši
znamenku od 6.6 millijuna u 2010. godini.
20

Globalna HIV/AIDS situacija po
procjenama UNAIDS-a:
• 34 millijuna ljudi trenutno živi s
HIV-om, porast u odnosu na 28.6
millijuna u 2001., što je rezultat
kombiniranog djelovanja novih
zaraza, dužeg života zaraženih i
općeg porasta svjetske populacije.
• Razina prevalencije (postotak
zaraženih osoba u dobi 15–49
godina) ujednačila se od 2001.
godine i u 2010. iznosila je 0.8%.
• 1.8 millijuna ljudi umrlo je od AIDS-a u 2010., što je 21%-tno smanjenje od
2005. godine. Smrtnost je dijelom opala zahvaljujući porastu primjene
antiretroviralne terapije (ART). HIV je među vodećim uzrocima smrtnosti na
svjetskoj razini, a prvi je uzrok smrtnosti u Africi.
• Broj novih HIV infekcija opao je za više od 20% od najvećeg u 1997., i
smanjio se za 15% između 2001. i 2010. godine. Međutim, godišnje se još
uvijek bilježi oko 2.7 millijuna novozaraženih, što je više od 7.000 novih HIV
infekcija dnevno.
• Većina novih infekcija prenesena je heteroseksualnim spolnim kontaktom, uz
dodatne faktore rizika za muškarce homoseksualne spolne orijentacije,
intravenozne korisnike droga i zaposlene u pružanju seksualnih usluga.
• Iako su mogućnosti testiranja na HIV značajno porasla i proširile se, što
omogućava većem broju ljudi da provjere svoj HIV status, većina zaraženih
još uvijek nije svjesna da su HIV-pozitivni.
• HIV je uzrokovao novo širenje tuberkoloze (TB), osobito u Africi, a
tuberkoloza je vodeći uzrok smrtnosti osoba zaraženih HIV-om u svijetu
• Žene predstavljaju oko polovice osoba koje žive s HIV-om na svjetskoj razini,
a više od polovice (59%) u subsaharskoj Africi.
• Mladi ljudi, u dobi od 15–24 godina, predstavljaju 42% osoba novozaraženih
HIV-om među starijima od 15 godina
• Globalno, otprilike je 3.4 millijuna djece koja žive s HIV-om, oko 390.000
novih infekcija među djecom godišnje, te 250.000 umrle djece. U 2009. godini
bilo je otprilike 16.6 millijuna AIDS siročadi, djece koja su izgubila jednog ili
oba roditelja zbog HIV -a, od kojih većina živi u subsaharskoj Africi (89%).
Globalni odgovor na HIV/AIDS
Međunarodni napori za suzbijanje HIV-a započeli su već u prvom desetljeću
epidemije kreiranjem (1987.) i provođenjem globalnog programa Svjetske
zdravstvene organizacije, WHO Global Programme on AIDS. UNAIDS je
21

oformljen 1996. godine kao koordinacijsko tijelo UN-a koje pomaže
usmjeravanju svjetske pažnje i napora na HIV/AIDS. Uloga vlada svjetskih
zemalja te civilnog društva je od velikog značaja. Vremenom, financiranje tih
napora je poraslo, te je pokrenuto više ključnih inicijativa na globalnoj i
lokalnim razinama suzbijanja HIV zaraze i prevencije.
Epidemiologija HIV infekcije i AIDS-a u
Hrvatskoj
Od 1985. godine, kada su zabilježeni prvi slučajevi zaraze HIV-om u Hrvatskoj,
do kraja 2011. godine registrirano je ukupno 943 osoba kojima je
dijagnosticirana HIV infekcija (u 2010. 862 osobe), od kojih je 349 razvilo
AIDS (u 2010. 325 osoba). U istom razdoblju od 943 osoba zaraženih HIV-om,
njih 179 je umrlo.
Godišnja incidencija AIDS-a kreće se u vrijednostima manjim od 4 na milijun
stanovnika, a incidencija HIV infekcije je oko 10-14 na milijun stanovnika. Te
vrijednosti svrstavaju Hrvatsku u kategoriju zemalja s niskom učestalošću
HIV/AIDS-a.
Broj novootkrivenih slučajeva HIV infekcije, AIDS-a i umrlih od HIV/AIDS-a u Republici
Hrvatskoj po godinama, za razdoblje od 1985. do 2011. godine
Tijekom 25 godina od prvih zabilježenih slučajevaj, učestalost AIDS-a je
podjednako niska a vidljiv je i lagani pad u trendu broja smrti od AIDS-a,
između ostaloga zahvaljujući i poboljšanoj i u Hrvatskoj svim oboljelima
22

dostupnoj terapiji. Vidljiv je lagani porast broja novootkrivenih slučajeva HIV
infekcije posljednjih nekoliko godina, što dijelom možemo objasniti stvarnim
porastom broja zaražavanja, a dijelom intenziviranom traženju inficiranih kroz
nekoliko ciljanih epidemioloških istraživanja i djelovanjem deset centara za
dobrovoljno, besplatno i anonimno HIV savjetovanje i testiranje u Hrvatskoj.
Četiri petine HIV/AIDS slučajeva čine muškarci (800 muškaraca i 143 žena).
Najveći broj infekcija registrira se u dobnoj skupini od 25 do 49 godina.
Dobna raspodjela HIV/AIDS slučajeva u vrijeme dijagnosticiranja HIV infekcije, po spolu, u
Republici Hrvatskoj u razdoblju od 1985. do 2011. godine
Prema vjerojatnom putu prijenosa, dominira spolni put prijenosa. Raspodjela
oboljelih među svim HIV slučajevima pokazuje najveći udio infekcija nastalih
homoseksualnim putem prijenosa (52,3%). Slijedi heteroseksualni put prijenosa
(33,8%), 22,7% zaraženo je heteroseksualnim odnosom izvan trajne veze i
11,1% unutar trajne veze. Oko 7% zaraženih osoba infekciju je steklo
dijeljenjem pribora za intravensko korištenje droga, čiji udio u strukturi
oboljelih je već godinama podjednako nizak. Prema podacima iz epidemioloških
istraživanja, godišnjeg izvještaja laboratorija i Registra osoba liječenih zbog
zlouporabe psihoaktivnih droga, prevalencija HIV infekcije u grupi opijatskih
ovisnika je već dulji niz godina niskih vrijednosti i stabilnog trenda, manja od
1%, što je znatno više nego se procjenjuje za opću populaciju, ali ipak
zadovoljavajuće u usporedbi s mnogim drugim europskim zemljama. Mjere
zdravstvenog odgoja u ovoj populaciji, uz savjetovališni rad i programe zamjene
igala i šprica (programi smanjenja štete), kao i ukupna preventivna djelatnost
koja se provodi prema Nacionalnom programu za prevenciju HIV/AIDS-a i
23

Nacionalnom programu suzbijanja ovisnosti, doprinijeli su ovako povoljnoj
epidemiološkoj situaciji u ovoj grupi. Ostali načini prijenosa (primanje zaražene
krvi ili krvnih preparata, prijenos s majke na dijete) čine manje od 5% od
ukupnog broja registriranih slučajeva zaraze HIV-om. U 3,8% slučajeva nije
bilo moguće saznati put prijenosa.
Od 76 slučaja dijagnosticirane HIV infekcije u 2011. godini, u 48 slučaja
vjerojatni put prijenosa bio je homoseksualni odnos (u 2010. godini 56 od 68), u
23 slučaja heteroseksualni odnos (u 2010. godini 9 od 68), u 3 slučaja dijeljenje
pribora za intravensko korištenje droga, u jednom slučaju put prijenosa bio je od
zaražene majke na dijete, te u jednom slučaju nije bilo moguće doznati put
prijenosa.
Raspodjela zaraženih HIV-om (od 1985. do 2011. godine) prema vjerojatnom putu prijenosa
HIV infekcije
* Heteroseksualni kontakt sa osobom koja je u povećanom riziku za HIV infekciju (populacije
s rizičnim ponašanjima za HIV)
** Heteroseksualni kontakt sa stalnim partnerom/icom koji je zaražen HIV-om
Napomena: podaci uključuju osobe kojima je dijagnosticirana HIV infekcija bez obzira na
status AIDS dijagnoze.
Redovito praćenje proširenosti HIV infekcije među stanovništvom putem
godišnjih zbirnih anonimnih podataka iz svih laboratorija u Hrvatskoj pokazuje
niske opće postotke. U 2011. godini ukupno je testirano 292.864 osoba (uzoraka
krvi) od čega je registrirano 161 HIV pozitivnih nalaza ili 0.06% (u 2010:
293.443 testiranja od čega 148 HIV pozitivnih nalaza ili 0,05%). Među
24

dobrovoljnim davaocima krvi (263.724) registrirane su dvije HIV pozitivne
osobe ili 0,001% (u 2010. godini 257.928 testiranih, niti jedna HIV pozitivna
osoba). Od ukupno 266 testiranih intravenskih korisnika opojnih sredstava,
registriran je jedan HIV pozitivan nalaz (u 2010. godini 237 testiranih, niti jedan
HIV pozitivni nalaz). Ti laboratorijski podaci mogu uključiti višekratno
testiranje jedne osobe ili testiranje osoba koje su od prije poznate kao HIV
pozitivne.
Centri za savjetovanje i testiranje na HIV
U Hrvatskoj od 2003. godine djeluje 10 Centara za anonimno i besplatno HIV
savjetovanje i testiranje koji su do kraja 2010. godine pružili 27.379
individualnih savjetovanja za 15.045 korisnika, a 14.642 osoba testirano je na
HIV (u tom razdoblju utvrđeno je 119 pozitivnih nalaza). U 2011. godini u
centrima je pruženo 5.155 individualnih savjetovanja za 2.735 korisnika, a 2.630
osoba se testiralo na HIV (utvrđeno je 25 pozitivnih nalaza).
Rad centara temelji se na preventivnim
aktivnostima koje kroz informiranje i
savjetovanje imaju za cilj smanjenje
rizičnih ponašanja u cijeloj populaciji
kao i u populaciji s rizičnim ponašanjima
za zarazu HIV-om. Dobrovoljno HIV
testiranje i savjetovanje omogućuje rano
otkrivanje HIV infekcije, što omogućava
pravovremeno liječenje i skrb za oboljele
i sprečava nehotično širenje infekcije.
Strategija prevencije
U Republici Hrvatskoj kontinuirano se provode mjere praćenja, sprečavanja,
suzbijanja i liječenja HIV infekcije i AIDS-a prema Programu mjera zdravstvene
zaštite, Hrvatskom Nacionalnom programu za prevenciju HIV/AIDS-a 2011-
2015 i posebnim programima (program rada centara za dobrovoljno, anonimno i
besplatno savjetovanje i testiranje na HIV, program poboljšanja praćenja HIV
infekcije tj. provođenje druge generacije praćenja HIV infekcije i AIDS-a koja
uključuje i nadzor nad ostalim spolno prenosivim bolestima, te istraživanja
proširenosti HIV-a i rizičnih ponašanja u skupinama s povećanim rizikom za
infekciju HIV-om).
Cilj je ovih aktivnosti koje se kontinuirano i sustavno provode i nadalje održati
povoljnu epidemiološku situaciju, te još više unaprijediti skrb za zaražene osobe
i osobe u povećanom riziku za infekciju.
25

Pripremila: Renata Đonđ Perković, prof.
Izdavač:
UDRUGA ROMA ZAGREBA I ZAGREBAČKE ŽUPANIJE
Čemernička 17, 10000 Zagreb
tel./fax: 01/ 245-2554, mob. 099/ 245-2554
e-mail: umrh@zg.t-com.hr
web: www.umrh.hr
Tisak: Zagreb, 2012.
Literatura: 1. Epidemiologija HIV infekcije i AIDS-a u Hrvatskoj, Služba za
epidemiologiju zaraznih bolesti, Hrvatski zavod za javno
zdravstvo, Zagreb, 2012.
2. Ljudska prava: sad više nego ikad, UNAIDS Hrvatska, Zagreb,
2012.
3. Hrvatski nacionalni program za prevenciju HIV/AIDS-a
2011. – 2015., Republika Hrvatska, Zagreb, 2011.
4. The Global HIV-AIDS Epidemic Facts Sheet, UNAIDS, 2011.
5. Izvješće o radu nacionalnog savjetnika za HIV/AIDS i ljudska
prava u 2010. godini, UNAIDS / UNDP Hrvatska, Zagreb, 2011.
6. HIV AIDS, Hrvatski crveni križ, Zagreb, 2007.
7. HIV/AIDS, stigma i diskriminacija, USAID, AIHA, ŠNZ Andrija
Štampar, Zagreb, 2004.
8. AIDS/HIV - bolest, Beus L, Begovac J., Zagreb, 1996.
9. AIDS/SIDA, Grupa autora, Zagreb, 1990.
10. AIDS priručnik bolesti, www.plivazdravlje.hr
Napomena: Priručnik je izrađen i tiskan u sklopu provedbe projekta 'Znanjem za
zdravlje – ZZZ' donacijom Ministarstva zdravlja RH
26