download - Centar za politološka istraživanja

Matko Meštrović
Prilog raspravi na temu:
Moć odlučivanja u kontekstu globalizacije politike
pod utjecajem globalnih igrača 1
Općenito se uzima da je najznačajnija posljedica na političkoj razini globalizacije erozija
državne suverenosti
neki čak sugeriraju da je era suverenih država prošla
tko što i koga globalizira
tko su ti globalni igrači
1. Transdisciplinarno gledište
Usko disciplinarno gledište neće uočiti mnogostruke i slojevite procese koji konstituiraju
tzv. ekonomsku globalizaciju i oblikuju specifične strukturacije i ekonomskog, i
političkog, i kulturnog i subjektivnog bića
te da tako proizvode i nove prostornosti i nove temporalnosti, koje nisu izvan
nacionalnog
jer su dijelom umetnute u nacionalno i s njim tvore kompleksna preklapanja, kako
zapaža Saskia Sassen
Postoji specifična vrst materijalnosti u podlozi svijeta novih poslovnih aktivnosti čak i
kad se one odvijaju u elektroničkom prostoru
pa i onaj najviše digitalizirani, globalizirani i dematerijalizirani sektor, to jest
globalne financije, nastanjuje i fizičke i digitalne prostore
te aktivnosti tvrtki dijelom su deteritorijalizirane i istodobno duboko
teritorijalizirane, protežu se globalno i ujedno su veoma koncentrirane u veoma
specifičnim mjestima,
Rast globalnih tržišta za financije i specijalizirane usluge, potreba za transnacionalnim
servisnim mrežama zbog povećanog međunarodnog investiranja
1 Tekst je prilog raspravi Kriza i transformacija političkih stranaka održanoj 09. studenoga 2007. u
Europskom domu u Zagrebu. Prof. dr. sc. Matko Meštrović znanstveni je savjetnik na Ekonomskom
institutu u Zagrebu.
1

zatim smanjena uloga vlade u reguliranju međunarodnih ekonomskih aktivnosti, i
odgovarajući uspon drugih institucionalnih arena, poglavito globalnih tržišta i
korporacijskih središta, važnih za upravljanje globalnom ekonomijom
sve to ukazuje na transnacionalne ekonomske procese s mnogim lokacijama u
brojnim zemljama
Ali ne pritišću samo globalne tvrtke i tržišta na oblikovanje interakcijske dinamike, kako
se smatra u literaturi o opadanju važnosti nacionalne države pod globalizacijom
nego i države same oblikuju tu dinamiku i to ne samo u obliku više ili manje
izraženog suprotstavljanja tzv. općim trendovima
ti standardizirajući trendovi, kao i nacionalne posebnosti u različitim odgovorima,
podjednako oblikuju rekonfiguraciju država
2. Biopolitička znanost
Suvremena geopolitika pokazuje istu logičku shemu koja definira suvremenu teoriju
suverenosti i stvarnost ekonomske aktivnosti:
prema Hardtu i Negriju, to su dvije strane koje su stalno u proturječnosti i sukobu
te unutrašnje konflikte ili proturječnosti valjalo bi prepoznati kao sukob između
mnoštva (to jest, snaga društvene proizvodnje) i imperijalne suverenosti (to jest,
globalnog poretka moći i eksploatacije) - između biopolitike i biomoći
biomoć stoji iznad društva, transcendira ga kao suverena vlast i nameće mu svoj
poredak, a biopolitička proizvodnja imanentna je društvu i stvara društvene
odnose i oblike života kroz kolaborativne oblike rada
Suvremeni globalni poredak, naime, ne može se više adekvatno razumjeti terminima
imperijalizma kakav su prakticirale moderne sile, temeljene na suverenosti nacije-države
proširene na strani teritorij
smisao globalizacije, kako je spomenuti autori vide, nije u tome da sve i svatko u
svijetu postane jedno te isto
nego prije u tome da nam omogući da, ostajući različiti, otkrijemo zajedničkost
koja nas osposobljava da komuniciramo i djelujemo zajedno
već je odavno priznato da industrijska radnička klasa nema više vodeću ulogu u
globalnoj ekonomiji, ali ne i to da proizvodnju danas valja shvatiti kao
općedruštvenu proizvodnju,
2

da valja u to uključiti i proizvodnju komunikacija, ljudskih odnosa i oblika života
U paradigmi nematerijalne proizvodnje, teorija vrijednosti ne može se više poimati
mjerom količine vremena
da bi danas mogla funkcionirati, ekonomika se mora oblikovati oko zajedničkog i
društvene kooperacije
mora postati biopolitička znanost: kao što proizvodnju vrijednosti moramo shvatiti u
terminima zajedničkog, tako i eksploataciju moramo pojmiti kao eksproprijaciju
zajedničkog
3. Stečeni interesi
Ali globalizacija se praktički može razumjeti jedino ako se analiza kapitalističke tržišne
discipline proširi sviješću o materijalnosti etničke i kulturne različitosti, što uključuje i
uvažavanje da ‘država’ posvuda ima različite konotacije
u zapadnim industrijskim ekonomijama, tehno-menedžerski način zaštite tržišta
od politike, čak i onda kada to uključuje povećanje moći države, omiljeni je
neoliberalni način upravljanja
pokušaji provođenja reformi epizodama ‘šok terapije’, u Rusiji i Indoneziji,
proizveli su moćne društvene i političke oligarhije kao očigledne nasljednike
starih autoritarnih političkih režima
u Africi, tri desetljeća strukturnog prilagođivanja samo su konsolidirala
predatorsku elitu koja je zlorabila reformski proces za učvršćivanje
klijentelističkih mreža koje podupiru njenu moć
u Latinskoj Americi unapređenje tržišta sada guraju neopopulistički režimi, više
nego što su to prije činili tehnokratski upravljači na valu programa strukturnog
prilagođivanja
Valja konačno uvidjeti da se neoliberalna reforma tiče konflikta i moći, to jest da
neoliberalna agenda nije neka apstraktna učinkovitost iznad stečenih interesa, nego
eminentno politički fenomen kao i svaka druga agenda radikalne političke promjene
u programima, djelovanju i ponašanju naših političkih stranaka ta činjenica nije
osviještena ni adekvatno uvažena, ni taktički ni strategijski
pa čak ni onda kad se nacionalni interesi eksplicitno prizivaju kao primarni i
nadklasni
jer oni se praktički ne razaznaju ni kratkoročno ni dugoročno kao egzistencijalni.
3

Zvonimir Lauc
Prilog raspravi na temu:
Kriza i transformacija političkih stranaka 2
Knjiga-zbornik Kriza i transformacija političkih stranaka grupe autora rezultat je
održanog znanstvenog skupa "Transformacija političkih stranka" u Zagrebu (28.06.2006.)
u organizaciji Centra za politološka istraživanja, te je samim tim definirana i tema ovog
djela. Od dana održavanja skupa, prošlo je 17 mjeseci, a da teme koje su pojedini autori
elaborirali nisu ništa izgubile na aktualnosti. Naprotiv. Sigurno nije slučajno da upravo
ovih dana je publicirana, imajući u vidu aktualne hrvatske parlamentarne izbore.
Ja kao konstitucionalista osvrnuti ću se samo na neka ustavna rješenja iz ove teme. Pri
tome treba imati na umu da je ustav najvažniji politički dokument i najviši pravni akt u
državi. Aktualnost političkih stranaka općenito, a onda i u Hrvatskoj svodi se na važnost
efikasnog i demokratskog funkcioniranja političkog sustava, koji u značajnom dijelu
zavisi od misije (teorijske i praktične) političkih stranka, što je osobito naglašeno u
postsocijalističkim zemljama koje odabiru višestranačje. Republika Hrvatska u svom
Ustavu jasno je definirala najviše vrednote ustavnog poretka, koje su temelj za tumačenje
Ustava. Tako u članku 3. Ustava, unutar jedanaest vrednota, je i demokratski
višestranački sustav. Određena konkretizacija ove vrednote uređena je čl. 6. Ustava.
Naravno da osnivanje političkih stranaka je slobodno, jer se ova sloboda naslanja na
općenito slobodu udruživanja građana po svim svojim potrebama i interesima
(udruživanje radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za socijalna, gospodarska,
politička, nacionalna, kulturna i druga uvjerenja i ciljeve). Fokusiram se osobito na
određenje u istom članku (stavak 2.)- "Unutrašnje ustrojstvo političkih stranaka mora biti
sukladno temeljnim ustavnim demokratskim načelima". Ovdje se ustavotvorac koristi sa
tzv. pravnim standardom, koji nije precizno opisan, nego se treba utvrđivati i definirati u
svakodnevnoj praksi, jasno naslanjajući se na teorijske dosege. Stoga si i postavljamo
pitanje što se podrazumijeva pod "temeljnim ustavnim demokratskim načelima". Odmah
je evidentno da je riječ o pluralizmu tih načela, koja su međusobno komplementarna i
koegzistirajuća. Pojednostavljeno, sva načela koja su u funkciji afirmacije i realizacije
Istine, Dobra i Lijepog, a eliminiranja i svođenja na najmanju moguću mjeru Laži, Zla i
Ružnog su u igri.
Ne pretendirajući na produbljenoj analizi navedenog (imajući u vidu karakter ove
rasprave), nastavno ćemo samo ukratko elaborirati i pokušati identificirati najvažnija
načela.
Sama definicija hrvatske države (članak 1.) da je ona jedinstvena, nedjeljiva,
demokratska i socijalna, ukazuje na njeno demokratsko i socijalno ruho. Drugim riječima,
nazočno je načelo narodnog suvereniteta (vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao
zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana). Ovo načelo narod ostvaruje u najvećem
dijelu u predstavničkoj, te nešto manje u izravnoj demokraciji (izborom svojih
2 Tekst je prilog raspravi Kriza i transformacija političkih stranaka održanoj 09. studenog 2007. u
Europskom domu u Zagrebu. Prof. dr. sc. Zvonimir Lauc dekan je Pravnog Fakulteta u Osijeku.
4

predstavnika i neposrednim odlučivanjem). Upravo u posrednoj demokraciji jest raison
d'etre političkih stranaka, koje se interpoliraju između predstavničkih tijela i biračkog
tijela. Da bi političke stranke obnašale posredničku misiju na demokratski način, conditio
sine qua non je da su organizirane tako da su otvorene prema biračima (osjetljive na
njihove potrebe i interese), da ih privlače putem svojih programa i protagonista, jer im je
smisao u tome da na izborima zadobiju povjerenje građana/građanki. Političke stranke
stječu legitimitet samim činom izbora, ali svakodnevno se moraju po tom pitanju
dokazivati. Znači, ovdje do izražaja dolazi načelo predstavničkog mandata, gdje moraju
znati narav tog mandata i tako se ponašati. Zaboravlja se da bez obzira na koji način je
pojedina biračka lista dobila povjerenje, kada su izabrani svi oni postaju članovi
predstavničkih tijela, te su predstavnici svih građana/građanki, državljana Republike
Hrvatske. Drugim riječima, ne predstavljaju svoje stranke, koje uvijek imaju poseban
interes, nego cijeli narod. Tako bi opće javno dobro trebalo biti kriterij njihova
zakonodavnog djelovanja, odnosno trebali bi imati na umu da zakoni koje donose trebali
bi biti iskaz opće volje (1+1 je veće od 2), a ne volje svih (1+1=2) (J.J. Rousseau).
Navedeno se prepoznaje kod nas i kao "grijeh struktura", gdje zakoni istina imaju
legalitet (formalni), ali ne i moralitet i legitimitet. Bez toga nema i istinskog legaliteta,
nema vladavine prava, još jednog bitnog načela. Na određeni način posrednička
demokracija, upravo zbog svojih devijatnosti, polako uzmiče pred participativnom
demokracijom, koja dobiva na zamahu obzirom na informatičku tehnologiju. U Republici
Hrvatskoj državna vlast (čl. 4. Ustava) ustrojena na načelu diobe vlasti (horizontalna i
vertikalna dioba vlasti - zakonodavna, izvršna, sudbena, ali ograničena pravom na
lokalnu, područnu (regionalnu) samoupravu). Takav pristup zahtjeva reafirmaciju,
između ostalog, načela supsidijarnosti, koje načelo nosi u sebi ideju autonomije dijelova
na lokalnoj razini u odnosu na središnjicu. To znači eliminiranje autoritativnosti,
centralizacije moći. Demokratska država, a onda i odgovarajući ustroj političkih stranaka,
na krucijalno mjesto mora stavljati zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a to znači
načelo poštivanja prava čovjeka (osobna, politička, gospodarska, socijalna i kulturna
prava). Zadaća je stranaka izboriti vlast. Na tom putu osvajanja vlasti, stranke su u
pokretu, nude svoje vizije i misije (predizborna obećanja). Međutim, kada vlast i osvoje
to zanemaruju i posvećuju se poretku, održavanju stanja stvari (usmjerene su na status
quo). Znači iz potencijalnog progresivnog ulaze u regresivno ponašanje. Korektor toga
trebalo bi biti javno mnijenje, kao i odgovarajuća opća, pa i politička kultura. Posebno
značajno mjesto i ulogu u tome imaju mediji.
Prisjetimo se zbilje.
Kako se donose zakoni, važno je tko je predložio neka rješenja, a ne ponuđeni sadržaj.
Osobito to dolazi do izražaja kada je predlagač Vlada, u kojem slučaju, najčešće,
zakondavna procedura (osobito rad radnih tijela Sabora) svodi se na formalnost, odnosno
na ne kritičko prihvaćanje i ne oponiranje. Republika Hrvatska nije ozbiljno pristupila
regulatornoj reformi, što se svodi na usvajanje regulatorne tehnologije poznate kao
"dobra vladavina" (good governance). To znači pridržavati se i razvijati načela:
otvorenosti, participacije, odgovornosti, djelotvornosti, koherentnosti, razmjernosti i
supsidijarnosti.
5

Svjedoci smo naknadnog prekrajanja izbornih rezultata, osobito na lokalnoj i područnoj
razini (općine, gradovi, županije) kupovanjem mandata. Na tim razinama više smo
okupirani rušenjem izbornih rezultata, nego li borbom za sačuvanjem (aufheben) istih.
Imamo istovjetan izborni sustav za Sabor, kao i za mjesne odbore, što jednostavno nije
primjereno.
Način ulaska na izborne liste nije predmetom demokratske procedure. Inače uopće
nemamo razigranu demokratsku proceduru novačenja unutar same stranke. Stranke ne
skrbe o svom članstvu i njegovoj kvaliteti (nema adekvatnih obrazovnih programa,
odgovarajućih treninga za vještine i dr.).
U informatičko doba web stranice političkih stranaka (ukazujemo na opasnost
generaliziranja, jer razlike postoje) uglavnom nisu adekvatne, a one koje i egzistiraju nisu
ažurirane, tako da prednosti informatičke tehnologije se ne koriste.
Stranačka stega sve bliže je ozloglašenom "demokratskom centralizmu". Svjedoci smo
obračunavanja vrha stranke sa svima koji nisu istomišljenici, skrušeni i ponizni. Na taj
način gaji se duh poltronstva i ambijent straha, guši se individualna sloboda, potencijalna
kreativnost.
Najmjerodavnije vrednovanje ponašanja pojedinaca i skupina jesu njihove obiteljske,
radne i životne sredine. Tek kada te sredine izvrednuju moralne, socijalne i intelektualne
kapacitete pojedinaca, mogu isti biti "lansirani" u okruženje općenito, a osobito političko.
Drugim riječima, valja znati koji i kakvi kriteriji (dobrota rješenja) moraju biti poštovani,
te mjerila kojima će se kvantitativno to i dokazivati.
Na kraju kao recenzent ove knjige ne ostaje mi ništa drugo nego konstatirati, da ovakva
djela su više nego dobro došla, jer svi autori su na sebi svojstven način ukazali na
određene fenomene. Detektirajući krizne pojavnosti autori ne ostaju samo na tome, nego
ukazuju na suvremena svjetska rješenja i nude odgovarajuće podloge za negacijom
negacije tih negativnosti. Ovim izdanjem se korigira inače insuficijentnost ove i slične
literature u nas.
Zaista mnogo je izazova. Samo umreženi pametni i pošteni pojedinci mogu ih
prevladavati.
6

Hrvoje Butković
Prilog raspravi na temu:
Političke stranke – moć odlučivanja u kontekstu globalizacije politike 3
Jaz između suvremenih političkih stranaka i građana, velikim dijelom posljedica je
činjenice da su stranke postale profesionalizirane organizacije sa zanemarivim brojem
aktivnih članova. Nakon ulaska Hrvatske u EU doći će do slabljenja mogućnosti utjecaja
stranaka na donošenje političkih odluka, što će još više udaljiti građane od ovih
organizacija.
Nakon ulaska u EU veliki dio političkih odluka više se neće donositi na nacionalnoj nego
na europskoj razini, gdje je moć odlučivanja koncentrirana u rukama Vijeća ministara
kao institucije koju sačinjavaju subjekti izvršne vlasti (nacionalni ministri u određenim
područjima). Iako se odluke na razini Unije u nekim područjima donose u procesu suodlučivanja
između Vijeća ministara i Europskog parlamenta, ovlasti Europskog
parlamenta još uvijek nisu usporedive s parlamentarnim ovlastima na nacionalnoj razini.
Stoga se može zaključiti da će ulazak u EU ojačati izvršnu, a oslabjeti zakonodavnu
granu vlasti. Slabljenje političkog utjecaja Hrvatskog sabora automatski će rezultirati
slabljenjem utjecaja hrvatskih političkih stranaka.
Proces donošenja odluka na razini EU neće ići na ruku političkim strankama. Riječ je o
vrlo tehničkom i fragmentiranom procesu koji se uvijek odnosi na usko određena i
stručna pitanja. Općenito govoreći organizirani interesi (organizacije civilnog društva,
poslovni subjekti itd.) sa svojom usmjerenošću na partikularna pitanja imaju bolje
predispozicije za utjecaj na Europsku komisiju kao inicijatora legislative na razini EU,
nego li političke stranke koje uvijek moraju voditi računa o cjelini poretka.
Problematično funkcioniranje političkih stranaka u kontekstu EU ukazuje na nužnost
njihovog reformiranja. Potrebno je na europskoj razini omogućiti evoluciju ovih
organizacija, jer bez njihovog djelovanja demokracija nije moguća.
3 Tekst je prilog raspravi Kriza i transformacija političkih stranaka održanoj 09. studenog 2007. u
Europskom domu u Zagrebu. Hrvoje Butković asistent je u Institutu za međunarodne odnose u Zagrebu,
Odjel Europskih integracija.
7