1.3.4.B. Poljska nacionalna manjina u Jugoslaviji tijekom Drugoga ...

Mihael Sobolevski 

Poljska nacionalna manjina u Jugoslaviji 

tijekom Drugoga svjetskog rata 

Poljska je nacionalna manjina u Kraljevini Jugoslaviji spadala 

u manje nacionalne skupine, pa je, veoma često, pri 

statističkim iskazima, svrstavana pod skupne izraze: druge 

ili, pak, ostale nacionalne skupine. Njena malobrojnost, kao 

i manjak odgovarajuće arhivske i druge građe utjecali su, 

stoga, i na stupanj njene historiografske i kulturološke 

istraženosti, no, ipak, njoj su posvećeni, doduše malobrojni, 

publicistički i znanstveni radovi, a obrađuje se te spominje i 

u nekim radovima šireg obuhvata. 1 

1 Ovdje, naravno, navodim samo izbor objavljenih izvora i literature o 

tome: Definitivni rezultati popisa stanovništva Kraljevine Jugoslavije od 

31. januara 1921. godine, Sarajevo, 1932., L. Trnjegorski, Jugoslovenske 

manjine u inostranstvu, Beograd, 1938., Stanovništvo predratne Jugoslavije 

po veroispovesti i materinjem jeziku – po popisu od 31.III. 1931. 

godine, serija II., sv. III, Beograd, 1945., Istorijski arhiv Komunističke 

partije (KP) Jugoslavije, knj. 2 (Borba 1942.-1943.), Beograd, 1949., 

Dokumenti istorije omladinskog pokreta Jugoslavije, t. II., knj. 1 (1943.), 

Beograd, 1959., D. Lukač, Pripadnici poljske nacionalne grupe u Jugoslaviji 

u toku narodnooslobodilačkog rata (NOR), Vojnoistorijski glasnik, 

g. XXI., br. 1, Beograd, 1970., J. Kumoš, Poljaci prnjavorskog sreza, u: 

Srednja Bosna u naronooslobodilačkoj borbi. Članci i sjećanja, knj. 1 

(Srednja Bosna do ustanka i u ustanku 1941.), Beograd, 1976., H. 

Batowski, Hrvati i Poljaci u okviru Austro-Ugarske Monarhije. Promatranje 

i prosudbe, Šidakov zbornik, posebni svezak Historijskog zbornika, sv. 

XXIX-XXX, Zagreb, 1976.-1977., A. Burda, Poljski naseljenici u Bosni, 

Zbornik krajiških muzeja, sv. III, Banja Luka, 1968.-1969., Dokumenti o

372 


Poljsku bi nacionalnu manjinu inače trebalo više istraživati i 

zbog činjenice što je ona nakon Drugoga svjetskog rata 

masovno iseljena u domovinu svojih predaka, čime je gotovo 

i nestala s južnoslavenskih područja, pa su istraživanja 

njene prošlosti ujedno i jedino svjedočanstvo o njenom 

ranijem prisustvu u tim područjima. Ovo saopćenje, stoga, 

želi tome svjedočiti. 2 

Treba naglasiti, ne ulazeći podrobnije u pitanje prisustva 

Poljaka u prošlosti u pojedinima južnoslavenskim područjima, 

da se Poljaci u njih počinju organizirano naseljavati 

tek nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske 

Monarhije 1878. godine. Do tada su se oni u ta područja 

samo pojedinačno naseljavali, prije svega nakon propasti 

poljske kraljevine i podjele Poljske 1975. od strane Austrije, 

Pruske i Rusije. Političke su emigracije Poljaka u 

pojedine europske i prekooceanske zemlje bile brojne i 

nakon poljskih ustanaka 1830.-1831., 1846.-1849. i 

1861.-1864. godine. No, te je pojedinačne slučajeve teško, 

pa i nepotrebno pratiti, pa će se u saopćenju pratiti samo 

masovna kolonizacija Poljaka u južnoslavenska područja u 

spoljnoj politici Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) 

1945., Beograd, 1984., Dokumenti o spoljnoj politici SFRJ 1946., Beograd, 

1984., J. Kokot, Dvanaesta proleterska slavonska brigada, Beograd, 

1987., N. Šehić, Politika iseljavanja i useljavanja na području Bosne i 

Hercegovine (BiH) 1918.-1921. godine. Migracija i BiH, Sarajevo, 1990., 

R. Kaltenberger, Operationszone Adriatisches Küstenland. Der Kampf um 

Triest, Istrien und Fiume 1944/1945, Graz – Stuttgart, 1993, H. Kumberović, 

Iseljavanje Poljaka iz BiH 1946. godine, Časopis za suvremenu 

povijest, br. 1 (30), Zagreb, 1998., i Zbornik dokumenata i podataka o 

NOR-u jugoslovenskih naroda, t. IV., knj. 1-28 (Borbe u BiH), Beograd, 

bez g. izdanja. 

2 Kao pripadnik poljske nacionalne manjine imam pri tome i osobni 

interes, kao i osobna iskustva o prisustvu te manjine i njenim problemima 

u južnoslavenskima područjima.

Mihael Sobolevski 373 

razdoblju nakon okupacije BiH, a i to gotovo samo u to 

područje. 

Nakon okupacije BiH od strane Austro-Ugarske Monarhije 

njene vlasti šalju pojedine Poljake iz Galicije u BiH, gdje oni 

obavljaju pojedine civilne i vojne dužnosti u sklopu uspostavljenoga 

okupacijskog sustava. Potom slijedi – 1895. 

godine - prava kolonizacija Poljaka u BiH, koja traje desetak 

godina, a uglavnom je usmjerena u područja Bosanske 

krajine, odnosno srednje Bosne. 

Austro-ugarske su vlasti, inače, poticale iseljavanje Poljaka 

iz Galicije, pa i, doduše manje, iz Šleske (Cislajtanije) iz više 

razloga. Naime, tamo je, na relativno malom području, 

živjelo više od pet milijuna Poljaka. Stoga je, potkraj 19. 

st., Galicija dobila svojevrsna autonomna prava, koja su 

ponajviše koristila poljskim plemićima, ujedno i vlasnicima 

najvećih površina obradive zemlje, pašnjaka i šuma. Oni su, 

uostalom, ishodili i pojedinačna autonomna prava, a radi 

očuvanja svojih osobnih interesa, od cara i bečke vlade, 

koji su time, zauzvrat, sebi osigurali potporu Poljaka u 

Carevinskom vijeću. Kako je, pak, seljačko stanovništvo s 

malo ili bez zemlje, a uz povremene nemire, stalno nastojalo 

ostvariti podjelu plemićke zemlje, autonomne su 

vlasti u Galiciji, kao i austro-ugarske vlasti nastojale dio tog 

stanovništva preseliti i u područja okupirane Bosne i 

Hercegovine, koja su, prije i poslije okupacije, bila opterećena 

dubokima nacionalnim i vjerskim suprotnostima te 

kulturalnim raznolikostima. Muslimansko i srpsko stanovništvo, 

usto, nije s blagonaklonošću prihvatilo okupaciju, pa 

je naseljavanje pojedinih dijelova BiH sa novim stanovništvom 

s područja Austro-Ugarske Monarhije (Česi, 

Mađari, Nijemci, Poljaci, Talijani, Ukrajinci itd.) trebalo, 

među ostalim, poslužiti i etničkim promjenama, koje bi,

374 


pak, mislilo se, mogle utjecati na izmjenu odbojnosti spram 

okupacije i osnažiti, pomoću novog stanovništva, naklonost 

spram okupacijskih vlasti. 

Poljaci doseljeni u BiH dobivaju, pak, od austro-ugarskih 

vlasti zemljišta pod šikarama i šume, koje je tek trebalo 

privesti poljoprivrednima kulturama i stočarstvu. 3 Stoga 

pojedinci odlaze u gradove, zapošljavajući se u industriji, 

koja se potiče i oživljava u to vrijeme. 

Glavni je, pak, kolonizacijski val Poljaka iz Galicije u BiH 

usmjeren u područje sjeverno od Banje Luke, na desnu i 

lijevu obalu rijeke Vrbas. U tom području oni grade nova, 

ali i naseljavaju već postojeća naselja sa domicilnim, većinom 

srpskim stanovništvom. Izvan tog područja izgrađeno 

je, usto, još samo jedno veće naselje Poljaka i Rusina: 

Dombrava, kotar Bosanski Novi. 

Poljski su doseljenici njegovali razne oblike kulture i tradicije 

svoje domovine. To je posebno dolazilo do izražaja u 

područjima etno-kulture, kulture prehrane i vjerskih običaja, 

čime su ublažavali svoju općekulturnu izolaciju od 

vlastite matice. U većini su pripadali ruralnom stanovništvu 

i bili nepismeni. 4 Domicilno ih je stanovništvo u BiH, ali i 

ono u Hrvatskoj nazivalo Galicijanima, što se odnosilo i na 

3 To se, kazivali su moji bake i djedovi, koji u sudjelovali u migraciji iz 

Galicije u BiH, mukotrpno i više godina radilo. 

4 Kada sam kao gimnazijalac otpočeo istraživati svoje korijene i učiti 

poljski jezik iz knjiga, a ne iz govornoga vrela kućnog ognjišta, zanimalo 

me je li tko od meni poznatih Poljaka iz Galicije u BiH sa sobom donio i 

neku knjigu na poljskom jeziku. Pronašao sam samo dva molitvenika: 

jedan je bio toliko ishaban i oštećen od uporabe da je od njega ostao 

samo hrbat, no drugi je bio dobro očuvan: tiskan je u Krakówu 1885. i, uz 

molitve, sadržavao je u prilogu i kratku povijest poljskog kraljevstva, 

izloženu prema vladavini pojedinih kraljeva.


doseljene Ukrajince iz Galicije, a ponekad je imalo i 

pejorativni prizvuk ili značaj. Godine je 1910. u BiH, prema 

podacima tadašnjega popisa stanovništva, živjelo 10.975 

Poljaka. Bili su nastanjeni u 12 kompaktnih kolonija i u 

tridesetak mješovitih naselja. 5 

U Prvome svjetskom ratu Poljaci su, kako oni u sastavu 

Austro-Ugarske Monarhije, tako i oni u sastavima Njemačke 

i Ruske Carevine, snosili sve tegobe toga okrutnog 

rata, a mnogi su izgubili živote za interese u ratu suprotstavljenih 

europskih i svjetskih velesila. Pri kraju se rata 

državnici zapadnih zemalja zalažu za uspostavu poljske 

države, koja je proglašena republikom 22. studenoga 1918. 

godine, želeći je pretvoriti u dio sanitarnog kordona prema 

tada već sovjetskoj Rusiji. Poljaci u područjima BiH s odobravanjem 

i oduševljenjem prate proces uspostave poljske 

državne neovisnosti, ali, ipak, ne izražavaju i posebni 

interes da iz Kraljevine SHS optiraju, odnosno odu u 

Poljsku, prije svega zbog toga što se, u to vrijeme, Poljska 

suočavala s problemom određivanja granica sa susjednim 

državama, a potom je ušla u veljači 1919. i u avanturistički 

rat protiv Rusije, tada već sovjetske. Takvi unutarnjopolitički 

odnosi i vanjsko okruženje Poljske, uz otvoreno pitanje 

pripadnosti Galicije, nisu pružali poticaj i sigurnost 

Poljacima iz BiH za povrat u staru domovinu. No, neki su 

od njih bili protjerani s područja BiH, osobito oni koji su se 

posebno isticali u vrijeme okupacije (1878.-1908.) i 

aneksije BiH od strane Austro-Ugarske Monarhije. 

Inače, sliku rasprostranjenosti Poljaka u područjima BiH te, 

šire, Kraljevine SHS moguće je rekonstruirati tek nakon 

5 Njihova je detaljnija teritorijalna rasprostranjenost prikazana kasnije, u 

prikazu za područje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS).

376 


popisa stanovništva Kraljevine SHS iz 1921. godine: bilo ih 

je 14.764, od toga u BiH 10.705, u Hrvatskoj 3148, u 

Sloveniji 338, u Srbiji 286, u Bačkoj, Banatu i Baranji 284 te 

u Crnoj Gori tri. Samo u BiH bili su koncentrirani u svojima 

većinskim naseljima, dok su u ostalim područjima Kraljevine 

SHS isključivo nastanjeni u mješovitim naseljima, u 

manjim skupinama ili, pak, pojedinačno. U BiH su bili, već 

je spomenuto, koncentrirani u područjima Okruga Banja 

Luka. U tom je Okrugu, od ukupno 10.705 Poljaka u BiH, 

živjelo njih 9582 (u samoj Banjoj Luci živjelo ih je 181, a u 

banjolučkome kotaru 721, ponajviše u dvije poljske kolonije: 

Donji i Gornji Bakinci). U bosanskogradiškome području, 

pak, živjelo ih je 1219, i to u mješovitim naseljima: 

Cerovljani, Kijevci, Nova Topola i Romanovci. Prema 

kotarevima živjeli su i u bosanskonovome kotaru, gdje 

postoji samo jedno mješovito naselje: Dombrava, sa 272 

Poljaka i 68 Rusina, u derventskom kotaru (470 Poljaka u 

mješovitim naseljima) i, ponajviše, u prnjavorskom kotaru 

(6283 Poljaka). Njihova su većinska naselja Devetina, 

Grabašnica, Gumjera, Jadovica, Novi Martinac, Rakovac, 

Selište i Stara Dubrava (gdje čine trećinu stanovništva). 

U razdoblju se od 1921. do 1931. godine, odnosno do 

drugoga popisa stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji, broj 

stanovnika poljske nacionalne manjine uvećao za 3873 

osobe i odnosio se na 18.637 osoba. Njihov se broj, prema 

procjenama koje je teško provjeriti, do napada Njemačke 

na Kraljevinu Jugoslaviju uvećao na 20.000 osoba. 

Inače, poljska je nacionalna manjina, kao mala zajednica, k 

tome još i ekonomski relativno siromašna te teritorijalno 

usitnjena, koristila tridesetih godina 20. st. samo neke od


svojih mogućnosti, pa i prava. 6 Ipak, u to se vrijeme, prije 

svega u BiH mogu uočiti nešto življa kulturno-prosvjetna 

kretanja među pripadnicima poljske zajednice. Toj je 

činjenici svakako pridonijelo otvaranje Konzulata Republike 

Poljske u Banjoj Luci, uz Konzulat u Zagrebu i Veleposlanstvo 

u Beogradu. Tada u većim naseljima Poljaci nastoje 

izgraditi osnovne škole s odjeljenjima s nastavom i na 

poljskom jeziku. Uz pomoć spomenutih konzulata i Veleposlanstva, 

kao i Poljsko-jugoslavenskoga društva i Svjetskog 

saveza Poljaka u inozemstvu u Poljsku se šalju na 

školovanje mladići, koji uglavnom pohađaju tečajeve poljskog 

jezika, a po povratku se uključuju u školsku nastavu. 

Iz Poljske, pak, u područja banjolučkoga okruga dolaze 

skupine Poljaka u posjet svojim sunarodnjacima, koji sudjeluju 

i u gospodarskom, kulturnom, političkom i prosvjetnome 

životu okruga. U pojedinim se selima s većinskim 

poljskim stanovništvom osnivaju podružnice društva Ognjište 

(Ognisko), koje potiče razvoj kulturnog života Poljaka. 

Osnivaju se, usto, folklorne i glazbene sekcije te knjižnice s 

literaturom na poljskom jeziku. Sve je to pridonijelo da su 

Poljaci prve i druge generacije uspjeli očuvati svoje kulturne 

tradicije i nacionalne posebnosti, pa nisu bili masovnije 

podložni ili podvrgnuti nacionalnoj asimilaciji od strane 

autohtonog stanovništva. 

Nacionalno-obnoviteljski pokret Poljaka u područjima Kraljevine 

Jugoslavije i njihova sve tješnja povezanost s maticom 

zemljom onemogućeni su i prekinuti napadom nacis- 

6 O zakonskima i ustavnim pravima nacionalnih manjina, pa i poljske, u 

Kraljevini Jugoslaviji usp: M. Sobolevski, Nacionalne manjine u Kraljevini 

Jugoslaviji, u: Dijalog povjesničara/istoričara, 2, prir. H.-G. Fleck i I. 

Graovac, zbornik radova sa međunarodnoga skupa održanog 19.-21. 

studenoga 1999. u Pečuhu, Zagreb, 2000., 395-410.

378 


tičke Njemačke na Poljsku 1. rujna 1939. godine. Ta je 

činjenica duboko potresla pripadnike poljske zajednice, 

pogotovu kada se u okupaciju i podjelu Poljske uključio i 

Sovjetski Savez. Ipak, oni su, iščekujući sa zebnjom rezultate 

napada na Poljsku, poduzimali i određene aktivnosti, 

sve do prikupljanja dragovoljaca za obranu poljske države. 

No, niti jedan od tih dragovoljaca nije stigao do Poljske, jer 

ona je nakon 35 dana otpora kapitulirala. Poljska je, od 

tada, u okolnostima otpočetoga Drugoga svjetskog rata, sa 

svih strana bila okružena neprijateljskima državama, a 

spram nje je samo Rumunjska, i to u samome početku rata, 

iskazivala kakav-takav neutralni stav. Do 17. rujna 1939. 

je, stoga, njena kratka granica s Poljskom predstavljala i 

jedini izlaz poljskim civilima koji su se nastojali skloniti od 

strahovitih ratnih razaranja i vojnicima koji su nastojali 

izbjeći njemačko zarobljeništvo. Međutim, poljsko je 

granično područje 17. rujna okupirala Crvena armija Sovjetskog 

Saveza, čime je odrezan i taj koridor spasa. U 

Rumunjskoj se tada zateklo približno 10.000 izbjeglih 

poljskih vojnika, od kojih se jedan dio, približno 3000 

vojnika, htio preko Kraljevine Jugoslavije prebaciti u 

zapadnoeuropske zemlje i njihove kolonije. Za njih je, 

putem osnovanih komiteta za pomoć, poljska nacionalna 

manjina u Kraljevini Jugoslaviji prikupljala hranu, novac i 

odjeću. Velika je pomoć prikupljena u banjolučkome okrugu, 

gdje se pomoć prikupljala i u naseljima sa srpskim 

stanovništvom. 

U to vrijeme, tridesetih, bolje rečeno potkraj tridesetih godina 

godina 20. st., zbog agrarne prenapučenosti područja 

u kojima je obitavala poljska nacionalna manjina u BiH, 

jačaju procesi njene migracije u Hrvatsku, prije svega u


Slavoniju. Pojedinci, stoga, prodaju svoja imanja u BiH te 

kupuju kuće i zemljišta u Slavoniji. 7 

Nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije u Travanjskome 

ratu 1941. nastale su takve interesne i teritorijalne promjene 

koje su onemogućavale daljnju duhovnu i osobnu 

povezanost pripadnika poljske nacionalne manjine. Najveći 

se broj Poljaka našao u sklopu Nezavisne Države Hrvatske 

(NDH), tvorevine Kraljevine Italije i Trećega Reicha. S 

obzirom na tu činjenicu treba ovdje najkraće ukazati na 

sastav stanovništva te kvislinške tvorevine i na odnos 

njezinih vlasti prema nacionalnim manjinama uopće. 

U NDH, koja se uglavnom sastojala od BiH te većeg dijela 

područja Hrvatske, prema procjenama je živjelo približno 

6,5 milijuna stanovnika: 3,5 milijuna činili su Hrvati, a 

preostalo se stanovništvo svrstavalo među nacionalne ili 

vjerske manjine. Pri tome treba izdvojiti samo muslimane 

koje su vlasti NDH smatrale Hrvatima islamske vjeroispovijedi, 

a kojih je bilo približno 600.000. Srbe, pak, koji 

su prema broju stanovnika (približno 1,955.000) zauzimali 

drugo mjesto, vlasti NDH nisu priznavale kao narod nego 

samo kao nacionalnu manjinu. Od preostalih nacionalnih 

manjina najbrojniji su bili Nijemci (približno 180.000), a 

potom slijede Mađari (približno 75.000), Slovaci (približno 

65.000), Židovi (približno 40.000), Slovenci (približno 

30.000) i Talijani (približno 5000), dok su preostale nacio- 

7 U to su se vrijeme iz BiH u Slavoniju odselili, primjerice, i roditelji moga 

oca te, s majčine strane, dvije tete s obiteljima i ujak, a i moj je otac 

potom, prije proširenja Drugoga svjetskog rata u nas, kupio zemlju u 

Slavoniji, u koju se, s obitelju, preselio tek u jesen 1941. godine, pošto su 

ustaničke srpske snage spalile Dombravu, a njezini se stanovnici raspršili 

na sve strane svijeta. Tada je to naselje praktički nestalo sa zemljopisne 

karte.

380 


nalne manjine obuhvaćene odrednicom ostale (približno 

50.000). Stoga se ni ne znaju ni približni pokazatelji o 

brojnosti poljske nacionalne manjine. Moglo ih je, prema 

mojim proračunima, biti između 18 i 19 tisuća. 

Vlasti NDH-a su imale razrađen odnos spram položaja i 

sudbine svih nacionalnih manjina. U tragičnom su se položaju 

kao manjinske cjeline našli Cigani (Indidi, Romi) i 

Židovi, jer na njih su primjenjivani rasni zakoni i bili su 

izloženi genocidu. Srbi su se, pak, okrutno i specifično 

tretirali: njihovo djelomično fizičko uništenje i iseljavanje u 

Srbiju trebala je biti kazna za njihovo navodno sudjelovanje 

u ranijemu velikosrpskom teroru nad Hrvatima u Kraljevini 

Jugoslaviji. Potom vlasti NDH-a taktiziraju u odnosu spram 

Srba, nastojeći ih odvojiti od antifašističkoga pokreta, pri 

čemu sklapaju i interesne sporazume s pojedinima četničkim 

skupinama, a umjesto njihova prevjeravanja na 

katoličanstvo omogućuju im pripadanje Hrvatskoj pravoslavnoj 

crkvi. Povlašteni su položaj uživale prije svega njemačka, 

a potom i mađarska nacionalna manjina. Prema 

ostalim su se manjinama vlasti NDH-a odnosile raznoliko, 

ovisno o okolnostima i prema prigodama. Tako se u izvještajima 

civilnih i vojnih vlasti NDH-a, koji su poprilično 

tipizirani, navode raspoloženja naroda i pojedinih nacionalnih 

manjina spram unutarnjih i vanjskih prilika u zemlji. 

U dosadašnjima istraživanjima o poljskoj nacionalnoj 

manjini nisam, međutim, pronašao dokaze ili dokumente u 

kojima bi se vlasti NDH-a očitovale spram te manjine. No, 

one su, kako pokazuju neki drugi izvori, računale na 

kolaboraciju s njome. Naime, predstavnike su te manjine 

nastojale pridobiti za pojedinačnu i kolektivnu suradnju, u 

nastojanjima da se pojedini Poljaci ili njihove pojedine 

skupne uključe u ustaški pokret ili mobiliziraju za domo-


branstvo, a sa težnjom da ukupna poljska nacionalna 

zajednica bude tolerantna prema vlastima i njenim postupcima. 

Najtežim iskušenjima matica je poljske nacionalne manjine 

bila izložena u ljeto 1941. u središnjoj Bosni, kada je to 

područje posjetio Viktor Gutić, jedan od najistaknutijih 

predstavnika ustaškog pokreta u Bosanskoj krajini. On je 

bio ustaški stožernik Vrbaske banovine, a zamjenik mu je 

bio Felix Niedeielski, osoba poljskog porijekla. Boraveći u 

srpnju 1941. u Prnjavoru, V. Gutić se trudio pokrenuti Poljake 

iz tog područja u borbu protiv Srba. Za takvu je 

suradnju u progonu srpskog stanovništva tog područja 

nudio Poljacima imovinu prognanih i uništenih Srba. No, 

predstavnici su poljske nacionalne manjine odbili takvu 

ponudu: sa Srbima su i ranije održavali dobre i dobrosusjedske 

odnose, a ponuda im je, usto, bila neprihvatljiva 

zbog njihovih moralnih svojstava i vjerskih razloga. 

S druge strane, pripreme ustanka u tom dijelu središnje 

Bosne bile su usporene zbog malobrojnosti i slabosti 

organizacija KP, kojima, uostalom, nije bila obuhvaćena i 

poljska nacionalna manjina. Naime, one su veoma otežano 

mogle djelovati u naseljima s poljskim stanovništvom jer 

ono je nastojalo, u svim tim ratnim procesima, očuvati 

neutralni položaj. Na njih su, usto, utjecali i službenici 

poljskog konzulata u Banjoj Luci, koji su u njoj ostali i 

nakon kapitulacije Poljske u listopadu 1939. godine, a na 

njih je negativno djelovala i činjenica što i srpski ustanici 

tada još nisu iskazivali niti shvaćali potrebu uključivanja u 

ustanički pokret i pripadnika drugih naroda, pa i nacionalnih 

manjina. Tome treba pridodati i negativne utjecaje 

četništva te njihove ideologije o pravoslavlju i srpstvu. Iz 

svih tih razloga, kada je Treći krajiški narodnooslobodilački

382 


partizanski odred (NOP odred) potkraj studenoga 1941. 

oslobodio od ustaških vlasti široko područje između Banje 

Luke i Prnjavora te, na sjever, sve do rijeke Save, čime je 

oslobođeno i više sela s poljskim ili mješovitim stanovništvom 

(Gumjera, Kokori, Novi te Stari Martinac i dr.), 

to nije i iskorišteno za masovnije uključivanje Poljaka u 

narodnooslobodilački pokret (NOP) nego samo za uključivanje 

pojedinih Poljaka u rad narodnooslobodilačke vlasti. 

To se oslobođeno područje održalo do proljeća 1942. 

godine, kada vlast u njemu učvršćuju četničke i ustaške 

snage. Tad se veći dio poljskog stanovništva našao pod 

četničkom vlasti, koja je, kao i ranije ustaške vlasti, nastojala 

milom ili silom pridobiti ih za suradnju, točnije kolaboraciju. 

Pri tome su četnici uspjeli pridobiti samo rijetke 

pojedince ili manje skupine Poljaka, koji su naivno vjerovali 

da time čuvaju poljsku nacionalnu manjinu od etničkog 

uništenja i većega terora. 

Potom je, potkraj prosinca 1942. godine, Prva proleterska 

brigada Narodnooslobodilačke vojske (NOV) i partizanskih 

odreda Jugoslavije oslobodila u središnjoj Bosni niz sela s 

poljskim stanovništvom, oslobađajući ih četničkoga i ustaškog 

terora, kada su se na desetine Poljaka pridružili partizanskim 

jedinicama. Stanje je postalo još povoljnijim kada 

su dijelovi Prve proleterske brigade 16. siječnja 1943. 

oslobodili i Prnjavor, što je omogućilo formiranje Prnjavorskog 

bataljuna Četvrtoga krajiškog NOP odreda. Međutim, 

u tijeku 4. i 5. neprijateljske ofanzive četničke i 

ustaško-njemačke snage ponovno su zavladale područjem 

središnje Bosne, pa se većina pripadnika poljske nacionalne 

manjine opet našla pod kontrolom i terorom četnika. Stanje 

se mijenja tek sredinom srpnja 1943. kada je Drugi 

bataljun Pete krajiške brigade ponovno oslobodio Prnjavor.


Oslobođenju tog gradića pripomogli su i Poljaci, suradnici 

NOP-a (među njima se posebno isticao Ignac Kunecki), 

osobito svojim obavještenjima o položajima pojedinih neprijateljskih 

uporišta. Potom se poljska omladina masovnije 

pridružuje partizanskim jedinicama ili uključuje u rad 

pojedinih organizacija NOP-a: Antifašistička fronta žena, 

Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i Ujedinjeni 

savez antifašističke omladine (USAO) BiH, kao i u organe 

narodne vlasti – narodnooslobodilačke odbore. 

Za šira uključivanja ili neuključivanja Poljaka u NOP od 

proljeća 1944. izvjesnu odgovornost dalje snose samo 

rukovodeće institucije i pojedinci tog pokreta u BiH. U 

svojim proglasima i programatskim dokumentima, naime, 

pozornost prije svega usmjeravaju prema brojnima pripadnicima 

hrvatskog, muslimanskog i srpskoga stanovništva. 

Stoga su rijetki dokumenti u kojima se obraćaju i 

pripadnicima nacionalnih manjina, a kada to i čine u 

dokumentima se ni ne nazire budućnost nacionalnih manjina 

nakon što zemlja bude oslobođena od kolaboracionista, 

kvislinga i okupatora. Iz tih razloga Okružni komitet KP za 

Centralnu Bosnu naglašava, primjerice, kada je riječ o 

pridobivanju stanovništva za NOV, i manjkav politički rad s 

pripadnicima nacionalnih manjina, zbog čega su poneki od 

njih i pasivni te se nedovoljno uključuju u NOV. U 

izvještaju se tog komiteta 26. kolovoza 1943. među ostalim 

naglašava: 

Nacionalne manjine (Galicijani, Rusini, Česi i Poljaci) još uvek 

se pasivno drže prema našoj borbi, što je rezultat straha pred 

okupatorom i četnicima, a također i našeg nedovoljnog rada 

među njima. Odlučili smo da prethodno održimo konferencije 

s njihovim viđenijim ljudima i da preko njih počnemo prodirati 

u njihova sela.

384 


Ovdje treba naglasiti da tom Okružnom komitetu, a to 

vrijedi i za rukovodstva drugih političkih organizacija 

(SKOJ, USAO BiH i dr.) nisu, kako je vidljivo, jasni ni nazivi 

pojedinih nacionalnih manjina. Galicijanima su nazivali sve 

koji su se doselili iz Galicije, dakle i Poljake i Ukrajince 

(Rusine), smatrajući pripadnike različitih nacionalnih manjina 

pripadnicima navodne posebne nacionalne skupine. 

Ista odrednica, doduše samo za Rusine, koristi se, primjerice, 

i u izvještaju Oblasnog odbora USAO Jugoslavije 

(USAOJ) za Bosansku krajinu upućenog Zemaljskom 

odboru USAOJ-a 11. studenoga 1943. godine: 

Situacija na ovim terenima (središnje Bosne) specifična je 

gotovo za svako selo. Živalj je veoma raznolik: Srbi, Hrvati, 

Slovenci, Muslimani, Česi, Poljaci, Ukrajinci, Galicijani (Rusini). 

Nacionalna šarolikost uslovljava donekle i raspoloženje 

omladinskih masa i njihovu orijentaciju. /.../. 

Nacionalne manjine ne opredjeljuju se aktivno ni na jednu 

stranu, smatrajući da su u tuđoj zemlji i da ih se ne tiču ove 

stvari. 

Usto, ove konstatacije su izrečene bez nijansi, a nisu bile ni 

točne. Opovrgava ih, primjerice, izvještaj Oblasnog komiteta 

SKOJ-a za Bosansku krajinu upućen Pokrajinskom 

komitetu SKOJ-a za BiH istoga dana kao i ranije navedeni 

izvještaj, dakle 11. studenoga 1943. godine, u kojemu se, 

u dijelu o nacionalnim manjinama, osobito poljskoj, 

konstatira: 

Omladina nacionalnih manjina je rezervisana, ali naklonjena 

nama. (Kod Poljaka postoji težnja stvaranja poljske brigade). 

Mi smo na našem posljednjem sastanku riješili da jedan od nas 

ode tamo, upozna bolje organizaciju, sprovođenje linije 

bratstva, razbijanje neprijateljskih uticaja, mobilizacija – sve 

kroz takmičenje.


Do osnivanja brigade nije došlo, ali je, nakon djelovanja 

političkih radnika i vojnih jedinica te upornoga višemjesečnog 

rada, formiran Poljski bataljun. Naime, angažiranjem 

Okružnog komiteta KP za Prnjavor i Štaba Jedanaeste 

divizije NOV-a osnovano je, prvo, 29. travnja Političko 

predstavništvo Poljaka pod rukovodstvom učitelja Jana 

Kumoša iz Martinaca, a potom je 7. svibnja 1944. osnovan 

i Poljski bataljun u Martincima, koji je brojio 200 boraca, a 

uključen je u sastav Četrnaeste srednjobosanske brigade 

NOV-a. Formiranje tog bataljuna označilo je prekretnicu u 

masovnom uključivanju Poljaka središnje Bosne u NOP i 

njihovu uključivanju u sve strukture – političke i vojne – 

NOP-a. 

Nakon toga NOP-u se pridružuju i predstavnici poljske 

nacionalne manjine iz drugih područja, prije svega Poljaci u 

Slavoniji, ali i oni iz njemačkih jedinica ili zarobljeničkih 

logora. Naime, u njemačkim je jedinicama koje su djelovale 

u područjima Balkana bilo i, uglavnom prisilno, mobiliziranih 

Poljaka, a poneki su se Poljaci, neovisno o tome, 

našli i u njemačkima zarobljeničkim logorima. Potkraj rata 

oni sve više bježe iz tih jedinica i logora, što je mnogo teže, 

te stupaju u redova NOP-a u svim područjima Jugoslavije. 

Usto, jedinice su Jugoslavenske armije u završnim operacijama 

oslobođenja zemlje zarobile, među ostalima, i 9425 

Poljaka, koji su bili u sastavu njemačkih jedinica. Svi su se 

do 1949. živi i zdravi vratili u Poljsku iz jugoslavenskih 

vojnih zarobljeničkih logora. 

U dosadašnjima istraživanjima nije poklonjena nikakva pozornost 

istraživanju ljudskih gubitaka poljske nacionalne 

manjine u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata u nas. 

Stoga i nije moguće ni približno utvrditi broj poginulih 

Poljaka u redovima četnika, domobrana, legionara, parti-

386 


zana i ustaša, kao ni broj stradalih Poljaka civila, bez obzira 

tko je od pripadnika ratnih tabora prouzročio njihovo 

stradanje. Danas je teško i povjerovati da bi se takvo 

istraživanje uopće moglo obaviti, jer najveći je dio Poljaka 

iz Jugoslavije nakon završetka rata otišao u svoju staru 

domovinu. 

Inače, još prije završetka Drugoga svjetskog rata uspostavljeni 

su diplomatski odnosi između Jugoslavije i Poljske, 

odnosno Vlade Demokratske Federativne Jugoslavije (DFJ) i 

Privremene vlade Republike Poljske. Naime, Vlada DFJ je 

30. ožujka priznala Privremenu vladu Republike Poljske, a 

potom su jugoslavensko i poljsko poslanstvo 5. svibnja 

1945. uzdignuti na rang veleposlanstva. Kasnije se, u 

ozračju veoma dobrih jugoslavensko-poljskih odnosa, razmatralo 

i pitanje repatrijacije pripadnika poljske nacionalne 

zajednice iz Jugoslavije. Protokol o iseljavanju Poljaka iz 

Jugoslavije potpisan je između vlada Federativne Narodne 

Republike Jugoslavije i Republike Poljske 2. siječnja 1946. 

godine. Potom je osnovana i Jugoslavensko-poljska komisija 

sa sjedištem u Prnjavoru, koja je obavljala odgovarajuće 

pripreme za iseljavanja, naravno uz poštivanje pojedinačnih 

volja svakoga pojedinca o tome hoće li uistinu otići 

u Poljsku. Dakle, bila je riječ o dragovoljnom, a nikako prisilnome 

iseljavanju Poljaka iz Jugoslavije. 8 Inače, predstavnici 

Republike Poljske obećavali su tim Poljacima iz Jugoslavije 

ljepši život u Poljskoj, s izgledima na dodjelu kuća i 

zemlje njemačkog stanovništva u Šleziji iz koje je ono iselilo. 

Tako je do potkraj 1946. iz Jugoslavije u Poljsku odselilo 

15.301 osoba, ponajviše – 14.088 – iz područja središnje 

8 U Poljsku se, među ostalima, odselili i moj neoženjeni ujak te jedna teta 

s troje djece.


Bosne. U Jugoslaviji je ostalo svega približno 4000 Poljaka, 

ponajviše onih koji su živjeli u mješovitim brakovima i 

asimilirali se s autohtonim stanovništvom, osobito hrvatskim. 

To je i sudbina treće generacije doseljenih Poljaka. 9 

Sažetak 

Doseljenje Poljaka u južnoslavenska područja u većem je obimu vremenski 

smješteno u vrijeme njihova doseljavanja iz Galicije, osobito u 

područja srednje Bosne, u vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine od 

strane Austro-Ugarske Monarhije. Uoči Drugoga svjetskog rata bilo ih 

je u područjima Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca/Jugoslavije 

približno 20.000, a od toga, prema kriteriju teritorijalne rasprostranjenosti, 

ponajviše (16.000) u središnjoj Bosni, dakle u području 

između rijeka Bosne, Save i Vrbasa. 

Nakon okupacije Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941. većina 

se poljske nacionalne zajednice našla u područjima Nezavisne Države 

Hrvatske. Iako je poljska nacionalna manjina nastojala održati 

neutralnost, našla se u Drugome svjetskom ratu u nas u područjima 

središnje Bosne, izložena manjima ili većim pritiscima te teroru od 

strane četničkih i ustaških vlasti, koje su je nastojale iskoristiti za svoje 

interese. Međutim, ta se je nacionalna manjina tijekom 1942. i 1943. 

počela povezivati s antifašističkim pokretom, pa je u svibnju 1944. od 

njenih pripadnika formiran i posebni Poljski bataljun, koji je svojim 

borbenim djelovanjem do kraja rata dao značajan prilog slamanju 

kolaboracionističkih, kvislinških i okupacijskih snaga u Jugoslaviji. 

Nakon završetka rata najveći je dio Poljaka iz Jugoslavije, njih 15.301, 

dragovoljno odselio u Poljsku. Od tog broja ponajviše (14.088) ih je 

bilo iz središnje Bosne. U Jugoslaviji je ostalo svega 4000 Poljaka, 

ponajviše onih koji su živjeli u mješovitim brakovima i asimilirali se s 

autohtonim stanovništvom, osobito hrvatskim. Tako malobrojni i teritorijalno 

raštrkani nisu više mogli održati svojstva manjinske nacionalne 

zajednice. Ovo saopćenje je, stoga, svjedočanstvo o njihovu 

povijesnom prisustvu u južnoslavenskima područjima. 

9 To je i moja sudbina, jer toj generaciji i sam pripadam.

388 


Zusammenfassung 

Die Einwanderung von Polen in den südslawischen Raum kann im 

wesentlichen auf die Zeit ihrer Einwanderung aus Galizien festgelegt 

werden, vor allem in das Gebiet des zentralen Bosniens, in der Zeit der 

Besetzung der Bosnien-Herzegowina seitens der österreichischungarischen 

Monarchie. Vor dem Zweiten Weltkrieg lebten auf dem 

Gebiet des Königreichs der Serben, Kroaten und Slowenen/Jugoslawiens 

ungefähr 20.000 Polen, davon – nach dem Kriterium der 

territorialen Verteilung – die meisten (16.000) im zentralen Bosnien, 

d.h. zwischen den Flüssen Bosna, Sava und Vrbas. 

Nach der Besetzung des Königreichs Jugoslawien im Aprilkrieg 1941 

lebte die Mehrheit der polnischen nationalen Gemeinschaft auf dem 

Gebiet des Unabhängigen Kroatischen Staates. Obwohl die polnische 

nationale Minderheit versucht hatte, ihre Neutralität zu bewahren, war 

sie während des Zweiten Weltkriegs im Gebiet des zentralen Bosnien 

mehr oder weniger großem Druck und Terror der Tschetnik- und 

Ustaschaherrschaft ausgesetzt. Diese beiden Mächte versuchten sie für 

ihre eigene Zwecke auszunützen. Diese nationale Minderheit begann 

sich jedoch in den Jahren 1942 und 1943 mit der antifaschistischen 

Bewegung zu verbinden, so daß im Mai 1944 das besondere Polnische 

Bataillon gegründet wurde, das mit seinem Kampfeinsatz bis zum Ende 

des Krieges einen wesentlichen Beitrag zum Brechen der Kollaborations-, 

Quisling- und Okkupationsmächte in Jugoslawien leistete. 

Nach dem Ende des Krieges zogen die meisten Polen freiwillig aus 

Jugoslawien nach Polen, sogar 15.301 Personen. Davon kamen die 

meisten (14.088) aus dem zentralen Bosnien. In Jugoslawien waren 

danach nur etwa 4000 Polen geblieben, hauptsächlich jene, die in 

gemischten Ehen lebten und sich mit der autochthonen, vor allem 

kroatischen Bevölkerung assimilierten. Mit einer so kleiner Zahl und 

territorial verstreut konnten sie nicht mehr die Eigenschaften einer 

nationalen Minderheitsgemeinschaft bewahren. Diese Mitteilung ist 

deswegen ein Zeugnis ihrer historischen Präsenz im südslawischen 

Raum.

1.3.4.B. Poljska nacionalna manjina u Jugoslaviji tijekom Drugoga ...

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?