Bosanski stećakza - SEEcult.org

Dolaskom u Beograd, Gudelj studira i upoznaje svjetsku, ali
i srpsku modernu literaturu, koja je u to vrijeme bila puno
vitalnija i relevantnija od svega onog što se pisalo u ostalim
dijelovima zemlje. Iako je Gudeljev opus jezično i nacionalno
markiran od početka do kraja, u njegovoj poetičkoj paradigmi
će se osjećati i utjecaji modernog srpskog pjesništva. On u jednoj
poznoj i sjetnoj pjesmi zahvaljuje Srbiji: „Za Borinu Uvelu ružu i
suv bosiljak. Za mjesečinu u Vranju. Za Mominu (Nastasijevića,
op. ur.) Sestri u pokoju i Gospi. Za Lament nad Beogradom. Za
Rastkovo Otkrovenje i Matićevo More“ (Srbiji na istoku).
Ali, on je ponajprije baštinik i vrstan znalac hrvatske versifikacije,
od začinjavaca do ekspresionista, od bugarštica do Ujevića.
Pa onda heladski i rimski mitovi i ritmovi. Malo je pjesnika
s takvom književnom erudicijom – na vrlo osebujan način,
udarajući ritam desnom nogom, on je u stanju naizust izgovoriti
deset tisuća stihova. No, vratimo se pjesnikovim knjigama.
U svojoj drugoj knjizi (Isus je sam, 1961.) Gudelj kroz lik
popljuvanog Spasitelja riše portret zavičajne žestine. Isusov
se arhetip neprestano ponavlja u vremenu, njegov život među
zakrvljenim ljudima je patnja, gora nego njegova presveta muka
na križu. U ovoj knjizi pjesnik se potpuno okreće od lirskih
hercegovačkih veduta, zagovarajući jednu poetiku verizma,
koja će njegovu sveukupnom pjesništvu dati snažan pečat.
Brutalnost jednog sustava koji se kleo u bratstvo svih ljudi
najbolje se oslikava u pjesmi Komunistička poema, koja opisuje
ulazak partizana u Imotski, a ima ovakav kraj: “Krkljaju jame ko
nedoklani popovi. Sva kome od nas crijevo iz usta visi. Škripe
vješala. O slatka muziko! Propišale krv krvo pije. Profit bljuju
buržuji s vješala. Dimljivo praskozorje. Naprijed, Mlada Revolucijo!
Moj neznamkoji brat skide pušku s rame na: – TRAS!
TRAS! TRAS! Sad vidimo i bez tvojih smrdljivih papaka.
Prijeđosmo preko očeva leša.”
U narednim knjigama (Suhozidina, 1974.; Tropi. Počela, 1976.;
Štit, 1979.; Vrulja, 1982.; Osmoliš, 1982.; Vlkoe, 1983.; Ilirika,
1984.; Hesperidske jabuke, 1986.) Gudelj napušta zavičajnu
realnost i predaje se istraživanju dinarske mitologije. Tu
pjesnikovu inspiraciju i preokupaciju Ivan Lovrenović u jednom
ogledu naziva “znanjem planine”. Kroz čaroliju elemenata odvija
se ljudska povijest, antička, barbarska, mletačka, hrvatska.
Pjesnik stiže čak do pelaškog stvaranja svijeta, gdje prvi čovjek
niče iz zemlje i veliča zemlju. Cijeli taj ciklus pjesama o
izmučenoj zemlji, nad čijim jamama lepršaju golubice, jamama
u koje su bačeni najbolji sinovi, poput onih mitskih Kraljevića,
čine najljepše i najvjerodostojnije pjesme, grmljavinu i munje
modernog hrvatskog jezika.
Njegove pjesme posvećene zavičajnim Vruljama (tako glasi naslov
jedne njegove knjige) emaniraju tugu i nostalgiju za vilinskim
vrtovima Dinare: “Ljuljaj nas goro, velika majko Sredozemlja,
ljuljaj nas nad jamama.” Početkom devedesetih, rekli smo,
pjesnik se preselio u Hrvatsku, ali tu nije bio dovoljno prepoznat.
Ostao je manjinac u tijelu vlastitog jezika, poput Šopa, poput
Tina. Sarajevska književna stella priznanje je pjesniku čija se
sva poetika slila u jedan savršeni mramor, u jedan inschrift sličan
onomu kočerinskome. Kada smo, pjesnik Hadžem Hajdarević
i ja, Umjetničkome vijeću Sarajevskih dana poezije predložili
Gudelja za laureata najznačajnijeg bosanskohercegovačkog
književnog priznanja, svi članovi oduševljeno su digli palac gore.
Mile Stojić
22