PRIJATELJI FOJNICE FOJNIČKAŠKRINJA Milka Bilandžija Rođena sam 14.prosinca 1965. godine u Jajcu. Tu sam završila osnovnu i srednju ekonomsku školu. Živim u Jajcu. Izbjeglištvo sam provela sa djecom u Hrvatskoj u Puli. Po oslobođenju Jajca vratila sam se i radila 9 godina u Općinskom sudu u Jajcu kao knjigovođa, a od 2005. godine sam u mirovini. Uvijek sam pomalo pisala pjesme i priče, prije rata, za djecu, ali nakon rata sve sam to bacila jer su teme bile isuviše lijepe u odnosu na stvarnost i ono što je tada proživljavala naša Bosna, naš grad i, na kraju, moja obitelj. Otkada sam u mirovini dosta sam vremena provodila sa djecom u Zagrebu, sin je tamo završio srednju školu, a kćerka građevinski fakultet. Gledajući njih koliko se raduju svaki put dolasku u Jajce i koliko nevoljko odlaze odavde, te promatrajući i druge mlade i stare koji se teško privikavaju na taj život van Bosne nekako sam spontano počela ponovno pisati uglavnom o tim temama. Nije mi se bilo teško poistovjetiti sa onima koji pate za rodnim mjestom jer sam se osjećala isto kao i oni. Svaka ljudska patnja me dotakne i tjera me da nešto napišem. Problem je što se uvijek ne smije reći ono što se misli, prigovaraju mi da sam dosta neposredna, a ja nemam potrebno obrazovanje na književničkom ili novinarskom polju da to kažem prikrivenim izrazima. Pišem onako iz duše i iz naroda, običnim riječima. Mi u Jajcu, odnosno mi u Srednjoj Bosni danas živimo u ropstvu možda najvećem dosada, otkada je Hrvata u Bosni. Najgore je kada te zatvore tvoji. Kada te zatvore u svoju ideju, u svoj cilj... Pjesnik i svijeća Pustite pjesnika da šuti to on sutra kroz prošlost sluti: Pustite pjesnika da sanja od osjećaja gradi lijepa zdanja. Pustite pjesnika, i ako je luda ne reci mu idi, on nema kuda. Za ludost svoju plaču primit neće to od neba prosi samo malo sreće. Ostavite ga samog možda bi plako srce mu ogoljeno povrijedit je lako. Ne gledajte bez sjaja njegove oči samo pustite, to će ga proći. Ne nosi svoje, već naslijeđene tuge takvi kao on su osječaja sluge. Ne pitajte zašto budan ide ka zori pred njim svijeća uvijek gori. Prijatelji gdje ste Prijatelji, ima li vas još, koji dušom jasnije nego uhom čujete Da li i vi tu dušu, šutnjom, ponekad trujete Prijatelji gdje ste ako smo nijemi i ako nitko nas ne sluša u dobrom čovjeku umrijet će duša. Zaboravimo na prelaske ispod duge, na mladost kad oplakivasmo ljubavi i tuge. Dok hodama ulicama od svojih snova, Oko nas su vremena teška i nova. Prijatelji gdje ste Uvijek je vrijeme za nas. Ne pokapajte, ono, što se hoće reći na glas. Dok mislimo da nas ne razumiju ljudi pustimo da stvorenjima svjetina sudi. Prijatelji gdje ste Da li i vi srcem jasnije nego okom vidite Što ste čovjek, da li se i vi ponekad stidite. Zato, recimo blago, uz najljepši stih Lijepo živi dugo. Duže od dobrih i od zlih. Tužni pjesnik 2 Kada sve je dobro tuži za pticom i od leda stijenom. Uvijek nove tuge klijaju dušom njenom. Koji put klasje pusti da rodi. Sve pretvori u stih. Često zaboravi i zanemari njih. Iz truleži, od zaboravljenih tuga, nastane klica snažna. Nova, sasvim druga i ućini se važna. Buja, raste i kada u grudi ne može stati sve se na papir mora dati. Svakim stihom isto se pita: Da li je tuge vjesnik, ili je samo tužni pjesnik 26 BROJ 7 STUDENI/PROSINAC 2010.
PEKARA MAK FOJNICA kruh - pecivo - krafne pogače s kajmakom - pite tel. 030 831 530 Libelle je mala obiteljska radionica za izradu unikatnih radova u drvetu. Radionicu su osnovali Monika i Darko Mihić. Radovi su od punog drveta, oslikani i patinirani: kredenci, komode, škrinjice, ogledala... Ilićka 231, Mostar tel.+387 36 330 083 www.libelle.nu