Inženjerska geologija I dio

Osim toga akceleracija teže smanjuje se i s visinom, a na nju utječe i raspored masa u unutrašnjosti. Zbog toga stvarne
vrijednosti akceleracije teže odstupaju od vrijednosti, koje bi odgovarale spljoštenom pravilnom elipsoidu. Tako nastaju
anomalije teže (sl. 1.3.2.8). Na temelju tih anomalija zaključuje se o raspodjeli masa u Zemljinoj litosferi.
W. Gilbert iznio je 1600. godine mišljenje da se Zemlja ponaša kao veliki magnet (v. sl. 1.3.2.10 i 1.3.2.11) i da se
magnetizam nalazi u Zemljinoj nutrini u obliku magnetizirane kugle. C. F. Gauss je 1839. dokazao da najveći dio
Zemljina magnetskog polja (oko 95 %) potječe iz Zemljine unutrašnjosti, a vrlo malo dolazi izvana svemirskim
zračenjem. Glavno magnetsko polje može se usporediti s poljem velikog magneta (dipola) smještenog u Zemljinoj nutrini, a
os mu spaja sjeverni i južni geomagnetski pol i prolazi središtem Zemlje (sl.1.3.2.9 i 1.3.2.11). Stanovite anomalije mogu
se objasniti lokalnom koncentracijom magnetiziranih ruda ili stijena, ili nepravilnim rezidualnim poljima u glavnom
magnetskom polju. Drži se da neke tvari u Zemlji mogu postati magnetične i zadržati magnetizam samo ispod
određene temperaturne točke (točka nazvana po M. Curie). Uz atmosferski tlak ta je temperatura za željezo 770 °C,
za magnetit 580°C, za nikal 330 °C itd. Uz povećan tlak ta je temperaturna točka niža. Budući da u Zemljinoj nutrini vlada
visok tlak i visoka temperatura, treba pretpostaviti da tamo ne može biti trajnog magnetizma. Prema tome on se mora
obnavljati uz pomoć električnih struja u uvjetima pogodnim za interne pokrete. Čini se da upravo vanjski dio Zemljine
jezgre, koji se sastoji od metalne tekuće mase, najbolje odgovara tim uvjetima (sl. 1.3.2.12). Ipak ostaje neriješeno pitanje
odakle primarno magnetsko polje i što je izvor energije za stalno konvekcijsko gibanje materije u tom dijelu jezgre.
Slika 1.3.2.9. Odnos rotacijske i geomagnetske osi za vrijeme normalne polarnosti (lijevo) i reversne polarnosti (desno); kružna
strelica označava rotacijsku os, igla kompasa magnetsku (po Wyllieju; preuzeto iz Herak, 1990).
Slika 1.3.2.10. Magnetsko polje jednostavnog štapićastog dipolarnog magneta uključuje sjeverni pol iz kojeg izlaze magnetske
silnice i južni pol gdje se te linije opet vraćaju u magnet (prema: Chernicoff & Whitney, 2007). Na isti način kako se kod električki
nabijenih čestica privlače isti naboji, a odbijaju suprotni naboji. Magnetski sjeverni i južni polovi se međusobno privlače, dok se isti
polovi međusobno odbijaju.
23