FARMACEUTSKI TEHNIČAR - HDFT

PREDMET: vlasnička struktura biljnih drogerija
Poštovani,
U vezi vašeg dopisa od 9.5.2005. i nastale situacije nakon donošenja Pravilnika
o uvjetima za davanje dozvole specijaliziranim prodavaonicama za promet na malo
lijekovima i medicinskim proizvodima (NN 29/2005), odgovaram na vaše anketno
pitanje.
U svojoj drogeriji radim sama, pa prema tome nemam zaposlenog magistra
farmacije s položenim stručnim ispitom.
Novonastalom situacijom sam ostala zatečena i zaprepaštena.
Naime, smatram da se ovdje ne radi samo o tome koliko ima drogerija koje ne
ispunjavaju novopostavljeni uvjet, te koliko ih mora biti da bi se pokrenula inicijativa
za izmjenu ovog pravilnika. Smatram da je dovoljna samo jedna za takvu inicijativu,
pa čak niti jedna.
Problem je dublji i dalekosežniji.
Pokušat ću ukratko iznijeti svoj slučaj, kako i zašto sam otišla raditi samostalno.
U zdravstvenu ustanovu Ljekarne Jadran iz Rijeke zaposlila sam se 1980. Po
potrebi službe radila sam u nekoliko ljekarni, a 1982. raspoređena sam u ljekarnu u
Malom Lošinju, u kojoj sam ostala do 1998. Sve to vrijeme sam sa zadovoljstvom,
savjesno i angažirano radila svoj posao, mijenjala nedostajuće kolegice, često radeći
sama u smjeni, prihvaćala postavljene zadatke. Kada drugi nisu htjeli, ja sam prihvatila
da uz redovitu smjenu u M. Lošinju, radim i u dvadesetak kilometara udaljenoj ljekarni
Nerezine, i to šest godina, ne izostajući ni u najgorim danima ratne napetosti 1991.,
kada sam svakodnevno svojim autom prolazila između zaraćenih strana i barikada
na cesti, pokraj vojarne s vojskom JNA, ostavljajući kod kuće malu djecu samu (suprug
mobiliziran), za sve to ničim posebnim stimulirana (stan, primanja i dr.). Ne jednom,
znalo se dogoditi da nakon Nerezina, sama odradim i smjenu u Lošinju.
I tako do 1998. i privatizacije zdravstvenih ustanova.
Ne znajući ništa što nam se sprema, tadašnja šefica, a buduća vlasnica, nas
dovodi pred svršen čin. Zadnjeg dana u siječnju, mjesec dana iza godišnje inventure,
bez obrazloženja zakazuje inventuru, da bi nam navečer nakon obavljenog posla,
uručila da potpišemo pripremljeni sporazumni raskid radnog odnosa sa Zdravstvenom
ustanovom Ljekarne Jadran, i to vrlo bahato i prepotentno, uz prijetnju –“ tko ujutro
ne donese potpisan otkaz, može vratiti ključ i otići”. Istodobno je odbila pokazati
ugovor koji nam nudi kao novi poslodavac dok ne potpišemo otkaz. U takvoj atmosferi
i situaciji, kada nismo bili sindikalno organizirani niti zaštićeni Kolektivnim ugovorom,
tražili smo zaštitu od Uprave u Rijeci, koja također nije stala na našu stranu, naprotiv.
Tek na naše insistiranje i intervenciju iz Rijeke, nakon nekoliko dana dobili smo na
uvid taj novi ugovor. Kako smo i pretpostavljali, bio je potpuno neprihvatljiv, a na
ruku su mu išli i nejasni propisi, koji nisu jasno štitili stečena prava zaposlenika.
Takav, da smo sve osim jedne blagajnice i laborantice, odlučile ne potpisati ga.
Odlučila sam otići iz tvrtke u potpunu neizvjesnost, iako mije to bio jedini izvor prihoda
budući daje suprug godinama nezaposlen.
41