KRITiČAR MiĆA BAŠiČEViĆ, <strong>Zagreb</strong>General.ić· danas. I sutra.Započnimo s diskusijom. S Generalićem? - Sa samim sobom? - lli onima koji mogu diskutovati,a da pritom ne pljuju. I ne denunciraju. S takvima se uostalom i ne može diskutovati. Samo pokopan.biti. A diskusiju vodio je neko kada je rekao: »Pred Generalićem se još uvijek može sumnjati uvlastitu sigurnost«. - Ako se zna da je ta misao izrečena u času sumnje u vrednost Generalićeveumetnosti, ta je misao zaista dostojna, da uđe u antologiju kritike. Čini mi se da je to bila prvavelika reč naše kritike. Ona je, istovremeno, znak, da se, u našcj umetnosti, dešava nešto ozbiljno.Eto pred Generalićem se sumnja u vlastitu sigurnost. Kakav svetli trenutak. Umetnosti. N'aše. Ne samokritike, već umetnosti, u prvom redu umetnosti. Jer. Samo prava umetnost može imati kritiku. (inim i se, da je ti me sve rečeno o Genera Iiću danas. I sutra.Jedan trenutak kritičara. Povodom Naumovskog.Kadgod započneš pisati o umetnosti, najpre se seti šta je to čovek. Zatim pokušaj biti. To. Sveostalo manje je važno. Ako te popljuju, budi popljuvani čovek. Ako te pokopaju, budi pokopan.Ali čovek.Rabuzinu sasvim otvoreno (Prepis jednog starog pisma)Najpre svi smo mrtvi dragi Rabuzine. Potom dolazi neznanje. Znam da ne znate za Alhambru. Ništao Rubensu koji i ne beše. Ništa. Devojački se divim neznanj.u Vašem od Giotta do Chagalla. Hteobih Vam reći da ga. Čuvate. AI capone. Ni za njega niste čuli. Srećom. Hteo bih Vam reći i njegada se čuvate. Ali neću. Ne pomaže. On će Vas ionako uništiti vreme kada dođe. U budućnosti kojaće bliska prošlost postati kako je divno ne poznati svoju lepotu. A još teže ne znati ništa. To seVas tiče, dragi Rabuzinc. nas, i nas.
KRITiČAR BOŽO BEK, <strong>Zagreb</strong>Nesumnjivo zanimljivi fenomen naivne <strong>umjetnosti</strong> u suvremenom svijetu <strong>suvremene</strong> <strong>umjetnosti</strong>, jošuvijek je nerazjašnjen, pa možda i u tomu treba tražiti uzroke njegove još uvijek rastuće popularnosti.Za našu sredinu ovaj fenomen možda će imati i veći značaj, utoliko prije, što je pojava ove <strong>umjetnosti</strong>u nas gotovo suvremena (razumije se ne računajući datum pionirske pojave Henri Rousseau-a)te je, prema tomu, ovo, možda, prvi slučaj našeg učešća u okviru jedne umjetničke ideje, ili pokreta,bez klasične tridesetgodišnje, pa i pedesetgodišnje retardacije.Kao svaka umjetnost, tako i naivna, tokom svog razvoja, ubraja individualne pojave, od veće manjevrijednosti, pa i sasvim sporadične. To razumije se, izaziva s jedne strane otpore u samom krilu ove<strong>umjetnosti</strong>, dok s druge i opravdane kritičke napomene kao što je na primjer ona parola, da naivci,u nas, niču kao gljive poslije kiše. U suštini je takovo prilaženje ovom fenomenu sasma nekritično,a oni koji ozbiljno uzimaju odnosno prihvaćaju ovakve sporadične i prateće pojave kao prave, čineveoma lošu uslugu, naivnoj <strong>umjetnosti</strong>. U stvari naivna umjetnost, kao i svaka druga, zapravo imadetek nekolicinu istinskih umjetničkih individualnosti, a među najzrelije i najizrazitije spadaju svakakoimena Generalića i Rabuzina.Ako se između ove dvojice naših naivnih umjetnika uopće može načiniti bilo kakva usporedba, tadase ona sastoji u slijedećem: Generalić je, u našim relacijama, ona rousseau-ska, pionirska pojava,CI Rabuzin jedna od vremenski poslednjih i vjerojatno označuje vrijeme kulminacije naivnog izrazau nas. Stoga nije ni čudno da nas mladi, jedva trogodišnji Rabuzinov svijet toliko uzbuđuje, dokrazmaženi tridesetgodišnjom tradicijom čudesnih poklona majstora iz Hlebina, ponekad i zaboravljamo,da je on uistinu postao naša klasika.KRITiČAR MI RJANA GVOZDANOVIĆ, BeogradVrijednost naše naivne <strong>umjetnosti</strong> je velika i zaslužuje ozbiljnu podršku, naročito kada se uzme uobzir, da ona nije importirana, nego da se je rodila na našem tlu i da je u pravom smislu riječinarodna i razumljiva - u nekim slučajevima je možda još neomeđena jednim manjim dijelom jejoš u folkloru, ali drugim - većim je u sferi čiste <strong>umjetnosti</strong>. Zbog toga, tj. njenog porijekla injenog kvaliteta, ona je dragocjena za nas i naše vrijeme. Djela naših naivaca dragocjena su radisvoje jednostavnosti, radi svoje rječitosti, radi ljepote linija, oblika, boje i njihovog bogatstva, radiiskrenog kreiranja svijeta - kojeg nose u sebi. Njihova čudesna naivnost je kao dragocjen pečat,koji ih spaja sa svim onim što je veliko i značajno u našoj kulturnoj prošlosti. Ovaj pečat, našvlastiti, vrijedi više, nego slučajevi raznih »izama«, iz vana uveženih, a koji se svake godine mijenjajukao modeli ženskih šešira.Svaka umjetnost živi od klasike i od novih snaga koje se neprestano rađaju u njenom krilu. Takoi naivna umjetnost. U našoj naivnoj <strong>umjetnosti</strong> tu klasiku, u najboljem njenom vidu, predstavljaslikarstvo Ivana Generalića rodonačelnika hlebinske škole koja je već i u svijetu postala poznatom.Bila sam nedavno u Hlebinama gdje me je dočekao fascinantni svijet ovog hlebinskog majstora kojisam za sebe tvrdi da je ušao u svoju klasičnu fazu; iako je to dosta točno, još više zadivljuje,svježina i nova snaga koja se javlja na najnovijim radovima. Generalić se ne ponavlja kao što tomisle njegovi kritičari; on se ali obnavlja. Obnavlja se u svom vlastitom svijetu, čineći taj svijetsvakim danom sve grandioznijim i zaista klasičnijim. Njegov monumentalni »Starac s cvetjem« jemožda nešto uznemireniji od ranijih portreta, ali zar Generalić nema pravo na to da bude. uznemiren,ako je I sam svjedok i saučesnik jednog vremena uznemirenog neizvjesnošću sutrašnjice. Upravo tajnjegov »STARAC« impresionira simbolikom: držeći cvijeće u ruci, on je okružen elementarnompoplavom, baš kao savremeni čcvjek koji je okružen stalnom opasnošću poplava atomskih eksplozija.