1963 - Naivni 63_X_n1.pdf - Muzej suvremene umjetnosti Zagreb

galerija primitivne umjetnostia••6zagreb,majjuni 1963.

Galeri j a pri m i tivne um jetnosti pri redu je izložbu NAI VN I 1963 nastojeći da seovom izložbom, danas, a eventualnim sličnim izložbama u budućnosti markirai dokumentira proces njenog djelovanja u cjelini, kao i trenutke individualnogstvaranja pojedinih umjetnika.Tretirajući odnos »cjeline« i pojedinog umjetnika, Galerija želi da zaoštri pitanjaoko problematike k v a I i t e t a u sadašnjem trenutku naivne naše umjetnosti,smatrajući da njenu vrijednost, ni danas, ni ubuduće neće predstavljati brojodnosno kol ičina zastupi jeni h imena, već n jen stvarn i um jetn ički domet ikvalitet.To je ujedno jedan od razloga koji su potakli Galeriju da izbor radova za ovuizložbu povjeri nekolicini kritičara, koji su, nezavisno, jedan od drugog, odabralipo pet najrecentnijih radova od pojedinih umjetnika, Galerija vjerujeda će, osim ostalog, ovaj novi odnos izmedu umjetnosti i kritike pozitivnodjelovati i na umjetnost i na kritiku.

KRITiČAR MiĆA BAŠiČEViĆ, ZagrebGeneral.ić· danas. I sutra.Započnimo s diskusijom. S Generalićem? - Sa samim sobom? - lli onima koji mogu diskutovati,a da pritom ne pljuju. I ne denunciraju. S takvima se uostalom i ne može diskutovati. Samo pokopan.biti. A diskusiju vodio je neko kada je rekao: »Pred Generalićem se još uvijek može sumnjati uvlastitu sigurnost«. - Ako se zna da je ta misao izrečena u času sumnje u vrednost Generalićeveumetnosti, ta je misao zaista dostojna, da uđe u antologiju kritike. Čini mi se da je to bila prvavelika reč naše kritike. Ona je, istovremeno, znak, da se, u našcj umetnosti, dešava nešto ozbiljno.Eto pred Generalićem se sumnja u vlastitu sigurnost. Kakav svetli trenutak. Umetnosti. N'aše. Ne samokritike, već umetnosti, u prvom redu umetnosti. Jer. Samo prava umetnost može imati kritiku. (inim i se, da je ti me sve rečeno o Genera Iiću danas. I sutra.Jedan trenutak kritičara. Povodom Naumovskog.Kadgod započneš pisati o umetnosti, najpre se seti šta je to čovek. Zatim pokušaj biti. To. Sveostalo manje je važno. Ako te popljuju, budi popljuvani čovek. Ako te pokopaju, budi pokopan.Ali čovek.Rabuzinu sasvim otvoreno (Prepis jednog starog pisma)Najpre svi smo mrtvi dragi Rabuzine. Potom dolazi neznanje. Znam da ne znate za Alhambru. Ništao Rubensu koji i ne beše. Ništa. Devojački se divim neznanj.u Vašem od Giotta do Chagalla. Hteobih Vam reći da ga. Čuvate. AI capone. Ni za njega niste čuli. Srećom. Hteo bih Vam reći i njegada se čuvate. Ali neću. Ne pomaže. On će Vas ionako uništiti vreme kada dođe. U budućnosti kojaće bliska prošlost postati kako je divno ne poznati svoju lepotu. A još teže ne znati ništa. To seVas tiče, dragi Rabuzinc. nas, i nas.

KRITiČAR BOŽO BEK, ZagrebNesumnjivo zanimljivi fenomen naivne umjetnosti u suvremenom svijetu suvremene umjetnosti, jošuvijek je nerazjašnjen, pa možda i u tomu treba tražiti uzroke njegove još uvijek rastuće popularnosti.Za našu sredinu ovaj fenomen možda će imati i veći značaj, utoliko prije, što je pojava ove umjetnostiu nas gotovo suvremena (razumije se ne računajući datum pionirske pojave Henri Rousseau-a)te je, prema tomu, ovo, možda, prvi slučaj našeg učešća u okviru jedne umjetničke ideje, ili pokreta,bez klasične tridesetgodišnje, pa i pedesetgodišnje retardacije.Kao svaka umjetnost, tako i naivna, tokom svog razvoja, ubraja individualne pojave, od veće manjevrijednosti, pa i sasvim sporadične. To razumije se, izaziva s jedne strane otpore u samom krilu oveumjetnosti, dok s druge i opravdane kritičke napomene kao što je na primjer ona parola, da naivci,u nas, niču kao gljive poslije kiše. U suštini je takovo prilaženje ovom fenomenu sasma nekritično,a oni koji ozbiljno uzimaju odnosno prihvaćaju ovakve sporadične i prateće pojave kao prave, čineveoma lošu uslugu, naivnoj umjetnosti. U stvari naivna umjetnost, kao i svaka druga, zapravo imadetek nekolicinu istinskih umjetničkih individualnosti, a među najzrelije i najizrazitije spadaju svakakoimena Generalića i Rabuzina.Ako se između ove dvojice naših naivnih umjetnika uopće može načiniti bilo kakva usporedba, tadase ona sastoji u slijedećem: Generalić je, u našim relacijama, ona rousseau-ska, pionirska pojava,CI Rabuzin jedna od vremenski poslednjih i vjerojatno označuje vrijeme kulminacije naivnog izrazau nas. Stoga nije ni čudno da nas mladi, jedva trogodišnji Rabuzinov svijet toliko uzbuđuje, dokrazmaženi tridesetgodišnjom tradicijom čudesnih poklona majstora iz Hlebina, ponekad i zaboravljamo,da je on uistinu postao naša klasika.KRITiČAR MI RJANA GVOZDANOVIĆ, BeogradVrijednost naše naivne umjetnosti je velika i zaslužuje ozbiljnu podršku, naročito kada se uzme uobzir, da ona nije importirana, nego da se je rodila na našem tlu i da je u pravom smislu riječinarodna i razumljiva - u nekim slučajevima je možda još neomeđena jednim manjim dijelom jejoš u folkloru, ali drugim - većim je u sferi čiste umjetnosti. Zbog toga, tj. njenog porijekla injenog kvaliteta, ona je dragocjena za nas i naše vrijeme. Djela naših naivaca dragocjena su radisvoje jednostavnosti, radi svoje rječitosti, radi ljepote linija, oblika, boje i njihovog bogatstva, radiiskrenog kreiranja svijeta - kojeg nose u sebi. Njihova čudesna naivnost je kao dragocjen pečat,koji ih spaja sa svim onim što je veliko i značajno u našoj kulturnoj prošlosti. Ovaj pečat, našvlastiti, vrijedi više, nego slučajevi raznih »izama«, iz vana uveženih, a koji se svake godine mijenjajukao modeli ženskih šešira.Svaka umjetnost živi od klasike i od novih snaga koje se neprestano rađaju u njenom krilu. Takoi naivna umjetnost. U našoj naivnoj umjetnosti tu klasiku, u najboljem njenom vidu, predstavljaslikarstvo Ivana Generalića rodonačelnika hlebinske škole koja je već i u svijetu postala poznatom.Bila sam nedavno u Hlebinama gdje me je dočekao fascinantni svijet ovog hlebinskog majstora kojisam za sebe tvrdi da je ušao u svoju klasičnu fazu; iako je to dosta točno, još više zadivljuje,svježina i nova snaga koja se javlja na najnovijim radovima. Generalić se ne ponavlja kao što tomisle njegovi kritičari; on se ali obnavlja. Obnavlja se u svom vlastitom svijetu, čineći taj svijetsvakim danom sve grandioznijim i zaista klasičnijim. Njegov monumentalni »Starac s cvetjem« jemožda nešto uznemireniji od ranijih portreta, ali zar Generalić nema pravo na to da bude. uznemiren,ako je I sam svjedok i saučesnik jednog vremena uznemirenog neizvjesnošću sutrašnjice. Upravo tajnjegov »STARAC« impresionira simbolikom: držeći cvijeće u ruci, on je okružen elementarnompoplavom, baš kao savremeni čcvjek koji je okružen stalnom opasnošću poplava atomskih eksplozija.

Hlebinsku školu obnavljaju naročito njene nove snage. Uvijek se u Hlebinama sreta nešto novo isvježe. Iznenadile su me slike njenih mlađih predstavnika naročito radovi Franje Filipovića. Iznenadilame zapravo više njegova zrelost. nego li svježina motiva i doživljaja, kojom se ovaj hlebinski slikaruvijek odlikovao. Zrelost kompozicije »Tikvice« Franje Filipovića kao i koloristička zrelost ove slikeukazuje da je ovaj slikar U fazi konačne formiranosti. Bio je to zaista lijep susret u Hlebinama1963. godine.Ne obnavlja se ali samo »Hiebinska škola«. Izvori iz kojih je umjetnost naših naroda crpla svojusnagu još od srednjevjekovnih datuma zapisanih na freskama, živi su jednako i danas, i to ne samou Hlebinama: kao da je neka rijeka-ponornica iznenada se pojavila izvirući na području sopoćanskenerezinske trudicije, pomalja se neobjašnjivi i čudesni svijet srpskog seljaka Ilije Bosilja. Jedanzaista novi svijet na području slikarske forme, ali čvrsto vezan sa životom osjećajući ga na jednojneizmjerno širokoj relaciji, od srednjeg vijeka (pa i dublje) sve do problematike suvremenog čovjekakoji osvaja svemir. Zašto su Bosiljeve »Ravijojle« dvoglave i dvolične, to je za sada samo njegovatajna, ali koja je možda i za njega neobjašnjiva, kao što je nama neobjašnjiv taj njegov svet ispunjenljudima i čudovištima, kao dobrim i zlom, i ljubavlju za prirodu koja se i njegovim svijetom obnavljai obogaću je.KRITiČAR RADOSLAV PUTAR, ZagrebDinamične i žive kvalitete Rabuzinova slikarstva, one, koje su kadre da u naš unutarnji svijet utisnusvoje tragove i koje odzvanjaju u našem unutrašnjem vremenu, i .stvar ima u tom vremenu u namadodaju nove dimenzije, nalaze se u samim relativno nezavisnim oblicima njegova plastičnog djela. Toje rustična muzika linija u njegovim pejzažima; to su harmonijski redovi boja na njegovim platnima,čar igre nabrajanja i zbrajanja malih veličina i velikih malenkosti u motivu; to su ornamenti njegovihkompozicija, a ti ornamenti imaju rijetku odliku da se ne sastoje od automatiziranih likova,nego uvijek svježih, a ipak stalnih i čit ljivih smislenih znakova. Zadovoljstvo koje nas ispunja, kadu djelima Rabuzinovim otkrijemo stvarno postojanje jednog duhovnog prostora u kojem je mogućživot naše misli i našega čuvstva, takoder je vrijednost slikareva djela koja je autentična i dragocjena,Nepatvorenu poeziju njegovih slutnji, njegovih radosti, tjeskoba i očekivanja; sadržajnost njegovihsignala o nekim prisutnostima ili prazninama; njegov pogled upravljen u buduće vrijeme -našeqaintimnoga bitka i - na kraju ljubav u tragu slikareva zanata: dužni smo uzvratiti bar - priznanjem.Na glas. Ili u sebi. Ne zbog oblika principa zahvalnosti, nego - zbog sačuvanja mogućnostida bude slikarstva. Nema savršenstva u Rabuzinovu slikarstvu. Njegov je dosadašnji opus, opus doduše,rijetki primjer uravnotežene produkcije u kojoj ne prevladava ono, što nije prosječno. Prosjek jeRabuzinov obilniji od svega ostalog. Usto njegov je interes u izboru motiva u vrlo sigurnombilansu. U pejzažu je jezgra njegovih tema. tu je najsigurniji. A odstupi li od toga »zakona« , jošmu uvijek dostaje snaga da kompoziciju s figurama učini bar vrlo efektnom; u nepravu elementune neutraliziraju se sve moguće likovne energije formi; štoviše i izuzetni mu odnosi tih formi pružajupriliku da djeluju bizarno. Jednom prilikom, jedva se snašavši pred zadatkom figuralne kompozicije,čak je nehotice oslobodio neke nesuvisle plastične sile, pa cjelina djeluje gotovo groteskno.Nekoliko figura na platnu toliko se razmahalo da ostavlja dojam eksplozije sanduka s velikim lutkama.Drugom je prilikom veći broj figura u pejzažu razlomio cjeloviti organizam kompozicije u više anegdotskihkomada, koji se ne mogu primiti ni kao opširno ispripovijedana ilustracija. Sami detalji svakiza sebe sačuvali su po zrno plastične istinitosti i žive svojim osebujnim životom. Ali, Rabuzinovoslikarstvo nije sukcesivno čitljivo, nego djeluje simultano, Bar u onoj mjeri, koju dopušta fiqur ativnost.t. j. prikazujući način slikanja.

ivan rabuzin, moj svijet, 1962.

ivan generalić, riba, 1963.

mijo kovačić, jastreb, 1962.

ivan večenaj, papa ido spijaca, 1962.

franjo fi Iipović, tikvice, 1962.

ilija bosilj, »jighoura«, 1962.,,'I ",I1

vangel naumovski, mali otok, 1962.

katalogkritičar mića baš ičević, zagreb:ivan generalić KRAVE U DVORISTU 1963 ulje/staklo2 ivan generalić ŽENA S RIBOM 1962 ulje/staklo3 ivan rabuzin PRILAZ MOM DOMU 1962 ulje/platno4 ivan rabuzin BEDNJA 1963 ulje/platno5 vangel naumovski MALI OTOK 1962 u Ije/platnokritičar božo bek, zagreb:6 ivan generalić RIBA 1963 ulje/staklo7 ivan generalić GLAVA STEFA SMOLEKA 1963 ulje/staklo8 ivan generalić PRALJE NA DRAVI 1962 ulje/staklo9 ivan rabuzin BELI CVET 1963 u Ije/platno10 ivan rabuzin DJEVOJKA SA SUNCEM 1962 ulje/platnokritičar grgo gamulin, zagreb11 ivan generalić RIBIC 1963 ulje/staklo12 ivan generalić ZIMA 1962 ulje/staklo13 mijo kovačić JASTREB 1962 ulje/staklo14 ivan večenaj JEVA DALE NEMRE 1962 ulje/staklo15 ivan večenaj PAPA IDO SPIJACA 1962 ulje/staklokritičar mirjana gvozdanović, beograd16 franjo filipović TIKVICE 1962 ulje/staklo17 ivan generalić PLES PRED CRKVOM 1962 ulje/staklo18 ivan generalić STAREC S CVETJEM 1962 u Ije/staklo19 ilija bosilj RAVIJOJLA 1962 ulje/drvo20 ilija bosilj »JIGHOURA« 1962 akvarel/papirkritičar radoslav putar, zagreb21 ivan rabuzin ALEJA 1962 u Ije/platno22 ivan rabuzin MOJ SVIJET 1962 ulje/platno23 ivan rabuzin BELI CVET 1963 u Ije/platnokritičar oto bihalji merin, beogradspriječen bolešću nije mogao učestvovati u izboru radova