Županijska kronika broj 210 - Osječko baranjska županija

15. lipnja 2012.ŽUPANIJSKA KRONIKA 49način kazivanja, on ne bježi u efemerna modernističkanaklapanja. Dnevničkim zapisima, monolozimai ispovijedima, govoreći u prvom licudaje osobni pečat i emocionalni naboj koji zračineposrednošću koja omogućava identifikaciju slikovima. U pripremi novopovijesnih romana onje i istraživač, ali u prikazu ne komentira već priča.A svoje doživljavanje, razmišljanje i snove pretačeu slike hrabro, bez uvijanja i licemjerja kojimbi povodljivo podilazio ukusu čitatelja. Pišući, onnema kome ili čemu što dugovati, pa ostaje dosljedansamom sebi.Tomaševe priče su životne priče i priče o životuu kojima se prepoznajemo. Odraz s dna Tomaševog"Svetog bunara" zrcali naš lik. Zdenacdjetinjstva iz koga se napaja, dubok je i tajanstven,ne presušuje, a u njega sve dublje ponire otkrivajućinjegove izvore. Traganje za djetinjstvomduboko je zasjeklo brazde u njegovo stvaralaštvo,otvarajući pogled prema onome jučer i ovomedanas, potvrđivanjem bivšeg u sadašnjem. Stogai djeci priča ozbiljne priče, na njima prihvatljivnačin. Ne svjedoče li "Dobar dan, tata" i "Moj tataspava s anđelima" ponajbolje o tome? Pisanju zadjecu pristupa odgovorno, pazeći da ih ne razočara,jer mali ljudi to ne zaslužuju.U njegovim se prozama očitava nastojanje daprogovori o zamagljenim čovjekovim traženjimasmisla života sretnih i više nesretnih ljudi. Mada,prevladavajuće realistični pesimist, on nije ravnodušan,osobito ne prema usamljenosti pojedinca.S njim smo ponovo u djetinjstvu i podstanarskimsobama, pred ljepotama zavičaja i sobama sa starinskimmirisima voća u jeseni, s ljubavlju i smrćuistodobno, salonima i grobljima, propalim studentimai brižnim majkama, junacima i zločincima,izgubljenim i rasutim prijateljima. Sjetno se nižumotivi prolaznosti i razaranja.Stjepan Tomaš je na određeni način svjedoksvoga vremena, ali i slikar ljudi svoga zavičajakoji ponajviše poznaje i cijeni. Izrastao iz slavonskebrazde, čvrsto ukorijenjen u slavonskobaranjskiambijent piše o sudbinama i životimamalih i velikih ljudi u dramatičnim povijesnim iegzistencijalnim situacijama. Piše o rasapu ruralno-patrijarhalnemoralnosti koja biva konzumiranaprimitivnim oblicima urbane konzumentskemasovne kulture, o "Građanima u prvom koljenu"i "Životu u provinciji", o socijalnoj transformacijislavonskog grada i društvenom sustavu koji dovodido individualnih izobličenja. Njegovi junacisu egzistencijalno životni, razapeti nekim unutarnjimsilama i nagonima kojima je, ni krivima nidužnima, ključ vlastite sudbine izmakao iz rukui pretvorio se u igračku nimalo dobronamjernihključara ove ili one dijaboličke energije.Otuda i njegovo prepoznavanje problemasuvremenosti u povijesti, njezine fatalne ponovljivostii nemoći pojedinca da joj se odupre. Čak ikada govori o prošlosti, on je suvremen ne libećise otvoriti neveseli bezdan povijesnih činjenicai traumi koje itekako bitno određuju i vrijeme ukojem danas živimo, jer, da bi se mogla pročitatii razumjeti sadašnjost, a možda i naslutiti budućnost,valja krenuti iz prošlosti. I njegov biskupStrossmayer i prerano preminuli virtuoz Krežmau "Zlatoustom" i "Guslaču od marcipana" o tomesvjedoče, dok progoni negdašnjih i jučerašnjih"vještica" u "Anđelima na vrhu igle", a osobitopriče o fatalnoj ponovljivosti tragičnih sudbina u"Smrtnoj uri" ratnim vihorom zahvaćene Baranje,to potvrđuju.Mada za sebe tvrdi da je pesimist po uvjerenju,jer je tako lakše preživjeti, odriče se kolektivneopijenosti jer ona zatrpava pojedinačnu patnju.Stoga se uvijek vraća čovjeku, pojedincu koji živii djeluje u okružju društvenog sustava određenogvremena suočen s provincijalnim duhom u ljudskimglavama koji Tomaš svojim djelima tako čestopropituje. "Odnekud dolaze sanjari" - da li i ons njima? On to odriče, ali ne poriče svoju emocionalnuosjetljivost koju iskazuje svojim likovima:"I opet sam osjetio bol na onom mjestu gdje kažuda boli duša".Mjesto među najistaknutijim suvremenim hrvatskimprozaicima, Tomaš je izborio i potvrđujesvakom daljnjom knjigom. Priznanja i nagradekoje slijede ovaj put, ističu ga i sve više uzdižu uorbiti književnog stvaralaštva. On prerasta vlastiteokvire i postaje baština hrvatske kulture koja širisvoj utjecaj prijevodima na talijanski, njemački,engleski, mađarski, slovački, slovenski i makedonskijezik te na esperanto. Stjepan Tomaš jepisac iz čitanke, koji je samom tom činjenicompostao gotovo apstraktni pojam. Zastupljen u nekolikoantologija, član suradnik Hrvatske akademijeznanosti i umjetnosti, organizator i sudionikkulturnih zbivanja i institucija dao je iznimandoprinos hrvatskoj kulturi. Na ovim temeljimazasnovana je odluka Osječko-baranjske županijeda Stjepanu Tomašu dodijeli svoju Nagradu za životnodjelo ostvareno u području kulture.