CREN - Filipović poslovno savjetovanje doo

korporacijskih nekretnina. Ispitivali smostvaranje tzv. „added value“ doda(t)nevrijednosti za korporacije kao i zagradove prilikom planiranja velikihkorporacijskih sadržaja.Moje skromno iskustvo iz hrvatskogkonteksta je osobito negativno, bar štose tiče stvaranja arhitektonske kvalitetekorporativne nekretnine. Hypo banka jetokom 90-ih angažirala Thoma Maynea,kalifornijskog arhitekta, tegostujućeg profesora na našemInstitutu, za projekt korporacijskogHypo Centra u Zagrebu. Kroz serijusastanka sa Hypo menadžerima, gdjesam ja bio u funkciji „prevoditelja“,ubrzo je postalo sasvim jasno da HypoCroatia neće prihvatiti Mayneov projektdalje od idejne skice te da nemanamjeru sagraditi u Zagrebu zgraduarhitektonskog nobelovca (naime,Mayne je nedugo nakon „odlaska“ izZagreba, dobio Pritzkerovu nagradu zaarhitekturu).Svi smo tu bili pomalo „lost intranslation“; da bi Thom u nekolikointervjua javno naglasio da je Hypoprojekt u Zagrebu najveće razočarenjeu njegovoj profesionalnoj karijeri te daje glavni razlog odustajanja od projektanezamislivo visoki nivo korupcije.Arhitektonski, Hypo centar je jedannesretan poluproizvod, ali je vjerojatnouspjeh na tržištu nekretnina. Ovdje jemožda Mrduljasev argument točan,koliko god mi se osobno ne sviđa.Naime, Mayne je sagradio HypoCentar u Klagenfurtu sredinom 90-tih,a ta je arhitektura poslužila kompanijiza nevjerojatno snažnu marketinškukampanju prikaza nove, moderne,snažne, drugačije banke. Znači,arhitektura može proizvesti dodatnuvrijednost i to često čini, bez osobitonaglašene potrebe za tim od straneinvestitora.Ostale oblike razvoja nekretnina usvijetu studirali smo u slučajevima kadse posebne developerske iarhitektonske firme pojavljuju kaosnažni partneri gradovima urekonstrukciji gradskih centara. Utranzicijskim zemljama pratili smofenomene „Foreing Direct Investment“kao i „Public- Private Partnerships“.Najviše smo možda vremena potrošilina studij izgradnje gradova naprincipima osnivanja konzorcija zaizgradnju velikih gradskih projekata.Zanimalo nas je stvaranje novihhibridnih institucija koje objedinjavajugradske planere, političare, investitore,predstavnike civilnog društva te ostale„stakeholders“. Naime urbanestrategije koje naši studenti generirajuu svojim istraživanjima obično tražene-standardne načine implementacije.Možda je u europskom kontekstunajinteresantniji primjer konzorcija RIA2000 iz Bilbaoa. Bilbao je u Baskiji,španjolskoj provinciji koja je krajem 80-ih, početkom 90-ih bila politički,ekonomski i socijalno iznimnoproblematična. Uz aktivnostiseparatističkebaskijskerevolucionarne armije, postojala jeogromna nezaposlenost i totalnaurbana zapuštenost.. U tom trenutkugradsko vijeće Bilbaoa je odlučilo daangažira super-menadžera iz Londona,porijeklom iz Baskije ako se ne varam,znači da uveze određeni know-how.On je zamoljen da gradskom vijećupredloži način razvoja grada, odnosnonačin rekonstrukcije grada. On im jeanalizirajući situaciju i način rada uBilbaou predložio model javnogkozorcija (kompanije) u kojem bipolitičari prenijeli na konzorcij pravodonošenja odluka, znači, pravoodlučivanja o razvoju grada. To je u tovrijeme bilo iznimno „challengingstatemant“ u smislu demokratizacijerazvoja grada. Znači, odluke o razvojugrada neće donositi gradonačelnik i tri,CREN - Croatian Real Estate Newsletter / studeni/prosinac 2008.6