Od Noe do Pavla

(Abraham, Sara i Izak sjede ispred šatora.)
Izak: Oče, zaš to mi zap ra vo ži vi mo kao tu đin ci me đu
tu đinci ma? Ka ko to da ne sta nu je mo kod tvo jih
rođaka u tvome zavičaju?
Abraham: Duga je to priča, sine moj!
Izak: Pri čaj mi, oče! Htio bih sve zna ti!
Sa ra: Izak je sa da do volj no od ras tao da saz na zaš to smo
došli u ovu zemlju. Ispripovijedaj mu to, Abrahame.
Abraham: Prije mnogo godina živjeli smo svi, tvoja mati Sara, tvoj
djed Te rah, ja i os ta la rod bi na u gra du Uru u Kal de ji.
Izak: Gdje se na la ze ta zem lja i taj grad? Je su li da le ko?
Abraham: Da, trebalo bi dugo, dugo putovati do onamo, leži na
ri je ci Eufr atu u Babiloniji .
Moj otac Te rah od lu čio je na pus ti ti Ur i oti ći u zem lju
Ka naan, gdje i mi sa da ži vi mo.
Ali, ka da smo stig li u Ha ran, on dje smo se na se li li.
Izak: A gdje je Ha ran?
Abraham: Haran je daleko odavde na sjeveru, u Mezopotamiji.
Izak: I zašto niste ostali ondje?
Sa ra: Tvoj djed Te rah je um ro.
Abraham: Da, a onda je Bog progovorio meni! Rekao je:
Idi iz svo je zem lje, od svo je rod bi ne, iz svo je očin ske
ku će. Idi u zem lju ko ju ću ti po ka za ti.
Još mi je re kao da će od me ne na či ni ti ve lik na rod i da
će me blagosloviti.
Sa ra: Ta da još nis mo ima li dje ce. A sa da si ti tu, naš Izak.
Bog s to bom po či nje is pu nja va ti svo je obe ća nje!
Izak: Ka da ti je Bog ta ko pro go vo rio, je si li ti jed nos tav no
kre nuo? Ni si li mo gao po mis li ti da je to mož da ne ka
zab lu da? Je li ti stvar no Bog go vo rio?
18