kinologija Pripremio: Igor Gaćeša Pseća kognicija Kada govorimo o psećem ponašanju, još uvijek je spominjanje “kognicije” i kognitivnih (spoznajnih) mogućnosti pasa rijetka pojava (barem kod nas). Pokušavajući objasniti pseće ponašanje češće ćemo posegnuti za (mehaničkim) modelom podražaj-reakcija nego za mentalnim procesima koji se odvijaju u glavama naših pasa. Međutim, unatrag petnaest-dvadeset godina, znanstvenici intenzivno istražuju pseće spoznajne (kognitivne) mogućnosti pokušavajući odgovoriti na pitanje kako je to biti pas. Čime se bavi pseća kognicija, što smo dosad saznali o kognitivnim sposobnostima naših pasa te zašto je važno razumijeti kako psi doživljavaju svijet kojim su okruženi? 92 moj<strong>PAS</strong> • 11./12.2017.
PSEĆA KOGNICIJA Od Darwina do današnjih znanstvenika Psi kao sudionici (subjekti) u psihološkim istraživanjima nisu novost. Već Charles Darwin (1809. - 1882.) u svojem djelu “Descent of Man” (1871.) govori o psihičkim sličnostima između ljudi i drugih životinjskih vrsta. Pritom se vrlo često referira na pse opisujući emocije koje je vidio kod njih, ali i druge psihičke sposobnosti poput imitacije, pamćenja, sanjanja i prosuđivanja, morala te pojma o svome i sebi (Feuerbacher i Wynne, 2011.). Uključivanje pasa u psihološka istraživanja svoj vrhunac dosiže šezdesetih godina prošlog stoljeća, no razlog tomu zapravo nije bio interes tadašnjih znanstvenika za pse, odnosno pseće ponašanje i kogniciju, već za istraživanje nekih općenitijih fenomena, primjerice postojanja veze između morfoloških obilježja i ponašanja (ib.). Unatoč tomu, iz tog doba imamo neka otkrića koja su ostavila znatan doprinos našim spoznajama o ponašanju pasa (ali i nas samih). Ono široj publici najpoznatije odnosi se na rad Ivana Pavlova (1849. - 1939.), odnosno na otkriće da (prvobitno) neutralan podražaj uparivanjem s podražajem koji izaziva reakciju i sam počinje izazivati istu takvu reakciju (zbog toga primjerice počnete jače sliniti kad ugledate reklamu za omiljenu čokoladu). Iako iz tog doba postoji još nekoliko vrlo važnih radova, kao primjerice rad Edwarda Thorndikea (1874. - 1949.) i B. F. Skinnera (1904. - 1990.) o tome kako je ponašanje u ovisnosti o (svojoj) posljedici ili onaj J. P. Scotta (1909. - 2000.) i J. L. Fullera (1910. -1992.) o utjecaju ranih iskustava na kasnije ponašanje, u kontekstu ovog članka valja posebno istaknuti fenomen koji je W. H. Gantt (1892. - 1980.) nazvao “efekt osobe”. Tijekom izvođenja eksperimenata Gantt je primijetio da se psima povećava broj otkucaja srca kad osoba ulazi u prostoriju (a posebice u slučaju kad je ta osoba povezana s neugodnim iskustvom), odnosno da se njihov broj smanjuje kada ih osoba mazi (Gantt et al., 1966.). (Uzimajući u obzir ovo istraživanje, s pravom možemo postaviti pitanje zašto danas, pola stoljeća nakon objave ovih rezultata, i dalje nailazimo na savjete da ne treba maziti pse koji se boje.) Osamdesetih godina prošlog stoljeća dolazi do znatnog smanjenja ovakvih istraživanja s psima, a psi ponovni interes znanstvenika pobuđuju krajem devedesetih godina. Međutim, ovog puta psi postaju predmet istraživanja zbog sebe samih, drugim riječima, otad do danas znanstvenici pokušavaju saznati više o njihovu ponašanju i načinu kako doživljavaju svijet kojim su okruženi. Slobodno možemo reći da trenutno živimo u “zlatnom dobu” istraživanja pseće kognicije. Što je to (pseća) kognicija? Iako je nekoliko različitih definicija, kogniciju možemo objasniti kao mentalnu pretvorbu senzornih podražaja u informacije o okolišu te njihovu prilagodbenu (adaptivnu) primjenu (Frans De Wall, 2016.). Jednostavnije rečeno, psi iz okoliša osjetilima primaju različite podražaje, koje potom mozak obrađuje i pretvara u informaciju. Tako stvorena informacija postaje osnova za formiranje ponašanja, koje pak omogućuje prilagodbu u određenoj situaciji. Za razliku od biheviorista, koji se bave isključivo ponašanjem koje je moguće opažati (mjeriti), kognitivisti se bave unutarnjim (mentalnim) procesima, koji se primjerice odnose na pamćenje, planiranje, rješavanje problema, donošenje odluka... U kontekstu ponašanja pasa posebice je zanimljiva socijalna kognicija, koja istražuje kako psi doživljavaju druge i što znaju o drugima (psima, ali i ljudima). Neke su od tema kojima se bavi socijalna kognicija: percipiranje emocija drugih, razvoj društvenih odnosa s istovrsnicima, ali i s ljudima, stjecanje novih vještina promatranjem i imitiranjem drugih, kao i mnogi drugi aspekti vezani uz komunikaciju s istovrsnicima i pripadnicima drugih vrsta, najčešće ljudima (Horowitz, 2014.). Što znamo o kognitivnim sposobnostima pasa? Od kraja devedesetih godina prošlog stoljeća pa do današnjih dana istraživanje pseće kognicije, odnosno kognitivnih sposobnosti pasa, postalo je okupacija mnogih znanstvenika okupljenih u istraživačke skupine širom svijeta. Dosad je objavljen znatan broj radova koji su usko vezani i uz neka od pitanja spomenuta u ovom tekstu i nemoguće ih je sve nabrojiti, no valjalo bi spomenuti rezultate nekih od najzanimljivijih. U početku je interes znanstvenika bio usmjeren na to što psima znači naša pažnja, odnosno znači li im uopće. Provedeno je više istraživanja, čiji rezultati pokazuju da su psi “osjetljivi” na našu pažnju, ali i da će uskladiti svoje ponašanje ovisno o tome jesmo li mi usredotočeni na njih ili nismo. Također se pokazalo i da izravan pogled ili tzv. “zurenje”, koji se vrlo često smatra agresivnim ponašanjem, nije jednoznačan, već da ima različito značenje, ovisno o situaciji. Primjerice, psi gledanjem u nas mogu tražiti pomoć u rješavanju nekog problema ili oslonac u situacijama u kojima se osjećaju nesigurno. 11./12.2017. • moj<strong>PAS</strong> 93
Change language