BP 255 LR

list za svu djecu

UTEMEQILA TATJANA OLUIĆ MUSIĆ 1994.

255

MART 2020.

RIJEKA

List je besplatan.

SADRŽAJ

4 Najveća zagonetka (pjesma)

6 Kamen tišine Mesambrije (Putevima radoznalih)

8 U velikom ritu (priča)

10 Čapqa (Sve ima svoje ime)

12 momo Kapor (Rukovawe ispod duge)

14 Praštawe (I bi svjetlost)

15 Manastir Svetog Nikole (Iz putne torbe)

16 Svanimir (Stari Slaveni)

18 Krf, Grčka (Razglednica)

20 Trinidad i Tobago (Xepni globus)

22 Katarina Ivanović (Srpski slikari)

23 Samsung Galaxy Z Flip

24 Znam latinicu, učim ćirilicu

26 Gigo hvali svoga kowa (strip)

28 Sirene ili morske krave (Ekologija)

30 Slađana Ristič (Kad sam bila mala)

32 Pjesme

34 Čija je mama roda (priča)

36 Koronavirus i karantena (Da li ste znali?)

38 Tajna bakinog tavana (strip)

40 Predstavqamo…

42 Maštom, rukom…

44 Mala galerija

46 Veliki odmor

47 Web-zanimacije

48 Čipko

Ilustrovao: Sven Kovačević

Dragi prijateqi, bjelopčelice i bjelopčelci!

Proqeće je stiglo. A kada , ne znamo. Meteorološki 1. marta. Možda

je ove godine stiglo i u februaru, jer zime kao da nije bilo. Zato će

proqeće duže trajati. To je vrijeme kada se najboqe uči. Vjerujte!!

vaša Bijela pčela

Najveća

zagonetka

Ilustrovao: 4 Bijela Zvonimir pêlA Zvone Kenđel

U martu, jedne srede, ili petka

Sve, najedared počne iz početka:

Međ suncem i rekom zaplete se spletka,

A za planinu mine zima jetka.

Vrabac po krovu bezbrižno se šetka:

Proleće počiwe opet iz početka.

Počiwe li od čeg: od bubuce, cvetka.

Jutro se iskri ko zlatna krletka.

Proleće nema tetke, nema tetka,

Strine, ni ujne, nit ijednog pretka,

ono je od višeg reda i poretka:

Iz ničega niće trava, gusta četka.

Iz ničeg, iz nečeg?… Teška zagonetka:

Zametak zametka, početak početka.

Milovan Danojlić

Kamene

tišine

Mesambrije

Jedino što je ostalo od Mesambrije

jeste kamenje. Prošli su

milenijumi, a ono još istrajava

u tišini. Svi koji su je gradili,

rušili, pa ponovo podizali, a

bilo ih je mnogo, jedino su kamenu

verovali kao pouzdanom

osloncu. Koristili su ga za zaštitu

plitkih obala, ugrađivan je

u temelje kuća, prva sidra bila

su kamena, ulice su kaldrmisane

šarenim kamenim oblutcima,

hramove i crkve ne bismo

mogli ni zamisliti bez kamena,

a nadsve je upotrebljavan

za izgradnju zaštitnih bedema

i kula.

Od nekada blistavih i velele-

Sećanje na Mesambriju

6 Bijela pêlA

pnih zdanja Mesambrije malo

je toga sačuvano. Rušitelji su

svoj posao valjano obavili. Ali,

rušeći sve do čega su se dokopali,

nisu uspeli da unište i tajne

koje kamenje čuva. A upravo

kamene tišine Mesambrije

kriju mnoge tajne. Otkrivati ih

znači približavati im se. Nezavisno

od toga da li ćemo nešto

otkriti ili ne, sam dodir sa

njima čini nas bogatijim i jača

naše uverenje da su graditelji

uvek bili srećniji od rušitelja.

Arheološki nalazi otkrivaju da

su u drugom milenijumu pre

naše ere, na prostoru između

Karpata, Egejskog mora, Crnog

mora, Vardara i Morave,

živeli Tračani, narod indoevropskog

porekla. Herodot ih

prvi pominje u svojoj Istoriji

povodom pohoda Persijanaca

na Skite 513. godine pre naše

ere. Pretpostavlja se da ih je

bilo oko milion i da su bili raspoređeni

u oko dve stotine plemena.

Iako su bili vešti ratnici,

plemenska podeljenost slabila

je njihovu odbrambenu moć.

Rimljani su ih potčinili 46. godine.

Najpoznatiji Tračanin bio

je Spartak (umro 71. godine),

iz plemena Odriza. Ostao je

simbol borca za slobodu sve do

naših dana.

Tračani su isčezli, a sa njima i

njihov bog Horeos koji je prikazivan

kao jahač na belom

konju ogrnut belim plaštem.

Međutim, opstalo je nešto od

njihovih običaja i kulture. Iako

nisu imali pismo, tragova njihovog

jezika ima u rumunskom

i albanskom jeziku. Više

od toga sačuvan je kult konja.

Oni su poput mnogih starih naroda

verovali da je konj solarna

životinja – pratilac božanstva

sunca. U Istočnoj Srbiji očuvalo

se mnogo običaja u vezi sa

kultom konja. U Todorovoj nedelji

(prva nedelja posta posle

Trački konjanik

kim algama. Odbrambeni bedemi

podizani su i u moru, štiteći

uzan prolaz za koji su znali

samo odabrani. Sudeći po onome

što se vidi, mora da su bili

moćni. Kada su Avari 587. godine

prodrli u Trakiju, Mesambriju

nisu mogli da osvoje.

Pored Tračana, na obalama Crnog

mora Grci su već u 6. veku

pre naše ere osnivali svoje kolonije

i kovali novac. Posle su

Morski konjic

poklada) jašu se konji, a ždrebad

striže. Da bi se utvrdilo da

li će se pokojnik povampiriti,

uvodio se konj u groblje. Ako

je neki grob zaobišao, verovalo

se da će se pokojnik u njemu

povampiriti. Tračani su inače

sahranjivani sa svojim psom i

konjem, a žene su se borile za

čast da i one sa njima budu sahranjene.

Jezdili su jahači svetlosti, najviše

oni iz plemena Odriza,

Meza, Dačana i Tribala, sve do

strmovitih obala Istara – Fisiona

- Danubiusa, kako su Grci,

Feničani i Kelti nazivali Dunav.

Jedna grupa, predvođena Melsom,

stigla je oko 1200. godine

pre naše ere do malog poluostrva

na Crnom moru, na

kome se danas nalazi bugarski

gradić Nesebar. Da li su dojahali

na svojim brzim konjima

ili doplovili monoklisijama

(najprimitivnije plovilo u

obliku izdubljenog debla koje

je pokretano snagom ljudskih

mišića), ne znamo, ali su tu

zastali. Novostvorenom naselju

dali su ime Melsabria, spojivši

ime vođe Melsa sa rečju

bria, što na tračkom jeziku

znači grad. Kasnije se ovaj naziv

transformisao u Mesambrija.

Šta je Tračane zadržalo na

ovom surovom mestu? Možda

bezbednosni uslovi jer pristup

ovom poluostrvcetu gotovo je

nemoguć. Sa svih strana okruženo

je plićacima iz kojih strši

zubato kamenje optočeno mrse

smenjivali Rimljani, Goti,

Vizantinci, Avari.

U 9. veku u ove krajeve dolaze

Bugari, predvođeni Han Krumom.

Turci su vladali ovim prostorima

od 1453. do 1878. godine.

Svaka od ovih civilizacija ostavila

je trag. Stvorena je sinteza

različitih kulturno - istorijskih

spomenika: ostataka tračkih

utvrđenja, grčkih spomenika,

čak osam vizantijskih crkava,

turskih kupatila i česma, a najviše

bugarskih kuća i drugih

objekata. UNESCO je stavio

Nesebar pod svoju zaštitu.

Bure praćene kišom krajem avgusta

2007. godine rasterale su

turiste. Puste plaže ubrzo talasi

prekrili ogromnim naslagama

algi. Horizont se zacrnio i odnekuda

pojavila su se jata ptica

koje su žurile ka jugu. Ali,

morski konjici ne idu nikuda.

Iako o njima malo znamo, oni

nas, onako maleni, zgrbljeni i

sasušeni, ne ostavljaju ravnodušnim.

Ulične prodavačice, koje se

svakom nepoznatom obraćaju

sa bite šen, pri kraju leta daju

čak tri morska konjica za jedan

euro. Njihova vrednost, naravno,

nije u novcu, već u mogućnosti

da utiču na naše emocije

i maštu. I sve dok bude postojala

veza morskog konjica i čoveka,

verovaćemo da snovi i

nadanja zagonetnih jahača svetlosti

nisu bili uzaludni. A kad

jednom i mi odemo za njima,

ostaće kamene tišine Mesambrije

da podsećaju na to.

Bijela pêla

7

U velikom ritu

U praskozorje u velikom ritu još je vladao

mir. Tri bele čaplje, mama i dve kćeri, šćućurene

pored jedne vrbe, nadnete nad vodu,

jedva da su se videle u mraku. Bilo je toliko

tiho da se nijedna od njih nije pokretala

da ne remeti tišinu. Čapljice su bile budne i

htele su da zapitkuju mamu, ali nisu smele.

Znale su da, kad ona ćuti i iščekuje, moraju

biti mirne. Jer, sve je oko njih još bilo crno

– i voda u kojoj su stajale, i visoka trava, i

vodeni ljiljani, i žbunje. Nijedna ptica još se

nije oglasila, a i voda beše sasvim tiha.

Čapljice su posmatrale mamu. Najednom,

iako se naizgled ništa nije dogodilo, niti

čulo, ona podiže svoju lepu glavu, a zatim

se lagano uspravi, i dalje osluškujući. I već

sledećeg trenutka delić neba zasvetli. Kao

odgovor na ovu pojavu, voda se probudi i

mestimično poče da sjaji. Odmah zatim

javi se prva ptica, a za njom i ostale. Sad se

jedna od čapljica odvaži da upita majku:

– Jel' smemo da šljapkamo? Vodomar se

već ustremio na ribu.

Mama samo odrečno odmahnu glavom i

dalje stojeći i osluškujući. Posle nekog vremena,

kada vetrić dunu i voda poče da oživljava,

druga čapljica usudi se da zapita:

– Kako si ono rekla, mama, kako tačno treba

da se izdignemo nad vodu da bismo uzletele?

Mama je samo prekorno pogleda i odgovori

ništa!

– Ja ne znam da li treba da se odrazim desnom

ili levom nogom – šapućući se poverila

sestri mala čaplja.

– Tu su važna krila, ne zaboravi – podseti

je sestra tiho. – Treba da izdigneš telo i

snažno zamahneš krilima. Ako uradiš kako

treba, nećeš pokvasiti haljinicu, niti zamutiti

vodu.

– Meni levo krilo uvek kasni – vajkala se

sestra – ne mogu dobro da zamahnem.

– Moraš još da vežbaš – šapnula je starija

sestra.

– Mama, pokaži mi – rekla je malo glasnije

mlađa.

– Još nije vreme – tiho će mama.

– A vodomar može da skakuće, samo mi ne

smemo ni da se mrdnemo – bunila se čapljica.

Najednom prvi sunčevi zraci obasjaše vrbak.

Sve se ozari sjajem. U tom trenutku

mama čaplja lagano se izdiže, i ne muteći

vodu, gotovo ne ostavljajući trag za sobom,

polete uvis, divna, sva u beloj čipki. Tek nekoliko

kapljica skliznu joj niz telo i pade u

vodu. Obe ćerke gledale su je netremice.

– Niko nije lep kao naša mama – rekla je

starija sestra.

– Hoće li i nama haljine biti tako lepe? –

upita mlađa.

– Hoće – uveravala je je sestra.

I dok se mamino telo čas gubilo, čas pojavljivalo

iznad čestara, čapljice počeše da

šljapkaju i da vežbaju širenje krila.

– Kad će doći mama? – upitala je mlađa kojoj

je sve to brzo dosadilo.

– Uskoro – ubedljivo će starija koja je i dalje

širila krila. I dok je sve više izdizala telo

iznad vode, začuo se veseo uzvik njene sestre:

– Gle, vodomar je uhvatio ribu!

Na tu viku, starija čapljica izgubi ravnotežu

i pljusnu u vodu, praveći male talase

oko sebe. A onda sve oko njih opet utonu u

tišinu.

Gordana Maletić

Ilustrovao: Sven Kovačević

Čaplja

Čaplja, kao i njeni rođaci iz jata ptica

selica, rode i ždralovi, dijele sličnu

simboliku. Čaplja je oličenje budnosti i samopouzdanosti i

oslanja se na sopstvene snage. Odlikuje se samopoštovanjem,

znanjem, darovitošću u obavljanju najrazličitijih poslova. Ovu

pouzdanu pticu krase predostrožnost, dostojanstvenost i otmjenost.

Iako se smatra solarnom pticom, povezuje se s vodom

jer živi uz vodu. Zbog svoje izrazite znatiželje u nekim narodnim

predajama predstavlja onoga koji posvuda gura kljun. No

sve te vrline koje je krase padaju u vodu jer se pretvore i izopače

u pretjeranu radoznalost. U bogatom trezoru simbolike,

čaplja je postala simbolom božanskog znanja.

Ptica Benu na papirusu

Ozirisov kult

Dostojanstvenost čaplje je neupitna.

Naročito za stare Egipćane

kod kojih je ptica bila vezana uz

kult boga Ozirisa, a simbolizira

izlazeće sunce, obnovu i povratak.

Nagovještavala je dolaženje Nila

i obnovu života jer je tek u tom

trenutku čaplja napuštala rijeku i

letjela prema polju. Sve to možemo

da iščitamo iz napetih listova

papirusa.

Na svitku je naslikana sveta sunčana

ptica Benu koja ima sva

čapljina obilježja, a predstavljala

je utjelovljenje Ozirisove duše.

Obojeni crtež bezimenog slikara

vjerno prati obris čaplje i ženskog

lika iz ptičje pratnje. Oni su

naslikani “plosnato” po strogim

pravilima tadašnje umjetnosti.

Tkaljino umijeće

Ova stara kineska tapiserija jedno je

od očuvanih remek djela iz dinastije

Song. Izrađena je od običnog tkanog

tekstila. Kako je većeg opsega,

izvezena je iz jedanaest dijelova,

na šta upućuju tragovi prekinute

osnove i potke. No, to ne umanjuje

vrijednost umjetničke tvorevine jer

je spretna ruka tkalje uspjela iz tkanine

izvući posebnu ljepotu mekih

obrisa i još mekših ploha boje. Na

Zhu Kerou, Patke na jezeru s lotosima

tapiseriji uz ozelenjelo vodeno raslinje,

lotosove cvjetove, plavog drozda i patki s pačićima, prikazana je

bijela čaplja koja radoznalo promatra šta se zbiva na vodenoj površini.

Istkano djelo pohvala je vrijednoj tkalji koja je nitima znala ispričati priču

sa puno lepršavosti i živosti, protkanu ljepotom crte i boje.

Iskaz sreće

Ovo dražesno djelo, nježno i

romantično, nalazi se na indijskim

dvorskim slikarijama.

Na njima je prikazan moćni i

mudri hinduistički bog Krišna

sa svojom ljubljenom Radhom,

čuvaricom svetih krava.

Ova romantična priča odvija

se u ljupkom šumarku, prepunom

značenja; cvijeće nije

cvijeće, niti su oblaci samo

Krišna i Radha, slikarija nastala između 16. i 19. vijeka

oblaci. Na slici sve ima dublju

simboliku. Cvijet lotosa predstavlja ljepotu, iako raste iz blatnjave vode,

a puzavac u cvatu, koji se ovija oko drveća, predstavlja strast i ljubavnu

zanesenost. Tu su i bijele čaplje koje označavaju budnost, dugovječnost i

sreću. Slika je nastala po strogim uputama hinduističkog slikarstva koje su

umjetnike prisiljavale na propisivanje tradicije. Prema vjerskom shvatanju

stvaralaštvo je plod božjeg nadahnuća, a ne umjetnika. Umjetnost je veća

od umjetnika i zato o njima često nema nikakvih podataka.

10 Bijela pêlA

Lirski otisak

Utegawa Hiroshige,

Snježna čaplja u šašu

Šćućurena

u g u s t o

izraslom

š i b l j u

snježnobijela

čaplja

samuje u

šašu pored

rijeke.

O n a k o ,

sama, ona

je gospodarica

svoje

samoće.

Taj čulni

doživljaj

U t a g a v a

Hiširoga

majstorski

je sa drvene

ploče

prenio na

papir. Na

njemu je

slikar, finim osjećajem za bjelinu,

„zvučnim” plavetnilom iskazao

neposredni slikarski lirizam.

Njegov je drvorez bistar i jasan

doživljaj prirode, tako blizak

haiku pjesniku Busonu: „Večernji

lahor/ voda lagano plače/ čapljine

noge“. Gledajući samotnu čaplju

u šašu ne može se izbjeći utisak

da Hiširoge s čapljom ne dijeli

osjećaj samoće. Umjetnik nije

običan posmatrač; on se nalazi u

predjelima te samoće.

Začudna

tačnost

Sigurna ruka slikara

vjerno je prikazala ružičastu

čaplju sa čudnim

kljunom koji naliči na

kašiku. Tvorac ovog

bakroreza začudnom

je tačnošću prikazao

detalje na živopisnoj

ptici: njeno nevjerovatno

ružičasto perje, paperje ispod dugačkog vrata, šarenu glavu na kojoj

Johan James Audubon, Ružičasta čaplja kašikara

se ističe neobičan kljun i živahni pogled. Čaplja je uhvaćena u pokretu,

raširenih krila i ispruženim vratom, zaokupljena zbivaniima u vodi. Iza

nje prikazan je krivudavi riječni tok nad kojim se nadvilo mutno žućkasto

nebo. Majstor ovog bakroreza u boji cijeli život posvetio je pticama.

Nakon dugogodišnjeg posmatranja i istraživanja, on je uspješno spojio

slikarsku vještinu i naučnu radoznalost. Kao posljedica te strasti nastala

je prekrasna ilustrirana knjiga u kojoj se nalazi 435 slika.

Magličasti spokoj

Na akvarelnoj podlozi Milivoj

Bogosavljević voli da umnožava

motiv ptice koja obitava

uz vodu. Čarolijom vodene

boje, tananom i mekom kičicom.

U krugu tog motiva slikar

se posebno posvetio slikanju

živog obrisa čaplje. Njegov

prikaz ove ptice je ovlašan, ali

izražajan zahvaljujući lakim

i lepršavim potezima. Time

umjetnik ostvaruje profinjen

akvarelistički utisak i pokazuje

da zna da osluškuje prirodu i

da ima istančan sluh za akvarelnu

vlagu. Doživljaj na tihoj

Milivoj Bogosavljević, iz ciklusa „Ptice“

rijeci Bogosavljević prenosi na najjednostavniji način; sa slike se širi

magličasti spokoj, stvarajući sneni dojam bezvremenosti.

Tanana osjećajnost

Bijela površina tankih porcelanskih pločica slikarici i keramičarki Ljerki Njerš poslužila je

kao podloga na kojoj je naslikala motiv čaplje okružene cvijećem. Ptica je naslikana tananom

osjećajnošću i vjeran je prikaz trenutačnog izraza čaplje. Uvjerljivost je postignuta

malim brojem širokih, neusiljenih poteza četkice. Po strogosti i čistoći prikaz ptice podsjeća

na kineski crtež, umjetnica jednostavnim slikarskim sredstvima naslikala je čaplju

raskošnog perja i savršenog oblika. Njerš je uspjela jednostavnom linijom da pronađe

suštinu ove tihe i zamišljene ptice. Služeći se keramikom kao sredstvom za prikazivanje

svojih likovnih zamisli, Ljerka Njerš sretno je spojila keramiku i slikarstvo. Prava je šteta

što crno – bijela reprodukcija ne može predočiti njeno kolorističko bogatstvo.

Ljerka Njerš, Čaplja

Bijela pêla

11

Pripremio: Ratko Reli]

U ovom mjesecu prije deset

godina u Beogradu je umro

pisac i slikar Momo Kapor,

jedan od najčitanijih, najsvestranijih

i najpopularnijih

majstora pisane riječi na

Beleške jednog

pisca

južnoslavenskom prostoru.

Bio je kwiževnik, slikar,

novinar, scenarist, TV voditeq,

TV komentator, scenograf

i svjetski putnik. Po

načinu pisawa zvali su ga

„srpski Čehov“.

"Dva puta rođen"

Život mu je spasila majka.

Kapor je rođen 8. aprila 1937.

u Sarajevu. Moglo bi se reći

da je rođen još jednom 13.

juna 1941. kada ga je za vrijeme

bombardirawa Sarajeva

spasila majka. Svojim ga je

tijelom zaštitila. Momo

je ostao neozlijeđen, a majke

više nije bilo.

Nakon Drugog svjetskog rata

seli u Beograd u kojem je proveo

najveći dio života. Školovao

se, završio gimnaziju

i 1961. godine diplomirao na

Akademiji likovnih umetnosti..

Prijateqi za wega kažu

MOMO KAPOR

(1937 – 2010)

Kaporova proza obiluje dopadqivim

i neobičnim zapažawima.

Od svakodnevnih

malih životnih trenutaka

i (ne)zgoda on stvara zanimqive

priče s pritajenim i

tihim humorom i šali se na

tuđ, ali i na svoj račun. Kada

je „akademski slikar“ i

„naivni pisac“ (jer za pisca

nije učio), te da je živio u

dva „bermudska trougla“: Beograd

– Sarajevo – Zagreb i

Beograd – Pariz – Wujork.

Opsežno

kwiževno

stvaralaštvo

Kapor je bio vrlo plodan

pisac. Napisao je više od 40

romana, od kojih su najznačajniji

Foliranti, Hej, nisam

ti to pričala, Beleške

jedne Ane, Zoe, Od sedam do

tri i Una. Najpoznatiji su

mu scenariji za filmove Valter

brani Sarajevo i Foliranti.

Najnovije događaje na

prostoru bivše Jugoslavije

opisao je u Blokadi Beograda

i Posledwi let za Sarajevo.

Pred kraj života napisao je

Eldorado i Vodič kroz srpski

mentalitet.

Pisac Beograda

Kapor je svim srcem volio

Beograd i voqenom gradu

posvetio mnogo tekstova. (I

wegove slike posveta su Beogradu.)

Na pitawe novinara Zorana

Radosavqevića: “Iako ste

proputovali ceo svet, uvek

ste se vraćali u Beograd…“

Momo je odgovorio: “A gde

bi drugo? Postoji samo jedan

grad u kome bih živeo kada bi

me izbacili iz Beograda – to

je Wujork. Beograd je niskobuxetni

Wujork.“ Jednom je o

Beogradu rekao „…Čemu putovati

bilo kuda iz Beograda,

kad on uglavnom ima sve…“

Osim kwiga koje je posvetio

Beogradu, Momo je u listu

„Politika“ dugo objavqivao

priče o svom gradu i popratio

ih svojim prepoznatqivim

crtežima. U mnogim

wegovim tekstovima o Beogradu

sjaje čarobne priče

o stanovnicima, o naravi i

običajima Beograđana. To

su opisi zgoda i nezgoda koje

je doživio šetajući beogradskim

ulicama, trgovima,

parkovima… U ovim proznim

draguqima uvijek se može

osjetiti gostoprimstvo i humor

stanovnika Beograda.

Osobine Kaporove

proze

12 Bijela pêlA

por male pojedinosti literarno

pozlati, a te pojedinosti

ponekad i nisu baš male,

jer mijewaju qudske životne

puteve i sudbine.

Kaporove priče i romani

REKLI SU

Svakom kwigom Kapor je

bivao sve više svetski, ali

time nije postajao mawe

srpski pisac.

Labud Dragić

Kaporu je čitalac božanstvo,

i to žensko, kome se

treba duboko klawati…

On je pripovedač urbanog

(gradskog) sveta.

Mislav Savić

Više se i temeqitije o

našim qudima i krajevima

doznaje iz wegovih kwiga,

nego iz lektire čitave biblioteke

studija iz sociologije

i geopolitike…

Draško Rexep

Wegova jezičavost i drskost

stajali su ga gadnih problema

godinama, dok wegovim

kwigama nitko nije imao

što zamjeriti.

Igor Mandić

Šarm beogradskog života,

koji je najboqe iscrtavao

rečima i olovkom, Momo

Kapor postaje jedna od najvećih

znamenitosti našeg

grada…

Kolegij „Politike“

Kapor je svojim svestranim

darom duhovno, estetski,

životno uticao na sve generacije

rođene u drugoj polovini

20. veka. A što mu nije

stalo u priču, stalo mu je u

sliku, u virtuozne crteže i

uqa na platnu.

Dobrica Ćosić

nisu dosadni. Čitalac često

pomisli da se pisac baš

wemu obraća.

Izvor wegova stvaralaštva

uglavnom je svijet mladih

qudi. On se izražava wihovim

jezikom i wihovim

izrazima i dosjetkama. Zato

je Kaporova proza uvjerqiva

i rado se čita. Wegove su

rečenice jasne, slikovite i

svakom razumqive.

Na Mominom ispraćaju pisac

Matija Bećković kazao je:

“Imao je tri godine kada mu

je majka Bojana poginula štiteći

ga svojim telom. Ostao

je živ da o tome posvedoči

i dokaže da nije zaludu dala

život za wega…“

BLOKADA BEOGRADA

(Napisano za vrijeme napada NATO snaga na SRJ 1999.)

Srbi su prvaci sveta u izdržavawu blokada.

Srbija puna problema, a qudi govore „Nema problema“

Srpska je zastava najzdravija na svetu, jer ima 4 C- vitamina.

Bake su spasile pravoslavqe u ovoj zemqi.

Čim se Srbin uhvati puške, ceo svet se okrene protiv wega.

Hej, nisam ti to pričala

(odlomak)

…I deda mi je bio niko.

A pradeda mi se, kako ste već čuli, zvao se Nikola, ali su mu

tepali – Niko!

Najzad sam i ja postala Neko. Ne prođe dan a da moja mama ne

kaže:

Neko bi ovde mogao da opere sudove! Neko bi najzad mogao da

izbaci đubre! Neko bi mogao da ustane iz foteqe i pusti druge

da sednu! Neko bi mogao da malo zaveže dok odrasli govore…

A pri tom stalno gleda u mene, baš kao u onoj staroj gusarskoj

priči gde trojica igraju pokerišku, a jedan kaže:

Ovde neko vara na kartama. Neću da kažem ko, ali ako ne prestane,

izbiću mu i ono drugo oko!

Najzad sam i ja postala Neko – nije važno, makar u sopstvenoj

kući.

Od moje mame sam dobila i novi nadimak, zove me Ti-Bi.

Ti-Bi! Lepo ime.

Ti-Bi mogla već da se digneš iz kreveta, dušo! Ti-Bi najzad

trebalo da se zaposliš! Ti-Bi mogla da prestaneš sa izležavawem

na tom prokletom kauču i da nešto učiniš sa svojih

osamnaest godna! Ti-Bi bila mnogo lepša kad bi pustaila

dužu kosu, kao ćerka doktora Petrovića…

Ti-Bi!

Bijela pêla

13

molitvi ”Oče naš”,

U

kojom nas je Gospod

Isus Hristos učio

kako treba da se molimo,

stoje reči kojima svaki čovek,

još od najranijeg uzrasta,

treba u sebi da sadi i

neguje zapovesti savršene

Božje qubavi.

”I oprosti nam dugove naše

kao što i mi opraštamo

dužnicima svojim” reči su

koje nas uče da Bog voli sve

qude, kako dobre, tako i zle,

i da je Bogu stalo do spasewa

i dobrobiti svih qudi, iako

su oni možda međusobno zavađeni.

Ako smo sa nekim u

svađi, moramo da imamo na

umu da Bog voli istom qubavqu

i nas i wega, da Bog

želi spasewe i qubav i mir

i nama i onome sa kojim smo

se zavadili.

Gospod Isus Hristos nam u

Svetom pismu govori ovako:

”Jer ako oprostite qudima

sagrešewa wihova, oprostiće

i vama Otac vaš nebeski.

Ako li ne oprostite qudima

sagrešewa wihova, ni Otac

vaš neće oprostiti vama sagrešewa

vaša” (Mt.6,14-15).

Koliko god da smo na nekoga

quti ili nas je neko povredio,

moramo naći nači-

na i snage da mu oprostimo.

Dobar način za to je da se

molimo Bogu da nam u naše

srce dade svoje qubavi, ali

je uz to i veoma važno i da

se molimo za onoga ko nas je

povredio. Ako bi nam se dogodilo

da ne oprostimo bratu

ili sestri ili prijatequ,

trebamo znati da je to ponu

sumu novca. Čuvši za to,

gospodar ga poziva i govori

mu ove reči: ”Zli slugo, sav

onaj dug oprostio sam ti jer

si me molio. Nije li ti trebalo

da se smiluješ na svog

prijateqa kao i ja na te što

se smilovah!?”. Pouka koju

možemo izvući iz ove priče

jeste da se veličina Božjeg

PRAŠTAWE

grešno i da u tom slučaju

nosimo na sebi greh. Može

se lako dogoditi da se brat,

sestra ili prijateq pokaje

za ono što nam je učinio,

da mu je žao i da je shvatio

svoju grešku, a da mu to mi

i daqe zameramo. U tom slučaju

nećemo biti slobodni

pred Bogom.

Bog je Otac svih qudi, prema

tome, on voli sve qude na

svetu, i dobre i zle, svima

želi spasewe i večni život

u Carstvu Nebeskom. Gospod

Isus Hristos je kroz priče

qudima davao pouke o qubavi,

o Carstvu nebeskom, o

praštawu, o pokajawu i veličini

Božje qubavi prema

svakom čoveku. U jednoj od takvih

priča Gospod Isus Hristos

priča o čoveku koji je

imao velike dugove, i ničim

nije mogao da se opravda ili

da se iskupi. Molio je svoga

gospodara da mu oprosti –

i gospodar se na wega sažalio.

Međutim, čovek odlazi

i već prvom prilikom napada

jednog od svojih prijateqa

koji mu je bio dužan neznatpraštawa

i Wegove qubavi

prema nama ne može izmeriti.

Puno više grešimo mi

prema Bogu i prema qudima

koje volimo i koji nas okružuju,

nego što qudi greše

prema nama. Puno grešimo

pred Bogom i očekujemo da

nam On sve oprosti, nadamo

se da nas Bog voli, pozna

i razume. U drugom slučaju,

kada mi treba da oprostimo,

da razumemo i da volimo svoje

bližwe, jako nam teško

pada da to učinimo. Oprostiti,

to znači uradito i veliko

i dvno delo pred Bogom.

Trebamo imati qubavi

jedni prema drugima, jer ako

imamo qubavi u sebi, onda

imamo i Boga u sebi. Ako ne

opraštamo, onda još uvek

nismo primili u sebe Boga

i ne idemo putem Božjih zapovesti.

Gospod nam je zapovedio

da volimo jedni druge.

Nemoguće je moliti se Bogu

iskreno i slobodno, nemoguće

je voleti Boga, a ne voleti

prijateqe i qude koji nas

okružuju.

Jovan Sekulić

14 Bijela pêlA

M

anastir Sv. Nikole u

Bawi kod Priboja nalazi

se pored izvora

tople lekovite vode. Ne zna

se ko je utemeqio manastir.

Prema jednom predawu bio je

to kraq Stefan Uroš I Hrapavi

(1223- 1277). On je bolovao

od neke kožne bolesti.

Pošto se izlečio posle kupawa

u Bawi, odlučio je da tu

podigne manastir.

Prema nekim podacima manastir

je postojao i pre Nemawića.

Na to posredno ukazuje

jedna geografska karta iz

1153. g., koju je uradio čuveni

arapski kartograf Idrizi za

normanskog kraqa Roxera II,

a na kojoj je ucrtano i mesto

Bania, locirano upravo kod

današweg mesta Bawa. Manastir

je rano stekao ugled o

čemu svedoči i sedište župe

Dabar. A kad je Sv. Sava 1219.

izborio autokefalnost Srpske

pravoslavne crkve, novostvorena

episkopija za župu

Dabar bila je u manastiru Sv.

Nikole. Za prvog episkopa Sv.

Sava postavio je svog učenika

Hristofora iz Hilandara.

Napredak manastira i wegovo

blagotvorno delovawe pomračeni

su u prvoj polovini

14. veka. Došlo je do borbe za

vlast između Stefana Uroša

III Dečanskog, sina kraqa Milutina,

i Vojislava II, sina

kraqa Dragutina. Sukobili

su se 1324. godine i tada

je manastir stradao. Pobednik

Stefan Uroš III odmah je

pristupio obnovi. On je prvi

Nemawić za koga se pouzdano

zna da je ktitor manastira

Sv. Nikole. Obnovu je iz-

MANASTIR SVETOG NIKOLE

Bliskost daQina

vršio 1328. iz zahvalnosti

Bogu na pobedi i Sv. Nikoli

koji mu je na čudesan način

vratio vid.

Stefan Dečanski nesumwivo

je bio tragična ličnost.

Otac ga je oslepio, a sin Dušan

utamničio u tvrđavu Zvečan

gde je pod nerazjašwenim

okolnostima zadavqen.

Zanimqivo je da je obnovqeni

manastir imao dve kupole,

od kojih je jedna bila bez prozora,

slepa. Možda je ktitor

na taj način hteo simbolično

da prikaže svoje privremeno

slepilo.

Oko 1350. godine brigu o manastiru

preuzima ugledna porodica

Vojinović. Sačuvane

nadgrobne ploče dosta govore

o wima. Dolaskom Turaka

1418. godine manastir ostaje

bez olovnog krova i zamire.

Do 1530. nigde se ne pomiwe.

Te godine je jedna delegacija

cara Ferdinanda na putu za

Istanbul prošla pored manastira

i ostavila zapis da

je obrastao u šumu i da mu na

krovu rastu lipe ko noga debele.

Obnova Pećeke patrijaršije

1557. povoqno se odrazila

na manastir. Za to je posebno

zaslužan patrijarh Makarije

Sokolović, brat Velikog vezira

Mehmeda. Manastir je toliko

ojačao da je sultanu davao

100.000 akči godišwe. Za vreme

austrijsko- turskih ratova

1686. g., i kasnije manastir je

razrušen, monasi pobijeni, a

narod krenuo u seobe.

Srećom, manastirska riznica

je sakrivena. Deo je pronađen

1974. i upečatqivo svedoči

ne samo o manastiru, nego i o

mnogo čemu drugom.

Među brojnim znamenitostima

ovom prilikom izdvajam

fresku Bitka kod Milvijskog

mosta, u kojoj je Konstantin

28. oktobra 312. pobedio Maksencija.

Malo je slikara slikalo

ovaj kqučni događaj za

hrišćanstvo, ali eto, u zabačenom

Sv. Nikoli, daleko od

velikih kulturnih centara,

nepoznati majstor je uradio

jedno izuzetno delo.

Koliko god da je manastir rušen,

a rušen je često, uvek je

obnavqan. U tome su učestvovali

ne samo Srbi pravoslavci,

već i muslimani iz Priboja,

Pqevaqa i drugih mesta.

Prilikom velike obnove

1991. g. značaj prilog je dao i

FK Crvena Zvezda pred odlazak

na finalnu utakmicu

za Kup evropskih šampiona.

Na stadionu Svetog Nikole u

Bariju 1991. Crvena zvezda je

pobedila FK Olimpik i postala

šampion Evrope.

Manastir Sv. Nikole u Bawi

kod Priboja svojim postojawem

i trajawem, prepunim

mnogih teškoća i iskušewa,

čini događaje, koji su se desili

ko zna kad, bliskim.

Milutin Dedić

Bijela pêla

15

SVANIMIR

Svanimir – vitez je svjetlosti starih Slavena

i drugi je sin božanskog para Svaroga i Božene.

Nazivali su ga još Svane, Svance, Svarunić,

Svinimir, Zvonimir - bog je sunca i svjetlosti,

zaštitnik je ljepote i sklada, kulture i umjetnosti,

žestine, mladosti, života, plemenitosti i stvaralačke

moći. U čast njegova rođenja palio se badnjak, koji

se posipao zrnjem žita i zalijevao rujnim vinom,

te održavale junačke igre - mune.

bez njega ne bi bilo ni života niti ljudi, a ni

postojanja Bogova. On je najsjajniji, najvidljiviji i

najblistaviji od svih starih božanstava.

o njemu je ovisila plodnost svih živih bića, sreća bogova i ljudi

i sveopće blagostanje.

Bio je naočit mladić plave kose,

vedra lica, s vijencem žarkog

svijetla oko glave. Odijevao se u

bijelo ruho, nosio crveni ogrtač,

a za pojasom je blistao veliki

mač koji štiti, ali i usmrćuje.

Na glavi mu bijaše zlatna bojna

kaciga, a preko ramena srebrni

rog obrubljen jantarom.

Rog bijaše napravljen od raznih

metala u koje su svećenici

ulijevali medovinu, omiljeno

piće Starih Slavena.

Jednom godišnje oko svetišta se

skupljao narod da mu prinese

žrtvu (obično životinju) i kolač

visine čovjeka, posut medom

poslije čega je bila gozba.

Stvarao je vedrinu Neba,

bistrinu rijeka i mora, a

omogućio je božansko i

ljudsko znanje, naročito

razum, pamet te

nadahnuće u umjetnosti.

Svanimir čuva život, punim

žarom štiti prirodu, pa

ga vole i poštuju biljke,

životinje, ljudi i sva bića

bajoslovlja (čovuljci,

štriguni, vile …), a jedino

ga ne voli i ne podnosi njegov

božanski bratić

Zlomir Mračni (Paklenik),

sin Crnoboga. S njim će

voditi silne bitke i okršaje.

Družica mu bijaše Zorana ili Danica,

najljepša „diva” nebeskog svoda,

zvijezda zornica, najsjajnija među

nebeskim zvijezdama, prva koja se vidi za dana

na nebeskom svodu ( znamo da je od nebeskih

tijela to planet Venera).

Ljubav Svanimira i Zorane bila je

neizmjerna, beskonačna, čista i obostrana,

a u svom braku imali su dvanaestero djece

Svanimirovića (dvanaest Sunčevih moći).

Bili su to sinovi: Pribimir, Mutimir, Jaroslav, Krešimir,

Radomir, Trebimir, Rujimir, Zlatomir i Vladimir,

te kćeri: Kajana (nju smo predstavili u zimskom

broju Bijele pčele), Vesana i Lada.

Oslavenio, ilustrirao, uredio i OSVANUO: Dragan Stojković

Jutrom bi

se budio i

svojom

pojavom

na nebu

obasjavao

i oživljavao

prirodu i

razgonio

tamu. Njegove

svijetle,

tople

sunčane

zrake

darovale

bi svijetlo,

toplinu

i život.

Krf, Grčka

D

Piše: Milena Dražić

voje pametnih, imućnih,

zaljubljenih, talentovanih,

poštovanih mladih Britanaca

početkom dvadesetog veka

napušta lepotu i bogatstvo britanske

prestonice i dolazi na Balkan,

usred Velikog rata i napadnute

srpske vojske. Enigma o njihovim

namerama može biti saosećanje

prema stradalnicima, humanost,

hrišćansko milosrđe, pravdoljubivost…

a zašto su rizikovali najveću

opasnost koja ih neće mimoići,

za Srbiju –tokom Prvog svetskog

rata. “U Kuršumliji smo danas videli

kralja. Prišao sam mu i rekao

kako sam već bio u Srbiji, te i da

ga je Alis već videla u Topoli. Bio je

fin starac, bez bolesti, a ni starosti

se nije dao.”

Klodova supruga Alis rođena je

1874. godine u Londonu. Bila je

najstarije dete u porodici. Delila

je istu strast sa surugom; oboje

su voleli da pišu, oboje su imali

talenta, a dogovor je bio da uvek

pišu zajedno i da se oboje potpisuju.

Ona je počela da piše “za svoju

zabavu” pre udaje.

Alis i Klod venčali su se 10. jula

1900, u Hristovoj crkvi na Lankaster

Gejtu u Londonu. Venčanje

je bilo raskošno i po poslednjoj

modi. Bilo je mnogo gostiju ne

samo prijatelja, već i Amerikanaca

Alis kao medicinska sestra

priče i romane Prvi roman bio je

pod imenom Sulamiti, a objavljen

je već 1904. Klod adaptira priču i

Zemlja najslavnija u najvećem porazu

zašto? Pitanje nema odgovora ni

sto i više godina kasnije.

Junaci istinite priče kroz koju vas

vodimo je su Alis i Klod Askju.

Klod je rođen 1865. u Londonu

kao drugi sin i najmlađe od petoro

dece svojih roditelja. Školovao se

na Iton koledžu i već tada je napisao

pozorišni komad u stihu. Tih

godina se, na izletu u Veveju, Švajcarska,

sreo sa budućim srpskim

kraljem Petrom Karađorđevićem,

koji je bio u izgnanstvu u Ženevi.

“Bio sam dečačić koji je provodio

raspust sa svojima, a u hotelu

mi se ukazala prilika da sretnem

kralja Petra Karađorđevića. Bio

je visok, tamnoput, lep, još neoženjen.”

Klod je ovo zapisao

mnogo kasnije prisećajući se tog

poznanstva, kad je ponovo sreo

kralja, sada sa svojom suprugom

Alis, i to u još težim okolnostima

18 Bijela pêlA

koji su se našli u Londonu.

Odmah posle venčanja, Alisa i Klod

Askju počeli su da pišu zajedničke

za pozorište. Igrana je 1906. u pozorištu

Savoj u Londonu. Glumica

je Lena Ešvel, a gospođica Ešvel

će igrati u istoj ulozi u Njujork

Sitiju. Godine 1921. filmska kuća

Paramaunt snimila je nemi film

pod naslovom “Pod trepavicama”,

sa slavnom Glorijom Svanson. Par

je objavljivao romane i serijske

priče, oko 90 dela!

Godine 1915, tokom Prvog svetskog

rata, Alis i Klod putuju u

Srbiju sa zadatkom da olakšaju

probleme postavljanja britanskih

poljskih bolnica, koje će biti pridružene

Drugoj Srpskoj Armiji.

Njih dvoje bili su i specijalni dopisnici

britanskih novina Dejli

ekspres.

Evo kako je Klod opisao njihov

angažman: "…Pojavio se izveštaj

u engleskoj štampi o užasnom

stanju u koji je Srbija zapala to-

kom zime 1914-1915, i to nas je

inspirisalo da počnemo da radimo

za tu junačku malu zemlju.” Klod

je iz ličnog iskustva i utisaka pisao

o Velikom povlačenju srpske

vojske. Veliko povlačenje preko

planina od Prištine ka Alesiju nazvao

je “Napadnuta Srbija, kako

je mi vidimo”. Autor je proveo

šest meseci u Srbiji pre povlačenja

vojske i iskazao je simpatiju i odlično

poznavanje Srbije i srpskog

karaktera. Askju je dobio počasnu

titulu majora Srpske armije.

Jula 1916. Klod je pisao:

“Srbiji ostaje velika slava. Avaj, to

je slava koju ne razumeju sasvim

prijatelji njeni: jer po ko zna koji

put od najezde Huna i Bugara o

njoj govore kao o mrtvoj naciji baš

oni koji bi trebalo dobro da znaju

da nacija kao što je srpska nikada

ne umire. Nijedan osvajač ne može

da zatre božansku iskru, svetu vatru

slobode; nijedan nemilosrdni

vladar ne može Srbiji oteti njene

sinove mučenike, jer oni su se pridružili

redovima besmrtnika.”

Klod je napisao i potresnu poemu

Kosovo, koju je na srpski preveo

tragični pesnik Milutin Bojić. Englez

se divio srpskoj izdržljivosti

bez roptanja, hrabro, sa svešću

da se domovina mora braniti i

životom. Askjuovi su se divili i

Kraljeviću Marku, iz narodnih pesama.

Oni su napisali kraću dramu

o žrtvovanju života zbog Srbije, a

koju je na srpski preveo Branislav

Nušić.

Prateći Veliko povlačenje, kad se

šačica preostala od srpske armije

evakuisala na grčko ostrvo Krf,

njih dvoje se vratilo u Englesku.

Odatle Klod odlazi u Solun da

bude sa srpskom vojskom i radi

u Pres birou. Tada Alis odlazi u

London da bi se porodila sa trećim

detetom.

Ali, u oktobru Alis se ponovo vra-

ća u pozorište rata i sa Klodom u

Solunu biva do kraja aprila sledeće

godine, kad je otputovala na Krf

kako bi radila sa srpskim Crvenim

krstom.

Negde između septembra i oktobra

1917. Alis i Klod su nameravali

da odu u Italiju, možda u Rim,

da se vide sa svoje dvoje starije

dece. Kasnije su se dogovarali i

da se vrate na Krf. U noći između

5. i 6. oktobra 1917. otputovali su

italijanskim parobrodom Città di

Ari, ali su tokom noćne plovidbe

postali meta napada torpedom sa

nemačke podmornice SM UB-48.

Nemci su ih potopili.

Grob na Korčuli

Oboje Britanaca su postradali.

Telo majora nikada nije pronađeno,

dok je žensko telo more

izbacilo na obalu ostrva Korčule

29. oktobra, na ulicu Karbonina.

Našli su ga lokalni ribari.

Sutradan je komisija, koju je oformila

vlast, nastojala da identifikuje

telo, uz pomoć brojnih telegrafa i

pisama koji su stizali na Korčulu.

Zaključeno je da je u pitanju

poznata i poštovana britanska

spisateljica. Alis Askju je spaljena

istog dana, 30. oktobra. Nađen

je i grobni kamen, na kome je na

hrvatskom napisano ko tu leži.

Krajem oktobra održana je memorijalna

služba u srpskoj crkvi

na Krfu, a na oproštaj su došli

brojni srpski i britanski zvaničnici.

Služio je arhibišop Srbije, "koji

je izgovorio elokventan i dirljiv

govor o dobročinstvu majora i

gospođe Askju, za koje je rekao da

im srpski narod duguje večnu zahvalnost.

Tako se tragično završio

život velikih srpskih prijatelja, koji

su pokazali mnogo naklonosti i

simpatije i pomoći za srpski narod

u nevolji.

Za Alis i Klodom Askju ostali su

jedan sin i dve kćeri.

NEKA SE NE ZABORAVI

I neka se ne zaboravi da je Srbija

patila ćutke, njeni izgladneli

ljudi se nisu žalili dok su padali

i umirali; nisu rekli ništa, i Srbija

nije rekla ništa. Nikakvi prekori

nisu prešli preko njenih bolnih

usana. Njen bol je bol nacije čije

srce je slomljeno, čiji ponos je

slomljen; i suze Srbije su kao

krvavi gnoj Getsimanskog vrta;

ali njena hrabrost! E, možemo

zaista da pustimo našim jezicima

na volju kad govorimo o

njenoj hrabrosti i njenoj istrajnosti.

Ona nas može uzdići i

uzneti, jer ova mala nacija nije

nikad bila slavnija nego u času

ovozemaljskog poraza. U očima

nemudrih činilo se da je umrla;

ali ona se dohvatila besmrtnog

života, jer duh Srbije je nepobediv,

duša Srbije nije zastrašena.

Zar nema nečeg strašnog u toj

pomirenosti, nečeg nezemaljskog;

nečeg što uliva strahopoštovanje

u dušama drugih nacija?

Jer, setite se zastava istaknutih

u Nišu, zastava istaknutih da

dobrodošlicom dočekaju trupe

koje nikada nisu došle.

Alis i Klod Askju

London, aprila 1916.

Bijela pêla

19

najmanje države

Uredio, lutao i tražio: Dragan Stojković

Trinidad i Tobago je država na

jugu Karipskog mora, uz obalu

Venecuele. Sastoji se od dva

otoka, Trinidad (4828 km²) i

Tobago (300 km²), te još

dvadesetak otočića.

Površina: 5.128 km 2

Glavni grad: Port of Spain

Stanovništvo: 1.110.000

Službeni jezik: engleski

Valuta: trinidadtobaški dolar

Nezavisnost od Ujedinjenog

Kraljevstva stekao je 1962. i te

godine pristupio Komonveltu.

HISTORIJA

Otok Trinidad otkrio je Kristofor

Kolumbo 31. srpnja/jula 1498. g.

Ime otoka znači: Sveto trojstvo.

Indijanska su plemena, ukupno njih 14,

bili starosjedioci, i to iz porodice

Arawakan i Cariban.

1532. Španci su počeli Indijance

zarobljavati, pretvarati u robove i

odvoditi na rad na druge otoke u

Karipskom moru.

1592. su i trajno prisutni na ostrvu te

proglašeni posjedom Španjolske. Većina

stanovnika bili su robovi i crnci iz Afrike

koje su koristili za rad na velikim

plantažama šećerne trske.

Nakon pobjede Britanaca nad

udruženom francusko-španskom

flotom, u bici kod Sao Vicentea,

14. februara 1797., Britanci su okupirali

Trinidad. Nakon ukidanja ropstva na

otoku 1843., došlo je do uvoza jeftine

radne snage iz Indije.

TRINIDAD

I TOBAGO

Tobago je otkriven iste godine, a

ime mu je bilo Bella Forma (Lijepi Izgled).

Također je mijenjao vlasnike između

Francuske, Nizozemske i Engleske.

1814. Tobago je u stalnom britanskom

posjedu.

1889. Trinidad i Tobago zajedničko je ime

kolonije u vlasništvu Velike Britanije.

1958. postaje član Zapadnoindijske Federacije,

a 1962. g. proglasio je samostalnost.

STANOVNIŠTVO

Etničke skupine:

Istočni indijci 40,3%

potomci afričkih

crnaca-robova 39,5%

mješanci 18,5%

bijelci 0,6%

ostali 1,2%

to su Kinezi i potomci

starosjedilaca (Karibi)

Uz službeni engleski jezik,

govori se i hindi jezik,

španski, francuski i kineski.

Religije:

Rimokatolici 29,4%

hinduisti 23,8%

anglikanci 10,9%

muslimani 5,8%

prezbiterijanci 3,4%

ostali 26,7%

Prirodna vegetacija je tropska

kišna šuma, a tek u zapadnom

dijelu Trinidada prevladava

savana s ostacima savanske šume.

Oko 23% površine se iskorštava u

poljoprivredi, dok 46% površine

pokrivaju šume.

Raznobojna

nošnja

na svijetu

Zastava

najviše je Sjeverno gorje s vrhom od 940 m.

Tobago leži 32 km sjeveroistočno od Trinidada.

Klima je tropska savanska. Srednja godišnja

temperatura iznosi 26 °C.

Glavni grad: Port of Spain

Geslo

"zajedno težimo,

zajedno postižemo"

Steelpan je nacionalni instrument

napravljen od bačve

Ples u kojem

je važno

provući se što

niže ispod

vatrene

prepreke

Gospodarstvo je jedno od

najbogatijih i najrazvijenijih

u Karibima, a izgrađeno je na

temelju prihoda od nafte i

zemnog plina. Jedan je od

vodećih izvoznika ukapljenog

plina na svijetu, te zadovoljava

većinu potreba SAD-a.

Najveći je svjetski izvoznik

amonijaka i drugi najveći

izvoznik metanola.

callaloo je nacinalno jelo

Nacionalna ptica –

skarletni ili crveni ibis

Warszewiczia coccinea

(ili chaconia, divlja

poinsettia) nacionalni je

simbol Trinidada i Tobaga,

jer cvate 31. augusta, na dan

kada je Trinidad i Tobago

stekao nezavisnost od

Ujedinjenog kraljevstva.

karneval je prevažan

događaj

kriket je

omiljen

sport

SRPSKI

SLIKARI

Piše: Borislav Božić, prof.

KATARINA IVANOVIĆ

1811. – 1882.

22 Bijela pêlA

Autoportret

na wežna i suptilna stvaralačka

duša, bio oduševqen

wenim slikarstvom, qepotom

i obrazovanošću, te joj je posvetio

niz vrlo impresivnih

pjesama.

Boraveći u Beogradu, iz dana u

dan slikala je portrete uglednih

Srba.

Poslije Beograda odlazi u Peštu.

Tu intenzivno slika i peštanski

Narodni muzej joj ot-

Sima Milutinović Sarajlija

Ponosna i velika srpska slikarica

19. vijeka Katarina

Ivanović rođena je u Vespremu

u Mađarskoj, a odrasla je i

gotovo cijeli život proživjela

u Sekešfehervaru. U

tom je gradu rođen niz mađarskih

kraqeva, pa zato wegovo

ime znači Bijeli zamak sa

prijestoqem, a srpska ga zajednica

koja živi u tom gradu

zove Prestoni Beograd.

Dakle, to je prostorno, historijsko

i kulturno okružewe

u kojem odrasta i živi naša

slikarka. Odrastala je u trgovačkoj

porodici i odmalena je

pokazivala izuzetnu sklonost

k slikarstvu, u čemu su je podržavali

i roditeqi. Uz podršku

roditeqa i financijsku

pomoć bogatoga srpskog

tr govca Đorđa Stankovića po -

čiwe učiti slikarstvo u Budimpešti.

Nakon toga je nastavila

školovawe u Beču na likovnoj

akademiji, gdje do tada

žene nisu mogle studirati.

Kako je pokazivala izuzetan

talent, a nije imala sredstava

za školovawe i život, pomagala

ju je poznata mađarska mecena

umjetnika, grofica Čaki.

Pet godina je provela studirajući

slikarstvo, ali je žeqela

da još uči, tako da odlazi na

studijska putovawa u Holandiju,

Italiju, a neko vrijeme boravila

je i u Parizu.

Čak je 1842. godine posjetila

Zagreb pa je i tu živjela,

a na poziv uglednih Srba 1846.

godine odlazi u Beograd, gdje

ostaje godinu dana stanujući

kod Sime Milutinovića, poznatog

srpskog pjesnika toga

doba. Milutinović je, kao jedkupquje

portret cara Ferdinanda.

Wene slike, crteži nalaze

se i u zbirci bečke Carske

umjetničke akademije.

Pred kraj života vraća se u

omiqeni grad, Stolni Beograd,

gdje i umire 1882. godine.

Bila je prva Srpkiwa, akademski

obrazovana slikarka.

Slikala je portrete, historijske

scene te mrtvu prirodu.

Katarina je prva žena koja

je učlawena u Srpsko učeno

društvo 1876. godine, i time

je u Srba postala prva žena

akademik. Sada je to Srpska

Korpa puna zrelog grožđa

akademija nauka i umetnosti.

Nekoliko godina prije smrti

poklawa jednu kolekciju svojih

radova Narodnom muzeju u

Beogradu i time je učvrstila

i potaknula osnivawe ove institucije

kao trajnog čuvara

srpske kulture i baštine.

Dio svojih radova poklonila

je i Matici srpskoj u Novom

Sadu.

Društvo prijateqa Narodnog

muzeja iz Beograda pokrenulo

je akciju da se weni posmrtni

ostaci prenesu u Beograd

i to je ostvareno 1967. godine.

Sada se wen grob nalazi u

Aleji narodnih heroja na Novom

grobqu.

Novo lice budućnosti

Samsung Galaxy Z Flip

Prvi Samsung uređaj s pre klopnim

staklenim zaslonom

Samsung Galaxy Z Flip je novi

preklopni uređaj s posebnim

staklom koje, uz 6,7 inčni ekran,

čini elegantan i kompaktan uređaj,

a dizajniran je s inovativnom

skrivenom šarkom za preklapanje.

Galaxy Fold definirao je potpuno

novu kategoriju preklopnih

uređaja, dok Galaxy Z Flip, kao

prvi uređaj iz Z serije, predstavlja

novi portfelj uređaja koji potvrđuju

posvećenost Samsunga

vrhunskim tehnologijama.

Dizaj niran za vrhunsku prenosivost,

zatvoren Galaxy Z Flip

moderan je i kompaktan uređaj

veličine dlana, koji se bez problema

ukopa u svaki džep ili

torbicu. Kada je otvoren, njegova

veličina gotovo se udvostručuje,

otkrivajući nevjerojatni

6,7 inčni zaslon. Maska u trendi

nijansama, elegantni zaobljeni

kutovi i poklopac koji se zatvara

uz prepoznatljiv zvuk privlače

pozornosti korisnika.

Prvi preklopni stakleni

zaslon

Galaxy Z Flip ima Infinity Flex

zaslon izrađen od specijalnog

Ultra Thin stakla (UTG), koje

ga čine tanjim i elegantnijim od

bilo kog poznatog preklopnog

uređaja. Centrirana kamera u

ravni zaslon, bez otvora i drugih

smetnji, omogućava korisnicima

da uživaju u omiljenim

sadržajima, po prvi put u odnosu

21,9: 9, kada je u pitanju

Samsung. Nova nevidljiva šarka

(Hideaway Hinge) pravo je

remek-delo inženjerstva. Zahvaljujući

dualnom CAM mehastav

integrira i novu

Samsung teh nologiju

čišćenja, ko ja koristi

inovativna najlonska vlakna

za čuvanje uređaja od nečistoća

i prašine.

Potpuno hands-free

ja ili video sadržaja na gornjoj

polovini i njihovog upravljanja

na donjoj. Korištenje YouTubea

nikada nije bilo lakše, uz istovremeno

gledanje sadržaja, pisanje

komentara i pretraživanje

drugih videozapisa.3

Kamera koja

mijenja pravila

Galaxy Z Flip doslovno stoji

samostalno tako da omogućuje

snimanje i fotografiranje u

pokretu - od grupnih fotografija

s podešenim

vremenom, do

Kada je Galaxy Z Flip otvoren,

može se koristiti pod različitim

kutovima, baš poput laptopa.

Osim toga, uređaj pruža

mogućnost kreiranja selfija uz

znatno širu sliku, sudjelovanja

u nesvakidašnjim video razgovorima

uz Google Duo i sve to

bez upotrebe ruku.

Samsung i Google veoma su

blisko surađivali kako bi dizajnirali

Flex mode, kreiran po mjeri

jedinstvenog sustava prednjeg

preklapanja ovog pametnog telefona.

Kada je otvoren, zaslon

uređaja se automatski dijeli na

dva zaslona veličine 4 inča, što

omogućuje gledanje fotografinizmu,

svako otvaranje i zatvaranje

je stabilno i jednostavno,

a uređaj može ostati ot voren

pod različitim kutovima, poput

zaslona prijenosnog računala.

Također, Hideaway Hinge suživopisnih

noćnih snimaka, bez

upotrebe bljeskalice. Kreiranje

sadržaja za društvene mreže

znatno je olakšano, i to zahvaljujući

snimanju videozapisa u

omjeru 16:9, iz različitih uglova,

bez upotrebe ruku ili stativa.

Dovoljno je samo otvoriti telefon

i staviti ga na ravnu površinu

kako biste snimili zadivljujuće

Night Hyperlapse videozapise

ili živopisne snimke pri slabom

svjetlu, uz noćni način rada.

Bez obzira na to je li Galaxy Z

Flip zatvoren ili otvoren, nijedna

poruka, poziv ili podsjetnik neće

proći neopaženo. Samo jednim

pogledom na zaslon možete

provjeriti datum, vrijeme, status

baterije ili, pak, odgovoriti na

poziv i pregledati poruke, čak

i onda kada je telefon zaklopljen.

V.M.

Bijela pêla

23

24 Bijela pêlA

Bijela pêla

25

26 Bijela pêlA

Bijela pêla

27

Pripremio: V. Radosavljević

Morske krave ili sirene sisavci

su prilagođeni životu

u vodi. Imaju krupno

tijelo slično kitu, ali malu

glavu, pomalo čupavu, sa

debelim usnama i zubalom

koje se razlikuje od

svih sisavaca. Te velike

i spore životinje mogu

biti duge od dva do deset

metara i teške i do 900

Sirene ili morske krave

kilograma, ali plivaju i

rone veoma dobro jer

su im prednje noge pretvorene

u peraje, a rep u

plosnato kormilo.

Zanimljivo je da sirene

moraju svakih dvadesetak

minuta da izađu na

površinu kako bi udahnule

zrak.

Sirena je jedini morski sisavac

koji se hrani samo

biljnom hranom koju pronalazi

u vodi. Možda je to

razlog što morska krava

djeluje smireno i živi do

sedamdesetak godina i

što nema neprijatelja.

Jedini joj je neprijatelj za

sada samo čovjek, koji

je lovi zbog mesa, kože

i ulja. No, možda će im

ipak pomoći ljudi jer su

ih u novije vrijeme upisali

u zakonom zaštićene i

ugrožene vrste.

Morska krava svoje ime

duguje ljudima koji su

bili šokirani proporcijama

njezinog tijela. S obzirom

na njezinu težinu

neobično je da se ona

hrani samo morskim algama.

One pasu morsku

travu cijeli dan.

Često se pojavi i u Jadranu,

ali samo male vrste.

Glomazne morske krave

žive na području Austraije,

vodama Istočne Afrike,

Crvenog mora, Atlantskog

i Indijskog oceana.

Provode mnogo vremena

same ili u paru, a povremeno

se okupe u velikim

stadima do stotinu životinja.

PELARGONIJA

Ova ukrasna biljka, nekad bjeličastih cvjetova,

danas ukrašava vrtove i balkone, crvenim, ružičastim

i drugim bojama. Biljka je visoka dvadesetak

centimetara, treba je samo držati na sunčanim i

svijetlim mjestima i redovito zalijevati pa će lijepo

cvjetati sve do pojave plodova koji nalikuju

ptičjim kljunovima.

28 Bijela pêlA

ta divna stvorenja

Činčila

Zovu me činčila

I mnogima sam mila

A sretnija bih bila

Da sam svima mrzna

Samo da me ne love

Zbog mog skupog krzna.

zanimljivosti

Crvena panda ima krzno

crveno-smeđe boje na

leđima, crne na stomaku i

dugom repu. Kao i mačke,

crvene pande svoje krzno

poslije šetnje čiste i lickaju.

Iako su vrlo spretne i

žive u visokim planinskim

šumama, ove simpatične

male pande sve više

stradavaju. Ugrožavaju ih

nestanak šuma i bolesti,

a odnedavno i klimatske

promjene. Najveći uzrok

smanjenja brojnosti je

sječa šuma i uništavanje

njihovog prirodnog staništa.

Neprijatelji su crvenih

pandi snježni leopard,

kune i čovjek, odnosno

lovokradice. Zbog svega

toga uvedene su u Kini

stroge mjere zaštite crvene

pande.

Paukova kornjača s Madagaskara

jedna je od najmanjih

na svijetu, teška je

oko 10 grama i velika kao

kakav metalni novčić, a

njene šare na oklopu podsjećaju

na pauka tarantulu.

Iako je tako malena, ova

kornjača može da živi i do

70 godina, naravno ako

preživi sve nedaće zbog

ugroženosti.

Golema ili slonovska

kornjača sa otoka Galapagosa

razlikuju se od svih

drugih kopnenih kornjača

ne samo svojom orijaškom

veličinom i zmijolikim dugačkim

vratom, nego i

visokim nogama i crnom

bojom oklopa. Nažalost,

ta golema veličina nije

pomogla da duže opstane.

Zbog ukusnog mesa i jaja,

dosta je izlovljena, te ih je

ostalo vrlo malo.

Tigrovi su najveće mačke

na svijetu, ček veće i od

lavova, pa ipak spadaju u

ugrožene vrste. To se posebno

odnosi na kaspijske

tigrove, za što su krivi

ljudi, jer su površine njihovih

staništa sve manje,

a pretpostavlja se da su

izumrli.

Bijela pêla

29

SLA\ANA RISTIĆ, PJESNIKINJA

KAD SAM BILA malA

Slađana Ristić (Paraćin, 1958.)

studirala je jugoslovensku i opštu

književnost na Filološkom

fakultetu u Beogradu, a diplomirala

na Višoj školi za socijalne

radnike.

Piše pesme, kratke priče, priče

za decu, putopise i eseje. Zastupljena

je u književnoj periodici i

antologijama. Saradnik je mnogih

književnih časopisa i listova

za decu. Objavila je knjige pesama

za odrasle: „Svemilostiva

voda“, „Prepoznavanje muze“,

„Nedeljna čuda“ i knjigu priča

„Sezona sobnih vrtova“. Za decu

je objavila knjige priča: „Kako

smeh leči kijavicu“ i „Voleti vetar“.

Prevođena je na nekoliko

jezika. Za svoje pesme i priče

dobila je više nagrada: „Šumadijske

metafore“ (1994), Nagrada

za kratku priču Izdavačke kuće

„Alma“ i „Radio Indeksa“, drugu

nagradu za rukopis pesama

„Rade Tomić“ (2016), „Pesničku

hrisovulju“ za stvaraštvo (2015).

Bavi se novinarstvom. Živi i

stvara u Beogradu i Paraćinu.

Čega se rado sećate iz svog detinjstva?

Kada pomislim na svoje detinjstvo,

uvek mi se stvaraju slike našeg

cvetnog dvorišta, u rodnom gradu

Paraćinu, gde je igra sa drugarima

živela od ranog jutra. Srećna sam

što sam odrastala u porodičnoj

zanatlijskoj kući, u kojoj smo živeli:

baka, deka, stric, strina, tata, mama,

sestra i ja. Sa nama za porodičnim

stolom sedeli su i oni koji su učili

kod mog oca voskarsko-liciderski

zanat – šegrti i kalfe. Bila sam tiha,

ali i radoznala devojčica. Mlađa

sestra Nena i ja učile smo o starim

zanatima i posmatrale kako se prave

medenjaci, liciderska srca, slavske

i rođendanske svećice, ukrasi za

venčanja i krštenja. Pomagale smo

POEZIJA, PRVA L

tati i mami u dućanu, a nedeljom

smo porodično pravili izlete prema

Južnom Kučaju i izletištu Grza.

Naša baka Živka pričala nam je bajke,

od srca bi napravila pravo književno

veče u svojoj kući u Varvarinu,

na Moravi. Još čuvam njene naočare

za čitanje. Kod nje smo provodile

nalepše raspuste, sa pudlicom Mimi

i bakinim šarplanincem Džonijem.

Uvek smo sestra i ja imale kuce koje

su bile deo porodice, otud kasnije i

moje aktivnosti u Društvu za zaštitu

životinja Orka i Feniks.

Još kao devojčice, nikada neću zaboraviti,

napravile smo malo pozorište

ispod krošnje oraha. Ali volela sam i

čuvene vašare za Petrovdan.

Deca iz svih krajeva Balkana dolazila

su u ovu ulicu kod svojih baka i deka

na letovanje. Bakin vrt prepun ribizla

i šljiva bio je naš svet u malom. Baka

bi nas vodila u svoj vinograd gde bismo

otkrivali tajne vinove loze.

U bakinom dvorištu na orahu bila

je ljuljaška i tu se ljuljao ceo naš

svet. Drugarstva sa letnjeg raspusta

obeležila su pisma koja i dan danas

čuvam. Otud i početak pisanja mog

dnevnika i pesama.

Mlađa sestra se u jednom periodu

posvetila pevanju, i ne samo horskom

već i kao solista i kao deo

ansambala Rukovet…

Koje slike iz vremena đačkog doba

najduže nosite u sebi?

U rodnom gradu pohađala sam

Osnovnu školu Stevan Jakovljević.

Sećam se da sam bila presrećna kada

mi je tata za deseti rođendan kupio

biblioteku „Reč i misao“. Volela sam

avanturističke romane, ali i romane

sestre Bronte, a čitala u svom kut-

ku pesme Desanke Maksimović i

Jesenjina.

Uvek je prisutna i slika iz školskih

dana: odlazak sa roditeljima u Beograd,

u knjižaru „Geca Kon“. To je

bila prava svečanost. Tako se i rodila

ljubav prema književnosti. Prvu pesmu

napisala sam u desetoj godini

a već u jedanaestoj napravila sam

od sveske svoju prvu knjigu koja se

zvala “Knjiga stvarnosti“.

Pored pevanja u horu, bila sam i

član folklorne sekcije. Obožavala

sam folklor, nastupali smo i na sceni

paraćinskog pozorišta, ali i igrali

moderan balet.

U Ulici kestenova, moja sestra, ja i

naša družina vozili smo rolšue i bicikl.

Tada se pisalo dnevnike, krišom

čitala knjiga „Madam Bovari“, rađale

se simpatije… Šesti razred, zbog

bolesti, završavam u Beogradu u

osnovnoj školi „Dr Dragan Hercog“,

a u okviru ove škole, najbogatiji su

bili časovi srpskog jezika kod nastavnice

Branke Nikolić. Pisali smo

priče i recitovali, pravili priredbe u

okviru zgrade bolnice Banjica.

U paraćinskoj gimnaziji već se družim

sa poezijom Branka Miljkovića,

30 Bijela pêlA

i sama pišem pesme. U prvom razredu

gimnazije moja pesma „Nađi

me“ objavljena je u zagrebačkom

listu za mlade „Tina“, a kasnije se

oglašavam i u „Bazaru“. Naš razred

je imao svoj rok bend koji je svirao

subotom u holu Gimnazije. Moj drug

Branko komponovao je na moje stihove

jednu pesmu, pa su me drugari

prozvali „pesnikinja“ i to je danas

tako i ostalo. Pamtim sva druženja

sa društvom iz generacije.

Kasnije, na Filološkom fakultetu,

upoznajem kolege koje su mi slične

po senzibilitetu. Razmenjujemo

pesme, priče, eseje. Objavljujem

u „Pesniku“, „Vidicima“, kasnije

u „Književnoj reči“, „Književnim

JUBAV

novinama“, pesme šaljem na konkurse,

i oglašavam se kao pisac

devedesetih. Uz aktivno pisanje za

pojedine časopise spoznajem čari

novinarstva: sarađujem sa: „Srpskim

nasleđem“, revijom „Uno“, „Borbom

– Kulturom“, „Turističkim svetom“,

„Novinama beogradskog čitališta“ a

kasnije „Politikom“, „Srbijom – nacionalnom

revijom“.

Pretežno pišete za odrasle, ali ste u

poslednjoj deceniji dali čitav niz ostvarenja

za decu i mlade.

Moja prva ljubav je poezija. Objavila

sam dve knjige priča za decu, u

pripremi je treća knjiga. Nekoliko

godina sam radila umetničku radionicu

„Malu pričaonicu“, u Domu

za decu „Moša Pijade“. Imali smo i

svoje malo pozorište. Za svaki susret

ispričala bih im po jednu priču. Tako

je nastala knjiga „Kako smeh leči

kijavicu“.

U okviru Dramskog studija „Sunčani

šešir“, glumice Violete Kroker Petrovski,

radila sam performanse sa

decom, i sama imala uloge… Volim

promocije knjiga koje imaju i igru

tako da se deca kao publika animiraju

i učestvuju u priči nesvesno

razigravajući maštu, stapajući se sa

mojim junacima.

Od pre desetak godina Društvo „Petrus“

za očuvanje tradicije, čiji sam

član, osnovalo je Književnu koloniju

pod Južnim Kučajem, 14 kilometara

od Paraćina, pored izvorišta reke

Crnice, u podnožju starog utvrđenja

Petrus. Prošle godine u septembru

imali smo recital pored ostataka

manastira Manasija. Učenici srednjih

škola grada Paraćina bili su na ovoj

književnoj radionici i pokazali su svu

svoju kreativnost, a radove su objavili

u časopisima. Bilo je živopisno

pored svih zvukova u prirodi osetiti

poeziju i magiju stvaranja priča o

prošlim vekovima.

Privlači Vas i pozorište. Napisali ste

nekoliko monodrama i predstava za

decu

Volim kada moji junaci priča postanu

stvarni. Tako sam i napisala tri

monodrame, ali i predstavu za decu

„Potraga za Deda Mrazom“, koja se

igrala na Belom dvoru, kao i u Domu

„Moša Pijade“.

Objavili ste veliki broj priča za decu.

Da li je pripovedanje, ipak, najvažniji

način na koji se obraćate deci?

Od moje bake nasledila sam dar za

pripovedanjem, da mogu da izmaštam,

a to je moj način izražavanja u

književnosti za decu. Volim da pišem

kratke priče. Od 2001. objavljujem

kratke priče u „Politici za decu“, a

moje priče se mogu čuti i u emisiji

„Dobro jutro deco“ Prvog Programa

Radio Beograda.

Svaki pisac ima svoj ključić kojim

otključava svoj unutrašnji svet.

Teme pronalazim i u svetu koji me

okružuje. Moji junaci su ne samo

dečaci i devojčice već i odrasli, kućni

ljubimci, mala izmaštana bića iz

poznate i lične mitologije, pojave,

avanture, raspust, godišnja doba,

zvuci. Moj svet je u mašti i otkrivanju

unutrašnjeg bića deteta, ono

skriveno i emotivno… ali ponekad

mogu da iskrojim bajku iz dubine

bića u najpoetičnijem smislu jer

sam po vokaciji pesnik. Igram se sa

malim vilama, patuljcima, čarobnim

cipelama, zmajevima, govorim sa vetrom,

strahom i mrakom. Moji junaci

su stvarni, ali i izmišljeni.

Šta biste poručili čitaocima „Bijele

pčele“?

Osluškujte svet koji vas okružuje i

upijajte njegovo bogatstvo. Svuda

sa sobom nosite olovku, beležncu i

fotoaparat, ili mobilni telefon kojim

ćete zabeležiti nešto što vas je dotaklo,

što je otvorilo vašu dušu.

Možda jednog dana napravite izložbu

svojih fotografija, ili napišete

putopis, ili roman za decu, ili ništa

od toga, već jednostavno postanete

srećniji i bogatiji što ste uhvatili sve

lepe slike oko sebe. Kada ste tužni,

čitajte priče, vesele priče, dobra

knjiga će vam izmamiti osmeh…

Razgovarala Gordana Maletić

Bijela pêla

31

Iako se delfin

po pameti slavi,

Nepravda

samo škoqke imaju

klikere u glavi.

32 Bijela pêlA

Pjesme Uroš Petrović

Ugrizla zvečarka

grizlijevu mečku.

Ne grizi grizlije

Grizli je uhvatio,

razbio k'o zvečku.

Ilustracije Aleksa Gajić

Bijela pêla

33

V

ida je teško iznenaditi na Slobodnom

teritoriju u Talambasu.

On tu poznaje svakoga i svako

poznaje njega.

Poslednje iznenađenje doživio je onog

Petka kada je zima banula u Talambas

tri dana ranije. Trebalo je da dođe u

Ponedeljak. Vid je spremao svečani

doček, a ona ga iznenadila, pojavila se

u Petak i pokvarila mu planove.

Zima je prošla, došlo proleće.

Vid je i ovog Petka ustao rano, po običaju,

i krenuo bosonog oko kuće, "da

prošeta tabane", kako kaže njegov

Dida.

Iznenada začu odnekud poznati glas:

Sinko, porastao si, digni glavu da te vidim!

Vid podiže glavu i ugleda na vrhu kuće

veliku Belu Pticu, koja je sedela na

dimnjaku i razneženo mu se osmehivala.

Ko si ti? upita Vid i protrlja oči da je

bolje osmotri.

Sram te bilo, ne poznaješ me, a ja sam

te donela na ovaj svet!

Izvini, bio sam mali, pa sam zaboravio!

Pokuša da se pravda. A onda se

priseti da ga je, ustvari, mama donela

na svet, da je pre toga bio u svetu

maminog stomaka, i da mu je mama

pevala i pevala, i pričala i pričala, sve

dok nije poželeo da vidi, i onda je iskočio

iz maminog stomaka na ovaj svet!

A kako se ti, beše, zoveš? Upita Belu

Pticu.

Opet sram te bilo! Ja sam Roda, koja

te rodila.

Dobro, rodila si me i sad možeš da ideš!

Podviknu joj vid, jer ga je baš počela

nervirati svojim "sram te bilo".

Sad si još i grub prema meni, koja sam

ostala bez posla, i bez kore hleba, i bez

ikoga da me voli!

Roda raširi desno krilo i prekri lice,

kao da će sad zaplakati.

Vidu odjednom bi žao Rode.

Pokaja se što je viknuo na nju, ali nije

znao kako da joj pomogne u nevolji.

Da li si razmišljao o jednoj sestri? Upita

ga Bela Ptica i uspravi se na dugim

štrkljastim nogama.

Nisam, ali mogao bih, ako bi ti to pomoglo!

Ja umem vrlo lepo da razmišljam

o jednoj sestri, reče samouvereno.

Hajde da se dogovorimo, kao ozbiljne

ptice: ja tebi donesem jednu sestru, a

ti mene počneš da poštuješ!

Važi, mada ne znam čemu služi sestra…

Ali za nešto će već poslužiti! Zamisli

se Vid.

Sestra može da bude vrlo korisna u

kući. Pre svega, ubija samoću!, pokuša

Roda da objasni.

Ne, neću sestru koja ubija samoću! Ja

volim da imam samoću! – viknu Vid.

Izvini, pogrešno sam se izrazila. Sestra

ulepšava samoću! Ti više nećeš biti

usamljen u životu!

Nego šta ću biti?

Bićeš dvosamljen! Dvosamljenost je

velika mudrost, i ukras dugog života!

Važi, to volim. Ja sam jednom Čvorku

mudrost i ukras dugog života. I jednm

Gušteru. I jednom Pauku. I jednoj Se-

nici. I Kukavici…

Roda zapljeska svojim širokim

krilima, oduševljeno.

Ja sad idem po tvoju sestru, a ti bi

mogao odmah da počneš da me poštuješ

– i Bela Ptica mu mahnu krilima i

odlete.

Vid je isprati pogledom i odmah poče

da je poštuje.

A onda mu se učini da bi

morao da porazgovara i sa

mamom o ovom iznenađujućem,

nimalo slučajnom susretu.

Ljubivoje Ršumović

Čija je

mama

roda?

Ilustrovala: Petra Kožar

Uredio, oblikovao i doznao Dragan Stojković

Dubrovnik

1377. uveo

KORONAVIRUS I KARANTENA?

Dubrovnik se karantenom

služio gotovo pet stoljeća: od

donošenja odluke o izolaciji

putnika, iz 1377. godine, pa do

epidemija koronavirusa je proteklih

dana glavna vijest u svim medijima.

Bolest je sisavaca i ptica i stvara

infekcije dišnih puteva i

uglavnom je smrtonosna.

Zahvatila je kontinentalnu Kinu,

počevši u gradu Wuhanu,

krajem 2019., te se proširila i

u 28 drugih država.

Virus se može prenositi s osobe na

osobu. Prema stanju 8. februara

2020., potvrđeno je 34.922 oboljelih,

od kojih je 6.106 kritično.

Ne postoji odobreno cjepivo ili

antivirusni lijek za prestanak djelovanja

ili liječenje virusa.

Kao najbolja borba protiv širenja

infekcije uvođenje je karantene.

Karantena je postupak kojim se

radi zaštite od širenja zaraznih

bolesti odvajaju osobe, životinje i

predmeti za koje se sumnja da su

Naziv “koronavirus” dolazi

od latinske riječi corona,

čije je značenje “kruna” ili

“aureola”, a odnosi se na

karakteristični izgled

virusnih čestica koje imaju

obod koji podsjeća na

krunu ili koronu Sunca.

zaraženi virusom.

Dolazi od tal. riječi “quarante” - četrdeset dana, jer prve

karantene trajale su baš toliko. Smatralo se da inkubacija

kuge i drugih boleština traje 40 dana.

Inkubacija u medicini označava vrijeme od trenutka

kada je organizam izložen virusima, bakterijama

i drugim patogenima do trenutka

nastupanja simptoma.

Crkva sv. Roka u Veneciji

Spomendan

Sv. Roku je

16. kolovoza-augusta.

Zaštitnik je mnogih

mjesta u Hrvatskoj, to su:

Mimice, Sveta Nedelja, Bibinje,

Sveti Filip i Jakov, Virovitica,

Stari Grad, Sutivan, Kreševo, Prapatnice,

Klana, Benkovec (Mala Subotica), Draškovec,

Lumbarda, Šepurine, Drniš, Lovinac, Sveti Rok u

Lici, Zaton, Jazavica (Novska), Roždanik (Novska),

Galgovo (Samobor), Petrakovo Brdo), Karlovac

Ludbreški, Skakavac (Karlovac), Udovičići kod Otoka,

Duga Resa i Medov Dolac.

Izvan Hrvatske: Subotica, Bereg u Bačkoj (od 1873.),

Carigrad... Zaštitnik je oboljelih od gube, kuge i

kole re, invalida, kirurga, protiv bolesti životinja

(posebice pasa). Na dan sv. Roka hodočasti se Majci

Božjoj Trsatskoj. U neretvanskom kraju, vjernici

posebno slave sv. Roka od 1761. godine, a hodočaste

mu na kapelicu na vrhu brda Rujnice.

ukidanja takvog načina izolacije,

koji se dogodio 1874. godine,

prošlo je 497 godina.

Nitko tko je dolazio iz zaraženih

područja nije smio ući u

Dubrovnik, a da ne provede

30 dana na otoku Mrkanu ili

u Cavtatu. Poslije je izolacija

produljena na 40 dana, pa je

uveden naziv - karantena.

Uvedene su i u drugim

gradovima i državama

nakon velike pandemije kuge

koja je harala Evropom 1348. g.

Utjecaj takvog kataklizmičkog događaja

na evropske zemlje bio je neizmjeran:

kolektivna trauma ostavila je duboki

trag u književnim djelima, slikarstvu,

crkvenim titularima, a na jadranskoj

obali građene su crkve i kapelice s

imenima zaštitnika od bolesti sv. Roka,

sv. Sebastijana, sv. Kuzme i Damjana.

Sv. Roko je

prikazivan s

crvenim plaštom

i šeširom na glavi,

pokazujući rane,

u pratnji psa

koji u ustima nosi

hljeb kao ispomoć.

JE bio prvi grad u svijetu koji je

karantenu bez prekida trgovine!

U 14. vijeku

kada je zavladala

pandemija kuge u

Evropi, Dubrovčani su

otvorili Lazaret 1377. g.

Nakon što je kuga odnijela

30 do 40 posto

stanovništva, Dubrovčani

su uspostavili karantenu i u

izolaciji od 40 dana

držali putnike.

U početku se izolacija provodila na bilo kojem udaljenome mjestu.

Najprije su to bili otočići pred Cavtatom (Mrkan, Bobara i Supetar),

pa Mljet ili Lokrum, a karantena se mogla izdržavati i na brodu.

Sredinom 15. vijeka izgrađen je lazaret na Dančama, zapadno od gradskih

zidina, koji je služio svrsi nešto manje od 200 godina, do sredine 17. stoljeća,

kada je dovršen sadašnji kompleks Lazareta na Pločama.

Lazaret na Dančama pokraj Dubrovnika

Uz dubrovački, nastala su još dva ključna karantenska sustava, prvi je

uspostavljen u Dalmaciji, pod mletačkom upravom, sa središnjim lazaretom

u Splitu (1581.). Drugi je bio sanitarni kordon Vojne krajine,

koji je organizirala austrijska uprava.

Splitski lazaret je kompleks

građevina za skladištenje

trgovačke robe koja je

dolazila u Split iz Bosne

i morskim putem.

Zgrade lazareta izgrađene

su krajem 16. vijeka

i nalazile su se jugoistočno

od Dioklecijanove palače,

na istočnoj obali, a porušene

su iza Drugog svjetskog rata.

Nazivani su po sv. Lazaru.

38 Bijela pêlA

Bijela pêla

39

PredstavLJamo

provođenje slobodnog

vremena u različitim aktivnostima…

Ako želite da se prijavi-

Ljetna škola

P

ozivamo vas i ove

godine da se pridružite

veseloj ekipi

razigranih i znatiželjnih

učenika polaznika Letnje

škole srpskog jezika i kulture

„Sava Mrkalj“.

Vraćamo se i ove godine

na staro poznato mesto,

a to je ostrvo Vir, Odmaralište

Cvrčak. Od 22.

jula do 3. avgusta oko 150

učenika iz cele Republike

Hrvatske će provesti nezaboravno

leto sa devet

nastavnika na različitim

aktivnostima učeći ćirilicu,

upoznajući se sa

najznačajnijim srpskim

književnicima, istorijom

srpskog naroda i geografijom

Srbije, jako zanimljivim

likovnim tehnikama,

neobičnim ali interesantnim

srpskim izvornim

pesmama, melodijama i

instrumentima, narodnim

igrama, umetnošću lepog

pisanja... I samo da se ne

uplašite, nastava je samo

jedan mali deo onoga što

vaše drugare na Letnjoj

školi čeka. Sve ostalo je

zabava: kupanje, učenje

plivanja, sportske aktivnosti,

šetnja, kvalitetno

te na ovogodišnju Letnju

školu srpskog jezika

i kulture „Sava Mrkalj“

predlažemo da redovno

pratite internet stranice

www.skd-prosvjeta.hr i

www.portalnovosti.com.

S nestrpljenjem vas očekujemo

u još jednoj sedmodnevnoj

letnjoj avanturi,

a do tada možete

da se pridružite dopisnoj

nastavi srpskog jezika i

kulture koju vodi učiteljica

Maja Matić u sklopu

Centra za obrazovanje

Srpskog kulturnog društva

Prosvjeta. Pridruživanje

dopisnoj nastavi

odličan je način da ponešto

od onoga što se uči u

Letnjoj školi već unapred

naučite, savladate i budete

spremni za sledeću

Letnju školu srpskog

jezika i kulture. Sve što

treba da učinite jeste da

se javite na broj telefona

01/4872-456 ili na adresu

cosavamrkalj@gmail.com

i zabava, druženje i učenje

mogu da počnu.

Čujemo se, dopisujemo se

i vidimo se!

Maja Matić

40 Bijela pêlA

Kordunaši i Gorani

Tako smo, ustvari, kroz

igru ponavljali gradivo iz

srpske književnosti“, prepričava

Nataša iz petog

razreda.

Na kraju susreta, priređeno

je veliko iznenađenje,

ali ovog puta za učiteljicu

Senku, kojoj su svi učenici

zajedno čestitali rođendan.

Naravno, sa tortom

i pjesmom. „Uspjeli smo

cijelu operaciju održati u

tajnosti. I naša učiteljica

nije mogla ništa naslutit.

Jako smo sretni što smo je

uspjeli iznenaditii“, ne zaboravlja

istaći veliki diskutant

Ogi iz prvog razreda.

Ali, nije se samo učilo i

igralo, veseli Kordunaši

svojstveni folkloru pokaši

bili su u gostima kod

Gorana u Gomirju. Već u

samom autobusu osjećala

se euforija jer će se sresti

sa svojim vršnjacima, prijateljima

koje su upoznali

prošle školske godine na

Petrovoj gori. Uzbuđenje je

bilo još veće jer su znali da

ih prate i kamere Hrvatske

radio televizije iz emisije

Prizma i da će o ovom

dječjem susretu snimati

prilog.

U nastavnom dijelu susreta

učenici su sudjelovali

u radionicama „Mir

je među nama“ – koju je

vodila Valentina Vukadi-

Kvizovi, narodna kola, recitacije,

priče, činili su zaista

jedan divan ispunjen dječji

dan. Naravno, nije moglo

proći bez fotografiranja

i selfija na kraju. I sve to

pri susretu četrdesetak

učenika C-modela učenja

srpskog jezika i kulture,

iz Vrginmosta i Gomirja.

Susret učenika, susret

dvaju sličnih, a opet različitih

zavičaja Korduna i

Gorskog kotara odvija se

vrlo uspješno već nekoliko

godina. Dva puta tokom

školske godine.

Ovaj put mali Kordunanović,

učiteljica iz redova

domaćina, a drugu, „Znaš

li moje pjesme“, učiteljica

iz gostujuće ekipe Senka

Crevar. „Učiteljica Vanja

povezivala je poznate stihove

s tolerancijom, mirom

i dobrom u svijetu i među

ljudima.

Bilo je vrlo zanimljivo i poučno

dok je naša učiteljica

Senka organizirala kviz.

Bilo je kao na televiziji

još i bolje. Imali smo čak

i pomoć prijatelja. Naši

domaćini izvlačili su iz

šešira imena nas učenika iz

Vrginmosta, a mi smo onda

recitirali po dvije strofe

poznatih naših pjesnika.

Lukić, Antić, Zmaj, Ćopić,

Desanka, Radović... Svi zajedno

morali smo pogoditi

o kom se autoru i pjesmi

radi, te što znamo o životu

tog autora.

zali su svojim domaćinima i

neke plesove. „Naučili smo

ih jedan ples „Pade listak

na livadu“, a pokazali smo

im još kako se pleše „Opšaj

diri“.

Bilo je jako, jako veselo“,

dodaje Duško iz četvrtog

razreda, kome je veliki doživljaj

bio i prvi odlazak u

manastir Gomirje, kamo su

svi zajedno, i gosti i domaćini,

išli busom i Kordunaše

ukratko upoznali s istorijom

manastira, njegovom

trajanju i opstanku.

Sljedeći je susret zakazan

na Kordunu u maju. Načuli

smo da goste iz Gorskog

kotara čekaju brojna iznenađenja.

„Nastavljamo niz

naših susreta i druženja.

Dan koji provedemo sa našim

prijateljima iz Gomirja

za nas je zaista poseban.

Uvijek smo dobrodošli jedni

kod drugih. Mjesecima

razmišljamo i planiramo te

susrete. Što i kako. Prošli

put pripremili smo im predstavu

Bašta sljezove boje. I

bio je to veliki doživljaj. I

ovaj ćemo put opet nešto

super pripremiti. Možemo

samo otkriti da ćemo imati

mnogo kolača“, najavljuje

Dara ne otkrivajući planove

za naredni susret Gorana i

Kordunaša.

Paulina Arbutina

Bijela pêla

41

Ogwen Pejić, Negoslavci

Nikolina Gavrilović,

Negoslavci

Dušan Božićković,

Negoslavci

MOJA BAKA

U svakom srcu posebno mesto zauzima

baka.

Moja baka zove se Radmila. Živi

u Trpiwi, ima 60 godina i jako je

dobra. Baka prema meni izražava

qubav tako što me grli, qubi

i svaki dan mi nešto kupi.

Kada dođem kod we weno srce je

ipuweno qubavi.

Baka je kulturna i elegantna.

Kada dobijem lošu ocenu, teši

me, jako je dobra.

Kada sam bolesna dolazi kod

mene i svaki put me obraduje nekim

poklonom. Mojoj baki ništa

nije teško. Volim svoju baku i

zato što mi dozvoli ono što mi

roditeqi ne dozvoqavaju. Baka

na mene nikad ne viče. Puno joj

pomažem jer ne može ono što ja

mogu.

Kada porastem, imam na koga da

se ugledam. Čuvajte svoje bake

dok su žive.

Duwa Đermanović, 4. razr., Vukovar

Moj najboqi prijateq

želim u visine

kao ptica

Želim biti kao ptica da mogu otići gde

god poželim i ispuniti svoje žeqe.

Volim gledati u nebo i maštati. Nebo

je čudesno i čarobno. Kad ugledam pticu

kako leti, volela bih da sam ja na

wenom mestu. Ptice su tako male, krhke,

nežne, ali slobodne da naprave šta

požele.

Kad bih ja mogla leteti, obišla bih ceo

svet. Bila bih ptica velikik, šarenih

krila. Uzdigla bih se visoko u nebo i

svetom bih lutala. Otišla bih na Ajfelov

toraw u Francusku i Big Ben u

London, jer to je moja velika žeqa.

Qude bih usrećila svojim cvrkutawem.

Obišla bih sve bolnice i nasmijavala

tužne i bolesne. Živela bih u toplim

krajevima, jer ne volim zimu. Letela

bih iznad Jadranskog mora i uživala

gledajući srećne qude kako uživaju sa

svojim porodicama na plaži.

Svi treba da sawamo, maštamo i da budemo

srećni.

Maja Ivanović, 4. razr, Vukova

Moj najboqi prijateq zove se Anonio. Ima smeđe oči i kosu. Visok je kao

ja. Voli igrati fudbal, voli čitati kwige i dobro čuva tajne. Idemo zajedno

u peti razred, a poznajemo se još iz igraonice. Dobar je đak i idemo

zajedno na gimnastiku. Nikad se ne svađamu, uvijek smo složni i zato smo

najboqi prijateqi.

Lazar Đukić, 5. razr., Dowi Lapac

Mihajlo Jakovqević,

Negoslavci

Aleksanda Rašić, Vukovar

Aleksa Vranešević,

Vukovar

Dragana Lukić, Vukovar

42 Bijela pêlA

Šta volim

Volim moju porodicui

i u školi učiteqicu.

Volim fudbal i skakawe.

Volim folklor i pevawe.

Danilo Axoć, 2. razr., Markušica

Volim sunce, leto, more

Volim jesti

Morske plodove.

Volim loptu,

Volim igru,

Volim još

i dupli koš.

Adrian Petković, 2. razr., Markušica

Volim kad pevaju ptice,

volim nasmejano lice.

Volim školu i drugarstvo,

to je najveće dečje carstvo.

Volim žutu boju,

volim kuću svoju.

Miqan Zeqić, 2. razr., Markušica

Volim dugu kad izađe,

Tada mene sreća snađe.

Volim mesec i zvezdice,

One su mi ko' sestrice.

Tara Labus, 2. razr., Markušica

To se ne

zaboravqa

Jednog dana mama je rekla bratu

i meni da ima iznenađewe za nas.

Pokazala nam je karte za avion i

rekla da ćemo ići kod uje u Wemačku.

Seli smo i auto i otišli u Beograd

na aerodrom „Nikola Tesla“.

Dugo smo čekali na aerodromu

(srećom, bilo je interneta).

Kada smo napokon ušli u avion,

zavezali smo se i čekali da avion

poleti, i mi sa wim. Kada smo

poleteli, pilot je rekao: „Svi

putnici neka se zavežu i podignu

stoliće ispred sebe, polećemo!“

Kada je avion uzleteo, malo sam se

plašio, ali kada smo se ispravili

bilo mi je boqe. Sedeo sam do prozora.

Bilo je zanimqivo gledati

velike oblake. Bilo mi je čudno i

interesantno što su oblaci ispod

nas.

Iz aviona je sve izgledalo jako,

jako malo. Wive su izgledale kao

mali kvadratići. Dok smo uzletali,

kuće su izgledale sve mawe.

Kada smo bili jako visoko, nisam

video ništa osim oblaka.

Bilo mi je kul u avionu, ali sam

jedva čekao da sletim i da vidim

uju, ujnu i malog brata.

Moj prvi let avionom ostao je nezaboravan.

Marko Vranešević, 4. razr., Vukovar

Helena Petković,

Negoslavci

Mia Žestić, Negoslavci

Anđela Živković,

Negoslavci

Miwa Božićković,

Negoslavci

Milica Mišić,

Negoslavci

Milica Mišić,

Negoslavci

Bojan Busić, Negoslavci

Bijela pêla 43

Milana Knežević, 2. razr., Trpiwa

Aleksandar Maširević, 2. razr., Trpiwa

Mirjana Paunović, 4. razr., Gračac

Miloš Cvetojević, 4. razr., Banovci Vladana Maričić, 3. razr., Trpiwa Teodora Spasenović, 1. razr.,

Markušica

44 Bijela pêlA

Tijana Vlahović, 3. razr., Trpiwa

Nataša Šesta, 4. razr., Jagodwak

Duwa Vukajlović, 2. razr., Trpiwa

Stefan Maksimović, 3. razr.

Đorđe Ćulibrk, 7. razr.

Alen Stojković, 3. razr.

Bijela pêla

45

VRETENO

1. Tuđinac; 2. Padina; 3. Narodno

žensko ime; 4. Natalija

(od miqa); 5. Otac (slov.);

6. Kow u narodnoj pjesmi;

7. Tona; 8. Auto-oznaka Turske;

9. Jednocifren broj; 10. Krpa;

11. Nasilnik, 12. Ozlijediti;

13. Soli azotne kiseline

ŠIBICAQKA

Premještawem samo jedne šibice

ispravi nejednakost

ZA BISTROOKE

Pripremio Dragiša Laptošević

Koliko trouglova ovdje vidiš?

ZAGONETKA

Nemaš ga i ne treba ti, ako ga

zatrebaš, a ne budeš ga imao,

nikad ti više neće trebati. Ko

je to? Što je to?

PROČITAJ PRIČU

Ko je ovo?

A ko je s wim?

Gdje idu?

Kad?

U koliko sati?

Ko ih vodi?

Ime

Prezime

Razred

Adresa

ZA BISTROUMNE

U kružiće upiši znakove (+,

-, :, h) da dobiješ ispravne

rezultate

KOWIĆEV SKOK

Pronađi početno poqe i u smjeru

kretawa skakača u šahu (dva

poqa pravo, jedno u stranu)

pročitaj poslovicu

Odgovor

SKD PROSVJETA -

PODODBOR RIJEKA

BIJELA PČELA

TRG SV. BARBARE 1

51000 RIJEKA

NAGRADNI

ZADATAK

Crno-bijela nogometna lopta popularno

je nazivana "fudbal", a još

popularnije "buba... "

a) dara

b) mara

v) sara

g) klara

46 Bijela pêlA

Lutajući stranicama moćnog

interneta, od adrese do

adrese, zaustavismo se na

net.hr <magazin> mađioničarski

trikovi odgonetajući

pitawe je li moguće nagurati

obično jaje u bocu, a da ono

ostane čitavo? Daaa, moguće

je.

REKVIZITI

Osim jajeta i boce koja treba imati grlo

nešto uže od jajeta i mora biti staklena

iz prostog razloga što će u woj za potrebe

trika kratko gorjeti uska traka od papira,

potrebno je imati i malo biqnog uqa.

POSTUPAK

Web-zanimacije

JAJE U BOCI

tanku papirnatu traku zapali

i stavi na dno boce.

Istovremeno /odmah zatim/

položi jaje na vrh grla i prepusti

nastavak „magije“ prirodi.

Jaje će se usisati unutra.

ODGONETKA MISTERIJE

Plamen sagorijeva kiseonik u

boci, što dovodi da nastanka rijetkog zraka.

Smaweni pritisak unutar boce djeluje zajedno

s vawskim pritiskom tako da jaje upadne

u bocu. Zahvaqujući svojoj elastičnosti, jaje

prolazi kroz uski vrat boce. Jasno, i ovaj kao

i svaki drugi trik, prije nego li dođe pred

publiku, treba uvježbati tajno i samostalno,

a zato i služe ona gore, kao što napomenusmo,

još dva-tri skuhana jajeta.

Najprije treba skuhati jedno jaje i odstraniti

qusku. /Požeqno je skuhati i dva, možda tri

radi uvježbavawa trik-eksperimenta/.

Grlo boce namaži biqnim uqem, a zatim

Da, još jedna zagonetka: kako jaje izvaditi iz

boce. E, to ostavqamo domišqatosti svakog

mađioničara.

Odabrao: D. Laptošević

RJE{EWA

IMENOSLOV

Ko mnogo besjedi,

mnogo i laže.

KOWIĆEV SKOK

Mogu se nazrijeti 8 trouglova

ZA BISTROOKE

XIII - VII = VI

šibicaqka

((27+13):5)h3-11=13

(13h4+12):8+5=13

13+17+5+7-9=33

ZA BISTROUMNE

U ovom broju nema nagrađenih učenika.

1. Stranac; 2. Strana; 3.

Stana; 4. Nata; 5. Ata; 6. At;

7. T; 8. Tr; 9. Tri; 10. Rita; 11.

Tiran; 12. Raniti; 13. Nitrati

VRETENO

Petao Petriša

Petlić Petko

U Petrovac

U petak

Oko pet

Petar Petrić

PROČITAJ PRIČU

Padobran

ZAGONETKA

Znate li kako nastaju imena i

prezimena? I šta ona znače? Ako

ne znate, čitajte imeno slov.

Ime Danilo potiče iz starohebrejskog

Daniyyel. Značewe

imena je "Bog je moj sudija". U

narodnoj etimologiji vremenom

su se neka od imena izvedena od

"Daniyyel" na našim prostorima

vezala za riječ "dan", pa su se

prema narodnim običajima davala

djeci koja su rođena dawu.

Ime je u raznim varijantama još

od davnina rasprostraweno

širom hrišćanskog svijeta, a

ima ga i kod muslimana u varijanti

Daniyal. Na našim prostorima

su od ovog imena izvedena

su imena Dana, Dane, Daniel,

Danijel, Danijela, Danila...

Bijela pêla

47

ČIPKO I DJED FILIP

Piše i crta: Borivoj Dovniković Bordo

NAGRADE

Nagrada Grada Rijeke 2005.

Nagrada Sima Cucić 2011.

Zmajeva nagrada 2012.

• Povelja Milan Radeka 2014.

ISSN 1331-5455

Izdavač: SKD "PROSVJETA" ZAGREB - Adresa uredništva: SKD

“PROSVJETA”, Trg sv. Barbare 1, RIJEKA - Telefon (051) 330-867, tel./faks

330-873, E-mail: bijelapcela@gmail.com - Uređuje redakcijski kolegij - Glavni

urednik: Slobodan Živković - Izvršni urednik: LJERKA RADOJČIĆ - Likov ni

urednik: BORISLAV BOŽIĆ - Grafički urednik: ĐURO BUDISAVLJEVIĆ -

Lektor i korektor: DUŠANKA STARČEVIĆ - Kompjuterska priprema: DAMIR

BEDNJANEC - Naslovna stranica: Sven Kovačević - Štampa: GRAFIKA

HELVETICA, RIJEKA - List izlazi mjesečno - IBAN: HR3623600001101412121

- Ubilježeno u Ministarstvu kulture i prosvjete Republike Hrvatske,

Sektor informiranja 1994. godine, pod brojem: 757 i u Upis nik HGK o izdavanju

i distribuciji tiska.

List je sufinanciran sredstvima Savjeta za nacionalne manjine Republike

Hrvatske, Primorsko-goranske županije, Grada Rijeke, Ministarstva kulture i

informisanja R. Srbije, Uprave za dijasporu R. Srbije i Pokrajinskog sekretarijata

za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama Vojvodine.

BP 255 LR

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?