digitalna knjiga

Naša divna Zemlja

Godišnja doba
Proljeće
Crvena, roza, bijela
prosute bojice
zelena postelja.
Aja Hadžić, VII.b

Godišnja doba
Proljeće
Mali leptrić
što se spustio
grančicu ljulja
Sara Miljković, VII.b

Godišnja doba
Ljeto
Zlato peče
Pjenušavo
plavetnilo
pijesak vruć.
Aja Hadžić, VII.b

Godišnja doba
Ljeto
Gledaj galeba
gdje gnijezdo
morsko
krilima skriva.
Sara Miljković, VII.b

Godišnja doba
Jesen
Miris kiše
ples jabuka s grane
savija se žutilo
Aja Hadžić, VII.b

Godišnja doba
Jesen
Sjena sve duža
kao da se sunce
skriva ona putuje.
Sara Miljković, VII.b

Godišnja doba
Zima
Hladnoća bijela
sakri se sve
šape prekrivač
krase.
Aja Hadžić, VII.b

Godišnja doba
Zima
Sad mjesec sja,
na stazama su
staze
neznanih nogu.
Sara Miljković, VII.b

Zemlja je naša majka
Sunce miluje svojim zrakama stare
ruke u polju.
Te ruke neumorno rade,
bole starca, ali on nastavlja posao.
Umor ga obilazi,
no ne želi predaha.
Prolaznik u kaputu upita:
Zašto ne odmoriš bolne ruke?
Starac s osmijehom toplim blago odg
ovori:
Zemlja je naša majka.
Ona nas hrani. Ono što stavimo u
nju, ona nam vraća.

Oaza vode i zelenila
Gdje ljudska noga nije prošla
raste trava, voda buja.
Tamo gdje oko ljudsko ne doseže
vjetar se igra i daje ritam granama.
Mrsi kosu travi, njiše raznobojno cvijeće,
oslobađa bogatstvo mirisa u nebo plavo.
Mjesto koje ljudska ruka nije dotakla
dom je mnogim životinjama,
koje svoju mladunčad skrivaju
od oka zla.
U kristalno čistoj vodi ogleda se zlatno sunce,
skrivajući zrakama raznobojnu krljušt od udica smrtonosnih.
Voda, prekrivajući tihi šapat stanovnika svojih,
svira simfoniju žubora.
Dobro je što ljudska noga nije prošla,
ruka nije dotakla i
oko nije pogledalo, jer
da jest, mi ne bismo znali
što imamo.
Aja Hadžić, VII.b

Proljeće se budi
Duga, hladna zima je prošla. Sad je njen red da odmara i spava, a
proljeću napokon da se probudi i oduševi nas svojom ljepotom i
veselošću.
Volim proljeće. Ono je za mene oaza puna zelenila, stabala i trave
koja miluje moje oči poslije pustinje koju znači zima.
Nasreću, takvih oaza u blizini moga grada ima baš puno. Često
sam sa svojim roditeljima u prirodi i u šetnji. Najviše volim kada
idemo na vodopad Skakavac. Tu se osjećam dobro, šum vode
probuđenog vodopada umiruje me i osvježava moje misli, potiče
na maštanje pa se često pitam kuda je sve ta voda putovala da bi
došla do ovoga mjesta.
Orkestar kukaca koji svoje instrumente sviraju u zraku dopunjava
taj zvuk vode. Sve je zahvaljujući njemu veselo i živo. Skoro
mogu i zaplesati uz tu melodiju. Dok je uho oduševljeno
zvukovima, oči uživaju u onome što vide - u zelenilu trave
uljepšanog šarenilom proljetnoga cvijeća. Rukom prolazim kroz
vlati trave i milujem to zelenilo sretna što je napokon tu. Miris
svježeg zraka u blizini vodopada usavršava miris proljetnog
cvijeća. Sve je u skladu, u suradnji jedno s drugim kao da je sve
udruženo i ima cilj da se još više zaljubim u prirodu i proljeće.
Brzo sam u ovoj proljetnoj oazi zaboravila na zimsku pustinju.
Nisam više niti osamljena, niti je tiho oko mene, život je sada tu.
Lea Portner, VII.b

Proljeće
Na proplanku zelenom
dok još prohladan vjetar vije
kroz prozirnu maglu vidim
ljubičica lice mije.
Tu na poljani tihoj
proljeće se budi,
prestade da sniva
ukrašava se, kiti, žutim jaglacima.
Behar u krošnje zaplete se nježno,
dok brjegovi i planine
svlače ruho snježno,
a rijeke ispiru sve zimske nedaće,
veseli se, prirodo, stiglo je proljeće!
Ines Jelavić, VII.c

Sviće. Hrabra Danica bori se sa snom
u želji da ogrne svjetlucavi zlatni plašt,
plašt po kojem plešu
oblaci crveni, oblaci zlatni, oblaci žuti.
Vodi smaragdnoj, bistroj, tihoj i mirnoj,
plaha srna stade šaputati,
prepade se čuvši povik staroga duha
i nestade u gusto zbijenom zelenom krdu
ostavivši mlade komarce
da po vodi kližu.
Jezero malo, jezero veselo,
poče se buditi iz sna
i ljubiti sve oko sebe.
Odjednom ono zeleno krdo
udahne jako i plesati poče.
Čini se da taj ples svatko zna,
i mrtav i živ.
Ali glazba? Oh, ta glazba!
Nečujna, a opet
vidljiva, kao prst pred nosom.
Tu simfoniju boja i svjetlosti,
zvuka i života, samo
srce vidjeti može.
Umorilo se Sunce,
Jezerce jezik plazi.
Na trpezarijskom stolu
poneka mrva čuči.
Danica trči da joj gospodin Žuti
ne ukrade večernju toaletu, rubinima tkanu.
Usnula ljepota
Na nebeskom svodu, iz duboke tame,
dolaze blještave dame da vide
oazu usnulu, malu, koja sada spava.
Samo stara sova i cvrčak mladi
ne daju tišini da ječi.
Ema Trezner, VII.c

Nije ovo Betoven,
a nije ni Vivaldi,
a tako je nadahnuta
simfonija ta.
Žubore kristalne daire,
a slavuj, žuna i kos
orkestru umilnom
poj svoj daruju.
Simfonija prirode
U ritmu slave buđenje,
narcisi i zumbuli
zamirisaše simfoniju rađanja.
I kamenčići, kao biseri sedefni,
skakuću u žuboru,
a djetlić im taktove broji.
Ta simfonija budi radost,
a sivilo, postiđeno tom ljepotom,
sakriva se negdje u dubine.
I raspukoše se radoznali pupovi
i najljepši zeleni ples zaigraše grane,
na toplom povjetarcu, na veselom razvigoru.
Lara Halilović, VII.c

Plavi planet
U beskonačnom svemiru postoji jedna oaza života i ljubavi. To je
naš planet Zemlja. Plavi planet, kako ga neki zovu, dom i utočište
je svima nama. Jesmo li svjesni koliko smo sretni?
Često se pitam, i to me muči, zašto joj ne dajemo barem upola
onoliko ljubavi koliko ona nama, zašto smo tako slijepi pored
očiju pa ne vidimo svu tu krasotu i mirisnu ljepotu što nas
okružuje. Zašto smo neprestano u žurbi i u potrazi za novim
materijalnim stvarima? Zašto smo uvijek u potrazi za srećom na
nekim pogrešnim mjestima? A tu pred našim očima oaza je života
koja buja i raste na bezbroj načina. I poziva nas svojim mirisima
i bojama da joj se pridružimo i budemo dio nje, da se konačno
oslobodimo iz betonskih okova, gdje smo se
sakrili i učahureni nešto čekamo. Čekamo neka bolja vremena da
konačno počnemo živjeti i da konačno budemo sretni. A tu, tik
pred vratima, sve nas to čeka već sad. Čeka nas stotine polja,
šuma i gora te predivnih modrih rijeka i mora. Pa zar to nije sreća,
najveća?! Trčimo bosi po travi da osjetimo tu mekoću što nam
srca ispunjava toplinom, šetajmo zlatnim poljima pšenice
ili kukurza, sjednimo pored nekog potočića koji huči i
osluškujmo prelijepe melodije koje za nas svira, za koje nam ne
traba wifi da bismo se s njima spojili. Ta veza između prirode i
nas već postoji, oduvijek. Ne smijemo to zaboraviti. Ako
zaboravimo, već smo mrtvi, iako prividno živi. Rastužuje me
ponekad ovaj svijet u kojem živimo, ali mi priroda vraća osmijeh
na lice. Jedan pogled kroz prozor, sunčan dan ili lastavica u letu
vraćaju mi vjeru u život.
Erik Turković, VII.b

Prirodo moja mila
Prirodo moja mila,
divna si mi dosad bila.
U tebi biti stvarno je milina.
Prirodo moja mila,
jaka si kao sila.
Želim da u tebi sve blista,
želim da si kao hladna rijeka čista.
želim da si zdrava i da se
zeleniš kao s brda trava.
Obećavam da ću te štititi
i u snu,
nikad napustiti,
ne dati da te okrznu.
Prirodo moja mila,
ponosna sam na te uvijek bila.
Na sunce koje te obasja i
list koji će otpasti s tanke grane,
uvijek budi tu za me.
Prirodo moja mila, s tobom sam i u dobru i u zlu,
žuborenju rijeke, velikom zelenom tlu.
Ja zauvijek ostajem tu.
Sara Miljković, VII.b

Stazama ljepote
Stazama pozlaćenim obasja,
sunce zemlju toplinom obgrli.
Svima nama poznata pojava,
proljeće na vrata zakuca.
Cvijeće latice pruža,
među njima i pokoja ruža.
Proplanak pokriven zelenilom,
prošaran jagorčevinom žutom.
Kroz velika polja nalazi put,
dijamntima okupan potok istaknut.
Pod nebeskim oceanima se bude,
životinje koje za suncem žude.
Tako i ja kao iz zimskog sna,
oduševljena što je i moja Bosna
dočekala čarobne ruke proljeća.
Nadam se da će tako još 100 stoljeća.
Lana Gašić, VII.b

Potočić plavi
Iza zelenih gora,
u nekom šumarku malom,
teče potočić plavi,
uz tihi žubor
on svoj puteljak
pravi.
Gradi i gradi,
u nepoznato gmiže,
korak po korak,
on daleko
stiže.
A raslinje bujno,
radoznalo viri,
gledajući u potok,
dok se ne
smiri.
A kad se smiri,
potočić već bješe daleko,
ne osvrčući se za sobom,
on se ulije u more
toplo i
veliko.
Mak Kešelj, VII.c

Proljetna oaza
Tiho i nečujno proljeće se ušuljalo svuda oko nas. Osjećam ga dok
dišem, prepoznajem: budi se priroda. Pogled mi privlače bijeli
i roskasti cvjetići koji kite grane stabala. Zeleni listići proviruju i šire se
na sve strane, gdje god se okrenem. Trava je sve zelenija, gušća, ljepša,
i pretvara se u mekani tepih ukrašen nježnim žutim, bijelim i ljubičastim
cvjetićima. Pogledam prema nebu: prosulo se plavetnilo, kao da u more
gledam i tonem u njegovu ljepotu. Samo poneki mali bijeli
debeljuškasti oblačić putuje, poput čamca. Ptičice dolaze u sve većim
jatima i kruže naokolo cvrkućući stihove najljepših melodija. Proljeće me
zove... Ja idem, radujem se prirodi, poskakujem. Osmijeh mi na licu, a
srce jače kuca. Odjednom: ispred mene potočić, isti onaj što je donedavno
jedva protjecao svojim uskim koritom, sad se nekako napunio nekom
čudnovatom snagom i kao da skakuće, oponaša me... Od kamena do
kamena žuri, jako žuri, nadglasava se sa cvrkutom ptičica, i
žubori, žubori. Ova proljetna oaza vode i zelenila, ovo proljeće koje se
probudilo kao da je probudilo i dio mene. Upijam nestvarni prizor i sretan
sam, divim se. Potočić kao nestašni dječak penje se i spušta, glasno se
nameće, a svaka kap mu blista, presijava se pod sunčevim zrakama dok
veselo pleše, kao da me zove na igru, da i ja s njim skakućem, preskačem
tamo i ovamo dok tražim kamen na koji ću stati. Ova nestvarna ljepota
me očarala... Pazim da ne nagazim nježne cvjetiće koji su se ponosno
postrojili tu uz potočić i prate ga duž nepregledne zelene livade. Čarolija
je potpuna i ja sam odlučio biti dio ove proljetne ljepote. Cvrkut ptičica,
onih malih što su glasnije od svih, privlače pažnju, jer toliko su se
razigrale i raspričale po krošnjama da ne možeš da ih ne primijetiš. Zovu
me da poskočim, potrčim, preskočim potok, dohvatim cvijet,
ispratim bubamaru i nasmiješim se vrijednoj pčelici što čuči na nježnom
cvjetiću behara. Nestvaran je doživljaj ove ljepote u koju se utapam.
Mak Noel Suljagić, VII.c

Proljeće dolazi
Žubori potok, budi uspavani svijet
Zelena livada čeka šareni cvijet
A dedo stari u vrtu radi.
Miris polena širi se sve do koljena
Vedre laste prave svoj dom
Proljeće je sad u srcu mom.
Tea Paškvalin, VII.b

Veličanstvena rijeka
Gledam prekrasnu livadu, svu okupanu suncem.
Bezbroj šarenih cvjetova, koji prekrivaju njen zeleni
plašt, veselo se njišu na vjetru koji se nestašno igra s
njima. Kao da čujem razdragani smijeh tog predivnog
cvijeća. Koračam livadom. Svakim korakom stope mi
upadaju u taj pokrivač od trave i cvijeća. Tiho je. Tako
tiho da se tišina može čuti. Odjednom iz daljine začujem
huk. To me neka rijeka zove sebi! Potrčim dalje, vođen
tim hukom i nedaleko ispred sebe ugledam
veličanstvenu rijeku. Široka, brza, jaka, pomalo
zastrašujuća. Njen huk odaje njenu snagu. Toliko je
bistra da čovjek pomisli da bi mogao piti tu vodu. Malo
dalje ugledam ribara koji sjedi i lovi ribu. Miran je i
skoncentriran na to. Samo se povremeno čuje
zamah štapa koji para zrak. I opet tišina, i huk
rijeke. Sjeo sam na obalu i gledao ovu divnu oazu vode
i zelenila, koje su me ispunjavale i činile sretnim.
Luka Opančić, VII.b

Zemljice mila
Zemljice moja,
majčice mila,
polja su tvoja
zelena svila.
Modre rijeke
žuborom svojim
zvonke glasove pronose
bespućima tvojim.
Planine se gorde
u visine vinule,
nebu hode,
sunce ih miluje.
S beharom okićenih grana
ptica je pjev
nestao, utihnuo,
u sjaj mjesečev.
Livade cvjetne,
mirisne, šarene,
pjevaju pjesme, sjetne,
medne, sretne.
Šume guste, zelene,
kapljice rose
u svoje vene
odnose, pronose.
Zemljice mila,
ostani nam ista,
oaza zelenila,
vode i zraka čista.
Lara Vlašić, VII.c

More
More je divno mjesto,
ja bih tu boravio često.
Svakog dana ja bih tu bio i od ostalog svijeta,
ja bih se tu krio.
Gledao bih divnu prirodu i u čudu se divio,
trljao oči da vidim da li sam dobro vidio.
Uživao bih svakog dana kao i sedmoga
rođendana.
To bi bilo nezaboravno putovanje, zbog kojeg
bih propustio cijelo školovanje.
Odmarao bih se svakog dana i uživao na plaži
dok bih gledao ptice kako se igraju i
zabavljaju.
To bi bilo iskustvo divno,
ja bih na moru uživao silno.
Mak Morankić, VII.b

Buđenje života
S rosnom zorom budi se sunce,
veliko i sjajno,
dok svježa izvorska voda poji,
sav život koji se budi tajno.
Svaka travka i list s proljećem se budi,
i ponosno k nebu diže grudi.
Cvjetić svaki latice širi,
dok ptić iz gnijezda viri.
Potok šumom brzo teče,
a iz vode ribe skaču,
pri svakome slapu
u novi život sve zajedno kreće,
i medo je jutros protegao šapu.
Emil Fazlić, VII.c