You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
SVIJET KULTURE<br />
S T A T U S N I M A G A Z I N J U T A R N J E G L I S T A<br />
BR. 133<br />
KOLOVOZ 2022.<br />
GODINA X<br />
Beyoncé svakim svojim<br />
albumom pohara<br />
top-ljestvice, ali i<br />
sveučilišne kolegije.<br />
Njezin kulturološki<br />
utjecaj na suvremenu<br />
pop-kulturu je<br />
enorman<br />
NJEZINO VELIČANSTVO<br />
BEYONCÉ<br />
ALBUM<br />
"RENAISSANCE"<br />
ODA JE ONIM<br />
NAJAUTENTIČNIJIM<br />
ASPEKTIMA KLUPSKE<br />
GLAZBE KOJI SU VEZANI<br />
UZ NJEZINU CRNAČKU<br />
I QUEER POVIJEST I U PRVI<br />
PLAN STAVLJA<br />
NEOPJEVANE PIONIRE<br />
KLUPSKE GLAZBE: CRNE<br />
ZAČETNIČKE ČIKAŠKE I<br />
DETROITSKE HOUSE I<br />
TECHNO SCENE
D&D GOLD<br />
U PRODAJI<br />
Luksuzni magazin o arhitekturi, dizajnu i kulturi stanovanja<br />
164<br />
stranice<br />
35 kn<br />
MOJA IDEALNA KUĆA<br />
Domaći arhitekti donose vizije i skice svojeg doma iz snova<br />
DRVO VOLI DRVO<br />
Statement komadi namještaja pod krošnjama stabla<br />
LJETNI RAZGOVORI<br />
Kako je arhitekt svjetskog glasa Santiago<br />
de Chile zamijenio Lopudom<br />
NAGRADNI NATJEČAJ<br />
POKLANJAMO DAIKIN STYLISH<br />
KLIMA-UREĐAJ!
SVIJET KULTURE<br />
Nakladnik Jutarnjeg lista<br />
HANZA MEDIA d.o.o., Zagreb, Koranska 2<br />
Jutarnji list<br />
Glavni urednik<br />
Goran Ogurlić<br />
Urednica Nedjeljnog Jutarnjeg<br />
Marijana Sever Tot<br />
Urednica magazina <strong>Svijet</strong> <strong>kulture</strong><br />
Pavica Knezović Belan<br />
Urednica Kritičara<br />
Tanja Tolić<br />
Art direkcija<br />
Tipometar d.o.o. Tomislav Botić<br />
Graika<br />
Tajana Bukovec Polović<br />
Lektura<br />
Dražena Santini, Vilma Sudarević<br />
Nakladnik<br />
HANZA MEDIA d.o.o., Zagreb, Koranska 2<br />
Uprava<br />
Ana Hanžeković Krznarić/članica Uprave<br />
Prokuristi<br />
Zorica Vitez Sever/direktorica Korporativnih poslova i Cropixa<br />
Amalija Bilušić/direktorica inancija, računovodstva i kontrolinga<br />
Nadzorni odbor<br />
Gvozden Srećko Flego, Maja Šilhard, Marijana Raguž,<br />
Krešimir Ćosić<br />
Izdavački savjet<br />
Damir Boras, Petar Miladin, Davor Majetić,<br />
Vesna Barić Punda, Dragan Ljutić, Mario Zovak<br />
Direktor izdavaštva<br />
Tomislav Wruss<br />
Direktor prodaje oglasnog prostora<br />
Igor Cenić<br />
Direktor digitalnih operacija<br />
Stipe Grubišić<br />
Direktorica korporativnih komunikacija i promocije<br />
Paola Ježić<br />
Direktor proizvodnje, pretplate i prodaje<br />
Igor Volarević<br />
Službenik za zaštitu osobnih podataka<br />
Adresa: HANZA MEDIA d.o.o., Koranska 2, 10000 Zagreb<br />
Službenik za zaštitu osobnih podataka<br />
e-mail: dpo@hanzamedia.hr, tel. 01/617 39 39<br />
Servisi i kontakti<br />
Prodaja novina: 01 617 3870<br />
Pretplata: tel. 01/2255-374, pretplata@hanzamedia.hr<br />
CROPIX: 01 610 3117, 01 610 3090 / fax: 01 610 3033,<br />
cropix@hanzamedia.hr, www.cropix.hr<br />
Adresa redakcije Jutarnjeg lista: Koranska 2, Zagreb<br />
www.jutarnji.hr, e-mail: jutarnji_list@hanzamedia.hr<br />
tel. 01/6103-100, 6103-101, fax. 01/6103-148, 6103-115<br />
Graička priprema Medijska produkcija, Zagreb<br />
© 2021. HANZA MEDIA. Sva prava pridržana.<br />
Za umnožavanje u bilo kojem obliku, iznajmljivanje, priopćavanje<br />
javnosti u bilo kojem obliku, uključujući internet, kao i prerađivanje<br />
na bilo koji način bilo kojeg dijela ili ove publikacije u cijelosti<br />
potrebno je zatražiti pisano dopuštenje nositelja prava.<br />
Kontakt: HANZA MEDIA 01/6103-250<br />
Ministarstvo<br />
<strong>kulture</strong> i medija<br />
suinancira<br />
izdavanje<br />
magazina <strong>Svijet</strong><br />
<strong>kulture</strong><br />
IMPRESSUM<br />
Tisak<br />
VJESNIK d.d., 10000 Zagreb, Slavonska avenija 4<br />
20<br />
Superheroji<br />
31<br />
Goran<br />
Vojnović<br />
38<br />
Nathan<br />
Fielder<br />
14<br />
Goran Sergej<br />
Pristaš<br />
18<br />
Yoko Ono<br />
26Lala<br />
Raščić<br />
UVODNIK<br />
MOŽDA ODGOVOR NA PITANJE<br />
ZAŠTO ŽIVOT NIJE VJEČNO<br />
LJETO MOŽETE NAĆI U NAŠOJ<br />
PRVOJ KNJIZI "KRATKE PRIČE"<br />
Zašto život nije vječno ljeto? To je pitanje<br />
koje se ciklički pojavljuje u mom životu.<br />
Lani mi se, recimo, uopće nije ljetovalo.<br />
Bila sam previše fokusirana na kreativnu<br />
jesen koja me očekivala i na stvaranje<br />
proizvoda – <strong>Svijet</strong>a <strong>kulture</strong>, koji je s vama,<br />
čitateljima – sada već skoro godinu dana.<br />
Ovo ljeto je pak bilo jedno od onih kada sam<br />
imala osjećaj da bih tako mogla zauvijek; hodati<br />
u starim haljinama s rupama i šlaputati (vući<br />
se u šlapama – ove godine svi smo bili u onima<br />
na rige), pohati tikvice i balancane unedogled,<br />
gledati gotovo sve ilmove u ljetnom kinu, gladno<br />
gutati debele knjige (s lakoćom sam savladala<br />
gotovo 600 stranica Knausgaarda) i slušati obilje<br />
nove dobre glazbe.<br />
Uvijek smo čeznuli za autorima koji bi<br />
nam pametno, opremljeni svim suvremenim<br />
kulturološkim vokabularom – pisali o tako<br />
profanim temama kao što su pop-glazba, ilmovi<br />
o superjunacima i reality showovi. I napokon<br />
smo došli na svoje da nam neki pametni mladi<br />
ljudi – Mislav Živković, Leonard Jurić, Filip Pavić<br />
– argumentirano, duhovito, s nekim teorijskim<br />
backgroundom tako i pišu. To je jedan od razloga<br />
zašto Beyoncé krasi naslovnicu ovog broja <strong>Svijet</strong>a<br />
<strong>kulture</strong>. A i zbog našeg velikog veselja – jer urednica<br />
je ipak rasplesano dijete 1990-ih – što novi album<br />
pop-dive označuje i povratak house glazbe.<br />
Priča o ocu i sinu slikaru – Ivi i Danku Friščiću,<br />
intervju s Goranom Sergejom Pristašom o<br />
zagrebačkoj kulturnoj politici, Goran Vojnović koji<br />
govori o nastavku svog romana "Čefuri raus!", Lala<br />
Raščić i Vatroslav Kuliš... Uspjeli smo, unatoč špici<br />
ljeta, razgovarati s mnogo zanimljivih kulturnih<br />
protagonista i umjetnika.<br />
Na naslovnici Kritičara je Pier Paolo Pasolini,<br />
umjetnik koji nas ne prestaje fascinirati i o čijem<br />
romanu "Teorem", prvi put prevedenom na hrvatski,<br />
piše Jurica Pavičić dok se Jadranka Pintarić bavi<br />
Miroslavom Krležom i knjigom "Hiljadu devetsto<br />
šezdesete. Fragmenti dnevnika". Dragaš je preslušao<br />
novi, odlični album Jacka Whitea, a Polimac piše o<br />
švedskom špijunskom trileru "Dječak s neba" kao i o<br />
novom ilmu Brada Pitta "Brzina metka".<br />
Pod egidom <strong>Svijet</strong> <strong>kulture</strong>, a za sam kraj ljeta<br />
izlazi i naša prva knjiga. "Kratke priče" su zbirka 11<br />
priča najboljih autora Jutarnjeg lista – među kojima<br />
su Jurica Pavičić, Ante Tomić, Slavenka Drakulić i<br />
Tanja Mravak, da nabrojim samo neke. Potražite je<br />
u četvrtak - 18. kolovoza - na kioscima, uz Jutarnji<br />
list. Vjerujemo da će to biti još jedan od razloga<br />
zbog kojeg ćete i sljedeće, jednogodišnje razdoblje,<br />
do novog ljeta, provesti uz svoje omiljene novine –<br />
<strong>Svijet</strong> <strong>kulture</strong>.<br />
Pavica Knezović Belan<br />
3<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
43<br />
Gertraud<br />
Klemm<br />
47<br />
Kritičar
4<br />
IZLOŽBA<br />
Tokyo Before/After<br />
KONCERT<br />
Pixies<br />
FESTIVAL<br />
Sarajevo film festival<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
do 25. kolovoza 2022.<br />
Galerija Arheološkog Muzeja, Pavla Hatza 6<br />
Ova putujuća izložba predstavlja izbor od 81<br />
fotograije Tokija, pri čemu se fotograije iz<br />
30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća izlažu<br />
kao suprotnost onima koje su nastale nakon<br />
2010., pružajući uvid u začuđujuće razlike<br />
i snažne kontraste, ali ujedno i kontinuitet<br />
života grada. Uspoređujući fotograije iz<br />
različitih razdoblja, vizure Tokija u prošlosti,<br />
sadašnjosti i budućnosti izrazito se pojačavaju,<br />
pri čemu je cilj izložbe omogućiti posjetiteljima<br />
da prodube svoje razumijevanje Tokija i<br />
njegovo mnoštvo lica i naličja uhvaćena kroz<br />
objektive japanskih umjetnika. Izložbu zajedno<br />
organiziraju Japanska fondacija, Veleposlanstvo<br />
Japana i Arheološki muzej u Zagrebu.<br />
27. kolovoza 2022. u 20 sati<br />
Zagrebački Velesajam, Avenija Dubrovnik 15<br />
Nakon dvije godine odgađanja Pixies napokon<br />
dolaze u Zagreb. Bit će to četvrti nastup pred<br />
domaćem publikom jednog od najutjecajnijih<br />
indie rock sastava svih vremena. Pixies su<br />
američki alternativni rock sastav osnovan 1986.<br />
u Bostonu, Massachusetts. Bend se raspao<br />
1993., ali se ponovno okupio 2004. grupu još<br />
uvijek predvodi karizmatični Franck Black Zvuk<br />
Pixiesa utjecao je na grupe kao što su Nirvana,<br />
Radiohead, Smashing Pumpkins i Weezer. A bili<br />
su i omiljeni bend Davida Bowieja. Njihova je<br />
popularnost rasla u godinama nakon raspada,<br />
što je dovelo do ponovnog okupljanja 2004.<br />
i rasprodanih svjetskih turneja. Ulaznice u<br />
pretprodaji stoje 305 kuna.<br />
do 19. kolovoza 2022.<br />
Sarajevo, Bosanski kulturni centar,<br />
Branilaca Sarajeva 24<br />
U ovogodišnjem programu bit će prikazana<br />
235 ilmova iz 62 zemlje u 19 programa, od<br />
čega 51 premijerno. Na festivalu gostuju Jesse<br />
Eisenberg, Mads Mikkelsen, Paul Schrader,<br />
Sergei Loznica, Ruben Östlund, Arij Folman,<br />
Jasmila Žbanić, Michel Winterbottom i drugi.<br />
Predstavit će se i najbolje regionalne televizijske<br />
serije, a Jasmila Žbanić prikazatće radnu verzija<br />
ilma o Emeriku Blumu, legendarnom direktoru<br />
Energoinvesta i gradonačelniku Sarajeva.<br />
www.sf.ba<br />
www.amz.hr<br />
www.inmusicfestival.com<br />
V<br />
O<br />
D<br />
I<br />
STREAMING PREMIJERA<br />
Zmajeva kuća<br />
od 22. kolovoza 2022.<br />
HBOMax i HBO<br />
Radnja serije od 10 epizoda, temeljene na knjizi<br />
"Vatra i krv" Georgea R. R. Martina, odvija se<br />
200 godina prije događaja iz "Igre prijestolja" i<br />
donosi priču o Kući Targaryen. Serija je počela<br />
s produkcijom u travnju 2021., a snimanje<br />
se odvijalo u Engleskoj, Hrvatskoj, Maroku<br />
i na Islandu. Serija će prikazati kako je kuća<br />
Targaryen ušla u ogorčeni i brutalni građanski<br />
rat poznat kao "Ples zmajeva", nagovještavajući<br />
početak kraja vladajuće obitelji Westerosa. U<br />
glavnim ulogama su Paddy Considine, Matt<br />
Smith, Olivia Cooke, Emma D'Arcy, Steve<br />
Toussaint, Eve Best, Sonoya Mizuno, Fabien<br />
Frankel i Rhys Ifans.<br />
Č<br />
www.hbomax.hr
KAZALIŠNA PREMIJERA<br />
Dubrovačke ljetne igre<br />
Federico García Lorca: Krvava svadba<br />
19. kolovoza 2022. u 21.30 sati<br />
otok Lokrum<br />
U režiji Franke Perković Gamulin i uz<br />
dramaturga Gorana Ferčeca predstavu izvodi<br />
festivalski ansambl u sastavu: Jadranka Đokić,<br />
Lana Meniga, Luka Knez, Ksenija Marinković,<br />
Nikola Baće, Iva Kraljević, Nikša Butijer, Tanja<br />
Smoje i Mojmir Novaković. Drama "Krvava<br />
svadba" napisana 1933. godine primjer je<br />
dramskog predloška koji povijest kazališta<br />
naziva pjesničkom ili poetskom dramom,<br />
razvijenom unutar perioda moderne drame.<br />
Osnovne su značajke te dramske poetike<br />
odstupanje od klasične narativne linije<br />
povezane s radnjom i otvaranje prema lirskim<br />
ambijentalnim i simboličkim kvalitetama<br />
dramske situacije.<br />
www.dubrovnik-festival.hr<br />
FESTIVAL<br />
Liburnia film festivala<br />
od 24. do 28. 8. 2022.<br />
Opatija, Ljetna pozornica<br />
U konkurenciji za sedam festivalskih<br />
nagrada prikazat će se 19 recentnih hrvatskih<br />
dokumentarnih ilmova. Još 18 ilmova<br />
prikazat će izvan konkurencije, a publika će<br />
biti u prilici uživati i u bogatom popratnom<br />
programu. U konkurenciji će premijerno<br />
biti prikazano čak osam naslova: "Nokturno"<br />
riječke redateljice Silvije Bumbak, "Posvećenje<br />
proljeća" riječkih redatelja Hane Stojaković i<br />
Silvana Drpića, "Zavjet" crnogorskog redatelja<br />
Mladena Ivanovića, "WAR IS OVER" talijanskog<br />
redatelja Stefana Obina, "Miris poda" studentice<br />
Akademije dramske umjetnosti Katarine Lukec,<br />
"Tvornica ilmova" Silvestra Kolbasa, "Novo<br />
kino Buje" Alessia Bozzera (Antitalent, Videoest,<br />
HRT) i "Topograija razdiobe" multimedijskog<br />
umjetnika Bojana Gagića (Greta Creative<br />
Network). U konkurenciji su i ilmovi "Mlungu<br />
– Bijeli kralj" Riječanina Davida Lušičića (Greta<br />
Creative Network), "Zaželi" Maria Papića (Renko<br />
za HRT), "Hrvatskog narodnog preporoda"<br />
Gorana Devića (Petnaesta umjetnost,<br />
Kinoljetka) i "Veće od traume" Vedrane Pribačić<br />
(Metar60, koautorica je Mirta Puhlovski).<br />
www.liburniailmfestival.com<br />
IZLOŽBA<br />
Ovo nije predmet<br />
do 1. listopada 2022.<br />
Etnografski muzej Istre, Trg istarskog<br />
razvoda 1, Pazin<br />
Multimedijalni postav izložbe "Ovo nije<br />
predmet" okuplja umjetničku i etnografsku<br />
građu kroz video i audio instalacije, fotograije i<br />
objekte dok se jedinstvenost pristupa ogleda u<br />
umjetničko-antropološkoj kustoskoj suradnji,<br />
inače svojstvenoj umjetničko antropološkom<br />
kustosko-istraživačkom kolektivu IPAK.<br />
Radovi umjetnika Vanje Babića, Ivana Faktora,<br />
Tomislava Gotovca i Marijana Molnara<br />
zahvaćaju sakupljaštvo u rasponu od govora o<br />
različitim aspektima fenomena kroz umjetnički<br />
rad, do osobne opsesije predmetima, njihovim<br />
gomilanjem, raspoređivanjem i sortiranjem.<br />
www.emi.hr<br />
NAKON DVIJE GODINE ODGAĐANJA<br />
PIPS,CHIPS &VIDEOCLIPS NAPOKON ĆE<br />
ODRŽATI KONCERT NA ŠALATI. BIT ĆE TO<br />
PRIMJEREN KRAJ VRUĆEG LJETA<br />
5<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
FESTIVAL<br />
4. Rab Film Festival<br />
od 19. do 24. kolovoza 2022.<br />
Rab, Ljetno i Zimsko kino<br />
Na ovogodišnjem festivalu na Rabu prikazat<br />
će se 15 ilmova, od čega je šest hrvatskih<br />
ili regionalnih premijera i jedna svjetska. U<br />
sklopu festivala bit će prikazan i ilm "Baci<br />
se na pod" redateljice, scenaristice i glumice<br />
Nine Violić. Tu su i dvije hrvatske manjinske<br />
koprodukcije: "Ljeto kada sam naučila letjeti"<br />
redatelja Radivoja Andrića te "Novi imperij"<br />
redateljice i scenaristice Anne Shishove, koji<br />
će na RFF-u imati hrvatski premijeru. Potonji<br />
naslov je dokumentarni ilm o aktualnoj temi<br />
odnosa vlasti Rusije prema disidentima koji<br />
žele reći nešto kontra te iste vlasti, a nastao je<br />
u koprodukciji Nukleus ilma (koproducent je<br />
Siniša Juričić)<br />
www.rabilmfestival.com<br />
KONCERT<br />
Pips, chips & videoclips<br />
10. rujna 2022. u 20 sati<br />
SRC Šalata, Schlosserove Stube 2<br />
Nakon dvije godine odgađanja omiljeni<br />
zagrebački bend napokon će održati svoj<br />
dugonajavljivani koncert na zagrebačkoj Šalati.<br />
Ulaznice u prodaji stoje 110, na dan koncerta<br />
120 kuna, a bend je za fanove već pripremio<br />
i prigodne majice za koncert. Ne sumnjamo<br />
da će koncert Pipsa na Šalati biti primjeren i<br />
euforičan kraj ovog vrućeg ljeta.<br />
www.pipschipsvideoclips.com<br />
Saša Huzjak / Promo
6<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Josipa Štulić<br />
FESTIVAL<br />
Monoplay<br />
od 23. do 27. kolovoza 2022.<br />
Zadar, Kralja Držislava 10<br />
KINO PREMIJERA<br />
Three Thousand Years of Longing<br />
od 1. rujna 2022.<br />
Cinestar<br />
U novom ilmu redatelja Georgea Millera (Mad<br />
Max) glume Tilda Swinton i Idris Elba. Radnja je<br />
sljedeća: uspješna, ali usamljena akademkinja<br />
dr. Alithea Binnie zadovoljna je svojim životom i<br />
stvorenje je razuma. Na konferenciji u Istanbulu<br />
susreće Djina koji joj nudi tri želje u zamjenu za<br />
svoju slobodu. Ovo predstavlja dva problema.<br />
Prvo, doktorica sumnja da je on uopće stvaran,<br />
a drugo, budući da je znanstvenica, zna vrlo<br />
dobro sve priče o "pogrešnim" željama. Djin<br />
je pak nastoji uvjeriti u suprotno pričajući joj<br />
fantastične priče o svojoj prošlosti. U konačnici<br />
doktorica zaželi želju koja ih oboje iznenadi.<br />
www.blitz-cinestar.hr<br />
FESTIVAL<br />
Festival svjetske književnosti<br />
od 4. do 10. rujna 2022.<br />
Dom HDLU, Trg žrtava fašizma 16<br />
Na festival dolazi dobitnica nagrade<br />
Man Booker Bernardine Evaristo, kao i<br />
prošlogodišnja dobitnica NIN-ove nagrade<br />
Milena Marković. U Zagreb stiže i Mathias<br />
Énard, dobitnik nagrade Goncourt te Karl-<br />
Markus Gauß, ovogodišnji dobitnik Leipziške<br />
nagrade. U programima tribina gostovat će<br />
Katharina Volckmer, Alida Bremer i Erica<br />
Johnson Debeljak.Stiže i izraelski pisac krimića<br />
Dror Mišani, iz Nizozemske Ernest van der<br />
Kwast, iz Kolumbije pjesnik George Mario Angel<br />
Quintero a o položaju disidenta u Rusiji i ratu u<br />
Ukrajini govoriti će Sergej Lebedev.<br />
www.fsk.hr<br />
Jedinstven u Hrvatskoj festival plesnog sola,<br />
"Monoplay", četrnaesti put u Zadar dovodi<br />
virtuozne umjetnike iz područja suvremenog<br />
plesa te bogat, dinamičan i interaktivan<br />
popratni program. Festival započinje s<br />
"Beštijom" zadarske umjetnice Josipe Štulić, a<br />
u Zadar stiže i Stošija Zrinski s plesnim solom<br />
"Travelougue". Posljednji dan festivala obilježit<br />
će tri sola nagrađivane mađarske plesne<br />
kompanije Hodworks.<br />
www. monoplay.eu<br />
GLAVNA<br />
ZVIJEZDA<br />
BESPLATNOG<br />
ELECTRONIC<br />
BEATS FESTIVALA<br />
JE MURA MASA.<br />
PLESATI ĆE SE<br />
KRAJ KOCKICE I<br />
U PETOM<br />
KUPEU<br />
18. FESTIVAL<br />
Electronic Beats<br />
10. rujna 2022.<br />
Kockica, Prisavlje 14 i Peti kupe<br />
Publiku će na dvije lokacije u poslijepodnevnim<br />
satima kod Kockice rasplesati progresivni<br />
mladi umjetnici iz cijele Europe koji će<br />
spojiti zagrebačku povijesnu arhitekturu<br />
s inovativnim zvukovima budućnosti. Dok<br />
će u Kockici nastupiti Mura Masa, Georgia,<br />
Eartheater i Trokut, nastavak programa je u<br />
Petom kupeu gdje nastupaju Afrodeutsche,<br />
Maja Pa, Feelipa i DJ Labud. Najistaknutije ime<br />
lineupa Grammyjem je nagrađeni producent<br />
Mura Masa, punim imenom Alexander Crossan.<br />
Ulaz je besplatan.<br />
www.electronicbeats.net
PREMIJERA<br />
FESTIVAL<br />
Zagreb designe week<br />
FESTIVAL SVJETSKOG KAZALIŠTA<br />
After the Silence<br />
7<br />
T. Williams: "Tramvaj zvan čežnja"<br />
26., 27., 28. i 29. kolovoza 2022. u 19.30 sati<br />
Kazalište Ulysses (Brijuni)<br />
od 6. do 11. rujna 2022.<br />
Akademija likovnih umjetnosti, Ilica 112<br />
Tema ovogodišnjeg festival dizajna je -<br />
Limitless/Bez granica, kojom se nakon dvije<br />
godine ograničenja slavi ponovno okupljanje<br />
i sloboda kao neizostavan dio kreativnog<br />
procesa. U svijetu vrlo ograničenih resursa,<br />
razmišljanje izvan okvira i bez granica ključno je<br />
za inovacije i poboljšanje društva. Dio bogatog<br />
programa je i izložba "Pametna Mađarska" na<br />
kojem će biti prikazana 24 pametno dizajnirana<br />
mađarska proizvoda u izboru kustosica Rite<br />
Márie Halasi. Posebno je atraktivna izložba<br />
"Supermarket budućnosti", nizozemska izložba<br />
dizajna hrane koja je premijerno prikazana na<br />
zadnjem Dutch Design Weeku.<br />
7. i 8. rujna 2022. u 20 sati<br />
HNK, Trg Republike Hrvatske 15<br />
U predstavi "After the Silence" spisateljica i<br />
redateljica Christiane Jatahy, koju smo već<br />
upoznali preko senzacionalne transpozicije<br />
"Tri sestre" u današnji Brazil, govori nam o<br />
suvremenu ropstvu. Predstava "Poslije tišine"<br />
inspirirana je romanom "Itamara" Vieire Juniora<br />
Torto Arado (2019.), smještenim u ruralno<br />
središte brazilske države Bahia. Na uznemirujuć<br />
način, ova izmišljena priča kombinira glasove<br />
žena koje se bore za svoju zemlju i svoju<br />
zajednicu s dokumentarnim istraživanjem<br />
temeljenim na terenskome radu i intervjuima.<br />
www.hnk.hr<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Predstava je koprodukcija Kazališta Ulysses,<br />
Beogradskog dramskog pozorišta i BELEF<br />
festivala a režirala ju je Lenka Udovički. U<br />
ovome se Tramvaju, objašnjava dramaturginja<br />
Željka Udovički, problematiziraju i neka danas<br />
vrlo važna pitanja, pitanja koja se tiču položaja<br />
žene u suvremenom društvu. Williams bi,<br />
da je danas naš stvarni, a ne samo literarni<br />
suvremenik bio poznat i priznat zagovornik<br />
ženske emancipacije. Naime, vrlo je jasno i<br />
nedvosmisleno sredinom prošloga stoljeća<br />
ovim tekstom otvorio pitanje: može li jedna<br />
žena opstati u svijetu krajnjeg materijalizma,<br />
u gotovo histeričnim okolnostima koje melju<br />
naše živote. Blanche kaže: "Namjerna okrutnost<br />
se ne može oprostiti". A naš je svijet, nažalost,<br />
postao još okrutniji. U predstavi glume:<br />
Branka Katić, Vanja Nenadić, Miloš Petrović<br />
Trojpec, Marko Todorović, Nađa Sekulić,<br />
Jovo Maksić, Nikola Malbaša, Miloš Lazarov i<br />
Bojana Stojković.<br />
www.zagrebdesignweek.com<br />
www.ulysses.hr<br />
IZLOŽBA<br />
PROGRAM ZAGREB DESIGNE WEEKA<br />
ODRŽAT ĆE SE U AKADEMIJI LIKOVNIH<br />
UMJETNOSTI U ILICI 112<br />
Meštrović i Sikirica – portreti<br />
suvremenica i suvremenika<br />
do 25. rujna 2022.<br />
Galerija Sikirica u Sinju, Put Petrovca 12<br />
Meštrovićev opus kustosi izložbe – Barbara<br />
Vujanović, Dragana Modrić i Dalibor Prančević<br />
– za ovu posebnu prigodu, na domaćem terenu,<br />
postavljaju u suodnos s portretnom plastikom<br />
drugog kiparskog barda – "kipara Alke i Cetinske<br />
krajine" Stipe Sikirice. U šest desetljeća aktivnog<br />
stvaralaštva Stipe Sikirica napravio je više od<br />
stotinu portreta, portretirajući gotovo sva<br />
značajnija lica hrvatske kulturne i umjetničke<br />
scene, a u okviru ove velike izložbe posjetitelji<br />
će imati priliku vidjeti 16 odabranih portreta,<br />
među kojima su portreti Joze Laušića, Matka<br />
Peića, Josipa Pupačića, Rašeljke Pupačić,<br />
Dragutina Tadijanovića, Tomislava Ladana,<br />
Izidora Pape, supruge Slave, Mirjane Buljan,<br />
Ranka Marinkovića, Drage Ivaniševića, Marka<br />
Grčića, Matka Raosa i Zlatka Tomičića.<br />
www. galerija-sikirica.kus-sinj.hr<br />
BALET<br />
Veliki Gatsby<br />
14. kolovoza 2022. u 21 sat<br />
Sustipan, Split<br />
Literarno remek-djelo Francisa Scotta<br />
Fitzgeralda, koje status velikog američkog<br />
romana stječe tek nakon autorove smrti,<br />
smješten je u New York u lude dvadesete<br />
prošlog stoljeća. Dinamična i kozmopolitska<br />
glazbena slika koja prati ovu plesnu priču izbor<br />
je iz djela velikih američkih skladatelja kao što<br />
su: Philip Glass, Leonard Bernstein, George<br />
Gershwin, Louis Prima, Samuel Barber, Glenn<br />
Miller i George Whiteield Chadwick. Takva<br />
glazba kreira savršenu zvučnu i emotivnu<br />
podlogu plesnoj priči o svijetu glamura,<br />
ambicija, dokolice i moralne ispraznosti.<br />
Koreograf i redatelj je Leo Mujić a plešu Aubin<br />
Le Marchand, Ivan Boiko, Aaron Kok, Hazuki<br />
Tanase, Eva Karpilovska, Irina Čaban Bilandžić.<br />
www.splitsko-ljeto.hr
8<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
UVIJEK SAM U POTRAZI ZA JAKIM<br />
AUTORSKIM OSOBNOSTIMA I<br />
NOVIM POETIKAMA, ALI I<br />
KVALITETNIM MAINSTREAM<br />
PREDSTAVAMA. OVE SMO SE<br />
GODINE BAVILI TEMOM OPSTANKA<br />
U DOSLOVNOM I METAFORIČKOM<br />
SMISLU - OPSTANKOM NAŠE<br />
CIVILIZACIJE ZBOG EKOLOŠKE<br />
KATASTROFE KOJA NAM JE PRED<br />
VRATIMA, KAO I ESKALACIJE<br />
RATNOG SUKOBA U EUROPI, ALI I<br />
OPSTANKA KULTURE KOJOJ SE SVE<br />
MANJE FINANCIRAJU PROGRAMI<br />
Savičenta, odnosno službeno Svetvinčenat, čarobno mjesto u srcu<br />
Istre, odavno je postao sinonim za ples. Prekrasni renesansni trg i<br />
kaštel Grimani sve ove godine bili su sjajna pozornica za svjetske<br />
kompanije suvremenog plesa čiji bi plesači odlazili s festivala<br />
oduševljeni ambijentom.<br />
Osnovan 2000. godine, Festival plesa i neverbalnog kazališta<br />
Svetvinčenat je kao nezavisna manifestacija opstala dvadeset<br />
i dvije godine. To je zaista rijetkost. Uz velike prepreke i stalne<br />
borbe za dokazivanjem izvrsnosti programa i borbe za adekvatnim<br />
inanciranjem odgojene su barem dvije generacije ljubitelja<br />
suvremenog plesa.<br />
Kroz Savičentu su tijekom godina prošle plesne kompanije iz<br />
brojnih zemalja. Publika je mogla vidjeti više od 300 predstava<br />
kompanija iz Izraela, Španjolske, Francuske, Senegala, Koreje, Japana,<br />
Finske, Belgije, Engleske, Nizozemske, Poljske, Italije, Švicarske,<br />
Portugala, Danske, Norveške, Finske, Rusije, Poljske...<br />
Etabliran kao festival crossover žanrova, svojom je otvorenošću<br />
prema raznim utjecajima i implementaciji multimedije, teatra<br />
objekta, cirkuserije, dramskog teatra u suvremeni ples davao<br />
dinamiku programu festivala, a taj se pristup pokazao i kao dobar<br />
recept za razvoj publike. Ostali smo vjerni tom konceptu. Festival<br />
je kao mjesto susreta bio dugi niz godina mjesto ne samo razmjene<br />
iskustava već i razmjene kontakata i znanja, a isto tako mjesto<br />
društvenog etabliranja plesa. Na festivalu su se dogodila mnoga<br />
poznanstva koja su prerasla u suradnje s inozemnim koreograima,<br />
tako da je važna uloga festivala bila ne samo razvoj publike već zaista<br />
i razvoj plesnih trendova na našoj sceni.<br />
Što se tiče samog procesa selekcije, uvijek sam u potrazi za<br />
jakim autorskim osobnostima i novim poetikama, ali i kvalitetnim<br />
mainstream predstavama. Tako i biram predstave za Festival,<br />
predstave s različitim pristupom, različitim načinom rada, različitim<br />
implementacijama žanrova… Festival je od osnutka nudio različite<br />
pristupe plesnoj umjetnosti. Prošle se godine u temama mogla<br />
vidjeti okrenutost problemu izolacije i usamljenosti koje ona<br />
generira, kao i potreba za solidarnošću i zajedništvom, dok se ove<br />
godine bavimo temom opstanka u doslovnom i metaforičkom smislu<br />
- opstankom naše civilizacije zbog ekološke katastrofe koja nam je<br />
pred vratima, kao i eskalacije ratnog sukoba u Europi, ali i opstanka<br />
<strong>kulture</strong> kao društvene potrebe u kojoj se sve manje inanciraju<br />
programi, a raste birokratski aparat.<br />
Nije bilo lako zadržati kvalitetan program s obzirom na cjelokupni<br />
budžet koji je svaku godinu sve manji, ali organizacija festivala i<br />
dalje održava visoku izvedbeno produkcijsku kvalitetu. Najveća je<br />
prepreka u stvari budžet koji limitira razvoj festivala usprkos tome<br />
PLESNI DNEVNIK<br />
SNJEŽANE ABRAMOVIĆ<br />
MILKOVIĆ IZ<br />
SVETVINČENTA<br />
što je neosporno dokazao kvalitetu i što ove godine ima dvadeset<br />
i treće izdanje. U stvari se divim upornosti Petre Glad, direktorice<br />
festivala, jer stalno ispočetka rješava iste probleme i na jednako<br />
mukotrpan način budžetira festival već godinama.<br />
Prije svega, nadam se da će kulturne manifestacije opstati, ispred<br />
nas su izazovna ekonomska vremena iako, i kada nisu bila toliko<br />
izazovna, Festival se nije mogao pohvaliti dostatnim inanciranjem.<br />
Bio nam je jako značajan ulazak u Aerowaves mrežu prije<br />
devet godina, u kojoj imamo status prezentacijskih partnera.<br />
Ušli smo na profesionalnu preporuku Edvina Liverića koji je<br />
godinama predstavnik Hrvatske u toj mreži. Aerowaves mreža je<br />
europsko udruženje velikog broja predstavnika plesnih institucija,<br />
festivala i plesnih programatora koji svake godine biraju dvadeset<br />
najzanimljivijih novih europskih koreografskih imena. Osim što tako<br />
imamo uvid u nove koreografske trendove i bazu novih koreografskih<br />
imena, Aerowaves mreža nam subvencionira koreografe za njihova<br />
gostovanja na Festivalu. Tri predstave Aerowavesove selekcije svake<br />
godine dovodimo u Savičentu i prezentiramo našoj publici.<br />
Ovogodišnji je festival otvorio Fubunation, londonska plesna<br />
kompanija Rhysa Dennisa i Waddah Sinada koji progovaraju<br />
o svojim korijenima i generacijskoj traumi muškarca crne<br />
boje kože te airmiraju veću prisutnost crnih plesača u<br />
predstavama suvremenog plesa. Još jedno veliko ime<br />
festivala je Anton Lachky, slovački koreograf s belgijskom adresom koji<br />
je na festivalu 2018. godine oduševio predstavom "Cartoon". Lachky je<br />
osmislio predstavu kojom razgovori o ekološkoj krizi prelaze u akcije<br />
koje kao pojedinci možemo činiti u svakodnevnom životu. Imali smo<br />
ga priliku vidjeti na festivalu i s poznatom Les Slovaks Dance Company<br />
čiji je bio osnivač. Predstavljeni su radovi iz nekoliko europskih zemalja:<br />
"Indeinite Frequency" Milan Tomášika iz Slovenije, "Open Drift",<br />
njemačkog koreografa Philippea Kratza, "Waiting for James B." francuske<br />
autorice Helene Tadei-Lawson, a domaću je scenu umjesto autorskog<br />
projekta "Zagrljaji" Ksenije Zec otkazanog zbog korone predstavila<br />
koreograija "Parte Parte Petre" Valentić i Petre Cheli, Matea Bilosnić s<br />
multimedijskom predstavom "Klown" te nova postava plesača članova<br />
Zagrebačkog plesnog ansambla koji kreiraju novi rad "Geometrija daha"<br />
s renomiranom Laurom Aris Alvarez, španjolskom koreografkinjom,<br />
nekadašnjom plesačicom Ultima Vez kompanije i vrsnom pedagoginjom.<br />
Kako je kruna festivala uređenje prostora Mediteranskog<br />
plesnog centra (skraćeno MPC) u Svetvinčentu, koji ima<br />
edukacijsko izvedbenu namjenu, mislim da je kontinuitet festivala<br />
u stvari kontinuitet rada MPC-a. Ideja je bila da se plesači što<br />
dulje zadrže u samom mjestu, druže, gledaju predstave, ali i<br />
rade s vrsnim pedagozima. Osim toga, ideja Mediteranskog<br />
plesnog centra uređenog 2010. godine su rezidencijalni boravci<br />
umjetnika i edukativni procesi u kojima sudjeluju hrvatski i<br />
inozemni plesači i koreograi. Dio smo mediteranskog bazena<br />
čije zemlje često surađuju i tu se otvara mogućnost suradnje i<br />
inanciranja kroz asocijacije koje podržavaju kulturnu suradnju<br />
mediteranskih zemalja. Zato smo i izabrali naziv Mediteranski<br />
plesni centar. Ponosna sam na Mediteranski plesni centar koji ima<br />
sjajnu programaciju i svjetske umjetnike koji kreiraju upravo u<br />
Svetvinčentu. To je jedinstveni plesni centar u Hrvatskoj i mislim<br />
da ima veliki potencija. Od osnutka je organizirano više od 90<br />
rezidencija inozemnih i hrvatskih umjetnika te više od 50 radionica<br />
suvremenog plesa većinom za lokalnu zajednicu i profesionalce.<br />
Umjetnici iz više od dvadeset zemalja su boravili i radili u MPC-u, od<br />
Tunisa, Belgije i Mađarske do Francuske, Italije, Norveške, Njemačke,<br />
Izraela, Sjedinjenih Američkih Država... Od 2017. godine MPC postaje<br />
i službeno izvedbeni prostor s jednom premijerom godišnje, pritom<br />
ne zanemarujući domaće umjetnike, tako da je publika mogla vidjeti<br />
i nove radove Matije Ferlina, Davida Belasa i Roberte Milevoj.<br />
Edukativna komponenta je temelj, ne samo za usavršavanje<br />
profesionalaca, educiranje budućih plesača, već i za svu onu djecu<br />
i mlade koje kroz radionice senzibiliziramo na suvremeni ples i<br />
radimo s njima na osvještavanju tijela. To je odlična baza za razvoj<br />
publike, a tijekom godine rad s djecom na plesnoj edukaciji veliki je<br />
doprinos lokalnoj zajednici.<br />
* Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat održao se od<br />
22. do. 24. srpnja 2022. godine
piše: Tena Šarčević<br />
Velike i male, oble i ravne, dlakave i glatke, mekane<br />
i čvrste, ženske i muške… Instagram proil @<br />
brzeguze ultimativni je ljetni hit na kojem se, jasno<br />
je, objavljuju - guze.<br />
Najveća hrvatska Instagram arhiva guza u<br />
trenutku pisanja teksta broji 606 fotograija, a prati je<br />
oko 4700 ljudi.<br />
Ne radi se o pornograiji, kao niti o voajerizmu; @brzeguze<br />
su zajednica zaljubljenika u ljeto i dobru fotograiju.<br />
Pratitelji sami šalju svoje fotke, a pomnu selekciju onoga što<br />
će se objaviti na stranici radi fotografkinja Alma Drnovac,<br />
Puležanka s adresom u Zagrebu koja je ovu stranicu zajedno<br />
s prijateljicom kreirala prije četiri godine i sasvim spontano i<br />
neplanirano postala jedina hrvatska kustosica guza.<br />
Pomidori i pašteta, pijenje koktela, skakanje u vodu,<br />
izležavanje na plaži i, nezaobilazno, (ne)isklesana ljetna<br />
tijela neki su od omiljenih Alminih fotografskih motiva.<br />
Ona i prijateljica, također fotografkinja, 2018. godine<br />
napravile su Instagram proil na kojem su objavljivale<br />
svoje najbolje uratke na temu ljeta. Proil je vrlo brzo<br />
zaživio, ljudima se svidio, pa su i sami počeli slati svoje<br />
fotograije. S vremenom se proil iskristalizirao i postao<br />
specijaliziran samo za guze.<br />
- Svi mogu poslati svoje radove. U zadnje sam vrijeme<br />
postrožila estetske kriterije jer su ljudi počeli slati svakakve<br />
fotograije, ali i zato što ih stiže iznimno velik broj. Najvažnije<br />
je da je fotograija na moru. Isto tako, ne stavljam selieje,<br />
nego biram slike u koje je uloženo više truda, kao i one<br />
koje pričaju neku priču. Zapravo je odabir fotograija moja<br />
samovolja - smije se Alma.<br />
U sezoni joj dnevno stižu barem tri fotograije. Izvan<br />
sezone toliko ih dolazi tjedno. Ljudi s nostalgijom vrte svoje<br />
ljetne uspomene, pa iz arhive izvade ponešto za @brzeguze.<br />
No proil je postao iznimno popularan, pa nije<br />
rijetkost da se ljudi fotograiraju s izričitim ciljem, da<br />
završe na @brzeguze.<br />
Tome svjedoče i brojne objave na društvenim mrežama.<br />
"To što moja guza još nije izašla na @brzeguze je<br />
elementarno kršenje ljudskih prava", kaže korisnica Twittera<br />
@boginjazivota. Još u zimu proil @kukanje je kukao: "Jbt<br />
još malo ljeto, a ja nisam krenuo u teretanu i opet neću<br />
završiti na @brzeguze".<br />
Alma nam otkriva da joj stižu razne guze. Od onih<br />
u kupaćima, sramežljivih, do besramno golih, u<br />
close up kadrovima.<br />
- Zanimljivo je da gole fotograije češće šalju muškarci. Oni<br />
nemaju srama. Mislim da je to do odgoja u Hrvatskoj; cure<br />
su još uvijek pretežno nježne i sramežljive. Vidiš, dalo bi se o<br />
tome napraviti i sociološko istraživanje - govori Alma.<br />
Zadovoljna je što guze dolaze u raznim oblicima, kao i što<br />
body positivity sve više okupira društvene mreže.<br />
- Nadam se da i @brzeguze oslobađaju ljude u tom smjeru.<br />
Ima djevojaka koje pokažu i svoj celulit, i sama sam objavila<br />
jednu svoju takvu fotograiju. Veseli me to što stranica<br />
motivira ljude da kažu: 'Fuck of, ja sam na plaži!', bez obzira<br />
na to kako izgledalo njihovo tijelo - govori Alma i dodaje da<br />
su @brzeguze "čisti feminizam".<br />
Na koncu, otkriva koje su joj omiljene guze.<br />
- Nećemo si lagati, najdraže mi je kad stigne dobra muška<br />
guza - zaključuje.<br />
Ako i vi želite da vaša guza završi na stranici, pošaljite fotku<br />
na brzeguze69@gmail.com. I ne zaboravite biti kreativni!<br />
Danijel Bartolic / Cropix<br />
INSTAGRAM KOJEG VOLIMO<br />
ALMA<br />
DRNOVAC<br />
Jedina hrvatska<br />
kustosica guza<br />
Svi mogu poslati svoje<br />
radove a najvažnije<br />
je da je fotograija<br />
snimljena na moru,<br />
kaže Alma. Mi<br />
objavljujemo guze<br />
sljedećih autora:<br />
Nina Zogovića, Alme<br />
Drnovac, Marite<br />
Petričić, Petre Nakić<br />
Alirević, Valerije<br />
Franjić i Tamare<br />
Mašović
10<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.BEYO<br />
SVAKI ALBUM OVE POP-DIVE POHARA TOP<br />
LISTE, ALI I SVEUČILIŠNE KOLEGIJE<br />
Otkad je 2010. preuzela kreativnu<br />
kontrolu od svog oca, Beyonce je u<br />
stalnom usponu: njezina je glazba sve<br />
eksperimentalnija, kvalitetna i puna<br />
trenutaka koji su postali ključni za<br />
ikonograiju suvremene pop-<strong>kulture</strong>
NCÉ<br />
I RENESANSA<br />
PLESNE GLAZBE<br />
Naslovnica albuma priziva<br />
duh kultnog njujorškog kluba<br />
Studio 54. Eskapistički zvuk<br />
i sentiment plesnog podija<br />
opet je postao relevanta i<br />
sveprisutan<br />
"RENAISSANCE" JE ODA ONIM NAJAUTENTIČNIJIM ASPEKTIMA KLUPSKE GLAZBE<br />
VEZANIH UZ NJEZINU CRNAČKU I QUEER POVIJEST. IAKO U MAINSTREAMU KLUPSKA<br />
GLAZBA PRIMARNO ASOCIRA NA PIMPEK-PARTIJE PIJANIH HULIGANA NA ULTRI, DROGE<br />
ZA SILOVANJE I AGRESIVNU MASKULINOST, TA JE GLAZBA POVIJESNO BILA POPRIŠTE<br />
SVEGA SUPROTNOG: MANJINSKIH SKUPINA, QUEER POJEDINACA, ALTERNATIVNE SCENE<br />
KOJA JE IMALA INOVATIVAN PRISTUP GLAZBI, MODI I ŽIVOTNOJ FILOZOFIJI<br />
piše: Mislav Živković<br />
snimke: Proimedia<br />
S<br />
vaki novi Beyoncéin album nije<br />
samo glazbeni, nego i važan kulturni<br />
događaj. Jedino će pokoji olinjali<br />
glazbeni kritičar ili vucibatina s<br />
Reddita još uvijek to dovesti u<br />
pitanje, svi ostali uglavnom se<br />
vesele poslušati novo ostvarenje ove<br />
osebujne glazbenice. Pogotovo ako<br />
gledamo zadnjih deset godina njezine<br />
karijere, svaki potez pop-dive rezultirao je apsolutnom uspješnicom koja<br />
bi poharala svijet, kako top ljestvice tako i sveučilišne kolegije. Sa svoja<br />
prethodna dva albuma Beyoncé je izazvala norme glazbene industrije,<br />
izbacujući ekspanzivna audiovizualna i multimedijalna ostvarenja bez<br />
ikakve prethodne najave i singlova, sama diktirajući na kojim streaming<br />
servisima i pod kojim uvjetima želi da ih čujemo. Ovo samo po sebi ne bi<br />
bilo toliko značajno da same pjesme koje su pratile projekte nisu bile dobre,<br />
ali one su, štoviše, bile izvrsne. Otkad je 2010. preuzela kreativnu kontrolu<br />
od svog oca koji joj je prethodno bio menadžer, Beyoncé je u stalnom<br />
usponu: njezina je glazba zadnjeg desetljeća bila sve eksperimentalnija,<br />
zanimljiva, kvalitetna i puna trenutaka koji su postali ključni za ikonograiju<br />
suvremene pop-<strong>kulture</strong>.
12<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
'RENAISSANCE' U PRVI PLAN STAVLJA NEOP<br />
ZAČETNIKE ČIKAŠKE I DETROITSKE TECHNO<br />
Ne samo to, pjesme i spotovi koji su<br />
ih upotpunjavali bili su kulturno<br />
relevantni i društveno bitni:<br />
Beyoncé je prigrlila svoju poziciju<br />
u svijetu crnačke umjetnosti te u<br />
mainstream uvela svijest o cijelom<br />
nizu problema američkog društva<br />
vezanih uz rasu, rod i seksualnost.<br />
Postala je ekspresivnija, adresirala<br />
je rasističke institucije američkog političkog sustava, odala počast žrtvama<br />
istog, citirala Chimamandu Ngozi Adichie i javno se deklarirala kao<br />
feministkinja još prije pokreta #MeToo. Njezin spektar književnih, ilmskih,<br />
glazbenih, ilozofskih i generalno kulturnih referenci nepresušan je, njezina<br />
glazba ispolirana do vrhunaca čistoće i kvalitete, njezini vizualni radovi<br />
popraćeni instantno pamtljivim i dojmljivim slikama – teško da itko u popindustriji<br />
danas operira na ovoj razini perfekcionizma.<br />
Na svom sedmom studijskom albumu "Renaissance", Beyoncé se konačno<br />
od istog perfekcionizma ograđuje: pandemija ju je, prema njezinim<br />
vlastitim riječima, navela na stvaranje sigurnog prostora za izražavanje bez<br />
osuđujućih pogleda i pretjeranog razmišljanja. I kao što je vidljivo iz same<br />
naslovnice albuma koja duhovno zaziva Studio 54, glazbeni prostor koji je<br />
Beyoncé stvorila poklapa se s prostorom koji je povijesno zauzimao upravo<br />
tu ulogu: prostor plesnog podija. Zadnjih nekoliko godina pratili smo veliki<br />
povratak i preispisivanje disko glazbe koji je vrhunac dosegao u grandioznim<br />
ostvarenjima Jessie Ware, Robyn i Roisin Murphy – dvije godine pandemije<br />
svakako su podigle svijest o važnosti klubova i klupske <strong>kulture</strong> koje smo<br />
prije shvaćali zdravo za gotovo. U svijetu izolacije i statike, eskapistički<br />
zvuk i sentiment plesnog podija opet je postao relevantnim i sveprisutnim.<br />
Drake je, primjerice, tako nedavno objavio svoj Honestly, Nevermind, album<br />
na kojem se puno manje repa, a puno više recitira preko house beatova.<br />
Iako je kvaliteta glazbe vrlo lako opisiva samim nazivom albuma, a Drake<br />
na njemu neinspiriran i ispodprosječan, potez ovog pop-rap velikana<br />
svjedoči o rastućoj relevantnosti plesnih žanrova koji nisu nužno nošeni<br />
velikim refrenima.<br />
Tamo gdje je Drake propustio priliku da kaže nešto suvislo, Beyoncé je<br />
odlučila kapitalizirati. "Renaissance" tako nije samo običan klupski album<br />
i plejada površnih poskočica koje će se lako probaviti i za dvije godine<br />
zaboraviti. "Renaissance" je oda onim najautentičnijim aspektima klupske<br />
glazbe vezanih uz njezinu crnačku i queer povijest. Iako u mainstreamu<br />
(pogotovo lokalnom) klupska glazba primarno asocira na pimpek-partije<br />
pijanih huligana na Ultri, droge za silovanje i agresivnu maskulinost, ta je<br />
glazba povijesno bila poprište svega suprotnog: manjinskih skupina, queer<br />
pojedinaca, alternativne scene koja je imala inovativan pristup glazbi, modi<br />
i životnoj ilozoiji. Plesni podij u sedamdesetima i osamdesetima nije bio<br />
samo prostor plesa, nego autentične samoekspresije, sigurnosti i zajednice,<br />
prostor u kojem nije bilo seksizma, homofobije i bodyshameanja, prostor<br />
koji su stvorili pojedinci koji su se za prava svojih zajednica borili sa snažnim<br />
antirasističkim i antikapitalističkim sentimentom.<br />
Odabir ovakve kulise za sedmi album pop dive uvelike je političan,<br />
usprkos tome što sam album to rijetko kad eksplicitno pokušava biti. Čak<br />
i iza naziva jedne od pjesama koje potencijalno aludiraju da će Beyoncé<br />
reći koju o društvu, "America Has a Problem", krije se nimalo politična i vrlo<br />
zabavna oda vlastitoj adiktivnosti i duhovit preokret da je taj veliki američki<br />
problem – upravo Beyoncé. Većina drugih pjesama je o ljubavi prema sebi,<br />
prijateljima ili seksu, no i taj je aspekt albuma u duhu klupskih klasika poput<br />
Donne Summer ili Grace Jones (obje se pojavljuju na albumu, Grace osobno,<br />
a Donna na sampleu). Beyoncé tako na svojstven način odaje počast crnačkoj<br />
umjetnosti i sebe kontekstualizira unutar njezine bogate povijesti, a na<br />
ovom se albumu usredotočila na sretnije i slobodnije dijelove te povijesti,<br />
a pogotovo na one koji su otvoreno queer. Iako se naizgled ne bavi važnim<br />
društvenim temama poput kolektivne traume i društvene pozicije crnkinja<br />
kao na prethodniku "Lemonade", Beyoncéin "zabavni" album zapravo je, kao<br />
što navodi glazbeni kritičar Spencer Kornhaber, "statement album koji ne<br />
mora biti statement album". "Renaissance" je politično ostvarenje na puno<br />
suptilniji način, izgrađeno tako da izbjegava parole, ali zato u prvi plan<br />
stavlja zaboravljene i neopjevane pionire klupske glazbe: crne začetnike<br />
čikaške i detroitske house i techno scene, ballroom zajednicu i njezine<br />
queer legende te drag umjetnike koji su prije pedesetak godina oblikovali<br />
noćni život američkih gradova.<br />
U doba kad je house glazba bila u povojima, u čikaškom kultnom klubu<br />
Warehouse kasnih sedamdesetih, ova je glazbena scena je bila jedno od<br />
društveno najprogresivnijih glazbenih područja: poruka o vrijednosti svakog<br />
ljudskog života, inkluzivnosti i važnosti zajednice bila je gotovo religiozna<br />
za one najodbačenije, rasne manjinske skupine, radničku klasu i ondašnju<br />
LGBT+ zajednicu. Nije se radilo samo o glazbi, radilo se o stvaranju osjećaja<br />
obitelji i sigurnog prostora u kojem svatko može biti ono što želi, dok god<br />
Upravo objavljen album tek je prvi u<br />
najavljenoj trilogiji. Većina pjesama<br />
na albumu govori o ljubavi prema sebi,<br />
prijateljima i seksu, no i taj aspekt albuma<br />
u duhu je klupskih klasika poput Grace<br />
Jones i Donne Summer
JEVANE PIONIRE KLUPSKE GLAZBE: CRNE<br />
I HOUSE SCENE TE BALLROOM ZAJEDNICU<br />
poštuje druge članove zajednice. Hedonizam i sjaj plesne scene po kojem<br />
poznajemo ova doba bio je velikim dijelom izgrađen iz fantazija pojedinaca<br />
koji su znali da u svojim životima taj sjaj nikad neće doseći – radilo se o<br />
prividu i utopijskom zamišljanju bolje stvarnosti gdje će i oni najpotlačeniji<br />
moći uživati u luksuzu rezerviranom za bijelce. Tijekom osamdesetih,<br />
house je postao temeljnom glazbenom pozadinom brojnih plesnih stilova,<br />
uključujući sve popularniji vogue i korespondentnu mu ballroom kulturu,<br />
obilježenu plesnim i modnim natjecanjima (tzv. balovima) na kojima se slavi<br />
queer zajednica. Upravo ovo je tradicija koju Beyoncé želi evocirati svojim<br />
sedmim albumom. Ne radi se tu samo o slengu ballrooma koji će pjevačica<br />
ubaciti tu i tamo, kao na fenomenalnom budućem hitu "Alien Superstar",<br />
nego o centriranju legendarnih igura ove scene – svi su korišteni sampleovi<br />
prominentni i puno više zvuče kao ponosne reference nego pokušaji da<br />
se zamaskiraju nedostaci u produkciji. Na predzadnjoj traci, izvanrednoj<br />
Pure/Honey, Beyoncé tako semplira klupski hit "Cunty ballroom" legende<br />
Kevina Aviancea, a time i kultni Ha beat (The Ha Dance od Masters at Work<br />
iz 1992.) koji je već desetljećima baza glazbe na koju se pleše vogue fem,<br />
najpopularniji stil ovog plesa koji su osmislile crne trans žene. Čuti ovaj<br />
beat na mainstream ostvarenju jedne od najvećih pop diva današnjice<br />
stvarno je dobrodošlo osvježenje u našoj kulturi koja je "pobijelila" plesnu<br />
povijest, uzela iz nje ono što joj se svidjelo te ju potom prilagodila bogatim<br />
bijelim cis osobama, a njezine pionire odbacila i zaboravila (primjera radi,<br />
prošlogodišnja smrt DJ-a i producenta Vjuana Allurea koji je remiksirao i<br />
popularizirao Ha beat jedva da je ikako medijski popraćena). U unutarnjim<br />
bilješkama Beyoncé ovaj album eksplicitno posvećuje upravo tim<br />
pojedincima, kao i svom ujaku Jonnyju koji ju je upoznao s takvom glazbom<br />
prije nego što je umro od komplikacija vezanih uz HIV. "Renaissance" tako<br />
predstavlja njezin pokušaj da vrati klupsku glazbu onima koji su je stvorili.<br />
Odabir sintagme "klupska glazba" svjestan je i namjeran,<br />
jer raznorodnost plesnih žanrova nastalih iz elemenata<br />
tradicionalnih crnačkih i latino ritmova ne staje na<br />
house ili disko glazbi, nego obuhvaća na desetke srodnih<br />
glazbenih vrsta, od afrobeata, bouncea i gqoma do<br />
funka i dancehalla. Tijekom prvih nekoliko slušanja ovog albuma, publici<br />
bi mogao promaknuti Beyoncéin gore navedeni disclaimer kako on<br />
predstavlja slobodu od njezinog uobičajenog perfekcionizma, jer stvarno<br />
tako ne zvuči. "Renaissance" je izrazito ispoliran od prve do zadnje trake<br />
PJESME NA ALBUMU FUNKCIONIRAJU KAO<br />
ARHIVISTIČKE MINIJATURE PLESNE POVIJESTI<br />
SATKANE OD REFERENCI POVEZANIH<br />
VOKALIMA PJEVAČICE. OVO JE<br />
NAJZNAČAJNIJI PLESNI ALBUM JOŠ OD<br />
MADONNINOG "CONFESSIONS ON A DANCE<br />
FLOOR" IZ 2004. GODINE<br />
i pomno sekvenciran, a pjesme se pretapaju jedna u drugu s fantastično<br />
odrađenim prijelazima – mnoge pjesme i same po sebi se usto konstantno<br />
transformiraju te prođu kroz nekoliko žanrova preko tri-četiri minute<br />
trajanja. Ovo garantira neopisivo dinamično slušanje tijekom kojeg ne<br />
znate kamo će vas iduća minuta odvesti, i možda je upravo to ta sloboda<br />
od perfekcionizma o kojoj je pjevačica govorila – kreativna sloboda<br />
da se istraži i igra nasuprot tendenciji da se napravi nešto probavljive<br />
klasične strukture. Za jedan pop album, "Renaissance" je veoma hrabar i<br />
eksperimentalan, a zove na slušanje u cijelosti i izbjegavanje nasumičnog<br />
puštanja pjesama. Najavna singlica Break My Soul možda nije bila instantan<br />
klasik kad je izašla, ali kad je čujete u kontekstu albuma, kad se u jeku<br />
glatkih prijelaza, nakon funky vožnje u "Cuf It" i kratke afrobeat bombe<br />
"Energy", u pozadini pojavi glas Big Freedije da ju najavi, to zvuči toliko<br />
zasluženo, gotovo kao da se već sad radi o jednom od Beyoncéinih najvećih<br />
hitova. I da sve bude jasno, ne radi se ovdje o praznom skakanju iz jednog<br />
žanra u drugi u nedostatku inspiracije. Naprotiv, pjesme funkcioniraju<br />
gotovo kao arhivističke minijature plesne povijesti satkane od referenci<br />
povezanih vokalima pjevačice – sampleovi su mnogobrojni, a njezina je<br />
izvedba vezivno tkivo. Možda ćete se tijekom slušanja zaustaviti na diskofunk<br />
odiseji "Virgo's Groove", uživati u zabavnim prijelazima iz gospela<br />
u rap na "Church Girl" ili širom otvoriti usta kad pred sam kraj albuma<br />
Beyoncé iz ničega pomiješa dekonstruirani techno i PC Music hyperpop<br />
te tako poveže protekla desetljeća plesne glazbe s time gdje ona stoji<br />
sada. Tekstovi, u dobrom duhu tradicije klupske glazbe, funkcioniraju<br />
puno više kao ekstenzija perkusija nego kao zaseban element, jednostavni<br />
su i uglavnom impresionistički, ali ako se zaustavite na ijednom od njih,<br />
naći ćete hrpu materijala koji se nadaje citiranju, memeovima i daljnjim<br />
referencama. Svaki Beyoncéin album, možda zbog puke zodijačke<br />
određenosti, uvijek povlači i određenu dozu sterilnosti, no ona je ovdje<br />
svedena na apsolutni minimum jer "Renaissance" najvećim dijelom zvuči<br />
istinski slavljenički, duhovito, radosno, samopouzdano, opušteno i puno<br />
karaktera. U velikoj mjeri zvuči i kao presjek diskograije same zvijezde,<br />
preuzimajući zvučni avanturizam njezinog eponimskog ostvarenja,<br />
eklekticizam "Lemonadea", zabavu i slobodu "4" i "B'Daya" te sigurnost<br />
pop-zvijezde kakvu ima na "I Am... Sasha Fierce" te na svom studijskom<br />
prvijencu. Još jedan veliki plus je i nedostatak razvodnjenih balada kakve su<br />
na prethodnicima znale označavati prazan hod – "Renaissance" je uzbudljiv<br />
od početka do kraja, a najbliže što se približi baladi je seksi R&B midtempo<br />
na "Plastic of the Sofa".<br />
Iako Beyoncé, bar koliko znamo, nije queer, te bi se tako mogle započeti<br />
diskusije o tome koliko je ona prava osoba da reprezentira ovu kulturu,<br />
na ovom je albumu to napravljeno na uglavnom jako senzibilan način.<br />
Jednako tako, nitko neće biti zavaran kad ova multimilijarderka govori o<br />
davanju otkaza na singlici "Break My Soul" niti to tumačiti kao dosljedan<br />
antikapitalistički statement. Svima je jasno da pjevačica iza sebe ima i<br />
kapital i suradnike koji omogućuju da njezina plesna fantazija oživi i bude<br />
uvjerljiva. Međutim, nije mala stvar da jedna pop-zvijezda njezinog kalibra<br />
koristi vlastitu platformu i vlastiti plesni prostor da bi odala počast tolikim<br />
zanemarivanim i zaboravljenim zajednicama kojima taj plesni prostor<br />
duguje. Zadnje desetljeće donijelo je brojne turbulencije i izazove za<br />
LGBT+ zajednicu, kako za lokalnu u vidu problematičnog referenduma o<br />
braku 2013. tako i za globalnu u vidu zločina poput masovnog pucanja u<br />
klubu Pulse u Orlandu 2016. ili ovogodišnjeg napada u Oslu. Homofobno<br />
nasilje nažalost nije ništa novo, ali u trenutku kad je ono ušlo u prostore<br />
klubova – prostore koji su za queer pojedince označavali sigurnost i<br />
slobodu ekspresije – bilo je jasno da je situacija postala alarmantna i da<br />
sigurnih prostora više zapravo nema. Povrh svega, dvije godine pandemije<br />
disproporcionalno su pogodile upravo ovu zajednicu: brojni queer<br />
pojedinci ionako nemaju privilegiju upoznavanja prijatelja i partnera na<br />
radnim mjestima, školama, parkovima i u prostorima koji nisu eksplicitno<br />
deinirani kao queer-friendly. Bez sigurnih prostora za okupljanje, LGBT+<br />
zajednica osuđena je na bespuća interneta kako bi formirala odnose s<br />
drugima, što je samo pojačalo osjećaj izolacije i samoće. Bilo kakva aluzija<br />
na zajedništvo i kolektivno slavlje i više je nego dobrodošla, a pogotovo<br />
u ovakvom glazbenom paketu. I možda Beyoncé kao multimilijarderska<br />
pop-diva ne može promijeniti pravne sustave, obrisati stoljeća nepravde ni<br />
donijeti emancipaciju potlačenima, ali svakako može inspirirati pojedince,<br />
a s obzirom na svoj globalni doseg, potencijalno i promijeniti mišljenja.<br />
"Renaissance" je tako, usprkos svojoj naizgled zabavnoj prirodi, puno<br />
kompleksnije i kulturno značajnije ostvarenje nego što bi skeptici htjeli<br />
priznati te ga zbog toga svakako treba pozdraviti. Čak i kad bismo htjeli<br />
ignorirati svu intersekcionalnost i fokusirati se samo na glazbu, pred nama<br />
stoji možda najznačajniji plesni album još od Madonninog "Confessions<br />
on a Dance Floor" 2004., album koji već u trenutku izdavanja zvuči kao<br />
kolekcija najvećih hitova i bezvremenska retrospekcija više od četrdesetak<br />
godina klupske glazbe. I iako ima ambiciju da bude pregled njezine<br />
osebujne zaboravljene povijesti, "Renaissance" vrlo čvrsto i jasno zauzima<br />
vlastitu poziciju unutar te povijesti, istovremeno otvarajući prostor za<br />
zanimljivu budućnost. A radi se tek o prvom u nizu albuma planirane<br />
trilogije – što je idući korak? Nemoguće je predvidjeti, ali ovaj nam je dao<br />
dovoljno kvalitetnog materijala za uzbuđeno iščekivanje idućeg.<br />
13<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.
GORAN<br />
SERGEJ<br />
PRISTAŠ<br />
Pristaš je redovni profesor dramaturgije na<br />
zagrebačkom ADU, ali i veliki zagovornik<br />
nezavisne kazališne scene. Jedan je od<br />
inicijatora nastanka pokreta Možemo! i<br />
oblikovatelja kulturne politike ove političke<br />
platforme koja je prije nešto više od godinu<br />
dana preuzela vlast u Zagrebu
VIŠE NEGO IKAD POTREBNA NAM JE<br />
IMAGINATIVNA I KRITIČKA KULTURA<br />
KOJA SE NE MIRI S NUŽNOSTIMA<br />
KULTURNA POLITIKA NE MOŽE SE VODITI OD NATJEČAJA DO NATJEČAJA.<br />
INTERPRETACIJA SVAKE ODLUKE KAO DOGAĐAJA KOJI RASVJETLJUJE ILI<br />
SKANDALIZIRA KULTURNU POLITIKU GOVORI I O TOME DA JOŠ UVIJEK NISMO<br />
DOVOLJNO JASNO JAVNO DEMONSTRIRALI SVOJU ODLUČNOST U PROVEDBI<br />
SVOG PROGRAMA. NA DESNICI NAĆI KORUPCIJU ILI KLIJENTELIZAM VIŠE NIJE<br />
DOGAĐAJ, ALI JEST KAD IZMEĐU NEKOLIKO IZVRSNIH KANDIDATKINJA VIJEĆE<br />
IZGLASA ONU KOJA JE JAVNO MANJE VIDLJIVA<br />
15<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
razgovarala: Pavica Knezović Belan snimke: Neja Markičević / Cropix<br />
On je jedan od najkonzistentnijih<br />
osobnosti domaće dramske i<br />
izvedbene scene. Startao je s<br />
karijerom početkom 1990-ih,<br />
a zapazili smo ga nakon što je<br />
počeo raditi s Montažstrojem<br />
Boruta Šeparovića. Onda je na<br />
prijelomu stoljeća sa skupinom<br />
plesača osnovao BADco., plesnu<br />
skupinu koja je djelovala punih dvadeset godina i koja je bila prepoznatljiva i<br />
u europskim okvirima. Goran Sergej Pristaš redovni je profesor dramaturgije<br />
na zagrebačkom ADU, ali i veliki zagovornik nezavisne kazališne scene. Jedan<br />
je od inicijatora nastanka pokreta Možemo! i oblikovatelja kulturne politike<br />
ove političke platforme koja je prije nešto više od godinu dana preuzela<br />
vlast u Zagrebu.<br />
Mnogo je vrućih kulturnih tema isplivalo posljednjih mjeseci u gradu; od<br />
izbora novih ravnatelja gradskih muzeja, nove gradske pročelnice za kulturu,<br />
do zastoja s isplatom otprije odobrenih sredstava za brojne kulturne projekte.<br />
Stoga se razgovor s Goranom Sergejem Pristašom, koji je član Radne skupine<br />
za kulturne politike i kulturni razvoj platforme Možemo!, u ovom trenutku<br />
učinio potrebnim.<br />
• Možemo! je na vlasti u Zagrebu više od godinu dana i očekivanja od nove<br />
gradske vlasti bila su velika - između ostalog i na polju <strong>kulture</strong> jer su neki<br />
od viđenijih novih političkih protagonista došli upravo iz tog područja.<br />
Uostalom, i vi ste dio inicijalnog odbora stranke/pokreta. No, kao da je<br />
razočaranje i nezadovoljstvo kulturnih protagonista u gradu prilično veliko<br />
postojećim stanjem stvari, bez obzira na to kojem ideološkom spektru<br />
naginju. Kako to komentirate?<br />
- Ne znam kojim izvorima evidentirate 'prilično veliko' nezadovoljstvo<br />
među kulturnim protagonistima, ja nemam isti dojam prateći društvene<br />
mreže. Prije svega, i mi smo bili krajnje nezadovoljni zatečenim stanjem<br />
stvari i onim što nam je ostavljeno. Ali činjenica je i da su ovu vlast prepoznali<br />
iznimno relevantni ljudi, poput Zdenke Badovinac koja je po dolasku u MSU<br />
zatekla prazan muzej i pokrenula ciklus izložbi iz fundusa koji vrlo dinamično<br />
pokazuje njegovo umjetničko bogatstvo. Ili Pavlica Bajsić koja se vratila iz<br />
Berlina i u Centru mladih Ribnjak kontinuirano daje primjer kako se može<br />
transformirati jedna nevidljiva ustanova i postati kulturno i društveno važan<br />
prostor. Naravno da nezadovoljstva ima i bilo bi čudo da izostaje u bilo<br />
kojoj opciji vlasti. Rekao bih da su različiti koraci i različite mjere izazivali<br />
i podjednako različite reakcije, ali, bez relativizacije, uobičajeno je, pa čak<br />
i u nekoj mjeri potrebno da se uvijek glasnije izražava kritika i primjedbe<br />
nego što se izriču pohvale nekoj vlasti. Neki to čine od prvog dana, neki<br />
kasnije, a neki su i promijenili mišljenje. Reakcije koje dobivamo na otvaranje<br />
procesa pisanja nove strategije kroz javni poziv za sudjelovanje u Radnoj<br />
skupini vrlo su pozitivne. Naravno da nikome ne može odgovarati, recimo,<br />
kašnjenje uplata proračunskih sredstava, ali to samo govori da problem u<br />
kulturi ne možemo odvajati od cjeline - proračun je u velikom dijelu vezan<br />
za otplate gradskih dugova. U prošloj i ovoj godini velik dio toga je otplaćen<br />
i stabilizacijom isplata Ured se intenzivno bavi. Unatoč rezovima, proračun<br />
za kulturu je očuvan i stabilan, čak je i povećan u dijelu investicija. Nova<br />
kulturna vijeća su odradila odličan i vrlo odgovoran posao da s naslijeđenim<br />
kriterijima, držeći se načela solidarnosti, ne ugroze mogućnosti djelovanja<br />
drastičnim smanjenjima sredstava - dapače, brojnima su i povećana sredstva.<br />
Zato se sada rade novi kriteriji u suradnji s kulturnim vijećima, a bit će<br />
dodatno izoštreni kad bude gotova i nova strategija za kulturu. Intenzivno<br />
radimo na nalaženju dodatnih sredstava koja bi lateralno ojačala proračun za<br />
programe koje dosad Grad nije provodio, a tiču se neiskorištenih prostora za<br />
kulturu, suradnje umjetnika s ustanovama i aktiviranja programa u kvartovima<br />
koji nisu na standardnoj kulturnoj ruti. Ovaj mjesec bit će raspisan javni poziv<br />
za pilot-program Kultura u zajednici, što je samo prvi korak u tom smjeru.<br />
• Dio vašeg kulturnog programa glasio je i ovako: "Nakon 20 i više godina<br />
zanemarivanja i devastacije <strong>kulture</strong> u Zagrebu došlo je vrijeme koje će<br />
ukinuti klijentelističko-nepotističko upravljanje institucijama". No, recentni<br />
izbori za nove ravnatelje gradskih muzeja ne prolaze bez skandala. Tu mislim<br />
na priču oko izbora novog ravnatelja, odnosno ravnateljice Umjetničkog<br />
paviljona. Na to mjesto izabrana je Irena Bekić, koja je u javnosti potpuno<br />
nepoznata, a kao oštećena strana tu se našla Leila Topić, dobro poznata<br />
kustosica iz MSU. Zanimljivo, obje su bliske političkom habitusu Možemo!.<br />
Koje je vaše mišljenje o ovom slučaju? Samo, molim vas, nemojte to svesti na -<br />
nepotrebni i isforsirani medijski skandal.<br />
- Evo, neću negirati vašu negaciju isforsiranosti teme u medijima, ali ne<br />
vidim kako je citat iz našeg programa povezan s ovom temom. U Zagrebu<br />
je trideset godina temeljito ubijan sav optimizam da ljudi koji nisu članovi<br />
stranaka ili ne cirkuliraju u upravljačkim krugovima mogu ikada dobiti priliku<br />
u ustanovama. U prvih nekoliko mjeseci na natječaje se javljao po jedan ili<br />
dva kandidata. Godinu dana smo javno pozivali da se što više ljudi javi na<br />
natječaje, jasno pokazujući da nećemo smjenjivati radi političke osvete ili<br />
birati prema stranačkom članstvu. Na natječaj u Umjetničkom paviljonu<br />
javilo se više dobrih kandidata i kandidatkinja, natječaj kakav može poželjeti<br />
svaka kulturna politika. Upravno vijeće izabire onu koju većinski smatra<br />
boljom i odjednom se otvara cijeli niz spekulacija za koje nema nikakve jasne<br />
argumentacije. Leila Topić, kao viđenija kustosica, ovim natječajem nije<br />
izgubila niti svoje vrlo istaknuto mjesto u MSU, niti mogućnost djelovanja<br />
izvan MSU. Ne znam kako određujete okvire javnosti, ali nemam dojam da<br />
je Irena Bekić išta manje poznata od svojih protukandidatkinja tamo gdje<br />
je to relevantno, a to je struka. Iako je ne poznajem osobno niti znam išta<br />
o njezinim stranačkim ailijacijama, iznimno cijenim njezin dosadašnji<br />
kustoski rad i još nisam čuo od kolega likovnjaka neko loše mišljenje. Dakle,<br />
gledajući iz gradske perspektive, dobili smo još jednu vrsnu kustosicu na<br />
čelu ustanove, a da nitko nije žrtvovan, pa čak niti bivša ravnateljica koja<br />
ostaje, ako nema drugih planova, u Umjetničkom paviljonu. Naravno, uvijek<br />
će biti nezadovoljnih jer netko njihov nije izabran, ali ovo nije natječaj za<br />
najbolju prijateljicu ili slavnu osobu. Kome je bilo u interesu poslati nakon<br />
odluke vijeća krivu vijest u Večernji list, ne mogu nagađati. Mogu govoriti
16<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Ovdašnje kulturne<br />
politike su sve napravile<br />
da se rasterete obaveze<br />
prema umjetnicima koji<br />
uspijevaju u inozemstvu,<br />
ali osjećaju pripadnost<br />
lokalnom kulturnom<br />
kontekstu<br />
Neja Markičević / Cropix<br />
samo o onome što sam i sam čitao u zapisniku Upravnog vijeća. Hoću reći,<br />
kulturna politika se ne može voditi od natječaja do natječaja. Interpretacija<br />
svake odluke kao događaja koji rasvjetljuje ili skandalizira kulturnu politiku<br />
govori i o tome da još uvijek nismo dovoljno jasno javno demonstrirali<br />
svoju odlučnost u provedbi svog programa. Ali govori i o tome da živimo u<br />
intenzivnom okruženju koje stalno čeka novi događaj koji će nas prokazati<br />
i utvrditi da smo mi samo jedna standardna politička nomenklatura.<br />
Na desnici naći korupciju ili klijentelizam više nije događaj, ali jest kad<br />
između nekoliko izvrsnih kandidatkinja vijeće izglasa onu koja je javno<br />
manje vidljiva.<br />
• Na mjesto dvije važne gradske ustanove - MSU i Muzej grada Zagreba<br />
- došle su slovenske kustosice - Zdenka Badovinac i Aleksandra Berberih<br />
Slana. Moram priznati da mi je promaknuo ovaj rasplet u MGZ-u gdje je<br />
prvotni izbor nove ravnateljice - Ane Kutleše - dočekan s velikim otporom<br />
zaposlenika i upozoravanjem na nepoštivanje uvjeta natječaja. Je li izbor<br />
slovenske kustosice bilo neko srednje medijalno riješenje?<br />
- U vrijeme kad u većini europskih muzeja s međunarodnim obzorom<br />
više nitko ne postavlja problem oko internacionalizacije upravljanja i<br />
razvijaju se programi dekolonizacije ustanova angažiranjem ravnatelja iz<br />
nezapadnih kulturnih konteksta, ne vidim nikakvog problema u tome da<br />
izvrsni kustosi iz Slovenije nalaze interes raditi u Zagrebu. To nas samo<br />
ohrabruje u nastojanjima da Zagrebu ponovno vratimo onaj značaj koji je<br />
imao na međunarodnoj kulturnoj sceni. Osobno jako cijenim Anu Kutlešu<br />
s kojom sam imao i priliku surađivati i njezin neizbor otvorio je krucijalno<br />
pitanje stjecanja iskustva u radu u kulturi, kojim ćemo se još morati neko<br />
vrijeme baviti želimo li uspostaviti ravnopravne uvjete za sve koji ovdje<br />
rade i pridonose kulturnoj sceni bez obzira na organizacijski i osnivački<br />
okvir. Nažalost, natječaj je poništen, jer u trenutku izbora ustanova nije<br />
Upravnom vijeću pružila adekvatnu pravnu podršku. U ponovljenom<br />
natječaju Upravno vijeće se odlučilo za izbor kandidatkinje za koju je<br />
argumentiralo da ima najbolje kvaliikacije i program, kao i u Umjetničkom<br />
paviljonu. Vjerujem da su donijeli dobru odluku, barem po onome što<br />
znam o njezinom prethodnom radu. Nemam nikakvog razloga za sumnju, a<br />
puno za optimizam.<br />
• Dojma smo da je Možemo! daleko zainteresiraniji za nove kadrove<br />
po gradskim muzejima i kulturnim centrima (što mislim da je super)<br />
nego recimo za kazališta. I u ZKM-u i Gavelli nove mandate su dobili stari<br />
ravnatelji, a nova gradska vlast kao da se nije htjela pretjerano angažirati<br />
oko nove intendantice HNK. Kako to? Vidim da je objavljen i natječaj za<br />
novog ravnatelja Centra za kulturu Histrionski dom. Bit će zanimljivo vidjeti<br />
tko će sjesti na to (Vitezovo) mjesto?<br />
- To je, prije svega, pitanje dinamike isteka mandata ravnatelja. Kao što<br />
sam rekao, nismo došli raditi čistku, maksimalno se pridržavamo mandatnih<br />
rokova ravnatelja i ne proizvodimo krizu u radu ustanova. Kad je riječ o<br />
ZKM-u, osobno sam prije četiri godine sjedio u Kazališnom vijeću ZKM-a<br />
kad smo predlagali drugog kandidata za ravnatelja umjesto Snježane<br />
Abramović. Ako pogledate zapisnike sjednica Kazališnog vijeća, vidjet ćete<br />
da smo to argumentirali time da je u poslovanju Snježane Abramović bio<br />
iskazan pad prihoda i pokrivanje tog manjka sredstvima koja je iza svog<br />
mandata ostavila Dubravka Vrgoč, da smo imali primjedbu na nepostojanje<br />
europskih projekata, pad međunarodne koprodukcijske suradnje, članstva u<br />
međunarodnim asocijacijama itd. Bez ikakve argumentacije smijenjeni smo i<br />
ponovno je izabrana gđa Abramović, a u javnosti nikad nitko nije naveo naše<br />
razloge za smjenu. U međuvremenu se situacija očito promijenila, barem<br />
iz očišta gradskih predstavnika u Kazališnom vijeću, kao i predstavnice<br />
zaposlenika koji joj na prethodnom natječaju nisu dali podršku. Očito<br />
je ta kriza bila korisna za kazalište. S kojim argumentom bi je sada Grad<br />
trebao smjenjivati, poništavati natječaj ili što? Kako birati one koji se ne<br />
jave? Upravo je to ono o čemu govorim, sada izbor može biti samo između<br />
dobrih kandidata, a kada se u planu kulturnog razvoja postave ciljevi, onda<br />
će se i ljudi prepoznavati i javljati sa svojim programima jer će u kriterijima<br />
inanciranja biti dodatno stimulirani oni programi koji se prepoznaju u<br />
ciljevima gradske kulturne strategije. Što se tiče Histrionskog doma, riječ je<br />
o ustanovi koja ima velik potencijal i vrlo ograničenu iskorištenost. Nadamo<br />
se da će i tamo doći netko tko zna što može s tim potencijalom učiniti da<br />
postane ono što i jest po deiniciji - kulturni centar.<br />
• Početkom srpnja objavljen je i Javni poziv za iskazivanje interesa za<br />
sudjelovanje u radu Radne grupe za izradu Prijedloga Plana razvoja <strong>kulture</strong><br />
Grada Zagreba, koji je odmah naišao na kritike i zgražanje zainteresiranih<br />
jer se sudjelovanje u radu Radne grupe ne namjerava nikako honorirati. A<br />
jedna od predizbornih agenda Možemo! glasila je i ovako: "Stoga planiramo<br />
povećati ukupna izdvajanja za kulturu i umjetnost, osigurati sredstva<br />
za unapređenje prostornih i drugih produkcijskih uvjeta. Uz to poticat<br />
ćemo poboljšanje radnih uvjeta u polju <strong>kulture</strong> preko sustava potpore<br />
umjetnicima za dostojanstvene uvjete života".<br />
- Ja sam vidio samo dva 'zgražanja' na društvenim mrežama, jednu<br />
dvojbu u dnevnim novinama, niz lajkova i jako puno pozitivnih komentara<br />
NISMO DOŠLI RADITI ČISTKU, MAKSIMALNO<br />
SE PRIDRŽAVAMO MANDATNIH ROKOVA<br />
RAVNATELJA I NE PROIZVODIMO KRIZU U<br />
RADU USTANOVA. SADA IZBOR MOŽE BITI<br />
SAMO IZMEĐU DOBRIH KANDIDATA. NO, KAKO<br />
BIRATI ONE KOJI SE NE JAVE?<br />
u neposrednoj komunikaciji. Da razjasnimo, prije dolaska ove vlasti Grad je<br />
ugovorio pisanje Prijedloga Plana razvoja <strong>kulture</strong> Grada Zagreba s Institutom<br />
za razvoj i međunarodne odnose. IRMO je jedna od najcjenjenijih europskih<br />
ustanova u polju planiranja kulturnog razvoja i s punim povjerenjem smo<br />
otvoreni za suradnju s njima. Radna skupina nema nalog pisanja završnog<br />
dokumenta strategije, nego je dio procesa uključivanja zainteresiranih,<br />
participacije onih koji misle da mogu pozitivno utjecati ili pridonijeti<br />
procesu koji je od općeg javnog interesa, pa onda i volontirati za taj interes.<br />
To je sasvim uobičajena praksa u svijetu gdje se takvi procesi provode, a<br />
to što navodite tiče se naših ciljeva u polju umjetničkog i kulturnog rada,<br />
izvedbi, izlaganju, stvaranju... Ovdje je riječ o radnoj skupini koja će dati<br />
svoje mišljenje o analizi stanja i sugestije za budući razvoj <strong>kulture</strong> u Zagrebu<br />
u okviru tema koje smo predložili, a pisanje, rad na strategiji provest će<br />
IRMO i Ured uvažavajući komponibilne prijedloge. U konačnici Plan će<br />
usvajati gradska skupština, a prije toga bit će provedeno i dodatno javno<br />
savjetovanje. U ovom gradu, od Zuppine 'Bilježnice' naovamo vođen je cijeli<br />
niz rasprava, pisanja dokumenata, programa koji nisu imali nikakav odjek<br />
u gradskoj kulturnoj politici. U jednoj kratkoj fazi Andrea Zlatar i Vladimir<br />
Stojsavljević bljesnuli su koracima koji su rezultirali preuređenjem kina<br />
Lika i Kozara. Način na koji su ti projekti završeni i upravljani pokazao je da<br />
se zagrebačkom kulturnom infrastrukturom raspolagalo kao obiteljskim
U OVOM GRADU, OD ZUPPINE "BILJEŽNICE" NAOVAMO VOĐEN JE CIJELI NIZ RASPRAVA,<br />
PISANJA DOKUMENATA, PROGRAMA KOJI NISU IMALI NIKAKAV ODJEK U GRADSKOJ<br />
KULTURNOJ POLITICI. A ZAGREBAČKOM KULTURNOM INFRASTRUKTUROM<br />
RASPOLAGALO SE KAO OBITELJSKIM POLITIČKIM GOSPODARSTVOM. SVE ŠTO JE<br />
OTVORENO JE ILI PRIVATIZIRANO ILI ZAPUŠTENO, PONEKAD I OTETO<br />
političkim gospodarstvom. Sve što je otvoreno je ili privatizirano ili<br />
zapušteno, ponekad i oteto. Pogledajte samo kulturnu djelatnost i dvoranu<br />
Pučkog otvorenog učilišta - dok je ta ustanova mogla imati novac za ulaganje<br />
u ljetni resort u Brodarici, u Zagrebu je trunuo modernistički dragulj<br />
arhitekture. A taj prostor je nekad bio kulturni centar u kojem su gostovale<br />
predstave na važnim festivalima. Zato nam je važno da svi s iskustvima, i to<br />
ne samo lokalnim, shvate ovo kao otvoreni poziv na razgovore i savjetovanje<br />
kako doći do puteva kojima će se ono za što je ova vlast dobila mandat i<br />
početi pretvarati u stvarnost. Prvi put u jednoj strategiji želimo postaviti i<br />
horizontalne ciljeve, a ne samo po kulturnim djelatnostima i time stimulirati<br />
veze imaginacije i razvoja <strong>kulture</strong> u Zagrebu. Nije nam namjera potrošiti<br />
vrijeme i elan ljudima i onda, kao prošla vlast, sve važne ciljeve zamijeniti<br />
somnabulnim projektima poput ambasadorskih vinograda.<br />
• Postojećom planu - Strategija kulturnog i kreativnog razvoja grada<br />
Zagreba 2015. - 2022 - uskoro istječe "rok valjanosti". Brzinskim pregledom<br />
strategije vidim da je malo toga od planiranog i ostvareno - naravno - iza nas<br />
su i dvije godine covida, no ipak. Koja je temeljna kulturna ideja Možemo! za<br />
Grad Zagreb u sljedećem razdoblju?<br />
- Strategija Grada Zagreba do 2022. pisana je uz zbrzanu kandidaturu<br />
Zagreba za Europsku prijestolnicu <strong>kulture</strong> i s njom je i potopljena. Živimo<br />
u politički, ekonomski i klimatski vrlo kritičnim vremenima, kad izvjesnost<br />
katastrofe zasljepljuje svojom transparentnošću. Kako je Fredric Jameson<br />
još prije par desetljeća upozorio, danas nam je lakše zamisliti kraj svijeta<br />
nego kraj kapitalizma. A vrlo je razvidno kamo nas vodi reprodukcija ovakvih<br />
društvenih odnosa, ako to 'kamo' uopće podrazumijeva postojanje ljudi na<br />
planetu. Stoga nam je više nego ikad potrebna imaginativna i kritička kultura<br />
koja se ne miri s nužnostima. Zagreb je prekompleksan i u prezahtjevnom<br />
okolišu da bi jedna ideja dostajala kao temeljna u sljedećem razdoblju, ali<br />
naši prioriteti su uključiva i otporna kultura, intenzivno vraćanje umjetnosti<br />
u odgoj i obrazovanje kroz izvannastavne aktivnosti, stimulacija umjetnosti<br />
i <strong>kulture</strong> za buduće urbano društvo, jačanje prisutnosti <strong>kulture</strong> u zajednici<br />
i transformacija Zagreba u grad imaginacije, inovacije i eksperimenta s<br />
međunarodnom relevantnošću.<br />
• Znam da ste protivnik smanjivanja broja zaposlenih po kulturnim<br />
ustanovama i institucijama, no dugo je već tema disparatnost<br />
institucionalne i nezavisne kulturne scene, kao i činjenica da gomila novca<br />
za kulturu odlazi na hladni pogon i plaće zaposlenika, što je posebno bilo<br />
razvidno u vrijeme pandemije i lockdowna. Kako se to, po vašem sudu, može<br />
riješiti, a u kodu neke ljevičarske ideologije, odnosno stava?<br />
- Nedavno sam razgovarao s Veronikom Kaup Hassler, bečkom<br />
pročelnicom za kulturu, dragom prijateljicom s kojom sam prije surađivao<br />
kao s producenticom i kustosicom. Beč je grad iznimno razvijene i stalno<br />
šireće institucionalne <strong>kulture</strong>, ali prije svega one koja podupire raznolike<br />
načine organizacije nezavisnog umjetničkog rada. Jedna od stvari koju su<br />
u vrijeme covida uveli jest tzv. fair pay, potpora, ali i uvjetovanje plaćenosti<br />
umjetničkog rada nezavisnih umjetnika na razini onog institucionalnog. U<br />
proračunskom smislu, nama će trebati još neko vrijeme da do toga dođemo,<br />
ali ono što možemo jest raditi na optimizaciji rada ustanova, njihovom<br />
jačem povezivanju s drugim izvorima projektnih sredstava i preuzimanju<br />
odgovornosti ne samo za vlastito menadžeriranje i broj posjetitelja nego<br />
i za šire umjetničko polje. Uzmite samo primjer Mladinskog u Ljubljani<br />
koje je, kao ansambl kazalište, u suradnji s gradom opremilo jednu scenu<br />
u bivšoj poštanskoj zgradi i budžet u vrijednosti jedne svoje kazališne<br />
produkcije svake godine izdvaja za koprodukcije s nezavisnima u tom<br />
prostoru s uvjetom jednake plaćenosti umjetnika. Kod nas to još uvijek<br />
izgleda kao nemoguća misija jer se stalno pokušava proizvesti razdor među<br />
umjetnicima i kulturnim djelatnicima temeljem njihove 'okupacije'. Ne zvuči<br />
li to paradoksalno, time što ste na različite načine okupirani, iako živite u<br />
istom društvu, stvarate u različitim ekonomskim svjetovima? Ali, evo, Centar<br />
mladih Ribnjak otvorio je poziv za rezidencijalni program kojim će kao javna<br />
ustanova udomiti na neko vrijeme nezavisne umjetnike i skupine. Dakle,<br />
stvari se događaju i to je samo početak.<br />
• Na mjesto gradske pročelnice <strong>kulture</strong> izabrana je iskusna kulturna<br />
menadžerica Emina Višnić. Što bi, po vašem mišljenju, trebali biti<br />
njezini prioriteti?<br />
- Pročelnica je ta koja vodi proces stvaranja novih prioriteta kroz izradu<br />
Plana za razvoj <strong>kulture</strong>. Njezini prioriteti bit će ono što taj Plan pretpostavi,<br />
a naša Radna skupina će joj biti pri ruci da to i uspije napraviti. Emina je vrlo<br />
energična i poduzetna osoba, otvorena i vješta u komunikaciji, ima zavidnu<br />
vidljivost u međunarodnom kontekstu, a prije svega realistična je u procjeni<br />
situacija. U vlasti koja je s visokom dozom zanosa pristupila izradi svog<br />
kulturnog programa važno je imati osobu koja će znati to dozirati s obzirom<br />
na realitet terena i problematike kulturne svakodnevice.<br />
• Vi ste redovni profesor dramaturgije na zagrebačkom ADU i<br />
dugogodišnji voditelj plesne skupine BADco. koja je nedavno prestala s<br />
radom. Uvijek vas se u javnosti percipiralo kao - lijevog intelektualca. Koje<br />
su trenutačno vaše umjetničke, ali i političke/društvene preokupacije?<br />
- S obzirom na moju angažiranost u Radnoj skupini za kulturne politike<br />
i kulturni razvoj, zaustavio sam umjetnički angažman u Zagrebu, barem<br />
onaj koji je inanciran javnim sredstvima. U posljednje dvije godine bavio<br />
sam se arhiviranjem rada BADco. Ujesen će u riječkom MMSU biti otvoren<br />
novi prostor koji je udomio i na raspolaganje javnosti stavio našu arhivu uz<br />
mogućnost kontinuiranog istraživanja studenata riječke Akademije u tom<br />
prostoru. U sklopu jednog europskog projekta planiram zajedno s Nikolinom<br />
Pristaš raditi na trogodišnjem umjetničkom istraživanju antropoloških<br />
aspekata podzemnih voda, a već u listopadu u spomenutom Mladinskom, u<br />
koprodukciji s ljubljanskom Maskom, izvodimo premijerno novu predstavu/<br />
instalaciju pod naslovom 'Undecidable Question' u suradnji s Hrvoslavom<br />
Brkušić, Markom Tadićem, Hrvojem Nikšićem i Alanom Vukelićem. U tom<br />
projektu se bavimo pitanjem toga kako društvena događajna zgušnjavanja<br />
u pojedinim povijesnim trenucima rezultiraju neizvjesnostima i naknadnim<br />
dvojbama o stvarnim ishodima, konkretno godinama 1945., 1968. i 1980. u<br />
Zagrebu, kao i trenutkom u kojem živimo...<br />
• Kako ocjenjujete današnju hrvatsku kazališnu i plesnu scenu? Znam<br />
da je pitanje možda preopćenito, no moj je dojam da je danas mnogo toga<br />
institucionalizirano i da s nezavisne scene dolazi malo toga što ostavlja<br />
trajniji dojam? Je li se izvedbena umjetnost potpuno "pograđanštila"?<br />
- Ne bih rekao da se puno toga institucionaliziralo, upravo obratno. U<br />
Zagrebu je institucionaliziraniji Milo Rau nego, recimo, Matija Ferlin koji je<br />
samo dva puta odigrao svoju nevjerojatno uspjelu predstavu, koproduciranu<br />
iz lokalnih sredstava... Zrinka Užbinec koja živi u Engleskoj nedavno je<br />
odigrala sjajnu koreograiju u galerijskom kontekstu, a mi imamo 'ustanovu'<br />
koja pod sobom ima plesni centar. Nataša Rajković je premijerno igrala na<br />
Wiener Festwochenu, znamo li što o tome? Barbara Matijević je u Avignonu<br />
postigla velik uspjeh s novom predstavom. U sklopu Venecijanskog bijenala<br />
cijela plejada mladih plesačica i plesača nastupa u radu Tome Savića Gecana,<br />
tko ih je imenom spomenuo kod nas? Ima toga još... Goran Ferčec u Grazu,<br />
Ivana Sajko na engleskom, Oliver Frljić posvuda... Ovdašnje kulturne politike<br />
su sve napravile da se rasterete obaveze prema umjetnicima koji uspijevaju<br />
u inozemstvu, ali osjećaju pripadnost lokalnom kulturnom kontekstu. Naš<br />
velik zadatak je da aktiviramo postojeći infrastrukturni potencijal da bude<br />
dostupan i zainteresiran za njihov rad i da se ta prisutnost ne elitizira, nego<br />
razgrana u različitim gradskim sredinama. To je ono što zovemo Kultura u<br />
zajednici i što bi trebalo osigurati brojnim projektima da nađu svoje mjesto<br />
u zagrebačkim nedovoljno iskorištenim kulturnim prostorima koji su sami<br />
sebi postali svrha. Pogledajte samo Remetinec i Lanište, tamo se doselilo<br />
nekoliko desetaka tisuća ljudi tijekom posljednjih par desetljeća, a kulturni<br />
centar koji tamo djeluje ima manji prostorni kapacitet nego što je imao<br />
1963., kada je otvorena kinodvorana.<br />
• O tome da li se treba pograđanštiti ili ostati s "druge strane" bavi se i<br />
predstava "Magic&Loss" koju je slovenski redatelj Eduard Miller po tekstu<br />
"Bolest mladeži" F. Brucknera postavio u ZKM-u prije 30 godina. Nedavno<br />
ste se na Fejsu prisjetili kako ste prvi put radili kao dramaturg upravo na toj<br />
predstavi. Predstava je nazvana po istoimenom albumu Lou Reeda i doista<br />
je bila nevjerojatno cool - za našu generaciju deinitivno kultna - jedna od<br />
rijetkih koju smo gledali više puta. I sada dolazi ono glupo pitanje - zašto<br />
se takve predstave danas više ne rade? Ili se rade neke drukčije, u nekom<br />
drugom kodu, za neke druge mlade generacije, a koje mi ne vidimo?<br />
- To je bila prva predstava na kojoj sam profesionalno radio kao<br />
dramaturg, na njoj sam puno naučio, bila mi je važna odskočna daska,<br />
ali sam i otišao daleko od nje. Ona je bila predstava-događaj, nastala<br />
je i emancipirala određeni stjecaj društvenih osobnih i generacijskih<br />
dojmova koji su učinili da bude brojnim ljudima važna, vjerojatno i zato<br />
što je pesimizam ratne generacije u njoj dobio svoj odraz. Puno toga se<br />
promijenilo i u našem kontaktu s problemima, ta je predstava htjela biti<br />
drugačija, danas je drugost modalitet integracije. Za moj umjetnički razvoj<br />
daleko je bila značajnija suradnja s Borutom Šeparovićem, a presudan<br />
BADco. Kad sam počeo raditi s Montažstrojem, svi moji kolege govorili<br />
su da sam lud, da sam tek stvorio institucionalnu vidljivost, a sad idem u<br />
ples koji nikome nije važan. Nisu oni bili daleko od istine, jer 'Everybody<br />
Goes To Disco...' odigrao je oko 100 izvedbi u inozemstvu, a samo jednu<br />
u Zagrebu jer nitko nije htio platiti izvedbe. BADco. je većinu svojih<br />
vanjskih prihoda u prvih 15 godina trošio na plaćanje izvedbi u Zagrebu.<br />
Izletjevši iz orbite lokalnog kazališnog establišmenta, otvorio mi se puno<br />
širi intelektualni i umjetnički krug u Europi, ali na Odsjeku dramaturgije<br />
imao sam privilegij biti u blizini vrhunskih kazališnih intelektualaca i<br />
umjetnika, od Vjerana Zuppe, pokojnih Nikole Batušića i Vladana Švacova,<br />
sve do današnjih najmlađih kolega čija me otvorenost, kritičnost i oštrina<br />
kontinuirano impresioniraju. U radu sa studentima nikad ne prikazujem<br />
svoje predstave kao primjer, osim ako baš netko želi nešto iz njih učiti.<br />
Radije tražim način da tim mladim ljudima ukažem da je pitanje stvaranja<br />
uvijek i pitanje informiranja vlastitog pogleda, određivanja novih terena<br />
djelovanja i novih problematika. Bez promjene pogleda sve pada u<br />
mutnu pozadinu.<br />
17<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.
18<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Tridesettrogodišnja Yoko Ono snimljena na<br />
izložbi u Londonu 1967. godine. Desno su<br />
Lennon i Ono na konferenciji za novinare u<br />
Cannesu 1971. godine na kojoj predstavljaju<br />
svoj ilm "Apotheosis and Fly".<br />
Na slici pokraj Ono je snimljena na svojoj<br />
izložbi 1966. godine u galeriji Indica u<br />
Londonu gdje je i upoznala Lennona. Sasvim<br />
desno je umjetnica, sad već u godinama,<br />
na predstavljanju svoje prve europske<br />
retrospektive "Yoko Ono. Half-A-Wind-<br />
Show" u muzeju Guggenheim u Bilbau<br />
Foto Proimedia<br />
piše: Pavica Knezović Belan<br />
YOKO<br />
ONO<br />
BOGATAŠICA<br />
KOJA JE POSTALA<br />
AVANGARDNA<br />
UMJETNICA I POP<br />
ZVIJEZDA KOJU SE<br />
VOLI PREZIRATI<br />
89-godišnja umjetnica je na početku svoje karijere<br />
bila bliska pokretu Fluxus i bila je dio avangardnih<br />
njujorških krugova pedesetih i šezdesetih godina.<br />
Danas doživljava umjetničku rehabilitaciju; nakon<br />
dvije velike izložbe u Vancouveru i Zürichu na jesen se<br />
otvara njezina retrospektiva u Kaunasu, rodnom<br />
gradu rodonačelnika Fluxusa Georgea Maciūnasa<br />
Koliko znamo o umjetnosti Yoko Ono? Osim<br />
toga da je (bila) konceptualna umjetnica?<br />
Žena koju je volio John Lennon pripada<br />
abecedi popularne <strong>kulture</strong> 20. stoljeća. Kako<br />
se sadržaj o Beatlesima neprestano proizvodi,<br />
tako ni Ono ne pada u zaborav. No, u zenitu<br />
svoga života - danas joj je 89 godina - o Yoko<br />
Ono smo, srećom, ponovno počeli razmišljati<br />
kao o umjetnici. Zadnje desetljeće ponovno izlaže (2015. imala je retrospektivu u<br />
njujorškoj MoMA-i i 2009. je na Venecijanskom bijenalu dobila nagradu za životno<br />
djelo), a samo ove godine imala je već dvije velike izložbe - u Vancouveru i u Zürichu. A<br />
i trodijelni dokumentarac Petera Jacksona "Get Back" o snimanju posljednjeg albuma<br />
Beatlesa i ikoničnom koncertu na krovu zgrade u Londonu, gdje se nalazilo sjedište<br />
njihove kompanije Apple, u trajanju od gotovo osam sati, ponovno nas je podsjetio<br />
koliko je japanska umjetnica bila markantna pojava. Ove godine je objavljena i njezina<br />
biograija iz pera kanadskog likovnog kritičara Donalda Bracketta "Yoko Ono: An<br />
Artful Life", a na jesen Kaunaus, koji je zajedno s Novim Sadom ovogodišnja Europska<br />
prijestolnica <strong>kulture</strong>, priprema njezinu veliku retrospektivu. Trenutačno se u tom<br />
litavskom gradu može vidjeti i njezina instalacija pod nazivom "Ex It". Ne čudi što je<br />
Kaunas upravo izabrao Yoko Ono kao umjetnicu kojom će se posebno baviti. Naime,<br />
ovaj grad je rodno mjesto Georgea Maciūnasa, rodonačelnika umjetničkog pokreta<br />
Fluxus s kojim je Yoko u svojim avangardnim danima 1950-ih i 1960-ih godina,<br />
probijajući se u New Yorku, bila bliska.<br />
U ožujku 1945. tri stotine aviona B-29 preletjelo je Paciik kako bi bombardirali<br />
Tokio. Na grad su ispustili nekoliko tisuća bombi - svaka je bila teška 65 tona. Dijelovi<br />
grada su nestali u trenu jer je dobar dio zgrada u Tokiju bio izgrađen od drveta, papira i<br />
bambusa. Avioni su ciljali radničke domove jer je bio plan tako uništiti japansku vojnu<br />
industriju. Procijenjeno je da je u tom napadu milijun ljudi ostalo bez svojih domova,<br />
a ubijeno ih je stotinu tisuća - više nego što ih je poginulo u bombardiranju Dresdena<br />
koje se dogodilo mjesec dana ranije i više nego što će ih poginuti u Nagasakiju pet<br />
mjeseci kasnije, od atomske bombe.<br />
Te noći Yoko Ono je ležala u krevetu s temperaturom. Ona je ostala u svojoj sobi, a<br />
njena mama i brat Keisuke bili su u sklonište koje se nalazilo ispod vrta njihove kuće.<br />
Yoko je upravo bila napunila 12 godina, navikla je odrastati zaštićena u vrlo bogatoj<br />
obitelji, okružena s trideset slugu.<br />
Djevojčica je sa svojom obitelji živjela u kući u kvartu Azabu, u blizini Carske palače<br />
i taj dio grada te noći nije nastradao u bombardiranju. Unatoč tome, njezina majka je<br />
odlučila da se obitelj evakuira na selo. Tamo su se djeca suočila s ratnom gladi. Kasnije<br />
je Ono pričala kako bi s bratom ležala i gledala nebo kroz prozor na krovu kuće u kojoj<br />
su živjeli i da su jedno drugome pričali što zamišljaju da jedu. To je opisala kao možda<br />
svoj prvi umjetnički pokušaj.<br />
Kao i većina umjetnika, i Yoko Ono je težila za javnim priznanjem. Ali ne nužno i<br />
za inancijskim uspjehom jer je u startu bila vrlo bogata. Danas se njezino bogatstvo<br />
procjenjuje na nekoliko stotina milijuna dolara.<br />
Ono je o svojim roditeljima pričala kao o emocionalno distanciranim. Njezina<br />
majka je bila pripadnica obitelji Yasuda, vlasnika banke Yasudi, kasnije poznate kao
Fuji Bank. Njezin otac je također radio u banci i neprestano je bio na putu; kada se<br />
rodila Yoko, on je bio u San Franciscu i djevojčicu je vidio tek kada je napunila tri<br />
godine. Za vrijeme bombardiranja Tokija bio je u Hanoiu.<br />
Djevojčica je dobila priliku za sjajno obrazovanje - podučavana je kršćanstvu jer<br />
je njezin otac bio kršćanin, budizmu i klaviru. Nakon rata pohađala je ekskluzivnu<br />
predškolu gdje su joj razredni kolege bili dva careva sina. Kasnije je upisala, kao prva<br />
žena u Japanu, studij ilozoije na sveučilištu Gakushuin. No, odustala je nakon samo<br />
dva semestra. Svoje napuštanje fakulteta opisala je nevoljkošću pokoravanja bilo<br />
kakvom autoritetu i instituciji."Osjećala sam se kao domaća životinja koju hrane<br />
informacijama", rekla je. Njezini su kolege pak imali drukčije mišljenje. "Bila je nesretna<br />
ako je niste tretirali kao kraljicu."<br />
U to vrijeme se njezini roditelji sele u SAD zbog očeve profesije, u gradić Scarsdale<br />
u državi New York. Uskoro im se pridružuje i Ono, 1953., te upisuje progresivnu<br />
žensku školu Sarah Lawrence u Bronxvilleu. Mlada Japanka je slušala satove glazbe i<br />
umjetnosti, no nije se uklopila u novu sredinu. Ubrzo upoznaje studenta s Juilliarda<br />
Toshija Ichiyanagija i za njega se 1956., na zgražanje roditelja, udaje. S njime se seli na<br />
Manhattan, gdje živi sljedeće desetljeće. Nedugo prije nego što je napustila koledž,<br />
u studentskim novinama je objavila kratku priču pod nazivom "Of a Grapefruit in the<br />
World Park" o skupini prijatelja koji pokušavaju odlučiti što učiniti s grejpfrutom koji<br />
je ostao nakon piknika.<br />
Mnogi će reći da umjetnost Yoko Ono ima svojevrsni amaterski element - činjenicu<br />
da bi to zapravo svatko mogao napraviti. Slavni rock kritičar Lester Bangs za Yoko<br />
Ono je svojevremeno napisao da ona ne može zadržati melodiju čak ni u torbi. No, za<br />
razliku od svojih suvremenika, a kasnije i Beatlesa, Ono je bila glazbeno školovana,<br />
znala je čitati note i u koledžu je slušala skladbe Arnolda Schönberga.<br />
Odrasla je u dvojezičnoj sredini i odgajana u tradiciji dvaju kultura - istočnjačke<br />
i zapadnjačke. U New Yorku se izdržavala podučavajući pjevanje japanskih narodnih<br />
pjesama i kaligraiju. Poznavala je i ostale japanske umjetničke forme kao što su<br />
Kabuki (kazalište) i waka (forma japanske kratke pjesme). Bila je idealno pripremljena<br />
za ulazak u njujorške umjetničke avangardne krugove 1950-ih godina, čiji su se<br />
protagonisti furali na Duchampa i Zen budizam.<br />
Najbolji primjer umjetnika tog vremena bio je skladatelj John Cage, Schönbergov<br />
student kojeg je Ono upoznala zahvaljujući svom suprugu. U tom krugu bio je i<br />
umjetnik Allan Kaprow, kojem možemo zahvaliti kovanicu hepening - "naziv koji<br />
obuhvaća umjetnost istodobno uporabljenih raznolikih - likovnih, glazbenih i<br />
scenskih - izražajnih sredstava u obliku rasutih i gdjekad usporedno izvedenih<br />
događaja bez razvidne vremenske i narativne strukturacije te bez oštre granice između<br />
izvođačkog i gledateljskoga prostora, nepredvidljiva konteksta izvedbe i kolebljiva<br />
odnosa između ikcije i zbilje, koji bi gledatelja imao nagnati na aktivno sudioništvo"<br />
(Leksikografski zavod Miroslav Krleža).<br />
1960. Yoko nalazi stan u ulici Chambers na broju 112 koji iznajmljuje za 50 dolara i<br />
50 centi mjesečno. Od prosinca 1960. pa sve do lipnja sljedeće godine tamo se održala<br />
serija koncerata u izvedbi 11 glazbenika i umjetnika. Na tim događajima ponekad bi se<br />
pojavilo i dvjesto ljudi, a koji put bi svratili i Cage ili Duchamp.<br />
Taj avangardni umjetnički krug bio je dominantno muški - Yoko su u to vrijeme<br />
doživljavali tek kao ženu koja nešto organizira u svome stanu. Posebno ju je<br />
razbjesnilo kada je sa serijom sličnih događanja u galeriji na Madison Avenue krenuo<br />
tip pod imenom George Maciūnas. On je u SAD stigao iz Litve 1948. godine kao<br />
tinejdžer i studirao je povijest umjetnosti. Onda je oko 1960-e odlučio ponovno<br />
izmisliti umjetnost skinuvši je s njezina pijedestala. Na njega su uveliko utjecali<br />
Duchamp i Cage.<br />
Maciūnas je ponudio i Yoko da izvede nešto u njegovoj galeriji. Iako nikada nije<br />
imao novca, to ga nije sprečavalo da iznajmljuje prostore, ima telefone ili bilo što<br />
drugo. Nikada nije plaćao svoje račune. Ono je imala svoju izložbu u srpnju 1961., no<br />
galerija se mogla posjetiti samo tijekom dana jer u njoj nije bilo struje. Njezina izložba<br />
bila je posljednja u toj galeriji. Yoko je vodila posjetitelje po izložbi jer se očekivalo od<br />
njih da sudjeluju u nekim djelima, poput "Painting to Be Stepped On" ("Slika na koju<br />
treba stati"). Ovaj rad je imao dvije reference - jedna je bila slavna fotograija Jacksona<br />
Pollocka objavljena u časopisu Life na kojoj vidimo kako Pollock hodajući po platnu<br />
na podu šprica po njemu boju s kista. Druga referenca je bila način na koji su u 17.<br />
stoljeću u Japanu otkrivali kršćane prisiljavajući ih da stanu na sliku Djevice Marije s<br />
Isusom na podu. Ako bi odbili, mučili bi ih i ponekad smaknuli.<br />
Ujesen 1961. godine Yoko Ono je održala koncert u Carnegie Recital Hallu koji je<br />
primao 300 posjetitelja. U organizaciji joj je pomogao prijatelj Maciūnas, a dvorana<br />
je navodno bila puna. Koncert je završio, pisalo je u Village Voiceu, vrištanjem,<br />
dahtanjem, brojnim zvukovima boli i zadovoljstva pomiješanih sa stranim jezikom<br />
koji zapravo nije bio nikakav jezik.<br />
To je bila umjetnost kakvu je Maciūnas imao na pameti - koristila je svakodnevne<br />
materijale, bila je duhovita, samu sebe nije shvaćala previše ozbiljno i prije svega<br />
bila je - antielitistička. Nazvao ju je Fluxus. Yoko s time nije bila oduševljena i držala<br />
je da nije dobro da se grupa raznolikih autora naziva istim imenom. No, Maciūnas<br />
nije odustajao od te ideje, u jednom trenutku je planirao čak kupiti otok na kojem<br />
bi organizirao samoodrživu Fluxus zajednicu. To nikada nije ostvario, ali je kupio i<br />
preuredio dvadeset zgrada na Manhattanu. I taj mu je projekt propao, no to je bio<br />
začetak SoHo-a, kvarta koji je u 1980-ima postao centar suvremene umjetnosti.<br />
U Japan se Yoko Ono vratila 1962. godine i u Tokiju joj je, tada već bivši suprug,<br />
organizirao izložbu na kojoj je ona izvela nekoliko hepeninga s 30 drugih umjetnika<br />
koji su se ponašali prema njezinim instrukcijama. U tamošnjim medijima je<br />
dobila zločestu kritiku - napisao ju je zapadnjak Donald Richie, optuživši je da je<br />
staromodna i da je većinu ideja kopirala od ljudi iz New Yorka, posebno od Johna<br />
Cagea. Zbog loše kritike Yoko je završila u sanatoriju.<br />
Po izlasku se preudala, ovoga puta za Tonyja Coxa, američkog promotora<br />
umjetnosti, i 1964. je objavila svoju prvu knjigu pod nazivom "Grapefruit", koja je<br />
bila kolekcija instrukcija za umjetničke performanse. A glasile su otprilike ovako:<br />
"Djelo pod nazivom 'Sunce': Gledajte sunce dok ne postane kvadrat". To su bile<br />
instrukcije za imaginarno djelovanje. U eseju koji je napisala za japanske art novine<br />
Ono je ponudila koncept "izmišljene istine", objašnjavajući to da su stvari o kojima<br />
razmišljamo, jednako realne kao stolac na kojem sjedimo.<br />
Ono što je Yoko Ono radila bila je - konceptualna umjetnost. U New York se vraća<br />
1965. te, ponovno u Carnegie Recital Hallu, ima izložbu "New Works of Yoko Ono",<br />
gdje izvodi svoj vjerojatno najbolji rad "Cut Piece". Snimak ovog performansa možete<br />
naći na YouTubeu, a izgleda otprilike ovako - izvođač, u ovom slučaju Yoko Ono,<br />
potpuno odjevena sjedi na podu pozornice. Posjetitelji su pozvani da na pozornicu<br />
dolaze jedan po jedan i škarama odsjeku komad njezine odjeće, koji mogu i zadržati.<br />
Yoko je tvrdila da je tijekom tih performansa uvijek nosila svoju najbolju odjeću.<br />
"Cut Piece" je interpretiran kao oblik striptiza koji muškarci izvode u svojoj<br />
glavi kada vide atraktivnu ženu. Ovaj rad se tumači i kao rani oblik feminističke<br />
umjetnosti. Yoko ga je izvodila i u Japanu, no s drugim konotacijama na pameti.<br />
"To je bilo u duhu Zen tradicije, da radiš stvari kojih se najviše sramiš i da onda<br />
vidiš što možeš izvući iz toga." Također, performans se referirao i na priču o Budhi<br />
koji je ljudima dao sve što su ga tražili, da bi ga na kraju pojeo tigar. Ono je tako<br />
nudila sve što ima strancima i zato je uvijek nosila svoju najbolju odjeću. "Umjesto<br />
da dajem publici ono što želim, publika od mene uzima ono što ona hoće",<br />
objašnjavala je umjetnica.<br />
"Cut Piece" je izvela i dva puta u Londonu - 1966., kada su prilično agresivni<br />
muškarci skinuli gotovo sve s nje, uključujući i rublje. Ovaj performans nakon toga<br />
nije izvodila sve do 2003. godine.<br />
Negdje u to vrijeme Yoko upoznaje i Lennona. Priča kaže kako je 9. studenoga<br />
1966. u londonsku galeriju Indica, dan prije nego što je Yoko Ono trebala otvoriti<br />
svoju izložbu, navratio John Lennon. Indica - nosila je ime prema vrsti marihuane<br />
- bila je kontrakulturna galerija kratkog vijeka, a jedan od njezinih patrona bio je i<br />
Paul McCartney. Umjetnica je pratila mladu zvijezdu tijekom obilaska izložbe. Yoko<br />
je godinama tvrdila da u tom trenutku nije imala pojma s kime ima posla. Jedan od<br />
radova bila je i jabuka na postamentu. Lennon je pitao koliko taj rad košta. "200<br />
funti", odgovorila je Yoko. Lennon je uzeo jabuku i zagrizao je. Sljedeći rad bile su<br />
ljestve na koje se posjetitelj penje da bi na stropu kroz veliko staklo gledao komad<br />
papira na kojem piše: "Da". Lennonu se to jako svidjelo.<br />
Neko vrijeme dvoje umjetnika su bili samo prijatelji. U to doba Beatlesi još nisu<br />
snimili album "Sgt. Pepper". Lennonu je bilo tek 26 godina, a Yoko je napunila 33. U<br />
vezu su se upustili dvije godine kasnije, a javno su je obznanili u lipnju 1968. godine.<br />
Sljedećih 12 godina proveli su nerazdvojni, sve do naprasne Lennonove smrti<br />
1980. godine. Njezina umjetnost je u tom razdoblju bila kombinacija pop glazbe i<br />
političkog aktivizma.<br />
Kada su se vjenčali, Lennon je nastupao pred milijunskom publikom, a Yoko<br />
tek pred stotinjak ljudi. Stoga je i ona odlučila postati pop zvijezda i proširiti svoju<br />
publiku. Do danas je tako objavila 22 albuma. Uostalom, ideja za pjesmu "Imagine"<br />
bila je njezina, no copyright na pjesmu, kao jedan od autora, dobila je tek 2017.<br />
godine. A početkom ove godine objavljen je tribute album "Ocean Child: Songs of<br />
Yoko Ono", na kojem njezine pjesme izvode Death Cab for Cutie, David Byrne, Yo La<br />
Tengo, Japanese Breakfast, Sharon Van Etten, Flaming Lips i drugi.
FILMSKI ESEJ<br />
SUPER<br />
HEROJSKI<br />
FILM
Nakon kauboja, detektiva i gangstera<br />
na filmski su tron zasjeli superheroji.<br />
Nalaze li se već na silaznoj putanji?<br />
Ako zlatno doba superheroja stvarno dolazi kraju, ima<br />
razloga za žalovanje. Nijedna nišasta grupa fanova nikada<br />
nije imala toliko sreće s visokobudžetnom ekranizacijom<br />
koliko fanovi superherojskih stripova. Kevin Feige, možda<br />
jedini pravi auteur među producentima, uspio je na veliki<br />
ekran prenijeti estetski efekt isprepletenih kontinuiranih<br />
priča koje nastanjuju isti svijet<br />
piše: Leonard Jurić<br />
Superherojski ilm vjerojatno jednom<br />
čeka ista sudbina kao i prethodne<br />
ilmske žanrove američkog macho<br />
individualizma. Nekada su ilmski<br />
kauboji, detektivi i gangsteri<br />
dominirali industrijom, a danas se<br />
western, noir i gangsterski ilmovi<br />
rade isključivo kao dekonstrukcija,<br />
posveta ili nišasta žanrovska zabava.<br />
Mnogima se čini da su u posljednje dvije godine superheroji već počeli svoju<br />
silaznu putanju.<br />
Superheroji predstavljaju zenit hollywoodske dominacije nad time kako<br />
i koje priče se pričaju i postaju važne. Disney, stogodišnji prvak u borbi za<br />
američko hladnoratovsko poimanje individualizma i nuklearne obitelji kao<br />
društvenih ideala, posljednjih deset godina je kupovinom dviju najvećih<br />
franšiza na svijetu (Marvel i Star Wars) postao jači nego ikad. Autentični<br />
obožavatelji superherojskih stripova koji čine Marvel Studio bitno su<br />
olakšali posao konglomeratu Disney: može komotno ulagati novac u<br />
proizvod koji je zagarantirano dobro osmišljen. Predsjednik i glavni<br />
producent Marvel Studija, Kevin Feige, po uzoru na stripove stvorio je svoj<br />
Marvel Cinematic Universe (MCU) kao povezanu cjelinu nastavaka jedne priče<br />
koja sada već broji 29 uspješnih igranih ilmova i šest igranih serija.<br />
Gdje je (napokon?) zapelo? Covid je uzeo svoj obol. Odgađanja i problemi<br />
sa snimanjem doveli su do izmještanja redoslijeda nekih nastavaka, narativnih<br />
rupa, ali i stezanja remena u pogledu glumačkih, scenarističkih i tehničarskih<br />
honorara. Također, baš u trenutku kad su se kapaciteti ilmske industrije<br />
smanjili, MCU je postao još ambiciozniji: napokon su vraćena intelektualna<br />
prava na korištenje glavnih stripovskih franšiza, X-Men i Fantastic Four, a<br />
Disney je pokrenuo vlastitu streaming platformu Disney+. Kako bi iduća<br />
faza MCU mogla zahvatiti sve što bi narativno morala i kako bi Disney mogao<br />
redovito imati novi, garantirano gledani sadržaj na svojoj platformi, bilo je<br />
nužno u MCU uvesti format igrane serije. To je značilo da smo, nakon godinu<br />
i pol "pauze" usred prvotne covid-krize, dobili 12 nastavaka MCU u sljedećih<br />
godinu i pol (13 ako računate animirani serijal What If?).<br />
Puno je to. Pogotovo jer je opći dojam da se sa superherojima<br />
već sve probalo. Aktualna faza MCU (službenog imena "četvrta<br />
faza") počela je u siječnju 2021. i dosad je koketirala s<br />
hororom, art-ilmom, romantičnom komedijom, teen
22<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
DOVOLJNO JE POGLEDATI RAZLIČITE, ALI U OSNOVI SLIČNO OTUŽNE I<br />
POGUBLJENE PUTANJE OSTALIH NERDOVSKIH FRANŠIZA (HARRY POTTER,<br />
STAR WARS, STAR TREK, LORD OF THE RINGS, GAME OF THRONES, DC...) DA<br />
ODMAH BUDE JASNO DA JE I SADA, U FAZI KADA ENTUZIJAZAM MOŽDA<br />
SPLAŠNJAVA, MARVEL I DALJE FENOMEN<br />
komedijom, političkim trilerom, psihološkim trilerom, povijesnom dramom,<br />
borilačkim ilmom i konceptualnim SF-om. Ali publika je već navikla na sve<br />
te hibride. Uz to, četvrta faza dolazi nakon zaključenja velike desetogodišnje<br />
sage, što znači da je čini puno novih likova i koncepata bez još posve jasnog<br />
zajedničkog narativnog smjera. Postalo je nemoguće očekivati da publika sve<br />
prati i zna što se točno događa sa širom pričom MCU svemira.<br />
Pritom nijedan od 12 nastavaka nije loš. Konkurencija sigurno nije bolja. U<br />
pandemijsko su doba i Warner Brothers (DC) i Sony izbacili svoje kandidate<br />
za najgori superherojski ilm svih vremena. DC s Wonder Woman 1984 i Sony<br />
s Venom: Let There Be Carnage. Oba ilma su svojim scenarističkim izborima,<br />
dramskom strukturom i dosjetkama komotno mogli biti napravljeni u<br />
osamdesetima, 30 godina prije zlatnog doba superheroja.<br />
A<br />
ko<br />
to zlatno doba stvarno dolazi kraju, ima nekih razloga<br />
za žalovanje. Nijedna nišasta grupa fanova nikada nije<br />
imala toliko sreće s visokobudžetnom ekranizacijom<br />
koliko fanovi superherojskih stripova.<br />
Kevin Feige, možda jedini pravi auteur<br />
među producentima, uspio je na veliki ekran prenijeti<br />
estetski efekt isprepletenih kontinuiranih priča koje<br />
nastanjuju isti svijet. Poput serije koju čine ilmovi, MCU<br />
svoje karakterizacije i radnje fanovski čvrsto temelji na<br />
stripovskim predlošcima. Dovoljno je pogledati različite,<br />
ali u osnovi slično otužne i pogubljene putanje ostalih<br />
nerdovskih franšiza (Harry Potter, Star Wars, Star Trek,<br />
Lord of the Rings, Game of Thrones, DC...) da odmah<br />
bude jasno da je i sada, u fazi kada entuzijazam možda<br />
splašnjava, Marvel i dalje fenomen.<br />
Bilo bi tužno i kada bi se kraj superheroja proglasio baš<br />
sada. Naime, komercijalna strategija Disneyja i narativna<br />
vizija Marvela opet su našle zajednički jezik. Disney zna<br />
da mu se isplati pomlađivati protagoniste, reprezentirati nove identitete/<br />
publiku, uvijeno se uključiti u aktualne političke teme i izbacivati što više<br />
žanrom i tonom različitih proizvoda. Feige, pak, zna da se ti prioriteti savršeno<br />
poklapaju s nekim od najboljih Marvelovih stripova. Nedavno je obznanio<br />
imena velikog dijela ilmova i serija u produkciji idućih tri godine i iz tih je<br />
imena jasno da je plan opet dobar. Znamo da će iduće godine biti posvećene<br />
ekranizaciji jednog od najboljih stripova prošlog desetljeća: Secret Wars sagi<br />
Jonathana Hickmana. Hickman je jedan od najcjenjenijih autora u industriji<br />
i njegove je priče nemoguće obraditi bez da se u uhvati u koštac s temama<br />
političke odgovornosti, paralelnih stvarnosti i različitosti.<br />
Elan je već tu ako ste ga spremni vidjeti. Black Widow je najozbiljniji i<br />
najbolji ženski superherojski ilm već po tome što je u Disney ilmu dao<br />
naslutiti koliko je iz ženske perspektive legitimno da ti uopće ne bude stalo<br />
do vlastite obitelji. Falcon and the Winter Soldier začuđujuće je otvoreno<br />
(opet, za Disney produkciju) pričao o rasističkoj ostavštini i aktualnoj<br />
stvarnosti SAD-a. I Eternals i Dr. Strange: Multiverse of Madness otvoreno<br />
su pokazali LGBTIQ odnose (po cijenu zabrane prikazivanja na nekim<br />
tržištima). Shang Chi i Ms. Marvel su kroz glazbu, dizajn, mitologiju i borilačke<br />
vještine osvježavajuće prikazali azijske <strong>kulture</strong>, pri čemu je u Ms. Marvel<br />
Velika Britanija otvoreno prozvana odgovornom za jednu od konstitutivnih<br />
tragedija prošlog stoljeća: razdvajanje Indije i Pakistana. Motiv paralelnih<br />
stvarnosti je oprezno uveden u više nastavaka. Jasno je da on služi Disneyju<br />
Sve priče o smrti<br />
superherojskog filma su<br />
preuranjene dok u<br />
studenom ne izađe "Black<br />
Panther: Wakanda<br />
Forever", od kojeg se<br />
mnogo očekuje<br />
da se lakše nosi sa svim svojim intelektualnim vlasništvom. Primjerice, može<br />
bez narativnih prepreka uvoditi stare ili nove verzije popularnih likova<br />
(Spider-Man: No Way Home) ili neuspješne projekte proglasi paralelnom<br />
stvarnosti bez konzekvence za glavnu priču. Ali, već sada je vidljivo i da MCU<br />
želi iskoristiti taj motiv kako bi priča postala kontemplativnija. Likovi se<br />
suočavaju s paralelnim stvarnostima dok su u ekstremnim psihičkim stanjima<br />
(WandaVision, Loki, Dr. Strange; u širem smislu i Eternals, Moon Knight i<br />
Thor), zamišljaju bolji i drugačiji svijet. Uglavnom, MCU postaje pametniji i<br />
bolji. Samo možda ne tempom koji trenutak zahtijeva.<br />
Sve aktualne globalne krize se iltriraju kroz kulturne ratove. Putin je<br />
u jednoj od svojih elaboracija rata u Ukrajini objasnio da Rusiju "ukida"<br />
netolerantni Zapad, kao što je to učinio i J. K. Rowling. U tom je kontekstu,<br />
bez obzira na komercijalnu potku svega što rade, stvarno ohrabrujuće da<br />
jedna nerdovska franšiza, i to baš ona najuspješnija, neambivalentno stoji uz<br />
u osnovi hipijevske, humanističke i kozmopolitske temelje svojih literarnih<br />
predložaka. Za depresivne kontraprimjere opet konzultirati prethodnu<br />
listu (ponajprije Star Wars). U posljednjih deset godina<br />
eksplozije internetskog diskursa nerd kultura se razotkrila<br />
kao leglo seksista, rasista i homofoba koji privremeno<br />
žive u kapitalističkoj iluziji kakvu im je omogućila<br />
programerska plaća i ne znaju ništa o stvarnom svijetu i<br />
povijesti. Marvel zajednica (i sljedba i vodstvo) sugerira da<br />
ipak možda značajan dio te <strong>kulture</strong> nije nužno odbaciti.<br />
U svakom slučaju, sve su priče o smrti superherojskog<br />
ilma preuranjene dok u studenome ne izađe Black<br />
Panther: Wakanda Forever, ilm koji svojim kulturnim<br />
značajem i potencijalnim dosezima može bitno zasjeniti i<br />
sam MCU čiji je dio. Nedavno objavljeni foršpan nadmašio<br />
je ionako nemoguća očekivanja. Wakanda Forever bit će<br />
elegija i slavlje stvarnog, tragično preminulog i najboljeg<br />
superheroja: Chadwicka Bosemana (Black Panther). Sudeći<br />
prema objavljenim naslovima nadolazećih ilmova i serija, Wakanda Forever je<br />
ključni nastavak MCU, a Black Panther budući glavni protagonist (kao što jest u<br />
spomenutom Hickmanovu stripu). Unatoč tome, Kevin Feige je poštovao odluku<br />
režisera Ryana Cooglera da lik Chadwicka Bosemana u nastavku ne preuzme<br />
nijedan novi glumac i da se u potpunosti izmijeni scenarij. Zbog toga Wakanda<br />
Forever ima priliku utkati teme tuge i reperkusija u radnju ilma na način koji bi<br />
mogao biti bez presedana. Ništa čudno, uostalom. Već je prvi Cooglerov Black<br />
Panther bio bez presedana i počeo sve dobre trendove koje noviji MCU pokušava<br />
razviti, od političnosti do pametnog ukusa za glazbu, govor i dizajn.<br />
Bez obzira na velike estetske i tematske zasluge westerna, noira i<br />
gangsterskih ilmova, superheroji na razne načine predstavljaju napredak.<br />
Kauboje, detektive i gangstere su proživljavale i osmišljavale minule<br />
generacije. U tim pričama je uvijek prisutan duh tragedije svjetskih ratova<br />
i utoliko osjećaj neizbježnog poraza. Superheroje su, pak, osmislili (pre)<br />
optimistični američki boomeri. Po njima je status quo dobar, ili bar<br />
popravljiv, jer ga čine obični, empatični ljudi koje deiniraju, ali ne zadaju<br />
njihove tragedije i koji se uvijek nastoje boriti protiv patrijarhata, raznih<br />
suprematizama, autoritarnosti i pesimizma. Ako više (ili nikad) nisu bili<br />
primjeren odgovor na kulturne i duhovne izazove svog vremena, superheroji<br />
svejedno baštine velik dio vrijednosti za koje se treba izboriti da prežive<br />
koronu i ostale akutne svjetske krize. MCU tu ostavštinu razumije i<br />
nastavlja razvijati.
KRATKE PRIČE<br />
NAŠA PRVA KNJIGA<br />
Za kraj ljeta vam<br />
donosimo zbirku 11<br />
priča najboljih autora<br />
Jutarnjeg lista<br />
piše: Pavica Knezović Belan<br />
<strong>Svijet</strong> <strong>kulture</strong> s ponosom predstavlja svoju<br />
prvu knjigu. To je zbirka "Kratke priče" u kojoj<br />
objavljujemo 11 priča autora Jutarnjeg lista.<br />
Priznajemo, željeli smo ovom zbirkom pokazati<br />
svoju autorsku snagu, još jednom ukazati na<br />
činjenicu da za nas pišu i stvaraju neki od najboljih autora na<br />
ovim područjima. Većina priča prvi put izlazi pred čitateljske<br />
oči – tek je Jurica Pavičić svoju priču "Izvještaj o nesreći", koja<br />
je ujedno i najduža u zbirci, ranije objavio u knjizi "Brod u<br />
dvorištu" 2013. godine.<br />
Pa krenimo redom predstavljati naše autore i njihove priče.<br />
Dalibor Šimpraga urednik je rubrike kultura u Jutarnjem<br />
listu, autor koji je na domaćoj sceni poznat kao netko tko piše<br />
malo ali – vrlo dobro. Ove godine objavio je zbirku odličnih priča<br />
"Izvještaj o generaciji", u kojoj hladnokrvno i sarkastično secira<br />
dijelom imaginarne, a dijelom, vjerujemo, ipak stvarne živote<br />
pripadnika svoje zagrebačke generacije. Šimpraga (1969.) je prije<br />
toga objavio dvije knjige, sad već kultnu zbirku priča "Kavice<br />
Andreja Puplina" (2002.) te roman "Anastasia" (2007.) za koji<br />
je dobio nagradu T-portala. U "Kratkim pričama" objavljujemo<br />
njegovu pripovijetku "Crnozemac" koja je posve u stilu onoga<br />
što smo pročitali u "Izgubljenoj generaciji."<br />
"Čovjek kojem su države dolazile pod prozor" priča je Edija<br />
Jurkovića, dugogodišnjeg kolumnista Nedjeljnog Jutarnjeg,<br />
našeg omiljenog autora iz Rijeke, autora recentne monograije<br />
"Kad je život bio novi val" (biograija Omladinskog lista Val 1975. -<br />
1990.). Junak Jurkovićeve štorije vitalni je stogodišnjak sa Sušaka<br />
po imenu Maks. "Sve počinje za vrijeme Austro-Ugarske, za<br />
života cara Franje Josipa, u siječnju 1914., kada je, zvuči pomalo<br />
eksplozivno, jedan dječak rođen u tvornici municije Dugi Rat",<br />
piše tako Jurković a vama je to, nadamo se, dovoljno da vas<br />
zaintrigira na čitanje.<br />
Željeli smo ovom zbirkom još<br />
jednom pokazati kako za nas<br />
rade i pišu neki od najboljih<br />
autora na ovim prostorima<br />
"Doktore, pomozite, ako Boga znate", naslov je priče Ivice<br />
Ivaniševića, jednog od zaštitnih imena Slobodne Dalmacije,<br />
pisca poznatog po svojoj erudiciji i duhovitosti. Autor<br />
brojnih knjiga, sa svojim zadnjim romanom "Ulica Ferde<br />
Pomykala 17" (VBZ) našao se u inalu ovogodišnje nagrade<br />
T-portala za najbolji hrvatski roman. U priči koju objavljujemo<br />
čitamo o neobičnom susretu liječnika opće prakse, ateista<br />
i jednog inog, sijedog gospodina koji nenajavljeno dolazi u<br />
njegovu ordinaciju.<br />
"Tako bez topline" priča je Slavenke Drakulić, najpoznatije<br />
hrvatske književnice u svijetu i dugogodišnje kolumnistice<br />
i suradnice Jutarnjeg lista. Krajem prošle godine Fraktura je<br />
objavila novo izdanje njezine slavne zbirke eseja "U kavani<br />
Europa: život poslije socijalizma", a u engleskom prijevodu je<br />
upravo objavljena zbirka "Invisible Woman and Other Stories",<br />
također u izdanju Frakture. "Tako bez topline" pomalo je<br />
mračna priča o cjeloživotnom rivalstvu dviju sestara.<br />
Tanja Mravak je čitalačku publiku osvojila s dvije zbirke<br />
priča "Moramo razgovarati" (2010.) i "Naša žena" (2017.) i na<br />
glasu je kao jedna od naših najboljih kratkopričašica. Stalna<br />
kolumnistica subotnjeg Magazina Jutarnjeg lista u zbirci je<br />
zastupljena pričom "Neka bolest" čija je protagonistica žena po<br />
imenu Ljubica koja nikada nije naučila u mesnici kupiti meso.<br />
Vjerujem da nas ima mnogo koje se s njom mogu poistovjetiti.<br />
Tanja Tolić, osim što je urednica Kritičara <strong>Svijet</strong>a <strong>kulture</strong> i<br />
rubrike <strong>kulture</strong> Globusa, autorica je i romana "Zovem se nebo"<br />
iz 2014. godine. "Što ću reći tijelu koje sam napustio" naziv je<br />
njezine vrlo dirljive priče u kojoj pratimo sudbinu dvojice braće<br />
na izbjegličkom putu od Homsa u Siriji do obećane zemlje "tete<br />
Angele Merkel".<br />
Posebno nas veseli što u zbirci imamo i priče dvojice mladih<br />
autora. Filip Pavić je jedan od najtalentiranijih i najvrjednijih<br />
mladih novinara Jutarnjeg lista kojeg krasi i speciičan smisao<br />
za humor. U priči "Čovjek opasnih zabluda" na duhovit način<br />
suprotstavlja svoja dva junaka - profesora doktora Wihtigera,<br />
pročelnika odsjeka biologije PMF-a i nestručnjaka Luzera. Kraj<br />
priča bi vas mogao iznenaditi.<br />
"(Ne)Dostupnost" je priča Srđana Sandića, novinara Glorije<br />
Glama i stalnog suradnika <strong>Svijet</strong>a <strong>kulture</strong>. Sandić je autor s<br />
ozbiljnom biograijom – novinar je, književni i kazališni kritičar,<br />
kolumnist koji upravo završava MA studij iz komparativne<br />
književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Dugi niz<br />
godina u Multimedijalnom institutu vodi program "Cruising<br />
sa Srđanom Sandićem" u kojemu ugošćuje teoretičare i<br />
umjetnike, a u Zagrebačkom kazalištu mladih vodi autorsku,<br />
teatrološku tribinu "Čitanje kazališta". Objavio je do sada već<br />
tri knjige. "(Ne)Dostupnost" je jedna netipična ljubavna priča,<br />
a u rezoniranju i emotivnim burama naratora mogli bi se<br />
prepoznati mnogi od nas.<br />
Ponosni smo što u zbirci imamo i priču dugogodišnjeg<br />
novinara Jutarnjeg lista i književnika velike biograije Željka<br />
Ivanjeka. Mnogo je naslova u njegovoj bibliograiji pa ću tako ja<br />
odabrati samo jedan, meni najdraži – "Mali rječnik romantizma"<br />
iz sad već davne 2001. godine. Njegov najfriškiji roman nosi<br />
naziv "Dječak za zatvor – apokrifna ispovijed", a lani je izašao<br />
kod Naklade Ljevak. U "Ljetnim pričama" je zastupljen pričom<br />
"Pisani mačak".<br />
Najomiljeniji i najčitaniji autori Jutarnjeg lista su Ante Tomić<br />
i Jurica Pavičić. U Tomićevoj priči "Harač, rajo, harač!" jedan<br />
Grgo razgovara s đavlom, a tu se pojavljuju i Mujo, Hamzo i<br />
Omer. Možete zamisliti što je s ovakvim likovima skuhao Tomić<br />
koji je 2014. objavio roman "Veličanstveni Poskokovi", a prije<br />
dvije godine s Tomislavom Torjancem i slikovnicu za djecu<br />
"Đuro hodalica". Drugim riječima – svaka Tomićeva priča –<br />
zlata je vrijedna.<br />
Jurica Pavičić je vjerojatno trenutno naš najuspješniji pisac<br />
u Europi. Njegovi kriminalistički romani dobili su više važnih<br />
nagrada u Francuskoj. I dok čekamo objavljivanje njegova<br />
novog romana "Mater Dolorosa" koji u izdanju Stilusa izlazi<br />
početkom rujna, čitajte njegov "Izvještaj o nesreći" - jednu od<br />
najboljih priča ovog omiljenog autora.<br />
"Kratke priče" - knjigu od 192 stranice, s jedanaest priča<br />
najboljih autora Jutarnjeg lista, moći ćete kupiti 18. kolovoza, u<br />
četvrtak, uz Jutarnji list, u paketu po 25 kuna. Knjigu je uredio<br />
Ivica Buljan, urednik Magazina, a kao art direktorica potpisuje<br />
je Vesna Veselić. Nadamo se da je ovo tek prva knjiga koja će<br />
izaći pod egidom – <strong>Svijet</strong>a <strong>kulture</strong>.<br />
23<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.
EKSKLUZIVNO:<br />
AMERIČKI<br />
KNJIŽEVNIK,<br />
DOBITNIK<br />
PULITZERA, U<br />
RAZGOVORU ZA<br />
SVIJET<br />
KULTURE<br />
Razgovarala: Irena Škarica<br />
snimka: Ulf Andersen<br />
ANTHONY<br />
DOERR<br />
UNATOČ DUŽINI MOJIH<br />
PRETHODNIH DVAJU<br />
ROMANA, U DUŠI SAM<br />
MINIJATURIST<br />
A<br />
nthony<br />
Doerr američki je<br />
književnik, autor romana i<br />
kratkih priča, koji je svjetsku<br />
slavu stekao romanom "Svjetlo<br />
koje ne vidimo" ovjenčanim<br />
Pulitzerovom nagradom za književnost 2015.<br />
godine, a kojim se, u izdanju Proila, predstavio<br />
i hrvatskoj čitalačkoj publici. Spomenuti roman<br />
proglašen je jednom od 25 najboljih knjiga svih<br />
vremena u povodu 125 godina časopisa The New<br />
York Times Books, a na popisu 100 najboljih<br />
knjiga u 2021. godini prema izboru The New<br />
York Timesa našao se i Doerrov najnoviji roman,<br />
"Grad u oblacima".<br />
• 'Grad u oblacima' roman je čudesno<br />
složene strukture koji prati tri zasebne radnje<br />
u rasponu od sedam stoljeća, uz više glavnih<br />
likova međusobno povezanih (izmišljenim)<br />
drevnim tekstom. Unatoč tome riječ je o nimalo<br />
zamršenom i vrlo pitkome štivu. Vaš prethodni<br />
roman, 'Svjetlo koje ne vidimo', slične je strukture,<br />
nalik tapiseriji čije se različite niti na koncu<br />
spajaju u jednu. Kad započnete rad na novom<br />
romanu, razradite li unaprijed cjelokupnu<br />
radnju ili dopuštate da se priča s vremenom<br />
samostalno razvija?<br />
Moj proces pisanja sastoji se od mnoštva<br />
pokušaja i pogreški. Obično napišem stotine kraćih<br />
isječaka pokušavajući dokučiti tko su moji likovi<br />
i u kojem će se smjeru njihove priče razvijati, a<br />
potom ih, jedan za drugim, počinjem slagati, često<br />
na tepihu u svojem uredu, kako bih vidio kako se<br />
međusobno uklapaju u mozaik. Potom iz dana u<br />
dan nastojim postići suglasje između tih manjih<br />
isječaka. To je možda nalik skladanju glazbenih<br />
dionica za različite instrumente koje potom<br />
sklapam u nešto za što se nadam da će na koncu<br />
biti simfonija.<br />
• Dio radnje u 'Gradu u oblacima' odvija se 20.<br />
veljače 2020. dok okosnicu drugog čini izbijanje<br />
tajanstvene smrtonosne zarazne bolesti unutar<br />
zatvorene zajednice, što uvelike podsjeća na<br />
situaciju s kojom se svijet suočava već dvije i pol<br />
godine. Koliko je stvarna pandemija utjecala na taj<br />
dio priče i kako je utjecala na vas, kako u osobnom,<br />
tako i u profesionalnom smislu?<br />
Pandemija me je učvrstila u uvjerenju da se<br />
mi ljudi moramo prestati ponašati kao da živimo<br />
zasebno od prirode. Nema podjele na svijet ljudi<br />
s jedne strane i prirodni svijet s druge - sve je to<br />
jedan te isti svijet. Svaki sustav na ovome planetu<br />
uzajamno je povezan sa svim drugim sustavima<br />
na zapanjujuće i začudne načine i svaki put kad<br />
posiječemo još jednu šumu, iskopamo još jedan<br />
rudnik ili isušimo još jednu močvaru moramo<br />
biti svjesni da pokrećemo lančanu reakciju čiji se<br />
odjeci pronose cjelokupnom pređom života.<br />
Bilo da je pandemija koronavirusa potekla<br />
od divljih životinja poput šišmiša otrgnutih iz<br />
njihova prirodnog staništa ili ne, njezin temeljni<br />
uzrok gotovo je sigurno sve neuravnoteženije<br />
međudjelovanje čovjeka sa sustavima zahvaljujući<br />
kojima opstaje život na našem planetu. Tijekom<br />
posljednjih nekoliko godina, dok sam dovršavao<br />
i prepravljao 'Grad u oblacima', nanovo sam<br />
se odlučio posvetiti pripovijedanju priča koje<br />
naglašavaju koliko je sve na svijetu međusobno<br />
povezano. Nadam se da je i ovaj roman podsjetnik<br />
da svi dijelimo isti maleni planet i da bismo, želimo<br />
li i sami preživjeti, morali biti obzirniji prema<br />
onima s kojima dijelimo dom.<br />
• Kao što je naznačeno već u Prologu, 'Grad<br />
u oblacima' oda je čitanju i knjigama općenito,
Prava je obveza pisca beletristike dati sve od sebe ne<br />
bi li prikazao svu dubinu osebujnosti, čudnovatosti i<br />
ljepote svakog pojedinog života. Jer, koliko god to<br />
čudno zvučalo, put do univerzalnog uvijek vodi kroz<br />
pojedinca. Moji likovi obično su spoj istraživanja,<br />
mašte i iskustva<br />
kojima pripisujete ljekovita svojstva i sposobnost<br />
očuvanja čovječanstva od zaborava. Može li<br />
književnost u današnje vrijeme doista pružiti<br />
spas? Bi li književnost trebala ispunjavati<br />
isključivo umjetničko-estetsku svrhu ili bi (i u<br />
kojoj mjeri) trebala obrazovati i biti društveno/<br />
politički angažirana?<br />
Dijelim mišljenje Tolstoja koji je rekao da<br />
bi umjetnost trebala istisnuti nasilje. Oblik<br />
umjetnosti koji je mene oduvijek najviše privlačio<br />
bila je književnost. Moja majka bila je nastavnica<br />
te bi na koncu dugog radnog dana znala odvesti<br />
moju braću i mene u gradsku knjižnicu, gdje nam je<br />
dopuštala da posuđujemo koje god knjige želimo,<br />
na čemu sam joj beskrajno zahvalan. Ja bih obično<br />
birao Tolkiena, Ursulu LeGuin i, dakako, Stephena<br />
Kinga, ali bih također posuđivao i manje popularna<br />
djela koja nitko godinama nije uzimao s polica:<br />
Itala Calvina, Paula Bowlesa, Johna Bartha…<br />
Jesu li me te knjige oduševljavale i poučavale?<br />
Jesu li me obrazovale i učinile me društveno<br />
angažiranijim? Volim misliti da jesu. Svakako su<br />
mi pomogle umnožiti vlastita iskustva o životu.<br />
Naime, bio sam običan dječak sa sela u saveznoj<br />
državi Ohio, ali zahvaljujući knjigama plovio sam<br />
rijekom Mississippi i koračao Saharom, putovao u<br />
budućnost i obišao Narniju.<br />
Kao dijete, mislio sam da su knjižnice dostupne<br />
svuda i svima, no odrastavši, shvatio sam da sam,<br />
za razliku od većine ljudi na svijetu, neizmjerno<br />
povlašten. Milijunima ljudi koji imaju dovoljno<br />
sreće da im mogu pristupiti, knjižnice služe kao<br />
čarobna vrata u druge svjetove. 'Grad u oblacima'<br />
moje je odavanje počasti njima, kao i svim ljudima<br />
koji podržavaju njihov rad.<br />
• Još jedna tema zastupljena u 'Gradu u<br />
oblacima' klimatske su promjene i održivost<br />
prirodnog okoliša, što je trenutno goruće pitanje<br />
diljem planeta. Iz romana se može zaključiti da<br />
imate vjere da je ljudski rod u stanju pronaći<br />
rješenje ovog životno važnog problema iako se čini<br />
da je scenarij smaka svijeta neizbježan. Vjerujete li<br />
u pozitivan ishod za budućnost našeg planeta ili su<br />
to samo moje puste želje?<br />
Naš planet doživio je već pet masovnih<br />
izumiranja te je pretrpio ogromne i dramatične<br />
klimatske promjene. Stoga za planet kao<br />
takav nema straha. No, hoće li se više od osam<br />
milijardi ljudi znati nositi sa značajnim porastom<br />
temperatura u gradovima i sve mahnitijim i<br />
dramatičnijim promjenama vremenskih prilika?<br />
Hoćemo li uspjeti uzgojiti dovoljno hrane, nositi<br />
se s masovnim migracijama i ostati širokogrudni<br />
prema drugima tijekom iznimno stresnih<br />
vremena? U to nisam siguran. Doista vjerujem<br />
u ljudsku dobrotu i u nevjerojatnu moć ljudske<br />
domišljatosti. I iskreno vjerujem da je naš bolji<br />
svijet, naš grad u oblacima - mjesto obnovljivih<br />
sustava energije, na kojemu svojoj djeci pomažemo<br />
da osjete povezanost s biljnim i životinjskim<br />
svijetom i gdje blagostanje ne podrazumijeva<br />
beskrajnu proizvodnju novih stvari, nego dobro<br />
upravljanje i ponovno korištenje onih već<br />
postojećih - još uvijek itekako moguć. No, na nama<br />
je da u idućem desetljeću odaberemo bolji put.<br />
• Iz vaših je djela očito da rado promatrate<br />
svijet oko sebe, a i sami ste u nekoliko navrata<br />
istaknuli da je znatiželja jedna od najvažnijih<br />
odlika dobroga pisca. Biste li rekli da, s obzirom<br />
na to, teme 'pronalaze' vas ili svjesno birate o<br />
čemu ćete pisati?<br />
To je točno: za mene nadahnuće proizlazi iz<br />
pitanja - obično onakvih koja se istodobno čine<br />
i jednostavnima i tajanstvenima. Zašto mekušci<br />
grade ljušture na leđima? Kako to ljudi s pomoću<br />
svjetla koje ne vidimo odašilju slike i priče? Kad su<br />
ljudi počeli graditi zidove?<br />
Čitam sve što mogu vezano uz određeno pitanje,<br />
a katkad, možda u četiri od deset slučajeva, oko tog<br />
središnjeg pitanja uspijem izgraditi valjanu priču.<br />
Primjerice, kao dječak obožavao sam radio i često<br />
bih ostajao dokasna budan slušajući prijenose<br />
bejzbolskih utakmica pod pokrivačem dok su moji<br />
roditelji mislili da spavam. Poslije u životu, dok<br />
sam gradio lik (Wernera u 'Svjetlu koje ne vidimo')<br />
koji dijeli moju dječačku opčinjenost radijom,<br />
zapitao sam se: Kako radi radio? Kako i kada je<br />
ušao u široku primjenu? Takva su me pitanja<br />
navela da saznam više o tome kako se 1930-ih<br />
Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka<br />
služila radijem u cilju širenja dezinformacija. Počeo<br />
sam se pitati kakve su sličnosti između porasta<br />
upotrebe radija tijekom 1930-ih i porasta upotrebe<br />
društvenih medija u 2010-ima?<br />
Sva ta pitanja navela su me da napišem 'Svjetlo<br />
koje ne vidimo'. Jesam li ja pronašao ta pitanja ili su<br />
ona pronašla mene? Teško je reći.<br />
• Oba vaša romana odlikuju se jedinstvenim<br />
stilom kojemu je svojstvena gotovo isključiva<br />
upotreba prezenta, jezgrovita poglavlja i brz<br />
narativni tempo. Je li to bila namjerna odluka i<br />
kakav ste učinak prvenstveno htjeli time postići?<br />
Smatram da sam - unatoč dužini mojih<br />
prethodnih dvaju romana - u duši minijaturist.<br />
Volim pisati kratke tekstove, od samo tri ili<br />
četiri ulomka, a potom od tih isječaka graditi<br />
sazviježđa. Čarolija se katkad dogodi u prazninama<br />
između riječi, a katkad u prazninama između<br />
poglavlja. Stoga nastojim pisati kraće tekstove -<br />
jednu stranicu proznoga teksta, kratka poglavlja<br />
koja se sastoje od samo nekoliko ulomaka<br />
- što jasnije i jezgrovitije mogu, a potom ih<br />
krenem slagati jednog za drugim da vidim kako<br />
funkcioniraju kao mozaici.<br />
Dakako, nisam ja jedini pisac koji tako radi.<br />
Neki od nas možda su došli do zaključka da takva<br />
forma više odgovara suvremenom načinu života.<br />
U svakom slučaju, meni se čini da se naši životi<br />
sastoje od niza malih trenutaka - mikroodluka koje<br />
donosimo jednu za drugom. A onda se jednog dana<br />
osvrnemo i shvatimo da smo već prevalili dalek put.<br />
• Svi vaši likovi pomno su razrađeni i s njima<br />
se lako poistovjetiti unatoč mogućim manama i<br />
pogrešnim odlukama. Vaša sućut i razumijevanje<br />
često nesavršene i višestrane ljudske prirode<br />
očigledna je u oba vaša romana. Vjerujete li da su<br />
svi ljudi u suštini dobri?<br />
Nisam siguran je li stvar baš tako jednostavna<br />
i je li moguće reći da je itko od nas, u svojoj srži,<br />
prirođeno dobar ili zao. Najveća je dužnost koju<br />
osjećam u svojem radu dati sve od sebe ne bih li<br />
postigao jedinstvenost svojih likova.<br />
Pjesnikinja Wislawa Szymborska sročila je to<br />
mnogo bolje od mene. 'Služimo se izrazima kao<br />
'svakodnevni svijet', 'običan život', 'uobičajen<br />
slijed događaja'. No, u jeziku poezije ništa nije<br />
svakodnevno ni obično. Ni jedan jedini kamen i ni<br />
jedan oblak na nebu. Ni jedan jedini dan i ni jedna<br />
noć nakon njega. A ponajprije ni jedan jedini život,<br />
ama baš ni jedan život na ovome svijetu.'<br />
To je prava obveza pisca beletristike: dati sve od<br />
sebe ne bismo li prikazali svu dubinu osebujnosti,<br />
čudnovatosti i ljepote svakog pojedinog života. Jer,<br />
koliko god to čudno zvučalo, put do univerzalnog<br />
uvijek vodi kroz pojedinca.<br />
• Teško da ijedan pisac može izbjeći unositi<br />
samog sebe u likove koje stvara i s kojima neko<br />
vrijeme gotovo pa i živi. Jeste li skloni likove<br />
temeljiti na osobama iz vlastitog života?<br />
Moji likovi obično su spoj istraživanja, mašte<br />
i iskustva (iz mog vlastitog života ili života mojih<br />
voljenih i mojih prijatelja).<br />
S autorom "Svjetla<br />
koje ne vidimo" i<br />
"Grada u oblacima"<br />
razgovarala je njegova<br />
prevoditeljica na<br />
hrvatski Irena Škarica<br />
• Vaš stil pisanja čudesno je liričan, premda<br />
nimalo sladunjav, te iznimno bogat bez i trunke<br />
pretencioznosti, zbog čega ste mi jedan od<br />
najdražih književnika čija sam djela imala čast<br />
prevoditi. Tko su vaši književni uzori?<br />
Edmund White, Juan Ramón Jiménez, Anne<br />
Carson, J. M. Coetzee, Alice Munro, Ovidije,<br />
Homer… Mogao bih nabrajati unedogled!<br />
• (Dobar) književni prevoditelj mora čitati što je<br />
više moguće, kako na jeziku na koji prevodi tako<br />
i na jeziku s kojega prevodi. Smatrate li da isto<br />
vrijedi i za pisce i što trenutačno čitate?<br />
Svakako. Mladim književnicima uvijek<br />
savjetujem da čitaju, čitaju i čitaju. Trenutačno<br />
čitam 'An Immense World' Eda Yonga i<br />
'When We Cease to Understand the World'<br />
Benjamina Labatuta.<br />
• Pojedini književnici smatraju da je pisanje<br />
posao kao i svaki drugi te da zahtijeva disciplinu<br />
i redovitost čak i ako u tome trenutku nemaju<br />
nadahnuća; drugi, pak, tvrde da najbolja<br />
književnost nastaje kao plod trenutnog<br />
nadahnuća. Kakav je vaš spisateljski proces?<br />
Nastojim raditi redovito i metodično, pet dana<br />
tjedno, i zaključio sam da sam ujutro obično<br />
produktivniji nego poslijepodne ili navečer. Kad<br />
bih čekao nadahnuće, na koncu bih vjerojatno<br />
samo okopavao vrt ili po cijeli dan vozio bicikl.<br />
• Vaš prethodni, međunarodno hvaljen i<br />
nagradama ovjenčan roman 'Svjetlo koje ne<br />
vidimo' uskoro će zaživjeti kao Netlixova mini<br />
serija. Koliko sudjelujete u njezinu nastanku? Jeste<br />
li jedan od onih koji zahtijeva da bude uključen u<br />
sve odluke ili scenaristima dopuštate da vaše djelo<br />
prilagode u skladu s vlastitom vizijom?<br />
Televizija je medij o kojemu ne znam mnogo,<br />
pa sam scenaristu Stevenu Knightu rado<br />
dopustio da mojem romanu pristupi na vlastiti<br />
način. Njemu svakako mnogo bolje nego meni<br />
leži pisanje humorističnih i opasnih situacija i<br />
izgradnja napetosti.<br />
Također sam vrlo rado dopustio Shawnu Levyju,<br />
redatelju svih četiriju epizoda, da u njih unese<br />
vlastitu estetiku. On itekako umije udahnuti život<br />
svojim pričama. Jedva čekam vidjeti što će njih<br />
dvojica iznjedriti.<br />
• U romanu 'Grad u oblacima' opisujete različita<br />
povijesna razdoblja i razne dijelove svijeta, i<br />
to sa suverenošću nekoga kome su te različite<br />
<strong>kulture</strong> i podneblja vrlo bliski. Volite li i sami<br />
putovati i koji su vas se dijelovi svijeta najsnažnije<br />
dojmili? Nastavno na to, jeste li ikad bili u<br />
Hrvatskoj i kanite li možda posjetiti našu zemlju u<br />
skoroj budućnosti?<br />
Dugo sam pisao putopisne članke za razne<br />
časopise: pisao sam o Ekvadoru, Havajima i<br />
Arktiku, a napisao sam čak i memoare o godini<br />
provedenoj u Italiji sa suprugom i našim tek<br />
novorođenim blizancima.<br />
Putovanja u književniku katkad mogu izazvati<br />
čak i previše osjetilnih podražaja, pa je po meni<br />
ključ za pisanje uvjerljive proze u pronalasku<br />
ravnoteže između čitanja, putovanja i promatranja<br />
- što su oblici sagledavanja vanjskoga svijeta - te<br />
maštanja i sanjanja - što su oblici sagledavanja<br />
unutarnjeg svijeta.<br />
Hrvatsku nikad nisam posjetio, no o njoj sam<br />
čuo mnogo toga lijepog! Jednog bih dana volio<br />
doći i malo planinariti i pecati.<br />
• I na koncu, na čemu trenutačno radite<br />
i kad možemo očekivati novo remek-djelo<br />
Anthonyja Doerra?<br />
Radim na tri različita projekta, ali svi su,<br />
nažalost, u povojima, pa o njima još ništa ne mogu<br />
reći. Morat ću nastaviti napredovati korak po korak<br />
u nadi da će neki od njih zaživjeti!<br />
25<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.
26<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Lalina životna<br />
priča jednako je<br />
zanimljiva kao i<br />
njezina umjetnost.<br />
Njezine životne<br />
lokacije bile su i<br />
dobrim dijelom<br />
ostale Sarajevo -<br />
Zagreb - New<br />
Orleans. Trenutno<br />
izlaže na skupnoj<br />
izložbi u MSU, a u<br />
studenom otvara<br />
solo izložbu "Smijeh<br />
meduze" u galeriji<br />
Nova<br />
LALA<br />
FEMINIZAM JE U SRŽI<br />
PROGRESIVNE MISLI I NA<br />
TE IDEJE SE OSLANJAMO<br />
U KRIZNIM VREMENIMA<br />
piše: Srđan Sandić<br />
snimke: Vanesa Pandžić / Cropix<br />
Lalalalalala! Uvijek joj tako nekako doviknem prije<br />
nego što je pozdravim! Prekrasno ime, velika<br />
umjetnica - LALA RAŠČIĆ! Naime, upravo je njezin<br />
rad dio izložbe "Drugarstvo" koja je nedavno<br />
otvorena u MSU (otvorena je, pazite sada - do 31.<br />
12. 2023. na 1. katu) kao još jedno poglavlje novog<br />
privremenog postava u MSU, "Zbirka kao glagol".<br />
Izložbu su zajednički kurirale sve kustosice iz MSU,<br />
pod vodstvom nove direktorice Zdenke Badovinac.<br />
Izložba je mahom posvećena umjetničkim kolektivima i grupama i kolektivnom<br />
djelovanju. Lalin rad u izložbi je stariji rad, iz 2009., "Individualne utopije", a<br />
baziran je na istinitom događaju koji se odvio u dva centra za mentalno zdravlje<br />
u Mostaru i tragikomično progovara o apsurdima života i pokušaja umjetnosti<br />
te pomirenja kroz intervenciju dobronamjernih internacionalnih organizacija u<br />
postratnom društvu u BiH.<br />
Rad ujedno progovara i o solidarnosti i drugarstvu te ima formu teksta kojeg<br />
Raščić izvodi uz već kultni mostarski bend Vuneny te seriju crteža koji su portreti<br />
svih likova koji se pojavljuju u tekstu. S druge strane, "Smijeh meduze" je predstojeća<br />
izložba i ujedno naš drugi povod teksta, koja se otvara 9. studenoga u Galeriji Nova<br />
u Zagrebu i koju kurira Ana Dević iz WHW-a u suradnji s udrugom Domino. Nakon<br />
dosta duge pauze Lala samostalno izlaže u nekoj galeriji u Zagrebu. Izložba se sastoji<br />
od pažljivo probranih i protkanih radova iz dva ciklusa. Prvi je ciklus GORGO iz 2019.<br />
u kojem se bavi mitskim likom Meduze i narativom koji je okružuje, a drugi radovi<br />
su iz ciklusa koji zove "Egzoneracija tradicije". Radove iz drugog ciklusa prezentirat<br />
će kao automatiziranu audio/video/kinetičku instalaciju pod nazivom "Počimalja"<br />
koju bazira na temeljitom i višegodišnjem istraživanju folklorne prakse pjevanja uz<br />
tepsiju i bavljenja tradicionalnim zanatima. Izložbu će pratiti i diskurzivni program<br />
koji bi trebao pomoći kod kritičkog čitanja rada, pogotovo ovog dijela koji se oslanja<br />
na etnomuzikologiju. Glavna je ideja bila povezivanje i "uvezivanje"priče o lokalnoj<br />
ženskoj folklornoj praksi s najpoznatijim antičkim mitom.<br />
Lalina životna priča jednako je zanimljiva kao i njezina umjetnost. Njezine<br />
"životne lokacije" bile su i dobrim dijelom ostale Sarajevo - Zagreb - New Orleans.<br />
Budući da su u Zagrebu imali rodbinu i prijatelje, obitelj Raščić stigla je 1992.<br />
iz Sarajeva kao izbjeglice, bez igdje ičega. Lala je krenula u Školu primijenjenih<br />
umjetnosti, nakon čega je upisala ALU. Po samom dolasku Zagreb ju nije previše<br />
dojmio, pogotovo što je kao pravoj Sarajki upravo Sarajevo bilo centar svijeta i<br />
najbolji grad na svijetu. "Sjećam se da nas je mamina prijateljica odvela u šetnju po<br />
centru, da nam pokaže grad. U podne je, naravno, pukao grički top. Nakon samo<br />
mjesec i pol preživljenog granatiranja Sarajeva, ratna zbilja mi je bila toliko blizu da<br />
sam naglas pitala: Ako svaki dan puca top, gdje pada đulad?, zadivljena očuvanim<br />
krovovima donjeg grada. Ubrzo sam shvatila da će mi Zagreb biti sigurna zona, drugi<br />
dom. Mislim da sam se brzo asimilirala i priključila kulturnom životu grada. Tada sam<br />
bila još uvijek u srednjoj školi i rijetko sam imala dozvolu da odem na cjelonoćne<br />
partije, u Kašini sam bila možda dva puta i nekom raveu... To sam, doduše,<br />
nadoknadila kasnije u životu", prisjeća se kroz smijeh umjetnica. Umjetnički, ono što<br />
joj je obilježilo rane zagrebačke dane je Virus Teatar Michelangelo Ivane Popović.<br />
"Probe smo imali u klubu Gjuro2 i svaka dva tjedna smo izvodili igrokaze, modne<br />
revije, performanse. To su bili ti četvrtci u Gjuri. Tu sam srela širok krug kulturnjaka<br />
i movers-n-shakera, koji su mnogi još uvijek na sceni. Sjećam se da se slušao čudni<br />
melange pop muzike i sjećam se da je podjednako bilo zabavno i oko šanka i na<br />
dance looru. Sjećam se tih izlazaka jer, kao jako mlada, osjećala sam se kao dio<br />
nečega, a svi koji su se tamo našli su mi djelovali jako interesantno i svjetski iako<br />
nisam razumjela pola toga što se pričalo i o kakvim se odnosima radilo", prisjeća se.<br />
Nekoliko je izložbi i osoba koje su joj bile jako bitne u konstruiranju umjetničke<br />
prakse i nužno - popratnog identiteta. Prva izložba koja ju ja zaprepastila, inspirirala<br />
i pomakla je velika izložba Petera Greenwaya "Watching Water" 1993. u Veneciji.<br />
Druga je automatizirana izložba Phillipa Parrena u Milanu koja se pali i gasi i ima<br />
koreograirano trajanje od sat i pol. U važna iskustva umjetnosti ubraja i koncert<br />
Laurie Anderson. "Sjećam se da me je izbila iz cipela - njezina prisutnost na sceni,<br />
način na koji je koristila priču i tehnologiju, kadenca njezina glasa u naraciji. Kroz<br />
godine sve se više divim ženama umjetnicama iz naše regije kao što su Karain Ladik,<br />
Duba Sambolec, Vlasta Delimar i Sanja Iveković. Njihova energija i kontinuitet u radu<br />
su mi velika inspiracija. Vlastina izložba u MSU je, mislim, najbolja samostalna izložba<br />
što je ta kuća priredila."<br />
Fascinirana je bila i s Forced Entertainment i njihovom serijom izvedbi<br />
Tabletop Shakespeare, gdje glumci koristeći kućne predmete prepričavaju radnju<br />
Shakespeareovih drama, i to svih ikad napisanih. "To mi je nekako savršen primjer<br />
jakog a jednostavnog koncepta. Veliki uzor mi je i Dawn DeDeaux, umjetnica iz New<br />
Orleansa, koja je dosta poznata na jugu SAD-a, no ovdje rijetko tko zna za nju. Mogu
RAŠČIĆ<br />
SUVREMENA<br />
UMJETNICA NA<br />
KOJU TREBATE<br />
OBRATITI<br />
PAŽNJU<br />
kojem radim pa sam tako i čula nekoliko puta da je moj rad anakron. Istovremeno<br />
bavila sam se nekim temama i postupcima puno ranije nego što je to ušlo u svijet<br />
mainstream umjetničkih razmatranja. Naprimjer, bavljenje folklorom, što je sad<br />
neka vrsta pomame, ja zapravo njegujem u svom radu već decenijama. Mislim da moj<br />
rad karakterizira velika posvećenost detalju i estetici, ali i istovremeno nekoj priči<br />
koja se uvijek vezuje za neki civilizacijski 'grand narativ'. Vjerujem da je u kontekstu<br />
regionalne umjetničke scene moj glas autentičan, ne znam koliko i prepoznatljiv<br />
(najgore je kad počneš sličiti samoj sebi), i svakako postoji publika i kritika koja moj<br />
rad i glas više ili manje razumije i uvažava."<br />
Oko prijeporne sintagme "suvremena umjetnost" ima rezolutan stav:<br />
"Suvremenost općenito, po meni, ne postoji izvan konteksta. Ona je uvijek u<br />
komunikaciji s povijesti umjetnosti, ali i s najnovijim tendencijama u teoriji,<br />
znanstvenim otkrićima, dnevno političkim temama i tehničkim inovacijama.<br />
Umjetnici su najčešće oni koji opipavaju bilo suvremenosti koja se rapidno<br />
transformira i svjetionici su koji se isturaju na mjesto promjene i problema."<br />
27<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
reći da mi je bila mentor u umjetnosti i u životu. Od nje sam u polju umjetnosti<br />
naučila kako misliti veliki format i gdje stati, kad se nešto može smatrati gotovo,<br />
kad se istraživanje iscrpilo, i kako se instinktivno prepustiti ludičkim ili estetskim<br />
odlukama. U polju života Dawn me je naučila kako napraviti whisky sour i prirediti<br />
dobru vrtnu zabavu."<br />
Nakon završene zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti, putovanja i<br />
usavršavanja po Europi, odselila se u Ameriku. Neizostavno pitanje koje se<br />
nameće jest na koji je način Amerika utjecala na njezino razumijevanje suvremene<br />
umjetnosti, odnosno na koji način ju je "preodgojila"?<br />
"Kad sam stigla u New Orleans, nisam imala ni kontakte, ni prijatelje, niti neki<br />
poseban profesionalni razlog da budem tamo. U SAD sam otišla radi supruga koji je<br />
bio privremeno poslovno vezan za jug SAD-a. Kako je svijet suvremene umjetnosti<br />
u SAD-u organiziran mahom na dvije obale, New Orleans je bio periferija art svijeta<br />
sve dok nije 2007. održan prvi Prospect bijenale. Prospect je bila prilika da se lokalni<br />
umjetnici istaknu, te su osnivali galerije koje bi održavali kao kolektivi. Ubrzo<br />
sam upoznala nezavisnu umjetničku scenu i sedam godina bila članica kolektiva<br />
i galerije Good Children Gallery. Na taj način me je Amerika naučila libertarizmu,<br />
anarhizmu, samoorganizaciji, guerrilla aktivizmu i samoodrživosti više nego što sam<br />
o tim modelima mogla naučiti iz našeg okruženja. Generalno govoreći, u Americi<br />
su umjetnici puno angažiraniji oko ideje tržišta. Art market im nikad nije daleko u<br />
mislima. Jako često to rezultira estetiziranim 'cash and carry' radovima, neugodnoj<br />
samopromociji ili robovanju nekim trendovima. Bez obzira na sve, tržište je nužno u<br />
izostanku javnog inanciranja da bi umjetnici mogli preživjeti i nastaviti raditi. Na to<br />
gledam kao na neki potpuno drugi univerzum i smatram da je dosta ograničavajuće.<br />
No, Amerika nema u interesu graditi neku bitnu kulturu, ona se sama stvorila i sama<br />
se inancira jer je jednostavno jako puno novca u optjecaju. Puno je bitnija gala<br />
večer za donatore u nekom centru za umjetnost nego otvorenje izložbe. Upravo mi<br />
je neovisno djelovanje u Good Children Galleryju, mimo javnih inancija, tržišta ili<br />
donatora jasan izraz otpora - i to je taj drugi model na drugom spektru organizacije<br />
svijeta umjetnosti. Preko tog modela sam shvatila koliko je javno inanciranje<br />
<strong>kulture</strong> bitno za razvoj kritičkih pozicija koje ne moraju podilaziti tržištu ili hypeu i<br />
koliko je sustavno inanciranje bitno za razvoj značajnih opusa i eksperimentalnih<br />
praksi koje onda sazrijevaju u kvalitetnu suvremenu kulturu koja ostavlja trag",<br />
objašnjava ova svestrana umjetnica.<br />
Lalin umjetnički rad je dosta, po prilici, nekonvencionalan za umjetnicu<br />
njezine generacije i s ovog područja, međutim ne nedostaje mu autoreleksije i<br />
samokritičnosti. "Imam osjećaj da sam uvijek u nekom raskoraku s vremenom u<br />
Približavanje razumijevanju Raščićkine umjetnosti vodi nas<br />
tragovima feminizma, još jednog termina o kojem ponajviše<br />
neznalice u današnjem medijskom polju govore. A o umjetničkom<br />
da i ne govorimo. Raščić je svijetli primjer: "Kad sam počela raditi<br />
s videom i videoperformansom bila sam pozvana da sudjelujem u<br />
izložbama ženske umjetnosti. Nije mi isprava bilo jasno zašto je bitno da se izdvoji<br />
ženska umjetnost. Kako sam u tim radovima, pogotovo onima koji simuliraju<br />
audiodrame, modiicirala glas i preuzimala različite rodne uloge, pa tako napravila i<br />
rad u "dragu" (u radu "Sve je povezano" glumim pet muškaraca), pitanja utjelovljenja<br />
roda i feminizma kao i takve interpretacije mog rada su se počele nametati, što je<br />
i mene potaklo da se svjesnije pozabavim tim pitanjima. Tek kad sam se povezala<br />
s organizacijom CRVENA iz Sarajeva i s njima ostvarila nekoliko suradnji, počela<br />
sam da uključujem jasnu feminističku agendu u svoj rad. To su pitanja moći, pitanja<br />
tko priča i interpretira povijest, koja je uloga žena u formativnim civilizacijskim<br />
narativima i zašto su ti narativi takvi - zašto je patrijarhat utkan u sve što pod<br />
podrazumijevanjem zapadne <strong>kulture</strong> čitamo, učimo, živimo", prisjeća se svojih prvih<br />
feminističkih koraka.<br />
Od CRVENE je, tvrdi, naučila da ako si žena, imaš obrazovanje, zarađuješ,<br />
imaš mogućnost izbora kakvu boju kose nosiš ili želiš li da postaneš majka ili ne -<br />
neodgovorno je reći da nisi feministkinja ili da te feminizam ne zanima. "Feminizam<br />
po meni ima organsku vezu s drugačijim i antikapitalističkim shvaćanjem svijeta,<br />
s nekim mekšim i prirodnijim modelom društvenog uređenja. Feminizam koji<br />
zagovaram je onaj koji počiva na širokom shvaćanju ideja zajedništva, jednakosti,<br />
i u zadnje doba, popularnoj ideji skrbi. Iako sada identitarne politike miču fokus<br />
s feminizma kao takvog, mislim da je feminizam u srži progresivne misli. Uvijek<br />
je bitno tupiti i tuliti o pitanju pozicije žene u društvu jer njezino pitanje povlači<br />
za sobom i prava drugih. Koliko smo god daleko stigle, uvijek postoji opasnost<br />
da konzervativne politike umanje ili oduzmu ta prava. Nije dovoljno da se sačuva<br />
status quo. Borba je svakodnevna i kako nas uče ove zadnje pandemijske i klimatski<br />
poremećene godine, ideje koje feminizam zagovara su one na koje se oslanjamo u<br />
kriznim vremenima", pojašnjava.<br />
Važno je reći "ususret kraju" ovog portret-teksta o našoj umjetnici da se razgovor<br />
za ovaj tekst događa u njezinoj, slobodan ću biti i reći - "zagrebačkoj rezidenciji",<br />
u podstanarskom stanu u kojem živi sa suprugom. Sparno je. Vrućina broji 36<br />
stupnjeva. Pijemo gemišt i slušamo klasičnu glazbu. Pušimo puno cigareta. Scena<br />
našeg razgovora je nadrealna i smiješna, ali beskrajno uživam u njoj. Filmična<br />
je. Oboje smo svjesni nužnosti teatralnosti, u bivanju u umjetnosti, u - svakako,<br />
bivanju u životu. Takva joj polupretenciozna pitanja postavljam, na sreću, ona puno<br />
konkretnije i suvislije odgovara.<br />
Lali nudim nategnutu, suženu deiniciju njezina umjetničkog proila/identiteta,<br />
a to je da je "performerica s instalacijom" - i ne nudim ju tek tako, već više iz<br />
vlastite (novinarske?) potrebe i naloga da stvari "pojednostavim za tu imaginarnu<br />
Šteicu", za koju je većina mojih kolega uvjerena da postoji, i da upravo ona -<br />
kupuje naša izdanja. Ja nekako ne vjerujem da Šteica jadna zapravo postoji, ali<br />
tko me pita. Lala se smije mojoj opasci i dodaje: "Složila bih se s tvojom tezom, no<br />
ne bih išla za sužavanjem svog umjetničkog identiteta. Štoviše, išla bih u širinu.<br />
Moja praksa je ona koja se može opisati kao suvremeno umjetnička. Bitno mi je<br />
da su mi radovi modularni i višemedijalni. Jedan projekt se može prikazati na više<br />
načina, od jednostavne projekcije do složene instalacije sa svjetlima, objektima i<br />
projekcijama. Dojmila me se jako sintagma Mieke Bal, nizozemske umjetnice, koja<br />
je rekla - performative installation. Ja to shvaćam kao prostor koji se kretanjem<br />
postupno otvara posjetitelju kao kakav interijer dobro osmišljene barokne<br />
crkve. Na strateškim punktovima postoje događaji - events, kojima se kao nekim<br />
dramaturškim postupkom gradi atmosfera, ali i značenje. U svom radu sam dosta<br />
radila s performansom i videoperformansom, gdje sam najviše radila upravo s<br />
izvedbom teksta. U većini videoradova se pojavljujem kako čitam neki tekst, pa me<br />
je tako moguće povezati s performansom, premda me velik dio lokalne kritike ne<br />
svrstava u kanonizirani niz performera iz regije. O ideji performativnosti razmišljam<br />
kao o mogućnosti naracije kroz odnose s okolinom. Jako mi je bitna i fabrikacija<br />
i taj aspekt rada s materijalom kod crteža, slike ili objekta smatram svojevrsnim<br />
izvedbenim činom."
28<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
VATROSLAV KULIŠ<br />
OSTAT ĆU VJERAN SLIKARSTVU I AKO GA<br />
SUTRA PROGLASE NEUMJETNOŠĆU<br />
JEDAN<br />
MORSKI<br />
RAZGOVOR O<br />
ARSENU,<br />
TENŽERI,<br />
MURTIĆU I<br />
KEITHU<br />
RICHARDSU
NEOBIČNO MI JE IMPONIRALO KADA MI JE VESELKO TENŽERA PREDLOŽIO DA<br />
ILUSTRIRAM CRTEŽOM NJEGOVE TEKSTOVE U VJESNIKU. JOŠ SAM BIO NA<br />
AKADEMIJI PA MI JE GODILA TA MEDIJSKA PRISUTNOST, ALI I HONORARČIĆI. ALI<br />
VIŠE OD TOGA ODREDILA SU ME DRUŽENJA S VESELKOM I NJEGOVIM<br />
PRIJATELJIMA I DRUŠTVOM. PRIMJERICE, UPOZNAO ME S IGOROM ZIDIĆEM I<br />
MANDIĆEM. BILO JE DIVNO SLUŠATI NJEGOVE DUHOVITOSTI, UVIJEK BI SE<br />
SKUPILO DRUŠTVO OKO NJEGA U MOCCI NA TRGU ILI U PASSAGEU ILI U<br />
MAJMUNJAKU ISPOD NEBODERA. BIO JE KAO PUČKI TRIBUN<br />
razgovarala: Patricia Kiš Terbovc<br />
snimke: Nikolina Vuković Stipaničev / Cropix<br />
29<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Vatroslav Kuliš jedan je od onih<br />
umjetnika koji s godinama stvaraju<br />
sve bolje i bolje, sve žešće poteze i<br />
kolorite, koje zna dobro kontrolirati.<br />
Ima prepoznatljiv, autentičan<br />
rukopis, ne odustaje, pomodnost<br />
i razna strujanja nije ono što ga<br />
zanima. Znali smo se sretati u<br />
prvom valu pandemije, sa suprugom<br />
Danijelom preselio se u moj kvart jer im je stan u Jurišićevoj bio oštećen u<br />
potresu. Vratili su se u stari stan, odakle svakodnevno odlazi u atelje. No, sada<br />
je ljeto, na moru je, na potezu Korčula - Zlarin. Razgovarali smo uoči njegove<br />
šibenske izložbe, tijekom priprema bio je na otoku Zlarinu.<br />
• Vaša izložba u Šibeniku prva je slikarska izložba u Kući umjetnosti Arsen,<br />
otvorenoj prošle godine. Koje je vaše sjećanje na Arsena Dedića? Koliko ste se<br />
dobro poznavali?<br />
Kuća umjetnosti Arsen višenamjenski je prostor, multimedijski otvoren<br />
za sve vrste umjetnosti. Manje kazališne predstave, komorne koncerte,<br />
književne večeri, art ilmove, plesne programe. Dakle, sve što se događa u<br />
tom prostoru uvijek je na neki način hommage Arsenu pa tako i moja izložba.<br />
Ipak da to i potvrdim, jednu sam sliku naslikao i posvetio upravo njemu.<br />
Poznavali smo se jako dugo, još iz vremena Histriona, ali tada se nismo puno<br />
družili, tek nekoliko posljednjih godina češće. Bio mi je svega dvaput u<br />
ateljeu. Nažalost, ispalo je da smo naše posljednje druženje i suradnju imali<br />
na Sceni Amadeo u srpnju 2015. godine, preko Nenada Jandrića voditelja<br />
Scene Amadeo organizirali smo humanitarni koncert za akciju Korak u život,<br />
kojom su se prikupljala sredstva za stipendije za mlade ljude bez roditeljske<br />
skrbi. Organizator akcije je Rotary klub Kaptol, koju je koordinirao član kluba<br />
Mladen Gajski. Za taj koncert napravio sam 200 graika<br />
manjeg formata, koju je dobio svaki kupac ulaznice. Arsen<br />
je sam dovoljno atraktivan za publiku, ali graike smo<br />
dodali kao bonus i opravdanje za više cijene ulaznica.<br />
Bilo je dirljivo slušati Arsenove gotovo nježne primjedbe<br />
"Sve za dicu, sve ćemo napraviti za dicu...". I odmah je<br />
velikodušno i entuzijastički pristao. Uz Arsena nastupila je<br />
i Gabi Novak, Lea Dekleva i maestro Branko Bulić - Bula.<br />
• Pripremate izložbu novih radova u Zagrebu u rujnu.<br />
O čemu je riječ?<br />
Nije riječ o velikoj izložbi, radi se samo o tri slike<br />
velikog formata koje su nešto novo i drukčije. Nisu<br />
centripetalne fuge. Radi se o galeriji Cloverield, vlasnika<br />
Damira Kanaeta. Kustos će biti Feđa Gavrilović. Ostalo<br />
nek' bude tajna. Otkrit ću naslov izložbe: Poslije Mojsija.<br />
• U svojim sedamdesetim godinama stvarate djela koja su energičnija nego<br />
ikad. Za slikare nema penzije, stvarati se mora?<br />
Ploviti se mora, također. Slikarstvo je više nego ikad u središtu mojeg<br />
interesa, svjetonazora, vremena. Redovito odlazim svako jutro u atelje i<br />
slikam do jedan. Sada, kad su duži dani, tamo sam od sedam sati. Kada je kišni<br />
i tmurni dan, čitam. Ako puno radiš, ponekad naletiš na zlatnu žilu rješenja i<br />
ideja. Energiju uglavnom čuvam za slikanje, i nije to više ona neumorna živost<br />
iz mladosti koja traži zabavu.<br />
• Vašu je retrospektivu u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, tada<br />
Modernoj galeriji, osujetila pandemija. Pokušali ste, izložili neke plakate po<br />
gradu, no, naravno, nije to bilo to. Koliko vam je bilo krivo, riječ je o izložbi<br />
koja se pripremala godinama?<br />
Pa je, bilo mi je krivo, naravno. Moje su izložbe, barem na otvorenju, uvijek<br />
bile jako dobro posjećene. Ovako je bilo samo nekoliko posjetitelja, koliko je<br />
to bilo moguće prema pandemijskim mjerama. Medijski prostor privukao je<br />
predsjednik Zoran Milanović pa je izložba bila i na prvom Dnevniku. Međutim,<br />
nisu spomenuli na čijoj je predsjednik izložbi, ali većina je prepoznala<br />
radove. Napravili smo i velike jumbo plakate po gradu, koji su se dopali<br />
Svakako sam čitač, nešto<br />
malo iznad prosjeka.<br />
Među knjigama se<br />
najbolje osjećam, živim u<br />
depolitiziranom<br />
kraljevstvu estetike,<br />
umjetnosti i ideja<br />
građanima, s optimističnom porukom "Kad pobijedimo covid". Nažalost, to se<br />
još nije dogodilo.<br />
• Na samim ste počecima svojeg djelovanja crtali portrete uz tekstove<br />
Veselka Tenžere. Koliko vas je to odredilo?<br />
Neobično mi je imponiralo kada mi je Veselko predložio da ilustriram<br />
crtežom njegove tekstove u Vjesniku. Nabrojit ću neke: Hergešić, Nazor,<br />
Heidegger, Slavko Loevy, Tadijanović... Još sam bio na Akademiji pa mi je<br />
godila ta medijska prisutnost, ali i honorarčići. Ali više od toga, odredila su me<br />
druženja s Veselkom i njegovim prijateljima i društvom. Primjerice, upoznao<br />
me s Igorom Zidićem i Mandićem. Bilo je divno slušati njegove duhovitosti,<br />
uvijek bi se skupilo društvo oko njega u Mocci na trgu ili u Passageu, ili u<br />
Majmunjaku ispod nebodera. Bio je kao pučki tribun. Sve što bi pričao obično<br />
bi drugi dan osvanulo u Vjesniku. Znao bi me i iznenaditi. Zadržali bismo se<br />
u Klubu književnika gotovo do zore, i onda bi on išao u Utrine, koje bi znao<br />
nazvati Jutrine, a ja u moju Dubravu. Rekao mi je "idem napisati tekst, a ti u 9<br />
donesi crtež Heideggera". Veselko je jedan od rijetkih koji je tada pisao, kako je<br />
on to zvao, "ravno u mašinu". Crtao sam jedva otvorenih očiju, ali sam donio u<br />
9, kada i on. Onda bismo otišli proslaviti svoju profesionalnost. Pravi život!<br />
• Crtali ste i portrete, primjerice, Stipu Mesića. Kako je to izgledalo?<br />
Trebalo je biti rutinski, ali je portret ispao daleko bolji nego što sam<br />
očekivao. Pritom je jako pomogla fotograija fotografa Čuveljaka. Mnogi iz<br />
struke kažu da je Mesićev portret među boljima u Saboru, ali neki misle i da<br />
je najbolji. Veselila me crvena pozadina koju sam naslikao. Htio sam naglasiti<br />
slavonsku veselost ijuju kolorizma. Radio sam i Luku Bebića, čiji je portret<br />
manje poznat, a trudio sam se napraviti ga što bolje, jer mi je Luka i prijatelj.<br />
• Velik ste erudit, puno čitate, slušate mnogo glazbe...<br />
Hvala! To je pretjeran kompliment. Možda malo preuzetno. S eruditima<br />
kao što su Ladan, Macan, Vujić, Visković, družio sam se u Leksikografskom,<br />
ali, nažalost, to nije prelazno. Ali svakako sam čitač, nešto<br />
malo iznad prosjeka. Najveći čitač i peripatetičar bio je<br />
Tonko Maroević. Mislim nedostižan u toj disciplini. Među<br />
knjigama se najbolje osjećam, živim u depolitiziranom<br />
kraljevstvu estetike, umjetnosti i ideja. To nije eskapizam,<br />
to je užitak u jednom važnom dijelu života. Da, i volim<br />
knjigu kao predmet.<br />
• Surađivali ste s Histrionima?<br />
Ja sam bio najviše nosač scenograije, kao i ostali u<br />
Histrionima. Prisustvovao sam od početka uz Zlatka Viteza<br />
u osnivanju Histriona, i tako bio i član. Dizajnirao sam<br />
znak Histriona. U "Domagojadi", prvoj predstavi Histriona,<br />
s Kuzmom Kovačićem, radio sam lutku troglavog zmaja. To<br />
su bili stilizirani portreti autora (Škrabe, Senker, Mujičić).<br />
Ali glumio sam u kazalištu Komedija u predstavi "Novela od stranca". Nisam<br />
krivo rekao - "od stranca" je. Tamo sam igrao učenika Leonarda da Vincija,<br />
a Kuzma opet sa mnom, bio je učenik Botege Michelangela. Renesansno<br />
obučeni motali smo se po pozornici i crtali portrete likova u prolazu i gledali<br />
zgodne plesačice, od kojih mi je jedna kasnije postala ženom. Zapravo, ja sam<br />
jedini živući učenik iz radionice Leonarda da Vincija. Za tu sam predstavu<br />
oslikao velike slike po velikim renesansnim slikarima Leonardu i Boticceliju,<br />
zajedno s kolegom Danijelom Paškvanom. Sjećam se da smo naslikali veliku<br />
"Primaveru" od osam metara, gdje smo u likove sa slike ugradili portrete<br />
glumaca iz predstave. Kada je predstava skinuta s repertoara, neki su si<br />
glumci izrezali te portrete i odnijeli kući. Na velikom platnu ostale su velike<br />
četvrtaste rupe...<br />
• Na moru ste? Kako vas more inspirira?<br />
Smatram da su moje boje sonorne, mediteranske. Samim time, more mi je<br />
inspiracija. Mnoge su moje slike nastale direktno po mediteranskom pejsažu,<br />
primjerice, Jezero Kuti kod Metkovića, neki pejsaži po Pelješcu. Odabrao bih<br />
motiv, stilizirao ga i preoblikovao. Kako bi rekao moj prijatelj Stipe Nobilo,<br />
Mediteran je arkadija boje i mirisa i aleja eteričnih aromata. Po svojoj paleti,<br />
nisam ni Poljak ni Pemac, slikarski sam Sredozemac (smijeh).
30<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
NA ZADNJEM VENECIJANSKOM BIJENALU KOJE SAM<br />
POSJEĆIVAO, SVE SAM MANJE RADOVA PAMTIO. KAD<br />
IZAĐEM IZ NEKOG RESTORANA, PAMTIM DOBRO JELO,<br />
PA IZ NEKIH PRIGODA PAMTIM NEKU ZGODNU ŽENU, A IZ<br />
VENECIJE NISAM ZAPAMTIO NIŠTA. REĆI ĆETE DA SAM<br />
STARI SENZIBILITET I VJEROJATNO STE U PRAVU<br />
• Uz izložbu u Galeriji Mona Lisa, koja se ove godine mogla pogledati u<br />
Zagrebu, rekli ste da mnogi kustosi doživljavaju slikarstvo kao izgubljeno<br />
zanimanje. Možete li nam to pojasniti?<br />
Vjerojatno sam mislio na njihovo izgubljeno zanimanje za slikarstvo. Jedna<br />
mi je ravnateljica rekla da ne voli slikarstvo, već samo fotograiju. Desetljećima<br />
već najavljuju smrt slikarstva nostradamuskom upornošću. Istina je, unatoč<br />
proplamsajima (Nova slika 80-ih) slikarstva, priznajem, nije više perjanica<br />
likovne umjetnosti i vrti se u krug. Današnji oblik nekog hiperrealizma<br />
vratio se u vrijeme predimpresionizma, predrafaelita. Za slikare poput mene,<br />
slikarstvo koje nas zanima, ono je koje je počelo od impresionizma naovamo,<br />
koji su prvi oslobodili boju i potez. To se valjda dogodilo s izumom tube za<br />
boju. Dobro. I Delacroix! Za mene korijen slikarstva je u boji i osjetljivosti.<br />
Svako slikarstvo je bolje nego nikakvo. Suprotno tome, umjetnost, umjetnička<br />
praksa, pod opsadom su racija. Na zadnjem Venecijanskim bijenalu koje sam<br />
posjećivao, sve sam manje radova pamtio. Kad izađem iz nekog restorana,<br />
pamtim neko dobro jelo, pa iz nekih prigoda pamtim neku zgodnu ženu,<br />
a iz Venecije nisam zapamtio ništa. Reći ćete da sam stari senzibilitet i<br />
vjerojatno ste u pravu. Ja sam skloniji moderni nego postmoderni, post<br />
ovo, post ono i završimo u postu od slikarskih vrijednosti. Korizma duha.<br />
Ostat ću vjeran slikarstvu, i ako ga sutra proglase neumjetnošću. Naprosto,<br />
slikarstvo me raduje. Ja slikam da bih udovoljio, prije svega sebi, a onda ne da<br />
bih udovoljio suvremenicima, nego prethodnicima. Uvijek sam se znao diviti<br />
prethodnicima, i slikarima i književnicima. Uključujući i živuće.<br />
• Nastavljate li raditi na ciklusu centripetalne fuge?<br />
Zasad da. Zanimljivo, to mi je najdulji ciklus, i traje oko četrnaest godina.<br />
Prijašnji ciklusi trajali su najviše tri do pet godina. Valjda je ta slikarska tema<br />
nešto što mi je najviše privuklo pozornost i najdulje me je okupiralo; valjda<br />
je dublje vrelo inovativnosti unutar tog jezika. Kad sam počinjao, nisam<br />
niti slutio da ću toliko obrađivati tu temu. Naprosto, mojoj likovnoj svijesti<br />
odgovara taj vizualni jezik i ti neigurativni plastički simboli. Ako još nisam<br />
iscrpio izvor, zašto bih tražio novi? Često me pitaju radim li nešto novo. Kad<br />
promijenim, onda najčešće kažu, ono ti je bilo bolje. Ljudima, naprosto, treba<br />
vremena da se naviknu.<br />
• Na jednoj od slika u tom ste ciklusu naslikali i Keitha Richardsa.<br />
Zašto Richards?<br />
Ja sam generacija iz Dubrave koja je najviše voljela Stonese. Mislim da je on<br />
duša benda te kako je u tom smislu važniji od Jaggera, koji je vizualni i vokalni<br />
simbol Stonesa.<br />
• Kritika cijeni drski kolorit vaših boja. Koliko vam je on bitan?<br />
Boja je ono što na mojoj slici drži mentalnu temperaturu. Boja više<br />
izražava osjećaje, nego što ih opisuje. U mojim slikama boja je samobitna i<br />
skladotvorna. Svaki nanos tona boje mora biti u skladu s idejom kompozicije.<br />
One su vrelo mojeg likovnog govora, emocija.<br />
• Jednom sam napisala da vas pogrešno nazivaju umjetnikom koji nastavlja<br />
trag Ede Murtića u našem slikarstvu, složili ste se sa mnom. Zašto vas, prema<br />
vašem mišljenju, često stavljaju u tu poveznicu?<br />
Mislim da je to počelo davne 1979. godine prošlog stoljeća. Ajme koliko je<br />
godina prošlo. Za moju prvu izložbu u Varaždinu Vladimir Maleković napisao<br />
je kritiku koja je u potpunosti bila pozitivna i airmativna. U toj je kritici<br />
spomenuo da se pojavio mladi slikar koji nakon Murtića zna s bojom. Moram<br />
podsjetiti da je Vjesnik u ono doba bio novina neupitne društvene važnosti,<br />
a Maleković kritičar čiji je sud bio silno važan. Bio je kritičar s kičmom.<br />
Faktotum. Ta mi je kritika puno značila, i za to sam mu bio jako zahvalan. A<br />
sad ovo drugo. Murtić, kako je izvrsno pisao Zidić, izuzetno je ekonomičan<br />
s bojom. Temelj njegove palete su osnovne boje crvena, plava, zelena, žuta<br />
i puno crne. Nevjerojatno je da se s tako malo boja može biti tako veliki<br />
kolorist, što je on bez dvojbe. Željka Čorak napisala je divan tekst o njegovoj<br />
crnoj boji. Zapravo u tome ima jedne apsurdne točnosti. U crnoj boji su sve<br />
boje, jer ih upija, a kao što znamo, bijela odbija. U tome je ogromna tajna<br />
Murtićeva kolorizma. Iz njegove crne valjda emaniraju sve boje. Ja gotovo<br />
uopće ne trošim crnu, nego pariškoplavu, koja sugerira dubinu. Dakle, moja<br />
paleta je puno bogatija, što ne mora značiti da je bolja i eikasnija. Primjerice,<br />
Dulčić mi je puno bliži paletom. Ja se često koristim "iščašenim sladolednim<br />
bojama". Osim toga, Murtić je bard i promicatelj apstrakcije u herojsko doba<br />
šezdesetih. Ja sam stigao na gotovo. Mogu me jedino uspoređivati po energiji.<br />
• Sjećamo se, u Radničkoj galeriji, vaših radova na pleksiglasu. Koliko<br />
vas to inspirira?<br />
Inspirirala me jedna reklama ispod pleksija. Zanimljivo je kod tog slikanja<br />
da sam slikao kao naivci, s druge strane pleksija. To je zahtijevalo posebnu<br />
koncentraciju, jer sam morao pratiti redoslijed boja prilikom nanošenja.<br />
Kod zadnjih slojeva više nisam niti vidio što sam naslikao. Tada bih okrenuo<br />
pleksi, skinuo zaštitni sloj, i konačno vidio što sam naslikao. Kada sam se<br />
vratio slikanju na platnu, nekoliko dana mi je trebalo da se vratim na klasičnu<br />
tehniku slikanja.<br />
• I na kraju, kakvi su vam daljnji planovi?<br />
Ah... planovi? Planovi su spasonosni predjeli nade!
GORAN VOJNOVIĆ<br />
piše: Karmela Devčić<br />
snimke: Proimedia<br />
AUTOR<br />
KNJIGE<br />
'ČEFURI<br />
RAUS!' NAPISAO<br />
JE JOŠ JEDAN<br />
ROMAN O MARKU<br />
ĐORĐIĆU, LIKU<br />
KOJI GA JE<br />
PROSLAVIO<br />
NE IDEM U PLANINE, ALI<br />
SLOVENSKU LJUBAV PREMA<br />
PLANINAMA RAZUMIJEM. BITNO<br />
MANJE RAZUMIJEM OPSESIJU<br />
SLOVENACA DALMACIJOM I LOŠIM<br />
DALMATINSKIM PJEVAČIMA
32<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
'ČEFURI RAUS!' BILI SU FENOMEN VEĆI OD LITERATURE, TA KNJIGA<br />
SE U SLOVENIJI, POTOM I ŠIRE, ČITALA NA RAZNE NAČINE, ČITALI SU<br />
JE I ONI KOJI KNJIGE NE ČITAJU. FILM, KOJI JE PRATIO ROMAN,<br />
VOJNOVIĆEVU JE PRIČU O ČEFURIMA UČINIO ŠIROKO POZNATOM.<br />
'TA JE KNJIGA USPJELA OTVORITI RASPRAVU O ČEFURIMA OPĆENITO,<br />
ONA JE MNOGIMA BILA POVOD DA SE PIŠE O FUŽINAMA, O<br />
ČEFURIMA, O IZBJEGLICAMA, O IZBRISANIMA', KAŽE AUTOR<br />
Kako i u naslovu novog, u nas nedavno<br />
objavljenog romana "Đorđić se vraća" stoji,<br />
Goran Vojnović vratio se Marku Đorđiću,<br />
onom tinejdžeru iz ljubljanskog naselja<br />
Fužine, sinu došljaka iz Bosne, dečku koji<br />
je obećavajuće igrao košarku, a završio u<br />
problemima. Vojnović je, nakon trinaest<br />
godina, napisao nastavak knjige "Čefuri<br />
raus!". Marko je u ono vrijeme napravio nered, završio na policiji, otac ga je<br />
potom poslao baki i djedu, na preodgoj u Bosnu.<br />
U novoizdanom "nastavku" Marko je deset godina stariji, 2017. je, i taj i takav<br />
Đorđić vraća se u ljubljanske Fužine. Život, naravno, nije ništa manje kompliciran<br />
i siv nego što je bio tamo gdje smo ga ostavili 2008. Dapače.<br />
Dosad je u Sloveniji prodano, kaže Vojnović, između 3000 i 4000 primjeraka<br />
"Đorđića". Čefuri su dosegnuli gotovo 20.000. "Doduše, 'Đorđić' se još uvijek<br />
prodaje, o toj knjizi se govori, priprema se kazališna predstava, radi je Marko<br />
Mare Bulc, on je radio i predstavu 'Čefuri raus!'. 'Čefuri raus!' napravio je u<br />
maloj, of produkciji, a imala je golemi uspjeh. Tako radi i ovu, daleko od velikih<br />
kazališnih kuća", govori autor.<br />
Golemoj popularnosti knjige "Čefuri raus!" pomoglo je i to da je slovenska<br />
policija u ono vrijeme zaključila da - vrijeđa tamošnje policajce. Protiv pisca<br />
i scenariste Vojnovića pokrenut je postupak, koji je potom odbačen na<br />
intervenciju ministrice unutarnjih poslova.<br />
Dogovor je bio da se s Goranom Vojnovićem nađem na Bohinju. Pisac se tamo<br />
odmara sa svojima, a ja sam kanila na Triglav. Susret se nije dogodio, ovaj smo<br />
razgovor naposljetku radili telefonom.<br />
Jer, dan prije bilo je izvjesno da će u Alpama munje i oluja. Zovem Vojnovića,<br />
žalim se na vremensku prognozu, on se smije, kaže da nema pojma, "nisam vam ja<br />
od planina i brda".<br />
Makar je rođeni Ljubljančanin, zanemarimo li biografski podatak da je sin<br />
Puležanke, ljubljanske studentice, i oca koji je kao stipendist tekstilne industrije<br />
iz bosanskohercegovačkog Visokog 1960-ih došao na studij u Ljubljanu, da mu<br />
je pozicija etničkog neslovenca donijela speciičnu perspektivu na slovensko<br />
društvo, bitno formirala iskustva u mladosti, nelagodu i osjećaj neprihvaćanja,<br />
odbačenosti, o čemu je puno pisao u svojim romanima, kad već, kako kaže, nije<br />
zainteresiran za brda, Vojnovića pitam - što još u njemu nije tipično slovensko.<br />
"Teško je ne biti tipični Slovenac, baš zato što i ne znamo što je to tipični<br />
Slovenac. Ima nekoliko stereotipa koji za njih vrijede, ali i ne vrijede. Slovenci<br />
imaju mediteranskog u Primorju, panonskog u Prekmurju i, naravno, alpskog,<br />
koji je možda najpoznatiji i najdominantniji kad govorimo o stereotipima<br />
- alpska glazba, kultura, planine. Ali Slovenija je mala, a vrlo raznolika, pa<br />
onda štogod da krenete govoriti o sebi negdje se nađete, s nekim dijelom<br />
Slovenije se prepoznate.<br />
Slovenci vole Jadran. Ne znam je li veća slovenska ili hrvatska opsesija<br />
hrvatskim Jadranom.<br />
Meni je ta slovenska veza s Dalmacijom i klapama čak manje razumljiva nego<br />
njihova strast prema planinama. Ne idem u planine, ali slovensku ljubav prema<br />
planinama razumijem. Bitno manje razumijem opsesiju Dalmacijom i lošim<br />
dalmatinskim pjevačima, to ustrajno hodočašće u Dalmaciju koje masovno<br />
rade svake godine.<br />
Na hrvatski Jadran odlaze i mlađe generacije, možda ne tako puno kao<br />
stariji, ali i dalje jako puno. Više je razloga tome. Prvo, Slovenci na hrvatskom<br />
Jadranu imaju puno nekretnina, drugo to im je blizu, treće navikli su ići tamo.<br />
Kad kažeš 'more', Slovencu je to asocijacija na hrvatsko more, kao da drugo<br />
more i ne postoji.<br />
Mogu oni otići u Grčku, Španjolsku ili Tajland ali, more je - hrvatsko more.<br />
Čak mi se čini da imaju neki dublji odnos prema tom moru nego Hrvati koji ga<br />
smatraju bogom danim.<br />
Slovenci u toj priči oko hrvatskog Jadrana imaju pripadnost nečemu što<br />
zapravo i nije njihovo, ali gdje su odlazili kao djeca i gdje odlaze i danas, tamo<br />
imaju svog ribara, te neke kontakte koje ih raduju… Nije to ono tamo-sam-serodio<br />
ili od-tamo-su-moji. To su veze gotovo pa puno dublje, priča koja se splela,<br />
razvijala, koja traje, koja se njeguje", pripovijeda Vojnović.<br />
Njegov "Čefuri raus!" bili su fenomen veći od literature, ta knjiga se u Sloveniji,<br />
potom i šire, čitala na razne načine, čitali su je i oni koji knjige ne čitaju. Film, koji<br />
je pratio roman, Vojnovićevu je priču o čefurima učinio široko poznatom.<br />
"Ta je knjiga, među ostalim, uspjela otvoriti raspravu o čefurima općenito,<br />
ona je mnogima bila povod da se piše o Fužinama, o čefurima, o izbjeglicama,<br />
o izbrisanima."<br />
Kako u Sloveniji prolazi "Đorđić se vraća"?<br />
"Taj je roman ipak ostao u polju literature, ocijenjen je strogo literarnim<br />
kriterijima. Ljudi koji su ga čitali manje su govorili o nekom sociološkom<br />
aspektu, više o književnosti. 'Čefuri raus!' bili su puno popularniji, i zbog policije i<br />
zbog nagrada. Zbog svega što je ta knjiga izazvala. 'Đorđić se vraća' je za slovenske<br />
uvjete jako uspješan bestseler, ali to je ipak puno bliže mojim ostalim knjigama<br />
nego knjizi 'Čefuri raus!'"<br />
Deset godina kasnije, je li se odnos prema čefurima u Sloveniji bitnije<br />
mijenjao? Je li se Slovenija bitnije mijenjala?<br />
"Mislim da jest. Generalno se u tih deset, i ne samo u deset, već i u petnaest,<br />
dvadeset zadnjih godina puno o tome razgovaralo. Ušli smo u EU, došle su neke<br />
nove generacije, počelo se otvoreno razgovarati. Roman 'Čefuri raus!' kao da<br />
je bio dijete vremena u kojem je čitavo društvo osjetilo potrebu da se o nekim<br />
stvarima progovori. Do neke mjere se raščistio problem s izbrisanima. Nisu svi<br />
time zadovoljni, ali napravio se korak naprijed. Danas se puno slobodnije o tim<br />
stvarima govori. Ima i danas svašta na društvenim mrežama, ali ipak nema više<br />
toliko one posve otvorene mržnje.<br />
Sad su tu neki potpuno drugi čefuri, tu su migranti, izbjeglice, imali smo<br />
islamski val, bilo je vrijeme islamofobije. Fokus se promijenio. A bitno je reći<br />
i da danas, kad govorimo o ljudima iz zemalja bivše Jugoslavije u Sloveniji,<br />
govorimo manje-više o drugoj, trećoj generaciji, to su ljudi koji su ovdje potpuno<br />
asimilirani, ne odudaraju ni s čim od Slovenaca.<br />
Većina onih koji se sada doseljavaju prije svega iz Srbije, pa onda iz BiH, ne<br />
pripadaju radničkoj klasi. Dolaze liječnici, odvjetnici, razne profesije, i dolaze<br />
pojedinačno. Svatko od njih ima svoju priču, ali to je bitno drugačije nego kad<br />
masovno dolazi radnička klasa. Ovi sad su i drugačije prihvaćeni, više se tolerira<br />
ako liječnik ne zna slovenski, nego ako radnik ne zna jezik.<br />
Spremniji su tolerirati to nekim uspješnim, bogatim ljudima, sportašima<br />
i liječnicima negoli čistačicama i drugim izičkim radnicima. Sve to samo po<br />
sebi mijenja i odnos prema čefurima, jer ako imate Dončića i Dragića koji su<br />
nacionalni junaci, to tjera ljude da prihvate realnost da u Sloveniji živi toliko i<br />
toliko ljudi čiji roditelji dolaze iz Hrvatske, BiH, Srbije i da to većina Slovenaca<br />
više ne doživljava kao problem, prije svega ne doživljava kao neku prijetnju."<br />
Prema više istraživanja, Slovenija je društvo u kojem djeca natprosječno<br />
preuzimaju vrijednosti svojih roditelja.<br />
Što to konkretno znači? Koje, kakve vrijednosti preuzimaju?<br />
"To prije svega znači da ti mladi ne postaju neka sasvim svoja građanska i<br />
politička samostalna bića. Ostaju vezani za onaj prostor, za mikrokozmos iz koga<br />
proizlaze, i to ih ograničava. I u dobrom i u lošem smislu. S jedne strane osjećaju<br />
povezanost s obitelji i okruženjem, ali u isti čas ih to sprečava da se razvijaju, da<br />
to sve nadrastu. Jer, Slovenija je ipak pretežno ruralna, prilično konzervativna,<br />
i to znači da se te vrste vrijednosti nastavljaju, da ne pravimo iskorak prema<br />
nekom otvorenijem, liberalnijem svijetu. Napredak zastaje, ostajemo na mjestu."<br />
Marko je, na neki način, Vojnoviće alter ego. Što je autoru značio "Čefuri raus!"<br />
i zašto se vratio Đorđiću?<br />
"'Čefuri raus!' je bio moj pokušaj da progovorim o svijetu u kojem sam<br />
odrastao, o dijelu sebe koji me udaljavao od okoline, od drugih, koji me označio<br />
kao drugačijeg. Tako sam to bar tada doživljavao. Danas, možda, drugačije<br />
gledam na sebe. Ali kao mlad čovjek osjećao sam da sam drukčiji i taj roman bio<br />
je pokušaj da to pretvorim u riječi, da to izbacim iz sebe. Baš tako, jer danas mi<br />
se čini da sam taj roman baš izbacio iz sebe, tu sam priču morao ispričati jer me<br />
previše određivalo to moje čefurstvo, bilo je teret koji sam jako osjećao i ja sam<br />
morao negdje o tome progovoriti."<br />
"Đorđić se vraća" ima genezu u posve drugačijoj motivaciji. Goran Vojnović<br />
danas je vrlo airmiran, ima jasno i vrlo vidljivo mjesto u slovenskom društvu.<br />
"Ja više nemam tog čefurskog tereta. Ne osjećam se čefurom, zapravo nemam<br />
potrebu u smislu pripadanja i pripadnosti određivati se i izjašnjavati ni na<br />
koji način. Ovaj put sam o Đorđiću pisao iz potrebe da nešto kažem o ovom<br />
današnjem, novom svijetu u kojem živim, ali iz perspektive koja nije moja,<br />
osobna, već govorim iz perspektive nekoga tko je ostao uhvaćen u onom svijetu<br />
iz kojeg sam ja dosta lagano uspio iskoračiti. Činilo mi se da mogu neke stvari<br />
artikulirati ako ih stavim na papir."<br />
Poziciju Marka Đorđića u tom svijetu, njegov pogled na taj svijet, njegovu<br />
perspektivu, bitno određuje jezik kojim govori.<br />
"Činilo mi se da taj jezik nosi priču, jer to je jezik emocija, a ja sam i htio o<br />
tim stvarima emotivno pisati. Doduše, ja o tim temama pišem i u novinskim<br />
kolumnama, ali tamo o tome govorim neemotivno, argumentima, racionalnim<br />
pogledom dotičem se svijeta u kojem živimo. U romanu sam mogao i imao<br />
potrebu uključiti emocije, intuiciju, uključiti neke osjećaje koje čak i ne<br />
mogu posve dokučiti što govore, nejasnu slutnju, neke moje tjeskobe, sve<br />
ono što osjećam da je naopako, a možda ne znam na drugačiji način izraziti.<br />
Sve to jezikom Marka Đorđića ja mogu izraziti. Mogu, doduše, i promašiti.<br />
Jer, taj jezik dopušta da praviš greške u viđenju svijeta, a da opet negdje<br />
uhvatiš duh vremena."<br />
Čitajući "Đorđić se vraća" čovjek se više puta zapita kako taj roman izgleda u<br />
originalu, kojim je jezikom napisan. Kako autor funkcionira između tih jezika?<br />
"Kod svake priče koju pričam najvažniji mi je jezik u kojem tu priču pričam.<br />
Nisam onaj tip autora koji ima svoju rečenicu, svoj jezik, pa piše sve priče na<br />
isti način. Za svaku svoju priču pokušavam naći neki jezik. Jezik Marka Đorđića<br />
je potpuno drugačiji od jezika mojih drugih literarnih junaka. To je jezik koji i<br />
jest i nije moj. To je jezik kvarta u kojem sam odrastao, koji sam na neki način<br />
prisvojio, ali sam ga i prerastao. Kad sam počeo pisati Đorđića, kad sam poslije<br />
svih tih godina ponovo krenuo pisati na tom jeziku, bojao sam se mogu li ja to,<br />
imam li još uvijek tu sposobnost. Ali uz malo truda, malo više nego prije deset<br />
godina, uspio sam se vratiti u taj jezik. I uživao sam.
To je za mene eksperiment. To je jezik koji je ljubljanski sleng, ali pomiješan<br />
sa svim vrstama srpsko-hrvatskog. Jedna speciična mješavina koja je, da bi bila<br />
zapisana u romanu, morala dobiti neka umjetna, novostvorena pravila. Ja sam<br />
sam taj jezik zapisao pa ga nekako obradio, doradio. Morao sam pratiti svoja<br />
vlastita pravila i slijediti ih, da bih ostao vjeran jeziku iz knjige 'Čefuri raus!'<br />
Bilo je to u nekim trenucima prilično teško. Ali i lakše nego s prvim romanom,<br />
jer sam uvijek znao kako to na kraju treba biti. Postojao je predložak, znalo se<br />
što je jezik Marka Đorđića, morao sam ga tek malo odmaknuti, jer on je sad deset<br />
godina stariji i vraća se iz Bosne u Ljubljanu…"<br />
Roman je u Sloveniji objavljen u travnju 2021., u nas ga je godinu dana kasnije<br />
objavila Fraktura u prijevodu Anite Peti-Stantić, a do konca ove godine bit će<br />
objavljen i u Srbiji.<br />
U godinu dana taj ružni svijet, govori dalje Vojnović, postao je još<br />
ružnije mjesto.<br />
"Godinu dana nakon što je knjiga 'Đorđić se vraća' izašla moji su strahovi<br />
veći nego što su bili oni strahovi zbog kojih sam ovu knjigu i napisao. S jedne<br />
strane rat u Ukrajini i sve povezano s tim, s druge ovo što se kod nas događa, na<br />
prostoru nekadašnje Jugoslavije. Ono što se možda tada, prije desetak godina<br />
osjetilo u zraku, sad je sve konkretnije. Ova događanja na Kosovu, u Crnoj Gori,<br />
u BiH, u Makedoniji. Sve to što smo osjetili, slutili, sada se materijalizira i možda<br />
bih da sad pišem Đorđića roman bio drugačiji, možda bi bio drastičniji. Ne znam.<br />
Ali iz slutnje tog svijeta proizašao je i taj roman."<br />
Komentirajući nedavna događanja na Kosovu i šire u regiji,<br />
Vojnović kaže: "Plaši me to zato što ne mogu sa sigurnošću<br />
reći: 'Ne, neće biti rata'. Možda još sam sebe tješim ili zavaravam<br />
da repriza velikog rata nije moguća, ali više ne mogu sam sebi<br />
isključiti mogućnost nekih lokalnih konlikata, nestabilnosti.<br />
Jasno mi je da više nismo u toj priči sami, da se preko naših leđa lome neka druga,<br />
veća koplja. Baš to me plaši. Jer ne vidim nikoga na ovom našem području, u<br />
regiji, tko bi sad stvari držao čvrsto u svojim rukama i rekao: 'Mi želimo mir, mi<br />
ćemo imati mir, jer mi ćemo sve učiniti da bude mir.'<br />
Sve je prepušteno raznim silnicama i do nas je samo da vidimo što će ispasti iz<br />
tog sukoba različitih interesa većih od nas. To plaši."<br />
Što zbog knjige i romana "Čefuri raus!", što zbog romana "Jugoslavija, moja<br />
domovina" Goran Vojnović najpoznatiji je slovenski autor izvan Slovenije, a<br />
na području zemalja nekadašnje Jugoslavije. "Čefuri raus!", "Jugoslavija, moja<br />
domovina" i "Smokva" prevedeni su i na makedonski, a planiran je prijevod i na<br />
albanski romana "Jugoslavija, moja domovina".<br />
"Moje knjige jako dobro prolaze u tzv. istočnoj Europi. Bitno manje na<br />
Zapadu. Austrijanci i Nijemci su još donekle zainteresirani, ali što idemo dalje<br />
zapadno, interes je sve manji. Ima tu neke logike. Kao da još uvijek postoji<br />
željezna zavjesa u recepciji, do Beča i Berlina još postoji zanimanje za nas, a dalje<br />
sve manje. U Španjolskoj je čak dobro prošao prijevod romana 'Jugoslavija, moja<br />
domovina', ali u Italiji, recimo, moje knjige izdaje mali regionalni izdavač i dalje<br />
od Venecije ne postojim."<br />
Vojnovićeva najprevođenija knjiga "Jugoslavija, moja domovina" objavljena<br />
je u dvadeset i dvije zemlje. Za nju je, među ostalim, dobio i važnu književnu<br />
nagradu Angelus koju Poljaci dodjeljuju za najbolji srednjoeuropski roman.<br />
"To je najveća nagrada koju sam ikad dobio. Taj je roman doživio bitno različite<br />
percepcije u svakoj od zemalja u kojima je objavljen. Dvadeset i dvije zemlje i<br />
dvadeset i dvije različite sudbine, dvadeset i dva različita čitanja. Primjerice, imao<br />
je odličan prijem u Litvi, gdje ne poznaju puno književnost s ovih prostora i taj im<br />
je roman bio kao neko otkriće. Također, o toj se knjizi puno pisalo u Bugarskoj,<br />
Ukrajini, u Njemačkoj. Jer Nijemci, osim što imaju neko zanimanje za ove naše<br />
prostore, u romanu su našli nešto što im je jako blisko, obračun s prošlošću. Ali,<br />
najzanimljivije je to kako je ta ista knjiga primana na ovim našim prostorima.<br />
Mislim da se tu dijelom pokazala bitna razlika između toga koliko je neki prostor<br />
spreman na suočavanje s prošlošću. U Hrvatskoj se puno govorilo o toj knjizi. Čini<br />
mi se da se Hrvatska u tom trenutku bila spremna pozabaviti prošlošću, možda<br />
i zato što se ta knjiga baš i ne bavi Hrvatima, ne govori o hrvatskim zločinima. U<br />
Srbiji je većim dijelom knjiga prošla neprimijećeno. Ima tu raznih razloga, ali jedan<br />
Knjiga u prijevodu<br />
Anite-Peti Stantić<br />
i izdanju Frakture<br />
objavljena je<br />
početkom ljeta<br />
je i to da kao da se nisu bili spremni baviti prošlošću."<br />
Lani je po romanu "Jugoslavija, moja otadžbina" napravljena predstava oko<br />
koje se puno uzrujavala nekazališna publika, pa kad je već knjiga na srpskom<br />
tržištu prošla ispod radara, predstava joj je dijelom "nadoknadila" vidljivost.<br />
"Trebala je biti postavljena u Banjaluci i najednom je oko toga nastao<br />
problem. Proglašena je antisrpskom, protjerana iz Banjaluke, na kraju je vrlo<br />
uspješno postavljena u Prijedoru. Ali, do zadnjeg se nije znalo hoće li biti<br />
izvedena. Dan prije premijere potvrđena je presuda Ratku Mladiću, redatelj<br />
predstave Marko Misirača rekao mi je da su se ozbiljno plašili da će se na<br />
premijeri dogoditi neki incident. Predstava je dobila brojne nagrade u Srbiji i<br />
u Republici Srpskoj. Premijera je bila u Prijedoru u lipnju 2021., ove godine je<br />
prikazana i u Banjaluci, do danas nisu stala razna gostovanja te predstave. To<br />
je odlično napravljena predstava, uspjela je puno progovoriti, doći do puno<br />
više ljudi u BiH i Srbiji nego sam roman. Sve to pokazuje koliko jedan dio ljudi<br />
ima potrebu govoriti o tim temama, a koliko širi prostor osjeća strah pred<br />
otvaranjem mračnih dijelova prošlosti.<br />
Pokazalo se da još uvijek, nakon svih tih godina, o tim temama ne žele<br />
govoriti. Čak mi se čini da bi prije deset godina ili petnaest godina bilo lakše o<br />
tim stvarima govoriti, dok se sad opet zatvaramo.<br />
Evo, imamo nedavnu izjavu beogradskoga gradonačelnika o tome kako on<br />
ne vjeruje da je Ratko Mladić počinio zločine, odnosno da ne zna za njih. Znači,<br />
vraćamo se prešućivanju zločina, nijekanju.<br />
Poslije svega što je dokazano, što je posvjedočeno, poslije svega što znamo,<br />
nevjerojatno je da je to moguće. Grozno me plaši to vraćanje i stav da je prošlost<br />
bila u pravu i da je treba braniti."<br />
Kad čovjek to promatra iz Slovenije, je li to ipak bitno komotnija perspektiva?<br />
"Sigurno da je lakše. Čak i kad imamo dvogodišnja vladavinu Janeza Janše,<br />
tješimo se da će to jednom proći i da nećemo kao u Srbiji živjeti godinama ili<br />
desetljećima u diktaturi. Čovjek se tješi da demokracija još uvijek funkcionira,<br />
kako-tako, ali ipak funkcionira, ima mogućnost izbora, mogućnost promijeniti<br />
smjer kojim ide društvo. Ali, moj osobni problem je to što još uvijek doživljavam<br />
prostor od Hrvatske do Makedonije kao svoj, tu imam od rodbine do prijatelja i<br />
ne mogu to hladnokrvno promatrati.<br />
Živim sa svim tim. Ne mogu odmahnuti rukom pa reći: 'O.K.,<br />
grozno. Ali, što ćeš…'<br />
Puno me to više pogađa nego što bih htio. Svakako da si čovjek onda kaže<br />
- kako god da je nama u Sloveniji, dobro nam je. Mi u Sloveniji i inače stalno<br />
skačemo između tog pogleda prema gore i pogleda prema dolje. Kad hoćemo<br />
pokazati koliko nam je grozno, gledamo gore prema Austriji, Njemačkoj i<br />
govorimo: 'Grozni smo, zašto ne možemo biti kao Austrijanci ili Švicarci?', a<br />
onda okrenemo priču, pogledamo dolje, pa kažemo: 'Dobri smo mi, kakvi su ovi<br />
dolje.' To je neka naša, slovenska, posebna vrsta shizofrenije.<br />
Rijetko smo realni u tim ocjenama samih sebe. Ja bih rekao da nam je,<br />
ako pogledamo prema gore i prema dolje, pa sve to zbrojimo, u Sloveniji<br />
ipak sasvim dobro."<br />
Kakva je kvaliteta života u Ljubljani?<br />
"Ljubljanu vidim kao vrstu zlatnog kaveza. Za moju generaciju, ljude s<br />
malom djecom to je idealno mjesto s odličnim vrtićima, prirodom, igralištima,<br />
kulturnom ponudom, dobrom zdravstvenom zaštitom, sve to Ljubljana nudi. U<br />
dosta gradova sam boravio, nisam naišao na takav život. No, takav život ne mogu<br />
si priuštiti baš svi. Cijene stanova su strašno narasle. Ljubljana je sređen, uređen<br />
grad, ali to je sve više ponuda za turiste, sve je manje namijenjeno srednjoj klasi,<br />
a kamoli nižim klasama.<br />
Više-manje to se događa svim gradovima. Tu je Beč neka vrsta iznimke jer se<br />
tamo grad brine o neproitnim najmovima, na tržište stavlja velik broj stanova<br />
koji su dostupni platežno manje sposobnim građanima. Ono što Sloveniju<br />
ostavlja daleko iza Austrije jest činjenica da niti Ljubljana, a pogotovo ostali<br />
dijelovi Slovenije nemaju razvijen javni promet. Gradski promet još nekako, ali<br />
javni promet izvan gradova je jako loš."<br />
Slovenija uklanja žičanu granicu prema Hrvatskoj. Ministrica unutarnjih<br />
poslova Tatjana Bobnar najavila je i promjene u migracijskoj politici zemlje,<br />
migrante će učiti slovenski s ciljem da ih se integrira u društvo.<br />
"Dobro je da se vlast odlučila da tu žicu makne. Ta žica je sramota,<br />
svjedočanstvo jednog nesretnog razdoblja. E, sad, što će nadomjestiti žicu, ne<br />
znam. Sigurno postoji neki plan i bez žice. Jer na hrvatsko-bosanskoj granici<br />
događale su se grozne stvari i bez žice. Nije žica jedino čime ova Europa može<br />
pokazati svoju nečovječnost. Ono što se, bar zasad, nije promijenilo jest naš<br />
odnos prema ljudima koji bježe, koji dolaze odnekuda, on su i dalje percipirani<br />
kao problem, nedobrodošli su. I sad se samo radi o metodi - hoćemo li ih<br />
zaustavljati žicom ili nekim možda naizgled humanijim načinom, ali u suštini<br />
radi se o tome hoćemo li ih na svaki mogući način vraćati i sprečavati da dođu,<br />
hoćemo li puštati da budu žrtve kriminala ili ćemo se možda ipak odlučiti da to<br />
pokušamo rješavati na drugačiji način.<br />
Stvar je, naravno, jako kompleksna i baš zato je teško reći vodi li ovo kidanje<br />
žice drugačijem shvaćanju tog problema ili je tek neko priznanje da je žica bila<br />
pogrešna i da je neučinkovita. Mislim da je bila posve nepotrebna, da je svima<br />
napravila puno više štete nego koristi."<br />
33<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.
34<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Branimir Baković<br />
Ivo Friščić snimljen<br />
1977. godine. I on je bio<br />
profesor na zagrebačkoj<br />
ALU. Umro je rano, 1993.<br />
u 56. godini
35<br />
IVO I DANKO<br />
FRIŠČIĆ<br />
PRIČA O OCU<br />
I SINU<br />
piše: Feđa Gavrilović<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
U izložbenim prostorima Nacionalnog<br />
muzeja moderne umjetnosti ove jeseni<br />
ćemo vidjeti djela dvojice slikara<br />
Stojim pred jednom slikom, vrlo<br />
sličnom slici "Franck" Miljenka<br />
Stančića. Debeljuškasti dječačić gleda<br />
me s platna koje izgleda poput blago<br />
zamućene fotograije. Malo je zbunjen,<br />
dok u ruci stišće konzervu. Iza njega je<br />
izlog pun, također, šarenih konzervi,<br />
na čijem je dnu kutija s natpisom<br />
"NAVALI". Riječ je o slici Ive Friščića s<br />
početka 1970-ih, a dječak na njoj zove se (obavještava me naslov slike) Danko.<br />
Kao u fantastičnoj materijalizaciji virtualne stvarnosti, taj se Danko sa<br />
slike odjednom stvorio preda mnom! Sada je stariji, proćelav i neobrijan,<br />
ali u očima još ima živu znatiželju, a s lica ne skida vragolasti osmijeh.<br />
Svoje odijevanje začinjava šokantnim detaljima: košuljama živih, ponekad<br />
luorescentnih boja, šarenim sunčanim naočalama, blesavim bedževima. To<br />
je, bez dileme, isti taj dječak sa slike! On je Danko Friščić, akademski slikar i<br />
trenutačni prodekan za međunarodnu i međusveučilišnu suradnju Akademije<br />
likovnih umjetnosti u Zagrebu.<br />
"Na toj slici sam ja kao klinac", potvrđuje mi on, dok sjedimo u jednom od<br />
omiljenih mu kaića na Britancu. "Moj tata je uočio rastući konzumerizam i to<br />
je prenio na sliku. Mislim da je 'Navali' bio tada neki prašak za veš. A Ivo je vidio<br />
kamo svijet ide, predvidio je to da danas imamo tu navalu senzacija i reklama<br />
na čovjeka od njegova najranijeg djetinjstva. Slično je i s njegovim motorima.<br />
Kada se u Zapruđu, gdje smo živjeli, otvarala današnja Avenija Dubrovnik,<br />
ona je bila nešto kao pista za motoriste. Tada nije bilo prometa kao danas, a<br />
tamo se okupljala motoristička ekipa i to je Ivu inspiriralo za ciklus motora i<br />
motorista. Navali na cestu, ali i navali na čovjeka."<br />
Na slici koja datira<br />
s početka 1970-ih<br />
vidimo slikareva sina<br />
Danka koji je i sam<br />
postao slikar i danas je<br />
prodekan na Akademiji<br />
likovne umjetnosti u<br />
Zagrebu
36<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Danko se prisjeća<br />
kako je njegov otac<br />
volio motore te kako<br />
je Avenija Dubrovnik<br />
- a obitelj je živjela u<br />
Zapruđu - služila kao<br />
pista za motoriste. Slika<br />
lijevo nosi naziv Favorit<br />
Ovoga rujna Nacionalni muzej moderne umjetnosti priređuje<br />
dvije izložbe: u prostorijama Muzeja pokazat će se izbor<br />
iz djela Ive Friščića iz javnih i privatnih zbirki u kustoskoj<br />
koncepciji Branka Franceschija i Željka Marciuša, a u<br />
Galeriji Josip Račić bit će postavljena izložba njegova sina,<br />
Danka Friščića.<br />
Ivo Friščić došao je iz pitome, podravske sredine. Rođen je u Velikom<br />
Korenovom kod Bjelovara, 1937., a umro je relativno rano, s 56 godina u<br />
Zagrebu 1993. Diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj Likovnoj akademiji,<br />
jedno je vrijeme bio suradnik u Majstorskoj radionici Krste Hegedušića, a na<br />
istoj je Akademiji radio kao profesor.<br />
Prvi radovi Ive Friščića bili su portreti i mrtve prirode zemljanih tonova,<br />
pune intimnih simbola i detalja iz običnog života: iskorištenih šibica, starih<br />
novina, fotograija i pisama. Iz tog osobnog svijeta Friščić brzo izlazi. Ono<br />
što ga zanima nije melankolija, ili prekapanje po vlastitoj svakodnevici, nego<br />
svi načini na koje se sveopći život manifestira u svijetu i napose u ljudskom<br />
društvu. Kretanje je osnovna tema njegovih slika. Dočaravao ga je kroz<br />
najrazličitije slikarske pristupe: kroz organsku i geometrijsku apstrakciju<br />
kao i kroz realizam u kojemu rasplinuti oblici stvaraju urbane scene u kojima<br />
su najčešći motivi automobili i motocikli. Promet kao gibanje i prometne<br />
nesreće kao njegova posljedica fascinirali su ga i čini mi se da je u gradskom<br />
prometnom sustavu vidio jedan megaorganizam. Na njegovim se ulicama<br />
mogu pronaći aktovi ili siluete ljudskog tijela. Na slici "Konzerve", primjerice,<br />
dva motociklista ispred izloga punog različitih proizvoda dodaju si neke<br />
konzerve dok ih promatra nekolicina djevojaka, od kojih je jedna potpuno<br />
razgolićena. Taj "Doručak na travi" sedamdesetih godina 20. stoljeća govori o<br />
slikarovim razmišljanjima o svijetu. Ekonomija, tehnologija i ljudsko tijelo u<br />
stalnim su izmjenama ili promjenama stanja. S jedne strane to je pesimistična<br />
vizija koja život svodi na kolanje robe. Ali, s druge strane, ta se vizija može<br />
čitati i kao neprestana razmjena energije u svemiru, u kojoj, htjeli – ne htjeli,<br />
svi sudjelujemo, a konzumerizam je samo jedna od njegovih manifestacija.<br />
Friščićevi crteži s plaže na Koločepu, gdje je ljetovao, mogli bi se, na prvi<br />
pogled, shvatiti kao povratak intimnijem stvaralaštvu koje traži fascinacije<br />
u sitnom kamenju, šupljikavom od djelovanja mora, u pijesku i šljunku.<br />
No ne bih nikako rekao da oni predstavljaju bijeg u vlastiti mentalni<br />
mikrosvijet ili odmor od životnog tijeka u koji je bio uronjen. Ti crteži<br />
djeluju kao studije vitalnosti koju je umjetnik vidio svugdje u svijetu, pa i u<br />
najmanjim kamenčićima.<br />
Posljednji segment njegova stvaralaštva (objavljen nedavno u monograiji<br />
"Ciklus Gordana", autorice Branke Hlevnjak) pokazuje jednog malo površnijeg<br />
i manje koncentriranog autora. Ipak, njegov sin Danko ne bi odbacio ni taj dio<br />
opusa Ive Friščića: "To su sve, isto, žive slike i dio su neke promjene. Nakon<br />
svoje discipline i minuciozne preciznosti otišao je u nešto sasvim drugo...<br />
Sad, ne znam je li taj njegov zadnji ciklus bio kraj ili početak nečega. Žao mi je,<br />
samo, što nije ostao s nama, da vidimo što bi stvorio iza toga."<br />
Osim očite, obiteljske poveznice ovih dvaju umjetnika, postoji i puno<br />
Radovi Ive Friščića:<br />
Mozak (lijevo), Eco<br />
loreus (gore) i Petriikat<br />
IV (skroz gore). Kretanje,<br />
tehnologija, stroj - bile<br />
su teme slikarstva Ive<br />
Friščića čija se izložba<br />
priprema u NMMU<br />
zanimljivija spona koja ih veže. Nazvao bih je fascinacijom naspram tehnike<br />
i načina na koji ona transformira naše živote i naše svijesti. Rasplinuti<br />
oblici intenzivnih boja ili šašavi videoradovi Danka Friščića na neki su<br />
način nastavak motiva kojima se bavio Ivo Friščić, recimo njegovih prizora<br />
na kojima se čovjek spaja sa svojim urbanim ili prirodnim ambijentom. I<br />
apstrakcije Ive Friščića, s ravnim linijama i čistim plohama iz 1970-ih, svoje<br />
su izvorište pronašle u pokretu mašine. Kako je isticao sam slikar: "Bilo mi<br />
je potrebno polazište u kojemu bih otkrio nove odnose. Odlučio sam se za<br />
STROJ, jer mi on najbolje odgovara da izrazim početno gibanje. Stroj je simbol<br />
totalne aktivnosti koja nije uvjetovana nikakvim biološkim ni psihološkim<br />
preduvjetima." (citiram prema monograiji Ive Friščića autora Vladimira<br />
Malekovića u izdanju Globusa, 1982.).<br />
Život obitelji Friščić bio je vezan uz zagrebačku Akademiju likovnih<br />
umjetnosti. Osim što je ona radno mjesto i oca i sina, i Ivina supruga, to<br />
jest Dankova majka, Jasna Friščić, studirala je na Akademiji. "Ja sam stvoren<br />
na Akademiji", kaže Danko, "moja mama je isto bila slikarica, ali je karijeru<br />
podredila odgoju mog mlađeg brata i mene, što je također umjetnost." S<br />
obzirom na Dankov uspjeh u likovnom svijetu i uspjeh njegova brata, kemičara<br />
Tomislava Friščića, koji je nedavno postao dopisni član HAZU, čini se da su<br />
joj radovi uspjeli. Obiteljski život odigravao se, uglavnom, u njihovu stanu u<br />
Zapruđu, gdje je Ivo naslikao veliku fresku koje se Danko živo sjeća: "Bio je to<br />
poluapstraktni Rajski vrt. Imao sam kinderbet u toj sobi i sjećam se kako sam<br />
tamo ležao i kako sam u toj šumi vidio Krampusa. Ali, u jednom momentu ga<br />
više nisam vidio. Mislim da je to trenutak kada sam odrastao. Trenutak kada<br />
sam shvatio da postoji razlika između fantazije i stvarnosti i da se fantazija<br />
može generirati umjetnošću."
Danko Friščić snimljen<br />
u svom ateljeu u centru<br />
Zagreba. Na jesen ćemo<br />
njegove radove vidjeti u<br />
Galeriji Josip Račić<br />
To je bila jedna od njegovih prvih likovnih fascinacija koje je dobio<br />
zahvaljujući ocu. Danko Friščić nastavlja mi govoriti o svim značenjima koja je<br />
vidio na slikama Ive Friščića i o tome što sve naziv deterdženta "Navali" znači<br />
za naše društvo: "Danas je 'navali' na čovjekov mozak. Vidiš ove ideje da se<br />
direktno povežemo s čipovima na softvere? Zapravo, time razvijamo određenu<br />
vrstu telepatije, jedno bestjelesno povezivanje mozgova."<br />
Takvo bestjelesno spajanje mi se čini sličnim i težnjama slikarstva, što<br />
kažem i Danku. Tu se on sjetio poznate slike "Mozak" svoga oca, s početka<br />
1980-ih: "Moj je stari imao tu ključnu sliku s mozgom položenim na nekim<br />
cijevima. Jesu li to neuroni ili kablovi protoka energije, ne znam, ali je mozak<br />
na smetlištu i hranjen je smećem. On je anticipirao opasnosti smeća kojim<br />
hranimo mozak, recimo reklama i fake newsa. Jednom kad nestane struje, a<br />
to će se neminovno dogoditi, za pedeset, ili za tisuću godina, ponovno ćemo<br />
crtati i trebat će nam ljudska ruka, ljudsko oko. Ne mora biti čak ni crtanje to<br />
što će nam trebati – može biti i 'ubij životinju', 'pojedi životinju' … ili da ona<br />
pojede tebe. To je preživljavanje, a umjetnost je, zapravo, čisto preživljavanje.<br />
Ona je jedini način preživljavanja, zadnja granica spasa ljudskog mozga."<br />
37<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Poznajući opus Danka Friščića, iznenadila me ova skepsa<br />
prema tehnologiji. Naime, uz slikarstvo on često izlaže i<br />
neobične fotograije, videosnimke performansa i akcija koje<br />
ponekad digitalno obrađuje, ili prostorne instalacije. Veliki<br />
je ljubitelj znanstvene fantastike i svega što bi omogućilo<br />
eksperiment u umjetničkom izrazu i u ljudskoj misli, tako da mi se ovi<br />
stavovi čine kontradiktornima s njegovom ličnošću. Ali, možda to i nisu.<br />
Možda je Danko svjestan neodvojivosti mozga od tehnologije kao i toga da je<br />
tehnologija samo produžetak ljudskog tijela i ljudske svijesti. Pitanje je, samo,<br />
do koje mjere ćemo je koristiti. Na sličnom tragu su i neka razmišljanja iz<br />
predgovora Željka Marciuša jesenskoj izložbi Ive Friščića: "Nismo li možebitno<br />
svi mi ubrzani strojevi za gledanje, umnost, osjećanje, slušanje, razmišljanje,<br />
prisjećanje, zamišljanje?", piše on. Danko svoj paradoksalan odnos prema<br />
tehnici komentira kao pokušaj spajanja različitih područja ljudskog<br />
iskustva: "Uostalom, ja volim romane Stanisłava Lema, koji se često bave<br />
komunikacijom između nekomunikabilnih entiteta. Komunikacija je uvijek<br />
bila moja tema."<br />
Pitao sam ga i o njegovim likovnoumjetničkim eksperimentima: "Nisam<br />
nikada radio razliku između svojih slikarskih radova i multimedijalnih<br />
projekata koje sam ostvarivao sa svojim prijateljima iz svijeta umjetnosti i<br />
izvan njega", kaže mi. "Počelo je s Rembrandtovim 'Satom anatomije doktora<br />
Tulpa'. Napravili smo video interpretaciju te slike za koju smo dobili pravi<br />
leš sa sudske medicine. Tijekom nekoliko godina digitalno smo obradili<br />
video tako što smo uklonili naša tijela i dezintegrirali glave u nekakve<br />
izvanzemaljske glave. Radili smo i interpretaciju El Grecova 'Pogreba grofa<br />
Orgaza', gdje iz onog tjelesnog i raspadajućeg, što je prije simbolizirao leš,<br />
ulazimo u duhovno. El Grecova slika prikazuje i grofov leš i uzdizanje njegova<br />
duha. To je otvorilo razmišljanje o tome što je to uzdizanje duha i tu smo<br />
se sjetili Bukovca i 'Gundulićevog sna', koji povezuje zemaljsko i vilinsko,<br />
komercijalno i umjetničko. To je spoj svakodnevnog i vječnog koji je Bukovac<br />
pokazao u bujnim ženskim oblinama i limun zelenim i rozim bojama puti.<br />
Onda je došao video 'Meduzine splavi' sniman na smetlištu, kao jedan pokušaj<br />
seciranja društvenih nepravdi, poput seciranja tijela na 'Satu anatomije'.<br />
Napravili smo, kasnije, i jedan lijepi video i fotografski session, gdje sam ja<br />
glumio Sulejmana Veličanstvenoga, a kipar Denis Krašković papu. Tu smo<br />
odglumili međusobnu predaju ključeva, odnosno model komunikacije<br />
između civilizacija."<br />
Ovakva multimedijalna vizija umjetnosti čini se u skladu s vizijom<br />
permanentnog gibanja Ive Friščića. "Dobivao sam svakakve komentare i od<br />
onih koji misle da se kao slikar ne bih trebao baviti ni s čim osim slikarstvom i<br />
od onih koji misle da je slikarstvo stvar prošlosti", nastavlja Danko, "Međutim,<br />
meni je moj mentor na Akademiji Đuro Seder jednom rekao da ne postoji<br />
ni vrijeme ni tehnika, samo ljudski izraz. Mislim da je sve nezaustavljivo i<br />
predivno. Neću ulaziti u neke bojsovske spike, jer one su čista politika, ali sve<br />
što vidim da ljudi rade meni je predivno. Makar i ništa ne radili."<br />
Opusi Ive i Danka Friščića potvrđuju kako fantazija i umjetnost imaju<br />
duboke korijene u ljudskoj psihi i koliko su važni za naše mentalno zdravlje i<br />
zdravlje društva. Jedna anegdota iz Dankova djetinjstva govori o susretu oca<br />
i sina u tom beskrajnom području ljudske imaginacije, području na kojem su<br />
se obadvojica trajno nastanila. "Jednom je na dočeku Nove godine kod nas<br />
u Zapruđu bio tatin prijatelj, novinar Drago Antoniazzo", prisjeća se Danko.<br />
"U jednom trenutku Drago je izmislio da mora do auta. Dok njega nije bilo,<br />
odjedanput se pojavljuje – ho-ho-ho – Djed Mraz! Totalno ludilo! Taman sam<br />
imao oko četiri godine i bio sam na rubu vjerovanja u Djeda Mraza. Nešto mi<br />
je bilo sumnjivo – kako se taj Djed Mraz pojavio baš kada je ovaj otišao? Iako<br />
mi je razum govorio da je nešto tu čudno, uživao sam u situaciji. Kada je Djed<br />
Mraz ispostavio poklone i otišao, Drago se vratio, a mi smo mu pričali što je<br />
propustio. Tada sam potpuno odbacio sumnju i prebacio se u model fantazije.<br />
Sada shvaćam da je taj model najbolja stvar u životu. Danas svi mi imamo samo<br />
dnevne inpute, programirani smo za to što trebamo vjerovati ili što trebamo<br />
željeti. Sustav nam zabranjuje osobne fantazije i osobne iluzije. A umjetnost je<br />
jedna apsolutna iluzija."<br />
Damjan Tadić / Cropix<br />
"Đuro Seder mi je na Akademiji rekao da ne<br />
postoji ni vrijeme ni tehnika, samo ljudski izraz.<br />
Mislim da je sve nezaustavljivo i predivno. Neću<br />
ulaziti u neke bojsovske spike, jer onse su čista<br />
politika, ali sve što vidim da ljudi rade meni je<br />
predivno. Makar i ništa ne radili", kaže Danko
38<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Foto Proimedia<br />
NATHAN FIELDER<br />
Kralj nelagodnog humora ima novi reality show<br />
ŠTO KADA BISMO ZA SVAKU<br />
VAŽNU ŽIVOTNU SITUACIJU PRVO<br />
MOGLI IMATI GENERALNU PROBU?<br />
piše: Filip Pavić<br />
U<br />
svijetu u kojem je glavno<br />
pomagao je vlasnicima malih biznisa da poprave svoje poslovanje. "Završio<br />
pitanje možemo li stvarnost<br />
sam poslovnu ekonomiju na Sveučilištu Victoria s dosta dobrim ocjenama",<br />
znati ili smo osuđeni na njezinu<br />
govorio je svojim klijentima koji su često sumnjali u njegove sposobnosti, a<br />
jeftinu, virtualnu, medijsku,<br />
i dobre namjere. Opravdano. Jednom je vlasniku trgovine sladoledom tako<br />
društvenomrežnu kopiju,<br />
predložio da uvede novi okus - drek. Okus naravno nije bio hit, ali je bio<br />
simulaciju - Nathan Fielder radi<br />
briljantan marketinški trik. Drugom klijentu, vlasniku lokala, predložio je da<br />
jedinu stvar koju komičar danas<br />
zaobiđe zakon zabrane pušenja u prostoru tako da svi gosti u kaiću postanu<br />
može. Ide drugim smjerom.<br />
glumci eksperimentalnog kazališta. Ako gosti puše i piju iza zastora i ispred<br />
Savršenom simulacijom pokušava publike, onda to nije kršenje zabrane pušenja nego - umjetnost. U "Pokusu",<br />
doći do neke bolje stvarnosti. Objasniti glavnu pa čak i ilozofsku ideju iza<br />
Fielder je i dalje autistični Cesar Millan, ne za biznis nego za ljudske sudbine,<br />
novog reality showa "The Rehearsal", "Pokus" na HBO-u, kanadskog komičara ali s jednako sumanutim i nevjerojatnim idejama. Naime, sada pokušava<br />
Nathana Fieldera, kralja nelagodnog (cringe) humora, "ozbiljne komedije"<br />
ljudima osigurati generalnu probu za bilo koju važnu i strašnu životnu<br />
i tipa za kojeg je poznati voditelj Jimmy Kimmel jednom prilikom rekao da<br />
situaciju koju trebaju proći. Međutim, njegovi pokušaji da napravi savršenu<br />
je "obmanjivač" jer, za razliku od svojih zanimljivih projekata, izgleda kao<br />
simulaciju tog događaja, koju bi njegovi klijenti prolazili i vježbali, često vode<br />
potpuni bezveznjak, nije lak posao. Ali može se svesti na pitanje: što kada<br />
do nevjerojatne, skupe, pretjerano razrađene i moralno dvojbene krajnosti.<br />
bismo za svaku važnu životnu situaciju prvo mogli imati generalnu probu?<br />
Ovako to funkcionira. Prva epizoda, Kor Skeete, 50-godišnji učitelj iz<br />
Kada bi, recimo, bračni par, prije nego li odluče imati dijete, mogao isprobati Brooklyna i ljubitelj pub kvizova, želi prijateljici Trish s kojom je u kviz timu<br />
roditeljstvo u sigurnim i do posljednjeg detalja isplaniranim uvjetima ili<br />
priznati laži: tvrdio je da ima magisterij, a ima samo prvostupničku diplomu.<br />
kada bi se težak razgovor s roditeljima ili prijateljima prvo mogao izvježbati<br />
Želi priznati da je godinama lagao oko stupnja svog obrazovanja, ali se boji<br />
s glumcima pa proći svaki mogući pravac u kojem bi taj razgovor mogao<br />
njene reakcije. Javlja se Fielderu i traži ga pomoć. I tu stvari postaju gotovo<br />
otići? Možemo li, i trebamo li, pokušati eliminirati svaku neizvjesnost<br />
nevjerojatne. Prvo, Skeet planira laž priznati na pub kvizu u njihovom<br />
iz naših života?<br />
omiljenom kaiću. Zato Fielder nalazi hangar i u njemu sagradi savršenu,<br />
Nathan Fielder, najpoznatiji po kultnoj emisiji "Nathan for You", koja je išla identičnu repliku tog njujorškog kaić, do zadnjeg barskog stolca, ventilatora<br />
od 2013. do 2017. na Comedy Centralu, a u kojoj je tobože pomagao malim<br />
na stropu i fotograije na zidu, gdje će ovaj vježbati svoje priznanje. Drugo,<br />
poduzetnicima, trgovcima i obrtnicima da ožive svoje poslovanje, s potpuno Skeet to planira učiniti nakon kviza, a kako je važno Trish držati u dobrom<br />
sumanutim i ponekad okrutnim idejama, u "Pokusu" zapravo radi isto. U<br />
raspoloženju, Fielder odluči da moraju pobijediti na kvizu. Kada poštenjačina<br />
"Nathan for You" Fielder je bio autistična, nešarmantna i bljutava verzija<br />
Skeet ne pristane na varanje, Fielder nalazi drugi način. Saznaje pitanja<br />
Cesara Millana, šaptača psima, ali umjesto vlasnicima kućnih ljubimaca,<br />
i svojem ih klijentu daje odgovore kriomice, subliminalno, upakirane u
Najpoznatiji po kultnoj emisiji "Nathan For You", koja je išla<br />
od 2013. do 2017. na Comedy Centralu, a u kojoj je tobože<br />
pomagao malim poduzetnicima, trgovcima i obrtnicima da<br />
ožive svoje poslovanje, s potpuno sumanutim i ponekad<br />
okrutnim idejama, Fielder u "Pokusu" zapravo radi isto<br />
Lijevo je prizor iz emisije<br />
"Nathan For You" a desno je<br />
promo fotograija za "Pokus"<br />
koja živo dočarava radnju<br />
ovog bizarnog reality showa<br />
39<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Foto Proimedia<br />
svakodnevni razgovor, tako da ovaj ne skuži da zapravo varaju. Također, Fielder<br />
poduzme i detaljnu analizu prijateljice Trish, njezinih manirizama, karakternih<br />
osoba i gesta kako bi glumica "lažna Trish" što vjernije mogla ponuditi njenu<br />
autentičnu reakciju na priznanje.<br />
Na kraju, kada "stvarno" priznanje Skeeteove velike laži prođe glatko i<br />
bez prevelike pompe - Trish kaže da joj njegovo obrazovanje nije ni važno<br />
- gledatelj i dalje ostaje pod dojmom da je svjedočio jednom mučnom i<br />
neugodnom iskustvu. Naime, sve je u "Pokusu" neugodno i "cringe" kao u bilo<br />
kojem drugom realityju poput "Ljubav je na selu" ili "Lovci na nekretnine".<br />
Čak je, kao u spomenutim realityjima, potpuno očita činjenica da je sve<br />
namješteno, umjetno, "skriptirano", ali se to nikada izričito ne kaže. No, dok u<br />
tipičnom realityju ljudi sudjeluju jer očajnički žele riješiti neki svoj problem,<br />
naći ljubav, stan ili izgubiti kilograme, a na kraju se njihovi problemi okrutno<br />
eksploatiraju za pitku i bezumnu zabavu svekolikog gledateljstva, u "Pokusu"<br />
nas Fielder suočava s nama samima. Točnije, s neugodnim i bolnim portretom<br />
ljudskog stanja i pitanjem: zašto pokušavamo sve kontrolirati? Trebamo li<br />
ići u takve krajnosti (graditi setove i zapošljavati glumce) samo da bismo<br />
doskočili slučajnosti i neizvjesnosti života? Ili još apstraktnije, možemo li<br />
uopće rekonstruirati stvarnost do te mjere da više ne možemo razlikovati<br />
ono konstruirano od onoga stvarnog? To je posljednje pitanje ohrabrilo neke<br />
kritičare da povuku paralelu između Fieldera i redatelja Charlieja Kaufmana<br />
(Biti John Malkovich, Adaptacija). Kažu da je Fielder, prenoseći dilemu ikcije<br />
i fakcije na koncept televizijskog "reality showa" (koji je sve samo ne reality)<br />
zapravo postao "Kaufman komedije", a "Pokus" njegova trash-TV inačica<br />
Kaufmanova ilma "Sinegdoha, New York". U tom Kaufmanovom mirnom,<br />
artsy-fartsy ilmu, s temom umjetnosti koja imitira život i obrnuto, potišteni<br />
kazališni redatelj (pokojni Philip Seymour Hofman) pokušava napraviti<br />
megalomansku predstavu koja će vjerno odražava sam život. Za to koristi<br />
dvojnike i veliki set koji na kraju, s obzirom na to da mora odražavati cijelu<br />
zbilju, postaje gotovo veličine cijelog New Yorka (ili barem njegov djelić koji<br />
predstavlja cjelinu).<br />
U svakom slučaju, usporedba Fieldera s Kaufmanom, stajala ona ili ne, ne<br />
umanjuje činjenicu da je Fielder "reality", tu maloumnu zabavu za kućanice,<br />
odvukao u stvarnije, iskrenije, pametnije krajnosti. I što nam to govori?<br />
Na koncu dovodi nas to do jednog presudnog, kulturološkog i vjerojatno<br />
generacijskog pitanja. Zašto je komedija danas toliko ozbiljna? Zašto su danas<br />
komičari ti koji se love u koštac s najtežim pitanjima našeg postmodernog<br />
stanja? Pogledajmo samo stand-up. Kako je došlo do toga da imamo jednog<br />
Davea Chappellea, tvorca kultnog Tyronea Biggumsa, koji danas prodaje<br />
kulturne ratove pod komediju kako bi od Netlixa uzeo što više love? Ili, na<br />
drugoj strani, jednu australsku komičarku Hannah Gadsby, koja kroz svoj<br />
stand-up publici podvaljuje teške teme homofobije, seksizma i rodnog nasilja<br />
plasirajući ih tako da se publika čak boji nasmijati. Pa onda Eric Andre koji<br />
balansira na oštrici nihilizma ili Bo Burnham koji melankoličnom komedijom<br />
pokušava liječiti svoju depresiju. Da, netko će reći da je komedija oduvijek bila<br />
ta u kojoj su se mogle maskirati ozbiljne teme, ponajviše ozbiljna politička i<br />
društvena kritika pa ni danas nije drugačije (to je štik Sache Barona Cohena).<br />
No, ipak se čini da je ovo drugačije. Rekli bismo da današnja ozbiljna vremena<br />
traže ozbiljne komičare. A vremena su, kvragu, ozbiljna kada jedan ukrajinski<br />
komičar Volodimir Zelenski mora u najvećem ratu novog vijeka zbrajati žrtve<br />
na ratištima, umjesto da zbija šale na televiziji.<br />
I isti trend ozbiljne komedije nalazimo na televiziji. Izdanci tog modernog<br />
komičarskog pravca, koji se naziva još i "reality comedy", među ostalima su<br />
Fielder (s obje serije "Nathan for You" i "Pokus"), John Wilson ("How to with<br />
John Wilson") i Joe Pera ("Joe Pera talks with you").<br />
New York Times to je nedavno nazvao "tihom revolucijom" u komediji.<br />
A revolucija je upravo u tome što nijedna od tih komedija - nije samo<br />
komedija. Uzmimo za primjer prvi Fielderov projekt "Nathan for You". Premisa<br />
je jednostavna, on uz pomoć najglupljih ideja pomaže malim obrtima da<br />
zarade. No, na jednoj drugoj razini, on upravo kroz to raskrinkava cijeli<br />
medijsko-marketinško-poslovni svijet (pa se sve četiri sezone te serije nekako<br />
čine kao uvertira u "Pokus"). Evo jedne briljantne Fielderove poslovne ideje<br />
koja igra baš na kartu lažne percepcije, medijske simulacije i potpune ljudske<br />
otuđenosti od stvarnosti. Javi mu se vlasnik tvrtke za selidbu da ima problem<br />
sa zaposlenicima, često odlaze, a on im ne želi dati veće plaće. Treba rješenje.<br />
Fielder, pametnjaković kakav jest, vlasniku tvrtke predstavi genijalnu ideju<br />
- on to naziva "Pokretom". Riječ je o revolucionarnom programu tjelovježbe<br />
koji se prikladno sastoji od nošenja teških predmeta i kutija stepenicama,<br />
a garantira mršavljenje i formu. Naslućuje Fielder da bi se obični ljudi,<br />
očajni za jednostavnim self-help rješenjima, mogli sami javljati tvrtkama za<br />
selidbu i još im plaćati kako bi mogli nosili teške kutije i sudjelovali u novom<br />
programu "Pokreta". Fielder unajmi bodybuildera, zaštitno lice programa, koji<br />
govori da je tobože razvio mišiće isključivo nošenjem kutija po selidbama, a<br />
unajmljuje i ghost writera da napiše cijelu njegovu biograiju i priručnik "Kako<br />
je Pokret promijenio moj život". Ubrzo, "Pokret" dolazi na sve nacionalne<br />
televizije i zaluđuje lakovjerne kućanice, gladne uvijek novih trendova i<br />
lažnih revolucionarnih metoda mršavljenja. A ako je na televiziji, mora biti<br />
istina, zar ne?<br />
Sličan je sudar s realnošću prisutan i "How to with John Wilson"<br />
(u toj je seriji Fielder producent). Ova je serija ipak, koja se,<br />
ukratko, bavi neobičnim njujorškim situacijama i ljudima,<br />
za razliku od "Pokusa" i "Nathana", nešto manje okrutna u<br />
realizaciji. Osnovna ideja: američki redatelj John Wilson<br />
kamerom šeće New Yorkom i u nekom cinéma vérité stilu bilježi sve što je<br />
zanimljivo, paralelno pokušavajući ponuditi nekakav "tutorial" za život (kako<br />
očijukati, kako napraviti savršen rižoto, kako poboljšati pamćenje). Ali ono što<br />
je pravo blago te serije jesu scene u kojima Wilson samo upali i usmjeri svoju<br />
kameru u pravom smjeru. A to je bizaran spektakl njujorške svakodnevice koji<br />
je istovremeno smiješan, tužan i šokantan. Tako, recimo, nalazi tipa koji ima<br />
napravu za potezanje (povećanje) penisa, a koji se ne libi to demonstrirati<br />
na televiziji, pa tipa koji se dopisuje sa seksualnim predatorima i onda ih<br />
nagovara na sastanak kako bi ih prebio, pa tipa koji sve svoje pokućstvo<br />
hermetički plastiicira da ga što duže sačuva, pa teškog partijanera koji do<br />
kraja epizode priznaje da mu je najbolji prijatelj počinio samoubojstvo i da s<br />
time teško emocionalno izlazi na kraj.<br />
Ukratko, kada bismo u rečenici morali reći što je to što veže ove televizijske<br />
serije, "reality komedije", koje se usput prikazuju na HBO-u (uključujući i<br />
"Joe Pera talks with you") bila bi to nekakva ljudskost. Ljudskost kod Nathana<br />
Fieldera dolazi kao gorak podsjetnik da se sve teže snalazimo u ovom<br />
svijetu "sa sve više informacija, a sve manje smisla", a kod Johna Wilsona u<br />
tome da na ekran stavi komplicirano ljudsko stanje, život bez iltera, ali i<br />
bez osuđivanja. Na kraju, tu je i ugodna, topla komedija o kojoj još nismo<br />
govorili "Joe Pera talks with you". Komičar Joe Pera kojeg još nazivaju<br />
"komičarem božićnih džempera" ili "djedovskim komičarem" također je<br />
napravio jednu mini revoluciju. Umirujuća, penzionerska, "xanax komedija",<br />
kako je zovu - o potpuno nevažnim stvarima kao što je uzgajanje graha,<br />
minerologija i planinarenje - čudesno je zaradila kultnu sljedbu onih kojima<br />
je dosta hektične svakodnevice i žele se opustiti uz priče kakve bi nam<br />
naš djed ispričao.<br />
Sad, pitanje koje će vjerojatno ostati neodgovoreno. Kome zbilja treba<br />
ozbiljna komedija? I zašto uvijek pokušavamo napraviti nešto važno, pametno<br />
i duboku od onoga što bi trebalo biti zabavno, jednostavno i eskapistički?<br />
Tko zna. Mjesta vjerojatno ima i za jedno i za drugo. Ali, u današnje vrijeme,<br />
vrijeme neizvjesnosti, neki bi nam "Pokus" vjerojatno dobro došao. Štoviše,<br />
nekakva komedija koja bi nas podsjećala da smo ljudi, nazovimo je "komedija<br />
s ljudskim licem", bila bi nam prijeko potrebna. Pa makar to bilo lice Nathana<br />
Fieldera, Johna Wilsona ili Joea Perae.
40<br />
Foto Proimedia<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
KEVIN PARKER<br />
VAŽNO JE BITI SAM. JA SAM TADA<br />
NAJKREATIVNIJI - KAD MI UM MOŽE LUTATI<br />
Obožavam svemir i zvijezde, tako da bih vjerojatno bio astronom. To sam i studirao. Da nije bilo velikog<br />
potpisa ugovora s diskografskom kućom, sada bih vjerojatno gledao u nebo, kaže Parker čiji je bend<br />
Tame Impala na svjetskoj turneji na kojoj promovira odličan album iz 2020. "Slow Rush"<br />
piše: Tena Šarčević<br />
Kevin Parker je kreativni um iza<br />
projekta Tame Impala i čovjek koji<br />
je postao sinonim za suvremenu<br />
psihodeliju, koju je još kasnih 2000-<br />
ih, kada je bend počeo s ozbiljnijim<br />
izdavaštvom, doveo u mainstream.<br />
Jedinstveni stil Tame Impale u<br />
potpunosti je potpisan Parkerovim<br />
imenom. On sasvim sam stvara svu<br />
glazbu koju bend svira.<br />
- Mislim da je za ljude jako važno da budu sami. To je regenerirajuće i, po<br />
meni, iznimno važno za ljudski um. Osobno sam uvijek najkreativniji kad sam<br />
potpuno sam. Kad mi um može lutati, kad imam vremena procesuirati sve što<br />
se oko mene događa - kaže nam Parker u ekskluzivnom intervjuu prije koncerta<br />
u pulskoj Areni.<br />
Koncert 17. kolovoza jedno je od najiščekivanijih ovosezonskih glazbenih<br />
događanja. I sam Parker iznimno je entuzijastičan u vezi s tim nastupom.<br />
- Ne mogu vjerovati da doista nastupamo u Areni. Zdanje je predivno - govori.<br />
Posljednji je put u Hrvatskoj svirao prije gotovo deset godina, na For festivalu<br />
na Hvaru, uz Jamesa Blakea.<br />
- Zanimljivo je da sam prije tri tjedna bio u Hrvatskoj na vjenčanju. Dogodila mi<br />
se jedna luda stvar; sam sam išao do mjesta gdje se održavala svadba i putem sam<br />
se izgubio. Bio sam 'of road', tražio vjenčanje, i došao do mjesta gdje smo 2013.<br />
nastupali s Blakeom. To mi je bilo zaista nevjerojatno - kaže i dodaje da bi ovoga<br />
puta želio više istražiti Hrvatsku, a ne doći samo poslovno i turistički.<br />
Kaže da je iznimno uzbuđen zbog nadolazećeg koncerta.<br />
- Dugo nismo svirali ovdje pa su očekivanja na razini. Pretpostavljam da je<br />
tako i kod publike. Bit će jako zabavno. Nastupi su nam se od 2013. značajno<br />
promijenili, bend je rastao, a i glazba. Rekao bih da smo danas sasvim drugačiji<br />
bend, ja sam sasvim drugačiji umjetnik. Ako ništa, barem zato što imam puno više<br />
pjesama - smije se Parker.<br />
Govori kako mu je osobno na koncertima najvažnije da se zabavi.<br />
- Ako se ne zabavljaš, koja je onda poanta svega? To sam shvatio prije nekoliko<br />
godina. Prije sam na koncertima bio previše zabrinut jer me ljudi gledaju, što je<br />
fokus na meni. Previše sam se brinuo o tome da ne bih nešto zeznuo. No danas<br />
mislim da je jedino važno apsorbirati energiju i biti u trenutku. Da, to zvuči<br />
otrcano, klišej je. No istina je - kaže pa nastavlja: - Danas si na koncertima samo<br />
dam vremena. Postoje trenuci u kojima uopće ne razmišljam ni što pjevam, ni što<br />
sviram. Samo upijam trenutak. I to je tako dobar osjećaj - zaneseno govori.<br />
Parker je u sada već prilično dugoj karijeri radio s brojnim planetarno<br />
poznatim umjetnicima. Samo neki na listi su Mick Jagger, Travis Scott i Lady<br />
Gaga. A posljednja suradnja o kojoj se govori je ona s Dianom Ross. Pjesmu "Turn<br />
Up The Sunshine" radili su za novi nastavak ilma "Minions", koji je na hrvatski<br />
preveden kao Malci.<br />
- Super mi je što je pjesma za klince. Napravili smo je u vrijeme pandemije,<br />
tako da zapravo nikada nisam upoznao Dianu Ross. Radili smo pjesmu u studijima<br />
diljem svijeta - otkriva Parker.<br />
Nije, nastavlja, znao puno o ilmu dok je radio na tom singlu.<br />
- Ali jako sam zadovoljan rezultatom. Puno je drugačije kad radim za neki<br />
projekt, kad stvaram glazbu s namjerom, ciljem do kojeg trebam doći. Dok radim<br />
svoju glazbu, tog okvira nema. Tada ne razmišljam o tome koliko će pjesma trajati,<br />
kakav će dojam ostavljati... Nego pustim stvar da bude takva kakva treba biti.<br />
Nema gabarita. No, rad za neku svrhu i u određenim okvirima je za mene novo<br />
iskustvo i sviđa mi se kako je ispalo. Sada sam i fan 'Minionsa' - govori glazbenik.
Ekskluzivni razgovor<br />
s glazbenikom čiji<br />
psihodelični projekt<br />
Tame Impala 17.<br />
kolovoza nastupa u<br />
pulskoj Areni<br />
Zanimljivo je i da je pjesma "One More Hour" Tame Impale s albuma "The Slow<br />
Rush" iz 2020. godine ovih dana postala iznimno popularna, i to zahvaljujući<br />
TikToku. Pjesma je postala pozadina za brojna TikTok videa. "Od ove se pjesme<br />
osjećam kao glavni lik" i "Oženio bih ovu pjesmu" samo su neki od komentara na<br />
singl, koji pretežno dolaze od mlađih generacija.<br />
- Ne mogu objasniti ponovni uspjeh te pjesme. Ne znam zašto neke stvari<br />
postanu popularne, a neke ne, i to baš u određenom trenutku. Mislim da je<br />
promašaj pokušavati to objasniti. Zapravo mi se jako sviđa ta pjesma, ali i koncept<br />
TikToka generalno. Sviđa mi se što su klinci tamo kreativni. Sve se može gledati na<br />
dva načina: s jedne strane djeca tamo postaju mini-režiseri, a s druge strane ljudi<br />
kažu da je ta mreža loša za glazbenu industriju - kaže Parker.<br />
No njega, nastavlja, nikada nije bilo briga za industriju kao takvu.<br />
- Marketing, prodaja glazbe i sva ta sranja su sekundarna glazbi. Glazba je<br />
najvažnija. Uostalom, ne bih rekao da je TikTok baš toliko površan. Da, ljudi<br />
tamo slušaju deset sekundi pjesme, no ona istovremeno radi toga ima značajan<br />
porast slušanja na Spotifyu. Što zapravo znači da ljudi slušaju cijelu pjesmu. Kako<br />
da se žalim na to? Nikada nisam mogao zamisliti da će mladi slušati tu pjesmu<br />
koja traje čak sedam minuta, što je prilično dugo za današnje pojmove. Tako da,<br />
da. To je nova tehnologija, nama je možda čudna. No sretan sam da klinci rade<br />
što žele - govori.<br />
Razgovaramo i o albumu "The Slow Rush". Iako je objavljen prije dvije, a nastao<br />
prije tri godine, Tame Impala ga promovira na aktualnoj turneji, u sklopu koje<br />
dolaze i u Hrvatsku. Parker kaže da ima dojam da je album još uvijek nov, svjež.<br />
- Svaki album koji sam radio za mene je sasvim drugačiji. I svaki put mi se čini<br />
kao da prvi put radim glazbu. Slabo učim od prethodnih iskustava. Odnosno, ne<br />
opterećujem se onime što sam stvarao prije. Želim uvijek nešto učiniti drugačije,<br />
napraviti nešto novo, učiniti novi korak - kaže.<br />
Dodaje i kako je ovaj album speciičan po tome što na njemu ima<br />
najviše elektronike.<br />
- Dok sam ga radio, osjećao sam se kao hip hop producent. Uživao sam u tome.<br />
Glazbu koju sam radio sam si puštao jako glasno, a beatovi su me opčinili. Uživao<br />
sam u procesu - kaže Parker.<br />
A što ga je okupiralo tematski, u kontekstu motiva koji pokreću glazbu na<br />
posljednjem albumu?<br />
- Uvijek me zanimaju ljudska iskustva koja su u korelaciji s vremenom.<br />
Interesira me ljudska nostalgija, kao i strah od budućnosti. Prolaznost vremena<br />
je za mene uvijek iznimno emocionalna stvar. No, evo, o tome govorim<br />
sada kada sam završio album. Nisam ga radio s predumišljajem o temi, nego<br />
sam jednostavno počeo raditi, a pjesme su tako ispale. Vrijeme; prošlost,<br />
budućnost... - kaže Parker.<br />
Nema, nastavlja, jasnu viziju o tome što su točno njegovi izvori inspiracije.<br />
- Volio bih da znam što me inspirira, onda bih radio više toga. Usmjeravao bih<br />
svoju energiju na to. Da znam da me inspirira priroda, češće bih odlazio u nju. Ali<br />
ne postoji određeni put. Svašta me može inspirirati, i to bilo kada. I to nije nužno<br />
niti dobra niti loša stvar. Nekad inspiraciju dobijem iz tenzije ili anksioznosti, a<br />
ponekad iz osjećaja ljubavi ili euforije. Volio bih da mogu spremiti inspiraciju u<br />
bočicu - govori.<br />
Mediji o njemu često pišu kao o glazbeniku koji se može pohvaliti zavidnom<br />
disciplinom i radnom etikom. No on o sebi ne misli tako.<br />
- Uopće nisam discipliniran. Disciplina je, naravno, važna za završavanje stvari.<br />
A ja se u radu lako ometem. No ne bih rekao da s time imam poseban problem.<br />
Po meni, najteži dio stvaralačkog procesa je doći do dobre ideje, inspiracije. A<br />
dovršavanje je mehanički dio posla. Samo na tome dijelu imam osjećaj da doista<br />
radim - govori Parker.<br />
Glazba mu s vremenom, kaže, nije postala više posao, a manje magija.<br />
- Magija mi je iznimno važna. Duboko i snažno osjećam da glazba ne može biti<br />
dobra bez tog momenta koji nije logika, koji nije nešto svjetovno. Koji je nešto što<br />
je u tebi. A dolazak do toga je isto rad, moraš doći do te magije. To je nešto što se<br />
ne događa samo od sebe - kaže.<br />
Parker je, inače, iz glazbene obitelji. Njegov je otac svirao gitaru.<br />
- Slušanje glazbe u našoj je kući bilo nezaobilazan dio svakodnevice. A nikada<br />
neću zaboraviti kada sam sam prvi put zasvirao. Već kao prilično mlada osoba bio<br />
sam svjestan toga da obožavam glazbu. I onda mi je otkrivanje načina da ju i sam<br />
stvaram djelovalo kao prava čarolija. Kad sam počeo svirati, prvi sam put osjetio<br />
da sam pravi individualac, osoba koja ima identitet. O tome, doduše, nisam tako<br />
razmišljao kada sam bio toliko mlad, no osjetio sam da mi to daje svrhu - kaže.<br />
Da nije glazbenik, bio bi znanstvenik.<br />
- Obožavam svemir i zvijezde, tako da bih vjerojatno bio astronom. To sam i<br />
studirao. Da nije bilo velikog potpisa ugovora s diskografskom kućom, sada bih<br />
vjerojatno gledao u nebo - zaključuje.<br />
Viktor<br />
Vresnik<br />
VRESNIKOVA<br />
INVENTURA<br />
ZELENSKA U VOGUEU, KAO YVONNE<br />
DE GAULLE '43. ILI KAO HITLER '38.<br />
TIMEOV ČOVJEK GODINE<br />
Prvo je u lipnju ukrajinski Vogue donio intervju s Pavlom Pelešokom,<br />
režiserom i vojnikom, čovjekom čiji je ilm o ratu u Ukrajini (onom<br />
krimskom, 2014.) 2016. bio nominiran za Oscara. Škrta razmjena riječi<br />
između njega i čitatelju nepoznatog ratnog komandanta ilustrira<br />
razmišljanje na terenu:<br />
- Dobio sam informaciju da je vaš ilm nominiran za Oscara.<br />
- Da, i….<br />
- Idite u Los Angeles i recite im što se ovdje događa. Čini se da baš ne razumiju…<br />
Pelešok i njegov kolega Jura Ivanišin u to su vrijeme bili u antiterorističkoj<br />
operaciji. Znali su da je njihov ilm "Zima u plamenu: Ukrajinska borba za slobodu"<br />
u užem izboru za Oscara. "Ne događa se to svaki dan, ali osjećali smo nešto između<br />
ravnodušnosti i nadahnuća. I, naravno, nitko nije namjeravao ići ni u kakav Los<br />
Angeles", govori Pelešok u Vogueu. Otišli su, gotovo po zapovijedi. "Prijatelj nam je<br />
kupio karte. Avion, Los Angeles, zabave, smokinzi, susreti s poznatim glumcima, a<br />
cijelo vrijeme ste u stanju otupjelosti, emocionalne ravnodušnosti, ne možete se<br />
prebaciti…", prisjeća se Pelešok.<br />
Oscar je otišao nekome drugome, ali Ukrajina je bila ponosna. Intervju u Vogueu<br />
najava je Pelešokova novog ilma, sad već u suradnji s Netlixom.<br />
Onda je stigla vijest o Oleni Zelenskoj i još neviđenoj naslovnici listopadskog<br />
broja "pravog američkog" Voguea. O obitelji Zelenski pred objektivom Annie<br />
Leibovitz. Svjetska javnost je eksplodirala, ovaj put negativno.<br />
Hoće li Zelenska u Vogueu nekome u budućnosti izgledati kao obitelj De Gaulle<br />
u zbjegu u Britaniji (Vogue 1943.), ili kao Hitler na naslovnici Timea, kada je 1938.<br />
proglašen čovjekom godine?<br />
Rasprava na Twitteru bila je krcata<br />
Blještavi magazini<br />
sporog ritma postaju<br />
politički kako bi ostali<br />
relevantni. Takav je i<br />
Vogue koji je s 52,7<br />
milijuna pratitelja<br />
kultni influencer<br />
kontroverzi, deicitarna pameću:<br />
Tweet 1: Što se tiče fotograija Olene<br />
Zelenske i Volodimira Zelenskog za Vogue,<br />
evo slične fotograije s Yvonne i Charlesom<br />
de Gaulleom iz 1941.<br />
Tweet 2, odgovor: U tom su trenutku bili<br />
u egzilu u Rodingheadu, Little Gaddesdenu,<br />
Berkhamu, UK, odakle su pomagali<br />
u zapovijedanju savezničkim ratom i<br />
francuskim otporom.<br />
Tweet 3, početak kontroverze: Ovo<br />
dokazuje da je ww2 bio prevara.<br />
Tweet 4, "krunski zaključak": Sve je to bila saveznička globalistička zavjera da se<br />
demonizira Hitler.<br />
Unutar Ukrajine odjek najavljenog Vogueova specijala s obitelji Zelenski dočekan<br />
je uglavnom s pozitivnim emocijama. Zanimljivo, tako ga je doživjela i oporba u<br />
Rusiji. Autorica Ana Žuk u globalnoj javnosti usmjerenom Moscow Timesu citira<br />
Olenu Zelensku: "Oduvijek sam znala da su Ukrajinke najbolje. Konačno će svijet<br />
vidjeti lice Ukrajinke". Zelenska, piše Žuk, koristi svaku priliku da govori o Ukrajini. A<br />
ovo je bila velika prilika, jer Vogue čitaju deseci milijuna ljudi diljem svijeta.<br />
Istraživanje koje je prošle godine objavio komunikološkim studijima usmjereni<br />
Elon Journal pokazalo je da je Vogue s 11,1 milijuna mjesečnih čitatelja tiskanih<br />
izdanja i 52,7 milijuna pratitelja na društvenim mrežama daleko više od običnog<br />
modnog časopisa - kultni trendseter i inluencer. Studija analizira zadnja dva<br />
Vogueova desetljeća s ciljem da utvrdi kako je časopis integrirao kulturne,<br />
političke i društvene teme u svoj sadržaj. Pokazalo se da je Vogue, nekad primarno<br />
modni magazin, odgovorio na društvenu promjenu i sada postavlja dnevni red za<br />
društvene, političke i kulturne rasprave.<br />
Slična rasprava koju je godinu dana ranije poveo londonski dnevnik Independent<br />
ukazala je na novi trend s obje strane Oceana: blještavi magazini sporog ritma<br />
postaju politički kako bi ostali relevantni. Odluka je marketinška, ali vodeći<br />
magazini u tome su se pokazali uspješnima.<br />
Tijekom proteklog desetljeća na stranicama Voguea našlo se mjesta za ozbiljne<br />
portrete Malale, Hillary Clinton, Kamale Harris, Grete Thunberg, novozelandske<br />
premijerke Jacinde Ardern. Megan Markle kao vojvotkinja od Sussexa provela je<br />
2019. sedam mjeseci radeći na specijalu britanskog Voguea pod naslovom "Forces<br />
for change"… Desetljeće ranije, Vanity Fair, još jedan blještavi magazin koji s<br />
Vogueom dijeli izdavača (Condé Nast Publications) nagrađen je za seriju "teških"<br />
tekstova o velikoj ekonomskoj krizi koje je napisao nobelovac Joseph Stiglitz.<br />
Olena Zelenska i Vogue suradnju su otvorili u trenutku kada svijet, a pogotovo<br />
sankcijama zamorena Europa, sve više osjeća zamoran teret rata u Ukrajini. Možda<br />
jest cinično, ali Vogueova blještava reportaža s kijevskih ulica, jasno usmjerena<br />
prema jednom segmentu publike, suprugama vodećih svjetskih političara, s<br />
ciljem održavanja povećanog globalnog pritiska na agresora, vjerojatno neće<br />
promašiti metu.<br />
41<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.
PROMO<br />
ŠPANCIRFEST<br />
Perjanica hrvatskog kontinentalnog<br />
turizma 24. put zatvara ljeto<br />
V<br />
araždinski Špancirfest ove<br />
će se godine, od 19. do 28.<br />
kolovoza, održati po 24. puta.<br />
U svijetu turizma brojke i<br />
kontinuitet znače puno, što<br />
dodatno naglašava važnost, utjecaj i vrijednost<br />
Špancirfesta za varaždinski, ali i općenito hrvatski<br />
kulturni turizam.<br />
TAJNA USPJEHA<br />
Špancirfest je jedna od najdugovječnijih<br />
hrvatskih kulturno-turističkih manifestacija, a<br />
pritom je zasigurno i najveća, ne samo po broju<br />
programa i sadržaja koje nudi već i po broju<br />
posjetitelja koji stignu u Varaždin tijekom deset<br />
festivalskih dana.<br />
Ovaj turistički fenomen, jedinstven u<br />
Hrvatskoj, jer je, naizgled samostalno, varaždinski<br />
turizam uzdigao na razinu uspješne i ugledne<br />
destinacije, izrastao je skromnih korijena. Počevši<br />
kao trodnevni ulični festival, korak po korak,<br />
godinu po godinu, rastao je do sadašnje razine,<br />
kada se hvali stotinama raznolikih programa<br />
i pomalo nevjerojatnim, ali kontinuiranim<br />
brojkama od više od 200.000 posjetitelja u čak<br />
deset dana trajanja festivala.<br />
Privlačnost Špancirfesta proizlazi iz<br />
njegove nevjerojatne raznolikosti sadržaja<br />
i programa, kontinuiranog inzistiranja na<br />
kvaliteti i jedinstvenog spoja s gradom iz kojeg<br />
je proizašao što mu daje izuzetno pozitivno i<br />
gostoljubivo ozračje.<br />
Špancirfest je postao svojevrsni sinonim za<br />
Varaždin, njegovo najbolje i najveselije lice,<br />
zahvaljujući kojem se u taj grad, iz godine u<br />
godinu, kao „obični turisti“ vraća sve više ljudi<br />
kako bi uživali u bogatoj i vrijednoj kulturnoj,<br />
zabavnoj i outdoor ponudi grada i njegove<br />
okolice. Špancirfest je, uz to, zbog termina svog<br />
održavanja, a to su posljednja dva kolovoška<br />
vikenda i tjedan između njih, za mnoge<br />
posjetitelje postao i prilika za „oproštaj od ljeta“.<br />
Zadnji veliki party prije vraćanja u redoviti ritam<br />
rada, školovanja i života.<br />
Ovogodišnji Špancirfest tako će, nakon dvije<br />
pandemijske godine, ponovno prodisati punim<br />
plućima i ljudima željnima zabave, druženja,<br />
raznolikih iskustava u ambijentu predivne<br />
povijesne jezgre Varaždina, ponuditi pregršt<br />
razloga za dolazak.<br />
10 DANA, 500 PROGRAMA<br />
Prije svega, zaista, u deset dana trajanja<br />
održat će se 500-injak programa svih zamislivih<br />
vrsta: koncerata, kazališnih predstava, nastupa<br />
uličnih performera i svirača, kreativnih i zabavnih<br />
programa za djecu, izložbi i umjetničkog stvaranja<br />
u otvorenim atelierima i galerijama, radionica,<br />
pop-up nastupa i još mnogo toga drugog.<br />
Koncertni program se održava na čak dvije<br />
pozornice. Velika PAN pozornica kod Starog grada<br />
ugostit će eklektični niz hrvatskih i regionalnih<br />
glazbenih imena: Letu Štuke, Pips, chips &<br />
videoclips, Daleku obalu, Petra Grašu, Dubiozu<br />
kolektiv, S.A.R.S. i Let 3.<br />
Ekskluzivna i predivna koncertna lokacija<br />
ispred klasicističke Vile Bedeković, ostaje vjerna<br />
svojem ekskluzivnom ozračju i donosi eklektični<br />
popis vikend-koncerata: Opernu gala večer (Lana<br />
Kos, Tamara Ivaniš, David Oštrek, Marko Mimica,<br />
Marina Monzo, Matteo Ivan Rašić, Carles Pachon,<br />
Miloš Bulajić, Ena Pongrac, Jaka Mihelač, Kora<br />
Pavelić), Tedija Spalata sa Zoricom Kondžom i<br />
Varaždinskim tamburaškim orkestrom, Massima<br />
te spoja rocka i sevdaha u suradnji Vatre i Bože<br />
Vreće. Kod bedekovićke će se, kada se ne svira,<br />
igrati kazališne predstave, a program donosi tri hit<br />
komične predstave te tri stand-up showa.<br />
SRCE NA ULICI<br />
I same ulice Varaždina su pozornica jer na<br />
njima nastupaju izuzetni ulični performeri i<br />
hodajući bendovi iz cijele Europe. Ovogodišnji<br />
ulični program kreiran je s naglaskom na mobilne<br />
izvedbe pa tako niti jedan pedalj povijesne jezgre<br />
Varaždina neće ostati lišen užitka u vještinama i<br />
talentu štulaša, akrobata ili glazbenika. Čak dvije<br />
ulice posvećene su umjetnicima. Kreativnica je<br />
pritom dizajnerska ulica s kvalitetnim popratnim<br />
programom u kojoj probrani kreativci stvaraju,<br />
izlažu i prodaju svoje proizvode. U Školskoj ulici<br />
smjestit će se špancirfestova umjetnička kolonija<br />
u kojoj će likovni umjetnici svih vrsta imati atelier<br />
i galeriju na otvorenome.<br />
Djeca (i roditelji) mogu birati između<br />
edukativne zabave Parka kreative, velike igraonice<br />
Vindilanda ili Lunaparka, a svi zajedno će moći<br />
užiati u istraživanju raznolikih okusa kojih će<br />
Špancirfest biti prepun.<br />
HEDONISTIČKI RAJ<br />
Malih zalogaja bit će na svakom uglu po<br />
ulicama Varaždina, zanimljiv izbor gastro<br />
užitaka nudit će Carlsberg gastro i party zona<br />
kod Starog grada, a hedonistički raj smjestit će<br />
se na Kapucinskom trgu. Tamo će se, po prvi<br />
puta, održavati Špancir Burger Festival (by<br />
Zagreb Burger Festival) s probranom ponudom<br />
ponajboljih hrvatskih burgera uz novu slasnu<br />
plant-based ponudu za one koji ne jedu meso.<br />
Ljubitelji vinskih dragulja pronaći će put u<br />
prostrani Vinski grad ispod zidina Starog grada<br />
sa sjajnom ponudom hrvatskih vina i ekskluzivno<br />
kreiranih pojedinim vinima prilagođenih zalogaja.
GERTRAUD<br />
EKSKLUZIVNO:<br />
DONOSIMO ULOMAK IZ<br />
ROMANA "HIPPOCAMPUS"<br />
SUVREMENE AUSTRIJSKE<br />
SPISATELJICE GERTRAUD<br />
KLEMM KOJI OBJAVLJUJE<br />
HENA.COM<br />
KLEMM<br />
Klemm je po struci biologinja<br />
koja je do 2005. radila kao<br />
službenica u upravi Beča<br />
GERTRAUD KLEMM, ENFANT TERRIBLE AUSTRIJSKE KNJIŽEVNE SCENE,<br />
NAPISALA JE POSVETU ŽENSKOM PRIJATELJSTVU I ODANOSTI U PROZI<br />
NATOPLJENOJ REVOLTOM I POTRAGOM ZA PRAVDOM<br />
AFP photo<br />
Gertraud Klemm (Beč, 1971.)<br />
suvremena je austrijska<br />
spisateljica. Po struci biologinja, a<br />
sve do 2005. i službenica u Uredu<br />
za kontrolu vode grada Beča,<br />
danas se isključivo bavi pisanjem<br />
i aktivizmom. U svojim romanima<br />
istražuje različite fasete bivanja<br />
ženom u suvremenom svijetu.<br />
Dosad je objavila pet romana, knjigu eseja, dnevničke zapise i zbirku kratkih<br />
priča. Za tekst Ujjayi godine 2014. dobila je nagradu "Ingeborg Bachman",<br />
roman Aberland donio joj je nominaciju za "Deutsches Buchpreis" (2015.), a<br />
roman Herzmilch ponio je titulu najboljeg romanesknog debija (2015.) te je<br />
nominiran za nagradu Europske unije za književnost. Među nagradama treba<br />
istaknuti i austrijsku nacionalnu "Outstanding Artist Award für Literatur"<br />
(2020.) te nagradu "Ernst Toller" (2021.), kojom se odaje priznanje politički<br />
angažiranim autorima, za koju je ponajzaslužniji njezin posljednji roman<br />
Hippocampus, objavljen 2019.<br />
Radnja Hippocampusa je sljedeća: Helene Schulze je mrtva i austrijska<br />
kritika staru feminističku vješticu napokon može mirne duše nominirati<br />
za najveću njemačku književnu nagradu. Uostalom, najbolja je spisateljica<br />
– mrtva spisateljica. No njezina prijateljica Elvira odlučuje nizom akcija<br />
uskrisiti Helene, njezinu književnu ostavštinu i zajedničku revolucionarnu<br />
mladost, sve uz pomoć mladoga snimatelja Adriana, koji će njezine<br />
performanse evidentirati snimkama i objaviti urbi et orbi. Od postavljanja<br />
perika na konjaničke spomenike i izložbe pelena, Elvirine će akcije bivati sve<br />
provokativnije… Ovaj je roman duhovit protest protiv muške dominacije u<br />
umjetničkim krugovima i gorka satira na račun društva u kojem po piscima<br />
imena dobivaju institucije, a po spisateljicama – salate. Gertraud Klemm,<br />
enfant terrible austrijske književne scene, napisala je posvetu ženskom<br />
prijateljstvu i odanosti u prozi natopljenoj revoltom i potragom za pravdom.<br />
Bez dociranja, oblikujući zabavan, humorističan i nepredvidljiv roman ceste,<br />
Klemm oštricom ironije otvara konzervirane običaje i tradicije – kojih nismo<br />
ni bili svjesni.<br />
Roman je na hrvatski prevela Stjepanka Pranjković (Banja Luka, 1990.)
Roman je objavljen u sklopu projekta "Europa<br />
iznutra i izvana 2022. - 2023.". To je već treći krug<br />
projekta koji realizira izdavačka kuća Hena.com, a<br />
fokusiran je na prevođenje europske književnosti<br />
4.<br />
je preklinjalo da se pljuje po njemu i da ga se ismijava. Važno je bilo biti<br />
protiv, mogao si postati ovisan o tome, nakon dugog vremena poslušnosti,<br />
nečinjenja i šutnje. Ono što su ona i žene iz stambene zajednice u ulici<br />
Theobaldgasse činile u sedamdesetima, bilo je poput komada slanine koji je<br />
barem Elvira još dugo mogla prežvakavati. Jednako kao što se prije dvadeset<br />
i pet godina nahranila slučajnim nasljedstvom. Na više načina postala je<br />
kronično skromna. Umjetnica gladovanja, kojoj nije potrebno mnogo<br />
da bi bila sita.<br />
Elvira preleti Heleneinu dolaznu poštu: mnogo poslanih i primljenih<br />
poruka u vezi s tom iznenađujućom knjigom koja izlazi u listopadu. Kralj<br />
trutova, tako se zove, 125 stranica, žuto-crna naslovnica vrvi motivima, da te<br />
zabole oči. Je li Helene još imala svježe ideje? Ili se radilo o projektu koji je<br />
već bila započela? Ono što stoji u najavi Elviri ne djeluje poznato.<br />
******************************<br />
Elvira<br />
Hintermoos, početkom kolovoza<br />
Vrijeme je za kavu i cigaretu. Ispruži se, ruke položene na leđima. Zapucketa<br />
poput drva u peći. Nenina šalica s mnogo malih plavih konja ima zasluženu<br />
patinu od biljnoga čaja koja se ne da isprati. Je li i ona dio ostavštine? Kada<br />
urednica dođe, ne smije joj zaboraviti ponuditi jednu od čistih šalica. Što je<br />
čovjek stariji, to manje primjetna postaje razlika između nedostatka taštine i<br />
nemara. Samo zato što ona sebe smatra degutantnom, ne mora značiti da će<br />
je takvom vidjeti i jedna tridesetogodišnjakinja. Elvira smatra da je dostatno<br />
njegovana. Smatra i da je sasvim upotrebljivo ostarjela. Ali starenje je potpuno<br />
izišlo iz mode. Starjeti se mora potajno, iza zatvorenih vrata i pod zategnutom<br />
kožom. Pogotovo žene moraju pošto-poto spriječiti starenje. Ali i na muškarce<br />
se vrši polagan pritisak. Starenje se uopće ne može očekivati od generacija<br />
koje dolaze poslije nas, misli. Od generacija koje dolaze poslije nas ne može<br />
se očekivati da će uspjeti ostarjeti, misli. Prije se stari ljudi uopće nisu morali<br />
njegovati. Njegovanost je ipak podložna i modi koja ide s vremenom. Prije si<br />
u starosti smio propasti i isušiti se. Dok je bila dijete, mnogi su joj se starci<br />
gadili: njihovi žuti zubi i pramenovi kose, njihova debela odjeća posuta<br />
mrljama. Madeži koji su izgledali tako rakasto. Sad će i sama uskoro šezdeset<br />
i po licu i rukama već ima nekoliko mrlja. Kako miriše? Podigne ruku. Ni po<br />
čemu, čini joj se. Kako mlade žene danas mirišu? S mladima više nema nikakva<br />
doticaja. Mirišu li po prirodnoj kozmetici, ima li opet dlaka ispod pazuha?<br />
Rastu li toj generaciji još uopće dlake pod pazuhom?<br />
Elvira prolije zadnji gutljaj čaja na travnjak, ode u kuću, sjedne za radni stol<br />
i pokuša nastaviti ondje gdje je sinoć stala. Elvira još nije uspjela probaviti<br />
da Helene očito još uvijek nije bilo dosta književne scene. Napisati još jednu<br />
knjigu. Još jednom ići u Canossu k izdavaču, svađa s lektorima oko svake riječi,<br />
s graičarima oko prave naslovnice, još jednom se potruditi oko turneja za<br />
promociju knjige, otrpjeti kritiku; ono malo priznanja koje treba sastrugati iz<br />
većine koja se sastoji od uvreda i zlobnih komentara. Moj Bože, Neni, pa bilo ti<br />
je dosta! Pa već si sve bila napisala!<br />
Iako je mogla bez problema živjeti s malom mirovinom, tu, u pripizdini,<br />
gdje ionako nemaš na što potrošiti novac. Heleneino pisanje: nagon, koji je<br />
možda neko vrijeme bio uspavan, ali nikada nije zamro. Elviri je takvo što<br />
potpuno nepoznato. Nije imala vizije ni nagone, jednostavno je uvijek živjela<br />
život, onako kako bi joj u tom trenutku pao u ruke, sve dok ne bi iskliznuo,<br />
pa bi došlo nešto drugo. Politički aktivizam u kojem je Elvira sudjelovala,<br />
ostavila je u Beču kada je krenula na turneju s morskim psima: nekoliko<br />
vrećica s bojom u prahu, transparente, razne predmete, parole. 1976., bilo<br />
je to prije četrdeset i dvije godine. Tada su se upoznale, dvije zajedničke<br />
godine ženskoga pokreta. Ženski pokret, tako su tada govorili. Ta sintagma<br />
više uopće ne postoji, ne postoji ni pokret. Svi već imaju sve, a čak je i ženama<br />
feminizma preko glave.<br />
Diletantski kulturni vandalizam, pisale su novine. Subverzivni aktivizam,<br />
tako su to nazivale one u stanu. Pa bi nakon nekoliko piva zaboravile prirodu<br />
-izama. Živio subverzivni aktivizam! Živio vandalistički konstruktivizam! Živio<br />
feministički destruktivizam! Živjeli!<br />
Bile su to reakcije koje su kao dio pokreta iz '68. dugovale društvu. Društvo<br />
U tom lukavom preokretu odnosa moći Helene Schulze pokazuje nam<br />
u kojem grmu leži zec: ne samo u vladama i upravnim odborima, već i u<br />
našim riječima, krevetima i ispod naših kuhinjskih stolova. Helene Schulze u<br />
romanu Kralj trutova nastavlja sa svojom rječitom tradicijom i istovremeno<br />
iznenađuje novim naličjem svojega svestrana talenta: satirom.<br />
Taj loš običaj izdavačkih kuća da u svojim najavama svaku, pa i najbanalniju<br />
knjigu, nahvale kao majstorsko djelo. "Nastaviti" je poprilično bahat pojam<br />
za obrazac objavljivanja između pet i deset godina. Primjerenija bi riječ bila<br />
"premostiti". A umjesto "rječita", jednostavno su mogli napisati "omražena".<br />
Ne, misli, ja ništa ne razumijem. Što ti je to trebalo, Neni?<br />
Ipak, možda je Heleneina knjiga bila samo još jedan pokušaj bijega<br />
iz siromaštva u starijoj životnoj dobi. Časna izdavačka kuća Eminencija<br />
zasigurno je nanjušila potencijal.<br />
U dolaznoj pošti Helene je još živa, onamo za nju pristiže jedan bilten<br />
za drugim. Tako je to sigurno i s pismima, trajnim nalozima, s novinskim<br />
pretplatama. Dugačka administrativna ruka života. A velike stvari? Što će se<br />
dogoditi s kućom? Hoće li je prodati? Koristiti se njome kao vikendicom?<br />
Odagna tu pomisao. Treba samo klasiicirati. Što je od toga poslovno, a što<br />
privatno. Za to ima dva tjedna, a jedan je već prošao.<br />
Elvira putuje kroz vrijeme, vraća se u Heleneinu svakodnevicu prije dva<br />
tjedna, prije tri tjedna. Divljački je slala mailove na sve strane. Radilo se o<br />
tekstovima za medije, o terminima za predstavljanje knjige, o poreznim<br />
odbicima. Elviri se zavrti u glavi. Dvije velike njemačke književne kuće<br />
dogovorile su predstavljanje knjige, u Beču je bila predviđena prezentacija<br />
u cijenjenom Dvorskom kazalištu. U Dvorskom kazalištu! Je li knjiga zaista<br />
toliko utrživa? A priča se i o roku za predaju kazališnog komada. Gdje je taj<br />
komad? Je li gotov? Je li ga uopće počela pisati? Mogu li se kazališni komadi<br />
izvoditi nedovršeni? Tko bi ga mogao dovršiti? Objavi li se knjiga čak i kada<br />
autorica netom prije umre? Tko će onda čitati? Tko će odgovoriti na pitanja<br />
na intervjuu? Elviru zaboli glava.<br />
Pa dokumenti! Nikakva reda, sve je pohranjeno na radnoj površini.<br />
Koncentracija na rad otjera poriv za plakanjem. Kakav golem svinjac, Neni!<br />
Srami se! Dokument joj ponovno zapne za oko. Posmrtni govor za mene.<br />
Elvira se uhvati za glavu i ispusti ucviljen jecaj. Ni njega još nije pročitala.<br />
Kakva pretjerana očekivanja!<br />
Najprije papir, smiruje sama sebe. Digitalno može čekati. Prvo jedno pa<br />
drugo. Papir treba podijeliti u tri velike kutije, koje je pronašla u spremištu i<br />
označila: PRIVATNO, OSTAVŠTINA, NE ZNAM. Otvara jednu kosu, uglavljenu<br />
ladicu radnog stola za drugom. Kartoni za obuću, mape, računi, stari<br />
fotoaparati. U najdonjoj ladici naslagane bilježnice A5 označene brojem<br />
godine. Elvira otvori onu na vrhu i s nelagodom je prelista. To su bez sumnje<br />
bili Heleneini dnevnici. Njezin okruglasti rukopis, uvijek s datumom. Čist<br />
duktus, koji na trenutke izmiče kontroli, postane drhtav i kao vjetrom<br />
pokošen. Od pisanja ožedniš, govorila je uvijek Helene.<br />
Urednica je na telefonu imala tako ponizan ton u glasu, mogla bi se<br />
naviknuti na njega. Helene bi se to svidjelo. Oduvijek je imala visoku potrebu<br />
za priznanjem. I trošila je više nego što bi joj iznosili honorari. Kupovala bi<br />
skupe jakne od kašmira i jela dvopek. Ispod svilene krevetnine ležao je otrcan,<br />
prastar madrac koji je pripadao teti od koje je naslijedila kuću. Koliko je bila<br />
stabilna i razumna kao odvjetnikova supruga i u ulozi majke – kao samostalna<br />
umjetnica ponašala se kao da nikada nije upravljala četveročlanim<br />
kućanstvom. Kao da je svoj razum ostavila Raineru kada se okrenula od<br />
obitelji, a prema književnosti. Možda se nadala da će se uspjeh vratiti.
Ovaj je roman duhovit protest protiv muške dominacije u<br />
umjetničkim krugovima i gorka satira na račun društva u kojem<br />
po piscima imena dobivaju institucije, a po spisateljicama -<br />
salate. Glavna junakinja romana je Elvira koja je revoltirana<br />
načinom na koji se nakon smrti tretira njezina prijateljica,<br />
feministička spisateljica Helene Shulze<br />
U najdonjoj ladici Elvira naiđe na hrpu rukopisa. Mrtvački ples. Jedan, dva,<br />
tri. Ni traga rukopisu Inja. Vjerojatno bi on prvi imao neku vrijednost. Inje je<br />
bila jedina knjiga kojom je zaradila zaista mnogo novca – i priznanja. Ipak, na<br />
svako pohvalno mišljenje dobila bi dvostruko toliko negativnih. Austrijski<br />
kritičari mrzili su tu knjigu, ali njemačkima se svidjela. A čitatelje, osobito<br />
čitateljice, nije bilo briga za sve te prijekore koji su bili popraćeni neuglednim<br />
fotograijama s podbratkom: svejedno su kupovali knjigu. Ali samo tu knjigu.<br />
Već sljedeću knjigu više ne.<br />
Elvira lista rukopise, gleda godine. Nedovršene, stare stvari. Nikoga se ne<br />
tiču. Baci ih u kutiju PRIVATNO.<br />
Inje je bio krik za koji sam desetljećima morala hvatati zrak, rekla je<br />
jednom. Takav krik odjekuje još desetljećima. Tu su rečenicu, naravno, citirali<br />
u nekrolozima. Najčešće u obliku naslova, osakaćeno kao u vijestima iz<br />
<strong>kulture</strong>: Utihnuo je desetljetni krik. Ali Heleneina je rečenica imala nastavak.<br />
Koliko se takvih krikova dogodi tijekom života? No to nikoga više nije<br />
zanimalo niti su to citirali. Helene Schulze neprikosnoveno pripada kanonu<br />
kasnije feminističke avangarde također je bila rečenica koja je stajala u svim<br />
nekrolozima. Kanon, avangarda. To je zvučalo kao umiljati zbor, koji su<br />
austrijska kritika i tržište slušali s mnogo poštovanja te mu aplaudirali. Radilo<br />
se upravo o suprotnom. Feministička avangarda, to je značilo da te mrze.<br />
Kritika. Porezni obveznici. Kolege. Značilo je otpor i usamljenost.<br />
Nekrolozi su ipak uvijek citirali samo ružičastu stranu: tu pametnu<br />
rečenicu, broj prodanih primjeraka Inja, broj prijevoda. Kamen temeljac kao<br />
mjerilo uspjeha. Ali od toga, neprikosnovenog pripadanja kanonu kasnije<br />
feminističke avangarde, ne može se živjeti. Nagrade bi bile dobre za život,<br />
ali netko poput Helene nije dobivao nagrade. Dobivala je prijeteću poštu<br />
u preddigitalnom vremenu, još opipljivu na papiru: Znamo gdje živiš. Kako<br />
je brzo to iščeznulo! Čak se ni animozitet prema njoj nije zadržao. Helene<br />
Schulze još je za života postala jedna od onih preminulih kojima bi se trebali<br />
baviti mladi germanisti, ali to ne moraju ni oni.<br />
Elvira odloži bilježnice u kutiju NE ZNAM, ustane i zatvori ladicu radnoga<br />
stola. Naravno da želi da Helenein roman postane uspješan, želi da se njezinu<br />
ostavštinu razvrstava u baršunastim rukavicama, da je se katalogizira. I<br />
zamišlja kako neka Heleneina izjava, neobjavljen tekst ili pjesma u kritici<br />
na trenutak nailazi na zgražanje, kako nekomu jako ide na živce. Kada bi<br />
Helene samo mogla pljunuti iz groba. I da je pritom svi promatraju! To bi bila<br />
pozdravna gesta koja bi se Neni mogla svidjeti. Ali najveći doseg ipak bi bio da<br />
je se ne zaboravi. No to je poprilično nevjerojatno.<br />
Naime, uz Inje je prerano stigao veliki uspjeh. Helenein uspjeh, osim toga,<br />
bio je prevelik za dvadesettrogodišnju ženu. Pogotovo 1977. Danas je to nešto<br />
drugo. Danas je književna scena vrtić za problematičnu djecu: svi smiju sve.<br />
Za Neni je sada sve u igri: radi se o sprečavanju izlučivanja iz tijela sjećanja<br />
društva. Nekrolog, nasljedstvo, nacionalna knjižnica. Ali možda i samo dim,<br />
tko zna. Bilo bi lijepo da netko kupi ostavštinu. Još bolje bilo bi da je uspjela<br />
prodati ono prije ostavštine. Tada bi inancijski imala nešto prostora. No za<br />
to se trebala pobrinuti još za života. Dakle, umrežiti se, još bolje: pobratimiti<br />
se. Elvira gleda u tri kutije koje je smjestila u sredinu prostora. U kutiji<br />
OSTAVŠTINA nalazi se nekoliko kalendara, nečitkih notesa.<br />
U kutiji PRIVATNO stoji nekoliko ukrasnih stvarčica, nekoliko pisama, stari<br />
rukopisi, ispod njih dva nezavršena, erotska, i pošta koju su joj slala djeca.<br />
Kutija NE ZNAM zasad je najpopunjenija.<br />
Helene je o sebi voljela misliti kao o osobi koja je pregrizla utrnulu kožu<br />
društva. Pisala je o neprerađenom nacističkom vremenu, o političkim<br />
skandalima, o ženskim pravima. Ali društvo danas ima potpuno drugačije<br />
temelje. Migrantske valove, seksualne robote, alergije na kikiriki, skandale<br />
#metoo. Takve stvari ljudi danas žele čitati. Ne romane o rodnoj politici,<br />
klasnim borbama, nejednakosti, seksizmu bez hashtaga. Helene je čitav život<br />
kružila oko uvijek iste, stare, tematske hrpe govana, koja neoduševljeno trune<br />
sama sa sobom, svejedno piše li netko protiv nje – ili ne. Što je bila starija, to<br />
ju je više šokiralo koliko je bilo besmisleno pisati o tome. Zombijevske teme!<br />
vikala je. Elvira ju je pokušavala smiriti.<br />
Tko je ikada uspio umjetnošću promijeniti svijet? Spisateljski pomladak,<br />
koji je sada mlad i popularan, već je to shvatio, rekla je Helene. Samo žele<br />
zaraditi više novca i ne zadržavaju se na nečemu tako izlizanomu kao što<br />
je jaz u plaćama.<br />
Radi i ti tako, uzviknula je Elvira. Ali Helene nije htjela niti čuti za to.<br />
Ja sam strvinar, rekla je, od mene više nećeš napraviti lovca. Pišem o onome<br />
što mladi ostave. Glođem strvine koje su njima previše žilave i smrdljive. Netko<br />
se ipak mora pobrinuti za crkotinu.<br />
To je zvučalo smješnije nego što je trebalo.<br />
Književnost je zaista postala nebitna, rekla je, kazalište je zastarjelo, a ni<br />
eseje više ne treba pisati; prvo, novinama ne vrijede ni koliko je crno pod<br />
noktom, drugo, jedini koji još uvijek čitaju eseje sasušeni su intelektualci i<br />
socijalni romantičari. Svi drugi čitaju jedino tweetove od 280 znakova.<br />
Onda odustani od toga, predložila je Elvira. Uživaj u svom danu. Dobivaš<br />
alimentaciju! Imaš što jesti i podosta za piti. Imaš šumu pred vratima. Idi<br />
u šetnju! Popni se na jedno od brda koja te okružuju! Iziđi iz svoje vlažne,<br />
samosažalne doline!<br />
Helene se radije svađala i lokala. I mnogo psovala.<br />
Mi smo zadnja generacija koja si još uzima vremena za sumnje. Mi, rekla je i<br />
podigla ruke, mi sasušeni. Stari. Intelektualci. Izumrijet ćemo!<br />
Kada je Helene postala toliko ogorčena? Možda je to počelo s prvim nacrtima<br />
druge knjige. Treće. Ili time da je "izgubljena kći" dala glupi intervju za jednu<br />
reportažu, koji je silno povrijedio Helene. Nakon što je ostavila Rainera i doselila<br />
se u Hintermoos, još je slavila svoju slobodu, pozivala prijatelje, kolegice na<br />
vrtne zabave. Roštiljala bi meso, ulijevala vino iz dvolitarskih boca u papirnate<br />
čaše i staklenke za krastavce i vlažnim drvom iza svoje šupe stvarala više dima<br />
nego vatre. S vremenom je euforija o slobodi napukla. Možda zbog novca kojega<br />
je bilo sve manje. Možda zbog svađa sa stanovnicima sela, koji su se ponašali<br />
kao da ne postoji i obratili bi joj se samo kada bi joj htjeli dati upute o njezinu<br />
vrtu ili je obavijestiti o nekakvim suludim pravilima. Ili zato što je sve manje<br />
posjetitelja stizalo u vlažnu dolinu punu magle. Odmah nakon preseljenja iz<br />
Kaiserbada izdavač ju je napokon ostavio na cjedilu jer mu se nije dopao rukopis.<br />
Čovjek ostane nezadovoljen, pisalo je u odbijenici. Elvira se sjeća kako se Helene<br />
luđački uzrujala oko izbora riječi. Usto je knjiga i kod drugoga izdavača postigla<br />
neuspjeh. Samo je još psovala kulturnu scenu, kvarila večeri prijateljima svojim<br />
ljutim žalopojkama, svojim monolozima. Pisanje je za nju postalo jednosmjerna<br />
ulica. Ako osoba pisanjem želi nešto promijeniti u svijetu, onda to možda može<br />
putem reklamnih tekstova ili dijaloga u računalnim igricama, tu joj Elvira mora<br />
posthumno dati za pravo. No toliko samosažaljenja nije bilo potrebno. Kao ni<br />
zluradosti i prijezira, koje je pokazivala prema literarnom pomlatku. Tu je svoje<br />
prste umiješao koketni osjećaj nepravde, biti rođen prije onih koji su danas<br />
mogli biti mladi. Morali. Elvira se sjeća.<br />
Neni, pitam te, tko bi, zaboga, u ovom trenutku htio biti mlad?
46<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
DJ Mufti<br />
DISKO KUGLA<br />
TEŠKO JE UOPĆE OPISATI<br />
GOSTOVANJE MEKSIČKOG DJ<br />
MUFTIA U ŠIBENSKOM TUNELU<br />
TENINE<br />
VIKEND-<br />
ZORNICE<br />
Tena Šarčević<br />
DISKO EKOLOGIJA<br />
(ILI EKONOMIJA)?<br />
ČAŠE OD ČVRSTE PLASTIKE<br />
KOJE NAS TJERAJU KUPOVATI NA<br />
PARTYJIMA ČISTA SU PREVARA<br />
U<br />
ime rejverskog sindikata odgovorno tvrdim da<br />
su čaše od čvršće plastike koje su u posljednje<br />
vrijeme hit na koncertima i festivalima najveća<br />
marketinška i inancijska prevara koja se u<br />
posljednje vrijeme dogodila glazbenoj industriji.<br />
Fora "plati čašu, pa je, ako hoćeš, ponesi doma kao suvenir"<br />
prodaje se pod egidom ekologije, no zapravo služi tome da se<br />
ekipu kvalitetno opljačka. Čaše se obično plaćaju od 10 do 15<br />
kuna i velike su šanse da ćete ih, unatoč tome što ih plaćate, u<br />
jednom trenutku izgubiti. Pa ćete izgubiti i svoj novac.<br />
No ono što je najbizarnije je da se na nekim mjestima čaše<br />
ne mogu ni vratiti, dakle ideja je ili da na cijelom festivalu<br />
imate jednu čašu (?), što je očigledno nemoguće izvesti, ili<br />
da na sporne čaše bacite sumanute količine novca. Takva je<br />
praksa, primjerice, u The Garden Resortu u Tisnom; jasno<br />
je da je tamo publika veće platežne moći, no ovaj je model i<br />
dalje besramna besmislica. A tek shema da je čaša suvenir, haha.<br />
Svatko normalan će za suvenir kupiti majicu, šešir, ručnik,<br />
magnet ili bilo što drugo što nije nakaradni komad plastike.<br />
Čast iznimkama, organizatorima koji se barem minimalno<br />
potrude pa na čašu, primjerice, stave rad nekog umjetnika.<br />
M<br />
eksički DJ Mufti je prije nekoliko tjedana u<br />
šibenskom Tunelu častio masnim basevima,<br />
snažnim kickovima, gitarskim rifovima i<br />
čudnovatim melodijama. Teško je uopće<br />
opisati što se te subote dogodilo u šibenskom<br />
podzemlju, no bio je to party za pamćenje na kojem je kao<br />
posljedica skakanja među posjetiteljima izbila epidemija<br />
upale mišića. Ni ja, a ni većina drugih svjedoka, ne pamtimo<br />
kada nas je neki DJ posljednji put ovako oduševio.<br />
Mufti je već prilično cijenjen producent, no tek se<br />
posljednjih godinu dana ozbiljnije bavi DJ-ingom, pa je jedno<br />
od onih imena koja spadaju u folder "za njih ćete tek čuti".<br />
Kolektiv RatCat, koji vodi klub Tunel, a već sam o<br />
njima i pisala, ima sjajna imena u toj mapi, te su upravo<br />
takva gostovanja njihov zaštitni znak. Ne idu na sigurno,<br />
ne bookiraju već dobro znane glazbenike koji će<br />
sigurno napuniti klub, nego traže potencijal, one čije<br />
vrijeme tek dolazi.<br />
S obzirom na to da smo u festivalskoj sezoni, može nam<br />
se učiniti kako hrvatskoj klupskoj sceni ne nedostaje stranih<br />
gostovanja, no to ne može biti dalje od istine.<br />
Već je dosadno pisati o posljedicama koronavirusa, no<br />
činjenica je da se u klubovima u posljednjih nekoliko godina<br />
najčešće mogu čuti DJ-i Ivan, Mate, Šime, Duje i Marko.<br />
Svaka čast lokalcima, no upali smo u kolotečinu, pa ni ne<br />
čudi da su prije početka ljeta zagrebački klubovi vidno zjapili<br />
prazni (a vjerujem da je slično i u ostatku Hrvatske).<br />
No ima i onih koji odolijevaju negativnim trendovima pa<br />
to svakako valja istaknuti.<br />
Tunel inače ne radi ljeti jer svi gledaju kako pobjeći na<br />
neki open-air, no klub je za ovu prigodu bio otvoren samo<br />
zato što su Muftija ulovili na europskoj turneji, što dovoljno<br />
govori o entuzijazmu s kojim se u Šibeniku radi.<br />
Osim što programom predviđa trendove te je po tome<br />
jedan od progresivnijih u Hrvatskoj, oduševit će vas i što<br />
klub izgleda svjetski. Promiskuitetno osvijetljeni Harley<br />
Davidson, lampe sa šeširima, vanzemaljske umjetničke<br />
instalacije i najinije probrana muzika neki su od zaštitnih<br />
znakova Tunela. Koje je svjetlo na njegovom kraju,<br />
provjerite na jesen.<br />
SHAZAM<br />
MOLIENDO CAFE –<br />
CHEAPS (HYSTERIC EDIT)<br />
U<br />
Baškoj na Krku postoji Kutak za mutak, neobično<br />
mjesto koje se može nazvati ugostiteljskim objektom,<br />
ali je puno više od toga. Smješten je na plaži<br />
Jablanova koja je prilično nudističke orijentacije,<br />
a do koje možete doći nakon 15-ak minuta srednje<br />
zahtjevnog planinarenja. Proteklog je vikenda Kutak ugostio<br />
glazbeni program ADHD, koji je trebao trajati jednu večer, a<br />
oduljio se na ina tri dana, što sve govori o tome kako je bilo.<br />
Ova je pjesma jedan od dragulja koji su obilježili vikend. Partiji<br />
se u Kutku održavaju prilično rijetko, no nećete pogriješiti<br />
ako odete i kad nema programa. Možete i kampirati, što ćete, s<br />
obzirom na (ne)dostupnost lokacije, sigurno i poželjeti.
KNJIGE FILM & TV GLAZBA TEATAR ART<br />
KRITIČAR<br />
Ako čovjek<br />
želi razumjeti<br />
Pasolinijevu politiku<br />
i vjeru, što je on bio i<br />
što je mislio o svom<br />
vremenu, savršeno<br />
mjesto da počne je<br />
"Teorem". AFP<br />
PIER PAOLO<br />
PASOLINI<br />
NA HRVATSKOM NAPOKON<br />
MOŽEMO ČITATI ROMAN<br />
JEDNOG OD NAJVEĆIH<br />
UMJETNIKA 20. STOLJEĆA
48<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
KNJIGE<br />
"Teorem" je bio prvi<br />
Pasolinijev film s<br />
profesionalnim glumcima te<br />
prvi - i jedini - film koji je<br />
poslije romansirao. Njegov<br />
film počivao je na smjesi<br />
erotike i religioznosti koja je<br />
uznemirila javnost. Film je<br />
uzrujano napala Crkva<br />
KONTROVERZNI "TEOREM"<br />
NJEŽNI KRŠĆANIN PASOLINI PREDSTAVIO SE U ROMANU KAO<br />
MIZANTROPSKI KRITIČAR I JETKI SATIRIČAR GRAĐANSKE KLASE<br />
Pier Paolo Pasolini<br />
Teorem<br />
Meandar Media, 2022.<br />
prijevod Marina Alia Jurišić, 195 str., 159 kn<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .KUPITI ☑<br />
piše: Jurica Pavičić<br />
Godine 1968. Pier Paolo Pasolini bio<br />
je na vrhuncu svojeg kratkog, ali<br />
veličanstvenog kreativnog puta. U<br />
prethodnim godinama snimio je<br />
prve od svojih najvažnijih ilmova,<br />
"Evanđelje po Mateju" (1964.) i "Ptičice i ptičurine"<br />
(1966.) prema životu svetoga Frane. Nakon što se<br />
još 50-ih airmirao kao pjesnik na furlanskom<br />
dijalektu, Pasolini se u sljedećim godinama<br />
proslavio i kao prozaik. Tih godina radi kao u<br />
ognjici: radi na ilmu, radi u kazalištu, piše romane<br />
i poeziju, kao da želi posvršavati sve u vremenu<br />
koje mu je preostalo. Ne može znati da mu ga<br />
nije preostalo mnogo - da će za koju godinu<br />
u nerazjašnjenim okolnostima biti ubijen uz<br />
plažu u Ostiji.<br />
Te 1968. Pasolini je na festivalu u Veneciji<br />
predstavio svoj novi, šesti ilm - "Teorem". Bio<br />
je to prvi Pasolinijev ilm s profesionalnim<br />
glumcima. Bio je to i prvi znatni odmak od<br />
njegovih dotadašnjih ilmova - jednostavnih,<br />
poetičnih pučkih tabloa po velikim kanonskim<br />
tekstovima kršćanskog zapada. Nježni kršćanin<br />
Pasolini, topli adorator tzv. malog čovjeka,<br />
predstavio se u "Teoremu" kao mizantropski<br />
kritičar i jetki satiričar građanske klase. Njegov<br />
ilm počivao je na smjesi erotike i religioznosti<br />
koja je uznemirila javnost. Film je uzrujano<br />
napala Crkva. Na Mostri je dobio nagradu<br />
katoličkih kritičara, ali je nagrada povučena na<br />
zahtjev Vatikana. Oko "Teorema" se izgradila aura<br />
kontroverze koja ilmu nije odmogla. Bio je i<br />
ostao modernistički klasik.<br />
Samo par mjeseci nakon premijere ilma,<br />
Pasolini je objavio i romanesknu verziju<br />
"Teorema". Redatelj - koji nikad nije adaptirao<br />
na ilm vlastite proze - nikad nije učinio ni<br />
oprečno: romansirao vlastite ilmove. Učinio<br />
je to samo jednom - s "Teoremom". Uknjiženi<br />
"Teorem", međutim, nije do kraja izašao iz sjene<br />
matičnog ilma. Tako se dogodilo da nije preveden<br />
ni u Hrvatskoj.<br />
Do sada. Pasolinijev "Teorem" sada, naime,<br />
možemo čitati u izdanju Meandra i u prijevodu<br />
Marine Alie Jurišić. Na hrvatskom konačno<br />
možemo čitati roman jednog od najvećih<br />
umjetnika 20. stoljeća, nevelik svezak u koji<br />
na jednom mjestu utječu Pasolinijeve vjerske,<br />
erotske, ilozofske i političke preokupacije. Ako<br />
čovjek želi razumjeti Pasolinijevu politiku i vjeru,<br />
što je on bio i što je mislio o svojem vremenu,<br />
savršeno mjesto da počne je upravo "Teorem".<br />
Svoj roman Pasolini počinje<br />
autoreferencijalnom tvrdnjom: "Ovo nije<br />
realistična priča, ovo je parabola". "Ovo je<br />
nešto više od pripovijesti", nastavlja, "ono<br />
što se u znanosti naziva izviješće". Hladnim<br />
jezikom sociološkog case-studyja, Pasolini nam<br />
predstavlja junake knjige: to su članovi buržujske,<br />
tvorničarske obitelji: otac industrijalac,<br />
besposlena majka te dvoje srednjoškolske djece<br />
- Pietro i Odetta. Uz njih u kući živi i sluškinja<br />
Emilia. Jednog dana na vrata milanske vile kuca<br />
poštar Angiolino (Anđelak - sa svim teološkim<br />
ANTIČKA "PLANINA<br />
BROKEBACK" S<br />
RAZLOGOM JE<br />
DOŽIVJELA ENORMNU<br />
POPULARNOST<br />
piše: Pavica Knezović Belan<br />
Madeline Miller, američkoj profesorici<br />
latinskog i (staro)grčkog jezika,<br />
uspjelo je nemoguće - udahnuti novi<br />
život antičkim mitovima, učiniti<br />
od dobro nam poznatih junaka i<br />
čarobnica kao što su Ahilej, Patroklo, Kirka, Odisej<br />
- stvarne likove od krvi i mesa, te stare priče učiniti<br />
privlačnim novim generacijama. Onima koje<br />
osuđujemo što troše svoje dragocjeno slobodno<br />
vrijeme na društvenim mrežama i gutaju gomile<br />
besmislenih videa na TikToku. Naime, Madeline<br />
Miller svojim je romanima "Ahilejeva pjesma" (2012)<br />
i "Kirka" (2018) - kod nas prvi put prevedenima i<br />
objavljenima 2012., odnosno 2019. godine - postala<br />
pravi hit na BookToku za vrijeme pandemije.<br />
Pogotovo "Ahilejeva pjesma", koja se pretvorila<br />
u svojevrsni queer manifest, što je bio jedan od<br />
razloga da Proil početkom ljeta ponovno objavi<br />
obje knjige - u doista vrhunskim prijevodima Maje<br />
Šoljan - i jako lijepim izdanjima. "Kirka" - roman o<br />
neprilagođenoj, mladoj čarobnici, koja svoj život<br />
sazda prognana i sama na usamljenom otoku - za<br />
mene je bila jedan od najboljih prijevoda 2020.<br />
godine. Antički mitovi u suvremenom ruhu doista<br />
nisu nešto što mene zanima, no Madeline Miller lik<br />
Kirke tako je dobro oblikovala da sam se s lakoćom<br />
identiicirala sa svim fazama njezina razvoja, od<br />
pubertetskog otuđenja, do njezine gotovo pa<br />
čudovišne realizacije kao majke. Ovoga ljeta je cijela<br />
moja obitelj čitala knjige Madeline Miller. Moja<br />
tinejdžerica oduševila se "Kirkom", a ja sam kratkoga<br />
daha, gotovo neprestano na rubu suza, unatoč, ili<br />
možda baš zbog visokih temperatura, ganuta - čitala<br />
"Ahilejevu pjesmu". "Kirka" je i dalje moj favorit, ali<br />
ljubavna priča između Ahileja i Patrokla, na način<br />
kako ju je ispričala Miller, zaslužuje sav hype koji<br />
dobiva. Miller nam ovu dobro poznatu priču o<br />
"najljepšem prijateljstvu" pripovijeda Patroklovim
Prizor iz ilma<br />
"Teorem" koji je<br />
Pasolini snimio<br />
1968. godine. Samo<br />
par mjeseci nakon<br />
premijere ilma,<br />
Pasolini je objavio i<br />
romanesknu verziju<br />
"Teorema".<br />
AFP<br />
Karolina<br />
Lisak Vidović<br />
ŠTO JE<br />
KLASIK?<br />
KAKO DA ZNAM KOJU<br />
KNJIGU TREBAM DOK<br />
PAKIRAM SVOJU<br />
BIBLIOTEKU…<br />
49<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
konotacijama). Poštar je Anđeo Navještenja koji<br />
donosi brzojav s tekstom: "Sutra ću biti kod vas".<br />
U idućem poglavlju u kući se pojavljuje uljez<br />
kojeg pripovjedač naziva samo "gost". Gost ima<br />
prvu i najvažniju osobinu: neodoljivo je lijep.<br />
On je čista ljepota, misteriozna i zapanjujuća jer<br />
je lišena klase, podrijetla, <strong>kulture</strong>. Gost se bez<br />
objašnjenja naseli u vili junaka, dijeli njihovu<br />
dokolicu i blagodati. Svi se ukućani zaljubljuju<br />
u njega. Gost ih zavede, ali u tom zavođenju je<br />
potpuno pasivan: njegovo je samo biti. Emilia pa<br />
majka, a zatim i djeca završe erotski sljubljeni s<br />
gostom. Otac - buržujski osovljen o čast i stid -<br />
pada bolestan. Iz te se bolesti diže kad gost legne<br />
s njim. Naoko vam se čini da je gost lik iz lošeg<br />
pornića, serijski jebač koji opslužuje sve uokolo.<br />
Istodobno - i tu je sablažnjivost Pasolinija - gost<br />
je očita kristološka igura. Njega naviješta anđel.<br />
On sterilne buržuje privodi Otajstvu. "Svi članovi<br />
obitelji", piše Pasolini, "postaju jednaki u toj tajnoj<br />
ljubavi prema gostu: dakle, nema više razlike<br />
među njima". "Iako ručaju u svetoj tišini", dodaje,<br />
"oni zasigurno ne čine instituciju Crkve".<br />
Uvedeni u misterij, Pasolinijevi buržuji više ne<br />
mogu biti isti. Odetta pada u katatonični stupor.<br />
Sin Pietro utočište nalazi u umjetnosti: nastoji<br />
slikati, ali se muči na nalazeći jezik kojim bi se<br />
izrazio. Otac tvornicu predaje na upravljanje<br />
radnicima. Ipak, nitko u buržujskoj obitelji ne<br />
može doista pristupiti misteriju. "Zašto buržuji<br />
ne mogu biti uistinu religiozni?" piše Pasolini, pa<br />
sam odgovara: "moralizam je religija buržoazije…<br />
buržuj je dušu zamijenio savješću". Otajstvo je<br />
glasom - on je također izgnani princ koji nađe<br />
svoje utočište na dvoru kralja Peleja, gdje je svog<br />
sina Ahileja sakrila zla nimfa Tetida. "Imala sam<br />
razloga vjerovati da mlada žena koja se uhvatila<br />
tradicionalno muškog epskog materijala 'Ilijade' i<br />
u središte stavila homoseksualnu ljubavnu priču<br />
neće biti dočekana s oduševljenjem", objašnjava<br />
Miller u pogovoru za izdanje romana iz 2021. No,<br />
antička "Planina Brokeback" doživjela je enormnu<br />
popularnost. A kako i ne bi - Ahilejeva i Patroklova<br />
ljubavna priča, na način kako ju je ispripovijedala,<br />
jedna je od najljepših ljubavnih priča koje ćete<br />
ikada pročitati. Antičke gay sklonosti ovdje nisu<br />
tretirane kao usputna razbibriga mladih muškaraca<br />
- pred nama je rasna ljubavna priča. Ahilej je možda<br />
bio polubožanstvo, no Patroklo je bio najbolji od<br />
Ahejaca, a čiji glas u romanu čujemo i nakon što<br />
umre. Čitajte Madeline Miller. S razlogom su njezini<br />
romani jedan od najvećih izdavačkih fenomena<br />
posljednjeg desetljeća.<br />
jedino dano sluškinji Emiliji. Ona se povlači na<br />
lombardijsko selo, gdje levitira iznad štaglja, a<br />
seljani se okupljaju da vide sveticu i čudo. Emiliju<br />
je gost jedinu priveo zbiljskom čudu vjere.<br />
Pasolinijev roman objavljen je 1968. - upravo<br />
u vrijeme kad su se Europom i Italijom raširili<br />
studentski ljevičarski protesti. Pasolini je kao<br />
politički lijevi pomagao kontrakulturu, surađivao<br />
u njihovim fanzinima. Prema studentskoj 1968.<br />
bio je, međutim, jako skeptičan. Tvrdio je da<br />
su studenti djeca buržuja koji na ulicama tuku<br />
policajce, djecu južnjačke sirotinje koji su u<br />
policiji jer im nepresušno treba državna plaća.<br />
Ta skepsa spram studentskog pokreta još se<br />
više - i sarkastično - uočava u "Teoremu". Svoj<br />
prozni "izvještaj" Pasolini u romanu presijeca<br />
sporadičnim, stihovanim poemama. U jednoj<br />
od njih pjeva o studentima "sitnoj buržoaziji/<br />
kao i njihova braća sudski činovnici ili trgovački<br />
stričevi". "Mladi bijeli anarhisti", pjeva, "u posve<br />
dobroj nadi brkaju dinamit sa svojom dobrom<br />
spermom". "Buržoazija", piše, "zbog vlastite<br />
nečiste savjesti/čini sve kako bi se kaznila i<br />
uništila: delegira/stoga izaslanike za vlastitu<br />
destrukciju/svoju odrođenu djecu."<br />
Pasolini - reklo bi se, proročanski - uočava da<br />
je to besplodno. Mlada ljevica za njega je čedo<br />
svoje klase - sekularna, politički nerelevantna,<br />
nesposobna da pojmi Misterij. Čudo je dano samo<br />
seljanki Emiliji. Ona je jedina pripravna primiti<br />
Gosta. Njoj - koja negdje tamo u padanskoj ravnici<br />
levitira nad štalom - Otajstvo je jedino dano. A za<br />
Pasolinija revolucije nema bez Otajstva.<br />
Madeline Miller<br />
"Ahilejeva pjesma"<br />
Profil, 2022., prijevod Maja Šoljan, 325 str.<br />
149 kuna<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .KUPITI ☑<br />
Našu je vrstu možda najbolje deinirati<br />
kao životinju koja čita, piše Alberto<br />
Manguel u knjizi "Dok pakiram svoju<br />
biblioteku" (Fraktura, 2019., prev.<br />
Tomislav Kuzmanović). Dok većina<br />
čitajućih životinja ovih ljetnih dana probire knjige<br />
za godišnji odmor, ja ih biram da bih preselila svoju<br />
biblioteku s jedne adrese na drugu i suočavam se sa<br />
svakom ikad kupljenom, darovanom ili posuđenom<br />
pa, priznajem, nikad vraćenom na odredište s<br />
kojega je došla na moje police. Čini mi se da se<br />
suočavam sa samom sobom. Gledam se u zrcalo<br />
knjiga. Naše biblioteke su naše autobiograije, kaže<br />
argentinski pisac koji je čitao slijepom Borgesu te<br />
tvrdi da pakiranje biblioteke sadržava nešto nalik na<br />
autonekrolog. Ja ga, dakle, pišem sada.<br />
Gotovo konkretno, a ne samo onako teoretski,<br />
mogu na vlastitoj čitateljskoj koži koja rukom bira<br />
što ponijeti, a što ne, promišljati zašto mi je neka<br />
knjiga dobra i zašto je neka klasik. Kako to pisci<br />
umiju pronaći prave riječi kojima imenuju svijet,<br />
svjesni pritom da prave riječi ustvari ne postoje?<br />
Možda je tajna u čežnji za dohvatom nedokučivoga.<br />
Volim tekstove u kojima osjećam tu čežnju, slutnju,<br />
zov nedostižnog. Isto je i s deiniranjem pojma<br />
klasik. Koliko god ga puta deinirali, jedino sigurno<br />
točno jest da se klasik opire deiniranju. Kad čitamo<br />
djelo koje držimo klasikom, istodobno na svakoj<br />
stranici možemo doživjeti prosvjetljenje, ali i<br />
saznanje da nam uvijek nešto promiče. Igra je to<br />
skrivača koju stalno nastavljamo igrati unatoč tome<br />
što znamo da nikada ono skriveno nećemo pronaći i<br />
baš nam to pričinja zadovoljstvo.<br />
Što nam se više čini da o klasicima znamo puno<br />
po čuvenju, to nas više kad ih uzmemo čitati mogu<br />
iznenaditi, predstaviti se novima, neočekivanima.<br />
Primijetio je to u svojem tekstu "Zašto čitati klasike"<br />
talijanski književnik Italo Calvino: klasik je knjiga<br />
koja nam nikada nije ispričala sve što nam ima za<br />
reći. Klasici su i knjige koje nam donose tragove<br />
čitanja koja su prethodila našem čitanju i tragove<br />
drugih kultura, jezika, običaja s kojima su došli u<br />
dodir. Calvino mudro zapaža da formalno književno<br />
obrazovanje može više pomutiti naše uvažavanje<br />
klasika nego ga potaknuti. Škole i fakulteti, piše<br />
Calvino, trebali bi nam pomoći da shvatimo da<br />
nijedna knjiga koja govori o nekoj knjizi ne govori<br />
više od te dotične knjige i stoga preporučuje da ta<br />
tumačenja ostavimo po strani jer poput magle mogu<br />
sakriti ono što neki tekst govori.<br />
Uostalom, i činjenica da su o nekim, primjerice<br />
Kafkinim ili Shakespeareovim, djelima napisane<br />
prave biblioteke naslova, govori u prilog tome koliko<br />
su klasici neprotumačivi i da je ta neprotumačivost,<br />
odnosno naše traganje za tumačenjem, onaj<br />
sveti gral književnosti. Za čim ja tragam družeći<br />
se s knjigama? Zašto se sada primjerice ne mogu<br />
odreći knjige za koju s velikom sigurnošću mogu<br />
pretpostaviti da je neću pročitati i svejedno je<br />
slažem u kutiju da je ponesem? Njemački povjesničar<br />
umjetnosti Aby Warburg je tvrdio da knjiga s kojom<br />
je netko upoznat nije u većini slučajeva knjiga koju<br />
taj netko treba.<br />
Kako da znam koju trebam? Gubitak biblioteke,<br />
tvrdi Manguel, pomaže nam da se sjetimo tko doista<br />
jesmo. Možda baš ta knjiga koju neću pročitati zna<br />
tko sam. Možda je u njoj redak koji sam toliko čekala.
50<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
MRTVE RIJEČI<br />
MOGU TRAJATI,<br />
AKO NEŠTO<br />
GOVORE<br />
LJUDSKIM UŠIMA<br />
Miroslav Krleža<br />
Hiljadu devetsto šezdesete, Fragmenti dnevnika<br />
Izabrao i priredio Vlaho Bogišić, Bodoni, 2022.<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .KUPITI ☑<br />
piše: Jadranka Pintarić<br />
P<br />
rije korone čitala sam Krležin dnevnik<br />
iz 1942. (Zagreb 1942., Sandorf, 2018.).<br />
Znatno je to sumornije štivo od zapisa<br />
iz 1960-ih - jasno, ustaški Zagreb u<br />
kojem vlada "nasilje, psovka, uvreda,<br />
obeščašćenje i palež" mizanscena je za "jezivu<br />
neman primitivizma". Kako u tom malom<br />
svesku, tako i u ovom pozamašnom, ono što mi<br />
je ponajprije zanimljivo jest jezik. Krležohulno<br />
ponizno priznajem. Premda bard sam 1942.<br />
upozorava: "Pišeš li o jeziku, ispitaj društvo i<br />
društvene prilike i odnose prije svega!" Nisam<br />
kompetentna pisati o jeziku - samo obožavam<br />
raskošan leksik, samosvojnu sintaksu, stilske<br />
bravure i zapanjujuće jasno izrečene istine - to<br />
očarava u Krležinim neikcionalnim prozama (jer u<br />
ikcionalnima se očekuje, pa bude komplicirano).<br />
U usporedbi s današnjim dobrano okljaštrenim<br />
rječnikom, pogotovo medijskim svedenim na<br />
Pred čitateljem oslobođenim mitomanije, predrasuda, tračeva i<br />
anegdotalnih zgoda (udvorničkih ili pljuvačkih) ukazuje se čovjek<br />
koji je imao misiju, rečeno današnjim rječnikom. Samo shvaćanje<br />
toga opravdava tisak sveska<br />
valjda petstotinjak riječi često upotrijebljenih<br />
bez gramatike i pravopisa, Krleža mi dođe kao<br />
hod kroz rječnički i stilski rajski vrt. Kao i 1990-<br />
ih, i dan danas zamišljam kako pravovjerni lektori<br />
dobivaju koprivnjaču od takvog teksta. Neka ih<br />
zauvijek svrbi. (Glede te teme: postoji duhovit zapis<br />
iz 1969. o prijeporu s redaktorom oko toga može li<br />
oblak "mokriti".)<br />
Sljedeći razlog za čitanje Krležinih dnevnika jest<br />
njegova lucidnost kad analizira ljudsku narav (čini<br />
se vječno istu), društvene odnose (čini se vječno<br />
iste), političke prilike (čini se vječno iste). Pa ima li<br />
išta nova na tom svijetu? Ima: gadgeti. Zaludno je<br />
lamentirati što bi stari cinik na to rekao.<br />
"Doživjeti posmrtni trijumf nije karijera,<br />
nego metaizika!", zapisao je 1969. i ima nade da<br />
će ta metaizika opstati: nekoliko je nakladnika<br />
nedavno najavilo da će i nadalje tiskati Krležu. Već<br />
tridesetak godina klanjamo se lažnim kumirima<br />
i zatiremo stvarnu metaiziku, pa je možda došlo<br />
doba da se nešto, pomalo, promijeni. Predugo je<br />
On bio prijeporan. Teško to ide jer: "Većina artista<br />
(u sumnjivom smislu ove riječi) pati od straha<br />
pred vlastitom nenadarenošću. Usprkos toj grižnji<br />
estetske savjesti oni, začarani vlastitim demonom,<br />
ne mogu se oteti osjećaju manje vrijednosti s jedne,<br />
a svojoj megalomaniji s druge strane." Jezuš, koliko<br />
ih prepoznajem!<br />
Priređivač Bogišić nas i na koricama i u<br />
pogovoru informira o sadržaju: "Knjiga je priređena<br />
iz objavljenih fragmenata piščeva dnevnika,<br />
neobjavljene dnevničke građe iz rukopisne<br />
ostavštine te kontekstualnih predložaka, također<br />
većim dijelom preuzetih iz rukopisne ostavštine.<br />
Prvo poglavlje, Dnevnik, čini niz kronološki<br />
raspoređenih cjelina preuzetih iz pete knjige<br />
Dnevnika sarajevskog izdanja. U drugom poglavlju,<br />
Građa, uvrštena su tri segmenta iz ostavštine. Sva tri<br />
su dnevnička proza, prva dva se prvi put objavljuju,<br />
a treći je fragment iz Zapisa sa Tržiča. U trećemu<br />
poglavlju, Kontekst, uvršteni su Krležini tekstovi<br />
koji, osim u završnom segmentu preuzetom<br />
integralno iz dnevnika (1968.), nisu dnevnička proza<br />
po sebi, ali se, pa čak i po datacijskom alatu s njome<br />
prožimaju." Uz Žmegačeve pohvale za "budnog<br />
suvremenika". Opsežan pogovor stručno je štivo<br />
za pomnjive istraživače, ali pruža i širi kontekst<br />
i razloge odabira baš tih i tako naslovljenih<br />
fragmenata. Antologijski crteži -portreti Josipa<br />
Vanište razdvajaju poglavlja, u pohvalnoj<br />
decentnoj opremi.<br />
Zalaze ti fragmenti i u pedesete i sedamdesete<br />
godine, pa pružaju široku panoramu društvenopolitičkih<br />
i kulturnih prilika, "kratke rezove" o<br />
njihovim akterima, galeriju krokija ljudi iz svih<br />
društvenih slojeva, sjećanja na predratna putovanja<br />
i susrete, svakodnevnicu, snove i snomorice autora.<br />
Tu je čak i oporuka od 14. 6. 1965. koja završava<br />
nježnom posvetom Beli jer "bilo je i takvih situacija<br />
kad osim Nje nisam imao nikoga. Hvala."<br />
Pred čitateljem oslobođenim mitomanije,<br />
predrasuda, tračeva i anegdotalnih zgoda<br />
(udvorničkih ili pljuvačkih) ukazuje se čovjek koji<br />
je imao misiju, rečeno današnjim rječnikom. Samo<br />
shvaćanje toga opravdava tisak sveska. I to ne<br />
samo za tzv. kulturnjake. Zanimljivo je pritom da je<br />
Krleža 1968. s prezirom pisao o toj riječi koju smo u<br />
međuvremenu prihvatili posve nepežorativno, a on<br />
je smatrao da je odraz "… neukog barbarskog prezira<br />
spram nečega što se zove 'kultura'. Tako se javlja<br />
nova riječ, koja hoće da omalovaži sve sumnjivce<br />
koji se bave tom […] rabotom: 'kulturnjaci'. Zvuči<br />
kao podrugljiva formula stanja fakta […] i sve<br />
tretira s izrazitom mržnjom…" Uzdravlje nam,<br />
kulturnjacima! Riječ se udomaćila, podrugivanje je<br />
opstalo. Kao onomad, tako i danas: "Do literata u<br />
nas ionako nitko ne drži."<br />
Ima tu "cveba" raznijeh, od toga kako je Drago<br />
Ibler propao na izboru u Akademiju i rušenja<br />
"kulta Petra Preradovića" ili bana Jelačića,<br />
preko "zgužvanog hrvatskog inteligenta" i dalje<br />
opstajućeg naroda koji nema "nikakvog drugog<br />
dokaza o svome identitetu osim srednjovjekovnih<br />
fresaka", do "Panorame XXI. stoljeća" iz<br />
1967. s futurističkim vizijama o "sintetičkim<br />
bjelančevinama" i besmrtnosti. Uostalom, i<br />
1999. tiskano je mnoštvo knjiga koje su nam<br />
proricale 21. st. i uglavnom fulale. No, u Krležinu<br />
futurizmu toliko je vedrog optimizma i dobrih<br />
želja za čovječanstvo da se iz današnje sumorne<br />
perspektive kataklizme doima kao bajka za odrasle.<br />
Pa čak i to svjedoči o "deiniciji" umjetnosti riječi<br />
koju je onako usput, kao digresiju zapisao 1960.,<br />
a koja me osupnula: "Riječi koje traju i zrače, ako<br />
zrače, a da zrače nije samo ovisno od riječi samih<br />
nego od ambijenta. Pojedine riječi mogu i umrijeti<br />
premda su pjesnički žive, a mrtve riječi mogu isto<br />
tako trajati, svakoj estetskoj logici usprkos, ako<br />
nešto govore ljudskim ušima. Važno je tko ih sluša<br />
i kako i zašto."<br />
Nedavno sam čitala "Plavu knjigu. Tajni ratni<br />
dnevnik (1941. - 1945.)" Ericha Kästnera (Mala<br />
zvona, 2021.) koja je opremljena gomilom fusnota<br />
o doslovce svakoj osobi koju spominje, svakom<br />
događaju, mjestu, nekom značenju koje ima<br />
konotacije. Troje urednika je radilo na tome. Bilo<br />
bi dobro da ubuduće ovakvi zapisi i u nas budu<br />
tako opremljeni - pogotovu zbog mlađe publike<br />
(malo je glupo čitati knjigu i stalno guglati).<br />
Mjestimice je teško shvatiti kontekst - društveni,<br />
politički ili osobni - bez pojašnjenja, čak i nama u<br />
sedmom desetljeću.<br />
UREDNIK PREPORUČUJE<br />
NATAŠA OZMEC: "KAO ČOVJEK"<br />
LUCIDNA JE PROZA BEZ<br />
SENZACIONALIZMA I LAŽNIH<br />
SPEKULACIJA<br />
Nataša Ozmec,<br />
urednica u<br />
nakladničkoj<br />
kući Planetopija,<br />
preporučuje<br />
knjigu Stuarta<br />
Russella, profesora<br />
na Berkeleyju, u<br />
prijevodu Vinka Zgage.<br />
Foto: Privatna arhiva<br />
U<br />
rujnu objavljujemo sjajnu knjigu<br />
o umjetnoj inteligenciji, pojmu<br />
koji se toliko uvukao u naš život da<br />
više ne draška našu maštu, dok ga<br />
krupni koraci kojima grabimo prema<br />
stvaranju opće inteligencije na ljudskoj razini<br />
čine nezaobilaznim. O ovoj su temi napisane<br />
mnoge knjige pa smo pomno birali štivo koje će<br />
biti istodobno autentično i stručno, a relevantno<br />
i razumljivo svakom čitatelju. Knjiga "Kao čovjek:<br />
Umjetna inteligencija - napredak ili prijetnja?"<br />
(u sjajnom prijevodu Vinka Zgage) lucidna je<br />
proza koja bez imalo senzacionalizma i lažnih<br />
spekulacija briljantnim analogijama objašnjava<br />
što je zapravo umjetna inteligencija, kako nam<br />
može unaprijediti život do neslućenih razina, ali i<br />
koje prijetnje krije ako ne uspostavimo nesmiljen<br />
nadzor nad njom - kako bismo bili sigurni da<br />
strojevi neće ispunjavati svoje, umjesto naših<br />
ciljeva. Stuart Russell, profesor na Berkeleyju,<br />
jedan je od vodećih svjetskih stručnjaka za<br />
umjetnu inteligenciju i autor nekoliko knjiga, a<br />
među njima je i udžbenik koji se koristi na više od<br />
1400 sveučilišta u 128 zemalja. Područje njegovih<br />
istraživanja obuhvaća vrlo raznolike teme koje se<br />
kreću od načina strojnog učenja do ilozofskog<br />
promišljanja, koje mu daju širinu da sagleda, pa<br />
i predvidi neke od posljedica razvoja umjetne<br />
inteligencije na budućnost čovjeka. Možda je<br />
jedno od najvažnijih pitanja koja on postavlja:<br />
znači li ova ubrzana stopa napretka da će nas<br />
ubrzo zamijeniti strojevi? Odgovor je, barem<br />
zasad, ne, ali iza tog ne krije se štošta od čega će<br />
vas proći istinska jeza - jer nije riječ o ilmu, već o<br />
našem životu. Stvaranje nadljudski inteligentnih<br />
strojeva mogla bi biti dosad najveća prekretnica<br />
u ljudskoj povijesti, no mogla bi istodobno biti<br />
i posljednja. Bogato i slojevito štivo koje zove<br />
na razmišljanje, ovo je jedna od onih dubokih,<br />
aktualnih i vizionarskih knjiga koju treba pročitati<br />
svatko tko želi razumjeti budućnost koja nam je<br />
već pred vratima.
KNJIGA ČIJI JE NASLOV, NAŽALOST,<br />
IPAK ATRAKTIVNIJI OD SADRŽAJA<br />
Portugalac Rui Zink<br />
piše pripovijetke,<br />
romane, eseje, kazališna<br />
djela, stripove, a usto<br />
predaje književnost na<br />
lisabonskom Fakultetu<br />
društvenih znanosti. Za<br />
sebe kaže da je priznat<br />
autoritet na području<br />
studija o fašizmu.<br />
AFP<br />
Dražen Dabić<br />
BIBLIOFIL<br />
KOMPLET GORGONE VRLO<br />
JE TEŠKO SKUPITI. MISLIM<br />
DA NE POSTOJI VIŠE OD<br />
DESETAK KOMPLETA<br />
51<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Rui Zink<br />
Priručnik za dobrog fašista<br />
Meandar Media, 2022., prijevod Tanja Tarbuk<br />
170 str., 149 kn<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .POSUDITI ☑<br />
piše: Robert Bajruši<br />
Rui Zink je Portugalac, rođen 16. lipnja<br />
1961. godine. Piše pripovijetke, romane,<br />
eseje, kazališna djela, stripove, a usto<br />
predaje književnost na lisabonskom<br />
Fakultetu društvenih znanosti. Za sebe<br />
kaže da je priznat autoritet na području studija o<br />
fašizmu. Njegova ga je posvećenost fašistologiji<br />
čak navela da razdoblje između 1961. i 1974.<br />
provede na terenskom radu u jednoj zemlji pod<br />
diktaturom i od tada se bavi proučavanjem tog<br />
fenomena i s ove i s one strane Atlantika.<br />
Zinkova knjiga "Priručnik za dobrog fašista"<br />
je zabavna i puna doskočica, ali to nije teorijsko<br />
djelo o fašizmu, kakvo je napisao Umberto Eco,<br />
i mogla bi razočarati čitatelja koji želi doznati<br />
nešto novo o ovoj malignoj ideologiji. Ovo je<br />
knjiga koja se čita kao strip na godišnjem odmoru,<br />
lakše štivo u 99 priča, u kojima autor pokušava na<br />
zabavan način opisati kako razmišljaju i djeluju<br />
današnji fašisti.<br />
Evo primjera: "Dobar fašist ne voli da ga zovu<br />
fašistom… Na koncu konca, što znači 'biti fašist'?<br />
Ništa. Evo, recimo, Salazar. Cijeli ga život nazivaju<br />
fašistom, ali 'on nije bio fašist'. Brojni su i vrsni<br />
stručnjaci već objasnili da Salazar nije bio fašist.<br />
Fašisti su bili Hitler i Mussolini. A Salazar je bio<br />
posve drukčiji i od Hitlera i od Mussolinija. Kao<br />
prvo, Hitler je govorio njemački, a Mussolini<br />
talijanski. Salazar pak, nije govorio ni njemački<br />
ni talijanski, govorio je portugalski. I na kraju,<br />
Mussolini je bio debeo i ćelav, a Hitler je imao<br />
brkove kao Chaplin. A Salazar, iako je imao kosu,<br />
nije nosio brkove. Salazar je bio, priznajmo to<br />
(da malo smirimo duhove nakon ovog trenutka<br />
retoričkog trijumfa), možda samo 'malo<br />
autoritaran'. Ali to je bilo za dobrobit zemlje. I nije<br />
se obogatio. Dokazano je da nije ništa ostavio<br />
djeci i da nije otvorio nijednu tvrtku na ženino<br />
ime", piše Zink u jednom od prvih poglavlja, a<br />
slično izgledaju i ostala.<br />
Može se, također, pročitati kako se dobar fašist<br />
hrani lažima i izvrtanjima istine, "što je njegovo<br />
najdraže jelo, ali ako nema ništa drugo na tanjuru,<br />
ne usteže se ni od činjenica". Kada su u pitanju<br />
žene, dobar fašist poštuje žene sve dok one,<br />
naravno, zaslužuju da ih se poštuje. Ako one ne<br />
zasluže da ih se poštuje, zar je jadan fašist kriv što<br />
se prema njima ne ophodi na odgovarajući način?<br />
Batine ili zlostavljanje, zar to one ne traže?<br />
Dobar fašist nema ništa protiv crnaca, ironičan<br />
je Zink, pa dodaje kako "on" (fašist) samo misli<br />
kako oni nemaju ništa zajedničko s našom<br />
kulturom, ne dijele naše vrijednosti te on smatra<br />
da nije u redu što dolaze i otimaju nam posao<br />
i još nam, sa svojim mastodontskim alatom,<br />
odvode žene. Nogomet je druga priča, nogomet<br />
će uvijek biti druga priča, iako je to uvijek jedna<br />
te ista priča. A u nogometu se dobar fašist sprda<br />
s crncem samo ako crnac pripada protivničkoj<br />
momčadi, uglavnom u slučajevima kad gubimo, i<br />
to samo zato da ga izbaci iz takta. Čovječe, pa to<br />
je dio utakmice! Ili pak kad pobjeđujemo, ali onda<br />
samo zabave radi. Pa zar se čovjek više ne može ni<br />
šaliti? Mislim, drugi mogu raditi što žele, a mi se<br />
ne možemo ni šaliti?<br />
S jedne strane mrziti manjine svih vrsta jedna<br />
je od velikih radosti dobrog fašista, ali s druge<br />
strane, zbog puke činjenice da Izrael toliko smeta<br />
ljevici, dobar je fašist prema njemu već bolje<br />
raspoložen i sklon je tome da se malo smekša.<br />
Međutim, on i dalje vjeruje da postoji pederskožidovska<br />
zavjera za uvoz izbjeglica i uništavanje<br />
tkiva Nacije. Ali, istodobno, cijeni učinkovitost,<br />
snagu, odlučnost gospodina Netanyahua.<br />
Tipični portugalski fašist čezne za vremenom<br />
kada je Portugal bio Velik, "Portugal iz vremena<br />
kada smo bili Majka Zemlja za sve. Kako smo<br />
veliki bili!" Naravno, uz malu pomoć Angole,<br />
četrnaest puta veće od Portugala, ali "bila<br />
je naša". I Mozambika "sedam puta većeg od<br />
kontinentalnog Portugala".<br />
Iako u knjizi nisu spomenuti, fašisti su posvuda<br />
isti, pa kada se radi o odnosu prema ženama,<br />
manjinama, crncima ili Romima, svejedno je<br />
jesu li portugalski, talijanski, ruski ili hrvatski.<br />
To smo znali i bez Zinka, u čijoj knjizi je naslov<br />
atraktivniji nego sadržaj.<br />
Zinkova knjiga "Priručnik za<br />
dobrog fašista" zabavna je i<br />
puna doskočica, ali to nije<br />
teorijsko djelo o fašizmu,<br />
kakvo je napisao Umberto Eco,<br />
i mogla bi razočarati čitatelja<br />
koji želi doznati nešto novo o<br />
ovoj malignoj ideologiji<br />
Komplet časopisa Gorgona iz antikvarijata<br />
Biblioil. Marko Todorov/Cropix<br />
Antičasopis Gorgona, samizdat<br />
istoimene grupe, objavljivan je u<br />
Zagrebu, ondašnjem europskom centru<br />
suvremene umjetnosti, od 1961. do 1966.<br />
godine. Publicirano je jedanaest brojeva,<br />
bez službene distribucije. Naklade su bile, ovisno o<br />
broju, od pedeset do tristo primjeraka. Josip Vaništa<br />
objavio je četiri broja. Knifer je za drugi broj dao<br />
izraditi meandar u svilotisku spojivši šest stranica<br />
(209 x 193 mm) - nazvao ga je "beskonačni meandar".<br />
Kožarić i Jevšovar rutinski su odradili svoje brojeve.<br />
Miljenko Horvat je za broj sedam priložio dvije,<br />
različitih ekspozicija, iste crno-bijele fotograije<br />
mrtvog galeba na moru kod Skagena. Dieter<br />
Roth je za svoj broj izradio dvije stotine crteža<br />
stupidograma, svaki je i potpisao. Objavljena su i<br />
dva broja u dvije verzije: Victor Vasarely (uz četiri<br />
reprodukcije) s tekstom na francuskom i hrvatskom<br />
te kratka priča Harolda Pintera "Tea Party"<br />
objavljena u broju osam (engleska i hrvatska verzija).<br />
Iako su bili članovi grupe Gorgona - Mangelos,<br />
Putar, Meštrović i Seder nisu objavili svoje službene<br />
brojeve. Da su se realizirali i izrađeni predlošci za<br />
neobjavljene brojeve, to bi bila s bilo kojom drugom<br />
neusporediva art edicija. Mangelos, Ivo Gattin,<br />
Feller, Jevšovar, Kožarić, Čizmek te Seder i Knifer<br />
zajedno izradili su nerealizirane prijedloge novih<br />
brojeva Gorgone. Neki od njih i po nekoliko. Treba<br />
dodati i svjetska imena sa svojim predlošcima: Enzo<br />
Mari, Henk Peeters, Dieter Roth i jedinstveni Piero<br />
Manzoni. I od ovih imena čovjeku se zavrti u glavi,<br />
pa bi šteta bila ne spomenuti i četvoricu velikih koji<br />
su bili u planu za objavljivanje: Marcel Duchamp,<br />
Lucio Fontana, Yves Klein i Robert Rauschenberg.<br />
Komplet Gorgone vrlo je teško skupiti. Mislim<br />
da ne postoji više od desetak kompleta. Legenda<br />
kaže da je Vaništa uništio većinu naklade zadnja<br />
dva broja. On je 1985. godine pokrenuo i do 2010.<br />
godine objavio petnaest brojeva "Postgorgone", a<br />
s Jevšovarom (1989.) i šest brojeva art publikacije<br />
"P. S. post scriptum". U Galeriji suvremene<br />
umjetnosti (Zagreb, 1977.) održana je zapažena<br />
prva retrospektive grupe, kustosica izložbe Nena<br />
Dimitrijević napisala je tekstove za inovativan<br />
katalog iste. Tom prigodom tiskana je Vaniština<br />
graika s amblematskim motivom prvog broja<br />
Gorgone, zapuštenim izlogom u Vlaškoj ulici.<br />
Biblioil je specijaliziran za prva i rijetka izdanja,<br />
avangardu u književnosti i djeluje kao galerija<br />
suvremene umjetnosti (Antuna Bauera 9, Zagreb).
52<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Jasna<br />
Kovačević<br />
NA<br />
POSUDBI<br />
Što se najviše čita u knjižnicama<br />
Marija Andrijašević<br />
Zemlja bez sutona<br />
Uvijek je posebna radost kada<br />
se u carstvu izvrsne aktualne<br />
prijevodne literature na vrhu<br />
čitanosti pojavi hrvatski autor(ica),<br />
jer je to pokazatelj kvalitete<br />
domaće književnosti. Ljetnu<br />
ljestvicu čitanosti otvara splitska<br />
komparatistica književnosti<br />
i etnologinja te kulturna<br />
antropologinja Marija Andrijašević svojim romanom<br />
"Zemlja bez sutona" (Fraktura, 2021.), hrvatskim<br />
čitateljima poznata i kao pjesnikinja, nagrađena<br />
2007. Goranom za mlade pjesnike. Autorica se<br />
u zbirci pjesama bavila odrastanjem u Splitu i<br />
obiteljskim nasiljem, a tu paradigmu nastavlja i<br />
romanom u kojemu tematizira obitelj Suton i mladu<br />
biologinju Gloriju Suton. Kako kaže sama autorica,<br />
roman je posveta svim biolozima svijeta koji ga<br />
spašavaju, ali i obiteljima koje opstaju unatoč svemu.<br />
Ryszard Kapuściński<br />
Imperij<br />
Kada je koncem prošle godine<br />
Naklada Ljevak objavila knjigu<br />
"Imperij" poznatog poljskog<br />
novinara, književnika, publicista i<br />
putopisca Ryszarda Kapuścińskog,<br />
bila je vrlo tražena u krugovima<br />
ljubitelja povijesti i dobrog<br />
putopisa. Nažalost, suvremene<br />
teme, rat u susjedstvu i aktualizacija<br />
ruskog problema ponovno je skrenula pozornost<br />
na knjigu u kojoj je prikazano autorovo putovanje<br />
po bivšem Sovjetskom Savezu koje počinje tijekom<br />
sovjetske okupacije autorova rodnoga grada u<br />
istočnoj Poljskoj 1939., a završava početkom 1990-<br />
ih raspadom Sovjetskog Saveza. Knjigu je s poljskog<br />
izvrsno preveo Adrian Cvitanović, a u knjižnicama se,<br />
pored navedenog, mogu posuditi i ovi čitani naslovi:<br />
"Putovanja s Herodotom" (AGM, 2011.), "Car" (AGM,<br />
2016.) i knjiga iz područja ilozoije <strong>kulture</strong> "Drugi"<br />
(TIM press, 2021.).<br />
Olga Tokarczuk<br />
Bjeguni<br />
Da je poljska književnost itekako<br />
popularna u naših čitatelja svjedoči<br />
i vrlo čitana poljska književnica,<br />
aktivistkinja i dobitnica Nobelove<br />
nagrade za književnost 2018.<br />
godine, Olga Tokarczuk, hrvatskim<br />
čitateljima poznata od početka<br />
dvijetisućitih prvim prevedenim<br />
romanom "Pravijek i ostala<br />
vremena" (Nakladni zavod Matice hrvatske, 2001.).<br />
Od tada do danas Olga Tokarczuk je prisutna u<br />
hrvatskim knjižnicama s osam prevedenih naslova,<br />
od kojih je najčitaniji bio "Knjige Jakubove ili Veliko<br />
putovanje preko sedam granica, pet jezika i tri velike<br />
religije, ne računajući male" (Fraktura, 2018.). Na<br />
ljetnoj ljestvici čitanosti ovaj put se nalazi njezina<br />
zbirka priča "Bjeguni" (Fraktura, 2020.), u izvrsnom<br />
prijevodu Mladena Martića.<br />
Jasna Kovačević voditeljica je najpopularnije<br />
zagrebačke knjižnice - “Bogdan Ogrizović”<br />
KNJIGA U KOJOJ ANDRIĆ GRADI SVOJ<br />
NAJSLOŽENIJI LIK - SAMOG SEBE<br />
Ivo Andrić<br />
Nesanica<br />
Naklada Ljevak, 2022., 328 str., 149 kn<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .POSUDITI ☑<br />
piše: Feđa Gavrilović<br />
Da čovjeka čini samo niz ulančanih<br />
misli, složit će se mnogi - od duhovnih<br />
učitelja do neuroznanstvenika. Na<br />
pitanje koje iz toga logično slijedi -<br />
"što je ta instancija koja misli?" - nema<br />
konkretnog odgovora. To je neko vrlo neodređeno<br />
i neuhvatljivo "ja" s kojim se identiiciramo kako<br />
bismo lakše funkcionirali u svijetu. I sve je to<br />
dobro dok nam to "ja" ne počne stvarati probleme<br />
- a neminovno je da kad-tad hoće, posebno ako<br />
smo senzibilne naravi. Takav je bio i Ivo Andrić.<br />
Dakako, naglašeni senzibilitet bio mu je, kao<br />
uostalom i svakom umjetniku, osnovno oruđe<br />
stvaranja. Ali, plaćao je i cijenu za njega. Dio<br />
nje vidimo u novoobjavljenoj knjizi u izdanju<br />
Ljevaka pod naslovom "Nesanica". Riječ je o<br />
kraćim Andrićevim proznim zapisima odabranima<br />
iz njegovih posthumno objavljenih bilježaka<br />
"Znakovi pored puta" sa zajedničkom temom<br />
nesanice. Knjigu je uredio i popratio pogovorom<br />
njemački andrićolog Michael Martens, čije su<br />
knjige o tom jugoslavenskom nobelovcu "San zvan<br />
Jugoslavija" i "Vatra u vatri" (objavljene također u<br />
Nakladi Ljevak) već poznate našoj publici.<br />
Dakle, Andrića je mučila nesanica, odnosno<br />
brojni demoni, brige, strahovi i grižnje savjesti<br />
koji su proizlazili iz njegova karaktera, skrupula<br />
i nesigurnosti. Mnoštvo sjećanja i neuroza<br />
nadiralo je iz njegove nabujale svijesti, šarolike<br />
poput povijesti Bosne koja mu je bila stalan<br />
izvor inspiracije. U ovom odabiru Andrićeve<br />
intimne proze o nesanici, odnosno o tom "ja"<br />
koje nas muči u nedostatku dnevnih distrakcija,<br />
vidi se njegova karakteristična pitkost kojom<br />
poetično obrazlaže muke zajedničke velikom<br />
broju ljudi. Već na samom početku dočekat<br />
će nas andrićevske jednostavne i precizne<br />
usporedbe: "Nikakav vašar, nijedna crkva; nijedno<br />
pozorište nisu tako živi i mnogoljudni kao ti<br />
mračni sati u kojima bi trebalo spavati", ili "[…]<br />
ležiš u postelji sklupčan, bez odbrane, kao čovek<br />
kojeg kamenuju".<br />
Ipak, nesanica je samo široki motivski okvir<br />
ovog izbora iz Andrićevih zapisa. Neki od njih<br />
su opisi snova, neki su erotske improvizacije,<br />
razmišljanja o starenju ili itinereri nasumičnih<br />
lutanja misli. Tu su i posebno zanimljive kratke<br />
vinjete iz piščeva života, slikovite i kompozicijski<br />
zaokružene crtice koje djeluju poput minijaturnih<br />
Andrićevih pripovijetki.<br />
Spomenuti vašari i kazališta, živi i mrtvi,<br />
iktivne i stvarne ličnosti natjeravaju se,<br />
preklapaju i prožimaju u našim glavama u noćnim<br />
satima. Šteta što Andrić nije otišao korak dalje.<br />
Naime, čitajući ovu knjigu ne može se uteći,<br />
možda banalnom, ali i točnom opažaju - kako<br />
je pozornica piščeve svijesti slična imaginariju<br />
njegove književnosti: bogata psihologijom,<br />
zanimljivim ličnostima, suptilnim opažajima iz<br />
svakodnevice, poviješću (u slučaju "Nesanice"<br />
osobnom, u slučaju njegove literature onom<br />
javnom). No, niti na jednom mjestu ovaj se<br />
pisac povijesne ikcije ne zapita o međuodnosu<br />
stvarnosti i ikcije. Koliko su iktivna lica uistinu<br />
postala stvarna zahvaljujući književnikovoj<br />
svijesti koja ih je vrlo plastično oblikovala i, još<br />
važnije, koliko su stvarna lica uistinu iktivna.<br />
Koliko je i sam Ivo Andrić lik iz Andrićeve proze.<br />
Zbilja je čudno kako kopajući po svome "ja" u<br />
gluhe sate i ugrađujući ga u neke svoje likove<br />
("poput matrjoške", kaže Martens u pogovoru) nije<br />
naslutio da je i to "ja" konstrukt njegove bogate<br />
imaginacije (u mnoštvu Andrićevih pripovijesti<br />
postoji i jedna pod naslovom "Životi", u kojoj baš<br />
govori o ljudskoj samokonstrukciji ličnosti).<br />
Ova se knjiga može čitati i kao gradnja<br />
Andrićeva najsloženijeg lika - samog Andrića.<br />
Književnika, diplomata i intelektualca. Tako nam<br />
ona može biti putokaz i u našim nesanicama. To<br />
je intimna ispovijed koja služi kao dokaz da su sve<br />
naše muke tek veliki narativ koji pričamo sami<br />
sebi (a posebno intenzivno to činimo u trenucima<br />
samoće) kako bismo (pozitivno ili negativno)<br />
produbili svoj osjećaj da smo živi. Jer, za što drugo<br />
služi književnost?<br />
Knjigu je uredio i popratio pogovorom njemački<br />
andrićolog Michael Martens . Foto: Naklada Ljevak<br />
Intimna ispovijest koja služi kao<br />
dokaz da su sve naše muke samo<br />
veliki narativ koji pričamo sami<br />
sebi (a posebno intenzivno to<br />
činimo u trenucima samoće)<br />
kako bismo (pozitivno ili<br />
negativno) produbili svoj osjećaj<br />
da smo živi
53<br />
Mahmoud Darwish<br />
(1941. - 2008.) napisao<br />
je za života više od<br />
40 knjiga poezije. U<br />
zatvoru je završio 1964.<br />
zbog protestne pjesme<br />
"Identity card" u kojoj<br />
se palestinski izbjeglica<br />
obraća izraelskom<br />
birokratu.<br />
AFP<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
SAMI SMO, USAMLJENI DO BOLI (fragmenti)<br />
Mahmoud Darwish<br />
Iz knjige "Stanje opsade"<br />
(Ubici:) Da si se ikad zamislio nad<br />
licem svoje žrtve,<br />
Sjetio bi se svoje majke u gasnoj komori,<br />
Odustao bi od logike oružja i<br />
promijenio bi mišljenje:<br />
Ovo nije način da povratiš svoj identitet!<br />
***<br />
Sami smo, usamljeni do boli,<br />
I da nije lukova duge od samoće<br />
bismo skončali.<br />
Da li smo se o nekoga ogriješili?<br />
Da li smo pogriješili prema nekoj zemlji,<br />
Pa da nas, makar izdaleka i jedared,<br />
pogodi bogda radosti?<br />
Opsada je iščekivanje<br />
Bdjenje na iskrivljenim<br />
merdevinama usred oluje.<br />
***<br />
Imamo braću tamo daleko iza,<br />
Dobru braću koja nas vole i<br />
gledaju prema nama,<br />
Koji plaču i potajno kazuju:<br />
"Da se za tu opsadu barem ovdje javno zna..."<br />
Rečenica im ostaje nedovršena:<br />
"Ne ostavljajte nas same. Ne ostavljate nas."<br />
***<br />
Ja sam jedan od posljednjih pjesnika koji<br />
noćima ne spavaju<br />
Zbog istog pitanja što muči njihova dušmanina:<br />
Da nije možda ova zemlja bila previše tijesna<br />
Ljudima<br />
I božanstvima?<br />
Ako postoji pjesnik koji je dokazao<br />
kolika može biti politička snaga<br />
poezije, onda je to palestinski pjesnik<br />
Mahmoud Darwish. U represivnim<br />
režimima pjesnici i danas zbog<br />
jedne "pogrešne" pjesme završavaju u zatvoru.<br />
Mahmoud Darwish (1941-2008) tako je u zatvoru<br />
završio 1964. godine zbog protestne pjesme<br />
"Identity card" u kojoj se palestinski izbjeglica<br />
obraća izraelskom birokratu kazujući: "Ne<br />
mrzim ljude/ne osvajam/ali ako ogladnim/<br />
tijelo neprijatelja bit će moja hrana". Mahmoud<br />
Darwish danas ima status palestinskog<br />
nacionalnog pjesnika - pjesnika otpora! Na<br />
početku rata u Ukrajini u fokusu je bila njegova<br />
pjesma "Rat će završiti". Zagovaranje mira,<br />
antiratne poruke, prognaničko mučeništvo,<br />
smrt – to su njegove teme! Njegova je biograija<br />
obilježila i njegovo pjesništvo - nakon što je<br />
1948. godine osnovana država Izrael, obitelj<br />
mu je morala izbjeći iz doma u selu Al-Birwa<br />
u Libanon, te otada traje njegovo političko i<br />
umjetničko nomadstvo. Mahmoud Darwish<br />
napisao je za života više od 40 knjiga poezije.<br />
Odnedavno imamo priliku čitati njegovu<br />
knjigu "Stanje opsade" (Buybook, Sarajevo,<br />
ŽIVOT<br />
POEZIJE<br />
Sanja Baković<br />
PJESME<br />
NEPRIJATELJU:<br />
MI SMO BIĆA<br />
POPUT VAS!<br />
2022.) u prijevodu s arapskog Mirze Sarajkića.<br />
Knjigu "Stanje opsade" Darwish je objavio 2002.<br />
godine, na početku Druge Intifade, palestinskog<br />
ustanka protiv izraelske okupacije Zapadne<br />
obale i pojasa Gaze, koji je trajao od 2000. do<br />
2008. godine. Bilo je to razdoblje intenzivnih<br />
sukoba i nasilja u kojem je stradalo više od šest<br />
tisuća ljudi, od toga pet tisuća Palestinaca.<br />
Za knjigu "Stanje opsade" može se kazati<br />
da je jedna cjelovita poema o nadi i strpljenju<br />
povratka, poema o čekanju čovječnosti,<br />
čekanju vremena mira u kojem će čovjek<br />
čovjeku opet biti čovjek, sastavljena od 88<br />
nenaslovljenih pjesama u nizu, poput molitve<br />
čovjeku neprijatelju da spozna glupost rata, kao<br />
i prirodu čovječnosti kao unutarnje "istosti"<br />
svih ljudi: "Vi, koji stojite na pragovima, uđite,/<br />
Popijte arapsku kafu s nama. /(Osjetit ćete da<br />
ste bića poput nas)/Vi, koji stojite na pragovima<br />
naših kuća, /Napustite naša jutra,/Da se<br />
uvjerimo da smo i mi/Ljudska bića poput vas!"<br />
Mahmoud Darwish u knjizi "Stanje opsade"<br />
ispisao je pjesme o patnji svakog prognanog koji<br />
stradava, koji čeka povratak u dom hrvajući se u<br />
sebi s osjećajima naspram neprijatelja, nastojeći<br />
ostati na strani humanosti i ljubavi.
54<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
BRECHT PUČKIM<br />
VRIJEDNOSTIMA,<br />
UMRLJANIMA<br />
IDEOLOGIJOM<br />
KRVI I TLA, OVDJE<br />
VRAĆA DIGNITET<br />
piše: Vanja Kulaš<br />
Bertolt Brecht<br />
Kalendarske priče<br />
Disput, 2022., prijevod Damjan Lalović<br />
158 str., 110 kn<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . KUPITI ☑<br />
Karizmatsku figuru epskog teatra, moćnog eksperimentatora čije<br />
se biografije iščitavaju bridećih ušiju, socijalno-političkog<br />
aktivista - njega takvog nalazimo i ovdje, dok ga nanovo<br />
upoznajemo kao pripovjedača i ponajviše kao pjesnika<br />
Nakon Čapekovog iskričavog poigravanja<br />
formom apokrifnih pripovijesti<br />
("Apokrii", Disput, 2021.), zahvaljujući<br />
istom izdavaču u prijevodu su nam<br />
sada dostupne i Brechtove varijante<br />
kalendarskih priča ("Kalendarske priče",<br />
Disput, 2022.). Za apokrife znamo što su, a pod<br />
kalendarskim pričama podrazumijevaju se kratki<br />
pučki tekstovi jednostavnog stila bliskog usmenom<br />
pripovijedanju koji su u poučnom ili pak šaljivom<br />
tonu obrađivali velike teme života, smrti ili ljubavi,<br />
pripovijetke ili pjesmuljci, dakle, prihvatljivi<br />
publici koja je čitala rijetko i usput.<br />
Kalendarske priče s Brechtovim potpisom nešto<br />
su dakako sasvim drugačije, intelektualno pa i<br />
angažirano preispisivanje jednog narodskog žanra,<br />
nevelike proze, ali i pjesme koje su sporadično<br />
nastajale tijekom njegovih egzilantskih godina,<br />
pa su od 1929. do 1949. objavljivane pojedinačno<br />
u različitim zbirkama. Često dijaloški postavljene,<br />
s ilozofskim uzemljenjem i iznenađujućom<br />
poantom ili efektnim obratom na kraju, Brecht ih je<br />
zamislio kao humanističke zgode s nenametljivim<br />
didaktičkim potencijalom, pri čemu svog čitatelja<br />
prije drugarski gurka na promišljanje nego što<br />
mu servira kakvu plakatnost ili puku prodiku.<br />
Za protagoniste odabire anonimne pojedince s<br />
beznačajnim egzistencijama ili posve suprotno,<br />
povijesne ličnosti poput Cezara, Bacona, Sokrata<br />
pa ih upliće u neugodne epizode koje svjedoče o<br />
njihovu gubitku statusa i privilegija, svodeći tako i<br />
njih na obične ljude iz kalendarskih crtica.<br />
Uz novo izdanje društveno-kritičkog<br />
"Prosjačkog romana" 1949. godine u Berlinu je<br />
praizveden čudesan komad "Majka Courage i<br />
njezina djeca", a upravo tada Brechtu je objavljena<br />
i ova, za ondašnju kritiku neočekivana zbirka od<br />
osam pripovijesti i isto toliko pjesama koju zatvara<br />
trideset i devet kraćušnih "Priča o gospodinu<br />
Keuneru". Neočekivana, kažem, jer čuveni<br />
dramatičar i teoretičar ovdje se distancira (doduše,<br />
tek načas i ustvari samo naizgled) od svojih<br />
rekurentnih preokupacija, ideoloških čitanja i<br />
političkog djelovanja te se pregazivši okvire rodova<br />
i žanrova u literarnom i emocionalnom smislu<br />
okreće Njemačkoj, napose rodnoj Bavarskoj, a sve<br />
u nastojanju da tom folkloru i tradiciji, pučkim<br />
vrijednostima umrljanim nacionalsocijalizmom i<br />
ideologijom krvi i tla, vrati dignitet.<br />
U popriličnoj heterogenosti zbirke očite su<br />
ipak motivsko-tematske petlje ratnog nasilja,<br />
netolerancije, socijalnog podčinjavanja i<br />
obespravljivanja, jasno je, redom su to Brechtove<br />
cjeloživotne problemske točke. Zgodna je<br />
kompozicijska dosjetka da se priče i pjesme<br />
komplementarno rasporede, pa dobivamo osam<br />
prozno-poetskih parova koji se razvijaju na relaciji<br />
učitelj - učenik ili majka - dijete. U središte prve<br />
u nizu pripovijetke "Augsburški krug kredom"<br />
Brecht smješta služavku Annu koja brižno, kao<br />
vlastito, podiže dijete svoje gospodarice kad ga<br />
ova spašavajući glavu bez osvrtanja napusti te time<br />
ponavlja premisu iz "Kavkaskog kruga kredom"<br />
kako za roditeljsku predanost biološka veza nije<br />
uvjet, baš kao ni bogatstvo. U kontrapunktu čitamo<br />
baladu "O židovskoj kurvi Marie Sanders" koju će<br />
zbog odnosa s pogrešnim muškarcem sustići kazna<br />
pa ona nikada neće postati majka.<br />
Bertolt Brecht, karizmatska igura epskog<br />
teatra, moćni eksperimentator čije se biograije<br />
iščitavaju bridećih ušiju, na početcima buntovni<br />
gimnazijalac koji se prezirom spram svoje klase<br />
odrekao buržujskog komfora, socijalno-politički<br />
aktivist koji je u povijest književnosti ukoračio<br />
dobrom poezijom; inzistiranje na važnosti<br />
kolektiviteta i ravnopravnosti, model pravednijeg<br />
svijeta koji je uspostavio u svom kazalištu, njega<br />
takvog i sve nabrojeno nalazimo i ovdje, dok ga<br />
nanovo upoznajemo kao pripovjedača i ponajviše,<br />
a što suštinski i jest - kao pjesnika.<br />
OVAJ KNJIŠKI HIBRID<br />
SVAKI LAIK TREBA<br />
PROČITATI DVA PUTA -<br />
JEDNOM UZ NEVJERICU,<br />
DRUGI PUT TREZVENIJE<br />
Benjamín Labatut<br />
Kada više ne razumijemo svijet<br />
Vuković & Runjić, 2022., preveo Dinko Telećan<br />
176 str., 129 kn<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . KUPITI ☑<br />
piše: Neven Vulić<br />
Čileanac Benjamín Labatut (1980.)<br />
neosporno je književna zvijezda. No,<br />
vlastitu biograiju ne rasteže na tisućama<br />
stranica i ne, u repetitivni zanat nije<br />
uzeo romansiranje igura iz, recimo,<br />
svijeta umjetnosti. Riječ je o neobičnom autoru<br />
netremice zagledanom u zidove, ali pritom ne vidi<br />
ciglu, beton ili žbuku. On promatra zastrašujuću<br />
prazninu središta atoma koji su sazdali ovaj svijet<br />
- mjesto gdje se urušava i razum znanstvenika čija<br />
otkrića opisuje.<br />
Labatutova literarna ideja počiva na životima<br />
četiriju genijalaca koji su epohalno unaprijedili<br />
suvremeno društvo, no uz danak u ljudskom mesu.<br />
Sasvim nedavno periodički sustav elemenata nije<br />
postojao ni u mašti, pojam mikroba ili virusa bio<br />
je doslovce nezamisliv, a doktori su pacijentima<br />
puštali krv. U međuvremenu, stvari su se radikalno,<br />
ali i okrutno primijenile: primjerice, dio osoblja<br />
američke baze Nellis, nakon osam sati pred ekranom,<br />
danas se vraća doma nakon što su upravljali<br />
dronovima-ubojicama na drugom kontinentu.<br />
Korištenje znanosti u vojne svrhe naš je civilizacijski<br />
standard. Mary Shelley, autorica "Frankensteina",<br />
upozorava na "slijepi napredak znanosti, najopasnije<br />
od svih ljudskih umijeća". Francuski matematičar<br />
Grothendieck slaže se jer "atome koji su uništili<br />
Hirošimu i Nagasaki nisu cijepali masni prsti<br />
nekog generala, nego skupina izičara naoružana<br />
šakom jednadžbi".<br />
O povijesnom razvoju i implementaciji novih<br />
dostignuća matematike, izike i kemije čitamo u<br />
knjiškom hibridu "Kada više ne razumijemo svijet".<br />
Labatut plete fascinantnu priču o velikanima<br />
znanosti uz mnoštvo nevjerojatnih detalja,<br />
primjerice, o "pruskoj kiselini". Naime, Carl<br />
Wilhelm Scheele, koji je otkrio čak devet kemijskih<br />
elemenata, 1782. slučajno je sintetizirao cijankalij - a<br />
umro je prekriven gnojnim čirevima jer nije znao da<br />
je arsen otrovan. I tisuće europske djece pomrle su u<br />
sličnim mukama: arsen je dodavan u boju slatkišima<br />
i igračkama kako bi se dobila smaragdnozelena<br />
nijansa - Napoleonova omiljena.<br />
To je samo jedan detalj koji nas vodi do uloge<br />
Fritza Habera, prvog protagonista ove sablasne<br />
knjige, kemičara koji je 22. travnja 1915. kod<br />
belgijskog Ypresa naredio da se otvore boce klora.<br />
Sve živo što je bilo uz vjetar, izdahnulo je. Prizori<br />
vojnika koji si grebu vrat kako bi prodisali (ili si<br />
pucaju u glavu) obilježavaju trenutak koji se smatra<br />
prvim pravim kemijskim napadom: na Hitlera su<br />
ostavili takav dojam da nije htio koristiti bojne<br />
otrove. Svejedno, Haberov drugi izum, pesticid<br />
"Zyklon" (koji evoluira u "Ciklon B") koristio se<br />
u nacističkim plinskim komorama. Haber, inače<br />
židovskih korijena, nobelovac je s razlogom:<br />
spriječio je svjetsku glad. Prvi je ekstrahirao dušik<br />
potreban za rast biljaka i omogućio industrijsku<br />
proizvodnju gnojiva.<br />
Ovaj kratki roman-esej obilježavaju elegantan,<br />
koncizan i neočekivano poetičan stil te Labatutova<br />
jezična ekonomičnost. Ipak je najpotresnije<br />
otkriti stvarne osobe iza čudesnih otkrića koja su<br />
pomaknula temelje znanosti 20. stoljeća i izravno<br />
utjecala na geopolitički krajolik sadašnjosti.<br />
Maestralno su ikcionalizirani Heisenbergov slučaj<br />
i kaustična doza skepse koju je uveo u struku.<br />
Pa i po Einsteinu kvantna mehanika je "izdaja<br />
same duše znanosti" jer se ne može govoriti<br />
samo o vjerojatnostima, mora postojati nešto<br />
neosporivo i konkretno. A Karl Schwarzschild<br />
(koji je otkrio eponimnu singularnost poslije<br />
nazvanu "crnom rupom") i sâm je spočetka<br />
smatrao vlastiti pronalazak ininitezimalnog<br />
prostora koji guta svjetlost, prostor i vrijeme -<br />
matematičkom pogreškom.<br />
Ovaj neobičan hibrid eseja i književnosti uvlači<br />
nas u relativističko subatomsko ništavilo otkriveno<br />
u 20. stoljeću i u intimne borbe znanstvenika čija<br />
otkrića danas pokreću svijet. Svaki laik treba je<br />
pročitati dva puta - jednom uz nevjericu, drugi put<br />
trezvenije, da se novootkriveni materijal slegne,<br />
kao nakon potresa.
HIT-ROMAN O IMAGINARNOM KONSTRUKTU NACIJE<br />
KOJI UNIŠTAVA ŽIVOTE POJEDINACA<br />
Min Jin Lee<br />
Pačinko<br />
Hena.com, 2022., prijevod Mirna Čubranić<br />
512 str., 159 kn<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . POSUDITI ☑<br />
piše: Katarina Kolega<br />
Postoji mnogo knjiga koje opisuju kako<br />
velika zbivanja utječu na sudbine malih<br />
ljudi. Jedna od njih je i "Pačinko" Min<br />
Jin Lee koju je, u izvrsnom prijevodu<br />
Mirne Čubranić, objavila izdavačka<br />
kuća Hena com. U toj obiteljskoj sagi američkokorejska<br />
književnica piše o Koreji od 1910., otkako<br />
je pripojena Japanu, te o životu Korejaca u Japanu<br />
od 1932. do 1989., o čemu se u našoj zemlji vrlo<br />
malo zna. U tom razdoblju od osamdesetak<br />
godina Koreja je pretrpjela golema previranja:<br />
izgubila je samostalnost, podijelila se na dva<br />
dijela, a njezini su stanovnici, kako to biva, postali<br />
žrtve nemilosrdnog kotača povijesti kojemu<br />
nisu bitni ljudi.<br />
Tijekom japanskog kolonijalizma veliki su<br />
porezi mnoge imućne Korejce bacili na koljena,<br />
u vlastitoj su zemlji postali građani drugog<br />
reda, većina njih je radila samo za hranu i ležaj.<br />
Roman se neprestano račva u više narativnih<br />
linija koje prate živote pojedinih Korejaca, a<br />
povezuje ih protagonistica Sunja. Njezini baka<br />
i djed živjeli su vrlo skromno od iznajmljivanja<br />
seoske kuće siromašnim ribarima (za koju su<br />
i sami plaćali najam), taj su posao nastavili i<br />
njezini roditelji, a liniju teškog, ali mirnog života<br />
prekida Sunja i njezina izvanbračna trudnoća s<br />
oženjenim muškarcem. Kako bi je sačuvala od<br />
oštre društvene osude i javne sramote, majka<br />
je udaje za protestantskog svećenika s kojim<br />
odlazi u Japan.<br />
Upravo je život Korejaca u Japanu tema<br />
kojom se Min Jin Lee ponajviše bavi. U opisima<br />
ponašanja Japanaca prema Korejcima, koji su u<br />
Japanu građani trećeg reda, njihova pogleda s<br />
visoka na "prljave, smrdljive i lijene neradnike"<br />
te krute administracije koja čak ni Korejcima<br />
rođenima u Japanu ne priznaje državljanstvo,<br />
osjeća se autoričina ljutnja i ogorčenost zbog<br />
takvog odnosa prema njezinu narodu. Korejci već<br />
u školi doživljavaju maltretiranje i odbacivanje od<br />
vršnjaka i većine profesora, skupo im je pohađati<br />
visoke škole, za bolje plaćene poslove moraju<br />
skrivati svoje podrijetlo, mogu se obogatiti<br />
jedino oni koji stupe u savezništvo s opasnom<br />
japanskom maijom, yakuzama.<br />
O tome izravno piše prateći životne puteve<br />
svojih likova, a citatom iz knjige "Nacija -<br />
zamišljena zajednica" povjesničara Benedicta<br />
Andersona komentira apsurdnost svijeta<br />
u kojemu su, u ime "ograničenog ploda<br />
imaginacije", kako naciju naziva Anderson,<br />
"milijuni ljudi poginuli". Nije važno kakav si<br />
čovjek, jesi li sposoban i obrazovan, natprosječno<br />
inteligentan i radišan, važno je gdje si rođen i<br />
kojeg su ti državljanstva roditelji - Korejcima<br />
su mnoga vrata u Japanu, samo zbog podrijetla,<br />
zatvorena (barem je tako bilo, doznajemo<br />
iz romana, do kraja osamdesetih godina<br />
prošlog stoljeća).<br />
O velikim povijesnim događajima autorica<br />
govori posredno. Primjerice, nigdje ne spominje<br />
atomsku bombu, ali jedan od važnijih likova<br />
vraća se iz Nagasakija spaljenog tijela, radno<br />
Uz povijesni kontekst, autorica s divljenjem opisuje<br />
snažne i inteligentne žene, vrlo snalažljive i vrijedne<br />
poduzetnice koje su uspjele, unatoč tradicionalnom<br />
konzervativnom okruženju, izaći iz sjene i ostvariti<br />
dio svojih snova. Proimedia<br />
nesposoban, godinama pateći od mukotrpnih<br />
bolova koji će mu promijeniti ćud. O podjeli na<br />
Sjevernu i Južnu Koreju doznajemo iz razgovora<br />
onih koji se žele vratiti u domovinu ni ne sluteći<br />
da ona, kao ni njihovi bližnji, više ne postoji.<br />
Poput mnogih imigranata, idealiziraju mjesto<br />
svog rođenja, no ujedno su i svjesni kako bi im se<br />
povratkom snovi brzo rasplinuli. Imaju snažnu<br />
potrebu za pripadnošću, a ne pripadaju nigdje -<br />
podjednako ih odbacuju obje domovine.<br />
Uz taj povijesni kontekst, autorica s divljenjem<br />
opisuje snažne i inteligentne žene, vrlo snalažljive<br />
i vrijedne poduzetnice koje su uspjele, unatoč<br />
tradicionalnom konzervativnom okruženju, izaći<br />
iz sjene i ostvariti dio svojih snova, prehraniti<br />
obitelj i ustrajno prevladati sve izazove koje<br />
su povijesne (ne)prilike pred njih postavile.<br />
Izvana ne pokazuju osjećaje, ali sve duboko<br />
proživljavaju, strepe nad svojom djecom i pune su<br />
ljubavi koju iskazuju djelima, a ne riječima.<br />
Knjiga je, stoga, natopljena dubokim<br />
emocijama koje u njima, posebice u Sunji i<br />
njezinoj majci, bukte.<br />
Autorica govori i o smjeni generacija, pa<br />
tako četvrtoj generaciji rođenoj u Japanu<br />
prioriteti više nisu bazično preživljavanje, nego<br />
potraga za smislom postojanja. Ne idealizira se<br />
više Koreja, nego Amerika, a suživot nekoliko<br />
generacija, napominje, moguć je uz međusobno<br />
razumijevanje i poštovanje. Provlači se i tema<br />
pokrštavanja azijskog stanovništva, roman je<br />
prožet kršćanskim mislima, dotiče se stradanja<br />
svećenika u Japanu za vrijeme carske vladavine te<br />
opisuje ljude koji protestantsku vjeru žive iskreno<br />
i potpuno, kao što je Sunjin suprug Isak Baek.<br />
I na kraju, vjerojatno se pitate što znači<br />
pačinko. Značenje se otkriva na sredini knjige<br />
i vrlo je simbolično za sudbinu korejskog<br />
stanovništva u Japanu. Knjiga se čita brzo i s<br />
lakoćom, prožeta je, poput života, patnjom, boli,<br />
ali i radostima i uspjesima, nepokolebljivom<br />
borbom i igrom malog čovjeka s velikim kotačem<br />
povijesnog vremena. Preporučujem da sami<br />
otkrijete što je to pačinko.<br />
55<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
ŠVICARSKI FLÂNEUR<br />
KOJI JE TOLIKO VOLIO<br />
ŠETNJE DA JE ZA JEDNE<br />
I UMRO<br />
Robert Walser<br />
Šetnja<br />
Bodoni, 2022., prijevod Milan Soklić<br />
160 str., 149,90 kn<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . KUPITI ☑<br />
piše: Tanja Tolić<br />
Odmah na početku upozorenje za one koji<br />
ga prvi put susreću: Robert Walser nije<br />
Henry David Thoreau, a njegova "Šetnja"<br />
nije "Hodanje". Dok je Thoreau sredinom<br />
19. stoljeća u Americi držao predavanja<br />
o hodanju kao "samoreleksivnom duhovnom činu",<br />
Švicarac Walser nije bio ni rođen, a za života svakako<br />
nije bio poklonik transcendentalizma. No i Walseru<br />
se, više od pola stoljeća kasnije, u jednoj šetnji<br />
otvorila svjetska duša "i činilo se kao da sva patnja,<br />
sva ljudska razočaranja, sve zlo, sva bol nestaju da se<br />
više nikad ne pojave".<br />
Walser je bio lâneur: hodao je iz užitka i sa<br />
željom da bude promatrač. Šetnju je toliko volio<br />
da je za jedne i umro 1956. godine. Ova, konkretna<br />
šetnja, zbila se u jednom danu: ne očekujte klasični<br />
roman ili novelu, jer se ovdje ništa posebno ne zbiva<br />
– Walser je jedno jutro ustao, nataknuo na glavu šešir<br />
i izašao iz pansiona Plavi križ. Dan je bio poseban<br />
jer je dobio nagradu: članice neke njemačke ženske<br />
udruge podarile su siromašnom pjesniku tisuću<br />
franaka od kojih je mogao živjeti godinu dana! S<br />
ukupno 11.600 prodanih primjeraka u tri izdanja –<br />
doznajemo u pogovoru prevoditelja Milana Soklića<br />
- "Šetnja" je bila tržišno najuspjelije Walserovo<br />
djelo (pisao je poeziju, eseje, priče i romane). Tadašnji<br />
su kritičari, piše Soklić, isticali njegovu vedrinu,<br />
opisivanje zgoda koje samo pjesnik može zamijetiti,<br />
"nježno" zanimanje za naizgled beznačajne stvari i<br />
ljude. "Neki bi građanin prešao sav taj put, a da ništa od<br />
toga ne doživi", pisao je Kurt Münzer 1918. godine. "Dok<br />
Robert otuda kući donese čitavu knjižicu."<br />
Vedrina nije prva asocijacija na Walsera; bio je<br />
austsajder, a njegovi likovi kompleksni antijunaci.<br />
Pisao je, po vlastitom priznanju, stalno istu priču<br />
– "neku vrstu raspršene knjige o sebi", a njegove<br />
se knjige čitateljstvu nisu sviđale, velikim dijelom<br />
zbog speciične proturječnosti: često se stilskim<br />
gomilanjem i uzvišenim jezikom izražavao o posve<br />
beznačajnim stvarima. Da bi se voljelo Walsera, treba<br />
imati speciičan smisao za humor, onaj u kojem jezik<br />
više ne služi za denotaciju stvari, nego se oslobođen<br />
značenja poigrava s vlastitim izražajnim sredstvima.<br />
Voljeli su ga znalci: Musil, Hesse, Walter Benjamin i<br />
Thomas Mann, utjecao je na Bernharda i Handkea,<br />
a nasmijao Franza Kafku. Prema svjedočenju Maxa<br />
Broda, Kafka je čitajući naglas Walserov kratki tekst<br />
"Gebirgshallen", o poznatom varijeteu u Berlinu,<br />
naposljetku prasnuo u takav smijeh da nije mogao<br />
završiti čitanje. Ovo Bodonijevo izdanje, ukrašeno<br />
ilustracijama Ivane Jurić i znalački uređeno rukom<br />
Marije Ott Franolić, sigurno će razveseliti kolekcionare.
56<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
FILM&TV<br />
Tarik Saleh zanimljiv je<br />
redatelj koji je u karijeri<br />
prošao štošta, od artanimacije<br />
do holivudske<br />
srednje struje.<br />
Umjetničku je karijeru<br />
počeo u Švedskoj kao<br />
graiter. Proslavio se kao<br />
animator, među ostalim<br />
dugometražnim ilmom<br />
"Metropia" (2009).<br />
Proimedia<br />
ŠPIJUNSKI TRILER KOJI NAS UBACUJE U SILNO ZANIMLJIVI<br />
SVIJET U KOJEM SE PREPLIĆU TEOLOGIJA I REALPOLITIKA<br />
DJEČAK S NEBA<br />
(Švedska, 2022.)<br />
Režija: Tarik Saleh<br />
Uloge: Tawfeek Barhom, Fares Fares<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ****<br />
piše: Nenad Polimac<br />
Kairsko učilište Al-Azhar najutjecajnija<br />
je teološka institucija sunitskog islama.<br />
Riječ je o bogosloviji osnovanoj u 10.<br />
stoljeću i povezanoj s istoimenom<br />
kairskom džamijom. Osim što je<br />
ugledna škola, Al-Azhar je i autoritet koji daje<br />
ovjeru teološke ispravnosti. Vlastodršci joj se često<br />
obraćaju da izda "certiikat" za njihove postupke, a<br />
to nisu činili samo islamski vođe, nego i - recimo -<br />
francuski predsjednici.<br />
Uspon radikalnog salaizma pretvorio je Al-Azhar<br />
u instituciju od prvorazredne političke važnosti.<br />
Od Nasera do danas, egipatski su predsjednici<br />
pazili da učilište optoče čašću i novcem, ali i da nad<br />
njim imaju utjecaja. Bilo im je važno da Al-Azhar<br />
radi ono što je redovito i radio: osuđuje vehabije,<br />
al-Qa'idu i Islamsku državu. Između Al-Azhara i<br />
vladajuće stranke stvoren je isprepleten odnos koji<br />
vas neće bez razloga podsjetiti na Kaptol i HDZ.<br />
No - pri svakom izboru Velikog Imama taj je odnos<br />
nanovo na kušnji.<br />
To je polazišni motiv intrigantnog političkog<br />
trilera "Dječak s neba" švedsko-egipatskog redatelja<br />
Tarika Saleha. Salehov ilm premijerno je prikazan<br />
u svibnju na Festivalu u Cannesu gdje je dobio<br />
nagradu za najbolji scenarij. Riječ je o odličnom<br />
ilmu koji - na prvoj razini - funkcionira kao pravi<br />
špijunski triler. Istodobno, ilm nas poput sonde<br />
ubacuje u silno zanimljiv svijet u kojem se prepliću<br />
teologija i realpolitika.<br />
Junak Salehova ilma je Adam (Tawfeek Barhom),<br />
sin skromnog ribara s Crvenog mora. Adam je<br />
dobar mladić, pobožan i sklon knjizi. Stoga ga<br />
lokalni hodža preporuči za školovanje na Al-Azharu.<br />
Ribarski sin kročit će u instituciju prema kojoj gaji<br />
divljenje i strahopoštovanje. Sama je institucija,<br />
međutim, na raskrižju. Stari je imam umro, bira se<br />
novi, a vlast želi spriječiti da se položaja domogne<br />
simpatizer Muslimanske braće. Jednog dana u<br />
dvorištu medrese pronađen je leš studenta kojeg je<br />
netko bacio s minareta.<br />
Dok policija ovlaš istražuje umorstvo, Adamu<br />
prilazi neznanac. To je Ibrahim (Fares Fares),<br />
operativac egipatske tajne službe. Ibrahimov<br />
je posao da na Al-Azharu nalazi nesigurne<br />
provincijalce i vrbuje ih za Službu. Adamu nudi<br />
Teško je reći zgražavate li se<br />
više nad smicalicama<br />
egipatskih "udbaša" ili se<br />
grozite njihovih protivnika<br />
koji su zadrti islamisti. U tom<br />
procjepu nalazi se glavni<br />
junak, neiskvaren i pobožan
pakt: pomoći će njegovu ocu koji boluje ako<br />
bude špijunirao za njih. Daje Adamu zadatak da<br />
se ubaci u krug salaističkih studenata. Zaplašeni<br />
i idejno dezorijentirani sin ribara na koncu će<br />
Ibrahimu donijeti ključnu informaciju kojom može<br />
kompromitirati nepodesnog kandidata. Neiskvareni<br />
provincijalac će tijekom sto minuta ilma morati<br />
lagati, varati, podmetati, krišom pretraživati po<br />
tuđim stvarima i uništavati tuđe živote. Nakon svega<br />
glavni se junak vraća u očevo selo i pohodi starog<br />
svećenika. Ovaj je ushićen što vidi najboljeg učenika,<br />
studenta dične institucije, te ga pun entuzijazma<br />
pita: "Kaži, što si naučio?"<br />
Autor "Dječaka s neba" Tarik Saleh zanimljiv<br />
je redatelj koji je u karijeri prošao štošta, od artanimacije<br />
do holivudske srednje struje. Umjetničku<br />
je karijeru počeo u Švedskoj kao graiter. Proslavio<br />
se kao animator, među ostalim dugometražnim<br />
ilmom "Metropia" (2009.). Kao redatelja najviše<br />
ga zanimaju žanrovski ilmovi s (geo)političkim<br />
podtekstom. Ozbiljno igrano-ilmsko ime je<br />
izgradio s kriminalističkim noirom "Incident u<br />
Hiltonu na Nilu" (2017.), ilmom u kojem se istraga<br />
ubojstva djevojke u elitnom kairskom hotelu sudari<br />
s realitetom korumpiranog, oligarhijskog Egipta<br />
kasne Mubarakove ere. Taj ilm Saleha je lansirao<br />
u Hollywood. Tamo je snimio "The Contractor",<br />
zlosretni ilm koji je kritika dobrano popljuvala<br />
premda nije bez vrlina. Junak "Contractora" u<br />
neku je ruku nalik junaku "Dječaka s neba". To je<br />
prostodušni, patriotski, pravični, ali pomalo tupasti<br />
američki vojnik (Chris Pine) koji nakon otpusta<br />
dobiva ponudu da radi za plaćeničku vojsku.<br />
Vjeruje da je ono što oni rade patriotsko djelo, no<br />
ubrzo shvati da je instrumentaliziran. Tri Salehova<br />
igrana ilma imaju puno sličnosti. U sva tri glumi<br />
Salehov redovni glumac Fares Fares: u "Incidentu"<br />
je inspektor policije, a u "Collectoru" arapski<br />
znanstvenik kojeg junak mora likvidirati. Junaci<br />
sva tri su prostodušni i čestiti ljudi koji postaju<br />
predmet manipulacije. Salehovi ilmovi po tom<br />
motivu nalikuju romanima Johna le Carré a - čak i<br />
onim starijim klasičnima (poput "Rata u ogledalu"),<br />
a pogotovo onim novijima, kao "Najtraženiji čovjek"<br />
ili "Izdajnik po našem ukusu". Kod Saleha, kao i<br />
kod Le Carré a, teško je u špijunskoj igri razlikovati<br />
naše i njihove. Teško je reći da li se više zgražavate<br />
nad smicalicama egipatskih "udbaša" ili se grozite<br />
njihovih protivnika koje su zadrti islamisti. U tom<br />
procjepu nalazi se glavni junak, neiskvareni i istinski<br />
pobožan, čovjek koji bi mogao biti svetac da ga<br />
špijunska igra nije uvaljala u blato.<br />
Da bi to funkcioniralo, trebalo je za takav lik<br />
pronaći lice. Saleh ga je pronašao u palestinskom<br />
glumcu Barhomu koji se doima kao da je stigao<br />
iz nekog Bressonova ilma. Barhom glumi<br />
minimalistički, velik se dio ilma sastoji od njegovih<br />
krupnih planova bez riječi, bez ikakve geste ili traga<br />
emocije. Adam je savršeni špijun - naoko bezazlen,<br />
ali sav uho; onaj koji sve vidi, ali njega, bezbojnog i<br />
tihog, ne primijeti nitko.<br />
Salehov ilm sav je u dvojstvu, proturječju.<br />
Na jednoj je strani stvarna pobožnost, na drugoj<br />
gadljiva realpolitika koju se ne može više otplesti<br />
od institucionalizirane religije. Dok prikazuje surovi<br />
suodnos vjere i politike, Saleh s druge poetski<br />
estetizira islam. Kako nije mogao niti pomisliti<br />
da snima u Egiptu, Saleh je Al-Azhar snimio u<br />
istambulskoj džamiji Sulejmaniji. S estetizirajućom<br />
ljupkošću prikazuje ljepotu tradicijske arhitekture.<br />
Prikazuje natjecanje u poimanju Kurana gdje se pred<br />
gledateljima razotkriva ljepota tradicijske vjere. Ali<br />
- to je ljepota koju salaiti preziru jer pjevanje sura<br />
smatraju svetogrđem.<br />
"Dječak s neba" nije lišen mana. Špijunski siže<br />
u nekim trenucima postane nepregledno zamršen<br />
i kaotičan. Saleh ne sveže baš perfektno svaki<br />
nerazvezani uzao. Ipak - riječ je svejedno o moćnom<br />
špijunskom trileru. Zaboravite log line: ne - "Dječak<br />
s neba" nije islamsko "Ime ruže". Taj je ilm, ako išta,<br />
islamski Le Carré.<br />
STRUČNO OKO<br />
"Chungking express"<br />
prati četvero<br />
usamljenih sanjara<br />
koji očajnički<br />
pokušavaju s nekim<br />
podijeliti svoju<br />
usamljenost<br />
NADIA CVITANOVIĆ Jedan od meni<br />
najdražih autora je Wong Kar-Wai, velika<br />
sam zaljubljenica u njegovu poetiku i stil.<br />
Wong Kar Waijev najpoznatiji ilm zasigurno<br />
je maestralni "In the mood for love", no<br />
mislim da se često, i nepošteno, zaboravlja<br />
ilm "Chungking express", koji je također<br />
jedno od remek-djela ilmske umjetnosti.<br />
Radnja "Chungking expressa" odvija se<br />
kroz dvije priče, a prati četvero usamljenih<br />
sanjara koji očajnički pokušavaju s nekim<br />
podijeliti svoju usamljenost. Jedino što te<br />
karaktere povezuje je život u Hong Kongu.<br />
Taj golemi grad je posebno okruženje sam<br />
za sebe, a jednako tako su speciični i ljudi<br />
koji žive u njemu. Zapravo, prenapučenost<br />
Hong Konga jedan je od glavnih razloga<br />
njihove osamljenosti. Budući da žive u<br />
svakodnevnom kaosu, protagonisti priče<br />
ne uspijevaju pronaći "prostora" da se na<br />
bilo koji način povežu s nekim, a najmanje<br />
emotivno. Ta naizgled tužna priča ispričana<br />
je na romantičan, senzualan i, čak, smiješan<br />
način. Postoji scena u kojoj se koristi pjesma<br />
"California dreamin'" benda The Mamas<br />
and Papas. Otkad sam pogledala taj ilm, tu<br />
pjesmu automatski povezujem sa scenom<br />
Fayeinog (glavna protagonistica druge priče)<br />
simpatičnog plesa i rečenicom u kojoj kaže<br />
kako glasno sluša muziku da ne bi morala<br />
misliti. Moja topla preporuka.<br />
Nadia Cvitanović<br />
ilmska je,<br />
televizijska i<br />
kazališna glumica.<br />
Pamtimo je kao<br />
Juliju u "Osmom<br />
povjereniku", za<br />
koju je dobila i<br />
nagradu Zlatni<br />
studio.<br />
Darko Tomas /<br />
CROPIX<br />
Vlatka<br />
Kolarović<br />
NAJBOLJE<br />
S TREĆEG<br />
KULTNI TV<br />
PROIZVOD,<br />
"SRDAČNO VAŠI"<br />
IVANA HETRICHA,<br />
VRATIO SE NA MALE<br />
EKRANE<br />
Ton, ide. Kamera, ide. Srdačno vaši!<br />
Klapa! Još jednom. Idemo, molim. Tim<br />
legendarnim uvodom, dok se na crvenoj<br />
pozadini bijelim slovima ispisuje naslov,<br />
počinje slavni dokumentarni serijal<br />
"Srdačno vaši". Sama faktograija o tom kultnom<br />
televizijskom proizvodu, mlađima ne mora<br />
značiti mnogo: gotovo kao banalna wikipedijska<br />
natuknica zvuči kako je u preko dvjesto epizoda<br />
od 1982. do 1996. režiser, scenarist, svestrani<br />
radijski i televizijski vizionar Ivan Hetrich kroz<br />
razgovore s najvažnijim osobama svoga vremena<br />
ispisao jednu paralelnu povijest. Da su pred<br />
njegovim objektivom bili Zinka Kunc, Radovan<br />
Ruždjak, Nikica Kalogjera, Ivo Robić, Dragutin<br />
Tadijanović, Aleksandar Augustinčić, Srećko<br />
Badurina, Višnja Stahuljak Chytil, Ivan Lacković,<br />
Vjenceslav Richter, Vlado Štefančić, Oto Reisinger<br />
i brojni drugi.<br />
Brojni novi slojevi značenja otkrivaju se sa<br />
svakom epizodom; tko su bili ljudi vremena koje<br />
nas je oblikovalo i gradilo, sudionici kulturne<br />
platforme na kojoj je stasao naš suvremen<br />
urbanitet i naš današnji svijet. Iz tih intervjua, koji<br />
su za to vrijeme neočekivano ležerni, miješajući<br />
profesionalni i privatni put sugovornika, proviruje<br />
radost života, iskaču detalji nekadašnjeg vremena,<br />
anegdote. To je mjesto gdje možete slušati kako<br />
Vladimir Devidé govori japanski, saznati kako je<br />
Zinka Kunc u početku karijere, nenadano, kao<br />
zamjena uskočila u "Aidu" i tako započela svoju<br />
svjetsku karijeru, ali i saznati iz prve ruke odnos<br />
nekadašnje službene politike i umjetnosti, postati<br />
na trenutak sudionikom nekadašnjeg vremena.<br />
Ivan Hetrich, taj svestrani televizijski, ilmski i<br />
kazališni režiser, autor, voditelj, scenarist, pisac,<br />
glumac, utemeljitelj Televizije Zagreb, jedna je<br />
od onih osobnosti čije biograije nadmašuju<br />
leksikografske natuknice i čiji životi su veći<br />
od vremena u kojem su živjeli. I da je u životu<br />
režirao samo serije "Kuda idu divlje svinje" i<br />
"Kapelske kresove", već bi bilo dovoljno da se<br />
zauvijek upiše u vrh naše audiovizualne baštine,<br />
ali to je tek djelić njegova opusa: svestran i<br />
posvećen medijima, režirao je brojne radiodrame,<br />
kazališne predstave, ilmove, bio profesor<br />
na ADU. Jedno od djela koje nam je ostavio u<br />
naslijeđe upravo je serijal "Srdačno vaši", koji<br />
svaki dan od ponedjeljka do petka u 10.15 sati<br />
emitiramo na HTV3.<br />
U tom izboru iz 220 epizoda Hetrich kao<br />
scenarist i redatelj u svakoj od emisija razgovara<br />
s jednim gostom. Zanimljivo ju je pogledati zbog<br />
više razloga; u povijesti domaćih medija, ovo je<br />
prva televizijska dokumentarna serija, vidimo<br />
pjesnike, glumce, umjetnike, dirigente, političare,<br />
znanstvenike, slikare, liječnike, akademike,<br />
istraživače, koreografe, niz lica koja su obilježila<br />
drugu polovinu 20. stoljeća. Idealan vremeplov;<br />
dok se Zemlja, kako tvrde znanstvenici, ovih dana<br />
okreće sve brže, na Trećem se vrti polako. Uz<br />
serijal "Srdačno vaši", vraćajući nam slike svijeta<br />
kakav je nekada bio.<br />
57<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.
58<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Film je snimljen po<br />
japanskom romanu<br />
Kotara Isake, na<br />
matičnom tržištu<br />
objavljenom pod<br />
naslovom "Maria<br />
Beetle", preimenovanom<br />
na Zapadu u "Bullet<br />
Train".<br />
ZAIGRANI AKCIĆ U KOJEM JE BRAD PITT NEPREPOZNATLJIV<br />
Brzina metka<br />
SAD/Japan, krim. komedija, 2022.<br />
R: David Leitch<br />
G: Brad Pitt, Joey King, Aaron Taylor-Johnson, Brian<br />
Tyree Henry, Michael Shannon<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ****<br />
piše: Nenad Polimac<br />
Neobično je koliko se plakati ilmova<br />
znaju razlikovati od samih ilmova.<br />
Pogotovo to sliči parodiji u slučaju<br />
"Brzine metka" (Bullet Train), zaigranog<br />
akcića kojim dominira velika holivudska<br />
zvijezda Brad Pitt. On naime glumi plaćenog ubojicu<br />
po nadimku Bubamara i kao da je više vremena<br />
utrošio na preobrazbu svog imidža nego na čitanje<br />
scenarija. Nosi platneni ljetni šešir spuštenog<br />
oboda koji mu doseže gotovo do očiju, a njih opet<br />
zakrivaju naočale debelih okvira: uz podužu kosu<br />
i bradu, reklo bi se da je glavni glumac maskiran.<br />
To se valjda nije dopalo marketinškom timu,<br />
nezadovoljnom da široka publika neće prepoznati<br />
njihov glavni komercijalni adut, pa su dizajnerima<br />
plakata dali zadatak da predstave Pitta onakvog<br />
kakvog ga gledatelji najbolje poznaje, a kako ne<br />
izgleda u ilmu.<br />
Plakat se stoga doima nadrealno, s Pittom u<br />
središtu, i gomilom likova uokolo, koje ćete sve<br />
u ilmu upoznati. Možda i ne, jer sićušne uloge<br />
imaju Ryan Reynolds i Channing Tatum, a kad ste<br />
se već pomirili s time da ćete od Sandre Bullock<br />
čuti samo glas na mobitelu, ona se ipak nakratko<br />
pojavi u završnici. Imate dojam da su glumci jedni<br />
drugima radili usluge, tako su Bullokica i Tatum bili<br />
zvijezde "Izgubljenog grada", u kojem je Pitt nestao<br />
na polovici ilma, a i Reynolds je u karijeri imao<br />
luckastih poteza.<br />
Ipak, kičmu ilma ne treba tražiti u odnosima<br />
glumaca, nego redatelja Davida Leitcha i njegove<br />
glavne zvijezde Brada Pitta. Leitch je počeo kao<br />
kaskader, jedan od glumaca koje je mijenjao u<br />
opasnim scenama bio je upravo Pitt – i to pet<br />
puta ("Troja", "Gospodin i gospođa Smith" i dr.) –<br />
a to je iskustvo potonji poslije upotrijebio dok<br />
je glumio kaskadera u ilmu Quentina Tarantina<br />
"Bilo jednom u Hollywoodu". Bivši kaskader je u<br />
međuvremenu i sam postao redatelj, zajedno s<br />
kolegom Chadom Stahelskim osmislio je serijal<br />
"John Wick" s Keanuom Reevesom, poslije je sam<br />
potpisao "Atomsku plavušu" sa Charlize Theron i<br />
nastavak subverzivnog blockbustera "Deadpool"<br />
(tamo je upoznao Reynoldsa, pa ga je lako<br />
nagovorio na sićušnu ulogu u "Brzini metka"), a prva<br />
suradnja s Pittom u klasičnom odnosu redatelj–<br />
glumac odigrala se u ovom Leitchovom dosad<br />
najambicioznijem ostvarenju.<br />
Film je snimljen po japanskom romanu Kotara<br />
Isake, na matičnom tržištu objavljenom pod<br />
naslovom "Maria Beetle", preimenovanom na<br />
Zapadu u "Bullet Train". Prije same ekranizacije<br />
trebalo je štošta obaviti, prije svega dogovor s<br />
Isakom može li mjesto radnje ostati ekspresno<br />
brzi vlak od Tokya do Kyota i koga od likova mogu<br />
glumiti zapadnjački glumci. Isaka je u potpunosti<br />
podržao koncept ilma za globalno tržište, u kojem<br />
dominiraju Amerikanci i Britanci, pa nije imao<br />
ništa protiv ni da izrazito istočnjački lik Bijele<br />
Smrti igra holivudski karakterni glumac Michael<br />
Shannon, dakako, sa speciičnim odmakom. Leitch<br />
se u potpunosti usredotočio na frenetični ritam<br />
ilma, u kojem se lako umire, budući da je vlak<br />
krcat plaćenim ubojicama, a među prijetnjama je i<br />
jedna zmija. Pittova Bubamara uvjerljivo povezuje<br />
radnju, on je likvidator na duhovnom pročišćenju,<br />
ali uspijeva mu malo toga što je zamislio. Njegova<br />
nesuđena kolegica Princ (Joey King izazvala je<br />
najviše protesta svojom pojavom, budući da su taj<br />
lik mnogi kritičari doživljavali kao čistu Japanku,<br />
nešto poput O-Ren Ishii iz prvog "Kill Billa"),<br />
nazvana tako jer su joj roditelji priželjkivali sinčića,<br />
nema tih dvojbi, želi samo gospodariti podzemljem.<br />
Dva najzabavnija lika su Mandarina (Aaron Taylor-<br />
Johnson) i Limun (Brian Tyree Henry), smatraju se<br />
braćom, iako je jedan bjeloput i iznimno obrazovan,<br />
dok je drugi tamnoput i skloniji britanskim<br />
televizijskim pustolovnim serijama. Njihova<br />
nadmetanja dobrodošla su u toj orgiji humora i<br />
nasilja, jer u njima nema zlobe.<br />
Što je "Brzina metka" po žanru? Svakako krimi<br />
komedija s puno naklona prema groteski, u kojoj<br />
se malo koga štedi, pa nećete lako pogoditi tko<br />
na kraju preživljava. Poklonici ilma pogledat<br />
će ga nekoliko puta, jer sve njegove inese ne<br />
otkrivaju se u prvi mah.<br />
BINGE<br />
MJESECA<br />
"STARI ČOVJEK": SERIJA OD<br />
SAMO SEDAM EPIZODA<br />
DOBRO JE ČUVANA TAJNA<br />
INTERNETA<br />
Imat ćete problema pronaći na internetu<br />
špijunsku seriju "Stari čovjek", no kako su<br />
dosadašnje ocjene superlativne, teško da<br />
takav dragulj može ostati jako dugo skriven.<br />
Prva sezona ima samo sedam epizoda, one<br />
su jako ambiciozno režirane (prve dvije epizode<br />
potpisao je Jon Watts, najzaslužniji za velik uspjeh<br />
zadnje trilogije o Spider-Manu s Tomom Hollandom<br />
u naslovnoj ulozi) i izvrsno napisane, a glavni im<br />
je adut sugestivna interpretacija holivudskog<br />
veterana, oskarovca Jefa Bridgesa. U samom<br />
početku on je gotovo pustinjak koji živi na osami sa<br />
svoja dva rotvajlera, a jedina osoba s kojom redovno<br />
komunicira umrla je prije pet godina: to je njegova<br />
supruga Abbey (palestinska glumica Hiam Abbas<br />
jedan je od stupova hvaljene serije "Nasljeđe"), s<br />
njom se raspravlja u noćnim morama. Nakon jednog<br />
takvog razgovora u kuću mu upada neznanac u<br />
namjeri da ga ubije. Kad to mjesnoj policiji pokuša<br />
predstaviti kao najobičniju pljačku, njih zbunjuje<br />
zašto je napadač imao pištolj s prigušivačem.<br />
Još veće podozrenje izaziva njegova spretnost u<br />
likvidiranju uljeza. Nikakvo čudo jer se Dan Chase<br />
uopće ne zove tako, to mu je jedan od pseudonima,<br />
iz razdoblja kad je prije 30 godina pobjegao iz<br />
Afganistana, gdje je radio za CIA-u, ali se baš nije<br />
držao pravila i povezao s arapskim plemenima<br />
koja su se borila protiv sovjetske invazije. Tamo je<br />
i upoznao svoju kasniju suprugu i s njom pobjegao<br />
u Ameriku, ali i s 20 milijuna dolara koje njegovi<br />
arapski saveznici uopće nisu namjeravali koristiti<br />
za organiziranje otpora. Tobožnji Chase upravo je<br />
dobio telefonski poziv koji je najmanje očekivao,<br />
od svog bivšeg prijatelja Harolda Harpera (John<br />
Lithgow), pomoćnika ravnatelja FBI-a u odjelu za<br />
kontrašpijunažu. Taj ga upozorava da sad svi znaju<br />
za njega i da mu je u opasnosti i kći Emily, čije je<br />
postojanje krio od svih. Nudi mu dva rješenja, ali<br />
Chaseu se ne sviđa nijedno od njih i odlučuje se na<br />
bijeg. Druga sezona serije već je odobrena, a dok<br />
ta bude realizirana, možda će već i prva sezona biti<br />
dostupnija. (Nenad Polimac)
TEČAJEVI INTEGRACIJE ZA POLA<br />
MILIJUNA STRANACA U BEČU<br />
Živjeti zajedno<br />
(Austrija, 2022.)<br />
Režija: Thomas Fürhapter<br />
Karmela<br />
Devčić<br />
DOX PREPORUKA<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . *****<br />
Ono što se jednome podrazumijeva,<br />
drugome je, moguće, posve<br />
strano. Gotovo sve može i ne mora<br />
biti predmet (ne)razumijevanja:<br />
migrantima, odakle god došli i kamo<br />
god išli, treba puno toga o kulturi u koju su došli<br />
jasno i s međusobnim uvažavanjem objasniti.<br />
O tome pripovijeda ilm "Živjeti zajedno"<br />
("Zusammenleben") austrijskog redatelja Thomasa<br />
Fürhapter. Fürhapter snima tečajeve za integraciju<br />
u Beču, prati novopridošle strance. Od gotovo<br />
dva milijuna stanovnika glavnog austrijskog grada<br />
više od 500.000 su stranci. U Beču žive ljudi iz 182<br />
države. Kako sačuvati svoju kulturu, a integrirati<br />
se, kako ne izgubiti sebe, a povezati se s kulturom<br />
u koju su došli? Što je i tko je "pravi" Austrijanac?<br />
Ako netko ima austrijsku putovnicu, ne znači da je<br />
"pravi" Austrijanac …<br />
Nisu neke stvari u Austriji neobične samo<br />
onima koji stižu s drugog kraja svijeta, iz<br />
kulturološki i religijski različitih zemalja,<br />
ima toga što u Austriji zbunjuje i Nijemce.<br />
Njemački useljenici primjećuju da Austrijanci<br />
nejasno komuniciraju kritiku, izriču je puno<br />
uvijenije, dok su Nijemci direktni, pogotovo<br />
ako je riječ o poslovnom odnosu. Fürhapter<br />
snima desetine ljudi - Iračane, Španjolce,<br />
Afganistance, Nijemce, migrante s područja<br />
bivše Jugoslavije… došljake raznih proila, bilježi<br />
njihova razmišljanja, očekivanja, strepnje,<br />
pozitivna i negativna iskustva. "U Francuskoj i<br />
Belgiji stvorila su se imigrantska geta, ljudi ostaju<br />
izolirani, neobrazovani, nezaposleni, daleko od<br />
integracije… U tim su naseljima visoke stope<br />
kriminala. To je ono što Austrija želi izbjeći",<br />
objašnjava jedan od voditelja tečaja dok im govori<br />
o raznim stupnjevima integracije.<br />
Radionice nude<br />
objašnjenja i upute za<br />
sve životne situacije –<br />
od rođenja do smrti.<br />
Trudnica mora do 16.<br />
tjedna trudnoće posjetiti<br />
liječnika, objašnjavaju<br />
kako ide medicinski<br />
protokol vođenja<br />
trudnoće do porođaja.<br />
Puno je krupnih kadrova lica migranata, često<br />
su iza njih bijeli zidovi, čime je dodatno istaknuta<br />
svaka ekspresija tih ljudi. Iračanka je, primjerice,<br />
dirnuta što su joj supruga u bolnici "njegovali<br />
kako da je Austrijanac", iz zahvalnosti je u parku<br />
posadila ruže, da Austrijancima mirišu. Njezina<br />
zemljakinja, mlada majka, oči joj pune suza,<br />
uznemirena je jer njezina sina austrijski dječak u<br />
školi zove 'teroristom', učiteljici i učenicima to<br />
je smiješno, iračkom djetetu to je uvreda koja ga<br />
tjera u plač. Kako se boriti protiv rasizma među<br />
nastavnicima i profesorima, pita se. Egipatski<br />
profesor novopridošlim migrantima priča osobno<br />
iskustvo. U mladosti, u Egiptu, u autobusu bi<br />
ponudili mjesto starijim ženama, ako ne bi htjele<br />
sjesti, a imale su tešku torbu, bez pitanja bi<br />
preuzeli njihovu torbu, pa je vratili na stanici, pri<br />
izlasku. To je, bez razmišljanja, jednom napravio<br />
i u Austriji. Austrijanka je, lako je pretpostaviti,<br />
pomislila da je pokušava pokrasti.<br />
Na radionicama integracije prolaze<br />
najrazličitije životne teme, objašnjavaju kako<br />
se oženiti, udati, kako komunicirati sa ženama,<br />
muškarcima, govore da su muškarci i žene jednaki<br />
u pravima, da djevojčice i dječaci pohađaju škole<br />
zajedno. Radionice nude objašnjenja i upute<br />
za sve životne situacije – od rođenja do smrti.<br />
Trudnica mora do 16. tjedna trudnoće posjetiti<br />
liječnika, objašnjavaju kako ide medicinski<br />
protokol vođenja trudnoće do porođaja. Daju<br />
upute i za smrt – muslimani u Austriji mogu, žele<br />
li, svoje sahraniti i na muslimanskom groblju,<br />
imati muslimanski ispraćaj. Žele li pokojnikovo<br />
tijelo sahraniti kući, to će ih koštati od<br />
5000 dolara naviše.<br />
Imigrantima se objašnjava koncept<br />
demokracije, političari su odgovorni biračima, a<br />
da bi birali, moraju imati austrijske dokumente.<br />
Žele li austrijske dokumente, moraju slijediti<br />
ovdašnja pravila. To, naravno, nije jamstvo da će<br />
ih svi prihvatiti. "Nikad nas svi neće prihvatiti,<br />
postoje Austrijanci koji ne žele strance, kao što<br />
postoje i Arapi koji ne prihvaćaju drugačije ljude",<br />
poručuje u Beču dobro integrirana Arapkinja koja<br />
migrantima pomaže pri integraciji. Film se ovih<br />
dana prikazuje na Sarajevo Film Festivalu.<br />
Damjan<br />
Raknić<br />
SVIJET<br />
GEJMERA<br />
"FALL GUYS": IGRA ZA PAUZU<br />
OD FRUSTRACIJE KOJU IZAZIVA<br />
"CALL OF DUTY: WARZONE"<br />
Društvance s kojim igram "Call of Duty:<br />
Warzone" prilično je natjecateljski<br />
orijentirano i sklono simpatičnim<br />
eksplozijama bijesa. Teško se miri<br />
s porazima i uvjereno je da se igra<br />
urotila protiv njih te im "ne dopušta" da pobijede.<br />
Pitajte bilo kojeg gejmera imaju li te "nule" i<br />
"jedinice" išta protiv njega, i spremno će reći da<br />
apsolutno imaju, no to je tema za jednu drugu<br />
raspravu. Da se razumijemo, nisam ni ja imun<br />
na spomenuto, ali čini mi se da sam ipak nešto<br />
opušteniji kad se radi o doživljavanju opetovanih<br />
neuspjeha. Nakon što prođete dril Hidetake<br />
Miyazakija i izvojevate pobjede nad Artoriasom,<br />
Genichirom, Kosovim siročetom i Malenijom,<br />
sitnice vas jednostavno više neće živcirati. Bilo<br />
kako bilo, kad god bi se tijekom jedne sesije<br />
"Warzonea" nanizalo dosta "nepravdi", moja bi se<br />
ekipa povukla s bojišnice i zakazala novo druženje<br />
za neki drugi dan.<br />
Jednom sam tako nakon povlačenja otišao na<br />
YouTube i uočio da poznati gejmeri koji, poput<br />
nas, igraju "Warzone", povremeno znaju zaigrati<br />
naoko blesavu i djetinjastu igru "Fall Guys". Riječ<br />
je o igri releksa i snalaženja u prostoru, koja<br />
konceptualno uvelike podsjeća na televizijske<br />
emisije "Američki gladijatori" i "Takeshijev<br />
dvorac". Ukratko, igrači u "Fall Guysima"<br />
kontroliraju okruglaste čovječuljke u šarenim<br />
kostimima te nastoje što prije svladati staze pune<br />
raznih prepreka. Ako igrač uspješno svlada sve<br />
izazove i pobijedi sve suparnike, dobije zlatnu<br />
krunu. Jednostavno i nevjerojatno zarazno. Kako<br />
je igra trenutačno besplatna, moje ju je društvo<br />
instaliralo, zaigralo i opasno se na nju navuklo.<br />
Iako je suštinski jednostavna i sadržava svega<br />
četiri naredbe - trčanje, skakanje, hvatanje<br />
i bacanje unaprijed - "Fall Guys" vas cijelo<br />
vrijeme zasipa informacijama i traži potpunu<br />
koncentraciju, jer i najmanja greška igrača<br />
može koštati pobjede. Morate stalno misliti<br />
na prepreke, druge igrače i vrijeme, što kod<br />
igrača proizvodi neviđenu napetost, koja se u<br />
slučaju uspjeha pretvara u priličnu euforiju,<br />
a u slučaju poraza veliku frustraciju. Doda li<br />
se tome činjenica da uvijek, ali uvijek želite<br />
pobijediti svoje prijatelje, dobijete recept za<br />
neviđenu zabavu.<br />
Konačno, sreća koju sam osjetio kada sam,<br />
suprotno svim mojim očekivanjima, ostvario<br />
svoju prvu samostalnu pobjedu u "Fall Guysima",<br />
usporediva je tek s onom koju su mi donijele<br />
pobjede protiv Miyazakijevih grotesknih<br />
čudovišta. Kakvo predivno iznenađenje! Mislim da<br />
bolje preporuke za igranje neke igre nema.<br />
Igrači u "Fall<br />
Guysima"<br />
kontroliraju<br />
okruglaste<br />
čovječuljke<br />
u šarenim<br />
kostimima te<br />
nastoje što prije<br />
svladati staze<br />
pune raznih<br />
prepreka.<br />
59<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.
60<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
GLAZBA<br />
JACK WHITE<br />
DRUGI OVOGODIŠNJI ALBUM<br />
LJUBAVNO JE PISMO NOVOJ<br />
SUPRUZI OLIVIJI JEAN<br />
JACK WHITE<br />
Entering Heaven Alive<br />
Third Man Records<br />
Žanr: rock<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .*****<br />
piše: Aleksandar Dragaš<br />
Jack White je čovjek s mnogo talenata. Inovativan i genijalan gitarist koji<br />
je s The Edgeom i Jimmyjem Pageom bio glavni akter dokumentarca<br />
o električnoj gitari "It Might Get Loud". Impresivan vokalist i stilist,<br />
avangardist i tradicionalist. Fascinantan autor povezan s mitovima<br />
i legendama bluesa, folka i countryja, alfa dua The White Stripes i<br />
nešto šire postavljenih sastava The Raconteurs i The Dead Weather, ali i lider<br />
zanimljivo osmišljenih live bendova s kojima nastupa uživo. Vješt biznismen i<br />
vlasnik diskografske kuće Third Man Records. Minimalist koji s malo glazbenih<br />
elemenata stvara velika čudesa. Ekscentrik i rock & roll aicionado koji je<br />
izbjegavajući pravila mainstreama postao ponajveća rock zvijezda nakon smrti<br />
Kurta Cobaina. Autor kojeg cijene i Dylan i Stonesi. Proliičan izvođač koji je<br />
u četvrt stoljeća aktivne diskografske karijere objavio sedamnaest studijskih i<br />
petnaestak live albuma u raznim inkarnacijama te podulju nisku singlova.<br />
Takav umjetnik može imati i nekontrolirane erupcije kreativne energije, a<br />
upravo jednoj takvoj erupciji Jacka Whitea ponovno svjedočimo ove godine<br />
jer je početkom travnja objavio mahniti i neurotični električni album "Fear Of<br />
The Dawn", a sada gotovo unplugged te bitno smireniji i melodiozniji "Entering<br />
Heaven Alive". Doduše, "Fear Of The Dawn", unatoč izbojima poput žileta oštrih<br />
gitarističkih rifova i solaža iza kojih tutnje bučni i razvedeni ritmovi, nije mi<br />
se dopao jer je zbog potpunog odsustva melodija zvučao poput jam sessiona<br />
pogonjenog kokainom. Whiteovi pokušaji ustrojavanja rock'n'rolla kao hip-hop<br />
ritmova tek su mjestimice dali zanimljive rezultate. Dopadljive su bile "Morning,<br />
Noon And Night", teškometalna "Fear of The Dawn" odmaknuta od šprance heavy<br />
metala i funk ludnica "Shedding My Velvet", ali sveukupno je to bilo premalo da<br />
bih se ničim izazvan vratio četvrtom Whiteovom solo albumu. Ponovno sam ga<br />
preslušao ovih dana, radi komparacije s "Entering Heaven Alive", i dojam je bio<br />
isti. Činilo mi se da je više postalo manje i to prvi put u Whiteovoj karijeri, iako se<br />
"Fear Of The Dawn" na neki način mogao usporediti i s posljednjim, najslabijim
Pjevačica i gitaristica<br />
Olivia Jean dio je manje<br />
poznatog nešvilskog<br />
garažnog rock sastava<br />
The Black Bellers čiji je<br />
jedini, eponimni album<br />
producirao i objavio<br />
prije jedanaest godina<br />
upravo Jack White.<br />
Proimedia<br />
DISKO VEČER<br />
ANTE TOMIĆA<br />
ČULI STE, NARAVNO, ZA ČUVENU<br />
TVORNICU HITOVA BRILL BUILDING?<br />
AKO I NISTE, KIMNITE DA SE NE<br />
SRAMOTITE<br />
61<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
albumom "The Icky Thump" The White Stripesa.<br />
Navodno je White namjeravao te i takve pjesme s "Fear Of The Dawn", živčane<br />
i nabrijane, pomiješati s bitno nježnijima i mekšima s albuma "Entering Heaven<br />
Alive" i time po uzoru na Beatlese ustrojiti neki svoj dvostruki "The White<br />
Album". Nota bene, navodno je "The White Album" The Beatlesa bio prvi LP koji<br />
je White kupio kao tinejdžer i njime do danas ostao opčinjen. Podsjetnika radi,<br />
"Bijeli album" Beatlesa sadržavao je jako raznorodne pjesme u rasponu od dječje<br />
naivne "Ob-La-Di, Ob-La-Da" do zastrašujućeg teškometalnog rocka "Helter<br />
Skelter", ali čak se i to moglo pomiriti u jedan album, premda je mene uvijek<br />
cimala ideja da si od "Bijelog albuma" složim jedan jednostruki "Bijeli" i jedan<br />
jednostruki "Crni" album. Tehnologija već neko vrijeme omogućava da to lako<br />
napravim u streaming servisu koji rabim, ali još nisam. No, posve sam siguran da<br />
se "Fear Of The Dawn" i "Entering<br />
Ako je "Fear Of The Dawn"<br />
bio nalik noćnoj mori<br />
tijekom koje se White znoji<br />
u strahu od zore, "Entering<br />
Heaven Alive" je poput<br />
lijepog sna iz kojeg bi se<br />
čovjeku bilo žao probuditi.<br />
Zaista je nalik ulasku u<br />
raj, a da čovjek nije umro,<br />
nego u njega ulazi živ,<br />
možda tek malo sanjiv i<br />
bunovan, ali u svakom<br />
slučaju raznježen i sretan<br />
Heaven Alive" nikako ne mogu<br />
stopiti u jedan dvostruki album<br />
pa je Jack White povukao jedini<br />
logičan potez, odlučivši u relativno<br />
kratkom vremenskom razmaku<br />
objaviti dva zasebna albuma kao<br />
kontrapunktirane cjeline. Jednu<br />
maničnu i luđačku, a potom jednu<br />
pastoralnu i umirujuću.<br />
Ako je "Fear Of The Dawn"<br />
bio nalik noćnoj mori<br />
tijekom koje se White<br />
znoji u strahu od zore,<br />
"Entering Heaven Alive"<br />
je poput lijepog sna iz kojeg bi se<br />
čovjeku bilo žao probuditi. Zaista<br />
je nalik ulasku u raj, a da čovjek nije<br />
umro, nego u njega ulazi živ, možda<br />
tek malo sanjiv i bunovan, ali u<br />
svakom slučaju raznježen i sretan.<br />
S obzirom na to da se White, devet<br />
godina nakon razvoda od manekenke i pjevačice Karen Elson, ponovno nedavno<br />
oženio s pjevačicom i gitaristicom Olivijom Jean - iz manje poznatog nešvilskog<br />
garažnog rock sastava The Black Bellers čiji je jedini, eponimni album producirao<br />
i objavio prije jedanaest godina - moguće je "Entering Heaven Alive" pojmiti i<br />
kao nisku ljubavnih pisama. Zapravo, pjesama koje je White napisao i skladao<br />
tijekom udvaranja sad već svojoj bračnoj družici čija je dva cool & hip solo<br />
albuma također objavio prije nekoliko godina. Primjerice, u "Queen Of The Bees"<br />
slušamo kako White zamišlja mirni nedjeljni doručak s budućom suprugom, pri<br />
čemu je zgodno primijetiti da je neku takvu skladbu mogao osmisliti i snimiti<br />
Paul McCartney dok se udvarao Lindi Eastman. Na "Entering Heaven Alive"<br />
barem su još tri-četiri pjesme u kojima je Jack nježan onoliko koliko je to bio<br />
u ljubavnim "pjesmicama" The White Stripesa poput "Apple Blossom", "We're<br />
Going To be Friends", "Well It's True That We Love Another" ili "Hotel Yorba", uz<br />
koju je početkom travnja ove godine na pozornici Detroit Masonic Templea<br />
zaprosio Oliviju.<br />
Rekao bih da su te i takve pjesme The White Stripesa i jedno od četiri ishodišta<br />
pjesama s "Entering Heaven Alive". Drugo ishodište su balade The Beatlesa, treće<br />
rock balade kakve su znali snimati Led Zeppelin, a četvrto starinski country<br />
klasici. Da se ovaj album pojavio ranih 70-ih ili kasnih 60-ih, mislim da bi White<br />
s njega "skinuo" barem pet Top 10 singlova, no radio i top liste najslušanijih i/ili<br />
najprodavanijih pjesama danas su neka posve druga, mnogo bljutavija "scena".<br />
Srećom, s "Entering Heaven Alive" ušao je u nizu država u Top 10 najslušanijih/<br />
najprodavanijih albuma, a zacijelo će prodati i pristojnu nakladu vinilnih LP<br />
ploča po cijeni od 23 dolara za crni i 33 dolara za tirkizno plavi vinil. Zanimljivo,<br />
ovitak je samo crno-bijeli, odnosno bez plave boje, prvi put u Whiteovoj solo<br />
karijeri. No, poanta je u nečem drugom. Koliko je Jack White, unatoč gitarističkoj<br />
buci kakvu je dizao i još i danas diže, jak kao autor i izvođač akustičnih pjesama,<br />
potvrdio je i s opsežnom kompilacijom "Jack White Acoustic Recordings 1998. -<br />
2016." sačinjenom od 26 pjesama iz svih dotadašnjih faza njegove karijere. Stoga<br />
ne treba čuditi ni da je set njegovih novih (zamalo) unplugged pjesama "Entering<br />
Heaven Alive", s tek tri kratka izboja električne gitare, nalik ulasku u raj ili barem u<br />
krasnu bračnu luku.<br />
Svi znaju pjesmu "Save the Last Dance For Me", iako je rijetko tko čuo za<br />
njezina autora Doca Pomusa, a njegovo pravo ime Jerome Solon Felder<br />
i ja sam tek maločas doznao na Wikipediji. U djetinjstvu je obolio od<br />
poliomijelitisa, poznatijeg kao polio ili dječja paraliza, i ostatak života je<br />
hodao na štakama. Dječja paraliza, uzgredno, prije nego što je sredinom<br />
prošlog stoljeća uspješno iskorijenjena cjepivom, bila je razmjerno česta. U<br />
lakšem ili težem obliku imali su je i Neil Young, Joni Mitchell i Ian Dury. Dury se od<br />
posljedica bolesti jedva kretao, ali je opet imao vrlo poročan život koji je opjevao<br />
u nezaboravnoj "Sex & Drugs & Rock & Roll".<br />
I Pomus je, po riječima suvremenika, bio nasmijana osoba, snažan i živ, nije se<br />
predavao čemeru. Ta pogledajte samo onaj njegov veliki hit, zar nije nadahnjujuće<br />
i dirljivo da je "Sačuvaj zadnji ples za mene" napisao čovjek koji je samo sjedio u<br />
kutu plesne dvorane? Koji, siroče, nikad u životu nije plesao?<br />
Ali, ne bih dulje ni o dječjoj paralizi ni o Pomusu, već o Brill Buildingu. Čuli ste,<br />
naravno, za Brill Building? Ako i niste, kimnite da se ne sramotite. Bila je to čuvena<br />
tvornica hitova pedesetih i šezdesetih, gdje su kompozitori i tekstopisci svakog<br />
radnog dana udarnički radili za plaću i socijalno. Obično u paru: Doc Pomus i Mort<br />
Shuman, Carole King i Gerry Goin, Burt Bacharach i Hal David, Jerry Leiber i Mike<br />
Stoller, Neil Sedaka i Howard Greenield, Cynthia Weil i Barry Mann.<br />
Cijelom zgradom na Manhattanu odjekivalo je njihovo prepiranje, pjevušenje,<br />
klavirski akordi. Zidovi su, pričaju, bili vrlo tanki pa nije bila rijetkost da se fraza iz<br />
neke pjesme Leibera i Stollera kroz šperploču i žbuku neosjetno probila u pjesmu<br />
Bacharacha i Davida. Hodnicima su se ovdje šuljali "Jailhouse Rock", "Save the<br />
Last Dance For Me", "Sweet For My Sweet", "Oh! Carol", "Raindrops Keep Fallin' on<br />
My Head", "Just a Little Lovin'", "Will You Love Me Tomorrow". Bezbroj evergreena<br />
došlo je iz kancelarija u Brill Buildingu, skovanih u jednom pogonu koji je ponešto<br />
nalikovao proizvodnoj traci kompanije Ford Motor.<br />
Čudesan je podatak, barem meni, da su svi zaposleni ovdje, gotovo bez iznimke,<br />
bili Židovi. Potomci doseljenika iz Europe, obično prva generacija u Americi.<br />
Sinovi i kćeri nekih ruskih, mađarskih, litvanskih i poljskih Aškenaza, čiji su<br />
roditelji još mučno natucali mješavinom engleskog i jidiša, napisali su sve velike<br />
američke pjesme. I nije to, valja priznati, u svoje vrijeme bio osobito cijenjen<br />
posao. Zacijelo je to razlog što ga Paul Simon nije radio pod svojim imenom.<br />
Potpisivao se s tako mnogo pseudonima da je zapravo nemoguće utvrditi koliko je<br />
dugo bio u Brill Buildingu.<br />
Snobovi i neznalice prezirali su Brill Building tvrdeći, kao što i danas mnogi<br />
tvrde, da je umjetnost nešto uzvišeno i onostrano, što se može stvarati samo<br />
u osobitim trenucima kad<br />
Bila je to čuvena tvornica<br />
hitova pedesetih i<br />
šezdesetih, gdje su<br />
kompozitori i tekstopisci<br />
svakog radnog dana<br />
udarnički radili za plaću i<br />
socijalno. Svi zaposleni,<br />
gotovo bez iznimke, bili su<br />
Židovi. Potomci doseljenika<br />
iz Europe napisali su sve<br />
velike američke pjesme<br />
vam se nebesa smiluju, oblaci<br />
se razmaknu i božansko vas<br />
svjetlo obasja s visina. To je,<br />
naravno, sranje. Umjetnost je<br />
posao kao i svaki drugi koji<br />
se radi od devet do pet, kao i<br />
posao učiteljice, kuhara, vrtlara,<br />
liječnika, činovnika. Talent<br />
je, istina, tajanstven, njega<br />
neurološka znanost ne može<br />
objasniti, ali ako ste se rodili s<br />
talentom, nadahnuće nije nikakva<br />
velika mudrost. Treba samo<br />
raditi, truditi se, ne odustajati,<br />
ne klonuti pred preprekama,<br />
ponoviti, ako je potreba, deset<br />
tisuća puta četiri note da bi vam<br />
napokon deset tisuća i prvi put,<br />
već u petak popodne, potkraj<br />
radnog vremena, došla ona peta. "Save the Last Dance For Me" i "Oh! Carol"<br />
čvrst su dokaz da, ako dovoljno dugo pokušate, iskreno, bez zabušavanja, peta<br />
nota uvijek dođe.<br />
Muzički pogon Brill Buildinga u osnovi je sličan onome što su nekoliko<br />
desetljeća ranije u Njemačkoj radili u avangardnoj umjetničkoj školi Bauhaus,<br />
ideja da je umjetnost samo intenzivniji obrt i da ono lijepo i ono industrijski<br />
proizvedeno nisu u opreci. Umjetnost i industriju valja spojiti, rad će nam otkriti<br />
da su oni isto. Rad ih na koncu izjednačava. Razmišljam ponekad o ovome<br />
slušajući evergreene Pomusa i Bacharacha i oduševljavam se radom kako se samo<br />
lijenčina poput mene može oduševiti.
62<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
JAZZ<br />
THE ESSENTIAL ASHA PUTHLI<br />
KADA JE JAMES BOND SUSREO ORNETTEA<br />
COLEMANA U KLUBU 54<br />
Rođena je 1945. u obitelji bombajskih brahmana. Školovana je na<br />
engleskom u jednoj od bombajskih katoličkih škola namijenjenih<br />
višoj srednjoj klasi, a onda se, u vrijeme dok je nakon diplome<br />
radila kao stjuardesa British Airwaysa, obilazeći londonske klubove<br />
zarazila jazzom. Kada su joj nedavno u televizijskom intervjuu<br />
pokušali polaskati kraljevskom titulom, što zbog brahmanskog porijekla, više<br />
zbog glasa i (kratkotrajnog) zvjezdanog statusa, Asha Puthli rekla je - ne, ja<br />
stižem izravno od Boga. U New York je stigla kao stipendistica plesne grupe<br />
Marthe Graham, ali karijeru joj je, kao i mnogima prije nje, od Billie Holiday<br />
do Boba Dylana, usmjerio Columbijin lovac na talente John Hammond koji<br />
ju je priveo u studio gdje je Ornette Coleman snimao "Science Fiction"… Pul<br />
kritičara magazina Downbeat proglasio ju je najboljom pjevačicom jazza 1971.<br />
Poslije, kada je potpisivala ugovor, prvo su od nje zatražili da promijeni<br />
ime u Anne Powers. Odbila je. Onda su htjeli da se usmjeri glazbi za indijsku<br />
populaciju u SAD-u. I to je odbila. Spasili su je utjecajni prijatelji - Salvador<br />
Dali i Andy Warhol. Tada je dobila i "zelenu kartu" za boravak u SAD-u,<br />
kratkotrajnim brakom sa "zgodnim strancem" kojega je susrela u Muzeju<br />
moderne umjetnosti. Uslijedio je niz od deset albuma, stilski raspršenih od<br />
funka do diska i elektronike, u miksu Jamesa Bonda, Ornettea Colemana, Blade<br />
Runnera i zvuka njujorškog Studija 54. Za kvalitetu se pobrinuo Teo Macero,<br />
producent koji je s Milesom Davisom na "Bitches Brew" deinirao fuzijski jazz<br />
sedamdesetih i osamdesetih. Nikada nije stekla široku popularnost, ali širok<br />
spektar glazbenika navodi je kao uzor. "The Essential Asha Puthli", novo izdanje<br />
londonske kuće Bongo Records, svjež je, potpuno pretjeran i istovremeno<br />
svake kune vrijedan hommage njezinoj karijeri za 77. rođendan. Oprez,<br />
pokušate li ga ukrasti s mreže, ostat ćete zakinuti za tri najzanimljivije izvedbe,<br />
dvije s Ornetteom, i jednu s Charliejem Marianom. (Viktor Vresnik)<br />
STREAM<br />
OTKRIĆE<br />
NOVO<br />
Florist<br />
Florist<br />
Double Double Whammy<br />
Četvrti album folk družine iz<br />
Brooklyna donosi nevjerojatnih<br />
19 pjesama i ma koliko se činilo<br />
da ovo nije vrijeme sklono takvim<br />
pothvatima (ta tko ima vremena<br />
slušati glazbu toliko dugo), za<br />
ovaj album bi si čovjek trebao<br />
dati truda. Prekrasna ploča koja,<br />
iz prvog i drugog lica, tematizira<br />
ljubav i prijateljstvo, ploča na kojoj<br />
ruku pod ruku idu nemir i strast.<br />
Kad krenete slušati, zaboravit<br />
ćete na broj pjesama. Ostaje samo<br />
užitak. (A. Š.)<br />
Nina Nastasia<br />
Riderless Horse<br />
Temporary Residence<br />
Nina Nastasia je uvijek Nina<br />
Nastasia, krhka i nježna, a s toliko<br />
suptilne snage da vas ta nježnost<br />
može otpuhati ako se ne držite<br />
baš čvrsto. Na svojem sedmom<br />
albumu predstavlja se u ogoljenom,<br />
gotovo sirovom izdanju. Akustična<br />
gitara i njezin glas, moćan kao i<br />
uvijek, i produkcija njezina stalnog<br />
pratitelja, velikog Stevea Albinija. U<br />
ovakvom kontekstu njezine pjesme<br />
zvuče još silnije nego inače, a imaju<br />
i tu proganjajuću, uznemirujuću<br />
kvalitetu. (A. Š.)<br />
SLEEP TOKEN, "THIS PLACE WILL BECOME<br />
YOUR TOMB" I "SUNDOWNING"<br />
BEND KOJI PREDVODI MASKIRANA FIGURA<br />
POSUDA, A ŠTUJU PRADAVNO BOŽANSTVO SAN<br />
Bendovi i solo izvođači koji skrivaju svoj identitet najčešće kažu da to<br />
rade kako bi se publika mogla fokusirati na njihovu glazbu te kako bi<br />
mogli živjeti normalno. Njihovi napori da se sakriju od znatiželjnih<br />
očiju najčešće se svode na to da nastupaju pod pseudonimima, a lica<br />
i stas skrivaju pomoću šminke ili maski te kostima. Takvi postupci<br />
nerijetko znaju dovesti do toga da ih se optužuje za pretjeranu upadljivost te<br />
zarađivanje na tajnovitom imidžu. Tobožnje pokušaje lako je prozreti, međutim<br />
ima i onih koji su dovoljno predani da je odmah jasno da su im namjere iskrene.<br />
Anonimni kolektiv glazbenika Sleep Token ulazi u potonju kategoriju.<br />
Sleep Token predvodi tajnovita maskirana igura poznata pod imenom Posuda<br />
(eng. vessel), a kolektiv je posvećen štovanju pradavnog božanstva imena San<br />
(eng. sleep) i pronošenju njegovih poruka. Posuda je, međutim, u razgovoru za<br />
časopis Metal Hammer rekla da ime tog božanstva zapravo nije moguće prevesti.<br />
Posuda je Metal Hammeru rekla da se sa Snom susrela u, neironično, snu, te da<br />
joj je San obećao slavu i veličanstvenost ako ga bude slijedila. "Velika Britanija je<br />
stara, stoljetna je nauka zakopana ovdje. Ovo je tlo moćno, treba ga samo znati<br />
iskoristiti", rekla je Posuda za Metal Hammer. Ovdje nema mjesta za cinizam -<br />
Sleep Token su iskonski šašavci. Sleep Token San štuje tako što njegove poruke<br />
pretvara u sumorni i melodramatični progresivni rock začinjen elektronikom.<br />
Pjevač grupe posjeduje upečatljiv i izražajan glas koji u nekim pjesmama zvuči<br />
pomalo vanzemaljski, a ta mu začudnost dolazi prirodno. Pradavni San evidentno<br />
je ljubitelj popularne zemaljske glazbe jer Sleep Token posjeduje izražen osjećaj<br />
za milozvučno i efektno. Bend se ne boji osloniti na klavijature i glas pjevača.<br />
Kad treba napustiti ustaljenu pop paradigmu, Sleep Token neustrašivo odlazi na<br />
njezin rub, no slušatelja pritom nikada ne davi 20-minutnim instrumentalnim<br />
meditacijama. Bend će stoga vrlo vjerojatno odlično sjesti svim ljubiteljima<br />
kultnih britanskih progresivaca Porcupine Tree, projekta koji je suptilni engleski<br />
mračnjak Steven Wilson pokrenuo još 1987. godine. Sleep Token je do sada izdao<br />
dva albuma - "This Place Will Become Your Tomb" (2021.) i "Sundowning" (2019.) -<br />
pa možete krenuti od najnovijeg. Izdali su i dva EP-ja - "One" (2016.) i "Two" (2017.),<br />
no za njima posegnite samo ako vam se svide duži albumi. (Damjan Raknić)<br />
Možda zvuči malo<br />
čudno ili nepošteno za<br />
bend koji je već objavio<br />
deset albuma i koji<br />
postoji više od dvadeset<br />
godina, ali usudit ću se:<br />
ovo je najbolja ploča<br />
Sadiesa!<br />
The Sadies<br />
Colder Streams<br />
Yep Roc<br />
Možda zvuči malo čudno ili<br />
nepošteno za bend koji je već<br />
objavio deset albuma i koji postoji<br />
više od dvadeset godina, ali usudit<br />
ću se: ovo je najbolja ploča Sadiesa!<br />
Prekaljeni kanadski alt-country<br />
igrači vratili su se nakon pet godina<br />
diskografske stanke s prekrasnim,<br />
dojmljivim albumom zbog kojeg se<br />
može učiniti da je napisati dobru<br />
pjesmu najlakša stvar na svijetu<br />
iako svi dobro znamo da je upravo<br />
suprotno. (A. Š.)<br />
Amanda Shires<br />
Take it Like a Man<br />
ATO<br />
Poznata glazbenica i jedna od<br />
neokrunjenih kraljica americane<br />
na svojem sedmom samostalnom<br />
albumu odbacuje okove žanra ili<br />
žanrova u kojima je dosad uspješno<br />
plivala i otvara si nove, ne samo<br />
glazbene puteve. Rezultat je izvrsna,<br />
izuzetno poticajna ploča na kojoj su<br />
jedina ograničenja ona koja Shires<br />
postavlja sama pred sebe, a njih<br />
nema mnogo. Ako ih ima uopće.<br />
Slušati do iznemoglosti. (A. Š.)
63<br />
KLASIKA<br />
PAPANDOPULO KVARTET - ČUDESAN ENTUZIJAZAM<br />
U IZVEDBI I BESPRIJEKORNA TEHNIKA<br />
41. večeri na Griču, 4. srpnja 2022.<br />
Papandopulo kvartet: Nikola Fabijanić, sopran<br />
saksofon; Gordan Tudor, alt saksofon; Goran Jurković,<br />
tenor saksofon; Tomislav Žužak, bariton saksofon<br />
piše: Jelena Knešaurek Carić<br />
Večeri na Griču, manifestacija osmišljena<br />
kao svojevrsni ljetni produžetak klasične<br />
koncertne sezone, ove je godine s<br />
devet programa pretežno klasične<br />
provenijencije ispunila srpanj i ponudila<br />
program bez velikih iznenađenja i atrakcija,<br />
no solidno osmišljen za sve one koji zabavu ne<br />
izjednačavaju s popularnom glazbom, dekicama,<br />
ležaljkama, hamburgerima i ilmovima koji se<br />
prikazuju po parkovima. Atrij nekadašnjeg Jezuitskog<br />
samostana ugostio je Zagrebačke soliste i Zagrebački<br />
kvartet, ali i Hrvatski gitarski kvartet, Bacchus<br />
consort, vrlo dobrog pijanista Simona Trpčeskog,<br />
a organiziran je i donatorski koncert za obnovu<br />
crkve sv. Katarine na kojem su pjevala tri zagrebačka<br />
zbora: Cantores Sancti Marci, AZ "Vladimir Prelog"<br />
i AZ "Ivan Goran Kovačić". Odmak od klasičnih<br />
programa na samom početku i kraju manifestacije<br />
propitao je mogućnosti uspješne sinteze klasike,<br />
jazza i tradicionalne glazbe: 1. srpnja u izvedbi Filipa<br />
Novosela, Tihomira Hojsaka i Theodosiija Spassova,<br />
a 29. srpnja u izvedbi Ansambla Robija Lakatosa.<br />
Mi smo odabrali koncert koji je ponudio uvid u<br />
suvremeno stanje klasične glazbe i pokazao da ona<br />
može korespondirati s vremenom u kojem nastaje.<br />
Njega su održala su četiri saksofonista okupljena u<br />
dobro poznati Papandopulo kvartet. Tog iznimno<br />
vrućeg i sparnog 4. srpnja Nikola Fabijanić, Gordan<br />
Tudor, Goran Jurković i Tomislav Žužak publici u<br />
Nikola Fabijanić, Gordan Tudor, Goran Jurković<br />
i Tomislav Žužak publici u Klovićevim dvorima<br />
odsvirali su program sastavljen isključivo od hrvatskih<br />
suvremenih skladatelja. Foto: FB stranica Večeri na Griču<br />
Klovićevim dvorima odsvirali su program sastavljen<br />
isključivo od hrvatskih suvremenih skladatelja<br />
pokazavši tako da i bez ziheraškog pristupa<br />
programu s pokojom svima poznatom skladbom<br />
klasike ili romantizma, možete prirediti glazbeno<br />
iznimno privlačnu večer. Štoviše, svi izvedeni<br />
skladatelji itekako su živi, zdravi i aktivni, a čak<br />
trojica su i prisustvovali koncertu. Ustaljena je to<br />
praksa Papandopulo kvarteta koji sustavno promiče<br />
suvremenu hrvatsku skladateljsku produkciju na<br />
čemu im od srca čestitamo.<br />
Ime Borisa Papandopula koje su odabrali članovi<br />
kvarteta implicira potpunu posvećenost glazbi,<br />
lucidno šaranje kroz njezinu baštinu, besprijekorno<br />
baratanje tehničkim zahtjevima, virtuoznost koja<br />
nije lišena sadržaja – sve ono što krasi opus toga<br />
iznimnog skladatelja. Na tom je tragu koncert<br />
počeo dopadljivom Uhlikovom Papandopulijadom,<br />
četverostavačnim djelom koje koketira s baroknim,<br />
klasičnim i folklornim naslijeđem, kako u melodici<br />
tako i u formi i koje uvijek znači atraktivan zaron u<br />
glazbenu saksofonističku kupku. Goldspell Mirele<br />
Ivičević kao potpuni kontrast Uhlikovom djelu<br />
propituje moduse suočavanja sa strahom pri čemu<br />
je u prvome dijelu skladbe osobito teška dionica<br />
povjerena tenor saksofonu koju je majstorski<br />
izveo Goran Jurković. Neprestani zvuk koji priziva<br />
sve nijanse uzdaha, ijuka vjetra i zujanja prekida<br />
potpuna tišina koja se sporo puni zvukom, najprije<br />
šapatom pa potom jedva čujnom melodijom soprana<br />
kojeg diskretno prati ostatak kvarteta. Glazba zamire<br />
ostavljajući strah da nadvlada ili prepušta tišini da<br />
ga u potpunosti pokori u još jednoj majstorskoj<br />
interpretaciji Papandopulovaca.<br />
Iz tišine i naslijeđa gregorijanskoga pjevanja<br />
polako izranja Choral i scherzando Davora Bobića<br />
koji je, opet uspješno kontrastirajući ugođajem<br />
Ivičevićinom Goldspell, poslužio kao demonstracija<br />
savršene kontrole tona, pažljivog nijansiranja<br />
dinamike i tehničke briljantnosti kojima se mogu<br />
podičiti svaki član kvarteta osobno, a potom<br />
i u sinergiji s ostalima. Uz iznimnu izvođačku<br />
karijeru koja se ostvaruje i u jazzu, Gordan Tudor<br />
koji u kvartetu svira bariton saksofon, jedan je od<br />
najzanimljivijih skladatelja mlađe srednje generacije<br />
čija se djela uvelike oslanjaju upravo na njegovo<br />
sviračko iskustvo. Njegove su Scene lucidno,<br />
zabavno i vješto napisano djelo koje je jednako<br />
tako i izvedeno, a Petrichor Petra Obradovića, još<br />
jedna skladba koju Papandopulo kvartet redovito<br />
izvodi, istaknuo je sugestivnost partiture koja<br />
nam želi zvukom predstaviti mirise zraka poslije<br />
kiše. Nevjerojatno uspješna interakcija četiri<br />
sjajna glazbenika u Papandopulo kvartetu svakim<br />
koncertom, pa i ovim na Gričkim večerima istakne<br />
čudesan entuzijazam u izvedbi, što uz besprijekornu<br />
tehniku, ali i zaigranost, maštovitost i neposrednost<br />
čini ovaj ansambl jedinstvenim na hrvatskoj<br />
izvedbenoj sceni.<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
PRIPREMITE SE ZA RUJAN:<br />
SLEEPYHEADS IMAJU<br />
NOVI ALBUM I SIGURNO<br />
ĆE BITI JEDAN OD<br />
ALBUMA GODINE<br />
piše: Andrija Škare<br />
Sleepyheads<br />
We're OK<br />
Geenger Records, 2022.<br />
Žanr: alternativni rock<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . *****<br />
Jednom davno, prije nekih sedam godina,<br />
pišući najavu za neki koncert Sleepyheadsa<br />
napisao sam za njih da su "najbolje čuvana<br />
tajna domaćeg indieja". U tom času to je bilo<br />
podjednako tužno koliko i istina, a ja sam<br />
se svim silama upinjao da ne bude tako, bilo mi je<br />
baš jako stalo da svi čuju njihov prvijenac samizdat<br />
"The Swirling Thoughts Of…" koji mi je (i ne samo<br />
meni!) te 2015. bio album godine. Prošlo je tih<br />
sedam godina u hipu, inače silno koncertno aktivan<br />
bend malo je posustao (zbog pandemije i ostaloga),<br />
ali zato su imali dosta vremena koje su mogli<br />
provesti u prostoriji za probe i u studiju. I sjajno su<br />
ga iskoristili! Novi album Sleepyheadsa službeno<br />
će biti objavljen u rujnu, ali mi smo ga poslušali<br />
unaprijed i već sada sasvim uvjereno mogu reći –<br />
ovo je album koji se isplati čekati, album koji je<br />
opet sasvim ozbiljan kandidat za jedan od albuma<br />
godine. Put kojim Sleepheads gaze već je dobrano<br />
utaban, to je ona vesela i široka staza koju od milja<br />
zovemo alternativni rock, a na kojoj, dok vas oni<br />
vode, možete naletjeti na štošta, od rascvalih grana<br />
psihodelije, pupoljaka indie popa i već dobro<br />
poznatih obrazaca classic rocka. Svako toliko ta<br />
staza krene u nekom neočekivanom smjeru, ali<br />
onda nas, osvježene, opet vrati ondje gdje gitara,<br />
glas, bubanj i bas govore ono što i trebaju govoriti,<br />
ono što najbolje znaju. Pritom je ovdje taj njihov<br />
jezik koji dolazi iz četiri različita izvora u isti mah<br />
topao u svojoj prepoznatljivosti i silno originalan.<br />
Zaista, kad slušate Sleepyheads, može vam se učiniti<br />
da prvi put uopće slušate glazbu. Ako i postoji bolji<br />
kompliment za neki bend, ja ga se ne mogu sjetiti.<br />
Na "We're OK" deset je novih pjesama, s tim da<br />
su vjerni fanovi benda neke od njih već upoznali<br />
jer su dio standardnog koncertnog repertoara.<br />
Među njima su "Wasted Enough" koja se svojom<br />
prpošnom energijom lako mogla naći i na<br />
prvijencu, a koja se od uvodne gitarske bravure<br />
neprestano i vrlo zavodljivo otvara u grandioznu<br />
rock ljepoticu. "Silent & Stuck" me temom<br />
podsjeća na Violent Femmes iako je glazbeno dio<br />
jednog drugog (mada realno ne toliko udaljenog)<br />
svemira, "Blue MF" je sporo kotrljajuća divota<br />
koja zaziva melankolični odvojak gitarskog zvuka<br />
devedesetih, a "Always" je laganica u najboljem<br />
smislu te riječi, pjesma koja je u nekoj paralelnoj<br />
galaksiji ultimativni radijski hit. No, dobro, nema<br />
baš smisla na ovom ograničenom prostoru dalje<br />
isticati pojedine pjesme jer se sve mogu podvesti<br />
pod egidu koju vole prodavatelji srećki za tombolu:<br />
"Svaka igra, svaka dobiva!" Znam da zvuči kao<br />
klišej, ali neki klišeji i jesu to postali zato što su<br />
istiniti. Treba još reći da je glas Vedrana Šuvaka<br />
upravo čudesan, moćan instrument, a njegov<br />
način pjevanja je stvarno nešto posebno. Emotivan<br />
raspon mu je nevjerojatan pa mislim da bi se bilo<br />
lakše naježiti nego ostati ravnodušan i da otpjeva<br />
tekst iz zbirke zadataka iz matematike za srednju<br />
školu, a nekmoli kad pjeva pjesme koje su nastajale<br />
s toliko očite strasti. Danijel Brdar gitaristički je<br />
as, Domagoj Bajtaj iz basa izvlači najbolje što se iz<br />
njega uopće izvući može, a dok niste čuli kako Gišo<br />
lupa te bubnjeve, stvarno ništa niste čuli. Jedino s<br />
čime se ne slažem na ovoj ploči je naslov. Niste okej,<br />
momci. Puno ste, puno, bolji od toga.
64<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
ART<br />
Kustos izložbe Kažimira Hrastea jest Božo Majstorović. Izložba se oslanjala na Hrastinu izjavu da ga "u skulpturi<br />
zanima kako povezati unutrašnji i vanjski prostor" i "kako unutarnje sklopove kipa napraviti vidljivim".<br />
JEDINSTVEN PROJEKT U KOJEM SE<br />
UMJETNINE PREVOZE IZ SPLITA U HVAR,<br />
I OBRATNO - KATAMARANOM<br />
Katamaran Art: Snježana Ban, Loren Živković<br />
Kuljiš i Kažimir Hraste<br />
Galerija umjetnina Split i Galerija Jelsa na Hvaru<br />
Do 11. rujna<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . RAZGLEDATI ☑<br />
piše: Patricia Kiš Terbovc<br />
Katamaran Art umjetnički je koncept<br />
koji traje već nekoliko ljeta, osmislio<br />
ga je kustos Galerije umjetnina<br />
Split Božo Majstorović. Ideja je da<br />
isti umjetnici izlažu prvo u Galeriji<br />
umjetnina Split, a potom u Galeriji Jelsa na Hvaru.<br />
Ili obrnuto. Njihove se umjetnine s obale na<br />
obalu, prevoze - katamaranom. Sam se naslov,<br />
naime, odnosi na jednu od najprometnijih linija<br />
na Jadranu ljeti, na liniju Split - Hvar, u sklopu<br />
koje se prevezu tisuće turista. Svake se godine,<br />
u sklopu ovog projekta, nastoji za izlaganje<br />
odabrati umjetnike kod kojih se može pronaći<br />
nešto zajedničko. Jedne se godine, tako, biralo<br />
one autore koji se naslanjaju na apstrakcije Jurja<br />
Dobrovića, umjetnika rodom upravo s Jelse, koji<br />
je i mnoga svoja djela donirao rodnom gradu.<br />
Izlagali su na tom tragu geometrijske umjetnosti<br />
Mladen Galić, Damir Sokić i Eugen Feller. Prošle<br />
su godine, pak, izlagali djela Ljube Ivančića,<br />
Ede Murtića i Krste Hegedušića. Poveznicu je<br />
kustos izložbe 2021. Vanja Babić pronašao u<br />
sljedećem: ovi su umjetnici u često neugodnim<br />
vremenima znali odabrati pravu stranu povijesti<br />
i pravu stranu umjetnosti. Imali su golem utjecaj<br />
na odbacivanje socrealističke estetike, koja<br />
se u Jugoslaviji dogodila poprilično brzo te su<br />
airmirali modernizam.<br />
Ove je godine više kustosa, a izložena su djela<br />
Snježane Ban, Lorena Živkovića Kuljiša te Kažimira<br />
Hrastea. Zajedničko im je, među ostalim, što djela<br />
koja rade oslanjaju o sam kontekst umjetničkog<br />
prostora u kojemu izlažu. Snježana Ban je izlagala<br />
u srpnju u Splitu, dok u kolovozu izlaže na Hvaru.<br />
Njezin sam rad upoznala još dok je bila studentica,<br />
zvao se "Rastaju se Gilbert&George", a bavio se<br />
britanskim umjetnicima koji su izložbom otvorili<br />
Ove je godine više kustosa, a<br />
izložena su djela Snježane Ban,<br />
Lorena Živkovića Kuljiša te<br />
Kažimira Hrastea. Zajedničko<br />
im je, među ostalim, što djela<br />
koja rade oslanjaju o sam<br />
kontekst umjetničkog prostora<br />
u kojemu izlažu. Snježana Ban<br />
izlagala je u srpnju u Splitu, a u<br />
kolovozu izlaže na Hvaru<br />
Muzej suvremene umjetnosti (uzgred rečeno,<br />
nikad kasnije umjetnici tog međunarodnog proila<br />
nisu izlagali u MSU). Jako mi se svidjela i izložba<br />
na kojoj je bila u ulozi kustosice, u Zagrebu, u<br />
izlagačkom prostoru LexArt Skladište, u prostoriji<br />
koja je nekoć služila kao skladište Leksikografskog<br />
zavoda. Naziv je bio "Umjetnost je sumnja",<br />
potaknuta umjetničinom vlastitom krizom u<br />
stvaralaštvu, a jedno je od pitanja bilo može li si,<br />
"dapače, treba li si umjetnik današnjice dopustiti<br />
privilegij osame, povučenosti, usporavanja,<br />
zastajkivanja, oklijevanja, odnosno, privilegij krize<br />
i sumnje". Ima inače dvije diplome, Akademije<br />
likovnih umjetnosti i Tekstilno-tehnološkog<br />
fakulteta, a obranila je i doktorsku disertaciju<br />
nazvanu "Sumnja kao kreativni potencijal u<br />
suvremenom slikarstvu". Kustos je njezine nove<br />
izložbe, u Splitu te na Hvaru, Vanja Babić, s kojim i<br />
inače često surađuje.<br />
Koncipirala ju je u dva dijela: jedan za interijere<br />
Galerije umjetnina u Splitu i Galerije Kravata<br />
u Jelsi, a drugi za eksterijere – galerijski atrij,<br />
odnosno Trg Sv. Ivana - ispred njih. Autorica uzduž<br />
galerijskih zidova postavlja kolaže na platnu<br />
objedinjene nazivom "Plovidba" dok u obližnje<br />
eksterijere smješta instalacije naslovljene "Poruke<br />
u boci". Kako tumači kustos izložbe Babić, kolaži<br />
u donjem redu prikazuju ljudske igure u pozama<br />
ljetne dokolice, svakodnevne razbibrige ili<br />
čekanja tijekom brodske plovidbe, a oni verbalni<br />
u gornjem redu sadrže kratke citate ili izdvojene<br />
misli, kako one vlastite tako i nekih drugih,<br />
Snježani Ban važnih autora. Slične misli sadrže<br />
"Poruke u boci", riječ je o mislima ispisanim na<br />
staklenkama, na simboličkoj je razini riječ o<br />
porukama u boci.<br />
Kustosica izložbe Lorena Živkovića Kuljiša,<br />
koja se također odvija u sklopu Katamaran Arta,<br />
jest Iris Slade, a naziv je izložbe "Return the<br />
Gift". Ovog umjetnika ponajviše zanima proces<br />
nastanka umjetničkog djela. Naziv izložbe odnosi<br />
se na istoimenu pjesmu autoru nekoć, a i danas<br />
drage grupe Gang of Four. Kako je naveo: "Osim<br />
što je riječ o citatu, i što u engleskom jeziku naziv<br />
ima i karakter imperativa, ono što mi je važno<br />
odnosi se na vrijeme, prošlo i sadašnje, a moglo<br />
bi se reći i buduće." Izložbu čine "Nešto za nešto"<br />
i "Retrospektiv". "Retrospektiv" je instalacija<br />
sastavljena od plastične kante za glinu i njezina<br />
izvađenog, u međuvremenu osušenog sadržaja<br />
u obliku valjka te nekoliko nanizanih grumena<br />
suhe gline između njih. Djelomice izložba izlazi<br />
iz galerijskog prostora u profani prostor Trga sv.<br />
Ivana u Jelsi, odnosno u atrij Galerije umjetnina,<br />
tako da se od prazne posude u izložbenom<br />
prostoru pruža do glinenog valjka na otvorenom.<br />
Propitkivanje procesa i načina vizualizacije<br />
likovnog jezika "kao ishodišta mogućih<br />
asocijacija" ogleda se u nizu umjetnikovih crteža<br />
ugljenom na papiru "Nešto za nešto".<br />
Kustos izložbe Kažimira Hrastea jest Božo<br />
Majstorović. Izložba se oslanjala na Hrastinu<br />
izjavu da ga "u skulpturi zanima kako povezati<br />
unutrašnji i vanjski prostor" i "kako unutarnje<br />
sklopove kipa napraviti vidljivim". To je<br />
izložba kojom je započeo projekt te se mogla<br />
pogledati nešto prije.
Izložbu u<br />
muzeju<br />
Revoltella<br />
organizirala je<br />
sada već bivša<br />
ravnateljica<br />
zagrebačkog<br />
Umjetničkog<br />
paviljona<br />
Jasminka<br />
Poklečki Stošić<br />
s ravnateljem<br />
Nacionalnog<br />
muzeja<br />
moderne<br />
umjetnosti<br />
Brankom<br />
Franceschijem.<br />
Feđa Gavrilović<br />
SIMPTOM<br />
U SLICI<br />
MARTINAC JE KUĆE SMATRAO SVOJOM<br />
STVARNOM OSTAVŠTINOM OVOM<br />
SVIJETU, SVOJOM, KAKO JE GOVORIO,<br />
KARTOM ZA RAJ<br />
65<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
TRŠĆANSKA IZLOŽBA 20 HRVATSKIH<br />
SLIKARICA I SLIKARA SREDNJE<br />
GENERACIJE POSVEĆENA ŠTAFELAJNOM<br />
SLIKARSTVU<br />
Suvremeno hrvatsko slikarstvo -<br />
između figuracije i apstrakcije<br />
Muzej Revoltella, Trst<br />
Do 9. listopada<br />
Ocjena: . . . . . . . . RAZGLEDATI ☑<br />
piše: Romina Peritz<br />
Trst, nekada svima omiljena<br />
šoping destinacija, danas<br />
sve više postaje kulturna<br />
meka. Stoga je doista<br />
velika čast za hrvatske<br />
umjetnike da imaju priliku izlagati<br />
u uglednom tršćanskom Muzeju<br />
Revoltella. Zasluga je to sada već<br />
bivše ravnateljice zagrebačkog<br />
Umjetničkog paviljona Jasminke<br />
Poklečki Stošić, koja je nakon<br />
prošlogodišnje izložbe "Zagreb,<br />
grad umjetnica" ovog ljeta u taj<br />
muzej dovela još jednu atraktivnu<br />
izložbu koju potpisuje s ravnateljem<br />
Nacionalnog muzeja moderne<br />
umjetnosti Brankom Franceschijem.<br />
Naslovljena "Suvremeno hrvatsko<br />
slikarstvo - između iguracije i<br />
apstrakcije", izložba, kao što i naziv<br />
govori, donosi presjek recentne<br />
slikarske scene u Hrvatskoj kroz<br />
različite likovne izričaje.<br />
Izložbom se ujedno obilježava i 30.<br />
obljetnica međunarodnog priznanja<br />
Republike Hrvatske, kao i 30.<br />
obljetnica uspostave diplomatskih<br />
odnosa između Republike Hrvatske i<br />
Talijanske Republike.<br />
U Muzeju Revoltella predstavljena<br />
su djela 20 hrvatskih slikarica i slikara<br />
srednje generacije koji su posvećena<br />
tradicionalnom štafelajnom<br />
slikarstvu i, kako ističu autori, riječ<br />
je o umjetnicima koji su tijekom<br />
dvije dekade novog milenija svojim<br />
radom već utjecali na visok likovni<br />
standard domaće vizualne umjetnosti<br />
i koji će zacijelo odrediti budućnost<br />
svog stvaralačkog područja. Pa,<br />
iako bi neki mogli zaključiti da<br />
je domaća slikarska scena puno<br />
veća i raznolikija od odabranih<br />
20 umjetnica i umjetnika te da je<br />
možda previše igurativaca, mora<br />
se priznati autorima da su napravili<br />
dobar posao - prije svega, inzistirali<br />
su na radovima nastalim u zadnjih<br />
nekoliko godina pa se tako u Trstu<br />
mogu vidjeti čak i neki ciklusi koji<br />
su tek nedavno premijerno pokazani<br />
u Hrvatskoj. U postav izložbe uvode<br />
nas tako dva velika diptiha Lidije<br />
Šeler koja su predstavljena na<br />
njezinoj izložbi "Krici i šaputanja"<br />
krajem prošle godine u Galeriji "Josip<br />
Račić". U istoj je galeriji početkom<br />
godine svoj novi ciklus "Aftermath"<br />
izložio i Fedor Fischer - jedan od dva<br />
diptiha s te izložbe sada je u postavu<br />
tršćanske izložbe.<br />
Osječki umjetnik Zoran Šimunović<br />
također je izlagao u toj galeriji svoju<br />
recentnu produkciju. Tu su i novi<br />
radovi Matka Vekića s Nazorom<br />
nagrađene izložbe "Arhipelag" u MSU,<br />
zatim slike Izvora Pendea s izložbe<br />
"Odgovor" održane u NMMU. (Sigurno<br />
nije slučajnost da je dosta radova na<br />
ovoj izložbi bilo predstavljeno upravo<br />
kroz izložbeni program Nacionalnog<br />
muzeja moderne umjetnosti, čiji je<br />
ravnatelj Branko Franceschi jedan od<br />
koautora izložbe.) Značajno mjesto<br />
na izložbi zauzimaju predstavnici<br />
nove iguracije koja od sredine<br />
prve dekade novog tisućljeća drma<br />
scenom - Sebastijan Dračić, Pavle<br />
Pavlović, Stjepan Šandrk, Josip<br />
Tirić i Zlatan Vehabović. Autori<br />
izložbe vodili su, međutim, računa<br />
i o svojim prethodnicima, kad je<br />
riječ o iguraciji, a koji su nastavili<br />
u istom smjeru i dalje stvaraju<br />
značajna djela, poput Tomislava<br />
Buntaka, Zoltana Novaka, Bojana<br />
Šumonje i Roberta Šimraka, ali i o<br />
nekim umjetnicima koji su između<br />
apstrakcije i iguracije kao što je to<br />
Katarina Ivanišin Kardum. Što se<br />
tiče "čiste" apstrakcije, nje je na ovaj<br />
izložbi poprilično malo te je prisutna<br />
uglavnom kroz radove Fischera,<br />
Pendea i Lidije Šeler. Stoga su djela<br />
koji su izvan dviju dominantnih<br />
struja - plavi, kontemplativni<br />
monokrom Anabel Zanze, crne<br />
slike Roberta Paulette te projekt<br />
"Heavenly Image Corporation"<br />
slikarskog bračnog para Danice<br />
Franić i Davora Krelje - pravo<br />
osvježenje. Vrijedi u svakom slučaju<br />
otići do Trsta i pogledati ovaj vrlo<br />
sažet, ali, kad je riječ o radovima,<br />
vrlo kvalitetan pogled na hrvatsko<br />
slikarstvo danas.<br />
Ivan Martinac jedna je od zanimljivijih ličnosti hrvatske kinematograije.<br />
Rođen je u Splitu 1938. (gdje je i umro 2005.), a diplomirao je<br />
arhitekturu u Beogradu. Radio je kao arhitekt, dok se u okrilju Kinokluba,<br />
najprije u Beogradu, a potom u Splitu, bavio ilmom. Njegova<br />
poetika oslanjala se na visoke moderniste: Carla Theodora Dreyera,<br />
Michelangela Antonionija, Brucea Baillieja, Andreja Tarkovskog i Roberta<br />
Bressona. I sam spada među najveće eksperimentatore našeg ilma, uz<br />
Mihovila Pansinija, Tomislava Gotovca (s kojim je prijateljevao) ili Vatroslava<br />
Mimicu. Bio je poklonik kršćanstva, napose njegovih mističnih aspekata,<br />
te se često konzultirao oko numeroloških i astroloških pitanja sa slikarom<br />
Medialcem Mirom Glavurtićem (recimo, u "Kući na pijesku" važan je broj 515<br />
koji je, prema numerološkim tumačenjima, suprotnost đavoljeg broja 666).<br />
Izrađivao je i natalne karte vlastitih<br />
ilmova, određujući prema kadrovima<br />
njihova najosjetljivija astrološka<br />
mjesta. Martinac je snimio velik broj<br />
kratkih eksperimentalnih ilmova, a<br />
"Kuća na pijesku" prvi mu je i jedini<br />
dugometražni ilm. Snimljen je u<br />
produkciji Marijan ilma i premijerno<br />
prikazan u splitskom kinu Central,<br />
u siječnju 1986.<br />
Spora, egzistencijalnim angstom<br />
i kulturnim referencijama - od slika<br />
Rembrandta i Ljube Ivančića, preko<br />
antičke i srednjovjekovne baštine<br />
Splita, pa do brojnih književnih citata<br />
upletenih u ilm - nabijena drama<br />
govori o banalnoj svakodnevici<br />
jednog arheologa, usamljenog i<br />
tužnog nakon razvoda i razdvajanja<br />
od kćeri. Pažljivo odabrani kadrovi,<br />
brojni postupci karakteristični za<br />
eksperimentalni ilm i dugačke<br />
sekvence gotovo bez govora stvaraju<br />
atmosferu tjeskobe, mučnine i<br />
tuposti postojanja koje je, kako kaže<br />
protagonist, poput školskog zadatka<br />
stalnog pisanja iste rečenice. Kuća<br />
na pijesku iz naslova (inače citat iz<br />
Borgesove "Pohvale sjene") ljudski<br />
je život koji stoji u stalnoj opasnosti<br />
Ivan Martinac: bedž napravljen u<br />
povodu premijere ilma "Kuća na<br />
pijesku", 1986.<br />
Kuća na pijesku iz naslova<br />
(inače citat iz Borgesove<br />
"Pohvale sjene") ljudski je<br />
život koji stoji u stalnoj<br />
opasnosti od urušavanja. I<br />
zbog vanjskih okolnosti, ali<br />
i zbog nepredvidivosti<br />
posljedica vlastitih odluka<br />
od urušavanja. I zbog vanjskih okolnosti, ali i zbog nepredvidivosti posljedica<br />
vlastitih odluka.<br />
U povodu premijere ilma Martinac je izradio jednostavan bedž koji je<br />
podijelio nekolicini suradnika. Simpatična kućica na prvi pogled nema previše<br />
veze s egzistencijalističkom metaforom ilma. Možda je to prikaz spoja<br />
materije i duha, manifestiranih kroz likove kvadrata i trokuta, to jest kroz<br />
brojeve 4 i 3? Je li to redateljeva autoironična gesta u kojoj doslovce vizualizira<br />
naslovni motiv? Ili je sam ilm smatrao kućom, zdanjem koje je sagradio i koje<br />
s ponosom predstavlja publici?<br />
Ljudi bliski Martincu govore kako je on bio izrazito ponosan na kuće koje je<br />
projektirao kao arhitekt. Njih je smatrao svojom stvarnom ostavštinom ovom<br />
svijetu, svojom, kako je govorio - "kartom za Raj". Davao im je prednost i nad<br />
svojim ilmovima.<br />
U produkciji i u recepciji, umjetnost sve više ovisi o pojedincu. I umjetnička<br />
ostvarenja su, stoga, kuće na pijesku. U našoj individualističkoj kulturi ona<br />
su sve češće ovisna o promjenjivom i nestalnom kontekstu, o društvenom,<br />
političkom i poetičkom trenutku u kojemu su nastala, u kojemu ih se<br />
interpretira, a i o osobnim inklinacijama interpreta. Postoji izreka koju uče<br />
školarci na satovima latinskog: vita brevis, ars longa. Ona znači da će, tobože,<br />
umjetnička djela nadživjeti naše prolazne ličnosti i govoriti kroz stoljeća.<br />
Od Horacija do Majakovskog pjesnici se zanose tom idejom. No, čak i ovaj<br />
visokoestetizirani Martinčev ilm govori nešto suprotno - govori o vječnoj<br />
aktualnosti uvijek istih banalnih života i istih patnji, o greškama koje ljudi<br />
ponavljaju generacijama. Umjetnost nas na to može uputiti, ali nam ne može<br />
pomoći. Može biti bijeg, ali ne i zaklon.
66<br />
SVIJET KULTURE / KOLOVOZ 2022.<br />
Lana<br />
Cavar<br />
TIPOGRAF<br />
SVAKI JE IZGLED NEČIME OBILJEŽEN.<br />
A SVAKI JE DIZAJN I IZGLED. MOŽEMO<br />
LI SE DIZAJNU UOPĆE IZMAKNUTI?<br />
Kada se zaista želim odmoriti, gotovo redovito razmišljam o odlasku<br />
na mjesta "bez dizajna". Svjesna da tako što nije moguće, zapravo<br />
mislim na mjesta čija me patvorenost neće previše opteretiti. Po<br />
tome nisam ni najmanje osobita. Svak radi svoje odabire imajući<br />
na umu neki dizajn, izgled čvrsto uvezan uz pripadajuće mu<br />
značenje. Ni odabiri čisto estetske prirode nisu tome iznimka - svaki je izgled<br />
(osim onog ontološkog, koji nalazimo u prirodi) nečime obilježen. A svaki je<br />
dizajn i izgled.<br />
U tom smislu i sama odsutnost dizajna nosi poruku. Ako smo u potrazi za<br />
prirodnim proizvodom ili autentičnom lokacijom, dizajn će nam smetati.<br />
Podsjećat će nas na svojevrsno (vizualno) zagađenje, prisutnost urbane <strong>kulture</strong><br />
tamo gdje joj nije mjesto, kamo smo pokušali od nje pobjeći... U planinarskom<br />
domu prihvaćamo na komadu papira rukom ispisanu i selotejpom zalijepljenu<br />
oznaku za zahod. Na svakom drugom mjestu ta vrsta oznake svojevrstan<br />
je znak za uzbunu. Čak i kada ne razumijemo jezik, ova poruka komunicira<br />
jasno: došlo do greške. Između redova i da nismo dizajn ikad osvijestili, ono<br />
simboličko u njemu bit će sasvim dovoljno da nas umori komunikacijom.<br />
Željeli ga ili ne, dizajn nas naprosto neće preskočiti.<br />
Možemo li se, dakle, uopće izmaknuti? Postoje mjesta (stvari i prilike) koja<br />
su spletom okolnosti ostala zarobljena u nekom drugom vremenu, pa već tom<br />
činjenicom nude svojevrsno olakšanje. Rijetke vremenske kapsule dizajna,<br />
za koje se voli reći da su "položile test vremena", sigurno su utočište svih koji<br />
se (kao i autorica) pretjerano opterećuju gledanjem. Vremenska izmaknutost<br />
apostroira njihovu estetiku i ogoljuje ih do same predmetnosti. Vrijeme<br />
Hotel Karmen<br />
(detalj), Brijuni.<br />
Izvor: Hotelski<br />
sklop otoka<br />
Veliki Brijun,<br />
Urbanističkoarhitektonska<br />
geneza (B.<br />
Dumbović<br />
Bilušić, V.<br />
Jakaša Borić,<br />
J. Kranjčević),<br />
časopis "Prostor",<br />
broj 23, 2015.<br />
nas rasterećuje cijelog mnoštva značenja upisanog u dizajn nekog vremena,<br />
komunicirajući na koncu samo jedno - subjektivne vrijednosti utisnute<br />
u formu. Jer upravo potrebe, želje, ukusi ili sklonosti suštinski deiniraju<br />
dizajn, njima se ispisuju njegova materijalna svojstva. S dovoljne udaljenosti,<br />
bez obzira na prašinu, oronulost i neprilagođenosti, u dizajnu je doista<br />
moguće uživati.<br />
FOTO-<br />
GRAFIJA<br />
PRODUKT<br />
DIZAJN<br />
Mentor<br />
projekta je<br />
legendarni<br />
profesor<br />
sa Studija<br />
dizajna u<br />
Zagrebu<br />
Mladen<br />
Orešić, a u<br />
Zagrebu bi<br />
tvrtka trebala<br />
otvoriti i svoj<br />
showroom.<br />
KOMODA IZ METODE, NOVOG BRENDA<br />
HRVATSKOG DIZAJNERSKOG NAMJEŠTAJA<br />
IZLOŽBA "ISTINA" u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik okuplja izbor<br />
autoaktova Mare Bratoš kroz šest ciklusa nastalih od sredine devedesetih<br />
godina sve do danas. Posjetitelji se na izložbi mogu, među ostalim,<br />
upoznati i s počecima rada poznate dubrovačke fotografkinje - prvim<br />
autoaktovima u crno-bijeloj analognoj tehnici iz vremena dok je još<br />
bila studentica zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti na odsjeku<br />
fotograije, a okupljeni su pod nazivom "Autoaktovi u šumi". Taj svoj ciklus<br />
snimala je, kao što i sam njegov naziv daje naslutiti, u šumi, na Tuškancu.<br />
"To je ta neka luda hrabrost tog vremena, mladost, 90-e... Samoj sebi sam<br />
ulijetala u kadar, sjećam se, bilo je dosta zahtjevno. Nisu mi sve fotograije<br />
niti uspjele. U svakom slučaju, taj ciklus relektira nekakvo moje traženje<br />
tih godina i proživljavanje tog perioda", kaže autorica o svojim prvim<br />
autoaktovima. (Romina Peritz)<br />
METODA je novi brend hrvatskog<br />
dizajnerskog namještaja koji<br />
dolazi iz tvrtke sa 70-godišnjom<br />
tradicijom, Spin Valis iz Požege.<br />
Za Metodu rade velika imena<br />
domaćeg produkt dizajna - Numen/<br />
For Use, Grupa, Neisako, Simon<br />
Morasi Piperčić, Regular Company,<br />
ThinkObjects i Mladen Orešić.<br />
Njihova prva kolekcija predstavljena<br />
je početkom ljeta na Sajmu u<br />
Milanu. Kolekciju čine sljedeći<br />
objekti: stolice Doma (Neisako),<br />
Transom (Simon M. Piperčić),<br />
Dimensia+ (Mladen Orešić), Patrona<br />
(Grupa), Greta (ThinkObjects),<br />
Wood Alien (Numen/ForUse),<br />
Joi (Regular Company), stolovi<br />
– Transom (Simon M. Pipercic),<br />
Dimensia+ (Mladen Oresic),<br />
Travolta (Numen/ForUse), sofa<br />
Fred & Ginger (ThinkObjects),<br />
ležaljka & komoda – Potka<br />
(Neisako), komoda Elude (Simon M.<br />
Pipercic) i polica Dimensia (Mladen<br />
Orešić). Mentor cijelog projekta<br />
je legendarni profesor sa Studija<br />
dizajna u Zagrebu Mladen Orešić, a<br />
u Zagrebu bi tvrtka uskoro trebala<br />
otvoriti i svoj showroom. (pkb)
U PRODAJI!<br />
VELIKA MONOGRAFIJA U<br />
IZDANJU JUTARNJEG LISTA<br />
348<br />
STRANICA<br />
248<br />
FOTOGRAFIJA<br />
MOST PELJEŠAC<br />
Ostvaren san<br />
Sa svakim primjerkom monografije Hrvatska pošta daruje vam<br />
set od deset poštanskih maraka s motivom Pelješkog mosta<br />
HRVATSKO-ENGLESKO IZDANJE<br />
CIJENA: 400 KUNA<br />
Naručite luksuzno izdanje na broj telefona 01/2255-374 ili putem maila – pretplata@hanzamedia.hr<br />
Količine su ograničene!<br />
POSEBNA PONUDA<br />
MOST PELJEŠAC I PARKOVI HRVATSKE<br />
(jedina knjiga koja obuhvaća sve hrvatske nacionalne parkove i parkove<br />
prirode na jednome mjestu i na dva jezika, hrvatskom i engleskom)<br />
DVIJE GENIJALNE MONOGRAFIJE ZA SAMO 600 KUNA
Change language