Zagrebe, vraćam se, tebi

VRAĆAM SE, ZAGREBE, TEBI 

Najljepše pjesme o gradu: kratka povijest 

GLUMCI PJEVAJU TRG REPUBLIKE HRVATSKE (ISPRED HNK), 8. SRPNJA 2023., 21.30 

1

2 

NASLOV TEME

GLAVNI UREDNIK: 

Goran Ogurlić 

UREDNIK PRILOGA: 

Ivica Buljan 

GRAFIČKA UREDNICA: 

Vesna Veselić 

LEKTURA: 

Amalija Milovac, Mario Vrabec i Ines 

Ratkajec 

NOVINARI 

Nenad Polimac, Željko Ivanjek, 

Aleksandar Dragaš i Dobroslav 

Silobrčić 

CROPIX FOTO SERVIS 

tel: 01/610 3117, 01/610 3090 fax: 

01/610 3033 

web: www.cropix.hr 

NAKLADNIK JUTARNJEG LISTA: 

HANZA MEDIA d.o.o., 10000 

Zagreb, Koranska 2 

UPRAVA: 

Ana Hanžeković Krznarić 

(predsjednica Uprave) 

Zorica Vitez Sever (članica Uprave) 

Igor Cenić (član Uprave) 

PROKURISTI: 

Amalija Bilušić (direktorica financija, 

računovodstva i kontrolinga) 

NADZORNI ODBOR: 

Gvozden Srećko Flego, Maja 

Šilhard, Marijana Raguž, Krešimir 

Ćosić, Ana-Marija Presečan 

IZDAVAČKI SAVJET: 

Damir Boras, Petar Miladin, 

Davor Majetić, Vesna Barić Punda, 

Dragan Ljutić, Mario Zovak 

DIREKTOR IZDAVAŠTVA 

Tomislav Wruss 

DIREKTOR PRODAJE 

OGLASNOG PROSTORA 

Igor Cenić 

DIREKTOR DIGITALNIH OPERACIJA 

Stipe Grubišić 

DIREKTORICA KORPORATIVNIH 

KOMUNIKACIJA I PROMOCIJE 

Ivana Rukavina 

DIREKTOR PROIZVODA 

Vladimir Janković 

DIREKTOR PROIZVODNJE, 

PRETPLATE I PRODAJE 

Igor Volarević 

SLUŽBENIK ZA ZAŠTITU OSOBNIH 

PODATAKA 

Adresa: HANZA MEDIA d.o.o. 

Koranska 2, 10000 Zagreb 

(Za službenika za zaštitu osobnih 

podataka) 

dpo@hanzamedia.hr / 01 617 39 39 

SERVISI I KONTAKTI 

Prodaja novina: 01 617 3870 

Pretplata: 01 225 5374, 

pretplata@hanzamedia.hr 

CROPIX: 01 610 3117, 01 610 3090 / 

fax: 01 610 3033, 

cropix@hanzamedia.hr, www.cropix.hr 

DISTRIBUCIJA ZA INOZEMSTVO 

Uvoznik za Sloveniju: EKDIS d.o.o., 

Vevška cesta 52, 1260 Ljubljana- Polje; 

Uvoznik za BiH: Ipress d.o.o., Fra. 

Dominika Mandića 24A, 88220 Široki 

Brijeg, tel. 039 706 287; 

Uvoznik za Srbiju: PRESS 

INTERNATIONAL d.o.o., Prof Grčića 

1b, Novi Sad; 

Uvoznik za Austriju: Morawa 

Pressevertrieb GmbH & Co KG, 

Hackinger strasse 52, 1140, Wien; 

Uvoznik za Makedoniju: Media Print 

Macedonija, Skupi bb, 1000 Skopje; 

Uvoznik za Njemačku: 

W.E.SAARBACH GmbH, Hans Böckler 

str. 19, 50354 Hürth Hermülheim, 

Deutchland 

SPEKTAKL ISPRED HNK 

TREĆU GODINU ZAREDOM 

Treću godinu zaredom Jutarnji list i HNK organiziraju 

ljetni koncert ispred nacionalnog kazališta. Nakon 

večeri posvete Arsenu Dediću, 3. srpnja 2021. godine 

pod nazivom “Arsenal ljetnih noći”, slijedila je večer 

posvećena novom valu i 80-ima. Ispred kazališta na Trgu 

okupilo se nekoliko tisuća ljudi koji su poznate hitove s 

glumcima HNK pjevali do kasnih sati. 

Ove godine pod nazivom “Vraćam se, Zagrebe, tebi” opet ćemo 

okupiti vodeće glumice i glumce nacionalnog kazališta te njihove 

kolege operne pjevače koji će oživjeti pjesme posvećene Zagrebu. 

Pod autorskim dvojcem Ante Gelo i Nikša Kušelj, uz pratnju Gelo 

benda, vrijedno se vježba izvedba tridesetak najpoznatijih pjesama 

autora poput Britvića, Goloba i Robića, preko Špišića i Krajača, pa do 

Dujmića, Houre, Rippera, Štulića i drugih. 

Ovaj specijalni prilog Jutarnjeg lista u kojem naši autori donose 

sjećanja na najljepše zagrebačke pjesme zapravo je uvod u veliku 

subotnju večer 8. srpnja ispred HNK, gdje već dokazana ekipa 

garantira odličan provod. 

Uživajte u čitanju tekstova naših vodećih autora i vidimo se u subotu 

8. srpnja ispred kazališta. 

Goran Ogurlić, glavni urednik Jutarnjeg lista 

3

ŠEZDESETE I SEDAMDESETE, VRIJEME ŠANSONA I ŠLAGERA 

OD PERIFERIJE 

DO CENTRA: 

ŠLAGERSKA 

TOPOGRAFIJA 

GRADA 

Pjevani Zagreb obuhvaćao je cijeli teritorij grada: 

protezao se od glavne i najduže ulice, Ilice, do 

trešnjevačkih huligana i fakina, do daleke periferije 

i, posredno, do mitnica ili granica grada 

Piše Željko Ivanjek 

Fotografije; Cropix, Croatia 

Records i Profimedia 

4

GRAD U 

PJESMAMA: 

MOJ ZAGREB, 

TAK IMAM TE 

RAD 

5

Poseban odjel među šlagerima 

namijenjen je zemljovidu, urbanom 

ili gradskom, štoviše u 

njemu postoje pod-odjeli za neke 

gradske dijelove, kao što su 

parkovi, trgovi i fontane. Teško 

je razlučiti kamo pripadaju 

rijeke, jesu li posebna ladica: 

pojavljuju se, nerijetko u 

istim pjesmama s drugim simbolima. 

Šlagerski gradovi i rijeke doimaju se dijelom zaboravljene 

dječje igrice u kojoj svaki igrač ispisuje stupce na bijelom listu 

papira A-4, namijenjene njima, pa dopisanim planinama, 

morima, državama itd. Tko više zna te ispiše, pobjeđuje. Poticala 

se kreativna konkurencija. Razumije se, to je prije kompjutera, 

vrijeme himničkih pjesama, početkom ‘zlatnih’ 60-ih 

godina. 

Odavno supostoje pjesme posvećene gradovima, ali upravo 

u spomenutom deceniju razvija se svojevrsna urbana himnodija. 

Gradovi, nadasve grad Zagreb pojavljuju se u vodećim 

skladbama, i to u antropomorfnom, čovjekolikom obliku. 

Zagreb je najljepši grad i pjevač ga, po tekstopiscu najviše voli. 

Dakako, takav je svaki opjevani grad. Ili zavičaj. Tko bi slušao 

šlager o kakvom ružnom gradu, opjevao ga iz mržnje, tko bi 

preslušao šlager o ružnoj djevojčici. Netko, ipak bi, rodoljupci. 

Među prvim zbirkama ‘svih’ šlagera o Zagrebu izašla je longplejka, 

ploča ‘Tebi, grade moj’ (Jugoton, 1970), poslije dotisnuta 

u više izdanja. Na čelu ovih14 kompozicija – žanr: pop, 

stil ‘šansona i šlager’, našla se Krkljuševa ‘Pjesma Zagrebu’ 

(‘49). Prva se pojavila među modernim pjesmama o gradu, na 

valovima sve slušanijeg radija. Po kućama se širio radio-prijemnik 

‘Kosmaj 49’, proizvod beogradske tvornice Nikola Tesla. 

I duga skala nepoznatih bjelosvjetskih gradova namigivala je 

zelenim okom slušaocima, najviše pionirima i omladincima. 

Pjesnik Zvonimir Krkljuš bio je izravan, preuzimajući postojeće 

atribute. Bio je na ti sa Zagrebom: ‘Bliještiš sav u sjaju’, 

komplimentirao mu, iako još treba, dokraja pomesti šutovinu 

i prašinu zaostalu iz ratnih godina. Grad je za njega ‘radost, 

sreća sva’, tu miriše proljetno cvijeće: ‘O bijeli Zagreb grad/ u 

tebi svatko hoće živjet rad’. Bez ustručavanja izjavljuje: ‘Dragi 

grade moj’, ‘volim te’. 

Na spomenutoj ploči skupljene su redom sve, opet pod navodnicima, 

pjesme koje su slušaoci tijekom desetljeća pratili i 

pjevali: ‘Zadnji fijaker’ (pjevao Viki Glovacki; tekst: Drago Britvić 

i Pero Zlatar, note: Stjepan Mihaljinec); ‘Moj Zagreb, tak 

imam te rad’ (Dušan Dančuo; tekst i glazba: Drago Brahm); ‘Na 

Griču’ (Toni Kljaković; Blanka Chudoba, Rudolf Mahalup); ‘Podoknica 

Zagrebu’ (Ivo Robić; L. Bamber, moguće Lovro Županović); 

‘Jesen na Zrinjevcu’ (Ivo Robić; Igor Krimov /Arsen Dedić/, 

Mario Bogliuni); ‘Tebi, grade moj’ (Zdenka Vučković i Arsen 

Dedić; Pavao Cindrić, Pero Gotovac). 

60-e jesu riznica himnodije Zagrebu. 

Iz nje je moguće konstruirati 

šlagersku topografiju grada. 

Ulicama su još vozili fijakeri - 

stajalište je pred Glavnim 

kolodvorom, fijakeristi su nosili 

kožnate šilt-kape 

Na drugoj strani iste LP ploče slijede: ‘Zagreb, Zagreb’ (Marko 

Novosel; Justina Sappe, Alfons Vučer); ‘Po Gornjem gradu’ 

(Toni Leskovar; Stjepan Jakševac, M. Gavrilović); ‘Golubovi’ 

(Ivo Robić; Drago Britvić, Branko Mihaljević); ‘Pismo’ (Boris 

Babarović; D. Britvić, A. Vučer); ‘Ilica u noći’ (Anica Zubović; D. 

Britvić, A. Vučer); ‘Trešnjevačka balada’ (Z. Špišić; D. Britvić, 

Z. Špišić). I na posljednjem mjestu prvog izdanja ‘Servus, Zagreb 

moj’ Nikice Kalogjere, čiji je tekst potpisao književni klasik 

Ivan Kušan, i otpjevao Toni Leskovar. Izbor je, dopunjen 

novijim skladbama, brojao 1994. sveukupno 22 šlagera. 

Takav izbor preživio je, najvećim dijelom vrijeme nastanka 

i izdržao kušnje vremena, do danas. Drugim riječima, 60-te 

jesu riznica himnodije Zagrebu. Iz nje je moguće konstruirati 

šlagersku topografiju grada. Ulicama su još vozili fijakeri – stajalište 

je pred Glavnim kolodvorom, fijakeristi nosili kožnate 

šilt-kape. Idealan predio za šetnju bile su ulice i stube oko zidina 

starog Zagreba, na brdu Griču, spominju se u, možda najpopularnijoj 

‘himni’ ‘Zagreb, Zagreb’ (ili: ‘Vraćam se Zagrebe tebi,/ 

tebi na obale Save,/ tebi pod zidine stare’). Gdjekad se iste 

zidine imenuju preciznije: Gornjim gradom, i one postaju, zapravo 

nezaobilazne, jednako kao riječne obale. 

Pjevani Zagreb obuhvaćao je cijeli teritorij grada: protezao 

se od glavne i najduže ulice, Ilice, do trešnjevačkih huligana i 

fakina, do daleke periferije, i posredno do mitnica ili granica 

grada. To su detaljno zabilježili stihovi jedinstvenog došljaka 

i trešnjevačkog podstanara Drage Britvića (1935 - 2005). U njegovom 

zagrebačkom vrtu rasla je, maslina na čakavici (‘Maslina 

je neobrana)’. Kao svakoj umjetnosti i umijeću, himnodiji 

je manje važno tko odakle dolazi, važnije jest što donosi. 

Donio je Drago Britvić, iz Pitomače pregršti radosti. ‘Rođeni’ 

Dalmatinac i Zagrepčan, postao je vlastita pjesma, radio u 

kancelariji radio-Zagreba. U njegovim stihovima, u Špišićevom 

glasu još živi trešnjevačko kino, tapkaroši i koštičari. ‘Triglav’ 

je odavno nestao, na njegovom je mjestu trgovački centar, 

prodaje stvari umjesto dječačkih snova u sinemaskopu. 

Kino ‘Trešnjevka’, na početku Proleterskih preskačem, i ‘Končar’ 

isto tako, u njemu su političke organizacije zamijenile western. 

Još se iskuje pokoja ‘gigantska turbina’ u ‘Končaru’, ali ishlapile 

radničke, ‘besposlene suze od rakije i vina’ po birtijama 

oko Remize. Ponekad potok Črnomerec ‘jurne’, no više mu 

ususret ne ide Britvićeva jutarnja smjena. Kod mosta nema 

kioska, u kome kupovala jeftine cigarete, na komade: Vis, Drinu, 

Ibar, Hercegovinu. ‘Pongračevo (u proljeće) zazeleni’ na 

preostalim stablima što će uskoro pasti, bez glasa. 

’Vrtova malih kuća’ nema više – pa imaju vlastiti šlager, napisali 

ga Dedić i Britvić ‘73. – ni dvorišta kićenih farbom jorgovana. 

U tom malom remek-djelu o velikoj periferiji jednog, zapravo 

malog grada, u citiranoj ‘Trešnjevačkoj baladi’ pjesnik Britvić 

i skladatelj Špišić slavili otvaranje ‘trešnjevačke NAME’, 

buđenje placa kao i parka preko puta; danas nosi ime pisca 

Zvonka Milčeca, koji je Zagreb slavio poput njih. Tko još spominje 

‘Narodni Magazin’, gradsku pumpu, sunce ‘na užetima 

krana’. Imenice nestaju za stvarima i pojavama, i ljudi s njima. 

Te 1969. ‘Trešnjevačka balada’ je vrhunac kompozicija u 

kojima se hvalilo prezreno predgrađe, uopće periferija, zaboravljeni 

dio svakog grada. I doseljeničko carstvo. Potcjenjivano, 

postaje ključno mjesto parolaške, ‘partijske’ urbanizacije: 

‘čudna’, ‘crvena’ republika. 

Cesarićeva ‘Balada iz predgrađa’ uskrsnula je malo prije, a 

skladao je i pjevao Hrvoje Hegedušić ‘67., ona je međašnja točka 

Britvićeve parabole, bez te prve ne bi bilo ni druge balade: 

‘I lije na uglu petrolejska lampa/ Svjetlost crvenkastožutu/ Na 

6

Drago Diklić (s 

kojim, nekoliko 

stranica poslije, 

donosimo opširan 

intervju) i 

Arsen Dedić 

U pjesmi “Zagreb i ja se volimo tajno” Arsena Dedića ljubav grada i 

pojedinca je opipljiva. Pjesnik se sastajao s gradom “pod velom noći, negdje 

na Griču” - vjerojatno u Jurjevskoj ulici, gdje je stanovao kao student 

Gabi Novak i 

Nikica Kalogjera. 

“Žabar” Nikica, 

spomenimo i taj 

kuriozitet, napisao 

je i pjesmu 

“Nima Splita do 

Splita” 

Mlada Zdenka 

Vučković šezdesetih 

godina 

prošlog stoljeća 

7

ŽELJKO IVANJEK 

Mojih 5 najboljih 

pjesama o Zagrebu 

1. Zagreb, Zagreb (Vraćam se, Zagrebe, 

tebi) 1963. 

Bliža mi je izvedba Zdenke Vučković, od 

jednako lijepe Ive Robića. Istu pjesmu pjevao 

je s uspjehom i Marko Novosel. Čini mi se da 

se ovaj šlager ‘samo’ pjeva, da ga nisu 

napisali Justina Sappe i skladatelj Alfons 

Vučer. Isto tako, utvaram si da je to zborska 

pjesme. Naime, razredno smo je pjevali u 

osnovnjaku, otkud god se vraćali: s Petrove 

Gore, iz Kumrovca, ili s malog maturalca u 

Sarajevu i Dubrovniku. Bila je šlag svakog 

izleta 

Que conemol 

endempo restio. 

Restruntium Tri zvijezde u 

simil nastajanju: int volupti 

dolorum Vučković, re Anica 

Zdenka 

reroTem Zubović hit, ut i Gabi Novak 

aut accum id mo 

omnihilit fuga. 

2. Zadnji fijaker, 1963. 

Možda sam se ‘zamrznuo’ daleke ‘63., ‘Zadnji 

ijaker’ izveden je na istom festivalu kao i 

‘Zagreb, Zagreb’. Mladi Britvić poradio je na 

tekstu s malo starijim Perom Zlatarom, 

novinarom i urednikom s kojim smo imali čast 

raditi u Jutarnjem, a note je napisao Stjepan 

Mihaljinec. Pjevao ga je, za mene isključivo 

Viki Glovacki, premda je to bio ‘dvopjev’, 

ondašnji običaj, zato što ga je ‘usporedno’ 

otpjevao Marko Novosel. 

3. Trešnjevačka balada 1969. 

Domoroci su bespomoćni ‘primitivci’, 

zacopaju se u sve što pripada zavičaju, isto 

tako u pjesme što govore u njemu. Od 

Pongračeva što zeleni do ‘končarevaca’ koji 

jure kao potoci prema jutarnjoj smjeni. Sretan 

spoj stiha i glazbe, Britvića i Špišića. 

4. Zagrebačkim ulicama 1980. 

Kantautor i iškal Jadranko Črnko u tom je 

evergrinu podsjetio na mnoge prethodne, 

Grič i Zrinjevac i njemu su bliska mjesta, kome 

smeta što su ih drugi opjevali sami, u 

samostalnim pjesmama. 

Njegov je ritam nekako ‘šmekerski’, gotovo 

sporiji od onih prethodnih vremena. 

Pretpostavljam da bi advokatski zanat 

mogao bez njega, ali himnodija Zagrebu 

nikako; neki su poslovi nenadoknadivi. 

5. Zagreb i ja se volimo tajno, 1982. 

Bio sam u nedoumici, ne prvoj, između 

‘Vrtova malih kuća’ (‘74) i ove, izabrane 

pjesme. To je tako s Arsenom, teško je reći 

koja je njegova pjesma bliža uhu; njegovo 

mjesto u Haulikovoj i u kafeu Esplanade stoji 

napušteno i prazno. 

U ‘tajnom’ Zagrebu jasno se potvrdilo da je 

jednako vrsno pisao kajkavski, čakavski i na 

standardu. Pa jednostavno, bio je veliki 

pjesnik i kompozitor, umjetnik i osoba. 

Iste godine kada se pojavio šlager “Zagreb, 

Zagreb”, na Beogradskom proljeću Dušan 

Jakšić pjevao je “Beograde, Beograde” na 

tekst Đorđa Marjanovića. Kao da je 

počinjalo međurepubličko natjecanje u 

himnodiji: “Pjevajmo voljenom gradu” 

8

U “Trešnjevačkoj baladi” pjesnik 

Britvić i skladatelj Špišić slavili 

su otvaranje “trešnjevačke 

Name”, buđenje placa, kao i 

parka prekoputa; danas nosi ime 

pisca Zvonka Milčeca, koji je 

Zagreb slavio poput njih 

debelo blato kraj staroga plota/ I dvije, tri cigle 

na putu.’ Periferija tako izgleda 1931., no dugo je, 

30-ak godina čekala kompozitora. Malo toga se 

promijenilo. Jesu li krivci ratovi ili prirodne sile: 

poplave i potresi. Tu se, do hortenzija sadi osjećaj 

krivnje. Petrolej je nestao, zasvijetlile na stupovima 

nejake TEŽ-žarulje, zveckale kao ženske 

potpetice. Blato je ostalo slično, ‘divlja’ gradnja 

bacala je na puteve šutovinu i prekobrojne cigle, 

njih su ‘hulići’ preprodavali ljubopitljivima. 

U citiranim baladama, da ne velim šansonama, 

sačuvano je više izgubljenog Zagreba nego li 

u spisima prohujalih vlasti. Proteklo je, od tada 

puno godina, i mnogo vode nevidljivim potocima 

nad kojima stoluje grad. S njima su pjesnici 

zaokružili njegov razvoj i rast u rasponu od više 

dekada, od petrolejke do led-žarulje. Slutim kako 

je Britvić svjesno izabrao baš tu, srednjovjekovnu 

poetsku ‘vrstu’, da se nadoveže na Dobrišu 

Cesarića, i na hrvatsku tradiciju pisane pjesme. 

Dvije balade izvukle su predgrađe i njegove 

stanovnike na javnu površinu. Ali, nisu ga prve 

opjevale u eri žarke industrijalizacije i urbanizacije. 

Poznatiji je, od njih šlager koji je temi 

grada, tj. predgrađa dodao ono što se najviše tražilo 

i traži u popularnoj muzici: ljubav. Dobitna 

kombinacija bila je: himnička posvetnica gradu 

i ljubavi, u jednom paketu. 

Tada je Zdenko Runjić imao 21 godinu, i 

ne znam da li je već bio član udruženja 

‘lake muzike’. Komponirao je ‘Potraži 

me u predgrađu’: ‘Pjesmu o starom, 

šepavom psu u nekom sirotinjskom ambijentu, 

iako je osnovna tema ljubavna’. Tadašnji ‘komesar’ 

lakih nota, drug Stojanović, presudio je 

glazbu kao zanimljivu, no dodao da ‘treba’ promijeniti 

sumorni tekst, predložio je da novi napiše 

Britvić. 

’Napravio je, nema sumnje lijep tekst, ali meni 

je prva verzija uvijek ostala intimno bliža’, 

pričao skladatelj kulturološkom nestoru Draženu 

Vrdoljaku. U novoj verziji teksta, koju je pjevao 

Lado Leskovar, i to na Danima jugoslavenske 

muzike, ili na Opatijskom festivalu 1964., 

pa zatim Meri Cetinić i Darko Rundek u spomen 

na Runjića, Britvić je sačuvao vlastiti pogled na 

predgrađe, i zaljubljeni par, što potvrđuje naslov. 

Ostao je to sirotinjski, doseljenički ambijent, 

zvao se Trešnjevka ili kakogod. Iako je Runjić 

žalio za ‘šepavim psom’ u središtu, preživjelo 

je njegovo predgrađe, čuvajući lavež i dostojanstvo sirotinje. 

Stvorilo je novi graditeljski par pjevanog Zagreba. O predgrađu 

je bilo još mnogo pjesama, no jednu spominjem: ‘Stanicu 

u predgrađu’ (Srećko Zubak, Blanka Chudoba), koju je pjevala 

Ljiljana Petrović. 

Periferijska stanica je presudna, spaja imenovana i bezimena 

predgrađa s gradskim središtem; na njoj se djevojka zaljubi 

u nepoznatog dečka. Je li čekao lokalni vlak ili tramvaj, manje 

je to važno. Stanica je bila priključena baladi o Trešnjevci 

na istom, devetom festivalu zabavnih melodija Zagreb ‘63. Na 

desetom, ispravio bi Siniša Škarica. 

Trg je tada parking, prometnik junak Meho. Oduvijek putujemo 

‘u grad’ kao žitelji njegova rezervoara, industrijskih zona 

i polja Bugara. Zagreb je centar, Ilica, ispred svih drugih ulica. 

Plavi tramvaji vozili od svakog predgrađa do nje, do Trga – bana 

Jelačića, zatim Trga Republike, pa opet bana Jelačića. Ići ‘u 

grad’ značilo je kretati ‘van’, ‘u život’, živjeti odnosno iskrcati 

se u centru, ‘u gradu’. Grad je obećavao avanture i ljubavi, jednako 

kao duga vožnja do njega, ili ljeto. 

Na Zagrebačkom festivalu ‘62. Anica Zubović pjeva ‘Ilicu u 

noći’ Branka Mihaljevića. Poželjela joj: ‘Ti snivaj, Ilico draga/ 

ti trebaš miran san/ jer, uskoro, prvi će tramvaj najavit´ novi 

dan’. Kao da tepa djetetu. Uskoro će Ilicu, s Gornjeg grada 

‘zvat jutro’. Antropomorfna je, kao ostatak toga ‘divnog grada’, 

u njoj postoji ‘visoki svjetionik’. Pozaspali su pjevači Mihaljevićeva 

evergrina ‘Zeko i potočić’ (‘54). Pretpostavljam, 

snijegom prekriveni, nestali ‘potok’ isti je onaj o kome će zapjevati 

Špišić. 

Riječanin Mario Kinel, jedan od najradišnijih autora pjevane 

poezije, posvetio je Ilici šlager. Upoznao sam ga kad je stanovao 

u Vinogradskoj, nedaleko Ilice, sa čudesnim mačkama. 

Treba li podsjećati da je Kinel napisao riječi za evergrin ‘Samo 

jednom se ljubi’, te da njegov himnodijski opus sadrži posvete: 

Kostreni, dvaput, Bakru, pa još nekim ‘malim mjestima srca 

mog’. Časkom je mogao napisati pjesmu u rimama, iz dokaznog 

vica posvetio je jednu potpisanom kad smo, 90-ih obilazili 

lokale tražeći braću Justin, zagrebačke kavanske svirače i 

pjevače, odnosno ‘živu muziku’. 

Opisivao je Kinel Ilicu glasom Arsena Dedića: ‘Ilica, moja 

ulica/ od Harmice, pa ispod Dverca/ sve do Mitnice, Č(e)rnomerca/ 

i još dalje’. Ona teče ravna ‘il’ se vije’ sve do livada Kustošije, 

‘i još dalje’. Poznavali joj sva ‘lica’: kišno, bučno, sasvim 

tiho. To je njihova ‘draga ulica’. 

Ovaj šlager iskrsnuo je u nizu dvadeset pjesama s kojima 

je Jugoton 1982., novom LP pločom i izborom, ‘To je moj Zagreb’, 

nastojao ponoviti uspjeh prethodne, ‘Tebi, grade moj’. 

Ukoliko je prvi album skupljao himnodiju ranijih desetljeća, 

od ‘49. nadalje, nova je ploča težila obraditi kasnija ostvarenja 

tog specifičnog ‘žanra’. 

Prepisujem naslove iz drugog ‘sveska’ jedinstvenog 

djela: ‘Zagreb je najljepši grad’ (pjeva Drago Diklić); 

‘Kasni tramvaj’ (Z. Vučković); ‘Ilica moga grada’ 

(A. Dedić); Snjegovi na Cmroku (Elvira Voća); 

‘Zagrebačkim ulicama’ (Jadranko Črnko); ‘Jabuke s Kuniščaka’ 

(Helena Sabljak); ‘Zagreb, moj grad’ (Roland Šuster i Sirene); 

‘Zagreb, to je ova pjesma’ (Ksenija Erker); ‘Pismo Zagrebu’ 

(Mladen Kozjak); ‘Šetnja Zagrebom’ (Dubravka Jusić); ‘Zagrebačke 

špancirancije (Z. Špišić i Zagrebački muzikaši); ‘To je 

moj Zagreb’ (Marija Adler i Zagrepčanke); ‘Zagreb moj’ (I. Robić); 

‘Trešnjevačka idila’ (Trio cabaret); ‘Večernji Grič’ (H. Sabljak 

i M. Kozjak); ‘Zagrebački cug vu breg’ (Božidar Mati); ‘Zagreb, 

imam te rad’ (Stjepan Stanić); ‘Lanterinska lampa’ (Nano 

Prša); ‘I da zavek bu tak’ (Bojan Kodrić). 

9

Nastup Arsena Dedića. Ispod 

njega je fotograija Ivice 

Šerfezija i Arsenove buduće 

supruge Gabi Novak. Desno, na 

Festivalu kajkavske popevke, 

Drago Britvić 

Zvonko Špišić (lijevo). U 

njegovu glasu, piše autor 

teksta “još živi trešnjevačko 

kino, tapkaroši i koštičari”. 

Iznad su Stjepan Mihaljinec i 

Drago Britvić 

10

Viki Glowatzky 

proslavio se još prije 

Drugog svjetskog 

rata (iznad). Lijevo 

je Radojka Šverko, 

a desno Zdenka 

Vučković 

Ivo Robić pjevao je 

Zagrebu, ali i “Riječko 

veče”, “Jedno 

ljeto na otoku Nikola”, 

“Jedne zime na 

Hvaru”, “Pjesma 

Dubrovniku” i druge 

Zdenko Runjić i 

Vice Vukov. Runjić 

je, među stotinama 

pjesama, komponirao 

i slavnu “Potraži 

me u predgrađu”. 

Lijevo je Drago 

Diklić 

11

Donio je Drago Britvić 

iz Pitomače pregršt 

radosti. “Rođeni” 

Dalmatinac i Zagrepčan, 

postao je vlastita pjesma. 

U njegovim stihovima, u 

Špišićevu glasu još 

živetrešnjevačko kino, 

tapkaroši i koštičari 

12

“Zagrebačkim ulicama” rezimira 

na neki način pjesme posvećene 

Zagrebu proteklih desetljeća, i to 

ne samo zato što spominje 

pojedina, već razglašena mjesta 

radosti i sjete. Kod Črnka vjetar 

zapuše s Medveščaka, njišu se 

krošnje javora 

Neki skladatelji, pjevani pjesnici i pjevači vraćali se himnodiji 

Zagrebu, drugi su ‘tek’ gostovali. Vraćali su se, npr. Špišić 

i Robić, koji su drugo polje autorskog identiteta stekli posvetama 

gradu i njegovim dijelovima. Zadržali se izrazi otvorene 

ljubavi. Pjesmu je dobio plavi tramvaj, potocima se pridružio 

Kuniščak. Balada postala vergilijevska, trešnjevačka idila, 

počela je promocija zdrave šetnje, a danas ‘zabranjeni’ Cmrok 

ušao je među note ležeći na sanjkama. 

Među pobrojanim pjesmama novi je vrhunac zapjevao Jadranko 

Črnko, skladatelj, pjesnik i pjevač, jednom riječi: kantautor, 

na Zagrebačkom festivalu 80., u sklopu Večeri zagrebačkih 

pjesama. ‘Zagrebačkim ulicama’ dodao je na istim Večerima, 

dvije godine kasnije ‘Vlaškom, dalje do placa’. Premda 

je s glazbene scene izostajao 20-ak godina, njegova himnodija 

živi. Pripadao je pjesnicima i kantautorima koji malo pišu, poput 

‘pisanog’ Vladimira Vidrića. (Obojica pravnici.) 

’Zagrebačkim ulicama’ rezimira, na neki način pjesme posvećene 

Zagrebu proteklih desetljeća, i to ne samo zato što spominje 

pojedina, već razglašena mjesta radosti i sjete. Kod Črnka 

vjetar zapuše s Medveščaka, njišu se krošnje javora, on čuje: 

‘Kada udari s Griča podne/ preko Trga prema jugu’. A na udar 

gričkog topa reagiraju ptice, golubovi ‘polete/ prema nebu kao 

drugu’. Kome smeta to što su ‘Golubovi’ imali samostalnu pjesmu, 

u kome su ‘vješti piloti od perja’ u lakim mašinama. 

U 

pjesmama o gradu poneki se motivi moraju ponavljati, 

da bio ostao prepoznatljiv i svoj. Takav je Zrinjevac: 

‘Jesen na Zrinjevcu’ napisao je Arsen Dedić 

70., pseudonim: Krimov. U pjesmi ‘Parkovi, parkovi’ 

proslavio je iste za note Alfija Kabilja, potcrtao je činjenicu 

da su parkovi ‘srca grada’. Poistovjetio je njih i ‘paviljone muzike 

i ruža’. A Črnko objasnio da se Zagreb i on smiješe jedno drugom 

‘kad se djeca zaigraju/ kad Zrinjevac zazeleni’. 

Pri kraju ‘Zagrebačkih ulica’ poželio je da ga Zagreb ‘čuva 

kao mati’. I ‘prešaltao’ se na strofu kajkavskog, slikajući ulice 

‘slengom’, koji stvaraju domoroci i dojdeki koji, eto, prolaze 

vratima Glavnog kolodvora, kao što smo prošli mi ili naši 

stari. Objasnio je, u intervjuima da su ‘Ulice’ nastale ‘slučajno’. 

Urednik Boris Ciglenečki osmislio je Večeri zagrebačkih 

pjesama, koncem 70-ih: ‘A ja sam na zadanu temu odreagirao 

na najbolji mogući način. I napisao pjesmu’. Takve i te večeri 

predstavljaju naklon spomenutim i nespomenutim himnodičarima. 

Na pitanje ‘da li voli Zagreb’ Črnko odgovara: ‘Kada sam rekao 

‘ne’, voditelj me čudno pogledao. Objasnio sam mu da taj 

osjećaj, volim li Zagreb ili ne, nemam, jednostavno živim za 

Zagreb’. Glazbenik i producent Ante Gelo probudio je interes 

za ovaj njegov evergrin okrutnog travnja 2020., kada je ‘Zagrebačkim 

ulicama’ izabrao za izvedbu zbora Zagrepčana pogođenih 

potresnom pandemijom i pandemijskim potresom. I time 

je demonstrirao ljekovitu, drugačiju svrhu posvetnica. Pjevačima 

su pomagali telefoni i kompjutori, ‘lockdown’ je bio na 

snazi. 

Iste godine kada se pojavio šlager ‘Zagreb, Zagreb’, na Beogradskom 

proljeću Dušan Jakšić pjevao je ‘Beograde, Beograde’, 

na tekst Đorđa Marjanovića. Poneki taktovi ‘vukli’ su na 

koračnicu, barem mene sluhista. Kao da je počinjalo međurepubličko 

natjecanje u himnodiji: ‘Pjevajmo voljenom gradu’. 

To su slične pjesme, na prvi pogled, bez obzira o kome je gradu 

riječ. Stoljetne zidine i riječne obale dobivaju glavnu ulogu: 

‘Beograde, Beograde/ na ušću dveju reka ispod Avale’, ‘već 

vekovima čuvaš beo lik’. Jakšić je ‘geografiju’ volio, pjevao je o 

čamcu na Tisi, u čast Dunavu, ali isto tako Tari, planini Zlatiboru, 

kao i ‘Uspavanku Skoplju’ ‘60. Beogradu se vraćao u ‘Skadarliji’ 

i ‘Serenadi Beogradu’. Na ovdje izdvojeni teritorij doveo 

je, za ruku ‘Dečaka iz predgrađa’. 

Šezdesete su bogatije himnodijom od 70-tih. Godinu poslije 

Zagreba i Beograda, grad na jadranskoj obali dobio je identitetski 

šlager: ‘Nima Splita do Splita’. Napisali su ga ‘žabari’ Nikica 

Kalogjera i Ivica Krajač, a pjevali Tereza Kesovija i Toni Kljaković; 

poslije je, godinama ‘otvarao’ Splitski festival bez teksta, 

svi smo ga znali, barem refren. 

Na Krkljuševu ‘Serenadu Opatiji’ nastavio se poklič: ‘Svi gremo 

za Opatiju’ Vjekoslava Kneževića, koji je napisao ‘Di je moj 

Split’ još ‘56. I ‘gradić nasrid Hvara, Jelsa’ dobila pjesmu, Kaštela 

je imala prije. Ovamo se mogu pribrojiti Robićeve izvedbe: 

‘Riječko veče’, ‘Jedno ljeto na otoku Nikola’, ‘Jedne zime na 

Hvaru’, ‘Pjesma Dubrovniku’ i druge. 

Na glazbenoj pozornici zadržali se i strani gradovi, 

premda se uvozni šlageri prevode daleko manje. 

Robić je pjevao ‘Praznik za Amsterdam’, ‘Casetta 

in Canada’, Veneciji posvetio ‘Gondolijera’. Poslije 

‘Volim Pariz’ ‘55. Stjepan Đimi Stanić prelazi na drugi kontinent, 

pjeva New Orleansu ‘64. A Mišo Kovač snima prepjev 

‘San Francisco’ ‘67. Popis gradova je dug, naoko neiscrpan. 

Za kraj, spomenut ću meni prisnu pjesmu ‘Zagreb i ja se volimo 

tajno’, a izašla je na Dedićevom albumu ‘Provincija’ ‘84. 

Dvije godine kasnije objavio je istoimenu knjigu pjesama, s fotografijama 

Tomislava Rastića. Izdvaja se među nastojanjima 

da se grad Zagreb oživi i učini čovjekolikim u zabavnoj glazbi. 

Ljubav grada i pojedinca ovdje je opipljiva. Pjesnik se sastajao 

s gradom ‘pod velom noći, negdje na Griču’ – vjerojatno u 

Jurjevskoj ulici, gdje je stanovao kao student. 

Primijetio je da Zagreb ‘veže mnogo starih veza/ pa mora 

ljubav za me kriti/ a nisam ni ja bez obaveza’. ‘Njegovi ne bi 

sretni bili/ A možda ne bi niti moji’. Vole se ‘tajno’ kao par, ‘u 

tuđoj sobi uz glazbu kiše’. Pjesnik je sklopio pakt s gradom. Ta 

ljubav nije manja intimna od ljubavi mladih. Istinitost u odnosu 

njena je pretpostavka: ‘Zagreb i ja se volimo tajno/ Bez pisama 

i razglednica/ Mi smo ko slavni ljubavnici/ Iz zavađenih 

porodica’. 

Zagreb jest Julija, a svi mi prolaznici, kao Romeo čekamo 

pod njenim balkonom, mi smo privremeni stanovnici. Konačno, 

najveći dio pjevača Zagrebu je u 20-im i ranim 30-im godinama, 

kao što su i danas pjevači na festivalima. Stariji poput 

Ive Robića samo su iznimke, takvi su uopće starci. I mladenačka 

ljubav prema gradu gorljivija jest od ‘zrele’. Što joj se smije 

zamjerati. 

* 

Post scriptum: Doživotni predsjednik Josip Broz Tito odlikovao 

je Zagreb 16. rujna ‘75. ordenom grada heroja. To su prije 

njega učinili himnodičari, kasnio je. Poput poete, krstio je Savu 

i stare zidine – narodnim herojima. Oni to jesu, isto kao sva 

dodirnuta mjesta: Cmrok, Zrinjevac, Ilica, Gornji grad i druga. 

I ostaju herojima. 

13

PORTRET KANTAUTORA, ZAGREBAČKIJEG OD SVIH DRUGIH 

MAESTRO 

ZVONKO ŠPIŠIĆ 

SIROTINJSKI SUDAC I 

ČASNI ZASTUPNIK 

Piše Željko Ivanjek 

14

GRAD U 

PJESMAMA: 

MOJ ZAGREB, 

TAK IMAM TE 

RAD 

Napisao je Zvonko Špišić više od 320 

skladbi, a mnoge među njima posvetio 

rodnom Zagrebu: ‘Zagrebačke 

špancirancije’, ‘Grič u suncu’, pa ‘Grič u 

seni’, ‘Trešnjevačka balada’, ‘Zagrebačko 

ljeto’, ‘Zagreb i ja’, ‘Zakaj volim Zagreb’, ‘Od 

Selske do vječnosti’, ‘Trešnjevački plac’, 

‘Stari dečki’, ‘Pismo gosponu Jacquesu 

Prevertu v Pariz’... 

15

Mogao se zadovoljiti uspjesima, brojnim 

hitovima i gradskim himnama, u njima je 

opjevao sirotinjsku periferiju, njene ljubavi 

i kvarnosti, trebao je sjediti u dvorištu 

kućice u Končarevoj, na broju 35, do 

slastičarnice i ograde gimnazije u 

Dobojskoj, ali Špišić je aktivno sudjelovao u 

društveno-političkom životu 

Na staroj singlici, maloj ploči od 45 

okretaja, iz 1974., kantautor Zvonko 

Špišić objavio je dvije pjesme: 

‘Ja putujem s tobom’ i ‘ ‘Bicikl’; 

žanr: ‘pop’, stil: ‘chanson’. Pjesme 

je reklamirao natpis, na naslovnici: 

15. festival zabavne muzike Jugoslavenske 

radiotelevizije – Opatija 

1974. 

Na obali je izveo pjesmu ‘Ja putujem’, tako da je ‘Bicikl’ ispadao 

manje važnim dodatkom, B-stranom. Slično je bilo sa 

singlicom iz 1969: naslov ‘Katarina’ ispisan je velikim slovima 

dok je ‘Trešnjevačka balada’ pisana mnogo manjim. Špišićevim 

klasicima nije smetala B-strana, nisu marili je li takav raspored 

odredio izdavač, Jugoton, ili sam autor. Opetovano, pjesme 

su preživjele, i vraćale se na scenu. 

Zasjao je ‘Bicikl’ mladenačkim sjajem proteklog svibnja 

ove, 2023., izvodili ga student glume Lovro Juraga i pjevač, 

mentor Vjeko Ključarić, i to u formatu ‘Zvijezde pjevaju’. Dobro 

je pola stoljeća ‘pazilo’ na to djelo, progovorilo novim glasovima 

i obrazima. Sitnosopstvenički, agramerski mentalitet, 

koji su autori ‘razradili’ još uvijek je živ, publika mu se, još jednom 

‘divila’. 

U šansoni – romanu opisan je prijelaz iz 50-ih u 60-te i društveno-političke 

prilike, iako počinje jednostavno: ‘Ovdje se radi 

o dva kotača, o dvije tri štange i jednom zicu’. Junaci su odrastali 

u istoj klupi, po skrivećki pušili ‘u istoj šupi’. Počelo je od 

‘prvih praćki’, završilo u dugim hlačama. Ja-pripovjedač i ‘prijatelj 

Pero’ bili su ratnici, ‘u istoj četi, pod kišom granata’, nosili 

su glavu ‘u istoj torbi’. ‘Ja’ je mučila sumnja: hoće li mu Pero 

posuditi prijeko potrebni bicikl. 

Posljednji argument ‘za’ posudbu ujedno je najteži, društveni: 

stradao je zato što je bio krsni kum Perinom sinu, ‘kad 

nitko od naših nije to htio’ (ući u crkvu). Pa, bili su partizani: 

‘Izgubih člansku zbog takvog gafa’, to jest crvenu knjižicu 

Saveza komunista Jugoslavije, od 3-4 listića. A to se dogodilo 

mnogima. U pitanje je bila moralno-politička podobnost, preduvjet 

za svaki posao i budućnost. 

Protagonist za bicikl neće ni upitati, već će poslati i prijatelja 

i bicikl u ‘vražju mater’, zastavši pred njegovim vratima. 

Kakvo je ovo prijateljstvo u kome postoji sumnja u posudbu 

na 2-3 sata. Šansona je zagazila u goruću etičku dilemu. Koliko 

vrijede sjećanja naprama prijevoznom sredstvu. 

Bio je to kratki dio jedne pjesme, ali za umjetnika Špišića 

predstavljao je mnogo više. Pisao je ‘nježne’ balade ali, isto tako, 

ako ne i više bio je društeni kroničar bez dlake na jeziku. Za 

njega je šansona i umjetnost odraz društva, u njoj se baš ništa 

ne može zatajiti u ime vlastitog probitka. Metafora o članskoj 

Na dnu ove 

fotograije 

piše: “Četiri 

Veličanstvena: 

Vice Vukov, 

Drago Diklić, 

Zvonko Špišić 

i Ivo Robić, 

Toronto 1985.” 

iskaznici predstavljala je hiper-realističnu društvenu sliku. I 

ne sasvim bezopasnu. 

Kad na Zagrebfestu ‘63. izvodi ‘Milionera’, opet na stihove 

Britvića, tad Zvonko Špišić potpisuje svojevrsni programski 

letak: ‘Da, da/ dolar i lira su hrpe papira/ i sreću ne kupujem za 

njih./ Moja moneta je šira od svijeta/ i zove se/ osmijeh ili stih’. 

Ali, bez ‘dinara’, danas eura, ne može se kupiti kruh. Za njim 

stupa Špišićeva jutarnja smjena nasipom iznad potoka (Črnomerca). 

Drugim riječima, premda je zagovarao osmijeh pamtio 

je kožu od koje nastaje. Bio je pjesnički ‘tip’, a ujedno društveni 

kritik. 

Mogao se zadovoljiti uspjesima, brojnim hitovima i gradskim 

himnama, u njima je opjevao sirotinjsku periferiju, njene 

ljubavi i kvarnosti, trebao je sjediti u dvorištu kućice u Končarevoj, 

na broju 35, do slastičarne i ograde ‘dobojske’ gimnazije, 

ali Špišić je aktivno sudjelovao u društveno-političkom 

životu, pokušavao je pomoći ‘sirotinji’, tzv. običnim ljudima. 

Bio je saborski zastupnik (‘72 – ‘76), pa odbornik u zagrebačkoj 

16

skupštini (‘82 – ‘86). Talent i slavu ulagao je na korist drugima. 

Čuo je Zvonko Špišić jalnuško: ‘Kaj mu to treba’, ali nije se 

osvrtao, postupao je po svom. Etika je refren u njegovim pjesmama, 

ali isto tako u svakodnevici. Živio je u sredini koja je 

poznavala ‘samouka’, ali nije self-made čovjeka. Pritom, čini 

se da njegov uspon u glazbenom svijetu nije bio lak. Jedino autodidakti 

znaju kako ih tretiraju ‘stručnjaci’, oni izranjaju iz 

B-plana svaki put, sve do trenutka kada ih kolege priznaju za – 

kolege, kada ih nadmaše, odnosno stanu u prvi red zajedničke 

sudbe, namijenjen svjedodžbama i diplomama. 

Vjerodostojnu svjedodžbu u kantautorskom, skladateljskom 

i pjevano-pjesničkom zanatu ‘štambilja’ publika, slušatelji, 

i Špišić je stekao isključivo talentom, radom i uspjehom. 

Na prijelazu 50-ih u 60-te ulazio je na mlada vrata lake muzike 

skupa s više-manje glazbeno školovanim vršnjacima: Arsen 

Dedić, Nikica i Stipica Kalogjera, Stjepan Mihaljinec, Krešimir 

Oblak, Alfons Vučer i drugi. Prijateljstvo je jedno, ali profesionalno 

uvažavanje nešto sasma drugo. 

Na prijelazu 50-ih u 60-te ulazio je 

na mlada vrata lake muzike zajedno 

s više-manje glazbeno školovanim 

vršnjacima: Arsen Dedić, Nikica i 

Stipica Kalogjera, Stjepan 

Mihaljinec, Krešimir Oblak, Alfons 

Vučer i drugi. Što god slagao: note, 

riječi ili boje, slagao je po vlastitoj 

volji, po svom. Od početka do kraja 

bio je autodidakt 

17

Možda dvije skladbe, ‘Trešnjevačka 

balada’ i ‘Barbara’, sa ‘Suzama za 

zagorske brege’ (‘72) čine kreativno 

trojstvo u Špišićevu skladateljskom 

opusu. Za ‘Suze’ je pronašao 

najmlađu ispomoć, stihove mu je 

donijela petnaestogodišnja 

djevojčica Ana Bešenić. Uglazbio ih 

je tako da su postali ‘narodni’ 

Špišić je ulazio na 

mlada vrata lake 

muzike skupa s 

više-manje glazbeno 

školovanim vršnjacima: 

Arsen Dedić, 

Nikica i Stipica 

Kalogjera, Stjepan 

Mihaljinec, Krešimir 

Oblak, Alfons Vučer 

(desno) 

O Špišićevim počecima govori mala činjenica: prve pjesme 

komponirao je na gitari, klavira nije bilo u roditeljskoj kućici, 

u bivšoj Končarevoj, danas Ozaljskoj. (Pod stare dane, u njoj će 

otvoriti kafić ‘Bicikl’.) No kad je zaboravio samoučenje, jer je 

mogao učiteljevati, napravio je još jedan iskorak, uhvatio se 

kista i platna. Što god slagao: note, riječi ili boje slagao je po vlastitoj 

volji, po svom. Od početka do kraja bio je autodidakt. Malo 

je tko znao da je završio osnovnjak i Zubotehničku školu, pa 

zatim upisao Pedagošku akademiju. 

Napisao je Zvonko Špišić preko 320 skladbi, a mnoge među 

njima posvetio rodnom Zagrebu: ‘Zagrebačke špancirancije’, 

‘Grič u suncu’, pa ‘Grič u seni’, ‘Trešnjevačka balada’, ‘Zagrebačko 

ljeto’, ‘Zagreb i ja’, ‘Zakaj volim Zagreb’, ‘Od Selske do 

vječnosti’, ‘Trešnjevački plac’, ‘Stari dečki’, ‘Pismo gosponu 

Jacques Prevertu v Pariz’ itd. Je li ‘Prevert’ pjesma o Zagrebu ili 

o kontekstu malih i velikih gradova. S francuskim pjesnikom 

dovijeka ga veže Slamnigova ‘Barbara’, no zamolio je pjesnika 

Zlatka Crneca da mu to ‘pismo’ napiše na kajkavskom. 

I ‘pročitao’ ga na Krapinskom festivalu ‘76. Svejedno je nad 

koji gradom zvone ‘Zvona moga grada’, možda nad Šibenikom, 

no svakako ih je pjevao Vice Vukov na Splitskom festivalu ‘70. 

I na to, dalmatinsko putovanje Špišić se zaputio u društvu pouzdanog 

Britvića. 

Bio je Zvonko Špišić jedan od osnivača Zagrebačke škole 

šansone ‘pri’ Zagrebačkom festivalu, 1964. I što je još važnije 

autor niza antologijskih skladbi: ‘Dvorišče’, ‘Gospođo hvala 

kao da jesam’, ‘Kockar’, ‘Milioner’, ‘Moj pas i ja’, ‘Moj maček 

ima rascufana vuha’, ‘Moja mala iz ulice Savske’, ‘Moja ptica’, 

‘Noć klauna’, ‘Partija karata’, ‘Ponoćni vlak’, ‘Složil sem si gartlic’, 

‘Sused Štef je ščera rekel’, ‘Takav dan je pomalo svečan’, i 

mnoge druge. 

Kajkavski je Špišiću, takorekuć materinji ‘dijalekt’, s njim je 

odrastao i stario, njegove note s lakoćom ‘iskaču’ na kajkanje, 

baš kao i na hrvatski standard; pjevao je na dva ‘kolosijeka’. ‘Suza 

za zagorske brege’ postala je himnom Hrvatskog zagorja, baš 

kao ‘Trešnjevačka balada’ Zagreba, ne samo jedne općine. 

Kada sam 2017. novinski ispraćao najvećeg umjetnika općine 

‘bez groblja i rodilišta’, upale mi u oči neke činjenice. Na primjer: 

s kakvim je sluhom Špišić birao stihove i pjesnike s kojima 

će izvezati crno-bijele tipke glasovira. Bili su to vrhunski 

pjesnici, s jedne strane, i vrhunske ‘dušice’, s druge strane; zaogrtao 

ruhom uspješne pjesme, podjednako šansone, šlagere, 

ukratko pop-muziku. Jednako tako, ozbiljno je radio pjesme i 

ploče za djecu. 

Volio je surađivati s ‘trešnjevačkim’ pjesnicima, da ne velim 

susjedima, kakvi su bili Milivoj Slaviček (Partija karata) ili 

Ivan Slamnig (Barbara): živjeli su 100-njak metara, zračne linije 

od njega, u Čakovečkoj ulici. U drugom dijelu iste općine 

stanovao je pjesnik Zlatko Tomičić. I svi su, kao i Stjepan Jakševac, 

sudionici Špišićeva prijelomnog LP-ja: “Pjesme iz prizemnih 

ulica”, iz 1970. Na njemu se sabrali ‘Milioner’ i ‘Kockar’, 

pa ‘Vrata od ruža’, čiji su tekst supotpisali Vesna Parun i – 

Zvonko Špišić. 

Karijeru je Špišić okrunio povratkom u svoje susjedstvo, sa 

Slamnigovom ‘Barbarom’. Izvedena je 1975. na Splitskom festivalu, 

i postala je hit. Prije te glazbene izvedbe zauzimala obvezno 

mjesto u svim antologijama hrvatskog pjesništva XX. stoljeća: 

kompozitor je uspio u ‘nemogućoj’ misiji. Birao je najbolje 

i navodio suradnike na dobre trenutke. 

Možda dvije spomenute skladbe, ‘Trešnjevačka balada’ i 

‘Barbara’, sa ‘Suzama za zagorske brege’ (‘72) čine kreativno 

trojstvo u Špišićevu skladateljskom opusu. Za ‘Suze’ je pronašao 

najmlađu ispomoć, stihove mu je donijela petnaestgodišnja 

djevojčica Ana Bešenić. Uglazbio ih je tako da su postali 

‘narodni’. 

’Suze’ se pamte u skladateljevoj izvedbi, ništa manje u 

izvedbi Vice Vukova: ‘V jutro dišeče gda bregi su spali/ A mesec 

još zajti ni štel./ Potiho sem otprl rasklimanu lesu/ I pinklec 

na pleča sem del’. Pjesma je izašla 1969. na Krapini ‘69., jedna u 

blještavom umjetničkom nizu. Bila je čas u životu mnogih gastarbajtera. 

I to ostaje, nezaboravan trenutak glazbe. 

18

U PRODAJI 

SVE ŠTO NISTE ZNALI O VAŠIM OMILJENIM GLUMCIMA, 

PJEVAČIMA, SPORTAŠIMA, DIZAJNERIMA...

NASLOV TEME 

ULTIMATIVNI 

HRVATSKI 

MAGAZIN ZA 

ARHITEKTURU, 

DIZAJN I 

UREĐENJE 

INTERIJERA 

20 

U PRODAJI

GRAD U 

PJESMAMA: 

MOJ ZAGREB, 

TAK IMAM TE 

RAD 

RAZGOVOR S LEGENDARNIM PJEVAČEM 

DRAGO 

DIKLIĆ 

Iz mog ‘velikog 

orkestra’ od 

osamnaest 

glazbenika postoji 

danas, uz mene, 

samo još - jedan. 

Tak to ide. Mi 

kažemo: ‘Život je 

jednokratna 

pojava’ 

Razgovarao Dobroslav Silobrčić 

Fotografije Biljana Blivajs, 

Darko Tomaš/CROPIX i privatni 

album 

21

Velim vam, Zagreb je bil - festival. 

Izlozi trgovina su bili u znaku glazbe 

i festivala. Pjevači su po gradu imali 

svaki svoj izlog… To je bil najveći 

muzički festival u državi. Restorani 

su imali nazive jela po pjevačima, 

Odrezak a la Gabi Novak, na primjer, 

ili Pašticada a la Tereza Kesovija. 

A u Lovačkom rogu je glavni kuhar 

reklamiral jelo Svinjske nogice a la 

Drago Diklić. Zaista! 

Još uvijek šarmantni 85-godišnji džentlmen, 

slavni hrvatski pjevač Drago Diklić Fiko rođen 

je, kaže slučajno, u Sinju. Živahan je, veseo, 

svega se sjeća. Nema puno njegovih vršnjaka. 

Snažan je i pametan. Malo mu je ojačao 

trbuščić. Sportaš. Ima dva sina i suprugu. Nečeg 

se ne boji. Veseli se životu. 

* Ovdje smo u društvu Zagrepčana Kerempuh i Hrvatskom 

bridž savezu, u Ilici 48. Vrlo je uredno, s mnoštvom starih 

fotografija Zagreba. Uokvirenih... 

- Sve sam to ja uredio. Imam i doma mnoštvo slika. Ja, naime, 

i slikam. Kad ne pevam. Pokazat ću vam, imam u telefonu. 

* Dobre su slike, napravite izložbu… 

- Ne da mi se… to mi je samo za zajebanciju. Znam da su dobre 

slike. Ali ja sam muzičar, a ne slikar. Slikam u raznim sti- 

22

Od instrumenata imal sam samo violinu, ali s 

violinom se nije moglo na plesnjake. Pa sam 

si posudil saksofon ponekad, trombon… Onda 

sam počel pevati. Dečki iz orkestra su me zvali 

‘fiktivac’ koji bu nas gnjavil da hoće pevati. 

Fiktivac je otprilike tada značilo - bezveznjak. 

Pa sam dobio nadimak Fiko 

85-godišnji 

džentlmen, 

slavni hrvatski 

pjevač Drago 

Diklić Fiko 

rođen je, kaže, 

slučajno u 

Sinju 

lovima, kao Picasso, kao stari majstori. Kad sam živio i svirao 

u Švedskoj, slikao sam uljene slike i prodavao ih, i to uspješno. 

* Rođeni ste u Sinju? Diklić je sinjska obitelj? 

- Ne, nije. Slučajno sam rođen u Sinju. Moj otac je bil u staroj 

jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci. Bil je oficir na službi u Sinju. 

A moja mama je s obitelji živjela u Splitu. Moj deda je bil pomorac. 

Mama nije iz Splita, Portorožanka je. Oma i nona, a deda je 

Zagorec, pomorac… Iz Donje Stubice. Tata i mama su se ‘skompali’ 

na nekom oficirskom plesu. I… jebiga, ja sam se rodil u Sinju, 

ne? S tri godine sam došel s mamom i bakom u Zagreb. Ja 

sam Zagrepčan. Od onda sam tu, u Trnju, u Paromlinskoj ulici. 

Tu sam ostal i postal Trnjan. Imam o tome i pjesmu, iako ju je 

napisal sjajni Ivica Krajač. Ivica je rođen u Beogradu. Od uvek 

smo prijatelji. On je živ, sad je u Domu za starije osobe. 

* Počeli ste jako rano s muzikom. Ni tata ni mama nisu bili 

muzičari? 

- Mama je bila. Svirala je klavir, deda je sviral violinu. A nona 

je svirala mandolinu. Mama je i pevala na Krugovalu, tak 

se u početku zval radio. Pevala je s Andrijom Koncom, on je tada 

bio popularan pjevač. Mama je pevala i u Zboru Međimuraca. 

Onda su i mene učlanili u Društvo Međimuraca, pa sam počel 

i ja javno pevati. Imal sam tek četri godine i peval sam već 

na Krugovalu. Ali su me metali na stolac kad sam zapeval. Stajal 

sam na stolcu jer sam bio malešan. A mikrofoni se tada nisu 

mogli spuštati i dizati. Peval sam neke dječje pjesmice. 

* Prvi instrument… 

- ... mi je bila violina. Učil sam ju kod profesora Šuleka u Zagrebu, 

s pet godina. Onda sam se nekaj razbolil na plućima, pa 

sam moral prestati vježbati violinu. Počela mi se sviđati zabavna 

glazba. Na plesnjacima se sviral popularni jazz - to me jako 

veselilo i privuklo. I rekel sam: ‘Moram se uključiti’. Od instrumenata 

imal sam samo violinu, ali s violinom se nije moglo na 

plesnjake. Pa sam si posudil saksofon ponekad, trombon… Onda 

sam počel pevati. Dečki iz orkestra su me zvali ‘fiktivac’ koji 

bu nas gnjavil da hoće pevati. Fiktivac je otprilike tada značilo 

- bezveznjak. Pa sam dobio nadimak Fiko. S vremenom sam 

i ja osnovao orkestre, imal sam redom pet različitih orkestara. 

Svaki moj orkestar gajio je posebni stil sviranja. Moja opsesija 

bio je - jazz. A što se tiče vokala, volio sam evergrine. 

* Ima li još danas vaših starih kolega, pjevača i svirača? 

- Vrlo malo ih je još živih. Nažalost. No, ja sam živ i dobro 

se osjećam. Iz mog ‘velikog orkestra’ od osamnaset glazbenika 

postoji danas, uz mene, samo još - jedan. Ostali su svi gore. 

Na nebu, mislim. Tak to ide.. Mi kažemo: ‘Život je jednokratna 

pojava’. 

* Čija je to misao? 

- Naša. Moja. Na Opatijskom festivalu jedne davne godine, 

mislim 1968., taj je festival imao nacionalno značenje. U orkestrima 

su sudjelovali pjevači i glazbenici iz različitih republika. 

Bil je jedan kolega, Aco Nećak se zvao, divan momak. Imao 

je jednu pjesmu i meni je govorio: ‘Samo ti ju možeš otpevati’. 

Nitko drugi ne može ju otpevati kao ti. Bio sam polaskan. No, ja 

sam imao vlastite pjesme, pa nisam uzeo tu njegovu u moj program. 

Na sljedećoj Opatiji nisam imao svoju pjesmu, a Nećak 

mi veli: ‘E, sad ćeš pevati moju pjesmu. Joža Prišek, Slovenac, 

napisal je aranžman, a dirigiral bu Genić iz Beograda’. Ja velim: 

‘OK, to bu ‘savezna pjesma’’. Na generalnoj probi izvedemo 

s uspjehom tu pjesmu pa odemo u Volosko na večeru. Nećak 

je imao neke snažne momke koji su mogli puno jesti i popiti. 

I ja krenem s njima. Bio sam još klinac prema njima… Napil 

sam se katastrofalno. Užas. Vratimo se u Opatiju pred koncert. 

Dođemo u hotel Kvarner, a ja ne mogu ni hodati ni pomaknuti 

se. Ni pevati… Velim kolegama: ‘Ja ne mogu pevati danas. 

Ne mogu upropastiti pjesmu prijatelju’. Hoću reći Geniću, dirigentu: 

‘Napil sam se, ne mogu pevati’. To mu i velim. On mi 

kaže: ‘Slušaj bato, ne brini, ja ću te držati pod ruku i dovesti 

na scenu pred mikrofon, a ti pevaj. Neće niko ništa skužiti…’. 

Ja pristanem. Na sceni sam, držim se za mikrofon. Muzičari 

počnu svirati, ja počnem pevati. Zaboravil sam tu Nećakovu 

pjesmu potpuno, i riječi i glazbu. Otpeval sam neku potpuno 

23

Naučil sam Robićeve pjesme i došel na 

angažman u Opatiju. To je bil pun pogodak 

za mene. Zgodni komadi na terasi, uglavnom 

samo strankinje. U Kvarneru su ljetovali 

samo stranci, Francuzi, Englezi, Amerikanci 

i lepe ženske… Malo smo ‘prčkali’. Kaj možeš, 

muzikanti su muzikanti, svi nas vole 

nepoznatu pjesmu. Pijan, naravno. To nije bila ta pjesma. Publika 

je skandirala, pljeskala, standing ovation. Iza scene me 

dočeka Aco Nećak, čestita mi i veli: ‘Samo ti možeš tako otpevati. 

Samo ti’. Na to sam otišel ‘trgnuti’ još jednu čašicu… I - nikad 

više nisam ništa popio prije koncerta. 

* Koje su to godine kad ste počeli pjevati profesionalno? 

- Imal sam prvi angažman 1955. u Bakru, na terasi jedinog 

hotela. Imal sam tada 18 godina. Svirali su Radan Bosner, braća 

Potočniki… Pevali su se tada evergrini, popularni šlageri. 

Ivo Robić je već počeo vladati muzičkom scenom. ‘Ta tvoja ruka 

mala’… Ja sam pak peval kaubojske pjesme, iz američkih 

filmova. Jimmy Stanić je skladal, pisal i peval. Godinu dana 

kasnije na špici, tu u Zagrebu, ispred hotela Dubrovnik je bila 

muzikantska špica, dođe Stipica Kalogjera i veli mi: ‘Fiko, 

ideš na terasu hotela Kvarner na zamjenu Ivi Robiću’. Ljeto je 

bilo. Doći na terasu Kvarnera bio je pojam. Sviral je veliki orkestar 

Radio Zagreba cijelo ljeto. ‘Kako to?’, pitam ja. ‘Niš ne pitaj, 

nauči Robićeve pjesme i - ajde.’ Mislim si ja: ‘Kaj me briga, 

idem malo probati pevati na Kvarneru…’. Naučil sam Robićeve 

pjesme i došel na angažman u Opatiju. To je bil pun pogodak za 

mene. Zgodni komadi na terasi, uglavnom samo strankinje. U 

Kvarneru su ljetovali samo stranci, Francuzi, Englezi, Amerikanci 

i lepe ženske… Malo smo ‘prčkali’. Kaj možeš, muzikanti 

su muzikanti, svi nas vole. Jedan Amerikanac je dofural na terasu 

deset kartona Whiskeya. On je stalno sedil s nama, i mi s 

njim, i pili smo najbolji Whiskey. 

* Koje su pjesme tih šezdesetih godina bile popularne? 

- Ja sam peval pjesme iz filma ‘Crvene podvezice’, onda ‘Hej 

Joe’, talijanske šlagere, slušali smo San Remo, ali uglavnom su 

se kod nas svirali američki standardi. Imali smo američki repertoar. 

To nam je pasalo, a i publici. 

* Tko su bile pjevačice? 

- Rajka Vali, malo je bilo ženskih. Bili su Zvonko Krkljuš i 

Ivo Robić. U Opatiji je bil Bruno Petrali. Nije još bilo puno pjevača. 

Anđelina Groh… Uskoro se pojavio Marko Novosel, ekipa 

mojih vršnjaka. Marko je peval talijanski repertoar, a ja američki. 

Onda je Marko počel američki, a i ja sam počel talijanski 

ljubavni program… Na plesnjacima smo morali pevati i jedno i 

drugo.Tražile su se popularne pjesme. 

* Plesnjaci? 

- Bilo je 28 plesnjaka u Zagrebu u pedesetim, šezdesetim godinama. 

Uz 28 plesnjaka, bilo je 14 noćnih klubova, barova. Ritz 

bar, Grill bar, Jadran bar, Beograd bar, Splendid bar, Esplanade 

bar, Corso bar, Medulić bar, pa Jegerhorn noćni lokal, 

Adria bar tu na uglu Palmotićeve ulice. Bil je jedan konobar, 

Čarli, koji je imal samo jednu pjesmu, divan dečko, simpatičan. 

Stalno je peval jednu te istu pjesmu: ‘Ne čini zlo jer stara 

pjesma je to’. Moral je otpevat i jedan falset u sredini te pjesme, 

koji put ga je pogodil, a koji put i nije. Čarli je točno u ponoć peval 

tu svoju pjesmu u Adria baru. Dirljivo je to bilo… Mi, muzička 

škvadra, bismo prošli oko ponoći Adria barom samo da ču- 

Zvijezde 

hrvatske 

glazbene 

scene šezdesetih 

i 

sedamdesetih 

godina 

prošlog 

stoljeća 

jemo i vidimo jel bu Čarli pogodil tu pjesmu ili ne bu. Obično je 

pogodil. Onda je Čarli najedamput nestal… 

* Variete scena je već postojala tada? 

- Kak ne? Tam je bil Prvi pljesak, natjecanje mladih pjevača. 

Tam su se rađali novi pjevači. To su vodili Viki Glovacki i Braco 

Reiss. Tam su počeli Šerfezi, Zdenka Vučković… Ja ne, ja sam 

počel u Glazbenom zavodu s ovim malo starijim dečkima, s orkestrima, 

s pravim sviračima. 

* Nastupate još uvijek? 

- Daaa, još uvek. Sljedeći mjesec imam koncert u Grožnjanu, 

pa u rujnu na glazbenom tjednu zagrebačkog Gornjeg grada, 

imam i 27. studenoga svoj koncert. 

* Imate li menadžera? 

- Da. Ja sam svoj mendžer uvek. Moja firma Alta još uvek 

postoji. 

* Koji se pjevači i pjevačice pojavljuju nakon šezdesetih? 

- Novosel, Šerfezi. Ja sam već postojal kao pjevač, pa kad je 

došel na radio Šerfa, usral se od straha kad me videl. Ja sam mu 

24

il idol. Imal je rešpekt jer ja sam već bil popularan pjevač. Pojavile 

su se tada već Zdenka Vučković, Višnja Korbar, Gabi Novak, 

Tereza… Pevale su se ljubavne pjesme, šlageri, Jimmy je 

peval ‘Mladi poštar, to sam ja, kud god idem svak me zna’. 

* Počeli ste i s jazzom? 

- Otišel sam u Njemačku 1957. godine i počel sam ozbiljno 

svirati saksofon. Već su tamo bili Stipica Kalogjera i Dražen Boić. 

Oni su si kupili aute. Tada se u Njemačku išlo kupiti auto, pa 

su se ljudi s autima vraćali nazad u domovinu i pravili se jako 

važni. Oni su se vratili doma, a zamijenili smo ih u Njemačkoj 

Ićo Kelemen i ja. Pozvali su nas u Frankfurt, a na kolodvoru nije 

bilo nikog da nas čeka. Ja sam imal u žepu nekoliko dolara… 

Dečki su došli po nas sat kasnije. Došel sam s violinom, a dečki 

su mi rekli da moram svirati bariton saksofon. Rekli su mi da 

će mi odmah sutra kupiti saks - bariton. Tako je i bilo. Za mjesec 

dana sam već svirao sasvim normalno saks. 

* Pjevali ste lijepe pjesme o Zagrebu… 

- Ja sam pisal glazbu, a Ivica Krajač tekst za ‘Zagreb je naj- 

Tata i mama su se ‘skompali’ na 

nekom oficirskom plesu. I… jebiga, 

ja sam se rodil u Sinju, ne? S tri 

godine sam došel s mamom i bakom 

u Zagreb. Ja sam Zagrepčan. 

Od onda sam tu, u Trnju, u 

Paromlinskoj ulici. Tu sam ostal 

i postal Trnjan. Imam o tome i 

pjesmu, iako ju je napisal sjajni 

Ivica Krajač 

25

26 

Imal sam prvi angažman 1955. u 

Bakru, na terasi jedinog hotela. 

Imal sam tada 18 godina. Svirali 

su Radan Bosner, braća Potočnik… 

Pevali su se tada evergrini, 

popularni šlageri, Ivo Robić je već 

počeo vladati muzičkom scenom. 

‘Ta tvoja ruka mala’… Ja sam pak 

peval kaubojske pjesme, iz američkih 

filmova

Moji najbolji prijatelji 

su bili svi 

u mom orkestru. 

Marijan Domić - 

truba, Dražen Boić 

- klavir, Baraković - 

basist, Juraj Njikoš 

- pijanist, Radan 

Bosner…, priča 

Drago Diklić 

Lova nije bila zanemariva. Uvek je bilo nekaj love. Ali nije to ogromna lova, 

potroši se sve. Mi pjevači smo veliki kavaliri. Sve potrošimo na društvo. 

Rekel sam vam, život je jednokratna pojava, pa se mora fino proživjeti 

ljepši grad’. Ivica i ja išli smo zajedno u isti razred u školi. Postali 

smo prijatelji. Ivica je predivna osoba. Odličan, talentiran. 

Prije par godina dogovorili smo se u jedan petak da se vidimo 

sljedeći ponedjeljak. Nazovem ga sat prije dogovorenog 

vremena i nitko ne odgovara na telefon. Zabrinem se i odem 

gore u Novu Ves, gdje on stanuje. Zvonim na zvono. Ništa. 

Odem u obližnji kafić. Vlasnik kafića mu je frend koji mi veli - 

ni meni se ne javlja. Odemo u kuću, ovaj iz kafića je imao ključ 

od njegovog stana. Otključamo i nađemo Ivicu Krajača kak na 

podu leži, veli da je tak već dva dana. Pal je i slomil kuk. Nije se 

mogel sam dignuti. Naravno, nazovem odmah Hitnu pomoć i 

odemo u bolnicu. Spasili smo ga. Odnedavno živi u jednom lijepom 

zagrebačkom Domu za starije osobe. ‘Vatra’ je bila jer 

je živio sam u stanu. Rastao se od žene… Sad je dobro. No, zanimljivo 

je, kad smo upali u njegov stan i našli ga na podu, on 

nam je mirno rekao da idemo ‘pogledati u badecimer jer se tam 

tušira jedan crnac’. Pogledal sam, nije bilo nikoga u kupaonici. 

Ivici se valjda malo zavrtjelo u glavi, pa je ili bulaznio ili nas je 

zajebaval…Ili je pošandrcal ili haluciniral. Kakav crnac u badicimeru? 

A Krajač na podu leži dva dana? Kaj god. 

* Ivica Krajač je pripremio nekoliko libreta za opere. 

- Da, da. Napisal je i operu po mojoj pjesmi ‘Opet si plakala’. 

To su sjajne stvari. Htjeli smo to realizirati dok je Ivica još živ, 

ali onda je došao covid i sve to sranje. Nisu bezvezni ti Krajačevi 

materijali. 

* Recite, tko su vam stvarno prijatelji od naših muzičara? 

- Uglavnom nisu sada više živi. Samo sam ja ostal… Moji najbolji 

prijatelji su bili svi u mom orkestru. Marijan Domić - truba, 

Dražen Boić - klavir, Baraković - basist, Juraj Njikoš - pijanist, 

Radan Bosner… Puno je bilo prijatelja. Braća Kalogjera, 

Marijan Makar… Bili smo zaista dobra ekipa. Svi smo bili izvrsni 

muzičari i veliki zajebanti. Uživali smo u glazbi, to je bitno. 

* Komponirali ste pjesme, a i pisali tekstove? 

- Puno tekstova. ‘Još samo večeras’ je moj tekst, ‘Domovino 

moja lijepa’ isto. ‘Zagreb je najljepši grad’, tu smo zajednički 

Krajač i ja… Moji su ‘Prolazi sve…’, ‘Teško mi je zaboravit tebe’, 

‘Oprosti, volim te’, kao i ‘Vse kaj v sercu mi leži’, kajkavska 

pjesma. 

* Zagrebački festival je bio vrlo dobro organiziran… I 

muzički - sjajan… 

- Bil je to najbolji glazbeni festival, jedan od najboljih u Europi. 

Dobili smo plaketu za najbolji festival 1963. godine. Kasnije 

sam ja preuzel festival i bil ravnatelj 14 godina. Dobili 

smo plaketu opet 1971. godine. Cijeli grad je bio festival, trajao 

je šest dana. Uključil sam i hotele, restorane u festival. Velim 

vam, Zagreb je bil - festival. Izlozi trgovina su bili u znaku glazbe 

i festivala. Pjevači su po gradu imali svaki svoj izlog… To je 

bil najveći muzički festival u državi. Restorani su imali nazive 

jela po pjevačima, ‘Odrezak a la Gabi Novak’, na primjer, ili Pašticada 

a la Tereza Kesovija. A u Lovačkom rogu je glavni kuhar 

reklamiral jelo Svinjske nogice a la Drago Diklić. Zaista! 

* Kad je sljedeći Zagrebački Festival? 

- Pojma nemam. To se ne zna. Prije se to znalo mjesecima 

prije. Festival je bio glavni događaj godine. Sad se uopće ne zna 

kad je. Niš se ne piše v novinami o festivalu. 

* Koliko godina imate? 

- 85. Nije to puno. Ni to niš. 

* Ugodno je biti pjevač zabavne glazbe, glazbe - uopće? 

- Je, naravno - uvek si u nekakvom veselom društvu. Zgodan 

svijet je oko tebe. Imponira kad si popularan, svi te poznaju. 

* Lova? 

- Lova nije bila zanemariva. Uvek je bilo nekaj love. Ali nije 

to ogromna lova, potroši se sve. Mi pjevači smo veliki kavaliri. 

Sve potrošimo na društvo. Rekel sam vam, život je jednokratna 

pojava, pa se mora fino proživjeti. 

27

28 

GRAD U 

PJESMAMA: 

MOJ ZAGREB, 

TAK IMAM TE 

RAD

OSAMDESETE I POSLIJE, NOVI VAL I NJEGOV GRAD 

LJUBAV U 

DOSADNOM I 

TMURNOM 

GRADU 

U nizu pjesama zagrebačkih novovalnih bendova s kraja 

70-ih i iz ranih 80-ih jasan je dualni odnos prema Zagrebu. 

S jedne strane ljubav prema Zagrebu, a s druge strane 

pokušaj da se dokine dosada, pa čak i prezir prema nekim 

aspektima tadašnjeg života u Zagrebu 

Piše Aleksandar Dragaš 

Fotografije Igor CC Kelčec i 

Ivan Posavec 

29

Već 1982. godine Jura Stublić je na 

ploči “Zona sumraka” pjevao pjesmu 

“Zagreb je hladan grad”, a 1983. 

na ploči “Sva čuda svijeta” i pjesmu 

“Kad budu gorjeli gradovi”. Svršetak 

novog vala, ali i početak krvavog 

rata u tim se pjesmama mogao 

nazrijeti pa gotovo i opipati 

Sjeti se kako smo živjeli nekad/ 

pet dinara u džuboks, pet dinara 

u fliper i pet piva u sebe/to je 

bilo rješenje, rješenje za osvježenje/A 

sad je sve drugačije/Ulice 

su pune ljudi/Dječaci koračaju 

s tranzistorom na uhu/Muzika 

dolazi iz podruma i s krova, i čitav 

grad pleše kao da je lud, lud, 

lud/I ja sam lud/Zamisli život u 

ritmu muzike za ples/Zamisli život 

u ritmu muzike za ples/Zamisli život drugačiji od ovog i 

igraj, igraj, igraj/Zamisli život u ritmu muzike za ples/Zamisli 

život u ritmu muzike za ples/Zamisli život u ritmu muzike 

za ples/Doći će do promjene u tvojoj glavi i vjerovat ćeš da postoji 

nada/Ako zamisliš život u ritmu muzike za ples”, pjevao 

je Jura Stublić na singlu “Zamisli” (Helidon, 1981) u zlatno doba 

novog vala, koji se počeo zahuktavati krajem 70-ih u Zagrebu, 

Beogradu, Rijeci i Ljubljani, tada najurbanijim jugoslavenskim 

gradovima. 

Ovim odlomkom započeo sam tekst o zagrebačkoj glazbenoj 

sceni u jednom širem kontekstu za knjigu raznih autora 

“Zagreb - modernost i grad” u redakturi povjesničara umjetnosti 

Feđe Vukića. Citat Jurinih stihova iz pjesme “Zamisli život 

u ritmu muzike za ples” - ponajprije zbog nezadrživog, rasprskavajućeg 

optimizma koji navire iz te pjesme Filma, koja 

je istodobno bila pozivnica i u new wave i na ples - čini mi se 

odličnom polazišnom točkom i za ovaj tekst, čija je primarna 

tema glazba u Zagrebu 80-ih, a koji je u kolektivnoj memoriji 

ostao uglavnom zapamćen zbog novoga vala. 

Ipak, povijesne točnosti radi, možda bi ovaj tekst valjalo početi 

stihovima Branimira Johnnyja Štulića “Moja kita miruje, 

a furala bi furke/Lepe dekle moderne ne padaju na zurke/Brijem 

bradu, brkove, da ličim na Pankrte/Još da imam Fendera, 

vidio bi svirke” iz nastupnog singla “Balkan” (Suzy, 1979). 

Za one koji slučajno ne znaju, stih “Brijem bradu, brkove, da ličim 

na Pankrte” referenca je na prvi koncert ljubljanskih Pankrta, 

održan u jesen 1977. godine u Galeriji Studentskog centra 

u sklopu jedne izložbe grafičkog dizajnera Mirka Ilića. Upravo 

se taj koncert smatra “inicijalnom kapislom” koja je detonirala 

“eksploziju” punka i novog vala u Zagrebu. 

Tome je uvelike pridonio i prvi zagrebački punk/new wave 

album, eponimni debi Prljavog kazališta iz 1979. godine, čiju je 

naslovnicu dizajnirao Mirko Ilić, a na kojem se nalazi i pjesma 

“Sretno dijete” sa stihovima “Ja sam odrastao uz ratne filmove 

u boji/Uz česte tučnjave u školi/Uz narodne pjesme pune boli/ 

Ja sam stvarno sretno dijete”, kao poziv za dokidanje s tradicijom 

i otklon od nje uz punk. Nije slučajno što je Igor Mirković 

godinama kasnije dokumentarni film i knjigu “Sretno dijete” 

o svom odrastanju uz novi val naslovio baš po toj pjesmi Prljavaca, 

u kojoj su tada glavne uloge igrali autor pjesama i gitarist 

Jasenko Houra i pjevač Davorin Bogović. 

Četvrta pjesma kojom se može započeti ovaj tekst manje je 

popularna “Noć u gradu” s nastupnog, također eponimnog debija 

grupe Haustor (Jugoton, 1981) u kojoj Darko Rundek pjeva 

stihove “Po kmici pipa prstom plavi pajac, plavi pajac/Na jedno 

oko žmiga tramvajski kralj, tramvajski kralj”. Tko je ikad 

Kao što je hrpa stihova 

Houre mogla nastati samo u 

Dubravi, tako su i mnogi stihovi 

Stublića mogli nastati 

još dalje, u Sesvetskom 

Kraljevcu 

30

Nije slučajno što 

je Igor Mirković 

godinama kasnije 

dokumentarni ilm 

i knjigu “Sretno 

dijete” o svom 

odrastanju uz novi 

val naslovio baš po 

pjesmi Prljavaca, 

u kojoj su tada 

glavne uloge igrali 

autor pjesama i 

gitarist Jasenko 

Houra (na slici) 

i pjevač Davorin 

Bogović 

Od “Sunčane strane ulice” Azre do “Zone sumraka” Filma prošla je samo 

godina dana, kao i od “Vrijeme je na našoj strani” Parnog valjka do “Ravno 

do dna” Azre. Veseli ska ritam i pop-punk melodije “Crno-bijelog svijeta” 

Prljavaca ubrzo su zamijenjeni tamnijim tonovima i sporijim ritmovima 

uzaludno u zagrebačkoj magli čekao da mu se ukaže taj “jednooki” 

tramvaj s brojem 11 koji me trebao odvesti s Trga Republike 

prema Črnomercu pa autobusom zvanim čežnja prema 

dalekim Gajnicama, zna zašto je to stih s tako zagrebačkim 

štihom. Evo i “Pravovjernih plesača” grupe Zvijezde, u kojoj 

Renato Metessi pjeva “Na zapadnoj strani uvijek ćeš me naći/ 

Ooo, na zapadnoj strani oko mene plešu moji pravovjerni plesači”. 

Dobro, mogla je to biti pjesma o zapadnoj strani Manchestera 

ili Berlina, ali mi smo znali da je to pjesma o Prečkom, 

Španskom i Gajnicama. Mi smo bili ti “pravovjerni plesači”. 

Kao što je hrpa stihova Houre mogla nastati samo u Dubravi, 

a mnogi stihovi Stublića još dalje, u Sesvetskom Kraljevcu, ili 

zbog frustracije što je njemu centar Zagreba bio još dalje nego 

nekome iz Dubrave ili Gajnica. 

Azra i Štulićevi stihovi “Kada Zagreb izranja iz sna/Čekaju 

ga konduktera dva/Da ih poveze na remizu/Da razbiju lozom 

krizu/Kada Zagreb izranja iz sna/Nigdje nema frikova/nema 

više frikova/Kada Zagreb izranja iz sna” iz pjesme “041” predivan 

su sukus Zagreba. Zapravo, takvih pjesama kroz koje bih 

mogao pričati povijest zagrebačkih glazbenih 80-ih jako je puno, 

i nema ih smisla sve nabrajati. U redu, neke od njih mogle 

su nastati u bilo kojem (velikom) gradu, ali niti jedna od njih 

ne bi nastala da njeni autori nisu živjeli baš u Zagrebu. Prljavo 

kazalište, koje će kasnije promijeniti kurs, Parni valjak koji se 

vrlo spretno uklopio i u novi val, za razliku od Bijelog dugmeta, 

Film koji već tridesetak godina nije objavio ništa nova, Haustor 

nakon čijeg raspada i nekoliko godina stanke Rundek pokreće 

intrigantnu i raznovrsnu solističku karijeru, Aerodrom, 

Boa, Patrola, Zvijezde, Dorian Gray, The Animatori, Stidljiva 

ljubičica, i još i danas vrlo potentni Psihomodo pop, samo su 

neki od sudionika zagrebačkog novog vala, a ispod njih postojao 

je još niz bendova koji nisu stigli do diskografskih izdanja. 

Diskografski je novi val u Zagrebu počeo 1979. godine, svršetak 

se naslutio već 1982. godine, a definitivno je kraj uslijedio 

sredinom 80-ih kad je ITD Band, možda s najboljim namjerama, 

kroz prepjev “Rođen u Zagrebu” malo pogrešno shvatio 

31

32 

Renato Metessi pjeva “Na 

zapadnoj strani uvijek ćeš me 

naći/Ooo, na zapadnoj strani 

oko mene plešu moji pravovjerni 

plesači”. Dobro, mogla je to 

biti pjesma o zapadnoj strani 

Manchestera ili Berlina, ali 

mi smo znali da je to pjesma o 

Prečkom, Španskom i Gajnicama

“Born In The U.S.A.” Brucea Springsteena. Valja istaknuti i da Zagreb 

nije bio “otok” pa su u tom zagrebačkom novom valu zbog 

klubova i Jugotona kao najveće jugoslavenske diskografske kuće 

veliku ulogu igrali slovenski bendovi poput Pankrta i Lačnog 

Franza, a prije njih Buldožera i poslije njih Laibacha, pa beogradski, 

poput Idola, Šarla akrobate, Električnog orgazma, kasnije i 

Ekatarine Velike, Partibrejkersa, Discipline kičme i drugih te Pekinška 

patka i Laboratorija zvuka iz Novog Sada, Paraf i Termiti iz 

Rijeke, kasnije i Cacadou Look i Xenia pa “novi primitivizam” iz 

Sarajeva s kojim su nadošli Zabranjeno pušenje i Plavi orkestar, 

ali to je već neka druga priča. 

Neki smatraju i da je novi val u Zagrebu i drugim gradovima 

bivše Jugoslavije “eksplodirao” nakon smrti Tita, i to djelomice 

stoji, ali samo djelomice. Naime, singl “Lublana je bulana” Pankrta 

izlazi 1978., a godinu poslije i nastupni singlovi Prljavaca, 

Azre i drugih bendova. Iz razgovora koje sam vodio sa sudionicima 

novog vala, a i iz nekog vlastitog promišljanja, rekao bih da 

je dobar dio razloga za pojavu novog vala bio podražaj koji je došao 

s britanske i američke punk i new wave scene, potreba da se 

kroz pjesme progovori o neuralgijama društva u kojem smo živjeli, 

ali i želja da se smrtno dosadne gradove kakvi su kasnih 70- 

ih bili i Zagreb i Ljubljana i Rijeka pa i Beograd, pretvori u uzbudljiva 

mjesta za život. 

Odatle i u nizu pjesama zagrebačkih novovalnih bendova 

s kraja 70-ih i iz ranih 80-ih dualni odnos prema 

Zagrebu. S jedne strane ljubav prema Zagrebu, a 

s druge strane pokušaj da se dokine dosada, pa čak i 

prezir prema nekim aspektima tadašnjeg života u Zagrebu. Glavni 

pokretač bio je dosada, a kako je ubrzo postalo jasno da Zagreb 

opet tone u mrak, tako je u samo godinu-dvije došlo i do zaokreta, 

pa je Film kroz stihove Jure Stublića od poziva na ples u “Zamisli” 

prošao puni krug do konstatacije da je “Zagreb hladan grad”. 

Od “Sunčane strane ulice” Azre do “Zone sumraka” Filma prošla 

je samo godina dana, kao i od “Vrijeme je na našoj strani” Parnog 

valjka do “Ravno do dna” Azre. Veseli ska ritam i pop-punk melodije 

“Crno-bijelog svijeta” Prljavaca ubrzo su zamijenjeni tamnijim 

tonovima i sporijim ritmovima. 

”Vjerovali smo u neku bolju budućnost, a bilo je i više velikih 

gradova s mrežom omladinskih klubova u kojima su bendovi 

mogli prvo preboljeti dječje bolesti, pa doći u pubertet, pa 

tek onda objaviti ploču koja se mogla prodati od deset do sto tisuća 

primjeraka, i onda odsvirati stotinjak koncerata godišnje. 

Ekonomija je bila drukčija, ploče su bile jeftinije, ponuda bendova 

s jedne i klubova s druge strane bila je veća i izdašnija” zapisao 

sam u knjizi “Zagreb - modernost i grad”, pokušavajući detektirati 

zašto je novi val uspio u Zagrebu, Hrvatskoj i Jugoslaviji. 

“Htjeli smo promjene, htjeli smo kapitalizam i potrošačko 

društvo. Sve to je promijenilo kulturu, i to najviše pop-kulturu, 

jer ona ne ovisi o državnom budžetu, nego sama o sebi”, ali valja 

istaknuti kako su klubovi, poput Kulušića, Lapidarija ili Jabuke, 

kao i koncerti u Studentskom centru, postojali i opstajali i zbog 

dotacija grada i države, što se u suvremenom hrvatskom kapitalizmu 

prečesto zaboravlja. Ili, kako je netko rekao, “novi val nije 

nastao zbog okupljanja ispred Zvečke, Kavkaza i Blata, nego zbog 

svirki u dotiranom Studentskom centru”. 

No već 1982. godine Jura Stublić je na ploči “Zona sumraka” 

pjevao pjesmu “Zagreb je hladan grad”, a 1983. na ploči “Sva čuda 

svijeta” i pjesmu “Kad budu gorjeli gradovi”. Svršetak novog vala, 

ali i početak krvavog rata u tim se pjesmama mogao nazrijeti 

pa gotovo i opipati. Sredinom 80-ih, nakon “Trećeg svijeta” i “Bolera” 

Haustora, novi val je izdahnuo i do kraja te dekade malo je 

toga zanimljivog bilo objavljeno, naročito od zagrebačkih novovalnih 

bendova, koje kao da je trajno pojeo mrak redukcija struje 

što smo ih imali tamo negdje 1982. godine. 

ALEKSANDAR DRAGAŠ 



1. Arsen Dedić - Zagreb i ja se volimo tajno 

Arsen je “Zagreb i ja se volimo tajno” napisao iz pozicije 

Šibenčanina koji je tijekom života postao Zagrepčanin, ali 

u toj njegovoj pjesmi iščitavam i moj odnos prema mom 

rodnom gradu. Zapravo, Zagreb i ja se volimo, a ponekad i 

mrzimo tajno jer koliko god obožavao Zagreb, toliko u 

njemu ima i osobina koje teško podnosim. Kad slušam tu 

divnu šansonu, čini mi se da i sebe pronalazim u stihovima 

“On drukčije voli neke druge/Veže ga mnogo starih veza/ 

Pa mora ljubav za me kriti/A nisam ni ja bez obaveza”. 

2. Drago Diklić - Zagreb je najljepši grad 

Mnogo je pjesama o Zagrebu u kojima pjeavči i autori slave 

Zagreb u kojem su rođeni ili u koji su se uselili, kao klinac i 

Drago Diklić, inače rođen u Sinju. No, Fiko je ovu pjesmu na 

stihove Ivice Krajača, rođenog u Beogradu, otpjevao onako 

kako bi svaki purger to napisao i otpjevao, kad bi znao i umio. 

Krasna pjesma o jednom Zagrebu kakvog više nema, o čemu 

je posebno inspirativno slušati Fika kako o tome priča na 

svojim koncertima. Usput, purger se za mene postaje 

životom i djelom, a ne tek pukim rođenjem u Zagrebu. 

3. Ivo Robić - Golubovi 

Niz je pjesama koje bi mogle biti proglašene “himnom” 

Zagrebu, uključivši i “Zagreb, Zagreb” Zdenke Vučković 

koja je igrom slučaja išla u razred s mojom majnkom, 

“Serbus Zagreb” Tonija Leskovara, “Moj Zagreb, tak imam 

te rad” Ivice Šerfezija, no ovom prigodom biram Ivu Robića 

(rođenog u Garešnici) koji je “Golubove” na stihove Drage 

Britvića (rođenog u Pitomači) otpjevao kao besmrtnu, 

sentimentalnu i melankoličnu odu Zagrebu kroz jedan od 

njegovih simbola. 

4. Azra - 041 (Zagreb izranja iz sna) 

S vrlo malo stihova i u vrlo kratkoj pjesmi “041 (Zagreb 

izranja iz sna)” Johnny je uspio uhvatiti sliku Zagreba koja 

je tako prokleo poznata bilo kome tko je barem jednom 

proboravio noć na ulicama Zagreba pa čekao prvi jutarnji 

tramvaj da se zgažen, mamuran i sjeban vrati doma. 

Najbolje je što se na “Sunčanoj strani ulice”, dvostrukom 

albumu Azre usustavljenom i poput freske Zagreba s 

početka 80-ih, na “041” odmah nadovezuje “Užas je moja 

furka”, još jedna tako prokleto zagrebačka pjesma. Zagreb 

je ponekad i užas, ali ne mogu ga ne voljeti. 

5. Pips, Chips & Videoclips - Dinamo ja volim 

Sam bog zna koliko sam noći u životu lud od cuge urlao 

“Dinamo ja volim”, jednom zgodom i polugol u Puli u četiri 

ujutro, a za koju sam, što se prve objave tiče, i osobno 

vezan. Zagreb nije samo Dinamo, ali Zagreb je i Dinamo, a 

u ovoj, jednoj od najboljih navijačkih pjesama na svijetu, 

sazdanoj na temelju “You’ll Never Walk Alone” koja je od 

Elvisa Presleyja preko Gerry & The Pacemakersa i FC 

Liverpoola stigla i do Pipsa i Dinama, kulja takva energija 

da se mora tresti stadion. Tko je bio na Šalati prošle 

godine na nevjerojatnom koncertu Pipsa, zna o čemu 

govorim. 

33

Malo tko je od sudionika 

novog vala održao 

smislenu karijeru 

nakon njegova svršetka, 

a najdostojnije i 

najzanimljivije Darko 

Rundek 

Kraj je definitivno uslijedio 

sredinom 80-ih kad je ITD Band, 

možda s najboljim namjerama, kroz 

prepjev “Rođen u Zagrebu” malo 

pogrešno shvatio “Born In The 

U.S.A.” Brucea Springsteena 

Dogodio se tek pokoji bljesak, poput onog Psihomoda, čiji je 

debi objavljen prekasno za novi val, ali srećom, ne iza uspjeh 

tog benda, ili Vještica proizašlih iz Haustora i Filma. Sexa je do 

ploče došla tek pred rat, Trobecove krušne peći jedva do kazete, 

a Heroji ili Blitzkrieg nikada. Bilo je još takvih bendova, svaki 

kvart u Zagrebu imao ih je nekoliko, kao u doba “električara” 

60-ih, ali njihove propuštene šanse neće biti nadoknađene 

jer je diskografska industrija izgubila interes za njima i okrenula 

se epigonima Bijelog dugmeta. “Zagreb ima isti pozivni” 

pjevao je Aki Husovu pjesmu na albumu Parnog valjka “Anđeli 

se dosađuju?” (1987), ali ništa više nije bilo isto kao u “Vrućim 

igrama” (1980). 

Naravno, opstajali su mnogi drugi sudionici zagrebačke 

glazbene scene, pa tako i oni koji su stasali na zagrebačkoj šansonijerskoj 

i šlageraškoj sceni 60-ih i ranih 70-ih, no oni u 80- 

ima više nisu bili dominantni kao ranije. Barem ne iz vizure 

novog vala, čiji su pobornici zaboravili i na “električare” 60-ih, 

koji su ionako nestali sa scene ili se prometnuli u kantautore 

poput Drage Mlinareca, dok će iz njegove Grupe 220 poniknuti 

i Parni valjak, kao jedan od najvećih zagrebačkih, hrvatskih i 

YU-rock bendova. Ipak, Novi fosili su u 80-ima iznova izmislili 

sebe i postigli neke od najvećih uspjeha, uključivši i također 

“zagrebačku” hit-pjesmu “Košulja plava”, objavljenu godinu 

dana prije negoli će Dinamo s Ćirom osvojiti prvenstvo Jugoslavije, 

na što će se desetak godina kasnije referirati “Dinamo 

ja volim” Pipsa, objavljena zbog (pokušaja) “preimenovanja” 

tog velikog zagrebačkog nogometnog kluba. 

Nota bene, “Prljavo kazalište, koje je nekad probijalo led i 

rušilo sve društvene norme kao punk bend, pred rat je postalo 

domoljubnim simbolom i konzervativnim bendom”, ali nije 

na njima krivnja što smo tri godine nakon pjesme “…mojoj 

majci (Ruža hrvatska)” (1988), koja je najavila moguću hrvatsku 

“baršunastu revoluciju”, dobili krvavi rat i agresiju iz Srbije, 

najavljenu i albumom “Devedeseta”. Azra je ugasnula i prije 

toga, a njen lider Johnny Štulić otišao u Utrecht, a možda i 

“na kvasinu”. Malo tko je od sudionika novog vala održao smislenu 

karijeru nakon njegova svršetka, a najdostojnije i najzanimljivije 

Darko Rundek. 

S 

distance od četrdesetak godina mora se priznati da 

je novovalna generacija bila najdarovitija rock generacija 

bivše Jugoslavije, “izraženog urbanog rock 

izričaja, iza koje je ostala hrpica odličnih albuma” 

premda je dio njih loše ili neadekvatno produciran. “Ipak, od 

sredine 80-ih novi val više nije bio dominantan pokret na rock 

sceni, koju su počeli osvajati bendovi i pjevači zadojeni Bregovićevom 

simbiozom rocka, popa i narodnjačkih tonova. Krvavi 

rat grubo prekida svojevrsni comeback druge novovalne 

generacije”, zapisao sam u tekstu o novom valu 2022. godine. 

Ta generacija stasat će u Zagrebu tek ranih 90-ih u daleko težim 

uvjetima rata, poraća, tranzicije i privatizacije te na bitno 

manjem tržištu od onoga koje je uživala novovalna generacija. 

Na čelu te generacije u Zagrebu su bili Hladno pivo, Pipsi i Majke, 

koje koncem 80-ih u Zagreb stižu iz Vinkovaca, a iza njih, ili 

uz njih, nadolaze i drugi sudionici takozvane “Fiju Briju” generacije, 

koja predstavlja svojevrsni “novi val 90-ih”, točnije rečeno 

alter-rock 90-ih. Psihomodo pop i Darko Rundek također 

će se uštekati u tu generaciju u kojoj ćemo dobiti i Kojote, potom 

i Kawasaki 3p, a nakon “Fiju Briju” bendova, na scenu će 

banuti i zagrebački reperi poput Trama 11, El Bahatteeja, Ede 

Maajke, Elementala. No i to je već neka druga priča koja ima 

posredne, ali ne više i neposredne veze s novim valom i pjesmama 

koje simboliziraju Zagreb 80-ih. 

34

LUKSUZNI MAGAZIN 

U PRODAJI 

MJESTA LJUDI HEDONIZAM DOŽIVLJAJI 

+ 

DAR 

Izaberite svoj Melem i dočekajte ljeto spremni! 

Omiljena Melem formulacija obogaćena sa SPF30

TKO JE “NAJZAGREBAČKIJI” ROCK 

PJESNIK NOVOG VALA I 80-IH? 

DRAGAŠEVA 

DILEMA: 

STUBLIĆ, 

HOURA, 

RUNDEK ILI 

ŠTULIĆ? 

Ranih 80-ih kao srednjoškolac znao 

sam s prijateljima debatirati o tome 

tko je najbolje u zagrebačkom novom 

valu utjelovio Zagreb. Jest da je 

Johnny imao cijelu galeriju likova 

koji su zaista živjeli u Zagrebu, opisa 

koji su mogli nastati samo u Zagrebu, 

toponima koji su samo zagrebački i 

jako je puno Novog Zagreba u 

njegovim pjesmama, no meni je to 

uvijek bilo i ostalo i dosta balkanski 

Piše Aleksandar Dragaš 

Fotografije: Ivan Posavec, Igor CC Kelčec, Mio Vesović i Nino Šević 

36

GRAD U 

PJESMAMA: 

MOJ ZAGREB, 

TAK IMAM TE 

RAD 

37

Meni su debi album Prljavog kazališta s još 

zaoštrenije postavljenom socijalnom slikom 

Zagreba, prvijenac Filma s kontrapunktom 

dosade od koje valja pobjeći i muzike za ples 

u kojoj ćemo se izgubiti te Haustor koji već 

nastupnim albumom dragovoljno ostaje na 

margini Zagreba kao često šminkerskog i 

snobovskog grada možda bili više zagrebački 

od debija Azre 

Koji je rock pjesnik najimpresivnije 

opisao Zagreb u pjesmama 

koje su kroz novi val 

prokuljale “iz podruma i s krova” 

pa sve do “dolje u mraku 

kod posljednje tramvajske 

stanice”, prema kojoj “na jedno 

oko žiga tramvajski kralj” 

dok “Zagreb izranja iz sna”? 

Sukus glazbenih 80-ih u Zagrebu 

mogao bi se svesti na 

novi val, a oni koji ga poznaju vjerojatno su u prvoj rečenici 

ovog teksta prepoznali stihove iz pjesama Filma, Prljavog kazališta, 

Haustora i Azre, odnosno iz bilježnica Stublića, Houre, 

Rundeka i Štulića. Negdje u tom četverokutu svatko od nas, a 

možda i izvan tog četverokuta, jer veliki doprinos tom i takvom 

glazbenom Zagrebu 80-ih kao rock pjesnici dali su Metessi (Patrola, 

Zvijezde), Krešo Blažević (The Animatori), generacijski 

stariji Hus (Parni valjak) i drugi, krije se odgovor na pitanje tko 

je po motivima, likovima i temama iz pjesama “najzagrebačkiji” 

rock pjesnik novog vala i 80-ih. 

Zbog njih smo mi, koji smo tada bili srednjoškolci i večeri 

trošili po Studentskom centru, Kulušiću, Lapidariju i Jabuci te 

se preko dana muvali oko Zvečke i Kavkaza, imali dojam da ne 

odrastamo bitno drukčije od naših vršnjaka u Manchesteru ili 

Berlinu. Nismo tamo bili, ali smo znali da nas pale iste stvari i 

da nas fura ista glazba. Oni su koncertima i albumima stvarali 

novi prostor slobode i novu glazbu koja je istodobno bila zagrebačka, 

hrvatska i jugoslavenska, ali mogla je biti i londonska 

ili njujorška, engleska ili američka jer smo paralelno s njom 

upijali i ono što je kroz punk, post-punk i new wave dolazilo iz 

Engleske i Amerike. Ili, kako bi to Johnny napisao: “Dobio sam 

majicu/U tri boje bojanu/Stigla mi je iz Amerike/Iz njujorške 

države/A na njoj piše/Joj, što volim Iggy Pop/Na njoj piše/Iggy 

Pop”. Riječ je o pjesmi “Iggy Pop” s debija Azre, o podražajima 

izvana i iznutra, no “Sunčana strana ulice” produbit će odnos 

ljubavi i mržnje između Johnnyja i Zagreba. 

”To doista jest magnum opus Azre, ali i fascinantna freska 

grada koji se budi iz dugog i mračnog sna, oslikana osobnim 

frustracijama, ljubavnim zgodama, likovima koji su često bili 

stvarni i političkim rogoborenjem protiv zakrečenog sistema 

koji ne shvaća što će mu se uskoro dogoditi. Nervozan, nabrijan, 

gorljiv i napet do pucanja po svim šavovima, Johnny 

se na “Sunčanoj strani ulice” ukazuje kao definitivni glasnogovornik 

generacije zadojene novim valom čak i kad pjesnik 

okreće leđa gomili koja ga slijedi ili srodnim bendovima, a sve 

U određenom 

smislu Johnny je 

moguće manje 

zagrebački pjesnik 

od Houre 

u prvoj polovici 

80-ih, Stublića 

(desno) ili Rundeka 

zbog potrebe da ostane izdvojen, samosvojan i originalan”, napisao 

sam povodom tridesete obljetnice tog dvostrukog albuma 

Azre koji, kako opravdano smatra njegov glazbeni urednik 

Siniša Škarica, “stoji uz bok najboljih dvostrukih albuma poput 

‘Rivera’, ‘London Callinga’, ‘Exile On Min Street’ ili ‘White Albuma’”. 

Usto, “kao legitimni zagovornik Zagreba, uz Jasenka 

Houru koji se usmjerio na istočno predgrađe, Dubravu, Štulić 

je briljirao u gradskoj tematici, a obojica su dobili konkurenciju 

u Juri Stubliću, koji je nastupnim albumom Filma, s bivšim 

Đonijevim društvom, ostvario fascinantan diskografski prvijenac”, 

poentira kolega Hrvoje Horvat u Štulićevoj biografskoj 

knjizi “Fantom slobode”. 

Iste, 1981. godine Film je, dakle, objavio album “Novo! Novo! 

Novo! Još jučer samo na filmu, a sada i u vašoj glavi” (Helidon), 

na kojem Stublić - kako u nadahnutom tekstu o pjesmi “Neprilagođen” 

na portalu Music-box.hr u svibnju 2022. godine poentira 

beogradski kolega, kritičar i prijatelj Dragan Ambrozić - razotkriva 

“sjaj i bedu grada, proučene na primeru Zagreba”. “Godine 

1980. bilo je jasno da je Zagreb epicentar novog zvuka. U 

38

tom trenutku to je prestonica klupskih svirki u SFRJ jer paralelno 

postoje Kulušić, Lapidarij, Klub Studentskog Centra i Saloon, 

a nadolazi i Jabuka, za razliku od Beograda, gde se moglo 

nastupati samo u strogo nadziranim institucionalnim prostorima, 

kao što su SKC i Dom omladine. Tu se negde krila tajna 

brzog narastanja new wave uticaja u zagrebačkim muzičkim 

krugovima i ekspresnog odrastanja novotalasnih grupa”, piše 

Ambrozić u istom tekstu. 

”Njihova ključna pesma bila je ‘Neprilagođen’ - ona nije bila 

fantazija o gradu u kojem svi igraju, nego njegovo naličje, koje 

smo svi dobro poznavali - otvoreni manifest nepripadanja tom 

svetu u kojem nema ničega za nas. Nikad ranije nismo imali 

takvu pop pesmu, posle koje ništa ne može da ostane isto, a 

radio leti kroz prozor.” Pa povlači sjajnu paralelu: “Da se neki 

agilni izdavač iz tog doba odlučio da 1980. napravi zagrebačku 

verziju ‘Paket aranžmana’, pre onog beogradskog - jasno je da 

bi odabrao Prljavo kazalište, Film i Haustor kao glavne grupe. 

U tom kontekstu - Film bi bio pandan Idolima, Kazalište Električnom 

orgazmu, a Haustor Šarlu akrobati”. Dakle, iz beo- 

Zagreb je u pjesmama Azre i 

“balkanski” i “mitteleuropski” 

grad, a to je Johnny bolje shvatio 

i od Houre i od Stublića, koji 

su do centra Zagreba imali više 

tramvajskih ili autobusnih stanica 

nego Johnny, dok je Rundek bio 

najbliže Akademiji dramskih 

umjetnosti 

39

Johnny se prema Zagrebu u svojim 

stihovima odnosio kao Krleža u 

svojim dramama. Izvana su to 

Glembajevi, gospoda, kultura i 

dame, ali iznutra su to jad, bijeda, 

krv i blato. Naravno, postoje i 

oni koje je Johnny volio, a ti su u 

njegovim pjesmama dobili svoje male 

spomenare, moguće i spomenike 

gradske vizure Azra nije izgledala toliko kao “zagrebački bend” 

kao što su to izgledali Prljavci, Film i Haustor. 

U jednoj od svojih kolumni na portalu Music-box.hr, onoj 

o Azrinoj pjesmi “Balkan”, Ambrozić piše: “Ako je potpisniku 

dozvoljeno da parafrazira samog sebe, iz jednog davnog teksta 

u magazinu Ritam: dok je Bregović poseljačio rokenrol, Štulić 

je rokenrolizovao seljaštvo, i ta njegova prosvetiteljska misija 

obznanjena je upravo na prvom singlu grupe Azra, s kojeg se 

istaknula numera ‘Balkan’. Zapravo, kad sam je čuo na radiju 

negde 1979., u prvi mah sam, pre svega zbog imena sastava, pomislio 

da je u pitanju neka od novih bosanskih grupa, ali mi je 

do kraja pesme postalo jasno da s tim utiskom nešto nije u redu 

jer su se pominjali Pankrti - tada još široj javnosti ne mnogo 

poznat bend. Ovakvo prepoznavanje avangardnih tendencija 

i njihovo smeštanje u pozitivan kontekst moralo je pripadati 

samo nekoj geografskoj odrednici bližoj Ljubljani i nekome 

tko ih je stvarno video, u vreme kada je time mogao da se malo 

tko pohvali. Zato Zagreb nije bio iznenađenje, mada je ovo 

verovatno jedina autentična glorifikacija Balkana, proizašla iz 

njegovog kulturnog miljea”. 

Ovo navodim jer sam ranih 80-ih kao srednjoškolac 

znao s prijateljima debatirati o tome tko je najbolje 

u zagrebačkom novom valu utjelovio Zagreb. Jest 

da je Johnny imao cijelu galeriju likova koji su zaista 

živjeli u Zagrebu, opisa koji su mogli nastati samo u Zagrebu, 

toponima koji su samo zagrebački i jako je puno Novog Zagreba 

u njegovim pjesmama, no meni je to uvijek bilo i ostalo 

i dosta balkanski (rock). Neki moji prijatelji su smatrali isto, a 

neki drugi ne. Njima je Johnny bio i ostao zagrebačkiji i od Houre 

i od Stublića i od Rundeka. Usput, ali ne manje važno, Štulić 

i Stublić nikako nisu mogli zajedno, pa su 1978. Stublić, Pelajić, 

Novoselić i Juričić otišli i oformili Film, a Johnny je oko 

sebe, nakon kratke i neuspješne avanture u Parnom valjku, 

osnovao tročlanu Azru s Leinerom i Hrnjakom, onu i onakvu 

kakvu pamtimo u kolektivnoj memoriji. 

Da ne citiram više Ambrozića - radije čitajte njegove kolumne 

- želim reći da su mi debi album Kazališta s još zaoštrenije 

postavljenom socijalnom slikom Zagreba, prvijenac Filma s 

kontrapunktom dosade od koje valja pobjeći i muzike za ples u 

kojoj ćemo se izgubiti i Haustor koji već nastupnim albumom 

dragovoljno ostaje na margini Zagreba kao često šminkerskog 

i snobovskog grada, (možda) bili više zagrebački od debija Azre. 

“Sunčana strana ulice” to mijenja, ali, kvragu, i Film godinu dana 

kasnije izlazi sa “Zonom sumraka” na kojoj se uz mračnu 

istoimenu pjesmu nalazi i tako bolno precizna “Zagreb je hladan 

grad”. “U samo godinu dana Jura kao da je sa sjajne new wave 

supernove propao u crnu rupu svakodnevice. Kao tankoćutni 

pjesnik i glazbeni simbol Zagreba 80-ih zaprimljene podražaje 

pretočio je u konceptualni album na kojem je stihovima ocrtao 

pretkataklizmu socijalizma, alijenaciju i tjeskobu donedavno 

veselog svagdana, usamljenost (u ‘Zagreb je hladan grad’), urbane 

neuroze i dnevno političke dileme (u ‘Pljački stoljeća’). Apsolutno 

stoji da sa ‘Zonom sumraka’ nije uspio parirati Štuliću i 

‘Sunčanoj strani ulice’ (1981.), no unatoč tome ovo je već barem 

treći put da se moj život vrti po brazdama naslovne pjesme tog 

albuma Filma”, zapisao sam tijekom pandemijskog lockdowna. 

Zagreb je u 

pjesmama Azre 

i “balkanski” i 

“mitteleuropski” 

grad, a to je Johnny 

bolje shvatio 

i od Houre i od 

Stublića 

40

Prljavci objavljuju “Crno-bijeli svijet” već 1980. godine kao 

euforično-melankolični ska-pop-punk album na kojem su i tako 

zagrebačke pjesme “Zagreb” i “Nedjeljom ujutro” te obrada 

“17 ti je godina tek”, a i “Heroj ulice”, na kojem je Houra bio 

prisiljen pjevati, i posljednji album s Bogovićem “Korak od 

sna” s obradom šansone “Milioner” Zvonka Špišića, nepobitno 

su jako zagrebački albumi. Haustor 1981. izdaje EP “Majmuni 

i mjesec/Zima/Capri” koji je mogao nastati samo u Zagrebu, 

kao i njihovi kasniji albumi koji koketiraju s reggaeom i onime 

što ćemo zvati world music. Ako bismo gledali samo glazbeno, 

Film, Prljavci (s Bogovićem) i Haustor su bili i ostali zagrebačkiji 

od Azre. 

Zauzvrat, Johnny je u stihovima, a to valjda ide uz karakter, 

ali i uz gomilu pjesama koje je iz sebe izbacio 

od 1979. do 1983. godine, doista imao najviše opisa 

Zagreba i (nekih) njegovih što stvarnih, što imaginarnih 

stanovnika. Zagreb je u pjesmama Azre i “balkanski” 

i “mitteleuropski” grad, a to je Johnny bolje shvatio i od Houre 

i od Stublića, koji su do centra Zagreba imali više tramvajskih 

Haustor ‘81. izdaje EP “Majmuni i 

mjesec/Zima/Capri”, koji je mogao 

nastati samo u Zagrebu, kao i kasniji 

albumi benda koji koketiraju s 

reggaeom i onim što ćemo zvati world 

music. Gledajući samo glazbeno, 

Film, Prljavo kazalište i Haustor bili 

su i ostali zagrebačkiji od Azre 

ili autobusnih stanica nego Johnny, dok je Rundek bio najbliže 

Akademiji dramskih umjetnosti. Manje je od Houre i Stublića 

idealizirao Zagreb, premda su i oni znali biti otrovni spram 

svog (ruba) grada, a nije zauzeo ni Rundekovu off-poziciju, kojem 

centar Zagreba možda nije bio toliko magičan jer je živio 

desetak minuta biciklom od njega. Konkretnije, Johnny se 

prema Zagrebu u svojim stihovima odnosio kao i Krleža u svojim 

dramama. Izvana su to Glembayevi, gospoda, kultura i dame, 

ali iznutra su to jad, bijeda, krv i blato. Naravno, postoje i 

oni koje je Johnny volio, a ti su u njegovim pjesmama dobili 

svoje male spomenare, moguće i spomenike. No, da bi uronio 

u sve to, Johnny je morao ponirati i u sevdah (s kojim je i počeo) 

i u folk (s kojim je nastavio s kasnom Azrom i poslije nje). 

Na toj crti, opet kontradikcija u mom stavu, Johnny je moguće 

manje zagrebački pjesnik od Houre u prvoj polovici 80-ih, Stublića 

ili Rundeka. 

Najprimjerenije je da iznesenu dilemu svatko riješi sam za 

sebe, naročito kad govorimo o novom valu, koji je u Zagrebu 

trajao od 1979. do 1983., najkasnije do 1984. godine. Ali, što je također 

bitno, postoji i ono što se s junacima ovog teksta događalo 

nakon sumraka novog vala. Naravno da će mnogi reći da je 

“najzagrebačkiji” od svih njih, ali na drugi način, koji ima veze 

s promjenom Prljavaca od punk benda do nacional-rock sastava, 

ostao Houra. Drugi će reći da je to Jura, možda zato što 

već 30 godina nije objavio ništa novo, pa je time ostao zaleđen 

u vremenu i sjećanju. Treći će možda reći da bi to mogao biti i 

Hus, koji je također jako zagrebački pjesnik, ali se ovdje njime 

toliko ne bavimo jer je na scenu stupio bitno prije novog vala. 

A četvrti će možda reći da je to ipak Rundek jer njegova umjetnička 

karijera ostaje vitalna i svježa i nakon raspada Haustora. 

Jebiga, ne znam. Vi sami odaberite svog “najzagrebačkijeg 

pjesnika” novog vala i 80-ih, kako vam je po volji. I nemojte zanemariti 

ostale zagrebačke glazbene pjesnike koji su prethodili 

novome valu ili su na scenu stupili nakon njegova svršetka. 

41

GLAZBA, GRAD I FILM 

JE LI ZAGREBAČKI 

FILM IGNORIRAO 

GLAZBU? PA, NE BAŠ 

Pop glazbu počelo se razmjerno rano koristiti. Fadil Hadžić 

je za svoj film “Protest” koristio pjesmu “Grad” Drage 

Mlinarca i Grupe 220, a zatim im je naručio glazbu za vrlo 

popularnu dramu “Tri sata za ljubav” 

42

GRAD U 

PJESMAMA: 

MOJ ZAGREB, 

TAK IMAM TE 

RAD 

Rock glazba se i kasnije povremeno vezala s 

filmom. Goran Kulenović je svoj film “Pjevajte 

nešto ljubavno” (2007.) nazvao po pjesmi grupe 

Hladno pivo. U njoj ima puno rocka, razumljivo, 

jer su protagonisti članovi rock grupe 

Serija “Dnevnik 

velikog Perice” 

svojevrsni je 

nastavak megahita 

Kreše Golika 

“Tko pjeva zlo ne 

misli” 

Serija “Crno-bijeli 

svijet”, koja se 

odigrava u razdoblju 

novog vala, prati 

različite generacije. 

Samo je najmlađa 

generacija njome 

opčinjena 

Piše Nenad Polimac 

Da nije televizijskih serija “Dnevnik 

velikog Perice” i “Crno-bijeli 

svijet”, reklo bi se da Zagreb ignorira 

glazbu. Zapravo, ne baš potpuno, 

prva uistinu uspjela domaća 

komedija, “Martin u oblacima” 

Branka Bauera iz 1961., 

ima naslovnu pjesmu u izvedbi 

Ive Robića i često je izvođena na 

radiju. Zagrebačke šlagere mogli 

ste čuti u velikom beogradskom hitu “Ljubav i moda”, tamo 

su ih pjevali Ivo Robić i Gabi Novak, ona je izvodila svoju 

popularnu pjesmu “Ljubav ili šala”, no to joj nije bio prvi susret 

s filmom. U filmu-katastrofe (možemo to tako nazvati) “H- 

8” Nikole Tanhofera, nedavno proglašenim od strane kritičara 

najboljim ostvarenjem hrvatske kinematografije, njoj je dano 

počasno mjesto kad sudbinski otpjeva “Sretan put” Ljube Kuntarića, 

netom prije što će se sudariti autobus i kamion. Njezin 

glas smo često čuli u animiranim filmovima, krajnje nekonvencionalno 

korišten u modernističkom crtiću Vatroslava Mimice 

“Inspektor se vratio kući”. A pop glazba? Zapravo i nije tako 

loše, Fadil Hadžić je za svoj film “Protest” (1967) koristio pjesmu 

“Grad” Drage Mlinarca i Grupe 220, a zatim im je naručio 

glazbu za vrlo popularnu dramu o svakodnevici kućne pomoćnice 

“Tri sata za ljubav” (1968). U filmu su se i osobno pojavili 

kao bend koji svira na sceni. 

Svojevrsni simbol Zagreba bila je i animirana serija “Profesor 

Baltazar”, za koju je korištena uvijek ista glazbena tema Tomislava 

Simovića, skladatelja koji je opremio mnoge klasike 

Zagreb filma. Tomislav Radić je za svoj igrani prvijenac “Živa 

istina” naručio glazbu Arsena Dedića i uvrstio u film njegove 

dvije pjesme “Takvim sjajem može sjati” i “Balada o prolaznosti”. 

Petar Krelja se također sjetio Dedića za svoju komediju o 

Novom Zagrebu “Vlakom prema jugu” (1981), no u doba novog 

vala u filmu “Živi bili pa vidjeli” (1979) debitanata Brune Gamulina 

i Milivoja Puhlovskog na koncertnom podiju nisu se pojavili 

neki već itekako popularni zagrebački bendovi, nego ljubljanska 

grupa Buldožer, koja je, međutim, u Zagrebu imala jako 

puno poklonika. Rock glazba se i kasnije povremeno vezala 

s filmom, Goran Kulenović je svoj film “Pjevajte nešto ljubavno” 

(2007) nazvao po pjesmi grupe Hladno pivo, u njoj ima pu- 

43

U doba novog vala u filmu “Živi 

bili pa vidjeli” debitanata Brune 

Gamulina i Milivoja Puhlovskog 

na koncertnom podiju nisu se 

pojavili neki već itekako popularni 

zagrebački bendovi, nego ljubljanska 

grupa Buldožer, koja je, međutim, u 

Zagrebu imala jako puno poklonika 

44 

no rocka, razumljivo, jer su protagonisti članovi rock grupe. 

Glazba Hladnog piva odjekuje filmom, koji je uglavnom snimam 

u KSET-u, ali i u Jabuci i Močvari. Kulenović je potpisao 

režiju mnogih glazbenih spotova, a u serije koje je radio (“Bitange 

i princeze” i dr.) često je davao male uloge glazbenicima. 

Ipak, njegova najveća zasluga za rock glazbu je serija “Crno-bijeli 

svijet”, koja se odigrava u razdoblju novog vala, međutim, 

prati različite generacije od kojih neke nemaju veze s glazbom. 

Samo najmlađa generacija je njome opčinjena, već oni malo 

stariji žele postati novinari i fotografi, magazin “Start” i tjednik 

“Polet” znače im puno više od grupa koje sviraju u Kulušiću 

i Lapidariju. To ne znači da je glazba u seriji potpuno zapostavljena, 

neki od glumaca igraju rock zvijezde, a u epizodi 

koja se odigrava u Beogradu snimalo se u tamošnjem Studentskom 

kulturnom centru, u kojem je ponikao gotovo cjelokupni 

beogradski novi val. 

Koga zanima tadašnja glazbena scena, bolje je da pogleda 

dokumentarac Igora Mirković “Sretno dijete”, koji je malo previše 

opsjednut tužbalicom za Azrom i Johnnyjem Štulićem, no 

autor je tako htio i to je manje-više ostvario. To je vrlo solidan 

pregled glazbenih pravaca onog vremena i stoga je nezaobilazan 

za sve koje tako nešto zanima. Nazvan je po pjesmi Prljavog 

kazališta, koje je tek kasnije objavilo neke od svojih najvažnijih 

radova (“Mojoj majci” i dr.). 

Serija “Dnevnik velikog Perice” svojevrsni je nastavak megahita 

Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”, taj je bio nostalgična 

posveta Zagrebu između dva rata, pjevaju se pjesme koje 

su nešto značile dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, 

a ovdje je “mali Perica” već postao veliki, razmišlja čime 

će se baviti, a kako se u nekoliko navrata sugerira da je njegov 

otac bio zapravo gospodin Fulir (istina, taj baš nije imao sluha), 

mladić pomišlja na pjevačku karijeru. Odabir glazbe za seriju 

radio je Gordan Muratović, poznatiji kao Coco Mosquito iz 

Jinxa, i nimalo slučajno zapiknuo se za razdoblje prve polovice 

šezdesetih, kad su po njegovom sudu nastajali najbolji šlageri. 

Zato u seriji ima tako puno obrada pjesama Betty Jurković 

(“Nina”, “Ljuljaška” i dr.), koja je po sudu njega i njegove generacije 

ne samo izvrsna nego i pomalo zaboravljena pjevačica. 

Bilo bi fair da Croatia Records izda CD s glazbom iz serije, budući 

da su to originalni prepjevi. Imali smo tada sjajnu glazbu i 

sjajne pjevače, a došla je generacija koja sve to zna cijeniti. Bilo 

bi šteta da na nekoj od kasnijih repriza serije ustanovimo da 

po tom pitanju još ništa nije poduzeto.

Prva uistinu uspjela domaća komedija, 

“Martin u oblacima” Branka Bauera iz 

1961., ima naslovnu pjesmu u izvedbi 

Ive Robića i često je izvođena na radiju. 

Zagrebačke šlagere mogli ste čuti u 

velikom beogradskom hitu “Ljubav i 

moda”, gdje su ih pjevali Ivo Robić i 

Gabi Novak 

Svojevrsni simbol 

Zagreba bila je i 

animirana serija 

“Profesor Baltazar”, 

za koju je korištena 

uvijek ista glazbena 

tema Tomislava 

Simovića, skladatelja 

koji je opremio 

mnoge klasike 

Zagreb ilma 

NENAD POLIMAC 



1. Drago Diklić 

Zagreb je najljepši grad 

(Live at Lisinski; koncert u povodu 65 godina rada, 

2020.) 

Dvosatni koncert ima uspone (dvije nove pjesme o 

Zagrebu na tekstove Enesa Kiševića) i padove 

(gostovanje pokojnog gradonačelnika Milana Bandića 

koji komplimentira domaćinu na purgerstvu), ali ga se 

isplati pogledati u cijelosti jer legendarni pjevač izvodi 

šlagere himničkog naboja krajnje ležerno, s rukom u 

džepu. Pravi purger pjevao bi o “najlepšem”, a ne o 

“najljepšem” gradu. 

2. Zvonko Špišić 

Trešnjevačka balada, 1969. 

Šteta što nema više ovakvih pjesama o Zagrebu, kad 

se usmjere na određeni kvart puno su intimnije i 

osobnije. Ništa ovdje ne smeta, ni stihovi 

socijalističkog ozračja (suautor im je Drago Britvić). 

“Od sindikata ZET-a do gigantskih turbina”, spominje 

se Remiza i “streljana iza placa”, ulični pjevači i 

krovopokrivači, a Trešnjevku se naziva “čudnom 

republikom”. Znakovita je i “želja da sutra bude bolje 

nego danas”. 

3. Prljavo kazalište 

Laku noć tebi, Zagrebe, 2018. 

Neobična pjesma Prljavog kazališta u kojoj se Zagrebu 

prigovara da je poput djevojke koja uvijek pleše s 

krivim momcima, s inima s Tuškanca. Kao da se srami 

njih, skitnica s čijih cipela kaplju krv i blato predgrađa. 

Završetak je prigodan: “Pa kad se svoj gospodi daš, 

zadnji ples je valjda naš”. Koncertna verzija je puno 

duža i uzbudljivija, iako ni studijska nije za 

podcjenjivanje. 

4. Arsen Dedić 

Zagreb i ja volimo se tajno, 1984. 

Naš veliki autor klonio se parada i komplimenata, pa 

je valjda zato ovako naslovio svoju najpoznatiju 

pjesmu o Zagrebu. Njezini su stihovi samozatajni: “On 

drukčije voli neke druge/veže ga mnogo starih veza/ 

pa mora ljubav za me kriti/ali ni ja nisam bez 

obaveza”. Delikatno i nimalo deklarativno. 

5. Viki Glowatzky 

Zadnji fijaker, 1963. 

Sentimentalnu šansonu koja je premijerno izvedena 

na zagrebačkom festivalu 1963. skladao je Stjepan 

Mihaljinec, a tekst su napisali Drago Britvić i Pero 

Zlatar. Proglasili su je “najzagrebačkijom” pjesmom u 

posljednjih 100 godina i još je možete čuti na radiju. 

Tko je njezin protagonist? To je malo teže procijeniti, 

svakako ne stari vozač ijakera, jer onda jedan od 

stihova ne bi glasio: “Nas dva smo skupa vidli svega”. 

Spominje li uopće konja koji vozi ijaker? Bojim se da 

ne. 

45

46 

NASLOV TEME

47

Alma Prica 

Goran Grgić 

Darija Auguštan 

Filip 

Filipović 

Lovro Juraga 

VRAĆAM SE, 

ZAGREBE TEBI 

Glumci pjevaju: Trg Republike Hrvatske (ispred HNK), 

8. srpnja 2023., 21.30 

NEKI OD TVOJIH PRIJATELJA SU PJEVAČI 

(posveta 4M, Jimmyju Staniću i Dragi Dikliću) 

Idem i ja - Lovro Juraga, Igor Kovač, Ivan Colarić, Rok Juričić, Filip 

Vidović 

Dimnjačar - svi 

Mi smo dečki kaj pijemo stojećki - svi 

Mimi - Ivan Colarić 

Još samo večeras - Ivan Colarić 

Kužiš, stari moj - Filip Vidović 

NEKI OD TVOJIH PRIJATELJA SU AUTORI 

(posveta Ivici Krajaču, Stipici Kalogjeri i Arsenu Dediću) 

Cipelica/Vino i gitare - Ivana Boban, Mirta Zečević, Iva Jerković, 

Gloria Dubelj 

NEKI OD TVOJIH PRIJATELJA SU PJESNICI 

(posveta Dragi Britviću i Zvonimiru Golobu) 

Potraži me u predgrađu - Rok Juričić 

Golubovi - Ivo Gamulin Gianni 

Dušo moja - Gita Hajdarhodžić 

48

Filip Vidović 

Ivo Gamulin 

Gianni 

Gita 

Hajdarhodžić 

Gloria Dubelj 

Iva 

Jerković 

Igor Kovač 

Pjesme su odabrali i glumce uvježbali 

Ante Gelo i Nikša Kušelj 

MARA BRATOŠ 

NEKI OD TVOJIH PRIJATELJA SU KOMPOZITORI 

(medley Rajko Dujmić) 

Milena/Šuti moj dječače plavi/E moj Saša - Ivana Boban, Iva 

Mihalić, Jelena Perčin, Rok Juričić, Lovro Juraga, Igor Kovač, 

Nikša Kušelj, Mirta Zečević, Lana Barić 

Ključ je ispod otirača - Iva Jerković i Nikša Kušelj 

NEKI OD TVOJIH PRIJATELJA SU BENDOVI 

Novi fosili: Za dobra stara vremena - svi 

Drugi način: Prođe ovaj dan - Igor Kovač 

Drago Mlinarec i Grupa 220: Osmijeh - Rok Juričić 

Film: Dom - Lovro Juraga 

Prljavo kazalište: Ako tražiš nekoga - Goran Grgić 

Parni valjak: 041 (Zagreb ima isti pozivni) - Lovro Juraga 

NEKI OD TVOJIH PRIJATELJA SU PJEVAČI 

(dame iz drame/medley/Gabi & Zdenka) 

Nada - Ksenija Marinković 

On me voli na svoj način - Ivana Boban 

Frka - Lana Barić 

Vrati se u naše dane - Mirta Zečević 

49

Slavko Juraga 

Mirta 

Zečević 

Iva Mihalić 

Jelena Perčin 

Ivan Colarić 

Rok Juričić 

Lana Barić 

Ivana Boban 

Ksenija 

Marinković 

NEKI OD TVOJIH PRIJATELJA SU LJUBITELJI FILMA 

(Zagrebačka škola crtanog ilma i igrani ilmovi) 

Baltazar 

Mali leteći medvjedići 

Ne daj se Floki/Dani/Himna zadrugara - svi 

Dan koji se pamti - Nikša Kušelj 

NEKI OD TVOJIH PRIJATELJA SU BARDOVI 

(posveta Zvonku Špišiću, Karlu Metikošu i Aliju Kabilju) 

Milioner - Goran Grgić 

Barbara - Slavko Juraga 

Život moj - Alma Prica 

Ljubavna pjesma - Gita Hajdarhodžić i Lovro Juraga 

Neka cijeli ovaj svijet - Filip Filipović i Darija Auguštan 

NEKI OD TVOJIH PRIJATELJA SMO MI KOJI PJEVAMO TVOJE 

PJESME 

Vraćam se, Zagrebe, tebi - Filip Filipović i Darija Auguštan & svi 

Zagrebačkim ulicama - svi 

Moj Zagreb, tak imam te rad - Gita Hajdarhodžić 

50

51

52 

NASLOV TEME

Zagrebe, vraćam se, tebi

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?