Zagrebe, vraćam se, tebi

Johnny se prema Zagrebu u svojim
stihovima odnosio kao Krleža u
svojim dramama. Izvana su to
Glembajevi, gospoda, kultura i
dame, ali iznutra su to jad, bijeda,
krv i blato. Naravno, postoje i
oni koje je Johnny volio, a ti su u
njegovim pjesmama dobili svoje male
spomenare, moguće i spomenike
gradske vizure Azra nije izgledala toliko kao “zagrebački bend”
kao što su to izgledali Prljavci, Film i Haustor.
U jednoj od svojih kolumni na portalu Music-box.hr, onoj
o Azrinoj pjesmi “Balkan”, Ambrozić piše: “Ako je potpisniku
dozvoljeno da parafrazira samog sebe, iz jednog davnog teksta
u magazinu Ritam: dok je Bregović poseljačio rokenrol, Štulić
je rokenrolizovao seljaštvo, i ta njegova prosvetiteljska misija
obznanjena je upravo na prvom singlu grupe Azra, s kojeg se
istaknula numera ‘Balkan’. Zapravo, kad sam je čuo na radiju
negde 1979., u prvi mah sam, pre svega zbog imena sastava, pomislio
da je u pitanju neka od novih bosanskih grupa, ali mi je
do kraja pesme postalo jasno da s tim utiskom nešto nije u redu
jer su se pominjali Pankrti - tada još široj javnosti ne mnogo
poznat bend. Ovakvo prepoznavanje avangardnih tendencija
i njihovo smeštanje u pozitivan kontekst moralo je pripadati
samo nekoj geografskoj odrednici bližoj Ljubljani i nekome
tko ih je stvarno video, u vreme kada je time mogao da se malo
tko pohvali. Zato Zagreb nije bio iznenađenje, mada je ovo
verovatno jedina autentična glorifikacija Balkana, proizašla iz
njegovog kulturnog miljea”.
Ovo navodim jer sam ranih 80-ih kao srednjoškolac
znao s prijateljima debatirati o tome tko je najbolje
u zagrebačkom novom valu utjelovio Zagreb. Jest
da je Johnny imao cijelu galeriju likova koji su zaista
živjeli u Zagrebu, opisa koji su mogli nastati samo u Zagrebu,
toponima koji su samo zagrebački i jako je puno Novog Zagreba
u njegovim pjesmama, no meni je to uvijek bilo i ostalo
i dosta balkanski (rock). Neki moji prijatelji su smatrali isto, a
neki drugi ne. Njima je Johnny bio i ostao zagrebačkiji i od Houre
i od Stublića i od Rundeka. Usput, ali ne manje važno, Štulić
i Stublić nikako nisu mogli zajedno, pa su 1978. Stublić, Pelajić,
Novoselić i Juričić otišli i oformili Film, a Johnny je oko
sebe, nakon kratke i neuspješne avanture u Parnom valjku,
osnovao tročlanu Azru s Leinerom i Hrnjakom, onu i onakvu
kakvu pamtimo u kolektivnoj memoriji.
Da ne citiram više Ambrozića - radije čitajte njegove kolumne
- želim reći da su mi debi album Kazališta s još zaoštrenije
postavljenom socijalnom slikom Zagreba, prvijenac Filma s
kontrapunktom dosade od koje valja pobjeći i muzike za ples u
kojoj ćemo se izgubiti i Haustor koji već nastupnim albumom
dragovoljno ostaje na margini Zagreba kao često šminkerskog
i snobovskog grada, (možda) bili više zagrebački od debija Azre.
“Sunčana strana ulice” to mijenja, ali, kvragu, i Film godinu dana
kasnije izlazi sa “Zonom sumraka” na kojoj se uz mračnu
istoimenu pjesmu nalazi i tako bolno precizna “Zagreb je hladan
grad”. “U samo godinu dana Jura kao da je sa sjajne new wave
supernove propao u crnu rupu svakodnevice. Kao tankoćutni
pjesnik i glazbeni simbol Zagreba 80-ih zaprimljene podražaje
pretočio je u konceptualni album na kojem je stihovima ocrtao
pretkataklizmu socijalizma, alijenaciju i tjeskobu donedavno
veselog svagdana, usamljenost (u ‘Zagreb je hladan grad’), urbane
neuroze i dnevno političke dileme (u ‘Pljački stoljeća’). Apsolutno
stoji da sa ‘Zonom sumraka’ nije uspio parirati Štuliću i
‘Sunčanoj strani ulice’ (1981.), no unatoč tome ovo je već barem
treći put da se moj život vrti po brazdama naslovne pjesme tog
albuma Filma”, zapisao sam tijekom pandemijskog lockdowna.
Zagreb je u
pjesmama Azre
i “balkanski” i
“mitteleuropski”
grad, a to je Johnny
bolje shvatio
i od Houre i od
Stublića
40