Zagrebe, vraćam se, tebi

“Zagrebačkim ulicama” rezimira
na neki način pjesme posvećene
Zagrebu proteklih desetljeća, i to
ne samo zato što spominje
pojedina, već razglašena mjesta
radosti i sjete. Kod Črnka vjetar
zapuše s Medveščaka, njišu se
krošnje javora
Neki skladatelji, pjevani pjesnici i pjevači vraćali se himnodiji
Zagrebu, drugi su ‘tek’ gostovali. Vraćali su se, npr. Špišić
i Robić, koji su drugo polje autorskog identiteta stekli posvetama
gradu i njegovim dijelovima. Zadržali se izrazi otvorene
ljubavi. Pjesmu je dobio plavi tramvaj, potocima se pridružio
Kuniščak. Balada postala vergilijevska, trešnjevačka idila,
počela je promocija zdrave šetnje, a danas ‘zabranjeni’ Cmrok
ušao je među note ležeći na sanjkama.
Među pobrojanim pjesmama novi je vrhunac zapjevao Jadranko
Črnko, skladatelj, pjesnik i pjevač, jednom riječi: kantautor,
na Zagrebačkom festivalu 80., u sklopu Večeri zagrebačkih
pjesama. ‘Zagrebačkim ulicama’ dodao je na istim Večerima,
dvije godine kasnije ‘Vlaškom, dalje do placa’. Premda
je s glazbene scene izostajao 20-ak godina, njegova himnodija
živi. Pripadao je pjesnicima i kantautorima koji malo pišu, poput
‘pisanog’ Vladimira Vidrića. (Obojica pravnici.)
’Zagrebačkim ulicama’ rezimira, na neki način pjesme posvećene
Zagrebu proteklih desetljeća, i to ne samo zato što spominje
pojedina, već razglašena mjesta radosti i sjete. Kod Črnka
vjetar zapuše s Medveščaka, njišu se krošnje javora, on čuje:
‘Kada udari s Griča podne/ preko Trga prema jugu’. A na udar
gričkog topa reagiraju ptice, golubovi ‘polete/ prema nebu kao
drugu’. Kome smeta to što su ‘Golubovi’ imali samostalnu pjesmu,
u kome su ‘vješti piloti od perja’ u lakim mašinama.
U
pjesmama o gradu poneki se motivi moraju ponavljati,
da bio ostao prepoznatljiv i svoj. Takav je Zrinjevac:
‘Jesen na Zrinjevcu’ napisao je Arsen Dedić
70., pseudonim: Krimov. U pjesmi ‘Parkovi, parkovi’
proslavio je iste za note Alfija Kabilja, potcrtao je činjenicu
da su parkovi ‘srca grada’. Poistovjetio je njih i ‘paviljone muzike
i ruža’. A Črnko objasnio da se Zagreb i on smiješe jedno drugom
‘kad se djeca zaigraju/ kad Zrinjevac zazeleni’.
Pri kraju ‘Zagrebačkih ulica’ poželio je da ga Zagreb ‘čuva
kao mati’. I ‘prešaltao’ se na strofu kajkavskog, slikajući ulice
‘slengom’, koji stvaraju domoroci i dojdeki koji, eto, prolaze
vratima Glavnog kolodvora, kao što smo prošli mi ili naši
stari. Objasnio je, u intervjuima da su ‘Ulice’ nastale ‘slučajno’.
Urednik Boris Ciglenečki osmislio je Večeri zagrebačkih
pjesama, koncem 70-ih: ‘A ja sam na zadanu temu odreagirao
na najbolji mogući način. I napisao pjesmu’. Takve i te večeri
predstavljaju naklon spomenutim i nespomenutim himnodičarima.
Na pitanje ‘da li voli Zagreb’ Črnko odgovara: ‘Kada sam rekao
‘ne’, voditelj me čudno pogledao. Objasnio sam mu da taj
osjećaj, volim li Zagreb ili ne, nemam, jednostavno živim za
Zagreb’. Glazbenik i producent Ante Gelo probudio je interes
za ovaj njegov evergrin okrutnog travnja 2020., kada je ‘Zagrebačkim
ulicama’ izabrao za izvedbu zbora Zagrepčana pogođenih
potresnom pandemijom i pandemijskim potresom. I time
je demonstrirao ljekovitu, drugačiju svrhu posvetnica. Pjevačima
su pomagali telefoni i kompjutori, ‘lockdown’ je bio na
snazi.
Iste godine kada se pojavio šlager ‘Zagreb, Zagreb’, na Beogradskom
proljeću Dušan Jakšić pjevao je ‘Beograde, Beograde’,
na tekst Đorđa Marjanovića. Poneki taktovi ‘vukli’ su na
koračnicu, barem mene sluhista. Kao da je počinjalo međurepubličko
natjecanje u himnodiji: ‘Pjevajmo voljenom gradu’.
To su slične pjesme, na prvi pogled, bez obzira o kome je gradu
riječ. Stoljetne zidine i riječne obale dobivaju glavnu ulogu:
‘Beograde, Beograde/ na ušću dveju reka ispod Avale’, ‘već
vekovima čuvaš beo lik’. Jakšić je ‘geografiju’ volio, pjevao je o
čamcu na Tisi, u čast Dunavu, ali isto tako Tari, planini Zlatiboru,
kao i ‘Uspavanku Skoplju’ ‘60. Beogradu se vraćao u ‘Skadarliji’
i ‘Serenadi Beogradu’. Na ovdje izdvojeni teritorij doveo
je, za ruku ‘Dečaka iz predgrađa’.
Šezdesete su bogatije himnodijom od 70-tih. Godinu poslije
Zagreba i Beograda, grad na jadranskoj obali dobio je identitetski
šlager: ‘Nima Splita do Splita’. Napisali su ga ‘žabari’ Nikica
Kalogjera i Ivica Krajač, a pjevali Tereza Kesovija i Toni Kljaković;
poslije je, godinama ‘otvarao’ Splitski festival bez teksta,
svi smo ga znali, barem refren.
Na Krkljuševu ‘Serenadu Opatiji’ nastavio se poklič: ‘Svi gremo
za Opatiju’ Vjekoslava Kneževića, koji je napisao ‘Di je moj
Split’ još ‘56. I ‘gradić nasrid Hvara, Jelsa’ dobila pjesmu, Kaštela
je imala prije. Ovamo se mogu pribrojiti Robićeve izvedbe:
‘Riječko veče’, ‘Jedno ljeto na otoku Nikola’, ‘Jedne zime na
Hvaru’, ‘Pjesma Dubrovniku’ i druge.
Na glazbenoj pozornici zadržali se i strani gradovi,
premda se uvozni šlageri prevode daleko manje.
Robić je pjevao ‘Praznik za Amsterdam’, ‘Casetta
in Canada’, Veneciji posvetio ‘Gondolijera’. Poslije
‘Volim Pariz’ ‘55. Stjepan Đimi Stanić prelazi na drugi kontinent,
pjeva New Orleansu ‘64. A Mišo Kovač snima prepjev
‘San Francisco’ ‘67. Popis gradova je dug, naoko neiscrpan.
Za kraj, spomenut ću meni prisnu pjesmu ‘Zagreb i ja se volimo
tajno’, a izašla je na Dedićevom albumu ‘Provincija’ ‘84.
Dvije godine kasnije objavio je istoimenu knjigu pjesama, s fotografijama
Tomislava Rastića. Izdvaja se među nastojanjima
da se grad Zagreb oživi i učini čovjekolikim u zabavnoj glazbi.
Ljubav grada i pojedinca ovdje je opipljiva. Pjesnik se sastajao
s gradom ‘pod velom noći, negdje na Griču’ – vjerojatno u
Jurjevskoj ulici, gdje je stanovao kao student.
Primijetio je da Zagreb ‘veže mnogo starih veza/ pa mora
ljubav za me kriti/ a nisam ni ja bez obaveza’. ‘Njegovi ne bi
sretni bili/ A možda ne bi niti moji’. Vole se ‘tajno’ kao par, ‘u
tuđoj sobi uz glazbu kiše’. Pjesnik je sklopio pakt s gradom. Ta
ljubav nije manja intimna od ljubavi mladih. Istinitost u odnosu
njena je pretpostavka: ‘Zagreb i ja se volimo tajno/ Bez pisama
i razglednica/ Mi smo ko slavni ljubavnici/ Iz zavađenih
porodica’.
Zagreb jest Julija, a svi mi prolaznici, kao Romeo čekamo
pod njenim balkonom, mi smo privremeni stanovnici. Konačno,
najveći dio pjevača Zagrebu je u 20-im i ranim 30-im godinama,
kao što su i danas pjevači na festivalima. Stariji poput
Ive Robića samo su iznimke, takvi su uopće starci. I mladenačka
ljubav prema gradu gorljivija jest od ‘zrele’. Što joj se smije
zamjerati.
*
Post scriptum: Doživotni predsjednik Josip Broz Tito odlikovao
je Zagreb 16. rujna ‘75. ordenom grada heroja. To su prije
njega učinili himnodičari, kasnio je. Poput poete, krstio je Savu
i stare zidine – narodnim herojima. Oni to jesu, isto kao sva
dodirnuta mjesta: Cmrok, Zrinjevac, Ilica, Gornji grad i druga.
I ostaju herojima.
13