Donio je Drago Britvić iz Pitomače pregršt radosti. “Rođeni” Dalmatinac i Zagrepčan, postao je vlastita pjesma. U njegovim stihovima, u Špišićevu glasu još živetrešnjevačko kino, tapkaroši i koštičari 12
“Zagrebačkim ulicama” rezimira na neki način pjesme posvećene Zagrebu proteklih de<strong>se</strong>tljeća, i to ne samo zato što spominje pojedina, već razglašena mjesta radosti i sjete. Kod Črnka vjetar zapuše s Medveščaka, njišu <strong>se</strong> krošnje javora Neki skladatelji, pjevani pjesnici i pjevači vraćali <strong>se</strong> himnodiji Zagrebu, drugi su ‘tek’ gostovali. Vraćali su <strong>se</strong>, npr. Špišić i Robić, koji su drugo polje autorskog identiteta stekli posvetama gradu i njegovim dijelovima. Zadržali <strong>se</strong> izrazi otvorene ljubavi. Pjesmu je dobio plavi tramvaj, potocima <strong>se</strong> pridružio Kuniščak. Balada postala vergilijevska, trešnjevačka idila, počela je promocija zdrave šetnje, a danas ‘zabranjeni’ Cmrok ušao je među note ležeći na sanjkama. Među pobrojanim pjesmama novi je vrhunac zapjevao Jadranko Črnko, skladatelj, pjesnik i pjevač, jednom riječi: kantautor, na Zagrebačkom festivalu 80., u sklopu Večeri zagrebačkih pjesama. ‘Zagrebačkim ulicama’ dodao je na istim Večerima, dvije godine kasnije ‘Vlaškom, dalje do placa’. Premda je s glazbene scene izostajao 20-ak godina, njegova himnodija živi. Pripadao je pjesnicima i kantautorima koji malo pišu, poput ‘pisanog’ Vladimira Vidrića. (Obojica pravnici.) ’Zagrebačkim ulicama’ rezimira, na neki način pjesme posvećene Zagrebu proteklih de<strong>se</strong>tljeća, i to ne samo zato što spominje pojedina, već razglašena mjesta radosti i sjete. Kod Črnka vjetar zapuše s Medveščaka, njišu <strong>se</strong> krošnje javora, on čuje: ‘Kada udari s Griča podne/ preko Trga prema jugu’. A na udar gričkog topa reagiraju ptice, golubovi ‘polete/ prema nebu kao drugu’. Kome smeta to što su ‘Golubovi’ imali samostalnu pjesmu, u kome su ‘vješti piloti od perja’ u lakim mašinama. U pjesmama o gradu poneki <strong>se</strong> motivi moraju ponavljati, da bio ostao prepoznatljiv i svoj. Takav je Zrinjevac: ‘Je<strong>se</strong>n na Zrinjevcu’ napisao je Ar<strong>se</strong>n Dedić 70., p<strong>se</strong>udonim: Krimov. U pjesmi ‘Parkovi, parkovi’ proslavio je iste za note Alfija Kabilja, potcrtao je činjenicu da su parkovi ‘srca grada’. Poistovjetio je njih i ‘paviljone muzike i ruža’. A Črnko objasnio da <strong>se</strong> Zagreb i on smiješe jedno drugom ‘kad <strong>se</strong> djeca zaigraju/ kad Zrinjevac zazeleni’. Pri kraju ‘Zagrebačkih ulica’ poželio je da ga Zagreb ‘čuva kao mati’. I ‘prešaltao’ <strong>se</strong> na strofu kajkavskog, slikajući ulice ‘slengom’, koji stvaraju domoroci i dojdeki koji, eto, prolaze vratima Glavnog kolodvora, kao što smo prošli mi ili naši stari. Objasnio je, u intervjuima da su ‘Ulice’ nastale ‘slučajno’. Urednik Boris Ciglenečki osmislio je Večeri zagrebačkih pjesama, koncem 70-ih: ‘A ja sam na zadanu temu odreagirao na najbolji mogući način. I napisao pjesmu’. Takve i te večeri predstavljaju naklon spomenutim i nespomenutim himnodičarima. Na pitanje ‘da li voli Zagreb’ Črnko odgovara: ‘Kada sam rekao ‘ne’, voditelj me čudno pogledao. Objasnio sam mu da taj osjećaj, volim li Zagreb ili ne, nemam, jednostavno živim za Zagreb’. Glazbenik i producent Ante Gelo probudio je interes za ovaj njegov evergrin okrutnog travnja 2020., kada je ‘Zagrebačkim ulicama’ izabrao za izvedbu zbora Zagrepčana pogođenih potresnom pandemijom i pandemijskim potresom. I time je demonstrirao ljekovitu, drugačiju svrhu posvetnica. Pjevačima su pomagali telefoni i kompjutori, ‘lockdown’ je bio na snazi. Iste godine kada <strong>se</strong> pojavio šlager ‘Zagreb, Zagreb’, na Beogradskom proljeću Dušan Jakšić pjevao je ‘Beograde, Beograde’, na tekst Đorđa Marjanovića. Poneki taktovi ‘vukli’ su na koračnicu, barem mene sluhista. Kao da je počinjalo međurepubličko natjecanje u himnodiji: ‘Pjevajmo voljenom gradu’. To su slične pjesme, na prvi pogled, bez obzira o kome je gradu riječ. Stoljetne zidine i riječne obale dobivaju glavnu ulogu: ‘Beograde, Beograde/ na ušću dveju reka ispod Avale’, ‘već vekovima čuvaš beo lik’. Jakšić je ‘geografiju’ volio, pjevao je o čamcu na Tisi, u čast Dunavu, ali isto tako Tari, planini Zlatiboru, kao i ‘Uspavanku Skoplju’ ‘60. Beogradu <strong>se</strong> vraćao u ‘Skadarliji’ i ‘Serenadi Beogradu’. Na ovdje izdvojeni teritorij doveo je, za ruku ‘Dečaka iz predgrađa’. Šezde<strong>se</strong>te su bogatije himnodijom od 70-tih. Godinu poslije Zagreba i Beograda, grad na jadranskoj obali dobio je identitetski šlager: ‘Nima Splita do Splita’. Napisali su ga ‘žabari’ Nikica Kalogjera i Ivica Krajač, a pjevali Tereza Kesovija i Toni Kljaković; poslije je, godinama ‘otvarao’ Splitski festival bez teksta, svi smo ga znali, barem refren. Na Krkljuševu ‘Serenadu Opatiji’ nastavio <strong>se</strong> poklič: ‘Svi gremo za Opatiju’ Vjekoslava Kneževića, koji je napisao ‘Di je moj Split’ još ‘56. I ‘gradić nasrid Hvara, Jelsa’ dobila pjesmu, Kaštela je imala prije. Ovamo <strong>se</strong> mogu pribrojiti Robićeve izvedbe: ‘Riječko veče’, ‘Jedno ljeto na otoku Nikola’, ‘Jedne zime na Hvaru’, ‘Pjesma Dubrovniku’ i druge. Na glazbenoj pozornici zadržali <strong>se</strong> i strani gradovi, premda <strong>se</strong> uvozni šlageri prevode daleko manje. Robić je pjevao ‘Praznik za Amsterdam’, ‘Ca<strong>se</strong>tta in Canada’, Veneciji posvetio ‘Gondolijera’. Poslije ‘Volim Pariz’ ‘55. Stjepan Đimi Stanić prelazi na drugi kontinent, pjeva New Orleansu ‘64. A Mišo Kovač snima prepjev ‘San Francisco’ ‘67. Popis gradova je dug, naoko neiscrpan. Za kraj, spomenut ću meni prisnu pjesmu ‘Zagreb i ja <strong>se</strong> volimo tajno’, a izašla je na Dedićevom albumu ‘Provincija’ ‘84. Dvije godine kasnije objavio je istoimenu knjigu pjesama, s fotografijama Tomislava Rastića. Izdvaja <strong>se</strong> među nastojanjima da <strong>se</strong> grad Zagreb oživi i učini čovjekolikim u zabavnoj glazbi. Ljubav grada i pojedinca ovdje je opipljiva. Pjesnik <strong>se</strong> sastajao s gradom ‘pod velom noći, negdje na Griču’ – vjerojatno u Jurjevskoj ulici, gdje je stanovao kao student. Primijetio je da Zagreb ‘veže mnogo starih veza/ pa mora ljubav za me kriti/ a nisam ni ja bez obaveza’. ‘Njegovi ne bi sretni bili/ A možda ne bi niti moji’. Vole <strong>se</strong> ‘tajno’ kao par, ‘u tuđoj sobi uz glazbu kiše’. Pjesnik je sklopio pakt s gradom. Ta ljubav nije manja intimna od ljubavi mladih. Istinitost u odnosu njena je pretpostavka: ‘Zagreb i ja <strong>se</strong> volimo tajno/ Bez pisama i razglednica/ Mi smo ko slavni ljubavnici/ Iz zavađenih porodica’. Zagreb jest Julija, a svi mi prolaznici, kao Romeo čekamo pod njenim balkonom, mi smo privremeni stanovnici. Konačno, najveći dio pjevača Zagrebu je u 20-im i ranim 30-im godinama, kao što su i danas pjevači na festivalima. Stariji poput Ive Robića samo su iznimke, takvi su uopće starci. I mladenačka ljubav prema gradu gorljivija jest od ‘zrele’. Što joj <strong>se</strong> smije zamjerati. * Post scriptum: Doživotni predsjednik Josip Broz Tito odlikovao je Zagreb 16. rujna ‘75. ordenom grada heroja. To su prije njega učinili himnodičari, kasnio je. Poput poete, krstio je Savu i stare zidine – narodnim herojima. Oni to jesu, isto kao sva dodirnuta mjesta: Cmrok, Zrinjevac, Ilica, Gornji grad i druga. I ostaju herojima. 13
Change language