Zagrebe, vraćam se, tebi

Mogao se zadovoljiti uspjesima, brojnim
hitovima i gradskim himnama, u njima je
opjevao sirotinjsku periferiju, njene ljubavi
i kvarnosti, trebao je sjediti u dvorištu
kućice u Končarevoj, na broju 35, do
slastičarnice i ograde gimnazije u
Dobojskoj, ali Špišić je aktivno sudjelovao u
društveno-političkom životu
Na staroj singlici, maloj ploči od 45
okretaja, iz 1974., kantautor Zvonko
Špišić objavio je dvije pjesme:
‘Ja putujem s tobom’ i ‘ ‘Bicikl’;
žanr: ‘pop’, stil: ‘chanson’. Pjesme
je reklamirao natpis, na naslovnici:
15. festival zabavne muzike Jugoslavenske
radiotelevizije – Opatija
1974.
Na obali je izveo pjesmu ‘Ja putujem’, tako da je ‘Bicikl’ ispadao
manje važnim dodatkom, B-stranom. Slično je bilo sa
singlicom iz 1969: naslov ‘Katarina’ ispisan je velikim slovima
dok je ‘Trešnjevačka balada’ pisana mnogo manjim. Špišićevim
klasicima nije smetala B-strana, nisu marili je li takav raspored
odredio izdavač, Jugoton, ili sam autor. Opetovano, pjesme
su preživjele, i vraćale se na scenu.
Zasjao je ‘Bicikl’ mladenačkim sjajem proteklog svibnja
ove, 2023., izvodili ga student glume Lovro Juraga i pjevač,
mentor Vjeko Ključarić, i to u formatu ‘Zvijezde pjevaju’. Dobro
je pola stoljeća ‘pazilo’ na to djelo, progovorilo novim glasovima
i obrazima. Sitnosopstvenički, agramerski mentalitet,
koji su autori ‘razradili’ još uvijek je živ, publika mu se, još jednom
‘divila’.
U šansoni – romanu opisan je prijelaz iz 50-ih u 60-te i društveno-političke
prilike, iako počinje jednostavno: ‘Ovdje se radi
o dva kotača, o dvije tri štange i jednom zicu’. Junaci su odrastali
u istoj klupi, po skrivećki pušili ‘u istoj šupi’. Počelo je od
‘prvih praćki’, završilo u dugim hlačama. Ja-pripovjedač i ‘prijatelj
Pero’ bili su ratnici, ‘u istoj četi, pod kišom granata’, nosili
su glavu ‘u istoj torbi’. ‘Ja’ je mučila sumnja: hoće li mu Pero
posuditi prijeko potrebni bicikl.
Posljednji argument ‘za’ posudbu ujedno je najteži, društveni:
stradao je zato što je bio krsni kum Perinom sinu, ‘kad
nitko od naših nije to htio’ (ući u crkvu). Pa, bili su partizani:
‘Izgubih člansku zbog takvog gafa’, to jest crvenu knjižicu
Saveza komunista Jugoslavije, od 3-4 listića. A to se dogodilo
mnogima. U pitanje je bila moralno-politička podobnost, preduvjet
za svaki posao i budućnost.
Protagonist za bicikl neće ni upitati, već će poslati i prijatelja
i bicikl u ‘vražju mater’, zastavši pred njegovim vratima.
Kakvo je ovo prijateljstvo u kome postoji sumnja u posudbu
na 2-3 sata. Šansona je zagazila u goruću etičku dilemu. Koliko
vrijede sjećanja naprama prijevoznom sredstvu.
Bio je to kratki dio jedne pjesme, ali za umjetnika Špišića
predstavljao je mnogo više. Pisao je ‘nježne’ balade ali, isto tako,
ako ne i više bio je društeni kroničar bez dlake na jeziku. Za
njega je šansona i umjetnost odraz društva, u njoj se baš ništa
ne može zatajiti u ime vlastitog probitka. Metafora o članskoj
Na dnu ove
fotograije
piše: “Četiri
Veličanstvena:
Vice Vukov,
Drago Diklić,
Zvonko Špišić
i Ivo Robić,
Toronto 1985.”
iskaznici predstavljala je hiper-realističnu društvenu sliku. I
ne sasvim bezopasnu.
Kad na Zagrebfestu ‘63. izvodi ‘Milionera’, opet na stihove
Britvića, tad Zvonko Špišić potpisuje svojevrsni programski
letak: ‘Da, da/ dolar i lira su hrpe papira/ i sreću ne kupujem za
njih./ Moja moneta je šira od svijeta/ i zove se/ osmijeh ili stih’.
Ali, bez ‘dinara’, danas eura, ne može se kupiti kruh. Za njim
stupa Špišićeva jutarnja smjena nasipom iznad potoka (Črnomerca).
Drugim riječima, premda je zagovarao osmijeh pamtio
je kožu od koje nastaje. Bio je pjesnički ‘tip’, a ujedno društveni
kritik.
Mogao se zadovoljiti uspjesima, brojnim hitovima i gradskim
himnama, u njima je opjevao sirotinjsku periferiju, njene
ljubavi i kvarnosti, trebao je sjediti u dvorištu kućice u Končarevoj,
na broju 35, do slastičarne i ograde ‘dobojske’ gimnazije,
ali Špišić je aktivno sudjelovao u društveno-političkom
životu, pokušavao je pomoći ‘sirotinji’, tzv. običnim ljudima.
Bio je saborski zastupnik (‘72 – ‘76), pa odbornik u zagrebačkoj
16