Po<strong>se</strong>ban odjel među šlagerima namijenjen je zemljovidu, urbanom ili gradskom, štoviše u njemu postoje pod-odjeli za neke gradske dijelove, kao što su parkovi, trgovi i fontane. Teško je razlučiti kamo pripadaju rijeke, jesu li po<strong>se</strong>bna ladica: pojavljuju <strong>se</strong>, nerijetko u istim pjesmama s drugim simbolima. Šlagerski gradovi i rijeke doimaju <strong>se</strong> dijelom zaboravljene dječje igrice u kojoj svaki igrač ispisuje stupce na bijelom listu papira A-4, namijenjene njima, pa dopisanim planinama, morima, državama itd. Tko više zna te ispiše, pobjeđuje. Poticala <strong>se</strong> kreativna konkurencija. Razumije <strong>se</strong>, to je prije kompjutera, vrijeme himničkih pjesama, početkom ‘zlatnih’ 60-ih godina. Odavno supostoje pjesme posvećene gradovima, ali upravo u spomenutom deceniju razvija <strong>se</strong> svojevrsna urbana himnodija. Gradovi, nadasve grad Zagreb pojavljuju <strong>se</strong> u vodećim skladbama, i to u antropomorfnom, čovjekolikom obliku. Zagreb je najljepši grad i pjevač ga, po tekstopiscu najviše voli. Dakako, takav je svaki opjevani grad. Ili zavičaj. Tko bi slušao šlager o kakvom ružnom gradu, opjevao ga iz mržnje, tko bi preslušao šlager o ružnoj djevojčici. Netko, ipak bi, rodoljupci. Među prvim zbirkama ‘svih’ šlagera o Zagrebu izašla je longplejka, ploča ‘Tebi, grade moj’ (Jugoton, 1970), poslije dotisnuta u više izdanja. Na čelu ovih14 kompozicija – žanr: pop, stil ‘šansona i šlager’, našla <strong>se</strong> Krkljuševa ‘Pjesma Zagrebu’ (‘49). Prva <strong>se</strong> pojavila među modernim pjesmama o gradu, na valovima sve slušanijeg radija. Po kućama <strong>se</strong> širio radio-prijemnik ‘Kosmaj 49’, proizvod beogradske tvornice Nikola Tesla. I duga skala nepoznatih bjelosvjetskih gradova namigivala je zelenim okom slušaocima, najviše pionirima i omladincima. Pjesnik Zvonimir Krkljuš bio je izravan, preuzimajući postojeće atribute. Bio je na ti sa Zagrebom: ‘Bliještiš sav u sjaju’, komplimentirao mu, iako još treba, dokraja pomesti šutovinu i prašinu zaostalu iz ratnih godina. Grad je za njega ‘radost, sreća sva’, tu miriše proljetno cvijeće: ‘O bijeli Zagreb grad/ u <strong>tebi</strong> svatko hoće živjet rad’. Bez ustručavanja izjavljuje: ‘Dragi grade moj’, ‘volim te’. Na spomenutoj ploči skupljene su redom sve, opet pod navodnicima, pjesme koje su slušaoci tijekom de<strong>se</strong>tljeća pratili i pjevali: ‘Zadnji fijaker’ (pjevao Viki Glovacki; tekst: Drago Britvić i Pero Zlatar, note: Stjepan Mihaljinec); ‘Moj Zagreb, tak imam te rad’ (Dušan Dančuo; tekst i glazba: Drago Brahm); ‘Na Griču’ (Toni Kljaković; Blanka Chudoba, Rudolf Mahalup); ‘Podoknica Zagrebu’ (Ivo Robić; L. Bamber, moguće Lovro Županović); ‘Je<strong>se</strong>n na Zrinjevcu’ (Ivo Robić; Igor Krimov /Ar<strong>se</strong>n Dedić/, Mario Bogliuni); ‘Tebi, grade moj’ (Zdenka Vučković i Ar<strong>se</strong>n Dedić; Pavao Cindrić, Pero Gotovac). 60-e jesu riznica himnodije Zagrebu. Iz nje je moguće konstruirati šlagersku topografiju grada. Ulicama su još vozili fijakeri - stajalište je pred Glavnim kolodvorom, fijakeristi su nosili kožnate šilt-kape Na drugoj strani iste LP ploče slijede: ‘Zagreb, Zagreb’ (Marko Novo<strong>se</strong>l; Justina Sappe, Alfons Vučer); ‘Po Gornjem gradu’ (Toni Leskovar; Stjepan Jakševac, M. Gavrilović); ‘Golubovi’ (Ivo Robić; Drago Britvić, Branko Mihaljević); ‘Pismo’ (Boris Babarović; D. Britvić, A. Vučer); ‘Ilica u noći’ (Anica Zubović; D. Britvić, A. Vučer); ‘Trešnjevačka balada’ (Z. Špišić; D. Britvić, Z. Špišić). I na posljednjem mjestu prvog izdanja ‘Servus, Zagreb moj’ Nikice Kalogjere, čiji je tekst potpisao književni klasik Ivan Kušan, i otpjevao Toni Leskovar. Izbor je, dopunjen novijim skladbama, brojao 1994. sveukupno 22 šlagera. Takav izbor preživio je, najvećim dijelom vrijeme nastanka i izdržao kušnje vremena, do danas. Drugim riječima, 60-te jesu riznica himnodije Zagrebu. Iz nje je moguće konstruirati šlagersku topografiju grada. Ulicama su još vozili fijakeri – stajalište je pred Glavnim kolodvorom, fijakeristi nosili kožnate šilt-kape. Idealan predio za šetnju bile su ulice i stube oko zidina starog Zagreba, na brdu Griču, spominju <strong>se</strong> u, možda najpopularnijoj ‘himni’ ‘Zagreb, Zagreb’ (ili: ‘Vraćam <strong>se</strong> <strong>Zagrebe</strong> <strong>tebi</strong>,/ <strong>tebi</strong> na obale Save,/ <strong>tebi</strong> pod zidine stare’). Gdjekad <strong>se</strong> iste zidine imenuju preciznije: Gornjim gradom, i one postaju, zapravo nezaobilazne, jednako kao riječne obale. Pjevani Zagreb obuhvaćao je cijeli teritorij grada: protezao <strong>se</strong> od glavne i najduže ulice, Ilice, do trešnjevačkih huligana i fakina, do daleke periferije, i posredno do mitnica ili granica grada. To su detaljno zabilježili stihovi jedinstvenog došljaka i trešnjevačkog podstanara Drage Britvića (1935 - 2005). U njegovom zagrebačkom vrtu rasla je, maslina na čakavici (‘Maslina je neobrana)’. Kao svakoj umjetnosti i umijeću, himnodiji je manje važno tko odakle dolazi, važnije jest što donosi. Donio je Drago Britvić, iz Pitomače pregršti radosti. ‘Rođeni’ Dalmatinac i Zagrepčan, postao je vlastita pjesma, radio u kancelariji radio-Zagreba. U njegovim stihovima, u Špišićevom glasu još živi trešnjevačko kino, tapkaroši i koštičari. ‘Triglav’ je odavno nestao, na njegovom je mjestu trgovački centar, prodaje stvari umjesto dječačkih snova u sinemaskopu. Kino ‘Trešnjevka’, na početku Proleterskih preskačem, i ‘Končar’ isto tako, u njemu su političke organizacije zamijenile western. Još <strong>se</strong> iskuje pokoja ‘gigantska turbina’ u ‘Končaru’, ali ishlapile radničke, ‘besposlene suze od rakije i vina’ po birtijama oko Remize. Ponekad potok Črnomerec ‘jurne’, no više mu ususret ne ide Britvićeva jutarnja smjena. Kod mosta nema kioska, u kome kupovala jeftine cigarete, na komade: Vis, Drinu, Ibar, Hercegovinu. ‘Pongračevo (u proljeće) zazeleni’ na preostalim stablima što će uskoro pasti, bez glasa. ’Vrtova malih kuća’ nema više – pa imaju vlastiti šlager, napisali ga Dedić i Britvić ‘73. – ni dvorišta kićenih farbom jorgovana. U tom malom remek-djelu o velikoj periferiji jednog, zapravo malog grada, u citiranoj ‘Trešnjevačkoj baladi’ pjesnik Britvić i skladatelj Špišić slavili otvaranje ‘trešnjevačke NAME’, buđenje placa kao i parka preko puta; danas nosi ime pisca Zvonka Milčeca, koji je Zagreb slavio poput njih. Tko još spominje ‘Narodni Magazin’, gradsku pumpu, sunce ‘na užetima krana’. Imenice nestaju za stvarima i pojavama, i ljudi s njima. Te 1969. ‘Trešnjevačka balada’ je vrhunac kompozicija u kojima <strong>se</strong> hvalilo prezreno predgrađe, uopće periferija, zaboravljeni dio svakog grada. I do<strong>se</strong>ljeničko carstvo. Potcjenjivano, postaje ključno mjesto parolaške, ‘partijske’ urbanizacije: ‘čudna’, ‘crvena’ republika. Cesarićeva ‘Balada iz predgrađa’ uskrsnula je malo prije, a skladao je i pjevao Hrvoje Hegedušić ‘67., ona je međašnja točka Britvićeve parabole, bez te prve ne bi bilo ni druge balade: ‘I lije na uglu petrolejska lampa/ Svjetlost crvenkastožutu/ Na 6
Drago Diklić (s kojim, nekoliko stranica poslije, donosimo opširan intervju) i Ar<strong>se</strong>n Dedić U pjesmi “Zagreb i ja <strong>se</strong> volimo tajno” Ar<strong>se</strong>na Dedića ljubav grada i pojedinca je opipljiva. Pjesnik <strong>se</strong> sastajao s gradom “pod velom noći, negdje na Griču” - vjerojatno u Jurjevskoj ulici, gdje je stanovao kao student Gabi Novak i Nikica Kalogjera. “Žabar” Nikica, spomenimo i taj kuriozitet, napisao je i pjesmu “Nima Splita do Splita” Mlada Zdenka Vučković šezde<strong>se</strong>tih godina prošlog stoljeća 7
Change language