Regionalna suradnja i financiranje – dva ključna - Hrvatske šume

hrvatske planine ZANIMLJIVA
U najzapadnijem dijelu
masiva Velike Kapele,
sjeveroistočno i istočno
od Ličkog polja (kraj
Fužina), uzdiže se Bitoraj,
jedna od šumovitijih
planina Gorskog
kotara. Visoka je 1385
metara, vrh planine
podugački je krševiti
vršni greben Piršova
kosa. Posebnost joj daju
kamene skupine raznih
oblika, bijelih kukova
i kamenih blokova,
škrapa i ponikva te
dubokih jama snježnica.
Svekoliki „kameni“ svijet
skupljen je na vršnom
dijelu planine, okružen
šumskom vegetacijom iz
koje stijene tek ponegdje
izviruju.
Vrtača na Bitoraju
PRIRODA
Burni Bitoraj
-bogatstvo osebujne
vegetacije
Planina Bitoraj, smještena u najzapadnijem dijelu
masiva Velike Kapele, poznata je i pod nazivom
Burni Bitoraj, zbog česte bure koja ovdje
puše. U neposrednoj blizini Bitoraja, odijeljena
prijevojem Javorje, nalazi se i planina Viševica (1428 m).
Obje planine riznice su biljnog i životinjskog svijeta.
Pri vrhu Bitoraja posebnu ulogu imaju šume
jele na stjenovitim blokovima. Na nadmorskim visinama
do 1000 metara pa naviše raste pretplaninska bukova
šuma. Bukova stabla imaju lijepo razvijena debla,
dok s porastom nadmorske visine postaju niža, zdepastijih
debala nalik na lule. No, pretplaninske bukve ima
pri samom vrhu planine i tu su stabla polegla ili klekasta.
Klekasti izgled zahvaljuju posebnim životnim uvjetima
s mnogo snijega, niskim temperaturama, kratkim
vegetacijskim razdobljima i intenzivnim vjetrovima.
Pri vrhu Bitoraja posebnu ulogu imaju
šume jele na stjenovitim blokovima. Na
nadmorskim visinama do 1000 metara pa
naviše raste pretplaninska bukova šuma.
O takvim stablima bukve na Bitoraju, svoje dojmove
zapisao je i poznati putopisac Dragutin Hirc u putopisu
„Na Bitoraju“, objavljenom u knjizi Gorski kotar. “Bukva
je tu takva, kao na Velikoj Viševici ili Snježniku, debla
su u dnu svita, malo, ne polukružna. Nigdje u Gorskom
kotaru nisam tako čudnih
prilika od bukava vidio
kao na Bitoraju, pred
mnogima se zaustavismo
i nakazi od drveta slatko
nasmijasmo“.
U pojedinim ponikvama
mogu se naći
i stabla gorskog javora.
Dio planine, zapadnije
od samog vrha naziva se
Javorova Draga. Uz javor
mogu se naći i rijetke vrste
tise. Od grmova unutar
stijena rastu grmolika
alpska kozokrvina, endemična
hrvatska žutika te
ogrozd. U pukotinama
26 Broj 164/5 • rujan/listopad 2010. HRVATSKE ŠUME
Piše: Vesna Pleše
Foto: B. Pleše i Tomislav Šporer
pri samom vrhu rastu bujni buseni alpske gušarke, zajedno
s nježnijom endemičnom Scopolijevom gušarkom
snježno bijelih cvjetova. Ima i runolista, a tijekom
ljeta i planinskih zvončića, dvocvjetne ljubice, milogleda,
obične šumarkinje, lazarkinje, plućnjaka, obične ciklame,
očoboljke, macine trave i sl..
Zanimljiva je i Haynaldova nevesika, endemična
vrsta koja je otkrivena na obližnjoj planini Tuhobić te
bujna mirisna čehulja koja raste u udolinama i na dnu
ponikava.
Na planini, u ponikvama, krije se i nekoliko jama
snježnica. Snježnice su speleološki objekti u kojima
se snijeg zadržava tijekom cijele godine. Obično su to
jame na karbonatno-dolomitnim stijenama koje imaju
silazni kanal. Zimi se u njima akumulira hladni zrak koji
ljeti zbog veće gustoće ostaje „zarobljen“ na dnu jame.
Vječni snijeg u snježnici je neproziran, tvrd i zgusnut pa
se nekad koristio za uporabu kao led.
Pretplaninska bukva