hrvatski jezik - Svjetlo riječi

More documents

Recommendations

Info

posebni prilog Kašićev prijevod Biblije iz 1625. izdan tek 1999. godine tadašnja razina slavenske jezične bliskosti omogućila je da se ćirilometodski prijevodi svetih tekstova podjednako čitaju i razumijevaju na ogromnome prostoru od Soluna do Moravske i od Jadrana do Kijeva. S manje sreće, ali u istoj povezanosti političke akcije i jezične politike, odvijala se i golema akcija Rimokatoličke crkve u vremenima nakon luterovskoga raskola, kada se ona intenzivno okrenula Istoku, ne bi li tamo nadoknadila dramatične gubitke što joj ih je prouzročila Reformacija. Trebalo je iznova “standardizirati” jezik svetih knjiga za potrebe slavenskoga svijeta tako da bude prihvatljiv što većem broju korisnika. U mučnim razilaženjima oko različitih koncepcija, jedno vrijeme prevagnuo je bio koncept sveslavenskoga “esperanta” fra Rafaela Levakovića, koji je na kraju uvenuo u vlastitoj neprirodnosti. U sjeni je ostala zamisao i rad Bartula Kašića, koji je 1625. godine dovršio svoj prijevod Biblije namijenjen upotrebi u cijelom “Iliriku” (praktično: slavenski jug), za koji je kao osnovu uzeo štokavski dijalekt i to onako kako se govori u Bosni, jer ga je ocijenio najprikladnijim za ostvarenje cilja. Zahvaljujući spletkama, različitim interesima a i neznanju, Kašićev prijevod Biblije nije odobren, te je ostao neizdan sve do prije nekoliko godina. Da su tadašnji moćnici u Crkvi imali više znanja i sluha za Kašićevu genijalnost, te da je njegov prijevod Biblije unišao u hrvatski i uopće u južnoslavenski svijet, razvoj jezične kulture u nas i procesi jezične standardizacije kretali bi se mnogo sretnije i brže. Vitalni interes Nažalost, u vremenu poslije prekretnice 1990. godine, kod nas su se političari i stručnjaci, uz sasvim rijetke izuzetke, natjecali u nemudrosti. Hrvatski osobito predano, i s osobito lošim rezultatima, nalegnuvši u svemu, pa i u jeziku, na Tuđmanovu ideologiju svehrvatstva, za ljubav koje se trebalo odreći svega što je u Bosni izvorno � 4 � hrvatsko, kao da je manje vrijedno, kao da je stidno, zato što se tijesno prepliće s kulturnim i jezičnim osobinama drugih, tvoreći zajednički bosanskohercegovački kulturni i jezični kontekst. Nastojalo se u standardizaciji jezika postići što veća razlikovnost od bosanskoga/bošnjačkoga i srpskog, a u tomu su svojim znanstvenim autoritetom prednjačili najveći stručnjaci iz hrvatske lingvističke znanosti, poput Dalibora Brozovića. Kasnije, drugi poznati hrvatski jezikoslovac Tomislav Ladan pokušao je odnos hrvatskoga i bosanskoga slikovito objasniti ovako: Ono što se naziva bosanskim jezikom ustvari je hrvatski, kad mu se oduzmu orijentalizmi. Ostaje, međutim, posve nejasno, nelogično i kontraproduktivno: zašto ih uopće oduzimati! Pogotovo iz perspektive hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, koji je u svojoj govornoj praksi i svojoj kulturi izražavanja s “orijentalizmima” bio familijaran oduvijek. Takvom jezičnom politikom postiže se paradoksalni učinak: standardizirajući jezik na takav način, kod Hrvata iz Bosne i Hercegovine slabi i opada komunikacijska sposobnost u vlastitoj društvenoj i državnoj zajednici (Bosni i Hercegovini), što je protiv svih elementarnih naloga vlastitoga političkog, socijalnog, kulturnog, naprosto – vitalnog interesa! Da stvar bude još gora, uopće nije sigurno da se oni na taj način “idealno” stapaju s Hrvatima u zamišljeni homogeni svehrvatski identitet. Zaboravlja se, naime, da u jeziku, u govornoj praksi, postoji još jedan važan aspekt – izgovor. On je mnogo izvorniji i “prirodniji” od pravila pisanja, i teško ga je ukloniti. A kod bosanskohercegovačkih Hrvata izgovor je ono što ih uvijek “izdaje” kao Bosance i Hercegovce, mnogo bliže Srbima i Bošnjacima, nego urbanim Hrvatima iz Hrvatske. Pa, ako to moraju skrivati i nekako zabašurivati da bi bili “bolji”, “veći” i “čišći” Hrvati, to je psihološki teror nad samim sobom, a ne nikakva slast hrvatstva. Zato danas u Bosni i Hercegovini mnogi Hrvati još uvijek trpe posljedice takve nakaradne jezične politike, a da toga često nisu ni svjesni. Što je još najgore, u hrvatskim školama takav pristup jeziku još uvijek je na snazi. Danas, hrvatski jezik u Bosni i Hercegovini još uvijek stoji pred nekoliko otvorenih razvojnih mogućnosti. Jedna je da se nastavi dosadašnjim putem, usvajajući normativna rješenja koja dolaze iz Zagreba. (Srećom, tamo je ipak zavladala mnogo relaksiranija klima nego u Tuđmanovo doba, pa taj put više ne pati od nekadašnje rigidnosti.) Druga je mogućnost da se vlastitim snagama poradi na specifi čnoj, bosanskohercegovačkoj standardizaciji hrvatskoga jezika, što bi bilo najpribližnije stvarnim potrebama kako ih postavlja današnje ustrojstvo Bosne i Hercegovine. Treća mogućnost čini se utopijskom, jer za nju sada nema ni minimuma volje ni na jednoj strani: da se, prihvaćajući notornu činjenicu jedinstvenosti govornog jezika, postigne dogovor o zajedničkoj bosanskohercegovačkoj standardizaciji na temelju konjunktivne norme, koja bi priznala i izražavala sve nacionalno-jezične specifi čnosti tamo gdje ih ima. U tom slučaju pokazalo bi se da je naziv jezika najmanji problem, naime i dalje bi ga svaki narod mogao nesmetano zvati svojim imenom. Više je nego jasno da će o svakoj od ovih mogućnosti odlučivati – politika. �
Nakon raspada zajedničkog standardnog jezika Srba, Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca, koji je pod nazivima srpski (i)li hrvatski, odnosno hrvatskosrpski ili srpskohrvatski funkcionirao gotovo stoljeće i pol, i kod nas i u svijetu, među slavistima, a i izvan njihovog kruga ne prestaje diskusija o znanstvenom statusu novih jezika: hrvatskog, srpskog, bosanskog (bošnjačkog) i crnogorskog jezika, kako na razini jezika kao dijasistema, zajednice narodnih govora, tako i na razini jezika kao sistema, standardnih idioma kao komunikacijskog vida tog jezika u okviru nacionalnih zajednica. Mada alternativno pitanje jezik ili jezici nije adekvatno pitanje jer odgovor najbliži istini može biti samo i jezik i jezici, ono je i da- JOSIP BAOTIĆ Standardnojezični izbori Status specifičnosti hrvatskog jezika u zajedničkom standardnom jeziku Humačka ploča (10/11. stoljeće) – najraniji dokument bosančice (uz ćirilična slova urezano je i nekoliko glagoljičnih) čuva se u Franjevačkom samostanu Humac kraj Ljubuškog � 5 � nas najčešće prisutno u raspravama, kao i opredjeljenja izvan lingvističkih krugova, ali i nekih lingvista, za odgovor – samo jezik ili samo jezici. Ovako radikalan odgovor je samo pola istine jer tvrdnja samo jezik počiva na genetsko-tipološkom kriteriju koji je relevantan za jezik kao zajednicu narodnih govora, a tvrdnja samo jezici na sociolingvističkim kriterijima, koji su opet relevantni za komunikacijski najprestižniji jezički idiom – standardni jezik. Kad se zna da su standardni jezici stečevine razvijene u osamnaestom i devetnaestom stoljeću kod većine europskih naroda, a da su jezici u načelu stari koliko i ljudske zajednice, razumljivo je zašto je nužno imati u vidu distinkciju između dva osnovna vida ispoljavanja jezika pri izricanju suda i o jeziku kao jedinstvu svih vidova ispoljavanja. Znanost je govore, prvo Hrvata i Srba, a kasnije i Crnogoraca i Bošnjaka defi nirala kao konstituente jednog jezika, u vremenu kada je klasifi cirala jezike primjenjujući genetsko tipološke kriterije, a nazive izvodila iz nacionalnih etiketa umjesto brojnih naziva zasnovanih na regionalnom kriteriju: slavonski, dalmatinski, bosanski, horvatski, goranski, racki itd. To, razumije se ne sprečava danas ni jednog Hrvata, Srbina, Bošnjaka i Crnogorca da današnji naziv jezika protegne i na daleku prošlost i u njoj traži korijene, ali ga stavlja pred nepremostivu prepreku da kaže po čemu se njegov jezik u toj dalekoj prošlosti razlikovao od druga tri. Mogućnost daljeg razvitka Poteškoće bi bile brojne kada bismo i standardnojezičnu posebnost bosanskog, hrvatskog, srpskog i crnogorskog jezika morali dokazivati jezički relevantnim ra zlikama iz prostog razloga što su oni svi razvijeni na osnovi istog jezičnog idioma i uz to nižeg ranga od idioma kategorije jezika – istočnohercegovačkim govorima štokavskog. No, za posebnost standardnih jezika nastali na istoj dijalekatskoj osnovi dovoljna je prepoznatljivost normom stabiliziranog jezičkog idioma za potrebe određene nacionalne hrvatski jezik danas
Page 1 and 2: posebni prilog siječanj 2008. hrva
Page 3: isti politički prostor i instituci
Page 7 and 8: donošena favoriziranjem značaja j
Page 9 and 10: U povijesti hrvatskoga standardnog
Page 11 and 12: Prije, dakle, Slaveni ne imahu pism
Page 13 and 14: Izuzmemo li spomenike hrvatske knji
Page 15 and 16: Matice srpske pokreće ponovno unif

hrvatski jezik - Svjetlo riječi

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?