povijest pripada i drugima

povijest 

pripada 

i drugima 

Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i 

prije svega sretnija nego što je to naša generacija kojoj 

je rat presjekao život i uništio srce, onda se nju mora 

odgajati bolje i humanije od naše. U okviru ovog novog 

odgoja čine mi se najvažnijim novi oblik i drukčije 

poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u 

školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest 

vlastitog i svih drugih naroda stvara u mladom čovjeku 

njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne 

oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema 

životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva. 

Stefan ZWEIG

Ovaj tekst ulomak je iz predavanja koje je početkom 1939, za vrijeme turneje kroz petnaest američkih gradova 

održao austrijski književnik Stefan Zweig (1881–1942). Zweig, koji se rodio u Beču i koji je odrastao u svijetu i duhu 

Austro-Ugarske Monarhije, morao je kao Židov god. 1938. pred sve jačim pritiscima nacionalsocijalizma napustiti 

Europu. Preko Velike Britanije došao je u Brazil, gdje je u Petrópolisu kraj Rio de Janeira okončao svoj život. Autor 

je brojnih novela, eseja, romana, drama i biografija. U autobiografskom djelu Die Welt von gestern (Jučerašnji svijet, 

1942) portretirao je kao oporuku i apoteozu ambijent svoga podrijetla. Gotovo idealizirajuću sliku toga svijeta 

narušio je rat, uostalom onaj rat na čijem je samom početku i sâm Zweig u patriotskom raspoloženju euforično digao 

svoj spisateljski glas, da bi ubrzo nakon toga svoj mir i smisao svoga djelovanja našao u pacifizmu. To je Zweig 

kakvog poznajemo iz njegovih djela i javnih nastupa. U ovom duhu nastao je i tekst “Geschichtsschreibung von 

morgen” (Historiografija sutrašnjice) iz kog je preveden donji ulomak. 

Kako smo učili povijest 

Stefan ZWEIG 

Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije 

svega sretnija nego što je to naša generacija kojoj je rat 

presjekao život i uništio srce, onda se nju mora odgajati 

bolje i humanije od naše. U okviru ovog novog odgoja čine 

mi se najvažnijim novi oblik i drukčije poimanje povijesti od 

onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku 

čovječanstva, te povijest vlastitog i svih drugih naroda stvara 

u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako 

odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav 

prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva. 

A kako smo mi, posebno u Europi, učili povijest u školi? 

Moram iskreno priznati da sam to i sâm već zaboravio. Ali dogodilo 

mi se da mi je nedavno prigodom selidbe dopao u ruke 

moj vlastiti udžbenik iz austrijske gimnazije – usput rečeno, 

ne postupamo pametno ako svoje školske udžbenike što prije 

bacimo, jer ništa nam drugo nakon godina ne može jasnije 

pokazati s kakvom se brzinom mijenjaju predodžbe i stajališta 

u našem vremenu. Sada je bila tu, ta stara izlizana knjiga, a s 

njome i prilika da se sagleda kakve je vrste bila povijest koja 

je oblikovala našu sadašnju generaciju. Počeo sam čitati i bio 

sam istinski šokiran – Gospode Bože, tako su nama naivnim, 

neiskusnim mladim ljudima prikazivali povijest svijeta! Tako 

lažno, tako pogrešno i tako hotimično! Odmah mi je bilo jasno 

– a što u ono vrijeme kao dječaci nismo mogli slutiti – da je 

ovdje povijest bila umjetno preparirana, obojena, krivotvorena, 

i to s dobro smišljenom konkretnom namjerom. Budući da 

je knjiga bila tiskana u Austriji i odobrena za austrijske škole, 

spoznao sam kako je preko nje mladome čovjeku trebalo biti 

utisnuto shvaćanje kako je Weltgeist s tisućama svojih emanacija 

imao samo jedan konačni cilj, naime veličinu Austrije i 

njezino carstvo. Međutim, dvanaest sati vožnje vlakom dalje 

– ili danas dva sata leta zrakoplovom – u Francuskoj ili u Italiji, 

za naše je tamošnje vršnjake povijest bila preparirana isto 

tako u nacionalnom smislu: Bog ili Duh povijesti djelatni su 

isključivo za Italiju, za Francusku, za domovinu. Još prije nego 

što smo mogli pravo i progledati, nama su nataknuli naočale 

– u svakoj zemlji u drugoj boji – kako već od početka ne bismo 

mogli svijet gledati slobodnim i ljudskim očima nego iz perspektive 

nacionalnog interesa. Već je tada, dakle, počelo ono 

što se danas u Njemačkoj zove nacionalnim odgojem, pravodobno 

uniformiranje duha i nazora prema jednoj isključivoj 

šabloni. Povijest, koja ima smisla samo ako sadrži najveću moguću 

objektivnost, nama su utuvljivali jedino sa svrhom da od 

nas naprave domoljubne građane, buduće vojnike i pokorne 

podanike. I kao što smo trebali biti smjerni prema vlastitoj državi 

i njezinim institucijama, tako smo istodobno trebali biti 

nadmeni i skeptični prema svim drugim državama, narodima 

i rasama u nametnutom uvjerenju da je naša domovina najizvornija, 

njezini vojnici najbolji, njezine vojskovođe najhrabriji. 

Da je naš narod tijekom povijesti uvijek imao pravo i da 

će u svemu što bude radio uvijek i nadalje imati pravo: right or 

wrong, my country (ispravno ili ne – to je moja zemlja). 

Ovo je bilo prvo pogrešno usmjerenje koje smo dobili 

preko naših školskih udžbenika, a drugo sam brzo uočio nakon 

što sam od prve do zadnje stranice ponovno pročitao 

ovu staru knjigu – dakako ovoga puta ne više s naivnim, po- 

Odlazak – S velikim se oduševljenjem odlazilo i ispraćalo u rat 

(Simplicissimus – br. 51 od 23. ožujka 1915, str. 663) 

2 Posebni prilog Svjetla riječi siječanj 2009.

Pozor – Ni nakon dvije godine rata, radost odlaska na bojište 

ne popušta. Ispod ove slike stoji rečenica: “Dakle, 

i sljedeći put će Viktoria biti ljubljena” 

(Simplicissimus – br. 1 od 4. travnja 1916, str. 13) 

slušnim očima nekadašnjeg dječaka. Čime su nam zapravo 

u toj knjizi punili glave? Knjiga je bila tako podijeljena da su 

uz najvažnije događaje na rubu bile otisnute godine koje su 

poput miljokaza na cesti pokazivale prijeđeni put, a njih smo 

morali učiti napamet. 

Koji su to događaji bili posebno istaknuti? Prelistao sam 

knjigu i ustanovio da su to u devet desetina bili datumi bitaka 

i ratova. Morali smo učiti koje je godine prije Krista bila 

bitka kod Salamine i kada bitka kod Kane [u Italiji]. Koliko 

je vremena trajao Prvi punski rat, a koliko Drugi, i sve tako 

dalje kroz stoljeća. Bitka za bitkom, rat za ratom do Trafalgara, 

Waterlooa i Sedana – datume [Prvog] svjetskog rata imali 

smo priliku upoznati osobno u nešto opipljivijem obliku od 

onoga opisanog u knjigama. 

Da se tijekom ovih triju tisućljeća događalo i nešto drugo, 

po čemu se čovjek od pećinskog stanovnika razvio u nositelja 

kulture, o tome je u onoj staroj knjizi bilo malo spomena, 

a jednako tako malo i o carevima i kraljevima, o velikim 

državnicima i mudrim predsjednicima koji su znali svojim 

tihim i samozatajnim radom sačuvati mir u svojoj zemlji i 

poticati napredak. Važni su bili samo Hanibal, Scipion, Atila 

i Napoleon, samo oni koji su vodili ratove prikazivani su 

nam kao junaci. Tako su od početka u naše sitne glavice kao 

upornim udarcima čekića zabijali misao da je rat najvažnija 

stvar na svijetu, a ratna pobjeda jednog naroda njegov najveći 

uspjeh. Našoj je generaciji, a bojim se da to važi i za ovu 

današnju u svim europskim zemljama, od početka bilo utuvljivano 

da u ovome svijetu odlučuje samo uspjeh, da je svaka 

primjena sile, pa i ratne, ne samo dopušten nego i poželjan 

čin, samo ukoliko on koristi domovini. Sada doživljavamo 

posljedice. One su dovele do pomutnje, mržnje i nemira koji 

danas vladaju našim svijetom. 

Ali rat je doveo do toga da su skupa s mnoštvom drugih 

stvari porazbijane i razne naočale koje su nama mladim 

naivnim ljudima nataknuli i ja mogu samo ponoviti da sam 

uistinu bio šokiran nakon što sam sada drugim očima ponovno 

pročitao ovu istrošenu školsku knjigu. Jer što se zapravo 

postiže time ako se povijest prepričava isključivo kao 

povijest ratova? Nešto strašno pesimistično, nešto krajnje deprimirajuće. 

Jer što u konačnici pokazuje ova vječna povijest 

ratova i pobjeda? Potpunu besmislenost, dosadno ponavljanje. 

Jedna vojska pobjeđuje drugu, jedan general drugoga, 

jedan narod drugi, utvrde se osvajaju ili ne osvajaju, zemlje 

aneksijom postaju veće pa opet manje. Ovaj vječiti kalendar 

svih ljudskih ratova izgleda mi, dakle, u višem smislu isto 

tako dosadnim kao kad bi se u jednoj knjizi nabrojala povijest 

svih nogometnih utakmica posljednjih pedeset godina 

te da je nekoć Tom pobijedio Jacka, a sada Jack Toma. Da je 

tijekom četiriju tisuća godina jedan narod pljačkao, udarao, 

krao i podjarmljivao drugi narod, da zapravo čovječanstvo 

nije nimalo otišlo naprijed nego da još uvijek tapka u krugu 

u ustajaloj krvavoj močvari. Ili bismo napredak čovječanstva 

od vremena Kserksove bitke do one generala Ludendorffa 

trebali po tome prepoznati što se sada ne bori prsa u prsa i 

ratnom sjekirom nego se strojnicom obaraju čitavi redovi? 

Da se sada ne lijeva vruće ulje s bedema opkoljene utvrde 

nego da se vješto konstruiranim plamenim bacačem sipa 

užarena vatra? Da se ponašamo prema istim starim instinktima, 

samo što se služimo boljim instrumentima i da se sada 

ne bore više male kanibalske horde nego milijunske vojske i 

da se namjesto nezgrapnih ratnih povika barbara sada s radija 

i gramofona dere propaganda? Moram priznati da, dok 

sam čitao ovaj stari školski udžbenik iz svoje mladosti, u njemu 

nisam našao ništa što bi moglo utjecati na mlade ljude u 

smislu pozitivnih pobuda i humanosti osim grdnog dokaza 

našeg vječnog povratka i pada u staro barbarstvo. Na kraju 

nisam mogao svladati svoj gnjev, pa sam knjigu bacio u kut, 

jer sam vidio da je ovim pisanjem naša generacija bila odgajana 

za svjetski rat. Bio je to udžbenik svih opasnih i loših 

instinkta koji truju naše vrijeme. 

Ali tako smo odgajani, tako smo u svim zemljama Europe 

učili povijest. I sada vidimo posljedice. Stalno nam se trubilo 

u uši i urezivalo u srce da je pobjeda ono najviše što je jedan 

čovjek odnosno narod u stanju ostvariti i da je potpuno svejedno 

s kojim će se sredstvima ovaj uspjeh izboriti. Svejedno 

isto tako koja će se cijena za to platiti – deset tisuća, sto tisuća, 

milijun ljudi. I umjesto da se nakon strašnog iskustva svjetskog 

rata ovo nehumano i nemoralno poimanje raskrinka kao zločinačko, 

vidimo da se ono danas mladeži i odraslima sugerira 

s neviđenim intenzitetom i pretjerivanjem u najvećem broju 

europskih zemalja. Sve do nas dopire dernjava diktatora koji 

zahtijevaju takozvano herojsko poimanje života, koji propovijedaju 

da je mirotvorstvo razmaženost i da za čovjeka nema 

ništa važnije nego umrijeti za svoju domovinu. Oni proglašavaju 

pravom da je dopušteno ono što koristi njihovu narodu, 

oni izmišljaju ideologije kojima bi opravdali svaki zločin. Mi 

smo danas u Europi svjedoci tako sustavnog obožavanja laži u 

obliku propagande kakve nije bilo nikada u tritisućugodišnjoj 

povijesti. Svjedoci smo veličanja rata kao najvišeg smisla života 

što se nisu usuđivali činiti čak ni Spartanci ni najbarbarskija 

plemena. Doživljavamo takvo krivotvorenje nacionalne povijesti 

da nam se iz odvratnosti krv u žilama uspali i spopadne 

nas jeza da će ovaj način odgoja mladih i neiskusnih ljudi gurnuti 

sljedeću generaciju u jedno još strašnije krvoproliće nego 

što je bilo ovo zadnje. 

S njemačkoga: Jozo DŽAMBO 

siječanj 2009. Posebni prilog Svjetla riječi 3

Predstavljanje prve knjige 

francusko-njemačkog 

udžbenika povijesti 

u svibnju 2006. godine. 

Lijevo Peter Müller, 

predsjednik pokrajine 

Saarland i opunomoćenik 

njemačke vlade za 

njemačko-francusku 

kulturnu razmjenu, 

desno Gilles de Robien, 

francuski ministar 

obrazovanja 

Međunacionalni konflikti 

i školski udžbenici 

Unatoč oskudnoj i mršavoj udžbeničkoj materiji, unatoč ideološki jednostranim štivima i 

lekcijama dobar pedagog znat će obaviti dobar posao. Stoga važnije od brige za 

dobre udžbenike jest briga za obrazovanje dobrih učitelja i pedagoga 

Piše: Jozo DŽAMBO 

Odnos prema školskim udžbenicima često je kao odnos 

prema potrošnoj robi. Školske su knjige “materijal” 

koji se nakon uporabe, kao odrađen, odstranjuje 

ili, sačuvan, vrlo rijetko ponovno uzima u ruke. Pri tome 

udžbenici nisu nipošto bezazlena stvar. To posebno vrijedi za 

udžbenike povijesti, to jest one knjige koje đacima svih uzrasta 

posreduju službenu verziju povijesti i očituju kakvo pamćenje 

državni sustavi ne samo preporučuju nego i određuju. 

Pitanje koje se ovdje konkretno postavlja jest dvojako: U 

kojoj se mjeri konflikti, koji su neizbježni u svim društvima 

i svim vremenima, odražavaju u školskim udžbenicima, a u 

kojoj mjeri su školski udžbenici sami (pre)nositelji konflikata. 

Ovo drugo povlači za sobom daljnja potpitanja, naime, u 

kojoj mjeri udžbenički medij konflikte pojačava, a u kojoj ih 

mjeri razrađuje i razgrađuje. 

Tema je po sebi vrlo široka i gotovo prisiljava da se ona na 

ovako malom prostoru skicira samo teorijski. Ali to bi bilo 

manje korisno, stoga će ovdje pozornost biti usredotočena 

na odabrane konkretne primjere koji mogu biti posebno in- 


formativni, a možda i poučni. Primjeri se neće ticati naših 

ili prošlih školskih knjiga nego sadašnjice i tuđih društava u 

kojima udžbenici igraju mnogo veću ulogu od one koja se od 

njih u normalnim slučajevima očekuje. 

Granice i kako ih prijeći 

“Susjede ništa tako ne spaja kao ograda između njihovih 

vrtova” opisuje slikovito jedan aforizam dvojnost blizine. Državne 

granice su takve ograde. 

Jedna od posljedica Drugog svjetskog rata jesu nove državne 

granice koje su, stvorene s namjerom da donesu mir, 

u dijelovima Europe donijele pomutnju i izazvale osjećaje 

nezadovoljstva ili čak nepravde. Nove su granice crtane za 

pregovaračkim stolovima, uglavnom od onih koji su u tom 

trenutku bili jači. 

I ne samo da su mijenjane granice, nego su preseljavanjem 

stanovništva, za koje je kraj 20. stoljeća našao i pojam 

etničko čišćenje, protjeravani milijuni ljudi iz jedne zemlje u 

drugu i premještani s rodnoga tla na njima do tada manje ili 

više strana područja. 

Prema približnim procjenama, na području Istočne i Zapadne 

Njemačke bilo je 1950. god. 12 milijuna prognanika, 

brojka koja je stubokom promijenila sliku Europe i stvorila 

nove političke probleme. 

Nakon oružanog nastupio je hladni rat od kojega nisu 

mogli biti pošteđeni ni školski udžbenici, posebno oni za 

povijest i zemljopis. Geografske i povijesne karte u školskim 

knjigama s novim i starim granicama, izbor tekstova i tema, 

njihova prezentacija i interpretacija bili su kamen spoticanja 

i razračunavanja, to jest nastavak rata drugim sredstvima. 

Sa svrhom uklanjanja ili ublažavanja ovih antagonizama 

neke su europske zemlje osnovale bilateralne povijesne komisije 

koje na visokoj znanstvenoj razini pokušavaju artikulirati 

i pomiriti suprotstavljena stajališta i posredovati ih javnosti. 

U tom duhu stvorena je njemačko-poljska i njemačko-češka 

povijesna komisija. 

U istom smjeru djeluju i međunarodna povjerenstva za 

školske udžbenike koja imaju za cilj “usklađivanjem školskih 

udžbenika raznih zemalja korigirati jednostrane povijesne 

predodžbe i predrasude”. Takva povjerenstva postoje između 

Njemačke i Francuske (od 1951), Njemačke i Poljske (od 

1972), Njemačke i Čehoslovačke odnosno Češke (od 1967), 

Palestine i Izraela (od 1985). Na tom području profilirao se 

u međunarodnim razinama 1951. osnovani Institut za međunarodno 

istraživanje školskih udžbenika Georg-Eckert iz 

Braunschweiga. Uz mnoga europska i izvaneuropska područja 

ima ovaj Institut na programu i područja zemalja nastalih 

raspadom bivše Jugoslavije. 

Ovdje ćemo se osvrnuti na dosadašnje rezultate rada zajedničke 

francusko-njemačke i izraelsko-palestinske komisije. 

Galija i Germanija – ljubav i mržnja 

Francusko-njemačko susjedstvo najbolje ilustrira kako 

blizina može spajati i razdvajati. U odnosima tih dvaju naroda 

smjenjuju se i miješaju simpatije i antipatije, divljenje 

i prezir, bratimljenja i krvavi obračuni. Pjesnik i sveznadar 

Goethe tvrdio je o svojim Nijemcima da ne vole Francuze, 

ali vole njihovo vino. U njemačkim su predodžbama dugo 

vremena dominirale slike o Francuzima kao narodu poezije 

i umjetnosti, o trubadurskom duhu i gurmanskom umijeću, 

ali i narodu koji poznaje courage kako je to pokazao u revoluciji 

iz godine 1789. Na francuskoj strani opet Nijemci su 

važili kao narod racionalne organizacije, visoke discipline, 

perfekcionizma i upornosti. 

Sva ta svojstva, i na jednoj i na drugoj strani, počela su Napoleonovim 

osvajačkim ratovima početkom 19. stoljeća dobivati 

suprotna značenja. Pruski činovnik Ernst Moritz Arndt 

pisao je 1813. “Moja mržnja prema Francuzima bit će trajna.” 

U francusko-njemačkom ratu 1870/71. odnosi između ovih 

dvaju naroda pretvorili su se u zakleto neprijateljstvo koje je 

Prvi svjetski rat samo još pojačao. Sve ono nekada pozitivno i 

s udivljenjem gledano mutiralo je u negativno i prezira vrijedno. 

Na objema stranama trošene su silne energije da se stvori i 

učvrsti stereotip o protivniku kao divljem, agresivnom, nekulturnom 

i neuračunljivom članu europske zajednice. U školskim 

su čitankama na prvome mjestu stajali tekstovi koji su 

u svoj drastičnosti odgovarali na pitanje: “Tko je naš najveći 

neprijatelj?” Nakon završetka Drugog svjetskog rata Francuska, 

koja je iskusila sve strahote osvajačkih nagona Hitlerove 

Njemačke, našla se na strani pobjednika. 

Francusko-njemački udžbenik Histoire/Geschichte u praksi 

Proces francusko-njemačkog pomirenja u poslijeratnom 

periodu tekao je sporo, ali, kako su pokazali rezultati, na njemu 

se radilo sustavno i vrlo brižno. Primjer za to jesu i zajedničke 

komisije koje su nastojale koordinirati nastavne programe 

i radile na zbližavanju posebno mladeži. Po uzoru na 

susrete njemačkih i francuskih učitelja, koji su nakon Prvog 

svjetskog rata zajednički kritički pregledali školske udžbenike, 

nakon Drugog svjetskog rata organizirali su njemački i 

francuski sindikati školstva i obrazovanja reviziju školskih 

udžbenika u duhu “povijesne istine i razumijevanja među 

narodima”. Slogan koji se pritom mogao često čuti glasio je 

“detoksikacija”, to jest eliminiranje “otrova” iz udžbenika. 

Njemačko-francuska konferencija za udžbenike postavila je 

sebi cilj “ustanoviti, nude li udžbenici što je moguće potpuniju 

i ispravniju sliku kulture jednog i drugog naroda”. 

Rezultat ovih nastojanja bio je ugovor o prijateljstvu koji 

su 1963. god. potpisali njemački savezni kancelar Konrad 

Adenauer i francuski predsjednik Charles de Gaulle. God. 

2003. u povodu 40. obljetnice ovog ugovora donesena je u 

redovima njemačko-francuske mladeži rezolucija da se napiše 

zajednički udžbenik povijesti koji bi vrijedio jednako 

za francuske kao i za njemačke gimnazije. Tri godine nakon 

toga pojavio se prvi takav udžbenik pod jednostavnim 

naslovom Geschichte/Histoire (2006) koji obrađuje povijest 

Europe i svijeta od 1945, a ove godine (2008) objavljen je i 


njegov drugi dio o povijesti Europe 

i svijeta od Bečkog kongresa 

1815. do 1945. U pripremi se 

sada nalazi i treći svezak koji će 

obrađivati povijest od antike do 

Francuske revolucije. 

Prijedlog mladeži bio je smion 

i činio se u prvi mah gotovo nerealističan. 

Za njegovo ostvarenje 

trebalo se suočiti s duboko ukorijenjenim 

mentalitetom nepovjerenja 

i odbojnosti, te ukloniti čitav niz 

političkih barijera. Na njemačkoj je 

strani stvar bila utoliko još kompliciranija 

što Njemačka ne posjeduje 

jedinstven školski i obrazovni sustav, 

tako da je za ostvarenje projekta trebalo 

dobiti suglasnost svih 16 saveznih pokrajina. 

Realizacija udžbenika u praksi izgledala 

je ovako: Prvo su bili uspoređeni francuski 

i njemački školski planovi, zatim odabrane 

teme, da bi se na kraju tandemski prišlo pisanju 

tekstova, pri čemu su se morali uzeti u 

obzir različiti stilovi nastave i posredovanja 

gradiva đacima u Francuskoj i u Njemačkoj: 

u francuskom slučaju više učenja napamet i reproduciranje 

naučenog, a u njemačkom pokušaj motiviranja za 

stvaranje vlastitih sudova. Pri pisanju multiperspektivnost važilo 

je kao glavni princip koji je počivao na uvjerenju da nisu 

mogući neutralni sudovi o prošlim zbivanjima budući da su 

ovisni o socijalnim, kulturnim i drugim čimbenicima. 

Kao didaktičko načelo postavljena je premisa da učenike 

treba osposobiti za samostalno povijesno razmišljanje i različitost 

perspektiva kao podlogu za vlastitu identifikaciju. 

Pohvala udžbenika bilo je u izobilju, ali ni kritike nije 

izostalo. Povjesničari su knjizi predbacivali nedostatak znanstvene 

preciznosti i reduciranost perspektive u izlaganju, na 

što su pedagozi kao praktičari odgovorili da oni iz didaktičkih 

razloga moraju akceptirati “površnost”, jer da bi pretjerana 

znanstvena preciznost za udžbenik bila opterećenje. Osim 

toga, kažu autori, teme poput Holokausta teže je prikazati na 

dvije nego na 200 stranica. 

Desetorica autora udžbenika nisu namjeravali ponuditi 

korpus povijesnih tema koje bi učenici trebali zapamtiti nego 

pomoću te materije steći poimanje o povijesnim tokovima i 

povijesnosti zbivanja, a onda i o različitim pristupima povijesnim 

faktima. Naravno da je tema Drugog svjetskog rata 

bila posebno izazovna i – riskantna. Iluzorno je bilo očekivati 

jedan tekst o nacionalsocijalizmu i njegovim posljedicama; 

autorima je stoga didaktički cilj bio njemačkim učenicima pokazati 

kako se u Francuskoj (ko)memorira Drugi svjetski rat, 

a francuskim učenicima kako Nijemci obrađuju i doživljavaju 

povijest Trećeg Rajha. Upravo se ovakvim kontrastiranjem 

uspjelo pokazati da “povijest nije nešto po sebi dano nego nešto 

post festum konstruirano – filtrirano kroz nacionalne slike, 

mitove i stereotipe. Kada učenici jednom ovo shvate, postat će 

prije imuni protiv starih i novih stereotipa, ali i protiv iskrivljivanja 

povijesti i protiv povijesnih legendi”. 

U fazi pripremanja udžbenika izišli su na vidjelo oprečni 

stavovi u pogledu ocjene američke politike. Na kraju su autori 

ovu točku formulirali “kompromisno” i time zorno pokazali 

kako je teško, zapravo nemoguće napraviti jedinstven 

udžbenik. (Jedan od najvećih problema u svim historiografijama 

jest pitanje broja žrtava. Autori su ovo riješili također 

“kompromisno” tako što su u bilješkama naveli 

različite statistike.) 

Upravo su kompromisi jedna od točaka koju kritičari 

posebno ističu. Ali neki od njih idu i dalje i 

postavljaju čak i pitanje smisla ovakvog udžbenika 

u suvremenoj Europi koja je zadnjih desetljeća 

postala etnički i religijski mnogo raznolikija 

i složenija. Doseljenici iz 

Sjeverne Afrike (u Francuskoj) ili iz 

Poljske, Rusije i drugih istočnoeuropskih 

zemalja (u Njemačkoj) također su 

korisnici ovih udžbenika, ali je njihova 

društvena, mentalna i biografska pozadina 

drugačija, dok udžbenici polaze 

od dvonacionalne, njemačke odnosno 

francuske strukture korisnika. 

Unatoč prigovorima pothvat se općenito 

ocjenjuje pozitivno. Njegovo 

opravdanje leži i u smjeni generacija: 

generaciju koja je doživjela rat i u poslijeratnom 

vremenu sa srcem radila na pomirenju 

i ujedinjenju Europe naslijedila 

je generacija koja tu prošlost promatra 

trezvenije i s prirodnom distancom: za 

nju Europa “nije više stvar instinkta ili srca 

nego stvar razuma” (Daniel Vernet). Iz racionalnih pobuda, 

uostalom, nastali su i ovi udžbenici koji se koriste u školama 

obiju država, što je prije samo nekoliko godina ranije bilo nezamislivo. 

Stoga se u ocjeni ovog udžbenika može čuti i riječ 

“čudo”. Ovdje su francuski i njemački autori našli zajednički 

jezik, dok, na primjer, u sâmoj Njemačkoj još uvijek ne postoji 

zajednički kanon u nastavi povijesti nego svaka savezna 

pokrajina kroji za sebe nastavne programe. 

Projekt francusko-njemačkog udžbenika postao je simbolom 

razumijevanja među narodima i znak da je moguće 

promatrati povijest i izvan jednonacionalnih interpretacija. 

Političari ga ističu kao miljokaz u europskim integracijama, 

a izdavači i autori vide u njemu temelj jednog budućeg europskog 

udžbenika povijesti. Nerijetko se u ovom projektu 

vidi uzor za pomirenje između država i naroda koji žive u 

sukobima i sugerira oponašanje ovakvih inicijativa. 

Dakako da je sasvim opravdano pitanje, je li francuskonjemački 

model primjenjiv i na druge društvene, političke i 

kulturne kontekste. Ali u svakom slučaju vrijedno je zabilježiti 

da je on našao odjeka i izvan europskog prostora i da je u 

pripremi prijevod udžbenika na japanski i korejski. 

Na Bliskom istoku nešto novo 

Dok je francusko-njemački projekt nastao u dugogodišnjim 

dijalozima i raspravama stručnih gremija, te u atmosferi 

sređenih političkih odnosa, dotle je sljedeći slučaj upravo 

gorući, jer je on na svoj način dio konflikta u kojemu želi posredovati. 

Riječ je o izraelsko-palestinskom projektu stvaranja 

jednog zajedničkog udžbenika povijesti. Ovaj se po tome 

razlikuje od onog francusko-njemačkog što nema podrške 

široke javnosti, pa ni oslonca u političkim strukturama, nego 

je uglavnom plod zauzimanja pojedinaca. 

Pri tome usporedba palestinskih i izraelskih školskih 

udžbenika pokazuje drastično i čitljivo svu tragiku ovog prostora 

i žestinu suprotstavljenih ideologija. Dok za palestinske 

đake ne postoji država Izrael, pa čak ni njezin glavni grad Tel 


Aviv, dotle izraelska djeca iz svojih knjiga ne mogu saznati 

ništa o palestinskim područjima, da o tragediji ovog naroda 

i ne govorimo. 

Problem prikazivanja povijesti u izraelskim i palestinskim 

školskim knjigama nije tek novog datuma. Odmah nakon 

osnivanja Izraela i školski udžbenici su postali nositelji 

ideologije državnosti, glasnici i pomagači u učvršćivanju 

identiteta mlade države. Tekstovi su obilovali nacionalističkim 

tonovima; negativna slika arapskoga svijeta bila je neizostavni 

dio ovako programiranih udžbenika. Sueska kriza 

(1956) i Šestodnevni rat (1967) samo su još pomogli da ovakva 

slika ostane na snazi. 

O palestinskim udžbenicima može se zapravo govoriti 

tek od početka 1990-ih godina, kada su Palestinci dobili autonomiju 

(1994); do tada su u njihovim školama korišteni 

jordanski i egipatski udžbenici koji su bili radikalno rasistički 

i protužidovski. Dosljedno tome oni su nijekali pravo 

postojanja Izraela, na mnogim kartama ime ove države kao 

i gradovi novijeg datuma nisu se uopće spominjali, dok su 

Jeruzalem, Jaffa i Haifa bili obilježavani kao čisto arapski gradovi. 

Izraelsko-arapski konflikt prikazivan je isključivo kao 

rezultat izraelske agresije, a Izraelci kao osvajači, ubojice i sl. 

Izraelski psiholog Dan Bar-On sažeo je svu ovu problematiku 

riječima: “Djeca koja rastu u ratnim i konfliktnim 

vremenima poznaju samo povijest vlastitog naroda koja u 

pravilu služi demoniziranju neprijatelja.” Ministrica Yuli Tamir 

izjavila je: “Svojim arapskim susjedima ne možemo postavljati 

zahtjeve sve dotle dok naš vlastiti obrazovni sustav 

učenicima prikraćuje informacije.” Palestinski pedagog Sami 

Adwan bio je jednakog mišljenja: “Dok Palestinci ne shvate 

što je Holokaust, a Izraelci ne budu imali razumijevanja za 

stradanje Palestinaca, ne može biti pomirenja.” 

U atmosferi praha i olova, raketa, eksplozija i ubojicasamoubojica 

ovakve riječi zvučale su trijezno i ohrabrujuće, 

ali one ni blizu nisu izražavale konsenzus političkog establišmenta, 

da o širokoj javnosti i na jednoj i na drugoj strani i 

ne govorimo. Utoliko je odvažniji bio pothvat već spomenutih 

profesora Dar Bar-Ona sa sveučilišta u Beer Shevi i Sami 

Adwana sa sveučilišta u Betlehemu, koji su osnovali Peace 

Research Institute in the Middle East (PRIME) i u okviru 

Omot izraelsko-palestinskog udžbenika povijesti u izdanju 

Peace Research Institute in the Middle East (PRIME) 

Povijest 

za obje strane 

Učenici koji uče povijesti u vrijeme rata ili konflikta 

uče samo jednu stranu priče – vlastitu – koja se, naravno, 

smatra “onom istinitom”. Učenje je često doktrinarno, 

što pretpostavlja opravdavanje jedne strane a 

predstavljanje druge u negativnom svjetlu. Onaj tko je 

na jednoj strani heroj, na drugoj je čudovište. 

Istraživanja nam pokazuju da su udžbenici uglavnom 

usmjereni na sukob, ljudske gubitke i patnju, dok se zanemaruju 

razdoblja mira ili suživota između dvije strane. 

U određenom pogledu, nastavnici postaju kulturni glasnici 

jednog naroda i od njih se očekuje da naglašavaju 

dobrotu vlastite strane nasuprot zlu druge strane. 

Vjerujemo da se nastavnike može obučiti da budu 

glasnici pomirenja, da poučavaju obje strane priče i dopuste 

svojim učenicima da preispituju ono što uče. Naravno, 

nastavnicima je to lakše uraditi kad postoji mirovni 

ugovor, jer u normalnom slijedu događaja narodi 

mijenjaju obrazovne programe u pravcu kulture mira, 

a ne rata. 

Mi u PRIME-u uviđamo koliko su obrazovanje i školski 

udžbenici važni u pomirenju te smo itekako svjesni da 

se danas odnosi između Palestinaca i Izraelaca ne mogu 

okarakterizirati kao mir. Stoga, nije bilo nimalo lagano 

osmisliti knjižicu koja sadržava i palestinsko i izraelsko 

viđenje tri značajna povijesna događaja – Balfourovu deklaraciju, 

rat 1948. i Palestinsku intifadu 1987. 

Na ovom je projektu šest srednjoškolskih nastavnika 

povijesti s obje strane zajedno radilo na koncipiranju 

dviju interpretacija, koje su prevedene na arapski i hebrejski 

jezik, kako bi se knjižica mogla izdati na oba jezika. 

Cilj nam nije bio da kritiziramo niti da promijenimo 

interpretacije, jer u ovom trenutku realno nije moguće 

ostvariti jedinstvenu, zajedničku interpretaciju povijesti. 

Ova knjižica pruža mogućnost i nastavnicima i učenicima 

da se upoznaju s drugom stranom priče. Napravljena 

je tako da je na svakoj stranici između palestinske 

i izraelske strane ostavljen prazan prostor u koji 

učenici mogu upisivati svoje komentare. U prosincu 

2002. nastavnici koji su pomogli u izradi ove knjižice 

počeli su predavati o ovim tumačenjima učenicima devetog 

i desetog razreda. 

Znamo da ovaj proces nije bez problema ili poteškoća 

te ga smatramo obrazovnim eksperimentom. Pratit 

ćemo i izvoditi zaključke o uspjehu projekta promatrajući 

reakcije i komentare učenika i nastavnika. Ti podaci će 

nam omogućiti da dadnemo preporuke za budući razvoj 

i reviziju školskih udžbenika i nastavnih metoda. 

Na povijest gledamo kao na pokušaj da se stvori bolja 

budućnost “prevrćući svaki kamen” a ne bacajući ih 

jedne na druge. Nadamo se da vi – nastavnici i učenici 

– dijelite našu viziju i da ćete nam se pridružiti u ostvarenju 

ovog cilja. 

Sami Adwan, Dan Bar-On, 

Adnan Musallam i Eyal Naveh 

Uvod za palestinsko-izraelski udžbenik povijesti 


Udžbenici povijesti 

u funkciji 

pomirenja? 

Potrebno je u reformu obrazovanja – koja je već u tijeku – uključivati 

sve institucije na svim razinama za bolju potporu novih 

i budućih udžbenika a tako bi se i osiguralo dugoročno 

poboljšavanje kvalitete nastave u BiH 

Piše: Katarina BATARILO 

Razoružati povijest” bio je naslov jedne konferencije 

održane prije gotovo jednog desetljeća u Švedskoj 

(1999) o suzbijanju stereotipa i predrasuda u udžbenicima 

povijesti Jugoistočne Europe. Pitanje koje logično slijedi 

glasi: mogu li udžbenici i obrazovanje općenito pomoći 

promicanju tolerancije, smirivati etničke napetosti ili čak poticati 

mir i pomirenje u društvu koje je prošlo rat? 

Novija istraživanja pokazuju kako obrazovanje može 

imate dvije strane: ono može biti namijenjeno smanjivanju 

mogućih sukoba a s druge se strane može zloupotrijebiti u 

političke svrhe. Takvo Janusovo lice vidljivo je i kod udžbenika 

povijesti – oni mogu biti jedan od mogućih razloga nesnošljivosti 

između različitih etničkih zajednica kada prenose 

neprijateljsku sliku o “drugome” i istodobno veličaju sliku 

o vlastitoj skupini, a s druge strane mogu prenijeti pozitivne 

poruke tolerancije i poštivanja. 

Udžbenici – političko sredstvo 

U BiH su udžbenici povijesti postali političko sredstvo za 

razdvajanje bosanskohercegovačkog društva. Uz to, udžbenici 

i predmet povijesti zbog rata 90-ih godina nisu mogli pratiti 

suvremena europska dostignuća predavanja povijesti u školi. 

Prema R. Stradlingu (2001), poučavanje povijesti u školi 

treba biti tako oblikovano da učenicima pomaže usvojiti 

podjednako i znanje o prošlosti ali i razumijevanje da je 

povijest konstrukcija koja se temelji na povijesnim izvorima 

i njihovoj selekciji. Suvremeni pristup učenja povijesti đacima 

omogućava da oni sami vrednuju različite interpretacije 

prošlosti, stvaraju vlastite interpretacije, slobodno iznose 

svoja stajališta te da nauče postavljati pitanja i da uvide kako 

na neka pitanja ne postoji konačan odgovor. 

Dug put revizije udžbenika 

Kako bi nastavnici i profesori povijesti mogli pripremati 

i predavati upravo opisanu suvremenu nastavnu metodu potrebna 

su im odgovarajuća nastavna sredstva. No, kakva je 

situacija s udžbenicima povijesti u BiH? Tražeći odgovor i na 

prva pitanja, prikazat ću u nastavku dug put revizije udžbenika 

povijesti u BiH i njezine rezultate. 

Rat u BiH od 1992. do 1995. imao je posljedice na sva područja 

života ljudi u BiH, pa tako i na obrazovanje. Nastala su tri 

paralelna školska sustava s tri različita nastavna plana i programa 

s odgovarajućim udžbenicima. Razlike u školstvu su posebno bile 

izražene u takozvanim “nacionalnim predmetima”, među kojima 

je pored materinskog jezika i književnosti, zemljopisa, prirode i 

društva, vjeronauka i glazbe spadao i predmet povijest. 

Udžbenici koji su bili napisani za vrijeme rata ili neposredno 

poslije njega, te oni koji su iz susjednih zemalja 

bili uvezeni mogli su se smatrati diskriminirajućim, jer se u 

njima nije ocrtavalo ništa zajedničko na području kulture, 

jezika i povijesti naroda koji žive u BiH ili je u njima bila 

negirana BiH kao politička jedinica. 

Zbog te situacije pokrenuta je uz potporu Međunarodne 

zajednice revizija udžbenika na području cijele BiH. Od 

1998. razna povjerenstva revizije radila su na tekstovima i 

slikama u udžbenicima kako bi izbjegavali očito i negativno 

šabloniziranje “drugog” ili takozvane “anti-daytonske” formulacije. 

Cilj rada na udžbenicima bio je jamčiti da oni ne 

sadrže nikakve odlomke koji štete nacionalnim i religioznim 

osjećajima nijednoga od triju konstitutivnih naroda BiH niti 

da pozivaju na mržnju ili nasilje. 


Preporuke povjerenstva sezale su od akcija poput precrtavanja 

crnim flomasterima i pečaćenja rečenicom - “Slijedeći 

pasus sadrži materijal čija istinitost nije utvrđena, ili koji može 

biti uvredljiv ili pogrešno tumačen. Ovaj materijal se trenutno 

nalazi u procesu pregledanja” – do preformuliranja pojedinih 

izraza ili čitavih rečenica. Autori udžbenika i mediji su takve 

brze i bespomoćne akcije Međunarodne zajednice promatrali 

vrlo kritično i predbacivali povjerenstvu između ostaloga i 

uskraćivanje prava na slobodno mišljenje. Taj su proces nastavnici 

i učenici pratili sa sve većim interesom – učenike je ili 

tek tada zanimalo što je ranije pisalo u udžbenicima ili su bili 

sretni što im je sada manje ostalo za učenje. 

Provođenje toga prvog koraka revizije nije svugdje prošlo 

jednako i sadržaji udžbenika nisu se znatno promijenili. Reviziju 

udžbenika se moralo iz godine u godinu pokretati iznova, 

jer su se i dalje mogli naći uvredljivi sadržaji. U svibnju 2000. 

donesen je na konferenciji ministara obrazovanja sporazum 

o harmonizaciji triju obrazovnih sustava. Ministri su, nadalje, 

donijeli odluku o tome da se udžbenici nacionalnih predmeta 

koji nisu tiskani u BiH ne koriste više nakon lipnja 2002, tj. da 

se više ne uvoze udžbenici iz Hrvatske ili iz Srbije. 

Zajednička nastavna jezgra 

Daljnji korak bio je sporazum o zajedničkoj nastavnoj 

jezgri nastavnih planova i programa koji su 2003. potpisali 

svi ministri obrazovanja. Cilj je bio povećati potencijalnu 

pokretljivost učenika jer jezgra potvrđuje zajedničku osnovu 

za obrazovanje u cijeloj BiH. Za predmet povijesti jezgru čini 

opća ili svjetska povijest, dok je nacionalna povijest pojedinih 

naroda prepuštena potpuno kantonalnim ili entitetskim 

nastavnim planovima i programima. 

Iako je rad udžbeničkih komisija učinio sadržaje udžbenika 

prihvatljivijima, revizija nije pomogla u povećanju privlačnosti 

toga predmeta. Tekstovi udžbenika su i dalje bili preopširni 

i od učenika se i dalje tražilo previše suhoparnih podataka. 

Stoga je bila prijeko potrebna uspostava novog pristupa u 

pisanju udžbenika povijesti i zemljopisa. Obrazovne vlasti u 

Bosni i Hercegovini, uz podršku Misije OSCE-a u BiH, Vijeća 

Europe i Instituta za međunarodno istraživanje udžbenika Georg 

Eckert, izradile su Smjernice za pisanje udžbenika iz historije 

i geografije za osnovne i srednje škole u BiH, koje su u siječnju 

2006. potpisali svi ministri obrazovanja u BiH, a godinu dana 

kasnije objavljene su u Narodnim novinama (br. 05/07). 

“Po preuzimanju zarobljenika 15. svibnja partizani 

su započeli masovna pogubljenja. Uz Bleiburg veliko 

stratište bili su Kočevski rog (gdje je stradao veliki 

broj Slovenaca) i Macelj (gdje je pogubljen i veliki broj 

katoličkih svećenika). Duga kolona zarobljenika prisiljena 

je na pješačenje kroz gotovo cijelu Jugoslaviju. 

Taj ‘Križni put’, kako je nazvan, bio je ispunjen stalnim 

mučenjem i izgladnjivanjem izmrcvarenih ljudi, 

te strijeljanjem. Oni koji su preživjeli Bleiburg i ‘Križni 

put’ bili su osuđeni na višegodišnju robiju. Zločin koji 

se desio nakon završetka rata bio je dugi niz godina 

prešućivan, a njegovi izvršitelji i naredbodavci nikada 

nisu izvedeni pred sud pravde.” 

(L. Valenta, Povijest za 8. razred 

osnovne škole, Sarajevo 2007) 

Dio biblioteke Georg-Eckert instituta (Braunschweig – Njemačka) 

koja ima najveću zbirku na svijetu međunarodnih udžbenika 

iz predmeta povijest, zemljopis i civilno obrazovanje 

U Smjernicama se ističu sljedeći ciljevi: “Učenici trebaju 

dobiti osnovno razumijevanje povijesti svih triju konstitutivnih 

naroda i nacionalnih manjina; Bosna i Hercegovina treba 

biti glavna polazna točka; tri konstitutivna naroda i nacionalne 

manjine trebaju biti predstavljeni na nepristran način; 

(...) interaktivno učenje i komparativni metodološki pristupi 

trebaju biti primijenjeni prilikom pisanja udžbenika”. 

Obvezatne Smjernice 

Ove preporuke za buduće autore omogućile bi prikazivanje 

povijesti u udžbeniku na usklađen i multiperspektivan 

način koji se zasniva na različitim tumačenjima. 

Svi su se ministri obrazovanja u BiH obvezali na izradu novih 

udžbenika povijesti u skladu sa Smjernicama, koje su zasnovane 

na sličnim standardima i praktičnim iskustvima koja se 

koriste diljem Europe. Tako su na entitetskim natječajima pisanja 

novih udžbenika povijesti 2006. pored zajedničkih jezgri, 

nastavnih planova i Smjernice bile obvezatne za sve autore. 

Postavlja se pitanje na koji način i u kojoj mjeri su se 

Smjernice primjenjivale u izradi novih udžbenika povijesti 

koje se u BiH koriste od školske godine 2007/2008. 

Prema rezultatima jedne studije odjela za obrazovanje 

Misije OSCE-a o novoj generaciji udžbenika povijesti u BiH, 

utjecaj Smjernica se u pojedinim udžbenicima u BiH znatno 

razlikuje. Koji su učinak Smjernice imale na udžbenike po 

hrvatskom, srpskom i bošnjačkom nastavnom planu i programu, 

te kako je u njima shvaćena nacionalna povijest, pokazuje 

sljedeći sažetak analize udžbenika: 

Udžbenici po hrvatskim nastavnim planovima su pokazali 

najmanji pomak i Smjernice nisu imale gotovo nikakav 

učinak na njih. Danas se koriste udžbenici koji su tiskani doduše 

u Mostaru ali prilagođeni su onima iz Zagreba koji su 

bili u uporabi sve do 2000. ili 2002. No, često je adaptacija na 

bosanskohercegovačke prilike samo površne prirode – naslovi 

su proširivani za riječ “Bosna i Hercegovina” a sadržaji 

i koncept su ostali gotovo isti. Od 2006. pojavili su se i udžbenici 

pisani od autora koji su podrijetlom iz BiH i u njima 

situacija s udjelom povijesti BiH je nešto bolja, no jedan pro- 


“Politika ustaške vlasti u potpunosti se podudarala 

s rasističkom politikom nacista i fašista. Već od prvih 

dana uspostave NDH, ustaške su vlasti proglasile 

rasne zakone, kojima je započet teror nad semitskim 

narodima, u prvom redu Židovima i Romima. Nacionalistički 

progoni bili su usmjereni prije svega prema 

Srbima, dok su političkim progonima bili obuhvaćeni 

komunisti, ali i svi neistomišljenici ustaškog režima. 

Uhođenjem, uhićenjima, ispitivanjima i ostalim represijama 

teror nije bio završen. Mučenje i ubijanje 

organizirano je u sabirnim centrima koji su uskoro 

prerasli u logore smrti. Najozloglašeniji bili su oni u 

Jasenovcu i Staroj Gradišci na rijeci Savi. Na prostorima 

BiH posebno je bio poznat zloglasni logor u Kruščici 

kod Viteza, ali i brojni zatvori u kojima su vršena 

masovna mučenja i pogubljenja.” 

(L. Valenta, Povijest za 8. razred 

osnovne škole, Sarajevo 2007) 

blem ostaje i dalje: nacionalna povijest ne poistovjećuje se s 

poviješću BiH već je ona povijest Hrvatske i povijest Hrvata. 

Problem može biti da ne postoji dovoljno velik broj autora 

koji bi pisali udžbenike po hrvatskom nastavnom planu 

i programu i da zbog toga ne postoji široka ponuda kvalitativno 

visokih udžbenika, no jedan također velik problem leži 

možda u tome što ne postoji politička volja za poboljšanje 

udžbenika. 

Za udžbenike povijesti izdane u Istočnom Sarajevu Smjernice 

su imale učinak posebno na didaktičko-metodičku razradu 

i na vizualan izgled. Pored nekolicine starijih autora, novi 

timovi autora iz nastave i znanosti znatno su poboljšali kvalitetu 

udžbenika. No taj napredak ne znači da se promijenio i 

sadržaj, posebno glede nacionalne povijesti. U udžbenicima 

po srpskim nastavnim planovima mogla se pronaći nešto veća 

povezanost prema povijesti BiH, i to u kontekstu povijesti 

“južnih Slavena”. Jedan dobar primjer može se naći u udžbeniku 

za 8. razred u kojemu su na izjednačenom i promišljenom 

načinu prikazane reforme u kasnom Osmanskom Carstvu iz 

1830, koje do tada nisu nikako bile prikazane u udžbenicima 

u RS niti ih danas ima u udžbenicima po hrvatskim nastavnim 

planovima. Ipak, i u ovim udžbenicima fokus nacionalne povijesti 

leži na srpskoj nacionalnoj povijesti. 

Udžbenici po bošnjačkom nastavnom planu počeli su se 

mijenjati već od 2003. i autori su već vrlo rano primjenjivali 

preporuke udžbeničkih komisija i pokušali uvesti nove didaktičke 

pristupe poput multiperspektivnosti. Pitanje kod ovih 

udžbenika nije usmjereno na odnos prema povijesti BiH, nego 

je u tome je li u prikazivanju povijesti BiH sadržana povijest 

svih konstitutivnih naroda i manjina ili je naglasak stavljen 

na bošnjačku povijest. Pitanje također glasi je li povijest BiH i 

njezinih naroda prikazana na integrativan način ili su oni prikazani 

sami za sebe. Različite generacije udžbenika od 2000. 

pokazuju promjenu od bošnjačke povijesti k povijesti BiH. 

Od 2003. autori naglašavaju sve više zajednički suživot u BiH. 

No, potrebna je pozornost u ocjenjivanju takvih pozitivnih ciljeva 

koji se mogu tumačiti i kao promjena na površini: iako 

se povijest Srba i Hrvata u BiH prikazuje na neutralan način, 

naglasak je još uvijek na bošnjačkoj povijesti. Od 2007. pojavljuju 

se novi udžbenici od kojih neki uspješno primjenjuju 

multiperspektivan i komparativan pristup i koji su utemeljeni 

na suvremenim historiografskim rezultatima istraživanja (npr. 

u jednom udžbeniku za 6. razred naracija udžbenika povezana 

je sa suvremenim historiografskim standardima i učenik 

može pročitati da u znanosti postoje dva suprotna mišljenja o 

karakteru Crkve bosanske). 

Sažetak rezultata 

Kada sažmemo rezultate OSCE-ove analize udžbenika i 

kada uzmemo u obzir teme koje su nastavnicima i učenicima 

najteže, onda se može reći da se postojeći problemi odnose 

na sve teme iz vremena zajedničke povijesti, npr. pod 

osmanskom ili pod habsburškom vlašću. Zaključak koji 

povjesničarka u analizi donosi je da dok se god nacionalna 

povijest u hrvatskim udžbenicima shvaća kao hrvatska povijest, 

u srpskim udžbenicima kao srpska povijest i u nekim 

bošnjačkim udžbenicima pretežno kao bošnjačka povijest, u 

svakom će razredu u kojemu se predaje zajednička povijest 

nastavnicima i učenicima biti teško. U sklopu pilot-projekata 

u BiH nastavnici i učenici su rekli da im je najteže predavati 

ili učiti o ratovima u 20. stoljeću, tj. Prvi i Drugi svjetski rat 

kao i rat koji je uslijedio nakon raspada Jugoslavije. Nastavnici 

su podijeljeni u svojem mišljenju: jedni traže historijsku 

distancu a drugi bi opet željeli predavati tu temu na nastavi, 

jer znaju da se učenici u školskoj praksi i u svakodnevnom 

životu susreću s raznim ratnim temama. No, sve dok ne postoje 

adekvatni materijali i lekcije o ratu neće biti moguće 

poučavati na primjeren način. 

Uključiti sve institucije 

S jednog od seminara za autore udžbenika povijesti 

u Mostaru, rujan 2006. 

Željela bih naglasiti da problematika udžbenika u BiH 

ne stoji sama za sebe, već je problem u cijelom obrazovnom 

sistemu. Problemi leže u ostarjelim i preopterećenim nastavnim 

planovima i programima, u slaboj ponudi doškolovavanja 

nastavnika, u prepunim razredima a i u mehanizmima 

obrazovnih institucija, poput nastavne inspekcije koja samo 

mehanički vrednuje tehničku stranu nastave a ne i cjelokupni 

proces učenja i poučavanja. 

Stoga je potrebno u reformu obrazovanja – koja je već u 

tijeku – uključivati sve institucije na svim razinama za bolju 

potporu novih i budućih udžbenika a tako bi se i osiguralo 

dugoročno poboljšavanje kvalitete nastave u BiH. 


Udžbenici 

selektivnog pamćenja 

Povijesna istina nema svrhe u samoj sebi, 

nju vodi i oživljava pitanje moralne istine. 

Piše: Darko RUBČIĆ 

(Dolf Sternberger) 

Ako želimo saznati kakva je “politika” neke zemlje, najbolje 

je prelistati nekoliko njezinih udžbenika povijesti, 

obratiti pozornost na tumačenja najvažnijih povijesnih 

razdoblja ili prijelomnih događaja. Ako znamo kakva 

je aktualna politička i društvena situacija u Bosni i Hercegovini, 

možemo već pretpostaviti kako stvar stoji s njezinim 

udžbenicima povijesti: mnogo toga je različito, često suprotno 

različito. Ipak, mora se naglasiti da je od 2003. došlo do 

konkretnih pomaka nabolje s obzirom na udžbeničku interpretaciju 

bh. povijesti. 

Više je nego zanimljiv osvrt na nekolicinu udžbenika povijesti 

tiskanih od 2003. do 2007. u Sarajevu, Istočnom Sarajevu 

i Mostaru. Budući da ih je veliki broj – i za osnovnu i srednju 

školu – izabrali smo neke koji mogu dobro poslužiti za ilustraciju 

naše problematike. Zbog dugog vremenskog razdoblja 

i mnoštva osjetljivih pitanja, ograničili smo se na tri nimalo 

lagane teme bh. povijesti: bosansko srednjovjekovlje, Bosna 

pod osmanskom vladavinom i Drugi svjetski rat s naglaskom 

na Jasenovcu i Bleiburgu. Tema prošloga rata (1992-1995), iz 

kojega bi se najviše upoznala sva složenost bh. društva i konflikt 

interpretacija povijesti, ostaje po strani, jer većina novih 

udžbenika samo spominju taj rat, ali ga ne tumači. 

Kotromanića u Milima-Arnautovićima kraj Visokog, i jedino 

ovaj udžbenik objašnjava na koji je način u historiografiju 

ušla zabuna oko mjesta krunjenja. 

Autori su posebno poglavlje posvetili kako mitologizaciji 

tako i znanstvenom objašnjenju fenomena Crkve bosanske. 

Navodi se kako su srpska i hrvatska historiografija XIX. st., 

u službi nacionalističkih interesa, nastojale dokazati srpstvo 

odnosno hrvatstvo srednjovjekovne Bosne a da se kao svojevrsna 

protuteža pojavio mit o bogumilima kojim se željela 

naglasiti posebnost Bosne. Međutim, da se ne bi stvorila pogrešna 

slika, autori su trebali donijeti i suvremene rezultate 

znanstvene historiografije o tom problemu. Naime, moderna 

hrvatska historiografija ipak se ponajviše znanstveno emancipirala 

i napustila stavove iz XIX. st., srpska još uvijek ustrajava 

na srpskom karakteru Bosne, a na mitu o bogumilima 

danas najviše insistiraju neki bošnjački “znanstvenici” koji 

u službi politike stvaraju i neke dodatne mitove. Unatoč pojedinim 

zamjerkama, udžbenik je veoma dobar, pruža učenicima 

dosta informacija i nastoji ih osposobiti za kritičko 

mišljenje. 

Udžbenik za 6. razred osnovne škole (A. Isaković, Sarajevo 

2007) spada među ponajbolje udžbenike nove generacije. 

Autorica kroz cijeli rad nastoji primjenjivati multiperspektivnost 

te u tumačenjima “spornih” tema iz prošlosti donosi 

različita znanstvena mišljenja; konkretno, s obzirom na podrijetlo 

imena Bosna, mjesto Tvrtkova krunjenja i karakter 

Crkve bosanske. Isakovićka je jedna od rijetkih autora udžbenika 

koji govore o važnosti franjevaca u srednjovjekovnoj 

Bosni. Kratko poglavlje posvećeno je također i pravoslavlju 

u tom povijesnom razdoblju. 

Bosansko srednjovjekovlje 

Udžbenik povijesti za 2. razred gimnazije (E. Hašimbegović 

– A. Busuladžić – M. Sijarić – E. Veladžić, Sarajevo 2003) 

spada među najozbiljnije bh. udžbenike za bosansko srednjovjekovlje. 

Autori ističu kako je ovo razdoblje bosanske 

povijesti najčešće bilo podložno nacionalnim/nacionalističkim 

interpretacijama kako bi se “dobio” odgovor čija je Bosna 

danas. Među glavne događaje iz bosanskog srednjovjekovlja 

autori smještaju dislokaciju sjedišta bosanske biskupije u 

Đakovo 1252, što je spriječilo daljnje uspjehe Katoličke crkve 

u Bosni te omogućilo nastanak domaće Crkve bosanske 

kao alternative biskupiji. Bosansko srednjovjekovlje vrhunac 

dostiže s krunjenjem Tvrtka I. Kotromanića za bosanskog 

kralja 1377. Nasuprot raširenom mišljenju o pravoslavnom 

manastiru u Mileševu (Srbija) kao mjestu Tvrtkova krunjenja, 

u ovom se udžbeniku navodi krunidbena i grobna crkva 


Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Europi, Solun i CPU Sarajevo izdali su 2007. 

četiri historijske čitanke: Osmansko carstvo, Nacije i države u jugoistočnoj Evropi, Balkanski 

ratovi i Drugi svjetski rat. Riječ je o dodatnim nastavnim materijalima koji zasigurno mogu 

pridonijeti boljem shvaćanju moderne historije jugoistočne Europe. 

Davorin MRLJIĆ, Rekonstrukcija 

srednjovjekovnog grada Bobovca 

Autori udžbenika 

za 1. razred srednjih 

stručnih škola M. Šobot 

– B. Štrbac – E. 

Zahović (Istočno Sarajevo 

2007) pisanju 

udžbenika pristupili 

su vrlo pretenciozno, 

na svega 223 stranice 

obuhvaćen je period 

od prapovijesti sve 

do suvremenog doba 

i posljednjega rata na 

području Hrvatske i 

BiH! Srednjovjekovnoj 

Bosni posvećeno 

je svega pet stranica. Pripadnike Crkve bosanske naziva se 

bogumilima i hereticima iako je ta teza u ozbiljnim historiografskim 

krugovima već nadiđena. Tvrtko I. Kotromanić je, 

prema autorima, okrunjen u manastiru u Mileševu, premda 

u jednoj glosi uz glavni tekst stoji kako se u posljednje vrijeme 

u krugu bh. povjesničara kao mjesto krunjenja spominje 

mjesto Mili-Arnautovići. Inače, čitav udžbenik koncipiran je 

“srpski”, s tendencijom da se srpski narod prikaže žrtvom. 

Fotografije uz tekst u većini slučajeva govore više od riječi 

ovome u prilog. 

Budući da je udžbenik povijesti za 2. razred gimnazije (F. 

Mirošević – F. Šanjek – A. Mijatović – A. Nikić, Mostar 2005) 

tiskan u Mostaru, za očekivati je da će veći dio prostora biti 

posvećen bh. povijesti. No stvar je sasvim drugačija. Ukratko, 

od oko 350 stranica, povijesti srednjovjekovne Bosne 

posvećeno je svega 14 stranica, a BiH u vrijeme osmanske 

vladavine u XVI. i XVII. st. tek pet stranica!? Identičan slučaj 

je i s udžbenikom za 6. razred osnovne škole (Ž. Brdal 

– M. Madunić – N. Lovrinović, Mostar 2007), gdje je gotovo 

čitav prostor posvećen hrvatskoj povijesti, a povijesti Bosne 

dodijeljen zanemarivi dio i “osigurano” mjesto u naslovima 

– naslovi bez sadržaja. 

Bosna pod osmanskom vladavinom 

Udžbenik koji se u cijelosti odnosi na razdoblje osmanske 

vladavine (od XV. stoljeća do 1878) jest udžbenik za 3. 

razred gimnazije (V. Smriko, Sarajevo 2003). Autor navodi 

da je osmanska vlast radila na uništavanju domaćih državnih 

institucija, što ide u prilog tezi o povijesnom diskontinuitetu. 

Autor govori kako je položaj franjevaca i katolika, unatoč 

tomu što su posjedovali ahdnamu, bio teži od pravoslavnog. 

Čitavo jedno poglavlje posvećeno je svakom od balkanskih 

naroda unutar Osmanskog Carstva, tako da učenik dobiva 

uvid u širi povijesni kontekst. Padu Bosanskog kraljevstva 

posvećuje dosta prostora i demontira mit “Bosna šaptom 

pade”. Jedno kraće poglavlje posvećeno je različitim modernim 

tumačenjima osmanske povijesti. Upravo je ovo ispravan 

način kako pristupiti osjetljivim pitanjima iz prošlosti, jer se 

pomoću multiperspektivnosti učenike poučava kritičnosti i 

dijalogu s različitim mišljenjima. Međutim, autor udžbenika 

je i sam pao u zamku kada kaže kako je “historija Bosne i 

Hercegovine iz perioda osmanske vlasti bila predmet pristranog 

prikazivanja od strane srpskih i hrvatskih historiografa 

koji su željeli dokazati isključivo pravo nad ovim prostorom. 

Oni su nastojali svo stanovništvo Bosne i Hercegovine prikazati 

kao dio svog etničkog korpusa ili su pokušavali izvesti 

teze o muslimanskom stanovništvu kao stranom elementu 

azijskog porijekla”. Problem je što autor ni na jednom mjestu 

ne proziva dio bošnjačkih historiografa koji idu u drugu 

krajnost glorificirajući osmansko razdoblje. 

“U Evropi postoje na jednoj strani velike zemlje, a 

na drugoj male; postoje nacije u pregovaračkim dvoranama 

i one koje čitavu noć čekaju u predsobljima. 

Ono što male nacije razlikuje od velikih nije samo 

kvantitativni kriterij broja stanovnika; to je nešto dublje 

– njihova egzistencija nije niti za njih same samorazumljiva 

izvjesnost, nego uvijek i pitanje, izazov i 

rizik; one su u odnosu na povijest u defanzivi prema 

njenoj snazi, koja njih same prevazilazi, koja se ne 

obazire na njih, pa ih i ne uzima zaozbiljno.” 

(Milan Kundera, BH Dani, br. 529) 

U udžbeniku su dobro opisani prodor Eugena Savojskog 

i odredbe Karlovačkoga mira (1699), međutim problem nastaje 

kada autor govori o ideološkim i psihološko-kulturnim 

posljedicama: “Od Bečkog rata i u toku XVIII stoljeća, 

osnovni cilj kršćanskih sila je bio protjerivanje i iskorjenjivanje 

muslimana iz Evrope, a među njima i Bošnjaka muslimana. 

Ovaj ideološki koncept je izvor genocida u XIX i 

XX stoljeću kada je prenesen sa velikih evropskih sila na balkanske 

zemlje. (…) Uporedo sa eliminisanjem islama, na tim 

prostorima sprovedeno je sistematsko uništavanje svega što 

je podsjećalo na prethodnu vlast i islamsko-orijentalnu kulturu. 

Sakralni i profani objekti su uništeni.” Ako sve ovo i jest 

tako, autor je ipak morao biti više kritički te progovoriti na 

ovako jasan način i o npr. nezavidnom položaju nemuslimana 

i rušenju samostana i crkava od strane Osmanlija. (N.B. o 

rušenju samostana i crkava, te o poteškoćama njihove gradnje 

ne govori niti jedan od udžbenika!) 

Posebno je poglavlje posvećeno velikim migracijama stanovništva 

u XVIII. stoljeću koje su se odrazile na demografsku 

sliku i sve aspekte života. Ovo je jedan od rijetkih, ako 

ne i jedini udžbenik koji čitavo poglavlje posvećuje izvorima 

za povijest BiH pod osmanskom vladavinom (defteri, franjevačke 

matice, tefteri pravoslavnih crkvenih opština, putopisi 

stranih putnika, diplomata i obavještajaca, vizitatorski izvještaji 

crkvenih pohoditelja, ljetopisi te isprave i povelje). Autor 

posebno poglavlje posvećuje i osmanskom konfesionalizmu 

te jedini piše o nastanku triju nacionalističkih etnogeneza 

pokušavajući se kritički postaviti prema srpskom mitu o Bosni 

kao ‘staroj nemanjićkoj zemlji’, hrvatskom mitu o Bosni 

kao ‘staroj zemlji hrvatskih banova i kraljeva’ te bošnjačkom 

mitu o Bosni kao zemlji etničkog kontinuiteta između dobrih 


Bošnjana, bogumila i 

Bošnjaka muslimana. 

Ovdje vrijedi spomenuti 

da je mit o bošnjačkoj 

kontinuiranosti 

u ratnom periodu 

(1992-1995) evoluirao 

u mit o temeljnom narodu, 

na osnovu kojega 

sada Bošnjaci polažu 

ekskluzivno pravo 

na BiH. O ovom autor 

ne govori. I pored nekoliko 

spornih, nekritičkih 

dijelova na koje 

smo pokušali ukazati, 

ipak treba reći da je Jacob van SCHUPPEN, Eugen Savojski 

ovaj udžbenik veoma 

validan, osobito zato što daje širi kontekst potreban za smještanje 

i bolje razumijevanje određenih događaja. 

“Epski ciklusi vezani za područje Bosne i Hercegovine 

mogu se podijeliti u dvije vrste: uskočko-hajdučke i pjesme 

bosanskohercegovačkih muslimana. U obje vrste 

su opjevane stvarne ličnosti i stvarni događaji koji su 

okićeni epskim detaljima. S obzirom na činjenicu da 

su one prenošene usmenim putem, epske pjesme su 

utjecale na formiranje ideoloških, moralnih i kulturnih 

karakteristika naroda. Te karakteristike su kroz stoljeća 

bile osnovni element koji je utjecao na stanovništvo 

i formiralo njegov pogled na svijet. S obzirom da su 

pjesme slavile “svoje heroje” “svoje moralne kvalitete” 

i “svoje kulturne obrasce” neminovno su utjecale 

da se formira epski pogled na svijet, u kome je sve oslikano 

crno-bijelom tehnikom. Na tom fonu formira se 

svijest da su svi postupci protiv onih drugih opravdani 

i da je svaki čin, koji je u skladu sa činom nekog junaka 

iz prošlosti, mjerilo po kome se trebaju ponašati oni 

koji su usvojili određeni epski ciklus u svojoj sredini. 

Ovakvo shvatanje je prenešeno u XIX i velikim dijelom 

u XX stoljeće, a rezultati ovakvog pogleda na svijet 

za južnoslavenske narode, a naročito narode Bosne i 

Hercegovine bili su katastrofalni.” 

(V. Smriko, Historija. Udžbenik za 

3. razred gimnazije, Sarajevo 2003) 

Sva tri udžbenika tiskana u Mostaru, Bosni pod osmanskom 

vladavinom posvećuju gotovo zanemarivi dio. Tako 

udžbenik Ž. Brdal – M. Madunić – N. Lovrinović (2007) 

Bosni od pada pod osmansku vlast do kraja 16. stoljeća posvećuje 

10 redaka (!?), dok su osmanski napadi na Hrvatsku 

i Ugarsku te osvojenje Hrvatske prikazani na 7 stranica. Pola 

stranice rezervirano je ulozi franjevaca (Divković, Lastrić) 

za bosanske katolike te njihov progon nakon Bečkoga rata 

(1683-1699). 

U udžbeniku F. Mirošević – F. Šanjek – A. Mijatović – A. 

Nikić (2005) Bosni je u XVI. i XVII. stoljeću posvećeno svega 

pet stranica. 

Udžbenik za 3. razred gimnazije (S. Jurković – A. Mijatović 

– F. Mirošević – T. Macan, Mostar 2005) u poglavlju 

“Hrvatska u XVIII. stoljeću” od 50 stranica teksta, Bosni i 

Hercegovini u vrijeme krize Osmanskog Carstva te u doba 

reformnog pokreta u Turskoj dodjeljuje svega pet stranica, 

Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj i njezinu značenju u 

povijesti bh. katolika-Hrvata te o ilirskom preporodu u BiH 

7 stranica, a o BiH od sredine XIX. stoljeća do okupacije od 

strane Austro-Ugarske 10 stranica. Ova statistika oslikava 

već vremenski dugu tendenciju marginaliziranja povijesti 

BiH uopće kao i potiskivanje značenja bh. Hrvata unutar hrvatske 

znanosti i kulture. 

Drugi svjetski rat (Jasenovac – Bleiburg) 

“Nacionalno pamćenje ponaša se nedostojno kada pod 

zvučnim nazivom ‘nasljeđa’ ističe samo spomenike slave i odvraća 

pogled od spomenika svoje sramote. To je kao kad etablirani 

njemački komunisti sebi na glavu natiču Friedrichov 

trobodni šešir i Bismarckovu konjaničku kacigu, a SA-kapu 

i svastiku skrivaju u nacionalnom sefu.” Ovim citatom Dolfa 

Sternbergera iz njegovih Razmišljanja o povijesti dolazimo do 

naše ne tako davne prošlosti koja uz posljednji rat (1992-1995) 

nosi sa sobom najviše i teorijskih i stvarnih sukoba. 

Udžbenik Istorija za IX razred osnovne škole (R. Pejić, 

Istočno Sarajevo 2006) i po svom sadržaju i pristupu spada 

zasigurno među one koji su ponajmanje utemeljeni na 

činjenicama. Udžbenik vrvi tendencioznim tvrdnjama koje 

učenicima zasigurno neće pomoći u njihovu odgoju za kritičko 

mišljenje. Nakon što je opisao ustaški teror nad Srbima, 

Židovima, Romima i drugim antifašistima, autor donosi 

brojku od oko 1.000.000 ubijenih u logoru Jasenovac. Ovakvo 

i slično manipuliranje brojkama ne osvrće se ni na kakva 

druga istraživanja. Napominjemo, primjerice, da su dvojica 

istraživača, B. Kočović i V. Žerjavić, došli neovisno jedan o 

drugom do približno istog broja poginulih u Drugom svjetskom 

ratu u Jugoslaviji. Kočović navodi brojku od 1.014.000 

(od toga je 70.000 ubijeno u Jasenovcu), a Žerjavić govori o 

broju 1.027.000 (u Jasenovcu 83.000). U udžbeniku je jed- 

Prisvajanja povijesti 

Kako je u stručnim krugovima poznato, moderna historiografija 

datira od 19. stoljeća i stoji u uskoj svezi s 

modernim nacionalnim i socijalnim pokretima, koji su 

također počeli izranjati iz povijesnog kontinuuma u spomenutom 

stoljeću. S obzirom na sadržajni interes, ideološku 

usmjerenost te metodološki postupak, dosadašnja 

historiografija o Bosni i Hercegovini može se razvrstati u 

tri skupine: a) nacionalnu/nacionalističku; b) marksističku 

i c) historiografiju kritičkog diskursa ili, pojednostavljeno 

rečeno, diskurzivnu. 

Konsenzus među njima je neupitan samo u jednoj stvari, 

naime u periodizaciji povijesti Bosne na: a) bosansko 

srednjovjekovlje, b) osmansko razdoblje, c) austrougarsko 

razdoblje i d) jugoslavensko razdoblje s cezurom Drugog 

svjetskog rata. Dakako, kad je riječ o ovome konsenzusu, 

u pitanju je samo zajedničko vanjsko nazivlje ili kataloško 

etiketiranje pojedinih razdoblja. Vrednovanja, politički i 

ideološki interesi te metodički postupci više ili manje su 

različiti. 

Nacionalni/nacionalistički pristup povijesti gleda naciju 

kao primordijalnu i kvazivječnu kategoriju. Nacija kao 


no kraće poglavlje 

posvećeno četničkom 

pokretu i četničkim 

postrojbama koje su 

u BiH dolazile “da zaštite 

srpski narod od 

napada ustaša, domobrana 

i muslimanske 

milicije”. 

Iako sadržajno za 

nijansu blaži, udžbenik M. Šobot – B. Štrbac – E. Zahović 

(2007) u svom pristupu ne zaostaje za Pejićevim. S obzirom 

na broj žrtava u Jasenovcu operira se brojkom od 700.000. 

Niti jedan od ovih udžbenika ne spominje partizansko-srpske 

zločine nad Hrvatima, Muslimanima i drugima, pa tako 

niti Križni put – Bleiburg. Oba su udžbenika nekritički pristrani 

s jednim jedinim ciljem – prikazati Srbe kao vječne 

stradalnike i mučenike u velikom kotaču povijesti. 

Udžbenik za 4. razred gimnazije (H. Matković – F. Mirošević 

– B. Goluža – I. Šarac, Mostar 2006) Nezavisnoj Državi 

Hrvatskoj posvećuje 7 stranica. Na dobar je način prikazano 

potpisivanje Rimskih ugovora (1941) između Pavelića i Mussolinija, 

iz čega se može vidjeti da je NDH u stvarnosti bila 

marionetska tvorevina. Nabrojano je nekoliko koncentracijskih 

logora, a za Jasenovac je donesen i broj ubijenih prema 

podacima Žerjavića i Kočovića. Ovaj udžbenik jedini govori 

da je Pavelić u travnju 1945. primio dva emisara Draže Mihailovića 

koji su mu predložili stvaranje antikomunističkog 

bloka Srba, Hrvata i Slovenaca, što pokazuje da je bilo kontakata 

i suradnje između ustaša i četnika. Autori udžbenika 

navode kako je Pavelić naredio da se vojnici, žene, djeca i 

starci iz NDH, bježeći pred partizanima, predaju Britancima, 

a ovi su ih kasnije izručili partizanskim jedinicama. Ukratko 

je opisana bleiburška tragedija, a operira se s nedovoljno utemeljenom 

brojkom od 200.000 do 300.000 stradalih Hrvata. 

Jasenovac i Bleiburg, dva mjesta oko kojih se ponajviše spore 

i sukobljuju suvremeni povjesničari i nacionalne politike 

Spomenuti Žerjavić 

smatra da je broj žrtava 

na Bleiburgu nešto 

veći od 50.000. 

Udžbenik za 8. razred 

osnovne škole 

(L. Valenta, Sarajevo 

2007) u cijelosti se 

odnosi na XX. stoljeće i 

spada zasigurno među 

najobjektivnije bh. udžbenike nove generacije. Autor kratko 

i nepristrano opisuje rasnu ustašku politiku, uhođenja, uhićenja, 

mučenja i masovna ubojstva neistomišljenika ustaškog 

režima, te jedini spominje zloglasni logor u Kruščici kraj 

Viteza. Dio bošnjačkih čelnika usprotivio se ustaškom režimu, 

o čemu svjedoče muslimanske rezolucije iz nekoliko bh. 

gradova izdane 1941. S druge strane, druga grupa bošnjačkih 

političara 1941. upućuje Hitleru Memorandum u kojemu se 

traži autonomni položaj BiH unutar NDH i da se BiH stavi 

pod izravnu njemačku upravu. Ovaj udžbenik također jedini 

spominje muslimansku postrojbu – 13. SS diviziju koja je 

djelovala pod izravnim njemačkim zapovjedništvom. O četnicima, 

njihovoj ideologiji i zločinima također je vrlo kritički 

napisano. Uz gore navedeni udžbenik, ovaj jedini govori o 

Bleiburgu i Križnom putu, ali ne donosi broj stradalih. 

Iz ovog fragmentarnog prikaza udžbeničkih interpretacija 

povijesti da se iščitati kako je pisanje udžbenika veoma 

težak posao. Da bi udžbenik bio znanstveno utemeljen, autor 

bi se u radu trebao voditi samo istinom poštivanja faktografije 

i moralnošću da povijest pripada i onima drugima, 

dakle i neprijateljima. To je zahtjevan, ali jedini put kako bi 

se izbjeglo neargumentirano operiranje falsifikatima i selektivno 

pamćenje koje poznaje samo svoje povijesne uspone i 

pobjede te komemorira i napuhuje samo naše žrtve za samo 

“našu stvar”. 

primordijalna kategorija izvire iz mitskih daljina prošlosti i 

kreće se kroz povijesni kontinuum kao čvrst i zatvoren sustav. 

Tako je naprimjer na hrvatskoj strani hercegovački franjevac 

i povjesničar fra Dominik Mandić (1889-1973) elaborirao 

povijest Hrvata kao povijest naroda, koji je došao u 

svoju današnju postojbinu već oformljen takoreći kao jedna 

putujuća država. U povijesnim lomovima taj je narod pao 

pod stoljetnu vlast tuđinskih režima, zbog čega je pretrpio 

znatne štete. U moderno doba došlo je do kulturnog i političkog 

buđenja toga naroda, koje se manifestiralo ne samo 

u oslobađanju od tuđinskih režima, nego i u stanovitom 

povratku nacionalnom identitetu, čiji su korijeni – prema 

takvom shvaćanju – ukopani u rani srednji vijek. Zadatak 

je nacionalne historiografije da rekonstruira put do toga nacionalnog 

iskona, uz ostalo kroz dekonstrukciju razdoblja 

tuđinske vladavine. 

Primijenjeno na Bosnu to znači da je zadatak povjesničara 

da elaborira hrvatski karakter srednjovjekovne Bosne, 

a osmansko, austrougarsko i jugoslavističko razdoblje demaskira 

kao tuđinsko. Politički cilj takve historiografije jest 

da, naprimjer, bosanskohercegovačke muslimane uvjeri da 

se deklariraju u modernom smislu kao Hrvati islamske vjeroispovijesti, 

a Srbima dadne do znanja da njima Bosna u 

političkom pogledu ne pripada, jer su se u nju kasnije doselili, 

odnosno da su mnogi među njima kao Vlasi prihvatili 

pravoslavlje, pa bi bilo normalnije da se u modernom smislu 

identificiraju kao Hrvati pravoslavne vjere. 

Srpska nacionalna historiografija još je rezolutnija u prikazivanju 

Bosne kao isključivo srpske zemlje. U tu svrhu 

istupalo se s tezama o Srbokatolicima i Srbima islamske 

vjeroispovijesti kao produktima u prvom slučaju papinske 

propagande, a u drugom stoljetne islamsko-osmanske vladavine 

na ovim prostorima. 

Bošnjačka moderna historiografija rađala se u sjeni srpske 

i hrvatske historiografije i, nažalost, do danas nije uspjela 

izići iz te sjene. Tendencijama posrbljavanja i pohrvaćivanja 

odupirala se naime na taj način što je prihvaćala iste 

klišeje te srpskom i hrvatskom svojatanju Bosne potražila 

lijek u predimenzioniranom isticanju bošnjačkog karaktera 

cjelokupne bosanske povijesti. Bošnjačka historiografska 

igra koncem 20. stoljeća završila je tezama o Bošnjacima 

kao temeljnom narodu u svim razdobljima bosanske povijesti 

i o Srbima i Hrvatima kao marginalnim fenomenima u 

bosanskohercegovačkom povijesnom sklopu. (…) 

(Ovaj je tekst dio članka: Srećko M. DŽAJA, “Tri kulturno-političke 

sastavnice Bosne i Hercegovine i moderna historiografija”, 

u: Eseji, razgovori, polemike, prijevodi, Udruga 

đaka i prijatelja Franjevačke klasične gimnazije Visoko, podružnica 

za Njemačku, München 2005, 106-107.)

povijest pripada i drugima

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?