Galileji

U Isusovoj muci i smrti
Bog se činio potpuno
nemoćnim pred zlom
koje može učiniti čovjek,
a sada se pokazao
jačim i od smrti
Isusov
Veliki tjedan
Piše: Domagoj RUNJE
Dok je za najveći dio Isusova života
kronologija nesigurna i tek se
kombinirajući različite podatke
može doći do približne rekonstrukcije
slijeda događaja, njegov posljednji tjedan
može se rekonstruirati od dana do dana,
a posljednja noć i posljednji dan gotovo
od sata do sata. Zato je to veliki tjedan,
velika noć i veliki dan, a događaji su slijedili
otprilike ovako.
Ulazak u Jeruzalem. Prvoga dana svoga
posljednjeg tjedna Isus svečano ulazi
u Jeruzalem. Do tada je djelovao u Galileji.
S dvanaestoricom svojih poimence
izabranih učenika obilazio je se lima
i gradovima. Propovijedao je Božje kraljevstvo
i pozivao ljude da se obrate i
vjeruju evanđelju. Subotom je odlazio u
sinagogu i ondje naučavao. Ozdravljao
je bolesnike, izgonio zloduhe, oživljavao
mrtvace, ali i bježao u osamu. Čak je više
puta onima koje je izliječio zabranjivao
Ivo DULČIĆ, Isusa polažu u grob
travanj 2010. Svjetlo riječi 45

da ikome išta kazuju. Možda zato jer je
u svemu tome postojala opasnost da ga
ljudi pogrešno shvate, i da sliku o njemu
zatvore u okvir površnog zadovoljenja
svojih prolaznih potreba.
Ipak, u Jeruzalem ulazi otvoreno i svečano
kao kralj mira koji na magaretu jaši
prostrtim putom, a narod mu oduševljeno
kliče i maše cvijećem i zelenim granama.
Izgleda kao da je sav svijet za Isusa.
No, još dok je djelovao u Galileji, identificirali
su se i njegovi protivnici. Bili su
to listom pismoznanci, farizeji, svećenički
glavari i starješine. Zamjerali su Isusu što
krši subotu jer je i na taj dan ozdravljao
bolesnike i izgonio zloduhe. Nije se držao
svih predaja koje su nalagale razna obredna
pranja i tomu slično, a usto nije pokazivao
nimalo sklonosti da se tuđinskoj
rimskoj vlasti odupre silom. Tek pojedinci
među tim narodnim vođama ističu se kao
oni koji su u Isusu prepoznali kraljevstvo
koje su iščekivali. Ostali su tražili kako
da ga uklone. Na putu prema Jeruzalemu
Isus je svojim učenicima o tome više puta
otvoreno progovorio.
Želimir JANEŠ, Oplakivanje Krista
Naučavanje u hramu. Sljedećih nekoliko
dana nakon svoga svečanog ulaska u
Jeruzalem Isus u pratnji svojih učenika
svakodnevno naučava u hramu. Odsjeli
su u obližnjem mjestu Betaniji (vjerojatno
kod Isusova prijatelja Lazara) i svako
jutro odlaze u jeruzalemski hram. Ovdje
je Isus prvoga dana napravio i jedan pravi
incident. Prije nego je počeo naučavati,
hram je očistio. Rastjerao je trgovce i
mjenjače novca, koji su od Doma molitve
napravili špilju razbojničku. No, glavari
su u toj proročkoj gesti vidjeli opasnost
i pomalo se počinje ostvarivati ono što je
Isus ponavljao svojim učenicima na putu
iz Galileje: “Evo, uzlazimo u Jeruzalem i
Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim
i pismoznancima. Osudit će ga
na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati.
Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on
će nakon tri dana ustati” (Mk 10,33-34).
Tako, dok Isus naučava u hramu, pismoznanci
i svećenički glavari traže zgodu
kako da ga uhvate i pogube. Bilo bi
najlakše kad bi Isus izustio nešto što zaslužuje
smrt. Postavljaju pitanja: odakle
mu vlast?; treba li plaćati caru porez?; ima
li uskrsnuća mrtvih?; koja je najveća zapovijed
u zakonu? itd. No, ne uspijevaju naći
ništa što bi im olakšalo posao. Na koncu,
nalaze saveznika u jednome od Dvanaestorice,
Judi Iškariotskom, iz čijega života
s Isusom i ostalim učenicima do ovoga
trenutka nije zabilježen ni jedan značajan
detalj. Ne znamo ništa o tome kako je on
46 Svjetlo riječi travanj 2010.
doživljavao i shvaćao sve ono što je Isus
činio i govorio u Galileji i u Jeruzalemu.
Možda Isus nije ispunio njegova očekivanja?
U kojem se trenutku razočarao?
Mnoga pitanja ostaju otvorena, ali znamo
da se u jednom trenutku Juda pokazao
voljnim da za trideset srebrnjaka pomogne
glavarima Isusa uhvatiti.
No, prije nego bude izdan i uhićen,
Isus će sa svojim učenicima blagovati posljednju
večeru.
Posljednja večera. Svoje posljednje sate
prije uhićenja i odvođenja na suđenje Isus
provodi sa svojih dvanaest učenika. Zajedno
blaguju pashalnu večeru u svečano
pripremljenoj blagovaonici. Nakon svega
što će se ubrzo dogoditi ta će večera i ubuduće
ostati model njihova sastajanja.
Sada, dok još sjede za stolom, Isus im
unaprijed govori kako će se svi oni te iste
noći ponijeti prema njemu. Juda će ga izdati,
Petar zatajiti, svi se razbježati. Ali, kad
uskrsne, on će opet ići pred njima u Galileju
i bit će ponovno zajedno. Učenici na sve
to reagiraju s nevjericom i čuđenjem.
K tomu, na samoj večeri događa se još
nešto čudesno. Zajedno s navještajem izdaje,
zataje, muke, smrti i uskrsnuća događa
se čin u kojemu Isus učenicima već
tada dariva svoju stalnu prisutnost. Isus
uzima kruh i kaže ovo je moje tijelo, a onda
vino i kaže ovo je moja krv, te daje svojim
učenicima da jedu i piju. Nadalje tako
trebaju činiti sami učenici, njemu na spomen.
Premda učenici još sve ne razumiju,
u tome kruhu i vinu Isus ih povezuje sa
sobom i drži ih ujedinjene međusobno.
Ali, da bi istinski imali dijela s Isusom,
učenici moraju učiniti još nešto:
dopustiti Isusu da im opere noge, a onda
i oni sami tako činiti jedan drugomu.
“Zapovijed vam novu dajem”, kaže im
Isus, “Ljubite jedni druge; kao što sam
ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge”
(Iv 13,34). I prati jedan drugomu noge
trebaju činiti njemu na spomen.
Molitva u Maslinskom vrtu. Ubrzo nakon
svečane večere, na kojoj zajedništvo
između Isusa i njegovih učenika kao da
doseže vrhunac, dolazi do nagloga prekida.
Pokazuje se da učenici još nisu sposobni
za potpuno zajedništvo s onim koji
se predaje u ruke ljudima (Mk 9,31).
Nakon što su otpjevali hvalospjeve i
uputili se na Maslinsku goru, Isus sve više
ostaje usamljen i ostavljen. Petar, Jakov i
Ivan, trojica učenika koji su Isusu bili posebno
bliski, spavaju dok se on moli Ocu
da ga mimoiđe gorka čaša koju će uskoro
morati popiti. Evanđelist Luka bilježi da

mu se ukazao anđeo s neba, koji ga je ohrabrio,
ali je njegov znoj svejedno kapao na
zemlju kao kaplje krvi (Lk 22,43-44). Isus
se obraća Ocu riječima “tebi je sve moguće”,
ali u onome što slijedi kao da se pokazuje
potpuna Božja nemoć.
Dolazi Juda sa stražarima, izdajnički
ga poljubi, a ostali se učenici razbježaše.
Isus je predan u ruke neprijateljima i
ostaje sam. Počinje namješteni proces u
kojemu Isus na potresan način doživljava
što znači biti predan podlosti, zloći, mržnji
i okrutnosti ljudi.
Suđenje. Pred židovskim velikim vijećem
iznesene su optužbe “vjerske”
naravi: “Mi smo ga čuli govoriti: ‘Ja ću
razvaliti ovaj rukotvoreni Hram i za tri
dana sagraditi drugi, nerukotvoreni!’”
(Mk 14,58; usp. Iv 2,19), a pred rimskim
namjesnikom Pilatom “političke”:
“Ovoga nađosmo kako zavodi naš narod
i zabranjuje davati caru porez te za
sebe tvrdi da je Krist, kralj” (Lk 23,2).
Pilat zna da su optužbe lažne, ali se
na kraju ipak ne ponaša dosljedno svome
uvjerenju. Podliježe ucjeni i predaje nevina
čovjeka da se razapne. Onaj isti narod
koji je pred koji dan Isusu oduševljeno
klicao, sada je izmanipuliran i opredjeljuje
se za “junaka” ubojicu imenom Baraba.
Isusa pak prepuštaju rimskim vojnicima
i oni se okrutno zabavljaju sa svojom žrtvom.
Ismijavaju ga, bičuju, na glavu mu
stavljaju trnovu krunu, a na leđa tovare
križ i vode do mjesta gdje će biti razapet.
Vladimir BLAŽANOVIĆ, Žene na grobu
U međuvremenu Juda se u očaju objesio,
a Petar u strahu Isusa triput zanijekao.
Raspeće i smrt. Kad je Isus noseći križ s
drugom dvojicom nepoznatih osuđenika
stigao na mjesto zvano Golgota, vojnici
su mu svukli odjeću i podijelili je među
sobom. Zatim su ga pribili na križ. Nakon
njihova okrutnog ismijavanja goloruka
čovjeka, riječ opet preuzimaju otprije
poznati Isusovi protivnici: pismoznanci,
starješine i svećenički glavari. Pozivaju
ga da siđe s križa i tako pokaže svoju
moć. Ako to učini, spremni su mu povjerovati.
Ako je od Boga, neka ga Bog sad
izbavi. Rugaju mu se i slučajni prolaznici.
Čini to čak i jedan od razbojnika koji su s
njime razapeti, dok drugi pokazuje gotovo
nevjerojatno pouzdanje u nepravedno
osuđenog Isusa i njegovo kraljevstvo. Za
nagradu Isus mu još istoga dana obećava
mjesto sa sobom u raju.
No, dok još visi na križu, izgleda da
trijumfiraju razorne sile. Isusovo propovijedanje
kraljevstva Božjeg izgleda
promašeno, a prepustiti se Božjemu
vodstvu besmisleno. Raspeti Isus na križu
kao da bolno dokazuje koliko je zlo
jače od dobra i smrt od života. U Isusovu
se križu pokazuje kako je čovjekova
destruktivna moć gotovo neograničena.
Čovjek može sve razoriti, sve uništiti,
sve ubiti. To je ono u čemu je čovjek
najmoćniji. A Bog kao da je pred tim
zlom nemoćan. Ili ga se možda to ništa
ne tiče? Ili ga možda uopće nema? Sam
Isus na križu vapi: “Bože moj, Bože moj,
zašto si me ostavio?” (Mk 15,34).
No, upravo taj krik napuštenosti otkriva
nam gdje je Bog u svemu tome što
se događa. Ondje gdje se čini nepravda
i nasilje, gdje se ubija, ruši i uništava,
Bog nema ništa s onima koji takvo što
čine. Ondje je on prisutan samo u vapaju
nevinih patnika i njihovu potpunu predanju
u Božje ruke. Stoga Isus na križu
izgovara i ove riječi: “Oče, oprosti im jer
ne znaju što čine” (Lk 23,34) i na kraju:
“Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”
(Lk 23,46).
Izdahnuo je i od toga trenutka iz ljudskih
je ruku predan u ruke Božje. Ljudi su
ga mogli još samo skinuti s križa i položiti
u grob. I tu moć ljudskih ruku prestaje.
Pod križem. Kako se opis Isusove muke
i smrti približava kraju, sve više u prvi
plan izbija grupa žena za koje odjednom
saznajemo da su ga pratile cijelim putom
iz Galileje. U Isusovoj muci u kojoj trijumfira
ljudska destruktivna moć, one
su slika jedne druge ljudskosti. Nemoćne
da išta učine kako bi zaustavile zaigrano
kolo zla, čine ono najviše što mogu. Prate
Isusa do kraja i – plaču. Među ženama
je i Isusova majka Marija. Ona stoji pod
križem i ne progovara ni riječi. Uz nju je
Isusov ljubljeni učenik, jedini od Dvanaestorice
koji ga je dopratio do križa, i Isus
ih povjerava jedno drugome.
Pogreb. Nakon što je umro, Isusa s križa
skida do ovoga trenutka nepoznati Josip
iz Arimateje, židovski vijećnik, čovjek
čestit i pravedan. Dosada je u strahu pratio
Isusa kriomice, a sada se odvažio pred
svima učiniti Isusu posljednje djelo milosrđa.
Položio je Isusa u novi grob u vrtu
blizu mjesta gdje je bio razapet. A žene su
stajale i gledale u grob.
Izlazak iz groba. Trećega dana poslije
Isusove smrti, a prvoga u tjednu, nakon
što su obdržale subotu, žene koje su bile
pod Isusovim križem dolaze na grob da
bi pomazale njegovo mrtvo tijelo. I nakon
njegove smrti one žele biti zajedno s
njime. No, u tome im je potrebna pomoć.
Putem se pitaju tko će im odvaliti teški
kamen s grobnih vrata.
Odgovor ih čeka. Kamen je odvaljen,
a iz groba čuju poruku: “Što tražite Živoga
među mrtvima? Nije ovdje, nego uskrsnu!
Sjetite se kako vam je govorio dok je
još bio u Galileji: ‘Treba da Sin Čovječji
bude predan u ruke grešnika, i raspet, i
treći dan da ustane’” (Lk 24,5-9).
Isus nije sišao s križa, ali je izišao iz
groba. Smrt na križu izgledala je kao dokaz
da su sve njegove riječi i djela samo
iluzija. A sad se pokazalo da je iza svega
što je činio i govorio stajao Bog.
U Isusovoj muci i smrti Bog se činio
potpuno nemoćnim pred zlom koje
može učiniti čovjek, a sada se pokazao
jačim i od smrti.
Bog, za kojega se za vrijeme Isusove
muke i smrti činilo da ga nema, pokazao
se kao besmrtni Život.
Vjerno ići za Isusom sve do njegove
smrti na križu izgledalo je kao posljednje
oplakivanje propalih nada, a sada biti s
Isusom znači biti u zajedništvu s onim
koji je pobijedio smrt.
Žene i učenici duboko su potreseni.
travanj 2010. Svjetlo riječi 47

Exultet: hvalospjev
uskrsnoj svijeci ´
Tekstovi hvalospjeva
naglašavaju da je Bog
stvoritelj prve svjetlosti,
te da je svjetlost uskrsne noći
novo stvorenje (svjetlost)
Piše: Anto KOVAČIĆ
Ucijeloj liturgijskoj godini po bogatstvu
simbolike, težini sadržaja
i ljepoti obreda posebno se
izdvaja Veliki tjedan s proslavom Uskrsa.
U Velikom tjednu glavnina vjerničkog
sadržaja zgusnuta je u tri posljednja
dana, u Svetom trodnevlju, a u njima pak
vrhunac predstavlja večer Velike subote,
uskrsno bdijenje.
Obredi uskrsnog bdijenja sastoje se od
četiri dijela: službe svjetla, službe riječi,
krsne službe i euharistijske službe. Služba
svjetla ima svoje podrijetlo u obredu večernjeg
paljenja svjetiljke (ritus lucernalis)
uobičajenom još u davnim vremenima.
Taj obred, koji svoj uzor ima u židovskoj
i antičkoj kulturi, zbog svoje simbolike
povezane s teologijom Uskrsa, upravo je u
obredima uskrsnog bdijenja doživio svoj
najsvečaniji oblik. Počeci obreda službe
svjetla su vjerojatno u Jeruzalemu krajem
V. stoljeća, kada se ustalio običaj da uskrsno
bdijenje započne procesijom u kojoj
je biskup nosio zapaljenu svijeću, a od nje
su se poslije palile sve ostale svijeće. Liturgijski
obred paljenja svijeće zasigurno
je istočnog podrijetla, odakle je došao i u
Galiju i Španjolsku, čije su negdašnje galikanska
i mozarapska liturgija po strukturi
vrlo bliske istočnoj.
Služba svjetla danas započinje blagoslovom
vatre zapaljene izvan crk ve (ra-
48 Svjetlo riječi travanj 2010.
zlozi smještaja izvan crk ve su praktični,
izbjegavanje dima i požara). Uskrsna svijeća
se užiže tom vatrom i u procesiji nosi
kroz crk vu u kojoj su ugašena svjetla, pri
čemu svećenik ili đakon triput zapjevaju
“Svjetlo Kristovo”, na što narod odgovara
“Bogu hvala”. Nakon toga se pale svjetla i
slijedi pjevanje hvalospjeva uskrsnoj svijeći,
koji se po njegovoj početnoj latinskoj
riječi naziva Exultet.
Autor ovoga hvalospjeva je nepoznat.
Već svjedočanstva iz IV. stoljeća govore
nam da je đakon u to vrijeme na Veliku
subotu pjevao hvalospjev svijeći. Sigurno
je da je ta pjesma obogaćena obiljem teoloških
misli dvojice najvećih zapadnih
Otaca, sv. Ambrozija i sv. Augustina, a
djelomično je nadahnuta na još starijim
hvalbenim tekstovima, u kojima se zamjećuje
utjecaj židovske teologije i liturgije
Pashe.
Tekst pohvale svijeći imao je svoj razvojni
put. U prvom razdoblju razvoja
đakoni su bili zaduženi za to da se pobrinu
za tekst pohvale, ravnajući se prema
shemi ustaljenoj predajom. Ti tekstovi
su u različitim improvizacijama znali biti
odveć kićeni te bi ponekad imali i dijelove
koji su s liturgijom nespojivi. Današnji
oblik hvalospjeva Exultet nastao
je vjerojatno početkom VII. stoljeća u
galskom liturgijskom području. Prvi put
se spominje u sakramentaru iz Bobbija,
a potom u dva galska misala. Odande je
prešao u Hadrijanov sakramentar, a zatim
odande u rimske misale od XII. stoljeća
do danas.
Različite verzije hvalospjeva Exultet
imaju nekoliko zajedničkih osobina. Sve
one u svom pjesničkom obliku sadrže
otačku teologiju Pashe i svi ti tekstovi sadrže
pet glavnih tema.
- Tekstovi hvalospjeva naglašavaju
da je Bog stvoritelj prve svjetlosti, te da
je svjetlost uskrsne noći novo stvorenje
(svjetlost). Ta nova svjetlost rastjeruje
noć grijeha. Kristovo se uskrsnuće uspoređuje
sa stvaranjem svjetla u prvom
stvaranju. Ono je, dakle, svjetlo drugoga,
novoga stvaranja. Zato su mu kozmičke
pojave svjetla simbol. S tim u vezi je
i simbolika proljeća u teologiji Otaca:
uskrsnuće u proljeće znači i novo stvaranje
– proljeće je ponovljeno djetinjstvo
godine, a čovječanstvo ima novo
djetinjstvo po Kristovu uskrsnuću. Prvo
stvaranje je usmjereno prema drugom i
zajedno tvore jedno Božje djelo.
- Kristova Pasha uspoređuje se s događajem
izlaska izraelskog naroda iz egipat-

skog ropstva u Starom zavjetu. Ona znači
novi, definitivni izlazak naroda Božjega
iz ropstva grijeha u slobodu djece Božje.
Kao što je u Starome zavjetu Božji narod
u Izlasku vodio stup od ognja, tako u Novom
zavjetu Kristov narod vodi stup – to
je uskrsna svijeća.
- Simbolika svjetla izražena uskrsnom
svijećom ima i očit eshatološki smisao,
koji je izražen u slici djevica što sa svjetiljkama
čekaju zaručnika. Uskrsna svijeća
je, dakle, svjetiljka Crk ve što bdije i
očekuje Kristov dolazak.
- U svim pohvalama izgaranje svijeće
shvaća se kao žrtva, kao prinos. Prinos
svjetla za koje je rečeno da je simbol Krista
Uskrsnuloga. U svjetlu svijeće simboliziran
je Krist, a u prinosu toga svjetla
njegova žrtvena smrt.
- Daljnja značajna tema svih pohvala
je simbolizam pčela. Glavna, svima
zajednička ideja, jest djevičanstvo pčela:
svijeća je djevičanski plod pčela, zato je
prikladna da bude simbol Krista, nevinog
i čistog. No, ističu se i ostale vrline
pčela: one su u gradnji saća umijećem
nadvisile čovjeka, one se ističu velikom
marljivoš ću od samog proljeća.
U hvalospjevu uskrsnoj svijeći sadržana
je, dakle, na pjesnički način izražena,
otačka teologija Pashe. Kao što su oci, na
primjer u opisivanju proljeća, posezali za
latinskim klasicima, tako su i sastavljači
pohvala uzimali sve ono što im je moglo
služiti u slaganju što skladnijeg teksta pohvale
svijeći, koji je tematski tradicijom
već bio određen. Nije zato čudno što se
u opisu i pohvalama pčela nalazi poneka
čitava Vergilijeva rečenica.
U izlaganju smisla hvalospjeva Exultet
ne treba zaboraviti još jedan detalj. U
tekstu hvalospjeva ima i određenog misticizma.
Naime, misterij Božjeg spasenja,
izražen u simbolici svijeće, to jest u
stvaranju novog svjetla, toliko je sveobuhvatan
i tajnovit, da u njemu i Adamov
grijeh ima svoj smisao: “O, zaista potrebna
Adamova grijeha, što ga smrt Kristova
uništi. O, sretne li krivice, koja je zavrijedila
takvog i tolikog Otkupitelja.”
Na kraju bi trebalo reći nešto i o
melodiji ovoga hvalospjeva. O tome ne
možemo mnogo kazati iz dva razloga: s
jedne strane, nemamo gotovo nikakvih
podataka o nastanku i razvoju ove melodije,
s druge strane, glazba nije kao tekst:
budući da je apstraktna, njezino raščlanjivanje
i analiza najvećoj većini ljudi
je suhoparna i dosadna. Ali zato neposredni
doživljaj ove melodije (ukoliko je
izvodi dobar pjevač), jest nešto nezamjenjivo,
i u spoju sa simbolikom teksta čini
ovaj hvalospjev uistinu jedinstvenim.
Općenito se smatra da je Exultet jedna
od najljepših gregorijanskih melodija, i
jedna od najljepših melodija uopće. Znamo
da je veoma stara i da je nastala na
osnovi melodije prefacije, njezinom doradom,
ukrašavanjem i improvizacijom.
Nekada je postojao običaj da se Exultet
pjeva s posebno ukrašenog svitka koji se
pjevajući postepeno odmotavao i spuštao
preko ambona.
Exultet pjeva đakon ili svećenik, a u
slučaju potrebe može i civil. Budući da
U hvalospjevu uskrsnoj svijeći sadržana je,
dakle, na pjesnički način izražena, otačka teologija
Pashe. Kao što su oci, na primjer u opisivanju
proljeća, posezali za latinskim klasicima,
tako su i sastavljači pohvala uzimali sve ono
što im je moglo služiti u slaganju što skladnijeg
teksta pohvale svijeći, koji je tematski
tradicijom već bio određen
se radi o zaista važnom liturgijskom trenutku,
simboličnom i dubokom tekstu,
te osobito lijepoj (ali dugoj i za izvođenje
zahtjevnoj) melodiji, Exultet se mora
(kao i organizacija cijelog obreda Velike
subote) posebno brižno pripremiti. Exultet
treba povjeriti što boljem pjevaču. I
pored eventualne dobre organizacije i
dobrog pjevanja, zbog same dužine obreda
postoji opasnost lošeg doživljaja. Zato
liturgija uskrsnog bdijenja zahtijeva od
svih pojedinaca koji sudjeluju veću unutarnju
raspoloživost.
Uz Veliki petak
POSTOJI NEŠTO SVEPRISUTNO, O
čemu svaki čovjek ima osobno iskustvo i iz
tog iskustva se stvara njegov odnos prema
samom sebi i drugima. Mada tako blisko,
čovjeka unaprijed ispunjava tjeskobom i neizostavnim
pitanjem: “Zašto se sve to događa
upravo meni?”, bez obzira radilo se o sasvim
sitnim, za druge možda beznačajnim, ili patnjama
čitavih naroda, koje se po veličini gotovo
mogu mjeriti s Kristovom patnjom.
Svi smo svjedoci da dan-danas postoje
ljudi-neljudi koji gaze gvozdenim
cokulama iza čijih tragova ostaju prazna
prostranstva. Oni mirne duše (a imaju li
je?) pljuju, kamenuju i propinju sve koji
od kamena, ili ludosti, nisu sazdani poput
njih. I danas Krist suzu pustiti može
zbog svjetine koja uzdiže i u kal baca, jer
u kalu je ponikla i obikla. I danas Krist
suzu ima pustiti zbog nas, nevrijednih i
nevjernih. Ljudska zloba može biti pregolema.
I patnja pravednika. Kristalno
oštre iskrice zabadaju se poput legionarova
koplja i sežu sve do srca i stvaraju
potmulu bol. Ta je patnja zbog ostavljenosti
od svijeta, od ideala.
A ima pravednika koji bol svijeta nose
u sebi golemu. Ima majki koje krotkoš ću
i poniznoš ću svojom nebu streme, majki
čije blage duše lomi teška bol za svojim
rođenim, za svojim domom i svojom domovinom.
Majke su te, poput Marije, u
svome bolu toliko bliske Kristu, Kristu
čija patnja izbavlja cio svijet.
Svaki čovjek može birati i izabrati. Sam
Bog mu je dao to pravo, za njega je izdahnuo.
Čovjeku ostaje izbor: u zlo, možda
čak najgori zločin, ili na put spasenja.
Stvarnost i svakodnevnica nas potiču
pa razmišljamo vrijede li uopće poniznost
i patnja kada se čini da pobjeđuje
zlo, i u čovjeku i u svijetu. Da nije Krista,
možda bi se moglo i sumnjati. Ovako
znamo – pravednom srcu mora doći izbavljenje.
I zato se na Veliki petak podsjetimo
križa, jer on je simbol svekolike
patnje, patnje i čovjeka i Boga. Ali i nade
u konačnu pobjedu, u uskrsnuće.
Leona SABOLEK
travanj 2010. Svjetlo riječi 49

Zvonko BENKOVIĆ – PUT

Branko SBUTEGA
(1970)
Kad umrem
Spalite me u srcu
I prospite moj pepeo
Vjetrovima moćnim
Kroz šume
Kišama plavim
po poljima
Tako ću pepelom
Kad rukama ne mogu
Svijet da zagrlim

O, zaista blažene
Uskrsna liturgija poziva
nas da zaronimo u more
njezinih simbola i obreda,
koji viču glasnije i ljepše
od bilo koje riječi
Piše: Danimir PEZER
Upripovijetci Mali princ lisica
kaže malom princu: “Trebaju
nam obredi.” A onda mali princ
nju pita: “Što je to obred?” “To je ono što
čini da se jedan dan razlikuje od drugog,
jedan sat od drugih sati. Kod mojih lovaca,
na primjer, postoji jedan obred. Oni
četvrtkom plešu sa seoskim djevojkama.
Četvrtak, je dakle, divan dan! Idem u šetnju
čak do vinograda. Kad bi lovci plesali
kad im padne na pamet, svi bi dani sličili
jedan drugome i ja ne bih uopće imala
odmora”, odgovori lisica.
U ovom kratkom dijalogu lisica je
izrekla veliku istinu, istinu o čovjekovoj
potrebi za obredima. Da bi živjeli zajedno,
ljudi imaju potrebu za vrijednostima
i obredima koji ih povezuju i učvrš ćuju
njihove veze. Obredi diraju našu osjećajnost
i razum. A da bi u nama izazvali
osjećaje, nužno moraju imati estetski ton,
koji je različit u različitim vremenima i
kulturama. Osim što ugodno djeluju na
naše osjećaje simboli kojima se služimo
u obredima tjeraju nas i da mislimo (Paul
Ricoeur). Ova osobina obrednog, simboličkog
govora je vrlo važna danas, kad se
gotovo zaboravilo da je čovjek i misleće
biće (animal rationale), a ne samo osjećajno.
Antropolozi kažu da je čitav ljudski
život prožet obredima i svrstavaju ih
u nekoliko skupina. Tako govore o profanim
obredima (dan državnosti, sportska
slavlja), religioznim (sakramenti,
hodočaš ća, svetkovine, post…), svagdašnjim
(obred ispijanja kave, udvaranja),
neurotičnim, magijskim. Francuski filozof
Masson Oursel kaže da su ljudskom
životu obredi važni kao što su u životinj-
skom instinkti. I kvaliteta života ogleda
se u ljepoti njegovih obreda.
Riječ obred dolazi od indoeuropske
riječi r’tam, što znači kozmički poredak.
Od kozmičkog značenja obreda dolazi i
religiozno značenje. Tako obred označava
radnju koja se ponavlja po ustaljenom
pravilu, kao što je protok rijeke ili izlazak
sunca. Od istog korijena r’tam dolaze i
riječi ars (umjetnost), rivus (rijeka), veritas
(istina), aritmetika. Spremamo se za
godišnju proslavu svetkovine Uskrsnuća.
U svom govoru na Duhove (Sermo 267)
sveti Augustin kaže da riječ svetkovina
(lat. solemnitas) dolazi od riječi solet in
anno, što bi značilo događaj koji se ponavlja
svake godine po običaju.
Jednom je, davno, netko pogrešno rekao
da je krš ćanstvo religija knjige. I to se
ponavlja do danas. Međutim, krš ćanstvo
je prije svega religija tijela. Mi vjerujemo
da je Riječ Božja postala tijelom u Isusu
Kristu. I vjerujemo u uskrsnuće tijela. I
to je temelj naše krš ćanske vjere. Tjelesna
je i naša krš ćanska umjetnost i naš
govor i naši obredi. I našu zajednicu, Crk-
52 Svjetlo riječi travanj 2010.

noci! ´
vu, nazivamo Kristovim tijelom. Još je u
ranom krš ćanstvu Tertulijan (160-240) u
svom djelu De resurrectione mortuorum
zapisao: “Caro salutis cardo” – Tijelo je
osovina spasenja. U istom djelu on ovako
opisuje povezanost tijela i sakramenata
krš ćanske inicijacije: “Tijelo se pere da
se duša očisti od ljage; tijelo se pomazuje
da se duša posveti; tijelo se znamenuje da
se tako duša zaštiti; tijelo se polaganjem
ruku osvježava da se i duša Duhom osvijetli;
tijelo se hrani Kristovim Tijelom i
njegovom Krvlju da se i duša Bogom
nahrani.” Naša vjera u Krista Spasitelja
prenosi se i izražava po obredima (sakramentima).
Riječi i geste koje se upotrebljavaju u
obredu dopuštaju nevidljivosti vjere i milosti
da bude objavljena. Jer otajstvo se
može vidjeti, nije nevidljivo. U ljepoti i jednostavnosti
obreda od kojih je sastavljeno
liturgijsko slavlje, Boga možemo naslutiti,
kontemplirati, dotaknuti. Stoga je u svakom
obredu potrebno voditi računa o sljedećem:
a) Što okupljena zajednica može
vidjeti? b) Što može slušati? c) Što može
mirisati? d) Što može dodirnuti? e) Što
u slavlju može kušati? Zato u pripravi za
uskrsno bdijenje ne treba staviti naglasak
samo na homiliju (propovijed). Istina je da
je u liturgijskom slavlju osjetilo sluha važno,
ali svakako ne bi smjelo biti i jedino.
Ni na jedan drugi dan u liturgijskoj
godini obredi nisu tako bogati i svečani
kao u uskrsnom bdijenju. Kristovo
uskrsnuće je jedincat događaj u povijesti,
teško ga je opisati samo riječima. Zato se
Crk va služi svjetlom, pjesmom, vodom,
vatrom i drugim simbolima da bi izrazila
uskrsnu radost. Obredi uskrsnog bdijenja
izranjaju iz tišine i tame. Započinju
liturgijom svjetla. Prvi simbol koji susrećemo
u uskrsnoj noći jest oganj, koji će
svećenik blagosloviti i na njemu zapaliti
uskrsnu svijeću. Karl Rahner kaže: “Kristovo
uskrsnuće je kao prva vulkanska
erupcija, ona pokazuje da u svijetu već
bukti Božji plamen, koji će svaku stvar
nanovo obasjati svojom svjetloš ću.” Ne
znam je li ovu usporedbu Rahner uzeo iz
liturgije uskrsne noći, ali znam da uskrsni
oganj predstavlja prapočelo, označava
snagu sunca i užarenu nutrinu zemlje.
Oganj svijetli, grije, čisti. Uskrsna je, pak,
svijeća simbol uskrslog Krista, koji svijetli
u svojoj Crk vi i raspršuje tamu grijeha.
Đakon je svečano nosi kroz Crk vu
i triput intonira (svaki put za jedan ton
viši) poklik Svjetlo Kristovo. Zatim je stavi
pokraj ambona. To je njezino prirodno
mjesto, jer se i Exultet (hvalospjev) pjeva
s ambona. Svijeća svijetli dok izgara. Troši
se da bismo u njezinu svjetlu bili sposobni
gledati. Tako i istinski život može
cvjetati samo u darivanju (Mt 10,39).
Ako živimo samo za sebe, ništa posebno
ne činimo. Na uskrsnoj svijeći vjernici će
zapaliti svoje svijeće.
Poslije toga đakon će pokaditi svijeću
i otpjevati Hvalospjev. Pjevajući hvalospjev,
podsjetit će nas na najvažnije događaje
iz povijesti spasenja. Dok đakon
bude pjevao: Ovo je noć kad si nekoć
naše oce sinove Izraelove, izveo iz Egipta
i kroz more Crveno po suhu proveo… Ovo
je noć kad je Krist raskinuo okove smrti.
Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere
krivice, i nevinost palima, a radost tužnima,
možda će se netko upitati koji smisao
ima prisjećati se izlaska iz Egipta u
uskrsnoj noći i kako to da je u ovoj noći
Krist raskinuo okove smrti? Zar to nije
učinio u nekoj davnoj? Liturgijsko slavlje
ne zanima se za prošlost. Naprotiv, ono
travanj 2010. Svjetlo riječi 53

Uskrsni obicaji ˇ
katolika u BiH
Uskrsni običaji u
Bosni i Hercegovini
pokazuju osobitosti
svojstvene ostalim
običajima vezanim
uz crk veni god
Piše: Zvonko MARTIĆ
Zajednička osobina svake religije,
i bilo kakvoga oblika religioznosti,
jest da se unutarnji doživljaj
vjere, zajednice i/ili pojedinca, izražava
pobožnim praksama uz korištenje
materijalnih predmeta iz svakodnevnice
kome se poslije obavljenog obreda
pripisuje božanska moć. Najčeš će ih
nazivamo blagoslovljenim predmetima.
Osobito su važna značenja blagoslovljenih
predmeta koja im se pridaju
kada su u odnosu s temeljnim istinama
određenog vjerskog sustava. Temeljno
je uporište krš ćanske objave uskrsnuće
raspetog, umrlog i pokopanog Isusa.
Običajima povezanim s proslavom
Uskrsa poklanja se osobita pozornost
jer se vjerski doživljaj temelja krš ćanske
vjere konkretizira predmetima i radnjama
koje im daju značenje i povezanost
s vjerovanjem u uskrsnuće. Naravno,
radnje ne moraju uvijek imati svjesno
religijski smisao, ali ono što ih određuje
jeste predmnijevana svetost vremena i
predmeta koji u tom vremenu iskazuju
simboličku povezanost s tajnom vjere.
Tako će svi predmeti – obojena jaja,
blagoslovljeno jelo, žar blagoslovljenog
ognja ili neki drugi – imati simboličku
povezanost s uskrsnućem Isusovim, pa i
onda kada je veze veoma teško usposta-
viti. Osobito se to odnosi na vezu Uskrsa
s običajem bojenja jaja.
Običaji o Uskrsu ne mogu se promatrati
izolirano od cjelokupnog značenja
korizmeno-uskrsnog vremena osobito
izraženog u vrhuncu proslave Vazmenom
trodnevlju, od Velikog četvrtka do
mise bdijenja na Veliku subotu. Vrijeme
priprave kroz cijelu korizmu ima oznaku
prolaska kroz čiš ćenje duha, duše i tijela
raznim djelima posta i pokore kako bi se
o Uskrsu potpuno razbuktala radost iz
očiš ćenih srdaca. Zato se stvarno i simboličko
čiš ćenje kuće i okućnice, slično
onome na čistu srijedu, ponavlja i pred
Uskrs. Podaci o uskršnjim običajima Hrvata
u BiH razbacani su po raznim etnografskim
zapisima. U ovom radu će biti
izneseni parcijalno na osnovu prikupljene
građe iz raznih krajeva u Bosni i Hercegovini
i korištenja oskudne literature.
Počet ćemo običajima oko šaranja i
bojenja jaja. Uglavnom, to je bio ženski
posao. U krajeve u kojima su žene vješto
obavljale ovaj posao spada Vareš i njegova
okolica. Po zapisima Mije Žuljevića iz
1908. navodi se da “jaja šara svako sebi,
a opet ima žena koje su baš za taj posao
odabrane, koje umiju osobito lijepo šarati
jaja. Jaja šara(ju) ženskinje starije i
mlađe. Napose šara svaka cura sama sobom
jaje svome dragom”. U nekim je krajevima
bio točno određen dan kada su se
morala bojiti jaja, ali nikada prije Velikog
četvrtka. Prije upotrebe industrijski proizvedenih
boja jaja su se kuhala u čađi,
travanj 2010. Svjetlo riječi 55

ljuskama od crvenoga luka, cvjetova
maslačka ili korijenja nekih biljaka koje
su davale različite tonove žute, crvene,
smeđe i rjeđe crne boje. Zanimljivost je
u nekih krajevima Hercegovine gdje se
za dobivanje crvene boje koristila biljka
broć (Rubia tinctorum). Ornamenti na
jajima dobivani su različitim tehnikama
s voskom gdje se prije bojenja rastopljeni
vosak nanosi na jaje posebnim pomagalom
koje se u Bosni naziva pisaljka. Bilo
je mnogo bezuspješnih pokušaja da se
napravi podjela šaranih jaja tučaka prema
motivima na njima. Spomenuta činjenica
iz Vareša da je djevojka za svoga
dragoga bojila jaja o Uskrsu pokazuje i
imanentno značenje jaja u iskazivanja
ljubavi. Jaja su se redovito poklanjala djeci.
Bilo je i drugačijih običaja darivanja
šaranim jajima na Uskrs. Tako je u okolici
Kraljeve Sutjeske novi zet prvi puta
dolazio u dom svoje supruge i to na sam
dan Uskrsa. Kod toga dolaska on bi ostao
prenoćiti pa se njegov posjet u narodu
nazivao dolazak na dva sveca. Zet donosi
puncu i punici rakiju zetovaču, a punica
njemu posebno šara i boji kokošja jaja.
Ovaj se posjet obavljao poslije vjenčanja
o Svijećnici – Marini (2. veljače). Šarana
jaja su na uskrsno jutro nošena i u crk vu
gdje su se muški, mlađi i stariji, natjecali
čije je obojeno jaje tvrđe. O gotovo turnirskim
običajima svjedoči i danas živa
tradicija na Uskrs u župi Čemerno.
Na Veliku se subotu obavljao blagoslov
jela i darivanje djece obojenim
jajima. U košarici se nosila hrana koja
se jela za doručak na uskrsno jutro. Količina
hrane i njezina vrsta razlikovale
su se od mjesta do mjesta. U nekim
selima u okolici Dervente se u jednu
zdjelu stavljao mali okrugli kruh po
vrhu premazan žumanjkom, zatim sir
i kuhana jaja za svakog člana po jedno
ili dvoje. Ono što se u ovom kraju obvezno
blagoslivljalo bila je sol, šibica,
komad suhoga mesa i klip kukuruza.
Uglavnom, sva blagoslovljena hrana
morala se pojesti, a ostatke hrane davalo
se stoci. Lokalni nazivi za hranu koja
se blagoslivljala za Uskrs su posvećenje,
svetenje, posvetiliš će i slično.
Veličanstven je doživljaj na Veliku
subotu u Boku i Oštroj Luci, u okolici
Orašja, kada se poslije obreda u liturgiji
Vazmenog bdijenja stvori kolona
iskrica. Naime, vjernici se po završetku
obreda vraćaju kući noseći dio zapaljenog
drveta vrbe sa žara blagoslovljenog
ognja. To je izraslina na drvetu vrbe i
tim žarom palila bi se vatra na ognjištu
ili kasnije u pećima.
56 Svjetlo riječi travanj 2010.
Blagoslovljena se hrana jela za doručak
na uskrsno jutro. U okolici Dervente
nije se započinjalo jesti dok svi članovi
obitelji ne uzmu malo blagoslovljene soli
jer nema jesti dok se svi ne osole. Molitva
za blagoslov se obavlja kao i u druge
dane. Kod odlaska u crk vu oblačila se
nova roba tazetno odijelo. Isti su običaji
poznati i u drugim krajevima, gdje se za
istu pojavu koriste različiti lokalni nazivi,
u Rami se kaže burečilo se. Naime, smatra
se da je dobro obnoviti se i robom na
Uskrs, k’o i na Božić. Poslije misnog slavlja
na Uskrs u crk venim dvorištima igralo
se kolo i muški su pjevali. Ženama je,
kao i inače, bilo zabranjeno pjevati javno
– sramota je da ženskinje pjeva prid crkvom.
Nije mi poznato da su Hrvati u BiH
igdje imali neko posebno, obredno kolo
koje su plesali na Uskrs.
Ima običaja koji nisu široko rasprostranjeni
ni u bližoj okolici, ali postoje
u nekoliko obitelji u selu Vijaka, u okolici
Vareša. Radi se o običaju darivanja
djece kojoj zec donese gnijezdo. Roditelji
spreme poklone u košaru gnijezdo i sakriju
je u obližnji grm ili negdje u okolici
kuće ili gospodarskih objekata. Djeca
na uskrsno jutro odlaze tražiti košaru
gnijezdo u kojoj su šarena jaja, slatkiši
ili dijelovi odjeće. Imajući na umu da
su djevojke iz Vijake veoma rano počele
raditi kao sluškinje kod doseljenih
austrijskih obitelji u 19. stoljeću, one su
preuzimale običaje svojih poslodavaca
tako da je ovaj običaj poznat u obiteljima
Lekić i Matičević. Do sada mi je
poznato da samo u selu Alibegovcima,
u Usori, ima uskrsni običaj ljuljanja. Na
Uskrs poslije pučke mise na veće pripremljenu
ljuljačku sjedaju muškarci i žene,
stari i mladi na uskrsnu lilajku. Etnolozi
su ovom običaju pridavali proljetnoagrarni
karakter koji bi po analogiji s visokim
ljuljanjem bio i zazivanje za veći
i bolji rast usjeva i različitih plodova uz
njegovu zabavnu funkciju.
Uskrsni običaji u Bosni i Hercegovini
pokazuju osobitosti svojstvene
ostalim običajima vezanim uz crk veni
god. Naime, nekada su to bili crk veni
blagdani i blagdani cijele zajednice,
a manje privatni obiteljski blagdani
slavljeni na otvorenom i pokazuju tip
društva i zajednice u kojemu pojedinac
i obitelj žive unutar šire lokalne zajednice.
Javna okupljanja pred crk vom i u
predvečerje o akšamu negdje u selu bili
su nastavak uskrsne svetkovine jednoga
mjesta i njegovih stanovnika. Danas
se, unatoč razvoju svih oblika komunikacijskih
sredstava, običajnost povlači
u zatvoreni obiteljski i uski prijateljski
krug pokazujući promjene u shvaćanju
zajedničkog slavlja, novog poimanja
prostora i društva.