Nauk krstjanski 1611

Fra Matija Divković 

Nauk krstjanski, 1611. 

 

/1611-2011/

U svojoj Povijesti hrvatske književnosti do preporoda Mihovil Kombol kaže vrlo razložno (na 226. stranici): 

“Sav bi taj rad po svojem duhu najbolje pristajao u našu književnost četrnaestog i petnaestog stoljeća, ali je 

Divković umio te stare legende ponova oživjeti svojim svježim i vještim načinom pričanja, a osobito svojim 

lijepom jezikom.” Ova Kombolova misao i ocjena zaslužuje da se razmotri u okviru svake od četiri zbirke 

Divkovićevih radova, sa književnog kao i lingvističkog, paleografskog, ikonografskog kao i kulturno-istorijskog 

gledišta. Može se čak ustvrditi da je Divkovićevo djelo jednako zanimljivo i značajno na svim tim 

poljima izučavanja: i odvojeno i skupno, imanentno kao i komparativno, unutar Bosne, u međukonfesionalnom 

i međunacionalnom okviru zbog mogućih analogija u vremenu, kao i izvan nje, u odnosu na druga područja 

našega jezika, spisa i djela na našem kao i na drugim jezicima, latinskom i talijanskom prvenstveno, 

kao i u pogledu pisma i njegova naziva, osobenosti i rasprostiranja. Sve do paleografske mu osebujnosti ono 

je nezamjenjljivo i jedinstveno, jer se u svakom tom odnosu javlja temeljnom odredbom. Ali to djelo je za 

Bosnu (i Hercegovinu), povrh svega i od zasebna značaja, u Bosni koja je nesumnjivo jedinstveno stjecište 

paleografskih znamenitosti od glagoljice i ćirilice, odnosno bosančice, i latinice do arapskog i hebrejskog 

sistema slova i govornih znakova. A u vremenu Divkovićevu, to jest, u prvoj polovini XVII vijeka, Bosna je 

bila pravo odredište ovog prostora, kojemu su svaka od prisutnih struktura davale određeno, međusobno 

komplementarno, obilježje. 

Midhat BEGIĆ, “Maja Divković – djelo i vrijeme (na primjeru Čudesa)”, u: Herta KUNA (ur.), 

Zbornik radova o Maji Divkoviću, Instut za jezik i književnost u Sarajevu, Sarajevo 1982, 16.

Fra Matija Divkovic’ 

jer su, između ostalog, dolazila od “nevjernika”. Već od XV. 

stoljeća islamski se pravnici bore protiv uvođenja tiskarskoga 

stroja, jer da osim Kur’ana ne treba drugih knjiga. 

U uporabu stroj ulazi tri stoljeća kasnije. Tako imamo paradoks 

da je Kur’an prvi put tiskan na Zapadu, u Veneciji 

1537. god., a u islamskom svijetu tek 1828. u Teheranu i 

to ne pokretnim slovima, nego tehnikom litografije. Dan 

Diner, profesor na Sveučilištu u Leipzigu i Hebrejskom 

sveučilištu u Jeruzalemu, tu je temu opširno opservirao u 

svojoj knjizi Versiegelte Zeit. Über den Stillstand in der islamischen 

Welt (Berlin 2007) u kojoj govori o razlozima općeg 

zaostajanja islamskog svijeta. Jedan od vrlo važnih razloga, 

smatra Diner, jest upravo kasno uvođenje tiskarskog 

stroja, zbog tvrde dogme da pored Ku’rana ne treba drugih 

knjiga. Trista godina je trebalo proći da se tisak usvoji kao 

civilizacijska stečevina. Istina, on spominje pokušaj sultana 

Ahmeda III. u Osmanskom Carstvu koji je osnovao tiskaru 

za muslimane 1727. godine. Ali kako se u njoj ništa sakralnog 

nije smjelo tiskati, ona je bila ograničena na gramatike 

i tehničke udžbenike. Dodamo li tomu činjenicu da je ta 

tehnologija došla s krš ćanskog Zapada – a sve što je dolazilo 

s te strane unaprijed je odbacivano – nije čudno da je 20 

godina kasnije, 1747, nakon otisnutih 17 naslova, tiskara u 

Carigradu zatvorena. Snažno opiranje vjerskih autoriteta 

primjeni tako važnog otkrića imalo je nesagledive posljedice, 

uzrokovavši veliki deficit znanja koji u islamskom svijetu 

traje do dana današnjega. 

Takvo razumijevanje novovjekih povijesnih tokova s 

brojnim otkrićima od civilizacijske važnosti vladalo je, dakle, 

i unutar Osmanskoga Carstva, što znači i u njegovim 

rubnim pokrajinama – u današnjoj Bosni i Hercegovini, 

gdje je tek 1866. godine osnovana prva tiskara, i to u Sarajevu. 

Idejom o osnutku tiskare prvi se u BiH, dva desetljeća 

ranije – 1847. i 1850. god. – zanosio fra Ivan Frano Jukić, 

ali u tome nije uspio! 

BiH usprkos svemu tome nije ni u ranom razdoblju 

osmanske vlasti sasvim ostala izvan dometa Gutenbergove 

galaksije. Zahvaljujući ponajprije franjevcima. Prvi 

“uvoznici” i konzumenti tiskanih knjiga u BiH, sudeći po 

sačuvanim najstarijim knjigama – inkunabulama, bili su 

upravo bosanski franjevci. U BiH se nalazi sačuvano 55 

izdanja inkunabula (59 primjeraka), od toga ih je 46 u franjevačkim 

samostanima: u Kraljevoj Sutjesci 31, u Fojnici 

13, te po jedna u Kreševu i Visokom, dok Narodna i univerzitetska 

biblioteka u Sarajevu čuva 4, a Zemaljski muzej 

BiH 2 inkunabule. Najstarija je u Kr. Sutjesci iz 1474. god. 

Možemo sa sigurnoš ću pretpostaviti da ih je u posjedu 

franjevaca bilo mnogo više, ali su iščezle kako u vrijeme 

progona franjevaca i rušenja samostana u Srebrenici, Olovu, 

Gradovrhu, Tuzli, Visokom, Rami… tako i prilikom 

požarâ starih samostana u Sutjesci (1658), Fojnici (1664) 

i Kreševu (1765) kada je izgorjelo ukupno blago zajedno 

s fondom inkunabula i drugih starih knjiga. Nesumnjivo 

je da bi u povoljnijim okolnostima njihov broj bio daleko 

veći. To je vidljivo na primjeru Hrvatske gdje je sačuvano 

1.157 inkunabula (1.500 primjeraka), najviše u knjižnicama 

franjevaca, kao i dominikanaca. Ali zato posve je 

neznatan broj njih u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji, koje 

su bile pod višestoljetnom osmanskom teokratskom vladavinom. 

Uzmemo li u obzir činjenicu da danas tri stara 

bosanska franjevačka samostana čuvaju ponajviše knjiga iz 

XVI. i XVII. st., onda opravdano zaključujemo da su franjevci 

bili najveći “uvoznici” tiskane knjige, odnosno da su 

prvi ušli u sferu Gutenbergove galaksije. 

Kako u BiH nije bilo tiskare, putovi su vodili preko mora 

u Italiju. Njih su trasirali franjevci Bosne Srebrene, a prvi je 

bio fra Matija Divković. Njega je uskoro slijedio niz drugih 

franjevačkih pisaca, sve s prostora pod osmanskom vlašću. 

Nakon osmanskog osvajanja Bosne (1463), franjevci se 

prilagođavaju novim uvjetima pod vlaš ću moćnog nekršćanskog 

osvajača, koji je krš ćane, istina, iz pragmatičnih 

razloga tolerirao, ali ih je držao u položaju drugorazrednih 

građana. Tijekom XVI. i XVII. stoljeća, u vrijeme fra 

Matije Divkovića, franjevci pastoralno djeluju na širokom 

prostoru pod turskom vlaš ću, kamo su uključene Dalmacija, 

Lika, Slavonija, Ugarska do Budima, a na istoku Transilvanija 

i Bugarska. Kroz to se vrijeme franjevci uglavnom 

školuju na Zapadu gdje se susreću s novim idejama, nabavljaju 

knjige, umjetničke slike, kipove, liturgijske predmete 

i donose ih u bosanske samostane, čime omogućuju blagi 

protok zapadne kulture. O tome danas svjedoče knjižnice i 

riznice samostana u Fojnici, Kr. Sutjesci i Kreševu. 

* * * 

Prva knjiga tiskana na narodnom, hrvatskom/bosanskom, 

jeziku vezana je dakle uz “bogoljubnog bogoslovca” 

fra Matiju Divkovića, rodonačelnika književne 

riječi na bosansko-hercegovačkom prostoru, koji je 

dao “prvine bosanske književnosti” (Krešimir Georgijević, 

1969) kao utemeljitelj “ne samo bosanske franjevačke, 

nego i cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine na 

narodnom jeziku” (Anto S. Kovačić, 1991). Istina, jedan 

drugi franjevac, po rođenju Bosanac iz Srebrenice, fra Juraj 

Dragišić (oko 1445-1520), ugledni humanist, filozof i teolog, 

pobjegavši pred Turcima živio je i djelovao uglavnom 

u Italiji, objavio je znatno ranije nekoliko djela ali na latinskom 

jeziku. 

O životu fra Matije Divkovića gotovo i nema podataka. 

O njemu je, nakon što ga je kratko kao pisca spomenuo fra 

Filip Lastrić (1700-1783) u svom djelu Epitome vetustatum 

Bosnensis provinciae (1776), prvi opširnije pisao fra Ivan 

Frano Jukić u prvom svesku Bosanskoga prijatelja (1850), 

u kojem je, uz nekoliko biografskih podataka, predstavio i 

njegova djela. Paradoksalno je da su Divkovićeva djela doživjela 

veliku popularnost, a o njegovu životu jedva da ima 

ikakvih vijesti. Tek na osnovi kratkih zabilješki u njegovim 

knjigama, gdje daje poneku informaciju o samome sebi, 

moguće je u najkraćim potezima skicirati njegov životni 

put. Rodio se u Jelaškama, između Vareša i Olova, 1563. 

godine, a preminuo je u samostanu u Olovu 21. kolovoza 

1631, kako stoji u sutješkom nekrologiju. Do godine 

rođenja došlo se izračunom na osnovi njegova zapisa na 

početnoj stranici njegove knjige Sto čudesa, gdje kaže da 

je iz Jelašaka i “budući od četrdeset i šest godišta ovo poče 

pisati na iljadu i šesat i deveto godište po porodu Gospodnjemu 

mjeseca svibnja na dvadeset i tri u subotu”. Dakle 

1609. imao je 46 godina. Osnovnu izobrazbu Divković je 

vjerojatno stekao u samostanu u Olovu, a studij filozofije 

i teologije završio u Italiji. Zbog njegovih djela objavljenih 

početkom XVII. stoljeća uglavnom smo ga navikli 

tretirati kao franjevca toga stoljeća. Ali ne treba zanemariti 

ni činjenicu da je Divković gotovo četiri desetljeća živio u 

XVI. stoljeću, da se kroz to vrijeme obrazovao i, u stvari, 

44| S |siječanj 2011.

kao pisac formirao, premda o tom periodu njegova života 

nema nikakvih podataka. 

Poznato je da je kao kapelan službovao u Sarajevu i da 

je tamo 1609. dovršio svoje djelo Nauk krstjanski za narod 

slovinski (tzv. veliki Nauk), oko 300 listova opsega. To 

razaznajemo iz njegove zabilješke u knjizi: “Izpisa budući 

kapelanom u Sarajevu na iljadu i šesat i deveto godište 

po porođenju Isukrstovu”. Potom je započeo i s pisanjem 

Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavne Bogorodice divice 

Marije, i oba je djela, zajedno uvezana, tiskao u Veneciji 

1611. godine. Sudeći po posvetama ispisanim na naslovnicama 

knjiga, u tiskarskim troškovima su ga, po svoj prilici, 

potpomogli ugledni sarajevski građani kojima je posvetio 

Divković je kao kapelan službovao u 

Sarajevu i ondje je 1609. dovršio svoje 

djelo Nauk krstjanski za narod slovinski 

(tzv. veliki Nauk). To razaznajemo iz njegove 

zabilješke u knjizi: “Izpisa budući kapelanom 

u Sarajevu na iljadu i šesat i deveto godište 

po porođenju Isukrstovu”. Potom je započeo i 

s pisanjem Sto čudesa aliti zlamenja blažene 

i slavne Bogorodice divice Marije, i oba je 

djela, zajedno uvezana, tiskao u Veneciji 

1611. godine. Sudeći po posvetama 

ispisanim na naslovnicama knjiga, u 

tiskarskim troškovima su ga, po svoj prilici, 

potpomogli ugledni sarajevski građani 

kojima je posvetio svoje knjige 

svoje knjige. Tako je veliki Nauk posvetio “plemenitomu i 

visokomu g/ospodi/nu, g/ospodi/nu Antunu Gargureviću, 

Bošnjaninu iz Sarajeva, i Paviji sinu njegovu”, a Sto čudesa 

“…g/ospodi/nu Ivanu Nikole Matiaševića, Bošnjaninu iz 

Sarajeva…”. 

U Kreševu je 1612. godine započeo pisati svoje propovjedničko 

djelo Razlike besjede Divkovića svrhu evanđelja 

nedjeljinijeh priko svega godišta, a završio ga je u Olovu 

1614. Godine 1616. tiskao je Nauk krstjanski s mnoziemi 

stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi (tzv. mali Nauk, 

nazvan zbog manjeg formata iako je opsežniji od velikog 

Nauka) kao i svoje djelo Besjede. 

Oba njegova djela, i veliki i mali Nauk, po svome sadržaju 

su katehetska, zamišljena kao poučno štivo koje bi koristilo 

i dušobrižnicima i puku. U velikom Nauku (1611) Divković 

opširno razmatra najprije što “ima čovjek činiti da se može 

zvati pravi krstjanin imenom i djelom” i kako “imamo nasliedovati 

Isukrsta”, a potom o molitvama (Očenaš, Vjerovanje, 

Zdravomarija), sakramentima, Božjim i crk venim zapovijedima… 

U podnaslovu djela on ističe da se u Nauku nalaze 

“mnoge stvari lijepe i korisne svakom krstjaninu koji hoće 

poznati pravu vjeru i zakon Isukrstov”. 

Mali Nauk, osim što ima sve značajke katekizma, donosi 

i tekstove koji izlaze iz okvira tipično katekizamskog sadržaja. 

U njemu je, naime, i zbirka različitih književnih tekstova, 

kao na primjer: Verši Abramovi, Plač blažene divice Marije, 

Verši prilike Isukrstove, Prigovaranje meju križem i Gospom 

divicom Marijom, pjesme, brojne molitve, litanije… Stoga 

s pravom to Divkovićevo djelo možemo označiti kao “enciklopediju 

duhovnog štiva u prozi i stihu” (A. S. Kovačić, 

1991). O njegovoj širokoj popularnosti svjedoči velik broj izdanja 

kroz više od 120 godina – najmanje 25 od prvog pa do 

zadnjeg njegova poznatog izdanja iz 1738. godine. Pojedini 

su dijelovi i izdvojeno tiskani: Život svete Katarine (1709), 

Plač blažene divice Marije (1786), ali i neki drugi. 

Kako za veliki tako i za mali Nauk krstjanski, koje “iz 

diačkog [latinskog] jezika ispisa, privede i složi u jezik 

slovinski”, Divković je prevodio, prerađivao ili kompilirao 

različite katekizme, prije svega katekizme španjolskog 

isusovca Jacoba Ledesme (1516-1575) Dottrina cristiana 

breve per insegnare in pochi giorni (1571) i talijanskog isusovca 

Roberta Bellarmina (1542-1621) Dichiarazione più 

copiosa della dottrina cristiana (1598). Za veliki Nauk nisu 

razjašnjeni svi izvori, Divković ih u stvari uopće ne spominje. 

Vjerojatno je koristio više katekizama, među kojima 

je, sudeći po rasporedu teksta u drugom dijelu, i Ledesmov 

katekizam. Za mali Nauk Divković izrijekom navodi izvore 

na početnoj stranici knjige, kad kaže da ga “od Ledezmova 

i Belarminova Nauka u jedno stisnu i složi”. Moguće je da 

je Divković za svoj mali Nauk koristio hrvatski prijevod 

Ledesmina katekizma, koji je tiskan kao latinično anonimno 

izdanje u Veneciji 1578. godine. 

Izuzevši Verše svete Katarine svi drugi umetnuti literarni 

tekstovi preuzeti su iz hrvatske književne baštine iz Dalmacije 

i Dubrovnika. Njih je Divković redigirao i ponešto u leksici 

i stihu mijenjao, imajući u vidu svoje čitatelje. Verši Abramovi 

su proizašli iz preradbe drame Posvetilište Abramovo 

dubrovačkog pisca Mavra Vetranovića (1482-1576), koje je 

Divković preradio i prilagodio svojoj pučkoj pastvi. On je 

svojim djelom, kao i kasniji franjevački pisci, prenosio dubrovačko 

književno nasljeđe i jezični izraz na široki prostor 

Bosne Srebrene od jadranske obale do rijeke Drave. Time je 

dao početni impuls standardizaciji franjevačke književnosti, 

oko čega su se, kasnije, franjevački pisci uvelike trudili. 

Sto čudesa Divković je u cijelosti preuzeo iz knjige Sermones 

discipuli de tempore et de sanctis cum Promptuario 

exemplorum et de miraculis B. M. Virginis (1584) od njemačkog 

dominikanca Johannesa Herolta (†1468), kojeg 

poznajemo prije svega kao homiletičkog pisca. Tiskani primjerci 

Heroltova djela nalazili su se u dalmatinskim samostanima, 

što ukazuje da su ih franjevački propovjednici koristili 

na izvornom latinskom jeziku. Skraćeno je nazivano 

Discipulus (Divković veli: Dišipuo). Heroltovo djelo je bilo 

izvor hrvatskim glagoljskim Discipulima iz XVI. stoljeća, 

tako da je teško razlučiti kada je Divković izravno koristio 

Herolta, a kada je pripovijesti o Marijinim čudesima preuzimao 

iz hrvatske glagoljske književnosti. 

Četvrto Divkovićevo djelo Razlike besjede Divkovića 

svrhu evanđelja nedjeljinijeh priko svega godišta jest po 

siječanj 2011. | S |5 

Nauk krstjanski, 1611.


svome sadržaju homiletičko, namijenjeno nedjeljnim propovjednicima 

i njihovim slušateljima. U njemu je ukupno 

66 propovijedi. Započeo ga je pisati u Kreševu 1612, dovršio 

u Olovu 1614, a tiskao u Veneciji 1616. godine. Ono 

je najopsežnije autorovo djelo i uglavnom je nastalo na 

temelju djela spomenutog J. Herolta, Sermones discipuli 

de tempore et de sanctis, zatim francuskog dominikanca 

Pepina, Sermones dominicales totius anni, te još nekih autora 

(Busti, Ferreri, Heisterbach). Divković je i ovdje pri 

pisanju koristio također i glagoljsku i dubrovačku nabožnu 

književnost. Dok je u Sto čudesa sadržano vrlo mnogo 

jednostavnih pripovijesti i primjera, u Besjedama ih je 

manje s obzirom na homiletsku specifičnost tog spisateljskog 

žanra. Autor u Besjedama tumači ulomak nedjeljnog 

evanđelja započinjući kratkim citatom iz pročitanog 

ulomka, a potom navodi misli crk venih otaca i naučitelja, 

te teoloških i filozofskih pisaca. Time je slušatelje stavljao 

pred zahtjevniji zadatak, pogotovu imamo li u vidu da su 

mu propovijedi bile i opsežne. Slušanje i razumijevanje su 

olakšavali primjeri (prilike) u propovijedima, ali takve su 

propovijedi bile nešto rjeđe. 

Nakon brojnih izdanja u XVII. i XVIII. stoljeću, uslijedio 

je zastoj više od dva stoljeća prije nego su se Divkovićevi 

tekstovi iznova, u novije vrijeme, počeli objavljivati. 

Tako su njegovi izabrani tekstovi našli svoje mjesto u ediciji 

Pet stoljeća hrvatske književnosti (1972), zatim u bosansko-hercegovačkim 

književnim hrestomatijama (1974), u 

izborima franjevačke književnosti (1982, 1994), te u najnovijoj 

ediciji Hrvatska književnost u BiH u 100 knjiga (2005), 

a objavljen je i jedan izbor isključivo Divkovićevih tekstova 

(2000). U ovaj niz ide i reprint-izdanje Nauka krstjanskoga 

tiskanog u povodu drugog pohoda pape Ivana Pavla II. Bosni 

i Hercegovini (2003). 

Divkovića se u literaturi često stavljalo u kontekst protureformacije 

i katoličke obnove pa ga se označavalo i kao 

protureformacijskog pisca. Činjenica je da Lutherova reformacija 

(prva polovica XVI. stoljeća) i uopće protestantizam 

nisu imali odjeka na prostoru Bosne Srebrene te stoga 

Divković nije imao razloga da u svojim djelima na bilo koji 

način ugradi takve nakane, budući da su njegovi ciljevi bili 

sasvim drukčiji: pouka katoličkoga puka i pripomoć franjevcima 

u njihovu pastoralnom radu. Opći crk veni koncil 

održan u Tridentu, danas Trento u Italiji (1545-1563), 

kao odgovor Katoličke crk ve na protestantsku reformaciju, 

završio je u godini Divkovićeva rođenja 1563. On, dakle, 

jest živio i djelovao u postreformacijskom i posttridentinskom 

razdoblju Katoličke crk ve, koje se u historiografiji 

naziva vremenom katoličke protureformacije i obnove, a 

to napose vrijedi za XVII. stoljeće. Međutim, Divković je u 

svemu tome zapravo samo vremenski prisutan. Teme koje 

on obrađuje po svome su duhu i sadržaju dobrim dijelom 

srednjovjekovne, kakvi su, uostalom, i njegovi izvori, ali s 

jednim naglašenim ciljem da katolicima objasni i približi 

krš ćanski nauk po kojem bi trebali živjeti u svojoj svakodnevici. 

Sve je bilo podređeno tome. 

Svoja djela Divković je objavio na bosančici ili bosanici 

(zapadnoj ćirilici). Zbog toga je, nakon što je završio rukopis 

za veliki Nauk i Sto čudesa, osobno otišao u Veneciju 

kako bi nadzirao izlijevanje bosaničnih slova u tiskari i 

uopće kontrolirao poslove oko tiskanja. To je bilo od nemale 

potrebe i važnosti, jer, kako Divković svjedoči, tiskari 

nisu poznavali niti jedne riječi njegova jezika. Teško su se 

snalazili kod izlijevanja slova jer ih nisu mogli lako razlikovati. 

Bio je to težak zadatak kako za venecijanskoga tiskara 

Petra Bertana tako i za autora Divkovića. Sam Divković u 

posveti velikog Nauka piše, budući da nije bilo bosaničnih 

slova, “ja mojiemi rukami učinih svekoliko iznova i iz temelja 

svakolika slova”. Iako se bosančica vremenom samostalno 

razvijala, ipak je u tome Divković odigrao ključnu 

ulogu, jer se pokazao kao “samostalan i originalan reformator 

zapadne ćirilice” (Dalibor Brozović, 1982). On je 

Činjenica da je Divkovićevo vrijeme Bosna 

Srebrena pokrivala širok prostor, uključivši 

Dalmaciju, Liku i Slavoniju, Divkovićevo 

djelo uvelike je utjecalo, uz onaj primarni cilj 

– vjerski odgoj katoličkoga puka – također i 

na oblikovanje hrvatskog jezičnog standarda, 

jer se čitalo na cijelom tom prostoru. Najprije 

je svojim jezikom utjecao na franjevačke 

pisce te su tako zajednički utirali put 

standardizaciji jezika na štokavskoj osnovi, 

ali i na pisce izvan Bosne i Hercegovine, 

te su se tako “odlike jednoga književnoga 

jezika nastalog na bosanskom tlu prenijele na 

široko hrvatsko područje i izravno utjecale 

na procese formiranja književnoga jezika na 

štokavskoj osnovici” (Darija Gabrić-Bagarić). 

Upravo zbog svoje široke popularnosti 

starija franjevačka književnost je, po sudu 

povjesničara književnosti i jezika, odigrala 

“presudnu ulogu u oblikovanju općenitoga 

hrvatskog književnog izraza” (Rafo Bogišić) 

svojim grafijskim postupcima ne samo anticipirao “kasnija 

rješenja nego je i poslije pozitivno djelovao na hrvatsku latinicu, 

samo u obratnom smjeru: neutraliziranje madžarskih 

i talijanskih uzora u relativno integriranoj hrvatskoj 

latinici izvan kajkavskog područja izvršeno je zapravo u 

franjevačkoj pismenoj praksi i izdanjima” (Isti). Po tome je 

on preteča kasnijih jezičnih reformatora XIX. stoljeća. Za 

bosančicu ili zapadnu ćirilicu odlučio se jer je ona imala 

već dugu tradiciju u Bosni. Njome su se služili franjevci u 

samostanima, bila je poznata u običnom puku, njome su 

komunicirali trgovci, obrtnici i dr. Kako je bosančica bila 


dijelom raširena ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine 

nego i u dalmatinskom priobalju i Dubrovniku, Divkovićeva 

odluka za to pismo je razumljiva jer se za knjigu 

pisanu tim pismom otvarao veći čitateljski prostor u širem 

vjerničkom puku što je bila njegova prvotna nakana. Niz 

franjevačkih pisaca koji su uslijedili nakon Divkovića, tijekom 

XVII. stoljeća, također je pisao bosančicom (Matijević, 

Papić, Posilović, Margitić). 

Divkovićev jezik je u osnovi ona štokavska ijekavština 

kojom su se služili žitelji srednje Bosne, na prostoru Olova, 

Sutjeske i Kreševa, uz primjese ikavice, ali ga je nadogradio 

i jezičnim izrazom do kojeg je došao čitajući dubrovačku i 

hrvatsku srednjovjekovnu glagoljsku književnost. Nazivao 

ga je naški, bosanski, slovinski, ime koje su koristili i ostali 

franjevački pisci, uz još i druge nazive: slavobosanski, ilirski 

/ ilirički, hrvatski, dumanski. Divkovićev je “književni jezik 

čisti narodni govor” u koji on “integrira književno-jezične 

tradicije slavonske, dalmatinske i dubrovačke” (Ivan Lovrenović, 

1982). Za odjek dubrovačke književnosti u Divkovićevu 

djelu, kako u sadržajnom tako i u jezičnom smislu, 

stanovitu je ulogu po svoj prilici imala i kolonija dubrovačkih 

trgovaca nastanjenih u Sarajevu u Latinskoj / Franačkoj 

mahali (Latinluku), na području od današnje Latinske 

ćuprije do Ćumurije, gdje je i Divković neko vrijeme boravio 

kao kapelan i s njima kontaktirao. Da je postojala zapažena 

relacija Divkovića, kao i drugih bosanskih franjevaca, 

s dubrovačkom književnoš ću, svjedoče, uz ostalo, i knjige 

dubrovačkih pisaca u samostanskim knjižnicama. 

Činjenica da je Divkovićevo vrijeme Bosna Srebrena 

pokrivala širok prostor, uključivši Dalmaciju, Liku i 

Slavoniju, Divkovićevo djelo uvelike je utjecalo, uz onaj 

primarni cilj – vjerski odgoj katoličkoga puka – također i 

na oblikovanje hrvatskog jezičnog standarda, jer se čitalo 

na cijelom tom prostoru. Najprije je svojim jezikom utjecao 

na franjevačke pisce te su tako zajednički utirali put 

standardizaciji jezika na štokavskoj osnovi, ali i na pisce 

izvan Bosne i Hercegovine, te su se tako “odlike jednoga 

književnoga jezika nastalog na bosanskom tlu prenijele na 

široko hrvatsko područje i izravno utjecale na procese formiranja 

književnoga jezika na štokavskoj osnovici” (Darija 

Gabrić-Bagarić, 2000). Upravo zbog svoje široke popularnosti 

starija franjevačka književnost je, po sudu povjesničara 

književnosti i jezika, odigrala “presudnu ulogu u oblikovanju 

općenitoga hrvatskog književnog izraza” (Rafo 

Bogišić, 1994), odnosno bila izuzetno “važna za povijest 

hrvatskog jezika” (Ivo Pranjković, 2000). K tome, franjevci 

Bosne Srebrene su, opredijelivši se za latinicu, “odredili ne 

samo izbor hrvatskog književnog standarda nego i njegovu 

pismenu normu” (Ivo Banac, 1991). Iako franjevačka 

književnost nije bila urbana poput dubrovačke niti njezine 

visoke estetske razine, ona je ostvarila izuzetno snažan 

utjecaj, kako duhovni tako i kulturno-jezični, i u tome je 

njezino veliko značenje. 

Divkovićev je Nauk kao lektira bez sumnje zaživio u 

običnom vjerničkom puku. O tome govore i njegova brojna 

izdanja. U Dalmaciji je bio vrlo popularan te je poznat 

pod pučkim imenom “Fratarica”. Takvu čitateljsku popularnost, 

uostalom, slikovito potvrđuje i jedna zanimljiva 

zgoda koju je zabilježio talijanski znanstvenik i putopisac 

Alberto Fortis (1741-1803) u svojoj knjizi Viaggio in Dalmazia 

iz 1774. (hrv. prijevod: Put po Dalmaciji, Zagreb 

1984). On je putovao po dalmatinskim krajevima, susretao 

se s tamošnjim žiteljima i s njima razgovarao o svemu što 

se tiče njihova načina življenja. Iz tih je razgovora zabilježio 

mnoge pojedinosti. Fortis, naime, opisuje stanovnike 

dalmatinskog zaleđa, koje naziva Morlacima, a za koje kaže 

da su “bistra uma i nekog prirodno poduzetna duha”, da 

čudesno uspijevaju kao trgovci, a “lako nauče čitati i pisati i 

računati”. U tom kontekstu on navodi i jednu zgodu u kojoj 

se spominje fra Matija Divković: 

“Priča se da su se u početku ovoga stoljeća morlački 

pastiri mnogo bavili čitanjem debele knjige o krš ćanskom, 

moralnom i povijesnom nauku što ju je složio neki o. Divković, 

a više je puta tiskana u Mlecima njihovom ćirilicom 

bosančicom koja se djelomično razlikuje od ruskog pisma. 

Događalo se često da bi župnik, pobožniji nego učeniji, 

propovijedajući s oltara, nagrdio neku zgodu ili u njoj 

izmijenio sadržaj; u takvim slučajevima iz slušateljstva se 

dizao glas nekoga od nazočnih da rekne: Nije tako.” 

* * * 

Iz svega rečenog je razvidno da je Divković odigrao ne 

malu vjersku i prosvjetno-kulturnu ulogu u povijesti 

bosansko-hercegovačkih katolika Hrvata. Svojim pionirskim 

pothvatom, tiskanjem prve knjige na narodnom 

/ hrvatskom jeziku jednoga autora iz Bosne i Hercegovine, 

udario je temelje književnosti na ovim prostorima. Djela 

i njihov nastanak nesumnjivo je potrebno, kako bismo ih 

korektno shvatili, promatrati iz perspektive Divkovićeva 

vremena. 

Divković je, kako smo vidjeli, pišući svoja djela koristio 

različite knjiške predloške. Sudeći po tome, njima nedostaje 

originalnosti, jer su nastala na temelju prevođenja, 

prerade i kompilacije različitih predložaka. Međutim, u 

svemu tome ima nešto što njegova djela čini posebnim, a 

ne samo prenesenim iz “dijačkog jezika” ili preuzetim iz 

dubrovačke ili glagoljske književnosti. Usporedbe s izvornikom 

pokazuju da je Divković prevodio i prerađivao na 

njemu svojstven – kreativan način. On je prevođenju teksta 

pristupao slobodnije, negdje je ponešto izostavljao što je 

smatrao da je njegovim čitateljima i slušateljima od manje 

važnosti, a negdje je dodavao kako bi sadržaj učinio 

jasnijim i pristupačnijim. Stoga se s pravom može reći da 

je Divkovićev prevodilački “postupak posve stvaralački” 

(Ivanka Petrović, 1982). U tom trajnom prilagođavanju 

vodio se potrebama svoga puka. Kroz prilagodbu on je 

prevedene tekstove htio učiniti pristupačnim i u narodu 

djelotvornim. Znao je da njegova publika, s obzirom na 

geografiju, kulturu, izobrazbu, običaje, društvene i političke 

okolnosti, nije u jednakoj poziciji s čitateljstvom i slušateljstvom 

u zapadnim krš ćanskim zemljama. Pismenost 

ovdašnjih katolika bila je vrlo malena. Nije bilo organiziranog 

školstva. Divković je, međutim, bio uvjeren da se u 

narodu i u takvim okolnostima može djelovati pisanom 

riječi. Samo s tim uvjerenjem mogao je stvarati svoja djela 

i potom putovati u Veneciju da bi s tiskarom izlijevao i slagao 

slova za tisak. Divković ide, kako kaže pjesnik Nikola 

Milićević (1922-1999), u Mletke “po kiši i nevremenu” da 

za svoj “nepismen i ubog narod” tiska ono što je u tišini 

ispisao, jer “vjeruje u moć svojih knjiga”! Ta je Divkovićeva 

iskrena vjera urodila plodovima s dalekosežnim utjecajem 

na duhovnost, prosvjetu i kulturu bosansko-hercegovačkih 

katolika Hrvata! I ne samo njih! 

siječanj 2011. | S |7 

Nauk krstjanski, 1611.

Srećko M. Džaja 


Divkovićevo stoljeće 

i kasnije hrvatske dileme 

Hrvatske kulturne i poličke dileme postaju to štetnije što duže traju, 

posebno za bosansko-hercegovačke Hrvate, koji su zbog poličkih pogrešaka 

i poličkoga nesnalaženja nakon raspada Jugoslavije gurnu u dilemu 

da se opredjeljuju između bosnocentrizma i kroatocentrizma 

PRIJELAZ IZ SREDNJOVJEKOVLJA U NOVO DOBA. Tijekom 16. 

stoljeća, u kojemu se rodio fra Matija Divković (1563-1631), 

Europa postupno napušta srednjovjekovnu znanstvenu, 

kulturološku i političku paradigmu. Gutenbergov (1397-1468) 

izum tiskarstva s pokretnim slovima otvorio je put razvoju 

modernoga tiskarstva. Tiskarstvo će tijekom 16. st. i kasnije 

ubrzati protok novih ideja i time bitno utjecati na društvene, 

religijske i političke procese. 

Tiskana knjiga postaje pristupačna sve većem broju ljudi 

i prvorazredni instrument ne samo u širenju novih znanstvenih 

spoznaja (na pr. heliocentričnoga pogleda na svijet 

N. Kopernika, 1473-1543), nego i širenju kao i suzbijanju 

reformacije M. Luthera (1483-1546) i drugih reformatora te 

populariziranju modernoga shvaćanja politike N. Machiavellija 

(1469-1527) i drugih modernih političkih teoretičara. 

U tim europskim procesima od epohalnoga značenja 

dijelovi Jugoistočne Europe i Balkanski poluotok sudjeluju 

samo djelomično, jer su onda kao i danas bili europska periferija. 

Karakter perifernosti ili rubnosti još su više 

povećala osmanlijska osvajanja koja su 

se tijekom 16. st. proširila na Dalmaciju, 

Liku, Posavlje i Podunavlje. Tek su 

porazom Osmanlija kod Siska 1593. zaustavljena 

daljnja osmanlijska osvajanja 

a granica između Osmanskoga Carstva i 

krš ćanskih susjeda Habsburškog Carstva 

i Venecije postala čvrš ća. U isto vrijeme su 

reformacija i protureformacija radikalno 

promijenile konfesionalnu kartu Europe. 

Kao posljedica osmanlijskih osvajanja 

na europskom Jugoistoku su nastupile 

radikalne promjene u sastavu pučanstva 

osvojenih zemalja. Ratovi su izazvali intenzivne 

migracije s istoka prema sjeveru i zapadu 

i time miješanje doseljenoga pretežno 

pravoslavnoga pučanstva sa starosjedilačkim 

katoličkim pučanstvom, što nije teklo bez 

međusobnih trvenja. Osim toga uspostava 

osmanske vlasti donijela je sa sobom islamizaciju znatnoga 

dijela pučanstva osobito u Albaniji i Bosni i Hercegovini. 

Nakon što su reformacija i osmanlijska osvajanja duhovno 

i politički podijelili Europu sastao se Tridentinski 

sabor (1545-1563) da bilancira stanje stvari, prijeđe u protunapad 

i zacrta putove obnove. Zahvaljujući toj inicijativi, 

uz već postojeće poticaje iz razdoblja humanizma i renesanse 

(15. st.), došlo je do procvata barokne arhitekture, 

likovne umjetnosti i književnosti te modernizacije obrazovnih 

sustava u europskim zemljama. 

Na katoličkim odnosno hrvatskim prostorima koji su se 

tada nalazili pod osmanskom vlaš ću provođenje tridentinskih 

reformi bilo je podvrgnuto specifičnim ograničenjima. 

Budući da je islamsko-osmansko zakonodavstvo otežavalo 

obnovu crk venih zgrada, a izgradnju novih zabranjivalo, o 

procvatu arhitekture i baroknog javnoga izražavanja vjere 

među katolicima Bosne, Dalmacije, Hercegovine, Like 

i Slavonije nije moglo biti ni govora. Naprotiv, tada su 

uknjiženi veliki gubici koji će biti nadoknađeni 

tek u kasnijim stoljećima pod 

drukčijim uvjetima. 

Ipak se tridentinska obnova i tu dogodila 

na jednom drugom području 

– naime na području jezične kulture, 

jer njegovanje jezika nije bilo ometano 

osmansko-islamskim propisima, kao 

što je to slučaj u suvremenim društvima 

i državama gdje je jezik postao par 

excellence instrument ideologije i politike. 

Tako je zahvaljujući razvoju modernoga 

tiska na jednoj strani, a tridentinskoj 

obnovi na drugoj, došlo do 

tiskanja i raspačavanja tridentskih katekizama 

i drugih bogoslužnih knjiga 

među hrvatskim katoličkim pukom 

ne samo pod mletačkom i habsburškom, 

nego i pod osmanskom vlašću. 

Time je započelo premrežavanje 


hrvatskih dijalekata (čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga) 

jednim zajedničkim književnim jezikom koji će se u 

daljnjem tijeku razviti u hrvatski moderni jezični standard. 

Na prijelazu 16. u 17. st. odnosno u prvom razdoblju toga 

procesa istakao se kao jezikoslovac, prevoditelj, vjerski pisac, 

leksikograf i osobito kao sastavljač prve gramatike hrvatskoga 

jezika isusovac Bartol Kašić (1575-1650). 

Franjevci Bosne Srebrene, koja se tada prostirala ne 

samo u BiH, nego i na izvanbosansko-hercegovačkim hrvatskim 

područjima pod osmanskom vlaš ću, uključili su se 

u ta kulturna i duhovna zbivanja kao pisci katekizama, lekcionara 

i propovijedi. Prvi među njima fra Matija Divković 

i njegov suvremenik fra Ivan Bandulavić (pol. 16. st. – pol. 

17. st.) odlikovali su se kao daroviti njegovatelji hrvatske 

jezične naracije – Bandulavić u liturgijskim lekcionarima 

koje je dao tiskati latiničkim pismom, a Divković u katekizmima 

i zbirkama propovijedi koje je pisao i objavljivao 

bosaničkom ćirilicom. Za bosaničko pismo ili bosančicu 

Divković se odlučio zato što je to pismo tada bilo rašireno 

ne samo među bh. pukom nego i u dijelovima Dalmacije, 

a bosanski franjevci su se njime služili pri pisanju svojih 

tekstova na hrvatskom jeziku sve do početka 19. st. Zbog 

toga je Divković osobno išao u Veneciju i dao salijevati posebna 

bosanička slova za tiskanje svojih djela. Pri tome mu 

je na ruku išla tridentinska reforma koja je gubitke nastale 

uspostavom protestantizma nastojala nadoknaditi misionarskim 

djelovanjem među istočnim krš ćanima i u svezi s 

time tiskanjem crk venih knjiga ćiriličnim pismom na crkvenom 

staroslavenskom jeziku. 

Alfabetska dvojnost odnosno trojnost (glagoljica, zapadna 

ćirilica i latinica) na hrvatskim kulturnim prostorima 

potrajat će sve do prvoga desetljeća 19. st., kada 

bosaničko pismo izlazi iz uporabe. Dogodilo se to u razdoblju 

Francuske revolucije i Napoleonovih ratova, kada 

su, uz ostalo, nestala i bosanička slova u venecijanskim 

tiskarama. Ubrzo nakon tih epohalnih zbivanja dolazi do 

kulturnoga i političkoga buđenja slavenskih naroda i nastanka 

modernih nacija među Slavenima. U tome procesu 

konfesionalna paradigma počinje uzmicati pred nacionalnom 

paradigmom, u kojoj se kulturna i politička izoliranost 

među različitim konfesijama nastoji prevladati stvaranjem 

zajedničkoga književnog jezika. Među hrvatskom elitom 

Hrvatske, Dalmacije, Dubrovnika, Like, Bosne i Hercegovine 

nastaje takozvani ilirski pokret, koji u svoj program 

upisuje obnovu vlastite kulture i stvaranje zajedničkoga 

književnog jezika Južnih Slavena – s konačnim ciljem kulturne 

i političke emancipacije od tuđinskih režima. 

hrvatskoj strani se redaju različiti koncepti i pokušaji međusobnih 

približavanja i otklona koji su za sobom ostavili 

duboke ožiljke i traume. 

Grupa od osam intelektualaca (5 Hrvata, 2 Srbina i 1 

Slovenac) svojim “književnim dogovorom” u Beču 1850. 

se izjasnila za stvaranje zajedničkoga književnog jezika 

Hrvata, Slovenaca i Srba. Time je inaugurirano stoljeće i 

pol serbokroatizma. Kao politički pandan istodobno je 

inaugurirana ideologija jugoslavenstva, tj. projekt o stvaranju 

zajedničke države Južnih Slavena. Već u svojim začecima 

su oba projekta – serbokroatizam i jugoslavenstvo 

– podijelili Hrvate na jugoslaviste odnosno serbokroatiste 

i kroatiste. Dok su serbokroatisti prihvatili načelo Vuka S. 

Karadžića (1787-1864) “Piši kako govoriš” i otvorili vrata 

posrbljavanju hrvatskoga jezika, kroatisti su u tome nazreli 

jednosmjernu ulicu, pa su Vukovu načelu suprotstavili 

Za bosaničko pismo ili bosančicu Divković 

se odlučio zato što je to pismo tada bilo 

rašireno ne samo među bh. pukom nego i u 

dijelovima Dalmacije, a bosanski franjevci su 

se njime služili pri pisanju svojih tekstova na 

hrvatskom jeziku sve do početka 

19. st. Zbog toga je Divković osobno išao 

u Veneciju i dao salijevati posebna 

bosanička slova za tiskanje svojih djela. 

Pri tome mu je na ruku išla tridentinska 

reforma koja je gubitke nastale uspostavom 

protestantizma nastojala nadoknaditi 

misionarskim djelovanjem među istočnim 

krš ćanima i u svezi s time tiskanjem crkvenih 

knjiga ćiriličnim pismom na crk venom 

staroslavenskom jeziku 


HRVATSKE MODERNE KULTURNE I POLITIČKE DILEME. To je ujedno 

trenutak kada započinju hrvatske moderne kulturne 

i političke dileme. Naime stoljeća tuđinskih vladavina su 

zbrisala srednjovjekovne političke granice i za sobom ostavila 

duboke demografske i kulturološke promjene. Zbog 

intenzivnih migracija i međusobnoga miješnja pučanstva 

došlo je do velike jezične razumljivosti ali ne i do brisanja 

jezičnih i drugih kulturnih razlika između staroga i novoga 

pučanstva, što će postati kamen spoticanja pri definiranju 

i političkom oblikovanju nacionalnoga identiteta Srba, Hrvata, 

Crnogoraca i bosanskih muslimana odnosno današnjih 

Bošnjaka. 

U potrazi za rješenjem toga problema, čije su izvorište 

jezične sličnosti i razlike, od pol. 19. st. pa do danas na 

načelo Vjekoslava Babukića (1812-1875) “Piši za oko, a 

govori za uši” i borili se za normiranje hrvatskoga standardnog 

jezika u skladu s već postojećim hrvatskim jezičnim 

tradicijama, u kojima je pregrada između crk vene i druge 

književnosti dignuta ne kao kod Srba tek u vrijeme Vuka 

Karadžića, nego davno prije – najkasnije u Kašićevo i Divkovićevo 

doba. 

Ishod Prvoga svjetskoga rata (1914-1918) promijenio 

je političku kartu Jugoistočne Europe. Na južnoslavenskim 

prostorima stvorena je 1918. zajednička južnoslavenska 

država SHS (1929. preimenovana u Jugoslaviju) 

na unitarističkom shvaćanju jugoslavenstva, u kojemu su 

srpska kultura i srpski jezik dobili dominantan položaj. 

siječanj 2011. | S |9


Unitarizam je zaoštrio ne samo hrvatsko-srpske odnose, 

nego i produbio podjele među Hrvatima međusobno – na 

kroatiste i serbokroatiste. 

Totalitarni pokreti 20. st. komunizam i fašizam nadolili 

su svoje ulje u taj stoljetni sukob. Komunisti su svoju utopiju 

o besklasnom društvu kao internacionalisti logično kalamili 

na “širokogrudniji” serbokroatizam i jugoslavizam, dok su 

se ekstremni kroatisti (ustaše) tome suprotstavili velikohrvatskom 

rasistički natopljenom ideologijom o hrvatstvu do 

Drine – ne vodeći računa o etničkim promjenama koje su za 

sobom ostavile stoljetne tuđinske vladavine. U srazu između 

komunista i fašista u Drugom svjetskom ratu (1939-1945) 

izišli su kao pobjednici komunisti. Oni su se okrutno obračunali 

sa svim svojim političkim neprijateljima i protivnicima 

te ušutkali sve neistomišljenike. Pod parolom bratstva 

Treba poći od činjenice da se kulturni 

identitet i državna pripadnost ne poklapaju, 

posebno u zemljama koje su tijekom svoje 

povijesti bile izložene različitim kulturnim, 

političkim i religijskim utjecajima, kao što 

je slučaj s BiH. Prema tome rješenje za 

BiH ne leži u unitarizaciji, kako se to radilo 

u Jugoslaviji, ali ni u separatizmu kojemu 

daytonski dvoentitetski konstrukt BiH 

drži otvorena vrata 

i jedinstva promicali su serbokroatizam i jugoslavenstvo a 

pokušajima definiranja zasebnih kulturnih i političkih interesa 

hrvatskoga naroda vješali su zvono nacionalizma, fašizma 

i ustašije. Tako je to potrajalo do raspada komunističke 

odnosno Titove Jugoslavije. Titovu Jugoslaviju, za razliku od 

Kraljevine Jugoslavije koju su dokrajčile Hitlerove trupe, nije 

nitko napao izvana, nego se raspala zbog svojih unutarnjih 

protuslovlja, neracionalnih oblika gospodarstva i nasilnih 

postupaka prema neistomišljenicima – kojih je broj zbog 

toga iz dana u dan sve više rastao. 

Na ruševinama jugoslavenske države bolno se rađa 

nova politička arhitektura. Dok bošnjačka i crnogorska 

strana užurbano rade na izgradnji vlastitoga standardnog 

jezika, hrvatsku stranu još uvijek razdiru dileme između 

kroatizma i serbokroatizmna, hrvatstva i jugoslavenstva. 

Hrvatski serbokroatisti i jugonostalgičari nalaze podršku 

među onim međunarodnim slavistima koji iz navike 

ili radi starih jugoslavističkih prijateljstava ustrajavaju na 

serbokroatističkim pozicijama. Takvi stavovi ne začuđuju, 

ima li se u vidu sustavno potiskivanje hrvatskoga jezika 

u objema Jugoslavijama na jednoj strani, a na drugoj 

nerijetko smiješne pokušaje oslobađanja od svih srbizama 

koji su se kroz čitavo stoljeće i pol uvukli u uši govornika 

hrvatskoga jezika. Rješenje je u umjerenoj i znanstveno 

utemeljenoj desrbizaciji odnosno rekroatizaciji hrvatskoga 

jezika. Na tom poslu hrvatskim kroatistima su u najnovije 

vrijeme od velike pomoći i dvojica međunarodnih slavista. 

Njihov interes za specifično stanje hrvatskoga jezika 

našao je izraz u sustavno napisanim studijama o povijesti 

i sadašnjem stanju hrvatskoga jezika nasuprot srpskome 

jeziku. Njemački slavist Leopold Auburger (r. 1941) napisao 

je povijest hrvatskoga jezika od Kašićeva i Divkovićeva 

vremena pa do danas pod naslovom Hrvatski jezik i serbokroatizam 

(njemačko izdanje 1999, hrvatsko aktualizirano 

izdanje 2009), a ruski slavist Artur Rafaelovič Bagdasarov 

(r. 1958) pozabavio se stanjem hrvatskoga jezika u drugoj 

polovici 20. st., dakle razdobljem u kojemu su jugoslavenstvo 

i serbokroatizam počeli pucati po šavovima da bi se 

konačno raspali. Sinteza Bagdasarovljevih tekstova objavljena 

je prošle, 2010. godine na hrvatskom jeziku pod naslovom 

Hrvatski književni jezik i njegova norma, a obojici 

spomenutih znanstvenika dodijeljena je Nagrada INE za 

promicanje hrvatske kulture za godinu 2009. 

Hrvatske kulturne i političke dileme postaju to štetnije 

što duže traju, posebno za bosansko-hercegovačke Hrvate, 

koji su zbog političkih pogrešaka i političkoga nesnalaženja 

nakon raspada Jugoslavije gurnuti u dilemu da se opredjeljuju 

između bosnocentrizma i kroatocentrizma. U potrazi za 

izlazom iz te dileme treba poći od činjenice da se kulturni 

identitet i državna pripadnost ne poklapaju, posebno u zemljama 

koje su tijekom svoje povijesti bile izložene različitim 

kulturnim, političkim i religijskim utjecajima, kao što je slučaj 

s BiH. Prema tome rješenje za BiH ne leži u unitarizaciji, 

kako se to radilo u Jugoslaviji, ali ni u separatizmu kojemu 

daytonski dvoentitetski konstrukt BiH drži otvorena vrata. 

Jer jezična i kulturna pripadnost bh. Hrvata hrvatskom narodu 

nije tek produkt nacionalne propagande 19. st. nego 

plod stoljetnoga zajedničkog jezičnog i duhovnog razvoja s 

hrvatskim pučanstvom današnje Republike Hrvatske, na što 

je u ovom tekstu ukazano na primjeru razvoja hrvatskoga 

jezičnog standarda. S druge strane su egzistencijalni korijeni 

bh. Hrvata davno i duboko ukopani u bh. tlo, pa je neprimjereno 

govoriti o bh. Hrvatima kao hrvatskoj dijaspori ili 

pak kao o došljacima. BiH je domovina bh. Hrvata, prema 

kojoj oni trebaju njegovati lojalnost i u teškim vremenima, 

ali i ustrajavati na takvim političkim rješenjima koja ih istinski 

čine ravnopravnim drugim nacionalnim grupama. Dakako, 

ostvarenje ravnopravnosti među različitim nacionalnim 

grupama je mukotrpan posao u kojemu nisu isključeni 

međusobni konflikti, kako to pokazuje tragična prošlost i 

sadašnjost. Suživot nije jednostavan ni u jednoj obitelji, a 

kamoli u jednoj državi s pučanstvom različite nacionalnosti. 

O ponašanju među pojedinim nacionalnostima u ratnim i 

mirnodopskim prilikama poznati francuski pisac Charles 

Louis Montesquieu (1689-1755) se izjasnio sa stajališta političke 

mudrosti na sljedeći način: 

“U vrijeme mira bi pojedini narodi jedni drugima trebali 

činiti dobro kolikogod je to moguće, a u vrijeme rata 

izbjegavati zlo opet kolikogod je to moguće – ne nanoseći 

na taj način štetu vlastitim istinskim interesima.” 

Kolikogod su se revolucionarna zbivanja oglušila o ovo 

Montesquieuovo pravilo, ono nije izgubilo ništa od svoje 

aktualnosti, posebno u državama nastalim na razvalinama 

Jugoslavije, koje danas razdiru ne samo egoizam i zloba, 

nego i teške kulturološke i političke zablude, a da i ne govorimo 

o zaboravu etičnosti međusobnih odnosa. 

1010| S |siječanj 2011.

Ivan Lovrenović 

Otac bosanske književnosti, 

prvi bosanski tipograf 

I Divković i mnogi franjevci do danas bili su pred iskušenjem da odbace 

i svoj poziv i svoju Bosnu. Danas možda više nego ikad, kada Bosna našim ljudima 

nikako da ponovo postane dragom domovinom, i kada svijetom vlada apsolutni 

gospodar – ideologija lake i površne sreće, koja je posve isključila i ponišla 

smisao odricanja, vrijednost i sposobnost pregaranja 

U 

književnopovijesnoj i jezičnoj znanosti o fra Matiji 

Divkoviću (1563-1631), kao i o ostalim franjevcima-piscima 

njegova i nešto kasnijega vremena 

(Bandulavić, Matijević, Posilović, Papić, Margitić-Jajčanin, 

Ančić i drugi), pisalo se dosta i pisalo se u svatri kulturna 

kruga koji se na toj temi književno i jezično preklapaju 

ili dodiruju (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija). No, 

pisalo se skoro isključivo “unilateralno”. I u nacionalnom, 

i u religijsko-kulturalnom, i u znanstveno-metodološkom 

smislu. Na manjkavost takvih pristupa, odnosno na potrebu 

da se Divkoviću i fenomenu stare bosanske književnosti 

pristupi kompleksno, interdisciplinarno i široko kontekstualno, 

jer se tek tako može doći do cjelovitije interpretacije 

i valorizacije ovoga kompleksa, kao i općenito duhovne, 

kulturne i političke situacije u Bosni toga vremena, 

upozorio je Srećko M. Džaja u svojemu davnom a kapitalnom 

eseju Duhovni, politički i društveni kontekst pisca 

Matije Divkovića * . No, kako sam autor napominje, taj esej 

bio je tek “skica”, a poslije njega nitko se nije poduhvatio 

prvorazrednoga zadatka da ovu inspirativnu skicu razvije 

u opsežan i cjelovit znanstveni rad. 

Nikada kao u današnjoj Bosni i Hercegovini, razdrtoj 

kulturno još i više nego politički, nisu bili potrebniji ozbiljni 

kritički i interdisciplinarni studiji vlastite prošlosti, 

lišeni nacionalno-religijske uskosti i mitomanije. Nažalost, 

nikada nismo bili ni dalje od takvih studija, jer je 

sva institucionalna znanstveno-akademska infrastruktura 

postavljena baš tako da reproducira tu uskost i takvu 

mitomaniju. Treba li uopće naglašavati: u svatri nacionalna 

miljea, srpskom, hrvatskom i bošnjačkom sasvim 

jednako. U tako postavljenim “znanstvenim” okvirima 

Divković, njegovo Sedamnaesto stoljeće, njegov bosanski 

povijesni, političko-ideološki i sociokulturni kontekst sa 

svim izukrštanim silnicama koje ga određuju, ostaje zatvoren, 

nedokučiv, neshvatljiv. Evo tih silnica u najogoljenijim 

crtama: 

Osmansko Carstvo nakon epohe sultana Sulejmana i 

velikoga vezira Sokolovića još je u cvatu ali i već na početku 

sistemske i neizlječive krize. Prijelaz između dva 

Divkovićeva stoljeća obilježava tursko-austrijski “dugi 

rat” 1593-1606. Evropa pline u krvi vjersko-političkih ratova 

(1618-1648). U Bosni, nakon velikoga poraza turske 

vojske pod Siskom 1593, počinje proces korumpiranja 

dotadašnjeg sistema vlasništva nad zemljom i urušavanje 

ukupnih socijalno-ekonomskih odnosa pojavom nasljednih 

odžak-timara i nastankom nasljednoga muslimanskog 

plemstva. Protureformacijska akcija katoličke obnove 

i nastojanja Rima oko crk vene Unije, usmjerava se 

intenzivno (i) na zapadni Balkan. U skladu s tim jezik nabožnih 

knjiga postaje pučki govor (po ugledu na uspjeh 

što su ga, koristeći pučki idiom, postigli antagonistički 

reformatori), što, opet, rezultira širim standardizacijskim 

efektima (“jezik bosanski” kod Bartula Kašića, “iezik slovinski 

kako se u Bosni govori” kod Divkovića). Nastaje 

moderna geografsko-kulturno-politička definicija Ilirika 

(Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Bosna i Hercegovina, 

katoličke enklave diljem Balkana) kao zone jakoga interesa 

Katoličke crk ve na Balkanu. Srpsko pravoslavlje 

institucionalno i teritorijalno jača nakon ponovne uspostave 

Pećke patrijaršije u Šesnaestom vijeku. Pojačava se 

* Srećko M. Džaja svoj rad prezentirao je 1981. godine 

na simpoziju u Sarajevu, koji je organiziran u povodu 

350 godina od smrti fra Matije Divkovića. Pokrovitelj 

simpozija bila je Akademija nauka i umjetnosti BiH, 

organizator Institut za jezik i književnost u Sarajevu, 

a suorganizator revija za umjetnost, nauku i kulturu 

Odjek. Rad je objavljen u Zborniku radova o Matiji 

Divkoviću, Sarajevo 1982. 


siječanj 2011. | S |111


ideološka napetost i isključivost u trokutu katoličanstvo 

– pravoslavlje – islam/turska vlast. Pojačava se i napetost 

na relaciji domaći franjevci – rimski model etabliranog 

katoličanstva (isusovci, sporenja između njih i franjevaca 

u Beogradu, Srijemu, Slavoniji)... 

Uza sve to, važno je imati na umu da je slika osmanske 

Bosne u Divkovićevo vrijeme veoma različita od one kasnije, 

nakon provale Eugena Savojskoga 1697. te poslije poraza 

Turaka u Bečkom ratu 1683-1699. i povlačenja granica 

Carstva na Dinaru i na Savu, kada Bosna praktično postaje 

vojna krajina Osmanskoga Carstva prema Habzburzima i 

Evropi. U Divkovićevo doba još uvijek je riječ o stabilnom 

i uređenom društvu, u kojemu i nemuslimani, makar i kao 

građani drugoga reda, imaju mogućnost napredovanja u 

poslovima, pa u gradovima postoji jak trgovačko-poslovni 

katolički sloj, franjevačkih samostana i rezidencija u Bosni 

Srebrenoj ima preko dvadeset sa oko stotinu župa, a broj 

redovnika penje se na preko četiri stotine. Za predodžbu o 

dubini i širini katastrofe poslije Eugena Savojskoga i Bečkog 

rata, dovoljno je reći da su tada u cijeloj Bosni i Hercegovini 

ostala nerazrušena samo tri samostana (Kreševo, 

Fojnica, Sutjeska), broj redovnika spao na tridesetak, a katoličko 

stanovništvo preostalo uglavnom samo u selima, u 

malome broju i sasvim osiromašeno. 

Vladajuća percepcija cjeline osmanskoga razdoblja u 

Bosni i Hercegovini kod krš ćana/hriš ćana i danas je isključivo 

određena slikom ovoga drugog, za njih mračnog vremena, 

dok se kod muslimana svijetlim bojama prikazuje 

cijelo osmansko razdoblje. Ni jedna ni druga predodžba ne 

odgovara povijesnoj stvarnosti, i jedna i druga rezultat su 

ideoloških konstrukcija a ne znanstvenokritičkih interpretacija 

prošlosti. 

* * * 

* To izdanje među fratrima i u narodu popularno je 

nazivano Nauk mali, a prvi Divkovićev Nauk karstianski, 

onaj iz 1611, s kojim ove godine slavimo četiristotu 

godišnjicu prve štampane knjige u Bosni na našemu 

govornom jeziku, zvan je Velikim jer je bio većega 

formata, ali manji po sadržaju i broju stranica od Maloga. 

I inače, katekizmi i druge nabožne knjige što su ih 

bosanski fratri, nakon Divkovićeva prvijenca, sastavljali 

i tiskali u Sedamnaestom stoljeću i kasnije, bile su i po 

obliku i po formatu prilagođene svojoj praktičnoj namjeni 

– na jaku papiru, malene, čvrsto ukoričene, da bi se 

mogle lakše nositi i da bi izdržale dugu i čestu upotrebu. 

Minulo je skoro pola vijeka, a i sad mogu prizvati 

nešto od onoga uzbuđenja kada mi je Divkovićev 

Nauk karstianski iz 1616. godine * pao na stol u 

studentskoj čitaonici stare zagrebačke Sveučilišne knjižnice. 

Prastara knjižica mrkih korica, s izlizanim listovima 

istrošenih rubova, a bosanska ćirilica na njima jasna i čitka 

kao da je jučer ispod tiskarske preše… Kroz koliko li su 

se bosanskih kuća prometnule, iz koliko vičnih i nevičnih 

ruku, iz naraštaja u naraštaj, u Sedamnaestom, u Osamnaestom, 

u Devetnaestom stoljeću čitane i listane, listane i 

čitane, grubim prstima milovane i pobožnim usnama cjelivane 

stranice ove knjižice, prije nego što se skrasila u depou 

Sveučilišne na Marulićevu trgu! I tada, kad nisam znao 

puno, i danas, kada znam mnogo više, ali tek sad malo i nedovoljno, 

taj doživljaj stare naše knjige uvijek sadržava isti 

misterij i isti osjećaj nečega živog, nečega što samo što nije 

progovorilo. Posebna, pak, bila je i ostala opčinjenost 

Minulo je skoro pola vijeka, a i sad mogu 

prizvati nešto od onoga uzbuđenja kada mi 

je Divkovićev Nauk karstianski iz 1616. 

godine * pao na stol u studentskoj čitaonici 

stare zagrebačke Sveučilišne knjižnice. 

Prastara knjižica mrkih korica, s izlizanim 

listovima istrošenih rubova, a bosanska 

ćirilica na njima jasna i čitka kao da je 

jučer ispod tiskarske preše… Kroz koliko 

li su se bosanskih kuća prometnule, iz 

koliko vičnih i nevičnih ruku, iz naraštaja u 

naraštaj, u Sedamnaestom, u Osamnaestom, 

u Devetnaestom stoljeću čitane i listane, 

listane i čitane, grubim prstima milovane 

i pobožnim usnama cjelivane stranice ove 

knjižice, prije nego što se skrasila u depou 

Sveučilišne na Marulićevu trgu! I tada, 

kad nisam znao puno, i danas, kada znam 

mnogo više, ali tek sad malo i nedovoljno, taj 

doživljaj stare naše knjige uvijek sadržava 

isti misterij i isti osjećaj nečega živog, 

nečega što samo što nije progovorilo. 

Posebna, pak, bila je i ostala opčinjenost 

savršenstvom tipografije: majstorija čistoga 

i elegantnog reza slova, idealno usklađeni 

elementi prijeloma stranice, te nadasve 

likovno-grafička ljepota forme i ritam slova 

fra Matijine bosanske ćirilice 

1212| S |siječanj 2011.

savršenstvom tipografije: majstorija 

čistoga i elegantnog reza slova, 

idealno usklađeni elementi prijeloma 

stranice, te nadasve likovnografička 

ljepota forme i ritam slova 

fra Matijine bosanske ćirilice. Već 

otprije bio sam savladao onih nekoliko 

njezinih posebnosti, prisutnih 

još u srednjovjekovnoj bosanskoj 

praksi, koje je Divković naslijedio 

i funkcionalno prilagodio 

(specifični grafemi za slova A, В, 

Д, Ч, К, “oboreno” Б, itd.), te sam, 

sjedeći pod mjedenom lampom u 

Sveučilišnoj, očaran otkrivao kako 

mi se lako i razgovijetno otvaraju 

Divkovićev tekst i jezik, s razdaljine 

od tri i po stoljeća! 

Ne zna se mnogo o životu 

fra Matije Divkovića, koji je 

po riječima velikoga književnog 

znalca, profesora Midhata 

Begića, “utemeljitelj kako bosanske 

franjevačke, tako i, moderno 

rečeno, cjelokupne književnosti 

Bosne i Hercegovine”. 

Tek nekoliko istrganih podataka 

o mjestu rođenja (Jelaške), smrti 

(samostan u Olovu), školovanju 

u Italiji, službovanju u Sarajevu i 

Kreševu… Među tim podacima 

svakako je najslikovitiji i najčeš će 

spominjan onaj, da je Divković sa 

svojim rukopisima putovao u Veneciju 

i u jednoj tamošnjoj štampariji 

lijevao slova za svoje knjige. Bila je to 

štamparija Pietra Bertana, blizu crk ve 

Santa Maria Formosa, za koju se znalo 

da je još krajem Šesnaestoga vijeka 

imala kutiju slova bosanske ćirilice, ali 

su u međuvremenu propala. Bila bi velika 

stvar da se utvrdi je li propala i fra 

Matijina kutija, koju je – kako čitamo u bilješci na kraju 

Nauka karstianskoga iz 1616. godine – Divković predao na 

čuvanje bratovštini sv. Jurja i sv. Tripuna u Veneciji: Budući 

ia mnogo vremena stratio, i velik trud učinio izdielati za slovinski 

narod ovu štampu; zato želeći, i hotiući, da ne pogine, 

ostavljam iu na postavu kumpanji, aliti brati Svetoga Iuria, 

koi su našega Iezika. Zato ako bi tko hotio što štampati u 

slovinski iezik oviemi slovi, naćiće slova, i lievke u Mnetcie u 

Svetomu Iuriu u rečene bratie aliti kompanjie. 

U povodu 350 godina od smr fra Maje 

Divkovića u Sarajevu je 1981. organiziran 

znanstveni skup. Pokrovitelj je bila Akademija 

nauka i umjetnos BiH, organizator Instut za 

jezik i književnost u Sarajevu, a suorganizator 

revija za umjetnost, nauku i kulturu Odjek. 

Radovi sa skupa objavljeni su u Zborniku 

u Sarajevu 1982. U njemu su svoje priloge 

objavili: Midhat Begić, Herta Kuna, Dalibor 

Brozović, Milan Moguš, Eduard Hercigonja, 

Josip Vončina, Milivoje Minović, Darija 

Gabrić-Bagarić, Mijo I. Brlek, Muhsin Rizvić, 

Anica Nazor, Ivanka Petrović, Anto Kovačić, 

Rafo Bogišić, Franjo Švelec, Vančo Tuševski, 

Vojislav Maksimović, Nela Rubić-Kovačević, 

Milan Bodiroga, Srećko M. Džaja, Andrija 

Zirdum, Mato Džaja, Vančo Boškov, Lamija 

Hadžiosmanović i Vjekoslav Hunski 

Podatak o Divkovićevu putovanju u Veneciju radi 

štamparskoga posla uzeo je pjesnik i vrsni prevodilac 

Nikola Milićević za motiv svoje lijepe pjesme 

Fra Matija Divković 1611 (...Spustio se tiho iz mračne Bosne 

u nekom // nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom // 

ispisana papira u kožnatim bisagama...). I samoga me je 

taj motiv opsjedao još od prvih dodira s Divkovićevim 

knjigama. Obradio sam ga 1970. u kratkoj priči Iskušenje 

fra Matije Divkovića u Mlecima, koju je objavio zagrebački 

Forum. * Zapravo, prislonio 

se tu još jedan, jednako snažan motiv 

koji je došao i u naslov priče: iskušenje 

kojemu nisu mogli ne biti izloženi brojni 

bosanski franjevci dolazeći, kroza stoljeća, 

iz svoje bosanske muke u bogate gradove 

Italije na škole ili po drugim poslovima. 

Iskušenje da odbace i svoj poziv i 

svoju Bosnu, i potraže varljivu ali tako 

privlačnu sreću i priliku u blještavom 

svijetu krš ćanskoga Zapada. Varirao 

sam taj motiv i kasnije u priči o fra 

Anđelu Zvizdoviću (Zvjezdani plašt), 

a imao sam debeli fascikl nakupljene i 

sistematizirane građe za cijelu knjigu. 

Obuhvaćala je generacije bosanskih 

fratara od Zvizdovića i Divkovića, 

do nekih naših suvremenika. Nije joj 

bilo suđeno, propala je u ratu... 

A tema iskušenja, kojemu su franjevci 

skoro bez izuzetka uspijevali 

odolijevati, ostala je trajno zanimljiva 

i važna. Danas možda više nego ikad, kada Bosna našim 

ljudima nikako da ponovo postane dragom domovinom, i 

kada svijetom vlada apsolutni gospodar – ideologija lake 

i površne sreće, koja je posve isključila i poništila smisao 

odricanja, vrijednost i sposobnost pregaranja. 

* Evo prilike da ispovjedim grešku koju sam u toj prozi 

počinio. Tipični anakronizam: kada brod s “mojim“ 

Divkovićem ulazi u mletačko pristanište, ostaju mu “s 

lijeva prebijela kupola Santa Maria della Salute i malo 

dalje, s desna, visok toranj San Giorgio Maggiore“. San 

Giorgio Maggiore je u redu, jer je 1611. godine, kada 

Divković stiže u Mletke, već bio sagrađen. No, Santa 

Maria della Salute, koju će na našim stranama kasnije 

genijalnim stihovima proslaviti srpski pjesnik Laza Kostić, 

tek se započela graditi 1631. u godini Divkovićeve smrti. 


siječanj 2011. | S |1313

Ivo Pranjković 

O jeziku i stilu fra Matije Divkovića 


Divkovićeva djela odigrala su nemjerljivu ulogu u procesima konstuiranja i 

normiranja ponajprije hrvatskoga standardnoga jezika na (novo)štokavskoj 

osnovici, ali i drugih standardnojezičnih varijeteta utemeljenih na štokavskome 

narječju (srpskoga, bosanskoga ili bošnjačkoga te crnogorskoga) 

Za fra Matiju Divkovića (1563-1631) katkada kažu da 

je pisac bez životopisa jer se o njegovu životu i djelovanju 

vrlo malo zna, a i to malo zna se uglavnom 

iz njegovih djela ili na osnovi jedne bilješke koju je o njemu 

zapisao Ivan fra Frano Jukić. Zna se tako da je rođen u 

Jelaškama, da je bio kapelan u Sarajevu (gdje se susretao s 

dubrovačkim trgovcima, što je imalo odjeka i u njegovim 

djelima jer je i preko njih bez sumnje dolazio u neposredniji 

kontakt s dubrovačkom književnoš ću), da je djelovao 

još i u Kreševu i u Olovu, gdje je i umro, da uz Stjepana 

Matijevića, Pavla Papića, Pavla Posilovića, Stjepana Margitića, 

Nikolu Lašvanina i Bonu Benića, pripada “pisaocima 

koji pišu azbukom” (kako bilježi Jukić). Sam sebe nazivao 

je “bogoljubnim bogoslovcem”. 

Autor je djela Nauk krstjanski za narod slovinski, tzv. 

veliki nauk (1611), Sto čudesa aliti zlamenja blažene i slavene 

Bogorodice i Divice Marije (1611), Besjede svrhu evanđelja 

nedjeljnijeh priko svega godišta (1616) i Nauk krstjanski 

s mnozijemi stvari duhovnijemi i vele bogoljubnijemi, tzv. 

mali nauk (1616). Sva je ta djela Divković tiskao u Veneciji 

“slovima našega jezika” ili “srpskim slovima”, 

tj. bosančicom (bosanicom ili tzv. hrvatskom 

odnosno zapadnom ćirilicom), i to tako da 

je sam nadgledao izlijevanje slova i poslove 

oko tiskanja jer tiskari, po njegovu vlastitom 

svjedočenju, nisu znali nijedne riječi 

hrvatskoga jezika. Za bosanicu se Divković 

odlučio jer je u Bosni već imala dugu tradiciju 

i kao poslovno pismo, i kao pismo 

vrlo velikog broja stećaka, i kao neke vrste 

službeno pismo u pojedinim franjevačkim 

samostanima, a bilo je poznato i Dalmaciji 

(posebno u Poljicama i na otoku 

Braču) te u Dubrovniku. Za bosanicu se 

Divković odlučio bez sumnje i zato što 

je latinička grafija onoga vremena bila 

izrazito neuređena i neprilagođena za 

pisanje na hrvatskome (slovinskome, 

ilirskome, bosanskome) jeziku. 

Divkovićeva su djela kompilacije 

onodobnih najpopularnijih djela zapadnoeuropske 

krš ćanske književnosti pisane uglavnom 

latinskim jezikom, ali im je fra Matija davao vlastiti ton 

sukladno shvaćanjima, potrebama i navikama puka za 

koji je pisao, a pisao je za puk franjevačke provincije Bosne 

Srebrene, koja je u njegovo vrijeme obuhvaćala Bosnu, 

Hercegovinu, Slavoniju, Srijem, Dalmaciju, Liku te krajeve 

oko Beograda i Smedereva, tj. sve one krajeve koji su bili 

pod turskom okupacijom. Taj Divkovićev vlastiti ton toliko 

je zanimljiv, originalan i važan da je i na književnom i na 

jezičnom planu neprocjenjiv i kad je riječ o bosanskohercegovačkoj 

i kad je riječ uopće o hrvatskoj kulturnoj povijesti. 

Ovdje ću ukratko pokušati pokazati u čemu se taj 

njegov vlastiti ton sastoji kad je riječ o nekim Divkoviću 

posebno svojstvenim jezičnim i stilskim postupcima. 

Prije svega Divkovićeva je rečenica gotovo posve neovisna 

o latinskoj originalnoj rečenici i maksimalno je prilagođena 

pučkom načinu pripovijedanja, rečenici pučkoga 

(narodnoga) pripovjedača. Osim toga Divković oživljuje 

svoje pripovijedanje brojnim dijalozima koje uvodi kad 

god se za to pruži prilika. To osobito vrijedi kad je u pitanju 

pojedini primjer (exemplum), koji on naziva “prilikom”, 

osobito u djelu Sto čudesa, npr. u 

opisu čuda pod naslovom Gospa 

sačuva djevojčicu malahnu od 

vuka ili u izvanrednom mirakulu o 

Ivanu Damaščanskom. 

Druga je Divkovićeva osobitost 

izravno obraćanje čitatelju (slušatelju) 

vokativima, npr. o krstjani, bratjo, 

pridraga bratjo u Kristu, o krstjanine 

i krstjanko itd. Takvi vokativi 

ili tzv. obraćanja vrlo često imaju i 

formu deminutiva (umanjenica), npr. 

bratice, sinci moji, a i inače Divković 

upotrebljava velik broj umanjenica, 

npr. djetčica, ditićak, tovarac, plavčica, 

plaćica, a i sam sebe naziva fratrićkom. 

Živosti Divkovićeva pripovijedanja 

doprinosi i poraba velikoga broja aorista 

i imperfekta kao izrazito narativnih 

oblika, npr. Bjehu dva trgovca … i ova 

1414| S |siječanj 2011.

U sklopu edicije Hrvatska književnost 

Bosne i Hercegovine u 100 knjiga 

u knjizi 6 (Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine 

od XIV. do sredine XVIII. stoljeća) govori se 

i o fra Maji Divkoviću i doneseni su, 

također, odlomci iz njegovih djela. 

Knjigu je priredio Ivo Pranjković 

se dva čovjeka samo po imenu znadiahu, i 

oba se dva vele veoma meu sobom ljubljahu. 

Posebno treba upozoriti na relativno 

čestu porabu aorista nesvršenih glagola, 

npr. ondi svu noć plaka ne zaspavši. 

Specifičnom ritmu Divkovićeva pripovijedanja 

doprinose i neke osobitosti njegova reda 

riječi, posebice elementi tzv. biblijskog reda riječi, tj. pojava 

da pridjevi u službi atributa stoje iza imenica, a ne ispred 

njih, npr. Gospode milostivi, poklisaru počtovani, glasom velicijem 

zavapi itd. 

Prije svega Divkovićeva je rečenica gotovo 

posve neovisna o latinskoj originalnoj rečenici 

i maksimalno je prilagođena pučkom načinu 

pripovijedanja, rečenici pučkoga (narodnoga) 

pripovjedača. Osim toga Divković oživljuje 

svoje pripovijedanje brojnim dijalozima koje 

uvodi kad god se za to pruži prilika. Druga 

je Divkovićeva osobitost izravno obraćanje 

čitatelju (slušatelju) vokativima, npr. o 

krstjani, bratjo, pridraga bratjo u Kristu, o 

krstjanine i krstjanko itd. Takvi vokativi ili tzv. 

obraćanja vrlo često imaju i formu deminutiva 

(umanjenica), npr. bratice, sinci moji, a i inače 

Divković upotrebljava velik broj umanjenica, 

npr. djetčica, ditićak, tovarac, plavčica, 

plaćica, a i sam sebe naziva fratrićkom 

Tipična je za Divkovića i poraba velikog broja tzv. kontaktnih 

sinonima (tj. riječi istoga ili vrlo sličnoga značenja 

koje se navode jedna pored druge i na neki način jedna 

drugu objašnjavaju), npr. ište i prosi, biju se i hrvu, plodom i 

rodom, veselje i radost, skrovitijem i otajnijem načinom, lud 

i mahnit, zasramljenje i zastiđenje itd. Takva poraba ili toj 

slična poraba sinonima dolazi do izražaja i u prevođenju 

pojedinih naziva s latinskoga na “bosanski”, npr. Učinimo, 

dakle, lemozinom aliti pravije rijeti bosanski 

podjeljenjem i z dioštinom. 

Živosti Divkovićeva pripovijedanja doprinosi 

i relativno česta poraba pučkih frazeoloških 

(ustaljenih) izričaja, npr. zdrav, 

živ i čitav ili z dobra na bolje. 

Na leksičkom planu za Divkovića su 

osobito karakteristične brojne riječi svojstvene 

primorskim krajevima (Dubrovniku 

i Dalmaciji), npr. diklica (=djevojka, djevojčica), 

dreselje (=žalost), frustati (=bičevati), 

scijeniti (=smatrati), kašteo (=utvrda, 

kastel), preša (=žurba), jur ili jurve (=već), 

pokle (=pošto, nakon što), porat (=luka), 

žmul (=čaša) itd. 

Susrećemo dakako i određen broj turcizama, 

i to uglavnom onih koji nisu dio 

nadgradnje, nego pripadaju općem leksiku, tj. narodnim 

govorima, uključujući dakako ne samo narodne govore 

muslimana nego i katolika, npr. konšija, čaršija, somun, sobet, 

haramija, zanatčija itd. 

Na stilskom planu kod Divkovića posebno treba upozoriti 

na porabu pojedinih stilskih figura, posebice figura 

ponavljanja. Najčeš ća je anafora (ponavljanja istih ili sličnih 

jedinica na početku rečenica), npr. Idite dakle neka vas 

veće čuvaju … idite od svetijeh moijeh … idite i dijelite se od 

blažene divice Marije … idite dakle prokleti od neba itd., ali 

nije rijetka ni epifora (ponavljanje istih ili sličnih jedinica 

na kraju rečenica), npr. nemoći naše on odnese, i bolesti 

naše on odnese ili on je ožaloš ćen za nepravde naše / skrušen 

jest za zloće naše. 

Česta su također i retorička pitanja (tj. pitanja na koja 

se ne očekuje odgovor), npr. O grešniče, što si otvardnuo, 

što si se okamenio, što si ostinuo te prilično forsirana poraba 

epiteta (tzv. ukrasnih pridjeva), često i više njih zaredom, 

npr. čudne i vele strašne stvari, vele veliki i nemilosardni 

neprijatelji, Isukrst naš pridragi, prislatki i pridobrostivi 

spasitelj itd. 

I 

napokon velikoj popularnosti cijeloga Divkovićeva 

opusa doprinijela je i činjenica da on iz djela koja 

prevodi i/ili prilagođuje uglavnom ispušta konkretnija 

zemljopisna imena, imena osoba, zanemaruje njihovu 

nacionalnu pripadnost ili pripadnost pojedinome 

redu (dominikancima, cistercitima, kartuzijancima, 

franjevcima i sl.) te u maniri pučkoga pripovjedača jednostavno 

govori o tome kako je bio jedan čovjek vele 

plemenit ili jedan redovnik koji vazda govoraša Šalve 

Ređina, jedna žena vele bogoljubna, ili jedna dumna u 

jednom manastijeru itd. 

Jezične i stilske osobitosti Divkovićevih djela o kojima 

je ovdje bilo riječi objašnjavaju, bar donekle, silnu popularnost 

njegovih spisa ne samo u okvirima franjevačke 

provincije Bosne Srebrene nego i na cijelom području 

koje su nastavali Hrvati, i katolici uopće, sve od Dubrovnika 

do Budima i od Splita do Sofije. Ta je popularnost 

odigrala i nemjerljivu ulogu u procesima konstituiranja i 

normiranja ponajprije hrvatskoga standardnoga jezika na 

(novo)štokavskoj osnovici, ali i drugih standardnojezičnih 

varijeteta utemeljenih na štokavskome narječju (srpskoga, 

bosanskoga ili bošnjačkoga te crnogorskoga). 


siječanj 2011. | S |1515

Fra Matija Divković 

1611. 

U splitskoj luci, pod udarima bure, 

fra Matija, umoran, sjedi na bisagama 

prepunim papira i čeka brod za Mletke. 

Tri dana je hodio iz Olova, na konju, 

u društvu trgovaca, po kiši i nevremenu. 

Sad eto sjedi tu, na kamenoj obali, sam, 

promrzao i težak od misli i duga puta. 

Zna da je upao iz opaka turskog zuluma 

u mletačku podmuklost, ali ne mari ništa. 

Što mu se može desiti kad nosi sa sobom 

Nauk krstjanski i Sto čudesa koje složi 

“na urešenje našega jezika slovinskoga”? 

Spustio se tiho iz mračne Bosne u nekom 

nejasnom zanosu, sav ponesen gomilom 

ispisana papira u kožnatim bisagama. 

On hoće da tiska te svoje knjige, tamo, 

u dalekim Mlecima, za svoj nepismen narod. 

Nepismen i ubog narod, al on ipak vjeruje 

u moć svojih knjiga, zato putuje u Mletke. 

(A mi, u pismeno doba, u moć kakvih knjiga 

još da vjerujemo, u kakve zlatne Mletke 

da krenemo na put, po kiši i nevremenu?) 

Nikola MILIĆEVIĆ

Nauk krstjanski 1611

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?