hrvatski jezik - Svjetlo riječi
hrvatski jezik - Svjetlo riječi
hrvatski jezik - Svjetlo riječi
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
posebni prilog<br />
zajednice. A to za <strong>hrvatski</strong> <strong>jezik</strong> nije bilo<br />
teško pokazati i dokazati u svim etapama<br />
funkcioniranja zajedničkog standardnog<br />
<strong>jezik</strong>a – od zasnivanja do raspada.<br />
Standardizacija <strong>jezik</strong>a, kao što je poznato,<br />
odvijala se neovisno i kod Hrvata i<br />
Srba u sastavu Austro-Ugarske monarhije<br />
i u osnovi uobličila u prvoj polovici devetnaestog<br />
stoljeća. Mada viđenje standardnog <strong>jezik</strong>a i put do<br />
njegovog uobličavanja nije bio identičan, i u jednom i u<br />
drugom slučaju štokavsko narječje je poslužilo kao osnovica<br />
za standardni <strong>jezik</strong>, pa su i rezultati standardizacije<br />
bili isto – samo malo drugačije. Oba <strong>jezik</strong>a je povezivalo<br />
ono što svaki <strong>jezik</strong> određuje suštinski – struktura ili, pojednostavljeno,<br />
ono što je pripadalo gramatici, a razlikovalo<br />
ono što je površinsko – što je izvan strukture i što je<br />
podlijegalo izboru tamo gdje je izbora bilo i gdje su se za<br />
različit izbor normativci opredijelili.<br />
Standardnim jezicima razvijenim na istoj dijalekatskoj<br />
osnovi otvara se, u načelu, mogućnost daljeg razvitka u<br />
pravcu približavanja – smanjivanjem razlika i u pravcu<br />
udaljavanja – povećavanjem razlika tamo gdje je to moguće.<br />
Uza sve to i jedan i drugi izbor ima limite – približavanje,<br />
čak i uz izrazito nastojanje ne može prerasti u<br />
unifi ciranje, a udaljavanje dovesti do strukturno različitih<br />
<strong>jezik</strong>a. Na to se, nažalost, često zaboravljalo, ako se uopće<br />
toga bilo svjesno.<br />
Poznato je da postojanje sinonimije omogućava i u jezicima<br />
nacionalno homogenih zajednica različit izbor, a<br />
da ga u nacionalno nehomogenim podrazumijeva. Čak i<br />
da se u standardnojezično zajedništvo Hrvata i Srba i nije<br />
ušlo s markiranošću tog izbora, izbor bi se nužno odvijao<br />
po nacionalnom kriteriju i tako ocrtao različite i opet, na<br />
globalnom planu, po nacionalnom kriteriju prepoznatljive<br />
vidove realizacije standardnojezičnog idioma. Ovako,<br />
kada se s njim ušlo kao s nacionalnim izborom u standardnojezično<br />
zajedništvo, on je bio i ostao <strong>hrvatski</strong> ili<br />
srpski bez obzira kako je imenovan i kakvom je etiketom<br />
markiran, ili samo takav sve dok nacionalna nomenklatura<br />
u društvenim relacijama nije proširena bošnjačkom i<br />
crnogorskom sastavnicom.<br />
Jezik kao emanacije duha naroda<br />
Složena etnička slika korisnika zajedničkog <strong>jezik</strong>a učinila<br />
je da povijest standardizirane štokavštine, ili proces<br />
normiranja zajedničkog književnog <strong>jezik</strong>a Hrvata, Srba,<br />
Baščanska ploča (početak 12. stoljeća) – najpoznatiji glagoljični spomenik<br />
pisan oblom glagoljicom s nekim posebnostima (neka ćirilična slova)<br />
nalazi se u crkvi Sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku<br />
� 6 �<br />
Bošnjaka i Crnogoraca, bude prožeta dvjema oprečnim<br />
tendencijama: a) nastojanjem da se varijacijsko bogatstvo<br />
neutralizira, i b) da se varijacijsko bogatstvo očuva. Prva<br />
je argumentirana potrebom dostizanja jedinstva fi zionomije<br />
– osnovnog obilježja standardnog <strong>jezik</strong>a; druga potrebom<br />
očuvanja kontinuiteta i veza s prošlošću i kulturnim<br />
nasljeđem. Učinci ovih tendencija bili su razmjerni<br />
odnosu snaga na društvenoj sceni u pojedinim razdobljima<br />
njegovog razvitka i ispoljavali su se u vidu jačeg ili<br />
slabijeg protežiranje pojedinih dubleta u praksi, obrazovnom<br />
sustavu i sredstvima javnog priopćavanja, pa preko<br />
njih i na individualnom planu, nego na planu revizije<br />
zajedničke norme bilo u pravcu njenog unifi ciranja bilo<br />
u pravcu razgraničenja, no nikada takvi da bi se moglo<br />
reći da je jedna tendencija obesnažila drugu u potpunosti,<br />
čak i kada je neka od njih zbog društvenih opredjeljenja<br />
bila marginalizirana, pa i ozbiljnije ugrožena. Razlog<br />
za to bio je izvan opredjeljenja, u samoj prirodi <strong>jezik</strong>a.<br />
Oba nastojanja imala su podjednako snažna uporišta u<br />
osnovnim funkcijama <strong>jezik</strong>a, prvo u komunikativnoj, a<br />
drugo u simboličkoj, a i jedna i druga su u biti <strong>jezik</strong>a kao<br />
društvene kategorije.<br />
Nastojanja koja su izlazila izvan okvira uravnoteženog<br />
odnosa prema ovim dvjema funkcijama doživljavana su<br />
kao nasilje jačeg nad slabijim, a to su i bila. U političkom<br />
životu svođena su na unitarizam i hegemonizam, ako se<br />
radilo o unifi kaciji u normi, ili separatizam i nacionalizam,<br />
ako se radilo o zaštiti vlastitih vrijednosti kao varijacijskog<br />
bogatstva zajedničkog <strong>jezik</strong>a, mada je, u suštini,<br />
favoriziranje bilo koje od ovih dviju funkcija u osnovi<br />
imalo istu motivaciju – afi rmaciju <strong>jezik</strong>a kao emanacije<br />
duha naroda. Oni koji su se zalagali za jedinstvo fi zionomije<br />
standardnog <strong>jezik</strong>a vidjeli su u unifi kaciji šansu<br />
za širenje dijapazona vlastitih jezičnih vrijednosti i izvan<br />
svog nacionalnog korpusa, kroz prizmu svog izbora, a to<br />
znači i širenje dijapazona “duha svog naroda”, a oni koji<br />
su se zalagali za očuvanje sinonimnih vrijednosti, pravo<br />
na vlastiti izbor, vidjeli su takav pristup kao jedini način<br />
za očuvanje “duha svog naroda”. Zbog toga su i rješenja